Page 1


Mjesto za ubijanje Tess Gerritsen


Jacku R. Winansu Srednja škola Kearny, San Diego

Lekcije koje ste me naučili trajat će doživotno.


JEDAN RAVAN ANĐELA, IDAHO Bila je ona odabrana. Mjesecima je proučavao tu djevojčicu, još otkad je s obitelji došla u naselje. Otac joj je bio George Sheldon, osrednji tesar koji je radio s ekipom građevinskih radnika. Majka, neugledna i neupečatljiva žena, bila je dodijeljena zajedničkoj pekari. Oboje su bili nezaposleni i očajni kad su prvi put zalutali u njegovu crkvu u Idaho Fallsu, tražeći utjehu i spas. Jeremiah je pogledao u njihove oči i u njima ugledao ono što je trebao vidjeti: izgubljene duše u potrazi za uporištem, bilo kakvim uporištem. Bili su zreli za žetvu. Sad su Sheldonovi sa svojom kćerkom Katie živjeli u Kolibi C, u novosagrađenom naselju Kalvarija. Svake subote, sjedili su na dodijeljenim im mjestima na klupi u četrnaestome redu. U dvorištu ispred kuće posadili su vrtni sljez i suncokrete, one iste vesele biljke koje su ukrašavale i druga dvorišta. Na toliko mnogo načina stopili su se s ostalih šezdeset četiri obitelji u Skupu, obitelji koje su radile zajedno, molile zajedno i svake subote navečer lomile kruh zajedno. Ali na jedan značajan način, Sheldonovi su bili jedinstveni. Imali su izvanredno lijepu kćerku. Kćerku koju nije mogao prestati promatrati. Sa svog prozora, Jeremiah ju je vidio u školskom dvorištu. Bio je podnevni odmor i učenici su vrvjeli dvorištem uživajući u toplom rujanskom danu, dječaci u bijelim košuljama i crnim hlačama, djevojčice u dugim haljinama pastelnih boja. Svi su izgledah zdravo i preplanulo, kako bi djeca i trebala izgledati. Čak i među tim labudolikim djevojčicama, Katie Sheldon isticala se svojim neukrotivim kovrčama i zvonkim smijehom. Kako se brzo djevojčice mijenjaju, pomislio je. U samo godinu dana, ona se preobrazila iz djeteta u visoku i vitku mladu ženu. Sjajne oči, blistava kosa i ružičasti obrazi, sve su to bili znakovi plodnosti. Stajala je s još dvije djevojčice u sjeni hrasta. Glave su im bile priljubljene kao u tri gracije koje šapuću tajne. Oko njih se kovitlala energija školskoga dvorišta u kojemu su učenici čavrljali, igrali »školice« i nabijali nogometnu loptu. Najednom je primijetio kako trima djevojčicama prilazi jedan dječak i namrštio se. Dječak je imao petnaestak godina, gustu plavu kosu i duge noge koje su mu već prerasle hlače. Negdje na pola dvorišta, dječak je zastao, kao da skuplja hrabrost kako bi nastavio dalje. Zatim je podigao glavu i uputio se ravno prema djevojčicama. Prema Katie. Jeremiah se priljubio uz prozor. Kad se dječak približio, Katie je podigla glavu i nasmiješila se. Bio je to umiljat i nevin osmijeh, upućen kolegi iz razreda koji je gotovo zasigurno imao samo jedno na umu. O da, Jeremiah je mogao pogoditi što je tom dječaku u glavi. Grijeh. Blud. Sad su razgovarali, Katie i taj dječak, kad su se druge dvije djevojčice namjerno udaljile. Nije čuo njihov razgovor kroz buku školskoga dvorišta, ali vidio je kako je Katie pozorno nakosila glavu i koketno odmaknula kosu s ramena. Vidio je kako se dječak naginje prema njoj, kao da udiše njezin miris i uživa u njemu. Je li to McKinnonovo derište? Neki Adam ili Alan. Sad je u naselju živjelo toliko mnogo obitelji, i toliko mnogo djece, da im nije svima mogao zapamtiti imena. Bijesno je promatrao njih dvoje, tako se čvrsto uhvativši za prozorsku dasku da su mu se nokti žarili u boju. Okrenuo se i izašao iz svog ureda te odtutnjao niz stube. Sa svakom stubom, sve je čvršće stezao čeljust i kiselina mu stvarala sve veću rupu u želucu. Izjurio je iz kuće bučno zalupivši vratima, ali se zaustavio ispred školskog dvorišta, boreći se da se svlada.


Ovo neće pomoći. Nedolično je pokazati bijes. Školsko zvono je zazvonilo pozivajući učenike s odmora. Stajao je i smirivao se, duboko udišući zrak. Usredotočio se na miris netom pokošena sijena, kruha koji se pekao u obližnjoj zajedničkoj kuhinji. S druge strane naselja, gdje se gradila nova dvorana za bogoslužje, začuo se cvilež pile i odjeci desetak čekića koji su udarali po čavlima. Kreposni zvukovi poštena rada, zajednice koja se trudi za Njegovu višu slavu. A ja sam njihov pastir, pomislio je; ja sam njihov predvodnik. Pogledaj koliko su daleko već dogurali! Bio je dovoljan samo jedan pogled kroz selo koje je raslo, na desetak novih domova u izgradnji, da bi se vidjelo da pastva cvjeta. Napokon je otvorio vrata i zakoračio u školsko dvorište. Prošao je pokraj učionice nižih razreda u kojoj su djeca pjevala pjesmicu o abecedi i ušao u učionicu viših razreda. Učiteljica ga je ugledala i iznenađeno skočila od stola. - Proroče Goode, kakva čast! — ushićeno je izjavila. - Nisam znala da ćete nas danas posjetiti. Nasmiješio se i žena se zacrvenjela, oduševljenja njegovom pažnjom. — Sestro Janet, nema potrebe da se uzbuđujete oko mene. Samo sam htio svratiti i pozdraviti tvoj razred. I vidjeti uživaju li svi u novoj školskoj godini. Širom se nasmiješila svojim učenicima. — Nije li prava čast Što nas je posjetio prorok Goode osobno? Molim vas, svi mu poželite dobrodošlicu! — Dobrodošli, proroče Goode — jednoglasno su odgovorili učenici. — Ide li vam svima školska godina dobro? — upitao je. — Da, proroče Goode. — Ponovno su odgovorili jednoglasno, zvučalo je tako savršeno kao da je uvježbano. Zamijetio je da Katie Sheldon sjedi u trećem redu. Zamijetio je i da onaj plavokosi dječak koji je očijukao s njom sjedi gotovo točno iza nje. Polako je krenuo učionicom, kimajući glavom i smješkajući se dok je promatrao crteže i sastavke učenika pričvršćene na zidove. Kao da je uopće mario za njih. Njegova pozornost bila je usmjerena samo na Katie koja je smjerno sjedila u svojoj klupi, oborenih očiju kao prava pristojna i čedna djevojka. — Ne želim prekidati vaš sat — rekao je. — Molim vas, nastavite gdje ste stali. Pravite se da nisam ovdje. Hm, da. — Učiteljica se nakašljala. — Učenici, otvorite udžbenike iz matematike na stranici dvjesto tri. Riješite sve zadatke od desetoga do šesnaestoga. A kad završite, provjerit ćemo rezultate. Dok su olovke škripale i papiri šuškali, Jeremiah je šetao učionicom. Učenici su bili previše preplašeni da bi ga pogledali i oči im nisu napuštale školske klupe. Imali su sat algebre, nešto što se on nikad nije potrudio svladati. Zastao je uz klupu onog plavokosog momka koji je tako nedvojbeno pokazao zanimanje za Katie i, pogledavši preko dječakova ramena, ugledao ime na radnoj bilježnici. Adam McKinnon. Izgrednik s kojim će se prije ili kasnije morati pozabaviti. Nastavio je do Katiene klupe gdje se zaustavio i pogledao preko njezina ramena. Nervozno je napisala rješenje zadatka i zatim ga obrisala. Komadić golog vrata vidio se kroz razdjeljak njezine duge kose, a koža na njemu zarumenjela se kao opržena njegovim pogledom. Nagnuo se tik do nje i udahnuo njezin miris; uzbuđenje mu je preplavilo slabine. Ništa nije tako slasno kao miris kože mlade djevojke, a miris ove djevojke najslađi je od svih. Kroz tkaninu njezine haljine razabrao je izbočinu grudi koje su tek počele pupati. - Nemoj se previše uzrujavati, draga - šapnuo je. - Ni ja nikad nisam bio naročito dobar u algebri. Podigla je pogled i osmijeh koji mu je uputila bio je toliko očara vajuć da je ostao bez riječi. Da. Ova je djevojčica definitivno ona prava. Cvijeće i vrpce ovijali su klupe i slijevali se niz grede novosagrađene dvorane za


bogoslužje. Cvijeća je bilo toliko mnogo da je prostorija izgledala kao sam Rajski vrt, miomirisan i blistav. Dok je jutarnje svjetlo prodiralo kro z okrugle prozore, dvjesto rado snih glasova pjevalo je hvalospjev Gospodinu. Tvoji smo, o Gospode. Plodno je tvoje stado i obilna tvoja žetva. Glasovi su utihnuli, a orgulje najednom zasvirale fanfaru. Pastva se okrenula prema Katie Sheldon koja je nepomično stajala na vratima, zbunjeno trepćući pred svim u nju zagledanim očima. Bila je odjevena u čipkom obrubljenu haljinu koju joj je sašila majka, s posve novim bijelim satenskim papučama koje su virile ispod poruba. Na glavi je imala djevičansku krunu bijelih ruža. Orgulje su zasvirale dalje i pastva čekala, ali Katie se nije mogla pomaknuti. Nije se željela pomaknuti. Otac ju je natjerao da zakorači. Uhvatio ju je za ruku, zarivši prste u njezino meso s nedvojbenom zapovijedi. Da se nisi usudila osramotiti me. Krenula je, obamrlih stopala u lijepim satenskim papučama dok se približavala oltaru koji se prijeteći uzdizao ispred nje. Prema muškarcu kojeg je sam Bog proglasio da će biti njezin suprug. Opazila je poznata lica na klupama: njezine nastavnike, prijatelje, susjede. Ondje je sestra Diane koja radi u pekari s njezinom majkom, i brat Raymond koji brine o kravama čije je meke slabine voljela tapšati. A ondje je njezina majka, stoji u prvoj klupi gdje nikad ranije nije stajala. To je bilo počasno mjesto, red u kojem su mogli sjediti samo najpovlašteniji vjernici. Majka je izgledala ponosna, oh, silno ponosna, i stajala dostojanstveno kao kraljica sa svojom vlastitom krunom ruža. — Mama — šapnula je Katie. — Mama. Ali vjernici su zapjevali novu pjesmu i nitko je nije čuo kroz pjev. Kod oltara, otac je napokon pustio njezinu ruku. — Budi dobra — promrmljao je i odmaknuo se kako bi stao uz njezinu majku. Okrenula se ne bi li pošla za njim, ali bijeg joj je bio onemogućen. Na put joj je stao prorok Jeremiah. Uhvatio ju je za ruku. Kako su vreli bili njegovi prsti na njezinoj hladnoj koži. I kako je ogromna njegova šaka izgledala, ovijena oko njezine, kao da je zarobljena u stisku diva. Vjernici su zapjevali svadbenu pjesmu. Radosno sjedinjenje, u raju blagoslovljeno, zauvijek vezani u Njegovim očima! Prorok Goode povukao ju je tik uz sebe i ona je zacviljela od boli kad su se njegovi prsti kao kandže žarili u njezinu kožu. Sad si moja, vezana uz mene Božjom voljom, rekao joj je taj stisak. Poko rit ćeš se. Okrenula se i pogledala oca i majku. Nijemo ih je preklinjala da je odvedu odavde, kući gdje pripada. Oboje su se smije š ili od uha do uha pjevajući. Prešla je pogledom preko dvorane, tražeći nekoga tko će je iščupati iz ove noćne more, ali vidjela je samo neizmjerno more osmijeha odobravanja i glava koje su kimale. Prostoriju u kojoj je sunce blistalo na laticama cvijeća i dvjesto glasova bujalo pjesmom. Prostoriju u kojoj nitko nije čuo, nitko nije želio čuti nijeme vriskove jedne trinaestgodišnjakinje.


DVA

ŠESNAEST GODINA KASNIJE Njihova veza došla je svome kraju, ali ni ona ni on to nisu željeli priznati. Umjesto toga, razgovarali su o kišom poplavljenim cestama i kako je promet jutros grozan, i o vjerojatnosti da će njezin let iz zračne luke Logan biti odgođen. Nisu razgovarali o onome što ih je oboje tištilo, iako je Maura Isles to čula u glasu Daniela Brophyja, i u svome vlastitome također, tako bezizražajnom, tako prigušenom. Oboje su se trudili hiniti da se ništa između njih nije promijenilo. Ne, samo su umorni od toga što su pola noći pro veli budni, zarobljeni u onom istom bolnom razgovoru koji im je bio predvidljiva koda vođenju ljubavi. Razgovoru nakon kojeg bi se ona uvijek osjećala potrebitom i zahtjevnom. Da barem možeš svaku noć ostati ovdje sa mnom. Da se barem možemo svako jutro buditi zajedno. Maura, imaš me sad i ovdje. Ali ne čitavog tebe. Ne dok ne odabereš. Pogledala je kroz prozor automobile koji su klizili kroz gustu kišu. Daniel se ne može natjerati da odabere, pomislila je. A čak i da odabere mene, čak i da napusti svećenički poziv, da ode iz svoje dragocjene crkve, krivnja bi uvijek bila u prostoriji s nama i bijesno nas promatrala kao njegova nevidljiva ljubavnica. Gledala je kako brisači odbijaju kišu koja se slijevala i tmurno izvanjsko svjetlo odgovaralo je njezinu raspoloženju. — Stići ćeš u zadnji čas — rekao je. — Jesi li se prijavila za let online? — Jučer. Imam ukrcajnu propusnicu. — U redu. To će ti uštedjeti nekoliko minuta. Ali moram predati kovčeg. U onaj koji se smije unijeti u kabinu nisam uspjela ugurati zimsku odjeću. Čovjek bi pomislio da će za liječničku konferenciju odabrati neko toplo i sunčano mjesto. Zašto Wyoming u studenome? — Jackson Hole je navodno krasan. — I Bermudsko otočje je krasno. Odvažila se pogledati ga. Polumrak u automobilu sakrio je bore brige na njegovu licu, ali vidjela je sve izrazitije srebrne vlasi u njegovoj kosi. Kako smo ostarjeli u samo godinu dana, pomislila je. Ljubav nas je oboje postarala. — Kad se vratim, zašto ne bismo zajedno otišli na neko toplo mjesto — rekla je. — Samo na vikend. — Lakoumno se nasmijala. — K vragu, zaboravimo na svijet i nestanimo na čitav mjesec. Šutio je. — Ili tražim previše? — tiho je upitala. Umorno je uzdahnuo. — Ma koliko bismo mi možda voljeli zaboraviti na svijet, on je uvijek ovdje. I morali bismo mu se vratiti. — Ništa ne moramo. Pogled koji joj je uputio bio je beskrajno tužan. — Maura, ti to ne vjeruješ doista. — Vratio je pogled na cestu. — A ni ja. Ne, pomislila je. Mi oboje vjerujemo u prokletu odgovornost. Ja svaki dan idem na posao, plaćam poreze na vrijeme i činim što svijet od mene očekuje. Mogu blebetati koliko god hoću o tome da ću pobjeći s njim i učiniti nešto nepromišljeno i ludo, ali znam da nikad neću. A neće ni Daniel.


Zaustavio je automobil ispred terminala za odlazne letove. Kratko su sjedili ne gledajući jedno drugoga. Ona se usredotočila na svoje suputnike koji su čekali uz rubnik, svi umotani u kišne ogrtače, kao okupljeni na pogrebu u olujnom jutru u studenome. Nije doista željela izaći iz toplog automobila i pridružiti se malodušnom mnoštvu putnika. Umjesto da se ukrcam na taj let, mogla bih ga zamoliti da me odveze natrag kući, pomislila je. Da imamo još samo nekoliko sati za razgovor, možda bismo uspjeli pronaći način da naša veza uspije. Članci prstiju oštro su pokucali po staklu i kad je podigla glavu, ugledala je bijesan pogled policajca u zračnoj luci. — Zaustaviti se smijete samo za iskrcaj putnika — otresao se. — Morate pomaknuti vozilo. Daniel je spustio prozor. — Samo ću je iskrcati. — Nemojte da to potraje čitav dan. Izvadit ću ti prtljagu — rekao je Daniel. Izašao je iz automobila. Na trenutak su stajali drhteći zajedno uz rubnik, nijemi u kakofoniji autobusa koji su prolazili i prometnih zvižduka. Da je on moj suprug, pomislila je, sad bi se poljubili na rastanku. Ali predugo su pomno izbjegavali svako javno iskazivanje ljubavi i iako on jutros nije nosio svoj svećenički ovratnik, čak se i zagrljaj činio opasnim. — Ne moram ići na tu konferenciju — rekla je. — Mogli bismo provesti tjedan zajedno. Uzdahnuo je.— Maura, ja ne mogu tek tako nestati na tjedan dana. — Kad ćeš moći? Treba mi vremena da dogovorim odlazak. Pobjeći ćemo, obećajem ti. Uvijek mora biti negdje drugdje, zar ne? Negdje gdje nas nitko ne poznaje. Za promjenu, ja bih voljela provesti tjedan dana s tobom a da ne moram negdje pobjeći. Pogledao je policajca koji se vraćao prema njima. — Razgovarat ćemo o tome sljedeći tjedan kad se vratiš. — Hej, gospodine! — povikao je policajac. - Smjesta pomaknite automobil! — Naravno da ćemo razgovarati. — Nasmijala se. — Dobro nam razgovor o tome, zar ne? Izgled a da je to jedino što ikad čini mo. — Zgrabila je svoj kovčeg. Potegnuo je za njezinom rukom. — Maura, molim te. Nemoj da se ovako rastanemo. Znaš da te volim. Samo mi treba vreme na da smislim rješenje. Vidjela je bol urezanu na njegovo lice. Svi ovi mjeseci prevare, neodlučnosti i krivnje ostavili su svoje ožiljke, potamnili onu radost koju je pronašao s njom. Mogla ga je utješiti jednim jedi nim osmijehom, ohrabrujućim stiskom njegove ruke, ali u tom trenutku nije vidjela ništa osim svoje vlastite boli. Jedino na što je mogla misliti bila je odmazda. — Mislim da nam je ponestalo vremena — rekla je i udaljila se prema terminalu. Čim su se staklena vrata zatvorila iza njezinih leda, pokajala se zbog svojih riječi. Ali kad se zaustavila i pogledala kroz staklo, on je već ulazio u automobil. Muškarčeve noge bile su raširene, izlažući raspuknute mošnje i oprženu kožu bedra i međice. Fotografija iz mrtvačnice zabljesnula je na zaslonu bez ikakvog prethodnog upozorenja, među tim nitko od onih koji su sjedili u zamračenoj dvorani nije čak ni promrmljao od užasnutosti. Publika je bila naviknuta na pogled na ozlijeđena i slomljena tijela. Onima koji su vidjeli i dodirnuli pougljenjeno meso, kojima je poznat njegov vonj, sterilni dijapozitivi ne predstavljaju ništa strašno. Zapravo, sjedokosi muškarac koji je sjedio pokraj Maure nekoliko je puta zadrijemao i ona je U polumraku vidjela kako mu se glava trza dok se mučio između ma i budnosti, neosjetljiv na slijed odvratnih fotografija koje su bljeskale na platnu. — Ovo što vidite tipične su ozljede zadobivene od automobilske bombe. Žrtva je četrdesetpetgodišnji ruski poslovni čovjek koji je jednog jutra ušao u svoj Mercedes — veoma lijep Mercedes, mogao bih dodati. Kad je okrenuo ključ motora, aktivirao je eksploziv podmetnut


ispod njegova sjedala. Kao što vidite iz rendgenskih snimki... — Govornik je kliknuo mišem računala i na platnu se pojavila nova fotografija PowerPoint prezentacije. Bila je to rendgenska snimka zdjelice raspuknute na stidnoj kosti. Krhotine kostiju i metala raspršile su se kroz meka tkiva. — Silina eksplozije otpuhala je dijelove automobila ravno u njegovu međicu, poderala mošnje i slomila sjedeće kosti. Žao mi je što moram reći da nam ovakve ozljede od eksploziva postaju sve poznatije, posebice u ovo doba terorističkih napada. Ova je bomba bila prilično malena, namijenjena da ubije samo vozača. Kod terorističkih napada, eksplozije su mnogo jače, s višestrukim žrtvama. Ponovno je kliknuo mišem i pojavila se fotografija izrezanih organa koji su svjetlucali kao ponuda neke mesnice na zelenom kirurškom prekrivaču. — Ponekad nećete pronaći mnogo dokaza izvanjskih oštećenja, čak i kad su unutarnje ozljede kobne. Ovo je posljedica napada bombaša samoubojice u jednom kafiću u Jeruzalemu. Jedna četrnaestgodišnjakinja pretrpjela je ogromne ozljede pluća kao i perforaciju utrobe. Međutim, lice joj je ostalo nedirnuto. Gotovo anđeosko. Fotografija koja se sljedeća pojavila izmamila je čujnu reakciju od publike, mrmljanje od tuge i nevjerice. Djevojka je izgledala kao da spokojno počiva, njezino besprijekorno lice bilo je bez ijedne bore i bez ijedne brige, tamne oči virile ispod gustih trepavica. Na kraju, tu prostoriju punu patologa nije šokirala krv, nego ljepota. S četrnaest godina, u trenutku smrti, djevojka je vjerojatno razmišljala o školskoj zadaći. Ili nekoj lijepoj haljini. Ili momku kojeg je uočila na ulici. Sigurno nije zamišljala da će njezina pluća i jetra ubrzo biti izložena na obdukcijskom stolu ili da će prostorija od dvjesto patologa jednog dana zuriti u njezinu fotografiju. Kad su se svjetla upalila, publika je još uvijek bila pod dojmom te fotografije. Dok su ostali polako izlazili, Maura je ostala na svom sjedalu i zurila u bilješke koje je načrčkala u svoj blok, o bombama s čavlima, bombama paketima, automobilskim bombama i zakopanim bombama. Kad je riječ o nanošenju jada, ljudska domišljatost ne poznaje granice. Toliko smo dobri u međusobnom ubijanju, pomislila je. A tako bijedno neuspješni u ljubavi. — Oprostite, jeste li vi možda Maura Isles? Pogledala je muškarca koji je ustao sa svog sjedala dva reda ispred nje. Bio je otprilike njezinih godina, visok i sportski građen, preplanule kože i plave kose posvijetljene od sunca, zbog čega je automatski pomislila: momak iz Kalifornije. Njegovo lice činilo joj se nekako poznatim, ali nije se mogla sjetiti gdje ga je upoznala, što ju je iznenadilo. Njegovo bi lice svaka žena zasigurno zapamtila. — Znao sam! To jesi ti, nisi li? — Nasmijao se. — Učinilo mi se da sam te opazio kad si ušla u dvoranu. Odmahnula je glavom. — Oprostite. Ovo je doista neugodno, ali nikako vas ne mogu smjestiti. — To je zato što je bilo davno. I više nemam konjski rep. Doug Comley, Stanford, pripremni medicinski studij. Prošlo je, koliko? Dvadeset godina? Ne čudim se da si me zaboravila. K vragu, i sam bih se zaboravio. Najednom se u njezinoj glavi pojavilo jedno sjećanje, na mladića duge plave kose, sa zaštitnim naočalama na preplanulom nosu. Tad je bio mnogo mršaviji, poput hrta u trapericama. — Jesmo li bili zajedno u laboratoriju? — upitala je. — Kvantitativna analiza. Prva godina. I ti se toga sjećaš, i nakon dvadeset godina? Zadivljena sam. Ne sjećam se ničega o kvantitativnoj analizi. Ali tebe se sjećam. Imala si stol u laboratoriju točno nasuprot mojega i dobila najveću ocjenu na godini. Nisi li završila na medicinskom fakultetu Sveučilišta San Francisco?


— Jesam, ali sad živim u Bostonu. A ti? — Studirao sam u San Diegu. Nisam se mogao natjerati da napustim Kaliforniju. Ovisan sam o suncu i surfanju. To mi u ovom trenutku zvuči prilično dobro. Tek je studeni, a meni je hladnoća već dojadila. Meni nekako odgovara ovaj snijeg. Prilično je zabavan. Samo zato što ne moraš živjeti u njemu četiri mjeseca godišnje. Dosad se već konferencijska dvorana ispraznila i hotelski zaposlenici sklanjali su stolce i odvozili tonsku opremu. Maura je zagurala bilješke u torbu i ustala. Dok su Doug i ona usporednim redovima kretali ka izlazu, upitala je: — Hoću li te vidjeti večeras na koktelu? — Da, mislim da ću doći. Ali za večeru se snalazimo sami, zar ne? Tako piše u rasporedu. Zajedno su izašli iz dvorane u hotelsko predvorje prepuno ostalih liječnika s jednakim bijelim pločicama s imenima i jednakim konferencijskim platnenim torbama. Zajedno su čekali ispred dizala, oboje se trudeći da razgovor teče. — Onda, jesi li došla sa suprugom? — upitao je. Nisam udata. — Nisam li u časopisu bivših studenata vidio najavu tvog vjenčanja? Iznenađeno ga je pogledala. — Zar doista pratiš takve stvari? — Zanima me gdje su završili moji kolege. — U mom slučaju, razvedeno. Prije četiri godine. — Oh. Žao mi je. Slegnula je ramenima. — Meni nije. Odvezli su se dizalom na treći kat i oboje izašli. — Vidimo se na koktelu — rekla je mahnuvši mu u pozdrav i izvukla karticu za otključavanje svoje hotelske sobe. — Jesi li se već s nekim dogovorila za večeru? Jer ja sam slučajno slobodan. Ako mi se želiš pridružiti, pronaći ću nam dobar restoran. Samo me nazovi. Okrenula se kako bi mu odgovorila, ali on se već zaputio hodnikom s platnenom torbom nehajno obješenom preko ramena. Dok ga je promatrala kako se udaljava, u glavi joj je najednom bljesnulo drugo sjećanje na Douglasa Comleya. On u plavim trapericama, šepesa na štakama po četverokutu kampusa. — Nisi li ti te godine slomio nogu? — doviknula je. — Mislim da je to bilo netom prije završnih ispita. Sa smijehom se okrenuo prema njoj. — Zar je to ono po čemu me pamtiš? — Sad mi se sve počelo vraćati. Imao si neku skijašku nezgodu ili nešto slično. Nešto slično. Zar nije bila skijaška nezgoda? Čovječe. - Odmahnuo je glavom. - Previše je neugodno da bih govorio o tome. To je to. Sad mi moraš ispričati. Večeraš li sa mnom. Zastala je kad se dizalo otvorilo i iz njega izašli neki muškarac i žena. Zaputili su se hodnikom, spojenih ruku, očito zajedno i bez straha to pokazati. Tako bi se parovi trebali ponašati, pomislila je, kad su ono dvoje ušli u sobu i vrata se zatvorila iza njih. Pogledala je Douglasa. — Voljela bih čuti tu priču.


TRI S koktela za patologe rano su zbrisali i večerali u restoranu Four Season Resort u Teton Villageu. Osam sati u komadu predavanja o ubodnim ranama i eksplozijama, mecima i muhama zujarama umorilo je Mauru razgovorom o smrti i laknulo joj je pobjeći u normalan svijet u kojem ležeran razgovor ne uključuje komentare o truljenju, gdje je najozbiljnija tema večeri odabir između crnog i bijelog vina. — Onda, kako si slomio nogu na Stanfordu? — upitala je dok je Doug vrtio Pinot Noir u svojoj čaši. Lecnuo se. — Nadao sam se da ćeš zaboraviti tu temu. — Obećao si da ćeš mi reći. Zato sam došla na večeru. A ne zbog moje iskričave duhovitosti? Mog dječačkog šarma? Nasmijala se. — I zbog toga, naravno. Ali uglavnom zbog priče iza slomljene noge. Imam osjećaj da će biti neobična. — U redu. — Uzdahnuo je. — Hoćeš istinu? Zafrkavao sam se na krovu dvorane Wilbur i pao. Netremice ga je promatrala.— Moj Bože, to je bio uistinu dug pad. — U što sam se sâm uvjerio. Pretpostavljam da je u igri bio alkohol? Naravno. Znači, bila je to tipična glupa studentska ekshibicija? Zašto zvučiš toliko razočarana? Očekivala sam nešto malo više... kako da kažem... malo neobičnije. Dobro — priznao je — ispustio sam nekoliko pojedinosti. Kao na primjer? Kostim Ninje koji sam imao na sebi. Crnu masku. Plastični mač. — Slegnuo je ramenima u nelagodi. — I veoma ponižavajuću vožnju kolima hitne pomoći do bolnice. Pogledala ga je smirenim profesionalnim pogledom. — Voliš li se još uvijek odijevati kao Ninja? — Vidiš? — glasno se nasmijao. — Zato i jesi toliko zastrašujuća! Svatko drugi bi mi se smijao. Ali ti reagiraš veoma logičnim, veoma trezvenim pitanjem. Postoji li i trezveni odgovor? Ni jedan jedini. — Podigao je čašu u zdravicu. - Za glupe studentske psine. Da nam nikad ne prestane biti neugodno zbog njih. Otpila je gutljaj i odložila svoju čašu. — Što si mislio kad si rekao da sam zastrašujuća? — Uvijek si bila. Ja sam bio običan šašavi klinac koji je šetkao kroz koledž. Previše sam tulumario i predugo spavao. Ali ti... ti si bila tako usredotočena, Maura. Znala si točno što želiš biti. I zbog toga sam bila zastrašujuća? Čak i pomalo jezovita. Jer si bila staložena i znala tko si i što si, aja nisam. Nisam imala pojma da sam tako djelovala na ljude. -Još uvijek tako djeluješ. Razmislila je o toj tvrdnji. Sjetila se policajaca koji bi uvijek ušutjeli kad bi se ona pojavila na mjestu zločina. Sjetila se božične zabave na kojoj se tako odgovorno ograničila na samo jednu čašu šampanjca, dok su se svi ostali raskalašili. Javnost nikad neće vidjeti doktoricu Mauru Isles pijanu ili glasnu ili lakoumnu. Vidjet će samo ono što im ona dopusti da vide. Ženu koja nikad ne gubi kontrolu. Ženu koja ih plaši. — Usredotočenost nije baš neka mana - rekla je u svoju vlastitu obranu. — To je jedini način da na ovome svijetu išta postigneš. Zato je valjda meni trebalo tako dugo da bilo što postignem. Uspio si upisati medicinski fakultet. Na kraju jesam. Nakon što sam dvije godine besposličari«, što je totalno izludjelo mog tatu. Radio sam kao šanker u Baji. Poučavao surfanje u Malibuu. Pušio previše trave i pio gomile


lošeg vina. Bilo je super. — Nacerio se. — Ti, doktorice Isles, to ne bi odobrila. To nije nešto što bih sama učinila. — Otpila je još jedan gutljaj vina. — Barem ne onda. Naglo je podigao obrvu. — Znači li to da sad bi? — Ljudi se mijenjaju, Doug. Da, pogledaj mene! Nikad nisam sanjao da ću jednog dana završiti kao dosadni patolog, zarobljen u podrumu bolnice. Kako se onda to dogodilo? Zbog čega si se iz propalice s plaže preobrazio u uglednog liječnika? Njihov je razgovor zastao kad im je konobar donio glavna jela. Pečenu patku za Mauru, janjeće kotlete za Douga. Šutke su sjedili tijekom obvezatnog mljevenja papra i točenja vina u čaše. Tek kad je konobar otišao, Doug je odgovorio na njezino pitanje. — Oženio sam se — rekao je. Nije zamijetila vjenčani prsten na njegovom prstu i ovo je bio prvi put da je spomenuo da je u ikakvoj vezi. Na to je otkriće iznenađeno podigla pogled, ali on nije gledao u nju; promatrao je drugi stol, obitelj s dvije male djevojčice. — Bio je to loš spoj od samoga početka - priznao je. — Upoznao sam je na nekom tulumu. Božanstvena plavuša, plave oči, noge do vrata. Čula je da se upisujem na medicinski fakultet i zamislila se kao supruga bogatog liječnika. Nije shvatila da će vikende provoditi sama dok ja radim u bolnici. Kad sam završio specijalizaciju za patologa, ona je već pronašla drugog. — Zagrizao je svoj odrezak. — Ali zadržao sam Grace. Grace? Moju kćerku. Trinaest joj je godina i jednako je božanstvena kao i njezina mama. Samo se nadam da ću je usmjeriti u malo inte lektualnijem smjeru no što je onaj kojim je njezina mama otišla. Gdje je sad tvoja bivša supruga? Preudala se za bankara. Žive u Londonu i sretni smo ako se javi dvaput godišnje. — Odložio je nož i vilicu. — Tako sam postao gospodin Mama. Sad imam kćerku, hipoteku i posao u bolnici u San Diegu. Tko bi mogao poželjeti išta više? — Jesi li sretan? Slegnuo je ramenima. — Nije to život kakav sam zamišljao dok sam bio na Stanfordu i izigravao Ninju na krovovima. Ali ne mogu se žaliti. Život se dogodi i čovjek se prilagodi. — Nasmiješio joj se. — Ti si sretnica, upravo si ono što si zamišljala. Oduvijek si željela biti patologinja i to jesi. — Željela sam i biti udata. Ali u tome sam bijedno podbacila. Promatrao ju je. — Veoma mi je teško vjerovati da u tom životu sad ne postoji muškarac. Gurkala je komadiće patke po tanjuru, najednom ostavši bez teka. — Zapravo, viđam se s nekim. Nagnuo se prema njoj, pozorno se usredotočivši. — Pričaj mi. — Traje oko godinu dana. Zvuči ozbiljno. Nisam sigurna. — Od njegovog joj je pogleda bilo nelagodno pa je pozornost ponovno obratila svom objedu. Osjećala je kako je on proučava i pokušava dokučiti ono što mu nije govorila. Ono što je započelo kao ležeran razgovor najednom je postalo duboko osobno. Noževi za seciranje bili su izvađeni i tajne se razlijevale. — Je li dovoljno ozbiljno da bi se mogla čuti svadbena zvona? - upitao je. — Nije. — Zašto? Pogledala ga je. — Zato što on nije dostupan. Naslonio se na stolac, vidno iznenađen. — Nikad ne bih pomislio da bi netko tako razborit kao ti mogao pasti na oženjenog muškarca. Zaustila je da ga ispravi, ali se predomislila. Praktički govoreći, Daniel Brophy uistinu je bio oženjen muškarac, oženjen svojom Crkvom. Ne postoji ljubomornija, zahtjevnija žena. Da je


bio vezan uz neku drugu ženu, imala bi više šanse pridobiti ga za sebe. — Izgleda da nisam tako razborita kao što si mislio - odgovorila je. Iznenađeno se nasmijao. - Mora da imaš neku divlju crtu za koju ja nisam znao. Kako mi je promaknula dok smo bili na Stan fordu? — Davno je to bilo. Osnovne karakterne crte ne mijenjaju se previše. Ti si se promijenio. Ne. Ispod ovog blejzera Brooks Brothersa još uvijek tuče srce propalice s plaže. Medicina je samo moj posao, Maura. Plaća račune. Ona nije ono što ja jesam. A što misliš da ja jesam? Ista osoba kakva si bila na Stanfordu. Sposobna. Profesionalna. Ne ona koja čini pogreške. Da je barem to istina. Da barem nisam učinila pogreške. Taj muškarac s kojim se viđaš, je li on pogreška? Nisam spremna to priznati. Kaješ li se zbog toga? Zastala je na njegovo pitanje, ne zato što je bila nesigurna u odgovor. Znala je da nije sretna. Da, bilo je trenutaka blaženstva kad bi čula Danielov automobil na prilazu njezinoj kući ili kucanje na vratima. Ali bilo je i noći kad je sjedila sama za svojim kuhinjskim stolom i pila previše vina. Gajila previše zamjerki. — Ne znam — najzad je odgovorila. — Ja se nikad ni zbog čega nisam pokajao. — Čak ni zbog braka? Čak ni zbog moje katastrofe od braka. Vjerujem da nas svako iskustvo, svaka pogrešna odluka nečemu nauči. Zato se ne bismo trebali bojati pogrešaka. Ja uskačem u stvari s obje noge i ponekad se opečem. Ali na kraju, sve se nekako sredi. Znači, jednostavno vjeruješ svemiru? Da. I noću vrlo dobro spavam. Bez dvojbi, bez ormara prepunog tjeskobe. Život je previše kratak za to. Trebali bismo se samo udobno smjestiti i uživati u vožnji. Konobar je došao odnijeti pribor. Dok je ona pojela samo pola svog obroka, Doug je očistio svoj tanjur, progutavši svoje janjeće kotlete onako kako je naizgled gutao sam život, s radosnim prepuštanjem. Naručio je tortu od sira i kavu za desert. Maura je na ručila samo čaj od kamilice. Kad je sve to stiglo, gurnuo je tanjur s tortom nasred stola između njih. — Slobodno navali — rekao je. — Znam da je želiš okusiti. Nasmijala se, podigla vilicu i u zela velik zalogaj. — Loše utje češ na mene. — Da smo svi pristojni, kako bi dosadan bio život? Osim toga, torta od sira je tek sitan grijeh. Morat ću se pokajati kad se vratim kući. Kad ideš natrag? Ne prije nedjelje poslijepodne. Mislila sam ostati dan duže i malo razgledati. Jackson Hole je prilično spektakularan. Zar ćeš razgledavati sama? Ukoliko mi se neki božanstveni muškarac dobrovoljno ne ponudi za vodiča. Zagrizao je zalogaj torte i kratko zamišljeno žvakao. - Ne znam za božanstvenog muškarca — rekao je. - Ali mogao bih ti ponuditi alternativu. Moja kćerka, Grace, ovdje je sa mnom. Večeras je u kinu s dvoje mojih prijatelja iz San Diega. U subotu se planiramo odvesti do cross-country skijaške kolibe i ondje prenoćiti. Vratit ćemo se u nedjelju ujutro. U Suburbanu ima mjesta za tebe. I siguran sam da ima mjesta i u kolibi, ako bi nam se željela pridružiti. Odmahnula je glavom. — Samo ću vam smetati. — Ni najmanje. Svima ćeš se svidjeti. A mislim da će se i oni tebi svidjeti. Arlo je jedan od mojih najboljih prijatelja. Danju je dosadan računovođa. Ali noću... — Dougov se glas spustio do zlokobnog režanja. — Pretvara se u slavnu ličnost poznatu kao tajanstveni gospodin Kotlet. -Tko? -Jedan od najpopularnijih blogera za hranu i vino na webu. Jeo je u svim američkim restoranima koje je ocijenio Michelin i sad se probija kroz Europu. Ja ga jednostavno zovem Čeljusti.


Maura se nasmijala. — Zvuči zabavno. A drugi prijatelj? — Elaine. Djevojka s kojom godinama hoda. Ona radi nešto s unutarnjim uređenjem, ne znam što. Mislim da ćete vas dvije kliknuti. Osim toga, imat ćeš priliku upoznati Grace. Stavila je u usta još jedan zalogaj torte i nije žurila dok je žva kala. Razmišljala je. — Hej, pa nisam ti predložio brak - zadirkivao je. - Riječ je samo o izletu na jednu noć, uz doličnu pratnju moje trinaestgo dišnje kćerke. — Nagnuo se prema njoj, pozorno usredotočenih modrih očiju. — Daj. Moje divlje i lude zamisli gotovo uvijek se pokažu zabavnima. Gotovo uvijek? Tu je onaj čimbenik nepredvidljivosti, ona mogućnost da bi se moglo dogoditi nešto posve neočekivano — nešto fenomenalno. To je ono što život čini pustolovinom. Ponekad jednostavno moraš zaroniti i imati povjerenja u svemir. U tom trenutku, dok je netremice gledala njegove oči, osjetila je da je Doug Comley vidi na način na koji je malobrojni vide. Da gleda kroz njezino obrambeno oružje ravno u ženu u njoj. Ženu koja se uvijek bojala gdje bi je srce moglo odvesti. Spustila je pogled na tanjur s desertom. Torte od sira nije bilo; nije se sjećala da ju je pojela do kraja. - Moram malo razmisliti — rekla je. — Naravno. - Nasmijao se. - Ne bi bila Maura Isles da ne moraš. Te noći, kad se vratila u svoju hotelsku sobu, nazvala je Daniela. Po tonu njegova glasa, znala je da nije sam. Bio je pristojan, ali neosoban, kao da razgovara s bilo kojim župljaninom. U pozadini je čula glasove koji su raspravljali o cijeni goriva za grijanje, trošku popravka krova, smanjenju donacija. Bio je na sastanku o budžetu crkve. — Kako je ondje? — upitao je. Ljubazno i neutralno. Mnogo hladnije nego u Bostonu. Na tlu već ima snijega. Ovdje kiša ne prestaje. Slijećem u nedjelju navečer. Možeš li još uvijek doći po mene u zračnu luku? Doći ću. A nakon toga? Mogli bismo pojesti kasnu večeru u mojoj kući, ako bi volio prespavati. Stanka.— Nisam siguran da mogu. Dopusti da razmislim o tome. Bio je to gotovo onaj isti odgovor koji je sama dala Dougu ranije te večeri. I sjetila se što je Doug rekao. Ponekad jednostavno moraš zaroniti i imati povjerenja u svemir. — Mogu li te nazvati u subotu? — upitao je. — Tad ću znati svoj raspored. U redu. Ali nemoj se zabrinuti ne budeš li me mogao dobiti. Možda budem nedostupna. Čujemo se u subotu. Nije bilo volim te na kraju razgovora, samo tiho zbogom i razgovor je završio. Jedine prisnosti koje su ikad dijelili bile su iza zatvorenih vrata. Svaki susret bio je unaprijed planiran i nakon toga opetovano analiziran. Previše razmišljanja, rekao bi Doug. I sve to razmišljanje nije joj donijelo sreću. Podigla je hotelski imenik i nazvala centralu. — Možete li me spojiti sa sobom Douglasa Comleya, molim? - rekla je. Telefon je morao četiri puta zazvoniti prije no što je odgovorio. - Halo? — Ja sam — rekla je. — Vrijedi li još uvijek onaj tvoj poziv?


ČETIRI Pustolovina je prilično dobro započela. U petak navečer, suputnici su se našli na piću. Kad je Maura ušetala u hotelski koktel-bar, zatekla je Douga i njegovo društvo već za stolom, čekali su je. Arlo Zielinski izgledao je kao netko tko se jedući probio kroz Michelinov vodič — bucmast i proćelav, muškarac krepkog teka i jednako krepkog smijeha. — Što više, to veselije, uvijek kažem! A sad imamo izliku da naručimo dvije boce vina uz večeru — rekao je. — Samo se ti drži nas, Maura, i jamčim ti dobar provod, naročito kad je Doug glavni. — Nagnuo se prema njoj i šapn uo: — Mogu jamčiti za njegov mo ralni karakter. Godinama mu radim poreznu prijavu, a ako itko zna tvoje najintimnije tajne, tad je to tvoj knjigovođa. O čemu vas dvoje šapućete? — upitao je Doug. Arlo je nedužno podigao pogled. — Samo kažem da je porota bila totalno izmanipulirana protiv tebe. Nisu te smjeli osuditi. Maura je prasnula u smijeh. Da, sviđao joj se ovaj Dougov prijatelj. Ali za Elaine Salinger nije bila toliko sigurna. Iako je žena tijekom tog razgovora sjedila sa smješkom na usnama, bio je to ukočen osmijeh. Sve na Elaine nekako se činilo ukočenim, od njezinih posve uskih crnih skijaških hlača, do sablasno glatkog lica bez ijedne bore. Bila je negdje Maurinih godina i visine, vitka kao manekenka, sa strukom na kojem bi joj svatko pozavidjeo i samokontrolom da ga sačuva. Dok su Doug, Maura i Arlo podijelili butelju vina, Elaine je pijuckala samo mineralnu vodu s kriškom límete i kreposno se klonila zdjelice oraščića u koju je Arlo tako oduševljeno zaronio. Maura nije shvaćala što njih dvoje imaju zajedničko; u svakom slučaju, nije ih mogla zamisliti kao par koji se vida. Dougova kćerka Grace bilaje još jedna zagonetka. Svoju je bivšu suprugu opisao kao ljepoticu i njezini su se sretni geni očito prenijeli na kćerku. S trinaest godina, Grace je već bila zadivljujuće lijepa, dugonoga plavuša izvijenih obrva i kristalno modrih očiju. Ali bila je to suzdržana ljepota, hladna i odbojna. Djevojčica jedva da je ijednom riječju pridonijela razgovoru. Umjesto toga, sjedila je sa slušalicama iPoda tvrdoglavo u ušima. Sad je dramatično uzdahnula i izvukla vitko tijelo iz stolca. — Tata, smijem li se sad vratiti u svoju sobu? Daj, dušo, ostani još malo s nama — nukao je Doug. — Nismo valjda baš toliko dosadni. Umorna sam. Tek ti je trinaest godina - zadirkivao je Arlo. — U tvojoj dobi, trebala bi biti presretna što tulumariš s nama. Nije baš da sam vam potrebna. Doug se namrštio na njezin iPod, tek sad ga zamijetivši. — Ugasi to, dobro? Pokušaj se priključiti razgovoru. Djevojčica mu je uputila pogled čistog tinejdžerskog prezira i spustila se natrag na stolac. — ... pa sam iskopao sve moguće restorane u tom kraju i nema nijednog zbog kojeg bi vrijedilo stati - rekao je Arlo. Ubacio je novu šaku oraščića u usta i obrisao sol sa zdepastih ruku. Skinuo je naočale pa i njih obrisao. — Mislim da bismo se trebali odvesti ravno do kolibe i ondje ručati. Oni na jelovniku bar imaju odrezak. Koliko je teško pripremiti pristojan odrezak? Arlo, upravo smo večerali — rekla je Elaine. — Ne mogu vjerovati da već razmišljaš o sutrašnjem ručku. Znaš ti mene, volim planirati. Volim da sve moje patke budu lijepo poredane. Naročito ako su glazirane sokom od naranče. Tata? — zacviljela je Grace. — Doista sam umorna. Idem u krevet, dobro? Oh, u redu — odgovorio je Doug. — Ali želim da se do sedam probudiš. Volio


bih do osam sve ukrcati i biti spreman za polazak. Mislim da bismo i mi trebali na spavanje — rekao je Arlo. Ustao je i otresao mrvice sa svoje košulje. — Idemo, Elaine. Tek je devet i trideset. Elaine — ponovio je Arlo i značajno nagnuo glavu prema Mauri i Dougu. Oh. — Elaine je upitno pogledala Mauru, a zatim ustala na noge, vitke kao u geparda. — Drago mi je da smo se upoznale, Maura — rekla je. — Vidimo se ujutro. Doug je čekao da svo troje odu i tad je rekao Mauri: — Zao mi je što je Grace bila tako naporna. — Prelijepa je djevojka, Doug. Ali je i bistre glave. Kvocijent inteligencije joj je sto trideset. Iako se to večeras nije moglo vidjeti. Obično nije ovako tiha. Možda je to zato što ja idem s vama. Možda nije sretna zbog toga. Maura, da to nisi ni pomislila. Predstavlja li joj to problem, jednostavno će se morati nositi s njime. Ako je moje društvo zbog bilo čega nezgodno... — Je li? Je li tebi nelagodno pridružiti nam se? — Njegov je pogled bio toliko pronicav da se osjetila primoranom reći istinu. — Malo jest - priznala je. Ona ima trinaest godina. Na trinaestgodišnjacima je sve čudno. Odbijam dopustiti tome da mi diktira život. — Podigao je svoju čašu. — Za našu pustolovinu! Uzvratila je zdravicu i otpili su, cereći se jedno drugome. U laskavom polumraku koktel-bara, on je izgledao kao onaj student kojeg je pamtila, lakouman mladić koji se penjao po krovovima i odijevao kao Ninja. I ona se ponovno osjećala mladom. Smionom i neustrašivom i spremnom za tu pustolovinu. — Jamčim ti — rekao je. — Sjajno ćemo se zabaviti. Tijekom noći počelo je sniježiti, a kad su ukrcali prtljagu u Suburban, sedam centimetara bijelili pahulja već je prekrivalo automobile na parkiralištu djevičanskim pokrovom od ljepote kojega je ekipa iz San Diega oduševljeno uzdisala. Doug i Arlo inzistiral i su da fotografiraju tri dame ispred ulaza u hotel, nasmiješene i rumenih obraza u skijaškoj odjeći. Za Mauru snijeg nije bio ništa novo, ali sad ga je vidjela onako kako su ga vidjeli ovi Kalifornijci, s osjećajem čuđenja kako je čist i bijel, kako se nježno smješta na njezine trepavice, kako tiho vrtloži s neba. Tijekom dugih zima u Bostonu, snijeg je značio zamorno čišćenje lopatama i mokre čizme i ulice prekrivene bljuzgom. Bio je samo životna činjenica s kojom se trebalo nositi do proljeć a. Ali ovaj se snijeg činio dru gačijim; bio je to praznički snijeg i ona se nasmiješila nebu, s jednakim osjećajem lakoumne ošamućenosti kao i njezino društvo, očarana svijetom koji je najednom izgledao nov i vedar. — Ljudi, fenomenalno ćemo se zabaviti! — objavio je Doug pri čvršćujući unajmljene skije za cross-country skijanje na krov Suburbana. - Svjež snijeg. Dražesno društvo. Večera uz vatru iz kamina. — Još jednom je potegnuo remene na krovu. — U redu, ekipo. Krenimo. Grace se popela na suvozačko sjedalo. — Hej, dušo — rekao je Doug. — Što kažeš da dopustiš Mauri da sjedne pokraj mene? Ali ovo je uvijek moje sjedalo. — Ona je naša gošća. Daj joj priliku da se vozi na suvozačkom sjedalu. Doug, pusti je da ostane naprijed — rekla je Maura. — Savršeno mi odgovara sjediti straga. — Jesi li sigurna? — Apsolutno. — Maura se smjestila na stražnje sjedalo Suburbana. — Dobro mi je ovdje. U redu. Ali možda se kasnije možete zamijeniti. — Doug je uputio kćerki pogled neodobravanja, ali Grace je već stavila slušalice svog iPoda i zurila kroz prozor, ne obazirući se na njega.


Zapravo, Mauri nije nimalo smetalo sjediti u trećem redu, tik iza Arla i Elaine, gdje je imala pogled na Arlovu ćelu i Elaininu moderno ošišanu tamnu kosu. Bila je dodatak kvartetu u zadnji čas, neupućena u njihove priče i privatne šale, i bila je zadovoljna biti tek promatrač kad su krenuli iz Teton Villagea ka jugu, u sve gušći snijeg. Brisači su se njihali naprijed-natrag, poput metrono ma koji briše pljusak pahuljica. Maura se udobno naslonila i promatrala krajolik kojim su prolazili. Radovala se ručku uz kamin u kolibi i nakon toga poslijepodnevnom skijanju. Cross-country, ne spust, pa nema potrebe da se imalo boji, nema straha od slomljenih nogu ili razbijenih glava ili spektakularno neugodnih padova. Samo mirno klizanje kroz nijeme šume, zujanje skija po snijegu, ugodno peckanje hladnog zraka u plućima. Tijekom konferencije patologa vidjela je previše slika uništenih tijela. Bilo joj je drago što je na putovanju koje nema nikakve veze sa smrću. — Snijeg pada prilično brzo — rekao je Arlo. Ova bebica ima dobre gume — odgovorio je Doug. — Službenik u Hertzu rekao je da mogu izdržati ovakvo vrijeme. Kad već spominjemo vrijeme, jesi li provjerio prognozu? Da, snijeg. Kakvo iznenađenje. Samo mi reci da ćemo do kolibe stići na vrijeme za ručak. — Lola kaže da ćemo stići u jedanaest trideset. A Lola nikad ne griješi. Maura je doviknula: — Tko je Lola? Doug je pokazao na prijenosni GPS koji je postavio na komandnu ploču. — Ovo je Lola. — Zašto se o GPS-ovima uvijek govori kao o ženama? — upitala je Elaine. Arlo se nasmijao. — Zato što žene nama muškarcima uvijek govore kamo da idemo. Budući da Lola kaže da ćemo stići prije podneva, možemo rano ručati. Elaine je uzdahnula. — Prestaneš li ti ikada razmišljati o jelu? — Riječ je objedovanje. Čovjek u životu može pojesti tek određen broj obroka, pa bi zato baš mogla... —... učiniti svaki od njih vrijednim— Elaine je dovršila rečenicu umjesto njega. — Da, Arlo, znamo tvoju životnu filozofiju. Arlo se okrenuo na sjedalu i pogledao Mauru. - Moja je mama bila sjajna kuharica. Naučila me je da nikad ne tratim apetit na osrednju hranu. — Mora da si zato tako vitak — rekla je Elaine. — Jao — odgovorio je Arlo. — Danas si čudno raspoložena. Mislio sam da se veseliš ovom izletu. — Samo sam umorna. Pola noći si hrkao. Možda ću morati zahtijevati zasebnu sobu. Ma daj. Kupit ću ti čepiće za uši. - Arlo je prebacio ruku oko Elaine i privukao je uz sebe. — Dušice. Draga. Nemoj da moram spavati sam. Elaine se izvukla iz njegova zagrljaja. — Ukočit će mi se vrat od tebe. — Hej, ljudi, pogledajte ovaj božanstveni snijeg! — rekao je Do ug. — Zimska zemlja čuda! Nakon sat vremena vožnje iz Jacksona, ugledali su znak: ZADNJA PRILIKA ZA GORIVO. Doug je skrenuo na Grubbo vu benzinsku postaju i trgovinu mješovitom robom i oni su izašli iz vozila kako bi otišli na zahod i prokrstarili uskim redovima grickalica, prašnjavih časopisa i strugalica leda s automobilskih stakala. Arlo je zastao ispred komadića govedine u plastičnim omotima i nasmijao se. — Tko uopće jede ovako nešto? Pa u njima je devedeset posto natrijeva nitrata, a ostatak je crvena boja broj dva. — Imaju Cadburyjevu čokoladu — rekla je Elaine. — Da kupimo koju? Vjerojatno je stara deset godina. Oh, bljak, imaju štapiće od sladića. Od njih mi je pozlilo kad sam bio klinac. Kao da smo se vratili u devetsto pedesete.


Dok su se Arlo i Elaine podsmjehivali ponudi grickalica, Maura je uzela novine i zaputila se prema blagajni kako bi ih platila. — Znaš da su tjedan dana stare, zar ne? — upitala je Grace. Maura se okrenula, iznenađena da joj se djevojčica obratila. Grace za promjenu nije imala slušalice iPoda u ušima, ali glazba je i nadalje svirala, dopirala kroz slušalice kao metalni cvilež. — Novine su od prošlog tjedna — upozorila ju je Grace. — U ovoj je trgovini svemu istekao rok trajanja. Čips je, ono, star godinu dana. Kladim se da je i benzin pokvaren. — Umjesto uobičajene američke riječi »gas«, za benzin je upotrijebila britansku inačicu, »petrol«. Hvala ti što si me upozorila. Ali treba mi nešto za čitanje i ovo će morati poslužiti. — Maura je izvadila novčanik, pitajući se kako je riječ »petrol« završila u rječniku jedne američke tinejdžerice. Ali to je bila tek još jedna pojedinost koja ju je na Grace zbunjivala. Djevojka je izašla iz trgovine, lagano njišući vitkim bokovima u uskim trapericama, nesvjesna svog učinka na druge. Starac koji je stajao za blagajnom gledao je za njom otvorenih usta, kao da u svojoj trgovini nikad nije vidio tako egzotično stvorenje. Kad je i Maura izašla iz trgovine, Grace je već bila u automobi lu, ali ovaj put na stražnjem sjedalu. — Princeza je napokon prepustila svoje prijestolje — šapnuo je Doug Mauri otvarajući joj vrata. — Sjedit ćeš sprijeda sa mnom. — Nije mi smetalo sjediti straga. Meni je smetalo. Malo sam porazgovarao s njom i sad nema ništa protiv. Elaine i Arlo su izašli iz trgovine smijući se i smjestili se na svo ja sjedala. — Ova je trgovina kao vremenska kapsula — rekao je Arlo. — Je ste li vidjeli one kutijice za Pez bombone? Mora da su stare dvade set godina. A onaj starac iza pulta je kao neki lik iz Zone sumraka. Da, bio je čudan — suglasio se Doug paleći motor. — Jeziv je riječ koju bih ja upotrijebio. Rekao je da se nada kako se nismo zaputili u Zagrobni svijet. — Što bi to trebalo značiti? Vi ljudi ste grešnici! — zagrmio je Arlo svojim najboljim glasom televizijskog propovjednika. — I na putu ste za Pa-ka-o! Možda nam je samo govorio da budemo oprezni rekla je Elaine. — S ovim snijegom i svime. Čini se da polako jenjava. - Doug se nagnuo naprijed i pogledao prema nebu. — Zapravo, čini mi se da ondje gore vidim komadić modrog. Vječiti optimist — rekao je Arlo. — Takav je naš Dougie. Pozitivno razmišljanje. Svaki put upali. Samo nas dovezi onamo na vrijeme za ručak. Doug je pogledao GPS. — Lola kaže, procijenjeno vrijeme dolaska jedanaest četrdeset devet. Nećete umrijeti od gladi. — Ja već umirem od gladi, a tek je deset i trideset. Ženski glas GPS-a je naredio: »Skreni lijevo na sljedećem križanju.« Arlo je zapjevao: — Što Lola poželi... — Lola dobije — pridružio mu se Doug i skrenuo ulijevo na raskrižju. Maura je pogledala kroz prozor, ali nije opazila ni komadić modra neba. Vidjela je samo niske oblake i bijele bokove planina u daljini. — Počinje ponovno sniježiti — rekla je Elaine.


PET

Mora da smo pogrešno skrenuli — rekao je Arlo. Snijeg se kovitlao gušći no ikad, a između dva zamaha brisača, staklo bi smjesta prekrila gusta rešetka pahulja. Ravnomjerno su vijugali uz planinu sad već gotovo sad vremena i cesta se već davno izgubila ispod sve dubljeg saga bjeline. Doug je vozio izvijenog vrata, trudeći se razabrati što je ispred njih. — Jesi li siguran da je ovo pravi put? — upitao je Arlo. — Lola je rekla da jest. — Lola je bestjelesni glas u kutiji. — Programirao sam je za najizravniji put. Ovo je taj put. Ali je li to i najbrži put? Hej, želiš li ti voziti? Opa, čovječe. Samo pitam. Elaine je rekla: — Otkad smo skrenuli na ovu cestu, nismo vidjeli nijedan drugi automobil. Još od one čudne benzinske postaje. Zašto ovdje nema nikog drugog? — Imaš li kartu? — upitala je Maura. Mislim da je jedna u pretincu za rukavice — odgovorio je Doug. -Dobio sam je zajedno s unajmljenim automobilom. Ali GPS kaže da smo točno ondje gdje bismo trebali biti. Da. Usred ničega — promrljao je Arlo. Maura je izvadila kartu i otvorila je. Trebao joj je trenutak da se snađe u nepoznatom reljefu.— Ne vidim ovu cestu na karti — rekla je. — Jesi li sigurna da znaš gdje smo? — Nije ovdje. Doug je istrgnuo kartu iz njezinih ruku i naslonio je na volan, i nadalje vozeći. — Hej, može li susretljiv prijedlog sa stražnjeg sjedala? - dovi knuo je Arlo. — Što kažeš na to da ne skidaš pogled sa ceste? Doug je gurnuo kartu u stranu. — Smeće. Nije dovoljno po drobna. — Možda je Lola pogriješila - rekla je Maura. Gospode, sad ovu spravicu zovem tim glupim imenom. Ažuriranija je od te glupe karte - rekao je Doug. Možda je ovo neka sezonska cesta. Ili privatna. Nye pisalo privatna kad smo skrenuli na nju. Znaš, mislim da bismo se trebali okrenuti rekao je Arlo. — Ozbiljno, čovječe. Natrag do križanja je pedeset kilometara. Želiš li stići do ručka ili ne? Tata? — oglasila se Grace s kraja Suburbana. — Što se događa? Ništa, dušo. Samo raspravljamo o tome kojim bismo putem trebali krenuti. Hoćeš reći, ne znaš? Doug je frustrirano uzdahnuo. - Znam i dobro smo! Sve je u redu! A sad, ako se svi jednostavno smire, možemo se početi zabavljati. — Doug, vratimo se natrag - rekao je Arlo. - Ova cesta postaje ozbiljno sablasna. U redu - odgovorio je Doug. — Izgleda da je vrijeme za glasovanje. Onda? -Ja glasam da se vratimo — rekao je Arlo. — Elaine? Mislim da bi vozač trebao odlučiti - rekla je. - Ja ću se složiti s onim što ti želiš, Doug. Hvala ti, Elaine. - Doug je pogledao Mauru. - Za što ti gla suješ? U tom je pitanju bilo više no što se činilo. Vidjela je to u njegovom pogledu, u izrazu koji je govorio podrži me. Vjeruj u mene. U pogledu zbog kojeg se sjetila kakav je bio kao student na koledžu prije dvadeset godina, bezbrižan i opušten u svojoj ispranoj košulji cvjetnog uzorka. Ne brini, budi sretan. To je bio Douglas, muškarac koji je mogao preživjeti padove s krovova i slomljene noge ni načas ne gubeći optimizam. Tražio je od nje da mu sad vjeruje i ona mu je


željela vjerovati. Ali nije mogla zanemariti vlastite instinkte. — Mislim da bismo se trebali vratiti — rekla je i njezin ga je odgovor naizgled ranio duboko kao uvreda. U redu. - Uzdahnuo je. - Prepoznajem pobunu kad je vidim. Kad pronađem odgovarajuće mjesto, okrenut ćemo se. I vratiti natrag ovih pedeset kilometara koliko smo upravo prevalili. -Ja sam bila na tvojoj strani, Doug — rekla je Elaine. - Nemoj to zaboraviti. — Evo, ovdje se čini dovoljno široko. Čekaj — rekla je Maura. Tek što nije dodala: To bi mogao biti jarak, ali Doug je već okretao volan, okrećući vozilo u širokom luku. Najednom se snijeg srušio ispod njihova desnog kotača i Suburban se zanjihao u stranu, a Maura tresnula o vrata. Isuse! — uzviknuo je Arlo. — Kog vraga radiš? Vozilo se s trzajem zaustavilo i umalo prevrnulo na bok. — Sranje. Sranje, sranje! - rekao je Doug. Pritisnuo je papučicu gasa do dna i motor je zavrištao, gume se okretale u snijegu. Prebacio je mjenjač u rikverc i pokušao izvesti vozilo. Automobil se pomaknuo nekoliko centimetara, a zatim s drhtajem zaustavio, gume ponovno zavrtjele u prazno. Pokušaj ga zaljuljati naprijed-natrag - predložio je Arlo. To i pokušavam! — Doug je ubacio u najmanju brzinu i pokušao zakotrljati vozilo naprijed. Kotači su zacviljeli, ali nisu se pomaknuli. Tata? — Gracein glas bio je tanak od panike. U redu je, dušo. Sve će biti u redu. Što ćemo učiniti? — zacviljela je Grace. Pozvat ćemo pomoć, eto što. Nazvat ćemo vučnu službu da nas izvuče odavde i krenuti dalje. — Doug je posegnuo za svojim mobitelom. — Možda ćemo propustiti ručak, ali nema veze, sve je to pustolovina. Imat ćeš o čemu pričati kad se vratiš u školu. — Zastao je, mršteći se na mobitel. — Ima li tko signala? Hoćeš reći da ga ti nemaš? — upitala je Elaine. Biste li svi provjerili, molim? Maura je izvukla svoj mobitel iz torbice. — Ja nemam signala. — Nemam ga ni ja — rekla je Elaine. Arlo je dodao: — Jednako je i sa mnom. — Grace? — Doug se okrenuo na sjedalu i pogledao kćerku. Odmahnula je glavom i zacendrala: — Jesmo li zapeli ovdje? — Ljudi, opustimo se. Možemo naći rješenje. — Doug je duboko udahnuo. — Ako ne možemo nazvati pomoć, morat ćemo se sami izvući iz ovoga. Gurnut ćemo seronju natrag na cestu. - Doug je ubacio mjenjač u 1er. — U redu, svi van. Možemo mi to. Maurina vrata bila su zaglavljena o snijeg i nije mogla izaći sa suvozačke strane. Puznula je preko mjenjača na vozačko sjedalo i Doug joj je pomogao da izađe kroz njegova vrata. Sletjela je u sni jeg do listova. Tek je tad, stojeći pokraj nakošenog vozila, shvatila razmjer škripca u kojem su se našli. Suburban se prevrnuo s ban kine ceste u duboki jarak. Kotači na desnoj strani bili su zakopani do šasije. Kotači na lijevoj strani nisu ni dodirivali pločnik. Nema šanse da izguramo ovo čudovište. — Možemo mi to - rekao je Doug s naletom entuzijazma. — Društvo, idemo. Zajedno ćemo. Što točno? - upitao je Arlo. - Da ovo čudovište izvučemo odavde treba nam kamion za vuču. — Ja sam voljna pokušati — rekla je Elaine. — Tebe ne bole leđ a. Arlo, prestani kukati. Bacimo se na posao. Hvala ti, Elaine — rekao je Doug. Posegnuo je u džep po rukavice. — Grace, ti sjedni na mjesto vozača. Morat ćeš okretati volan. Ali ja ne znam


voziti! Moraš ga samo izvesti na cestu, draga. Zar to ne može netko drugi? Ti si najmanja od nas, a mi ostali moramo gurati. Dođi, pomoći ću ti da uđeš. Grace je djelovala prestravljeno, ali uspuzala je na vozačko sjedalo. — Dobra djevojčica — rekao je Doug. Odgacao je u jarak i sletio do bokova u snijeg, a zatim se upro rukama o stražnji dio vozila. — Onda? — upitao je gledajući ostale odrasle. Elaine se prva četveronoške spustila u jarak pokraj njega. Za njom je krenula Maura i snijeg joj je kliznuo uz nogavice hlača u čizme. Rukavice su joj još uvijek bile negdje u automobilu pa je položila gole dlanove na čelik koji je bio tako hladan da se činilo da joj pali kožu. — Upropastit ću si leđa — rekao je Arlo. Možeš birati - odvratila je Elaine. — Ili to ili ćeš se smrznuti. Hoćeš li već jednom sići? Arlo nije žurio dok je navlačio rukavice i vunenu kapu. Pomno je omotao šal oko vrata. Tek se tad, u punoj ratnoj spremi protiv hladnoće, spustio u jarak. — U redu, svi zajedno — rekao je Doug. — Guraj! Maura se svom težinom oduprla o Suburban i čizme su joj kli znule unatraške kroz snijeg. Čula je kako Arlo stenje pokraj nje, osjetila kako se vozilo počinje njihati naprijed. — Gracie, volan! — povikao je Doug. — Okreni ga ulijevo! Prednji dio Suburbana polako je krenuo naprijed, prema cesti. Nastavili su gurati, Maura se toliko napinjala da su joj se ruke tresle, a tetive u pregibu koljena boljele. Zatvorila je oči, zadržala dah u grlu, usredotočivši svaki atom snage na to da pomaknu tri tone čelika. Osjetila je kako joj pete kližu. Najednom je zaklizao i Suburban, kotrljajući se natrag prema njima. — Pazite! — povikao je Arlo. Maura je oteturala u stranu upravo u trenutku kad se vozilo zakotrljalo unatrag i prevrnulo na bok u jarak. — Isuse! — viknuo je Arlo. — Moglo nas je zgnječiti! Tata! Tata! Zapela sam za pojas! Doug se uspentrao na vozilo. — Drži se, dušo. Izvući ću te. - Otvorio je vrata i posegnuo u automobil kako bi izvukao Grace. Ona je dahćući pala u snijeg. — Čovječe, sjebani smo — rekao je Arlo. Svi su ispuzali iz jarka i stali na cestu netremice gledajući Suburban. Sad je ležao na boku, napola zakopan u snijeg. Arlo se nasmijao s prizvukom histerije. — Jedno je sigurno. Propustit ćemo ručak. — Ljudi, dajte da razmislimo — rekao je Doug. O čemu imamo razmišljati? Nema šanse da taj tenk izvučemo iz jarka. — Arlo je čvršće stegnuo šal oko vrata. — A ovdje je da se smrzneš. Koliko je daleko koliba? — upitala je Maura. Prema Loli, još četrdeset kilometara — odgovorio je Doug. Od benzinske smo postaje prevalili već gotovo pedeset kilometara. Da. Negdje smo točno na pola puta. Opa - rekao je Arlo. - Nismo mogli bolje isplanirati. Arlo, začepi — ušutkala ga je Elaine. Ali pedeset kilometara ko je smo upravo prošli uglavnom je nizbrdo odavde — rekao je Doug. — To olakšava stvar. Arlo je zurio u njega. — Zar ćemo hodati pedeset kilometara po snježnoj oluji? — Ne. Ti ćeš ostati ovdje sa žena ma. Svi se možete vratiti u te renac i grijati. Ja ću skinuti skije s krova i otići po pomoć. Prekasno je — rekla je Maura. Mogu ja to. Već je gotovo podne. Imaš još samo nekoliko sati dnevnog svjetla, a po mraku ne možeš skijati. Mogao bi pasti s planine. U pravu je — suglasila se Elaine. — Trebao bi ti čitav dan, možda i dva, da prevališ toliki put. A snijeg je tako dubok da će te usporiti. — Ja sam nas u ovo uvalio. Ja ću nas iz ovoga izvući.


— Ne budi idiot. Ostani s nama, Doug. Ali on se već vraćao u jarak kako bi skinuo svoje skije s nosača na krovu. — Čovječe, više nikad u životu neću reći nijednu ružnu riječ protiv suhog mesa - promr m ljao je Arlo. — Trebao sam kupiti nekoliko paketića. To bi barem bile bjelančevine. Doug, ne možeš ići — rekla je Elaine. — Ne ovako kasno. Stat ću kad se smrači. Sagradit ću snježnu špilju ili nešto takvo. Znaš li kako se grade snježne špilje? Koliko teško to može biti? Smrznut ćeš se od hladnoće. Tata, nemoj. — Grace je odteturala u jarak i uhvatila ga za ruku, odvlačeći ga od skija. — Molim te. Doug je pogledao odrasle osobe koje su stajale na cesti i frustrirano podigao glas uzviknuvši: — Pokušavam popraviti situaciju, u redu? Zar ne shvaćate? Pokušavam nas izvući odavde, a vi mi to nimalo ne olakšavate! Preplašio ih je njegov ispad i svi su utihnuli, drhtureći na hladnoći. Počeli su u cijelosti shvaćati ozbiljnost nedaće u kojoj su se našli. Mogli bismo umrijeti ovdje. — Netko će već naletjeti, neće li? — upitala je Elaine, pogledavajući svoje drugove za ohrabrenje. — Mislim, ovo je javna cesta pa će proći ralica ili nešto. Nismo valjda mi jedini koji se vozimo njome. — Jesi li ikoga vidjela? — upitao je Arlo. — Pa nije toliko daleko od utrte staze. Pogledaj snijeg. Već je dubok pola metra i postaje sve dublji. Da su ga kanili ukloniti ralicom, dosad bi to već učinili. Što time misliš? Mora da je ovo sezonska cesta — rekao je Arlo. — Zato nije na karti. Onaj prokleti GPS poslao nas je najkraćim putem, to svakako - ravno preko planine. Netko će prije ili kasnije naići ovuda. Da. U proljeće. Sjećaš se one priče otprije nekoliko godina, o onoj obitelji u Oregonu koja je zapela u snijegu? Mislili su da su na nekoj većoj cesti i završili Bogu iza nogu. Njih nitko nije išao tražiti. Tjedan dana kasnije, muškarac je odlučio otići po pomoć kako bi spasio obitelj. I smrznuo se od hladnoće. Začepi, Arlo — rekao je Doug. — Plašiš Grace. Plaši mene — rekla je Elaine. — Elaine, samo ti želim utuviti u glavu da ovo nije nešto što nam naš Dougie može samo tako bezbrižno srediti — rekao je Arlo. — Znam da nije — odgovorila je Elaine. — Misliš da ne znam? Vjetar je zapuhao preko ceste i zakovitlao pahulje snijega u njihova lica. Maura je trepnula od nelagode. Kad je otvorila oči, svi su stajali na istome mjestu kao i ranije, kao paralizirani hladnoćom, očajem. Kad ih je zapuhnuo novi nalet, okrenula se kako bi zaštitila lice. Tek je tad opazila mrljicu nečeg zelenog, živopisnu usred neumoljive pozadine bjeline. Zaputila se prema njoj, tapkajući cestom kroz snijeg koji joj se priljubljivao uz čizme i hvatao je u svoj stisak. — Maura, kamo ideš? — upitao je Doug. Nastavila je hodati, iako joj je Doug i nadalje dovikivao. Kad se približila, shvatila je da je onaj komadić zelenila znak, napola prekriven snijegom koji se čvrsto uhvatio za njega. Otresla je pahulje. PRIVATNA CESTA SAMO ZA STANOVNIKE PATROLIRANO PODRUČJE Napadalo je toliko snijega da nije vidjela pločnik, samo usku stazu koja je zalazila medu stabla i vijugala kroz gusti paravan šume. Oko ulaznih vrata bio je ovijen lanac, metalnih karika prekrivenih bijelim pahuljama. — Ovdje je neka cesta! — viknula je. Kad su ostali zatapkali kroz snijeg prema njoj, pokazala je na znak. — Piše samo za stanovnike. To znači da niz ovu cestu mora biti kuća. — Lanac je podignut — rekao je Arlo. — Sumnjam da je itko ondje.


Ali pronaći ćemo sklonište. U ovom trenutku, to je sve što nam treba. Doug se nasmijao i zagrlio Mauru, čvrsto je privijajući uz svoju perjem punjenu jaknu. — Znao sam da je dobra zamisao povesti te sa nama! Oštro oko, doktorice Isles! Nama bi ova cesta posve promaknula. Kad ju je pustio, Maura je zamijetila da ih Elaine promatra i to ju je uznemirilo jer pogled kojim ih je promatrala nije bio prijateljski. Najednom je taj pogled nestao i Elaine se ponovno okrenula prema Suburbanu. — Izvadimo stvari iz automobila — rekla je. Nisu znali koliko će daleko morati nositi svoje stvari pa je Doug predložio da ponesu samo ono što im je potrebno za noć. Maura je ostavila kovčeg u prtljažniku i uzela samo torbicu i platnenu torbu u koju je stavila toaletne potrepštine i rezervni pulover. — Elaine, nećeš valjda nositi svoj kovčeg? — upitao je Arlo. Pa to mi je osobna prtljaga, s nakitom i kozmetikom. Nalazimo se u jebenoj divljini. Ima u njemu i drugih stvari. Kakvih stvari? Drugih. Stvari. — Zaputila se prema privatnoj cesti, dok su kotačići njezinog kovčega poput rala ostavljali brazdu u snijegu iza nje. Pretpostavljam da ću ti ga morati nositi — s uzdahom je rekao Arlo i uzeo kovčeg od nje. Imaju li svi sve što im treba? - doviknuo je Doug. Čekaj - rekla je Maura. - Moramo ostaviti poruku u slučaju da netko pronađe Suburban. — Izvukla je kemijsku i blok iz svoje torbice i napisala: Zapeli u snijegu, molim vas pozovite pomoć. Otišli smo niz privatnu cestu. Ostavila ju je jasno vidljivu na prednjem staklu i zatvorila vrata. — U redu — rekla je navlačeći rukavice. — Spremna sam. Uzverali su se preko lanca i zaputili nizu cestu. Arlo je dahtao i stenjao vukući za sobom Elainin kovčeg. — Doug, kad se vratimo kući — dahtao je Arlo — duguješ mi večeru za bogove. Mislim, stvarno za bogove. Veuve Clicquot. Kavijar. I odrezak veličine Los Angelesa. Prestani — rekla je Elaine. — Ogladnjet ćemo zbog tebe. Zar već niste gladni? Razgovor o hrani ne pomaže. Glad neće nestati ne budemo li razgovarali o hrani. — Arlo je polako klipsao, kovčeg strugao po snijegu. — A sad ćemo propustiti i večeru. Tamo dolje mora biti neke hrane rekao je Doug. - Čak i kad zatvoriš kuću za zimu, obično u smočnici ostaviš nešto iza sebe. Kikiriki maslac. Ili makarone. E sad, ovo je stvarno očaj. Kad makaroni zvuče dobro. Ovo je pustolovina, ljudi. Zamislite da ste skočili iz zrakoplova i vjerujete sudbini da ćete sigurno sletjeti. — Ja nisam kao ti, Doug — rekao je Arlo. — Ja ne skačem iz zrakoplova. — Ne znaš što si propustio. — Ručak. Svaki korak bio je ogroman trud. Usprkos sve nižoj temperaturi, Maura se znojila u svojoj skijaškoj parki. Grlo ju je boljelo sa svakim dahom hladnoga zraka koji joj je palio ždrijelo. Previše umorna da bi utrla stazu kroz nedirnuti snijeg, koračala je iz a Do uga puštajući da on prvi utaba put i utiskujući stopala u udubine koje bi ostale iza njegovih čizama. Sad je to bilo pitanje stoičkog marširanja naprijed, lijeva-desna-lijeva-desna, ne obazirući se na bolne mišiće, na bol u prsima, na navlaženi rub hlača. Dok su klipsali laganom uzbrdicom, Maura nije skretala pogled sa staze uznemirenog snijega. Kad je Doug najednom zastao, umalo se zabila u njega. — Hej, ekipo! — doviknuo je Doug ostalima. — Bit ćemo dobro! Maura je stala pokraj njega i zagledala se u dolinu, u krovove desetak kuća. Ni iz jednog dimnjaka nije se izvijao dim; cesta koja se spuštala do kuća bila je prekrivena nedirnutim snijegom. — Ne vidim nikakav znak života — rekla je. Možda ćemo morati provaliti u jednu od onih kuća. Ali barem ćemo imati mjesto na


kojem ćemo noćas prespavati. Izgleda da je do dolje oko tri kilometra hoda, pa ćemo stići prije mraka. Hej, pogledaj, ovdje je još jedan znak - rekao je Arlo. Otklipsao je malo dalje niz cestu i otro snijeg sa znaka. Što piše? - upitala je Elaine. Arlo je kratko šutio i zurio u taj znak kao da je napisan jezikom koji on ne razumije. — Sad znam na što je mislio onaj starac na benzinskoj postaji — rekao je. — O čemu to govoriš? To je ime onog dolje sela. — Arlo se odmaknuo u stranu i Ma ura je ugledala riječi na znaku. ZAGROBNI SVIJET


ŠEST Ne vidim električne vodove — rekao je Arlo. - Hoćeš reći da neću moći napuniti svoj iPod? — upitala je Grace. — Možda su vodovi ispod zemlje — predložio je Doug. - Ili ima ju generatore. Dvadeset prvo stoljeće je. Nitko ne živi bez stru je. — Namjestio je naprtnjaču na leđima. — Krenimo, dugo ćemo morati hodati. Želimo stići prije mraka. Zaputili su se niz kosinu gdje je vjetar bockao kao zaleđene koprive i svojim zapusima pretvarao svaki korak u krajnji napor. Do- Ug je išao prvi, utirući put kroz duboki, nedirnuti snijeg, a Grace, Elaine i Arlo hodali su u koloni za njim. Maura je bila na začelju. Iako su išli nizbrdo, zbog sve dubljeg snijega pješačenje je bilo is crpljujuće. Sad nitko nije govorio; bila im je potrebna sva snaga samo kako bi nastavili klipsati. Ništa tog dana nije ispalo kako je Maura očekivala. Da se barem nismo obazirali na GPS i da smo umjesto toga slijedili kartu, pomislila je Maura. Sad bismo bili u onoj kolibi, pijuckali vino ispred kamina. Da sam barem odbila Dougov poziv, sad ne bih zapela s ovim ljudima. Bila bih u svom hotelu, gdje bih provela noć na toplom i sigurna. Sigurnost je bila opcija koju je gotovo uvijek odabirala. Sigurna ulaganja, sigurni automobili, sigurno putovanje. Jedini rizici kojima se ikad izložila bili su s muškarcima i svaki je put loše ispalo. Daniel, i sad Douglas. Podsjetnik samoj sebi: U budućnosti, izbjegavaj muškarce čija imena počinju s D. Osim toga, ta dva muškarca ni po čemu nisu bila slična. Kriv je bio Dougov šarm, činjenica da je bio neobuzdan i pomalo lakouman. Zbog njega je i sama poželjela biti lakoumna. Ovo je posljedica, pomislila je teturajući niz planinu. Dopustila sam da me impulzivan muškarac uvali u ovu nevolju. Što je najgore od svega, on odbija priznati koliko je ozbiljan škripac u kojemu su se našli, škripac koji kao da postaje sve gori. U Dou govom sunčanom svijetu, sve će uvijek ispasti dobro. Svjetlo je počelo jenjavati. Sad su već hodali najmanje kilometar i pol i njezine su noge bile teške kao olovo. Padne li ovdje od umora, ostali to možda neće ni čuti. Jednom kad se spusti mrak, nitko je neće moći pronaći. Do jutra će biti prekrivena snijegom. Kako je lako nestati ovdje. Izgubiš se u snježnoj oluji, iščezneš ispod nanosa snijega i svijet neće imati pojma što se dogodilo s tobom. Nikome u Bostonu nije rekla za ovaj izlet preko noći. Jednom je za promjenu pokušala biti spontana, ukrcati se i uživati u vožnji, onako kako ju je poticao Doug. To joj je ujedno bila prilika da izbaci Daniela iz misli i objavi svoju neovisnost. Da se uvjeri da je još uvijek svoja žena. Torba joj je kliznula s ramena i mobitel se otkotrljao u snijeg. Brzo ga je podigla, otresla ledene pahuljice i provjerila ima li signal. Još uvijek ništa. Ovdje je ovaj mobitel beskorisno smeće, pomislila je, i isključila ga kako joj se baterija ne bi ispraznila. Pitala se je li je Daniel zvao. Hoće li se zabrinuti kad ona ne uzvrati na poruke koje joj je ostavio? Ili će misliti da ga namjerno ignorira? Hoće li jednostavno čekati da ona prekine Šutnju? Budeš li predugo čekao, mogla bih biti mrtva. Najednom ljuta na Daniela, na Douglasa, na čitav taj bijedan, propali dan, navalila je na zadnji nanos i nagrnula poput bika kroz snijeg dubok do bokova. Isteturala je iz nanosa i slijedila ostale na ravno tlo gdje su svi zastali da uhvate dah, glasno izdišući ledene oblake. Snježne pahuljice lepršale su kao bijele mušice i tupo sli jetale. U sve većem sumraku, izdizala su se dva reda mračnih, nijemih kuća. Sve su kuće imale jednake, kose krovove, jednake pripojene garaže, jednake trijemove, čak i jednake ljuljačke na


trijemu. Sve do broja prozora, kuće su bile sablasno savršeni klonovi jedna drugoj. — Halo! — povikao je Doug. — Ima li koga? Njegov je glas odjeknuo od okolnih planina i utihnuo. Arlo je zazvao: — Dolazimo u miru! I donosimo kreditne kartice! — Nije smiješno — rekla je Elaine. — Mogli bismo umrijeti od hladnoće. Nitko neće umrijeti od hladnoće — rekao je Doug. Zatoptao je stubama do natkrivenog trijema najbliže kuće i zalupao na vrata. Pričekao je nekoliko sekundi i zalupao ponovno. Jedini zvuk bila je škripa ljuljačke na trijemu, sjedala zaleđenog od snijega kojeg je nanio vjetar. — Jednostavno provali - rekla je Elaine. — Ovo je hitan slučaj. Doug je okrenuo kvaku i vrata su se otvorila. Pogledao je ostale. — Nadajmo se da unutra nitko ne čeka sa sačmaricom. U kući nije bilo nimalo toplije. Stajali su drhteći u mraku, izdi sali paru poput pet zmajeva koji rigaju vatru. Zadnje sivo svjetlo dana blijedilo je kroz prozor. — Ima li netko možda baterijsku svjetiljku? — upitao je Doug. Mislim da je ja imam — odgovorila je Maura tražeći po torbici malu Maglite svjetiljku koju je uvijek nosila na posao. — Prokletstvo — promrmljala je. - Upravo sam se sjetila da sam je ostavila kod kuće. Mislila sam da mi na konferenciji neće trebati. Postoji li igdje ikakav prekidač? Na ovom ga zidu nema — rekla je Elaine. Ne vidim nigdje nikakve utičnice — dodao je Arlo. — Ništa nigdje nije uključeno. — Zastao je. — Znate što? Mislim da ovdje nema struje. Načas su stajali bez riječi, previše obeshrabreni da bi išta rekli. Nisu čuli otkucavanje sata, brujanje hladnjaka. Samo prazninu mrtvog prostora. Na nagli zveket metala Maura je poskočila. — Oprosti — rekao je Arlo koji je stajao uz kamin. — Prevrnuo sam jednu od ovih spravica za čišćenje kamina. — Zastao je. — Hej, ovdje su šibice. Čuli su kako je kresnula šibica. Na treperavom svjetlu plamena vidjeli su drvo za ogrjev naslagano uz kamin. Zatim se Šibica ugasila. — Zapalit ćemo vatru — rekao je Doug. Maura se sjetila novina koje je kupila na benzinskoj postaji i izvukla ih iz torbe. — Treba li ti papira da je zapališ? — Ne treba, ovdje je čitava hrpa. U mraku su čuli kako Doug traži triješće za potpaljivanje i gužva novine. Zapalio je novu šibicu i papir se zapalio. — Neka bude svjetlo - rekao je Arlo. I bilo je. I toplina, također, blaženi valovi topline kad je plamen zahvatio triješće. Doug je dodao dvije cjepanice i svi su se približili ognjištu, uživajući u toplini i veselom sjaju. Sad se prostorija bolje vidjela. Pokućstvo je bilo drveno, obično i jednostavne izrade. Veliki opleteni sag prekirvao je drveni pod uz kamin. Zidovi su bili goli, osim uokvirenog postera muškarca ugljenocrnih očiju, s gustom grivom tamne kose, pogleda pobožno uperenog ka nebu. — Ovdje je petrolejka — rekao je Doug. — Zapalio je stijenj i nasmiješio se kad se prostorija rasvijetlila. — Imamo svjetlo i imamo lijepu hrpu drva. Budemo li održavali vatru, ovdje bi trebalo postati toplo. Maura se najednom namrštila na kamin koji je još uvijek bio natrpan starim pepelom. Vatra je lijepo gorjela, plamičci pucketali kao okrhnuti zubi. — Nismo otvorili cijev dimnjaka — rekla je. — Čini se da dobro gori — odgovorio je Doug. — Nema dima. Točno. — Maura je čučnula i pogledala uz dimnjak. — Cijev j e već bila otvorena. To je čudno. Zašto? Kad zatvaraš kuću za zimu, ne bi li bilo normalno da počistiš Stari pepeo i zatvoriš


cijev? - Zastala je. — Ne bi li zaključao vrata? Kratko su šutjeli dok je vatra gorjela, proždirući drvo koje je siktalo i praskalo. Maura je opazila kako se ostali nervozno ogledavaju po sjenama i znala je da i njihovim glavama prolazi ista misao .Jesu li stanovnici uopće otišli? Doug se uspravio i podigao petrolejku. — Mislim da ću provjeriti ostatak kuće. — Idem ja s tobom, tata — rekla je Grace. Idem i ja — dodala je Elaine. Sad su svi bili na nogama. Nitko nije želio ostati. Doug ih je poveo hodnikom, s petrolejkom koja je bacala sjene po zidovima. Ušli su u kuhinju s podom i ormarićima od borovine i štednjakom na drva. Iznad sudopera od steatita nalazila se ručna pumpa za crpenje bunarske vode. Ali svima im je pozornost privukao blagovaonički stol. Na tom stolu bila su četiri tanjura, četiri vilice i četiri čaše zaleđena mlijeka. Hrana se smrznula na tanjurima — nešto tamno i grudasto uz stvrdnute hrpe pire krumpira, sve presvučeno tankim slojem mraza. Arlo je piknuo vilicom jednu od onih tamnih kvrga. — Izgleda kao mesne okruglice. Onda, što mislite, koji je tanjur Malog medvjedića? Nitko se nije nasmijao. — Jednostavno su ostavili večeru na stolu — rekla je Elaine. — Natočili su mlijeko, poslužili hranu na stol. I onda... - Glas joj je utihnuo i pogledala je Douga. U polutami, petrolejska svjetiljka naglo je zatreperila kad je kroz kuhinju propuhao vjetar. Doug je prišao prozoru, koji je bio otvoren, i zatvorio ga. — I ovo je čudno — rekao je mršteći se na sloj snijega koji se nakupio u sudoperu. — Tko ostavlja prozore otvorene kad je vani hladno da se smrzneŠ? — Hej, pogledaj. Ovdje ima hrane! — Arlo je otvorio ormarić smočnice i otkrio police sa zalihama. — Ima brašna. Suhoga graha. I dovoljno konzervi kukuruza, bresaka i kiselih krastavaca da nam potraju do Sudnjega dana. Prepusti Arlu da pronađe večeru — rekla je Elaine. Samo me zovite posljednjim lovcem-sakupljačem. Barem nećemo umrijeti od gladi. Kao da bi ti to ikad dopustio. A upalimo li ovu peć na drva, još će se brže zagrijati — rekla je Maura. Doug je pogledao prema katu. — Pod pretpostavkom da nisu ostavili nijedan prozor otvoren. Trebali bismo provjeriti ostatak kuće. Ponovno, nitko nije želio ostati sam. Doug je provirio u praznu garažu i zatim krenuo prema podnožju stuba. Podigao je svoju petrolejku, ali svjetlo je otkrilo samo sjenovite stube koje su se uzdizale u mrkli mrak. Krenuli su, Maura na začelju, gdje je bilo najmračnije. U filmovima strave i užasa, uvijek prvi biva eliminiran stražar na začelju, bespomoćni lik na kraju kolone koji dobije strijelu u leđa, prvi udarac sjekirom. Osvrnula se preko ramena, ali jedino što je vidjela iza sebe bilo je vrelo sjena. Prva prostorija pred kojom se Doug zaustavio bila je spavaća soba. Svi su nagrnuli kroz vrata i ugledali uredno pospremljen prostran krevet s visokim drvenim uzglavljem i uznožjem. Uz uznožje je ležala škrinja od borova drveta preko koje su bile prebačene traperice. Na podu je bio tanak sloj snijega, koji je vjetar dopuhao kroz još jedan otvoren prozor. Doug ga je zatvorio. Maura je prišla komodi i podigla fotografiju u jednostavnom, limenom okviru. S fotografije su je promatrala četiri lica: muš karac i žena, i uz njih dvije djevojčice od devet ili deset godina, plavih kosa uredno ispletenih u pletenice. Muškarac je imao zalizanu kosu i nepopustljiv pogled koji kao da je sve izazivao da se odvaže posumnjati u njegov autoritet. Žena je bila neugledna i blijeda, plave kose spletene u pletenice, tako bezizražajnih crta lica da se


činilo da se gubi u pozadini. Maura je zamislila tu že nu kako radi u kuhinji, s pramenovima bijelo-plave kose koji joj bježe iz pletenice i poput pahulja uokviruju lice. Zamislila ju je kako postavlja tanjure i vilice i dijeli hranu. Hrpe pire krumpira, mesne okruglice i umak. I onda, što se dogodilo? Zbog čega bi obitelj ustala od objeda i dopustila da se stvrdne poput leda? Elaine je zgrabila Dougovu ruku. — Jesi li čuo? — šapnula je. Svi su se ukipili. Tek je tad Maura čula škripu nalik koracima preko poda. Doug je polako izašao u hodnik i krenuo prema drugim vratima. Sa svjetiljkom visoko u ruci, zakoračio je u prostoriju i osvijetlio novu spavaonicu. Najednom se Elaine nasmijala. — Moj Bože, baš smo idioti! — Pokazala je na ormar na kojem su vrata škripala otvarajući i zatvarajući se, tjerana zapusima vjetra kroz otvoren prozor. S olakšanjem se spustila na jedan od dva kreveta. - Prazna kuća, samo to! A mi smo se uspjeli preplašiti na mrtvo ime. — Govori za sebe — rekao je Arlo. — U redu. Kao da se ti nisi prestravio. Maura je zatvorila prozor i zagledala se u noć. Nije vidjela nikakvo svjetlo, nikakav znak da je itko drugi na svijetu živ osini njih. Na stolu je bila hrpa školskih vježbenica. Program samostalnog učenja kod kuće. Razina 4. Otvorila je vježbenicu na stranici sa zadacima slovkanja. Na unutarnjim koricama tiskanim je slovima bilo napisano ime učenice: Abigail Stratton. Jedna od one dvije djevojčice na fotografiji, pomislila je. Ovo je njihova soba. Ali promatrajući zidove, vidjela je malo toga što bi ukazivalo da su ovdje živjele djevojčice predtinejdžerske dobi. Nije bilo filmskih postera, nijedne fotografije tinejdžerskih idola. Samo dva uredno pospremljena kreveta i udžbenici. — Mislim da sad možemo reći da je kuća samo naša — rekao je Doug. — Sad samo moramo čekati da nas netko dođe potražiti. Što ako nitko ne dođe? — upitala je Elaine. Nekome ćemo sigurno nedostajati. Rezervirali smo onu skijašku kolibu. Samo će misliti da smo se predomislili. A na poslu ne moramo biti do nakon Dana zahvalnosti. Dotad je još devet dana. Doug je pogledao Mauru. — Ti sutra imaš let za Boston? — Da, ali nitko ne zna da sam pošla s vama, Doug. Neće znati odakle bi počeli tražiti. Zašto bi itko tražio ovdje? — istaknuo je Arlo. — Pa nalazimo se Bogu iza leđa! Cesta se neće raščistiti do proljeća, što znači da bi mogli proći mjeseci prije no što nas itko pronađe. — Arlo je potonuo na krevet pokraj Elaine i spustio glavu na ruke. — Isuse, sjebani smo. Doug je pogledao svoje obeshrab rene prijatelje. — Ja ne paničarim. Imamo hrane i drva za potpalu pa nećemo umrijeti od gladi, niti ćemo se smrznuti. - Srdačno je pljesnuo Arla po leđima. — Čovječe, razvedri se. Ovo je pustolovina. Moglo je biti mnogo gore. — Koliko gore? — upitao je Arlo. Nitko nije odgovorio. Nitko nije želio odgovoriti.


SEDAM Kad je istražiteljica Jane Rizzoli stigla na mjesto zločina, skupina slučajnih promatrača već se okupila, privučena trepera vim svjetlima vozila za ophodnju bostonske policije i onim sabla snim nagonom koji kao da je uvijek privlačio mnoštvo na mjesta na kojima se dogodilo nešto loše. N asilje luči svoju inačicu fero mona i ovi su ljudi osjetili njegov miris i sad stajali natiskani uz ogradu skladišta U-Store-More nadajući se pogledu na ono što je policiju dovelo u njihovu četvrt. Jane je parkirala svoj automobil i izašla, zakapčajući kaput ne bi li se zaštitila od hladnoće. Jutros je kiša prestala, ali kako se nebo razvedravalo, tako se temperatura spustila i shvatila je da nije ponijela tople rukavice, samo one od lateksa. Još nije bila spremna za zimu, još nije stavila strugalicu za led i četku za snijeg u automobil. Ali večeras zima definitivno dolazi. Prošla je kroz vrata i ušla na posjed, javivši se pozorniku koji je čuvao mjesto zločina. Promatrači su je gledah, fotografirajući pripremljenim mobitelima. Hej, mama, pogledaj moje fotke s mjesta zločina. Ljudi, stvarno, pomislila je Jane. Dajte si nađite život. Osjetila je te kamere uperene u nju dok je hodala zaleđenim pločnikom prema spremištu 22 u skladištu. Trojica dobro zabundanih pozornika stajala su ispred spremišta, s rukama duboko u džepovima i nisko navučenim kapama na hladnoći. — Hej, istražiteljice — zazvao je jedan od njih. -Je li tu? — Da. Istražitelj Frost već je unutra s upraviteljicom. — Policajac je posegnuo prema kvaki i podigao aluminijska vrata. Sa škripom su se otvorila i u natrpanom prostoru iza vrata, Jane je ugledala svog partnera Barryja Frosta s jednom sredovječnom ženom. Žena je bila odjevena u bijelu pernatu jaknu, tako napuhanu da je izgledala kao da su joj oko prsa bili vezani jastuci. Frost ih je predstavio jednu drugoj. — Ovo je Dottie Dugan, upraviteljica U-Store-More. A o vo je moja partnerica Jane Riz zoli — rekao je. Svi su držali ruke u džepovima; bilo je prehladno za uobičajene znakove uljudnosti. — Vi ste nazvali policiju? - upitala je Jane. Da, gospodo. Upravo sam govorila istražitelju Frostu koliko sam se šokirala kad sad otkrila što je ovdje unutra. Od zapuha vjetra komadići papira zalepršali su po betonskom podu. Jane se obratila pozorniku koji je stajao ispred skladišta: — Možeš li, molim te, zatvoriti vrata? Čekali su dok se aluminijska vrata sa škripom nisu spustila, zatvarajući ih u prostor u kojemu je bilo jednako hladno kao i vani, ali barem su bili zaštićeni od vjetra. Jedna jedina gola žarulja njihala se iznad njihovih glava, a njezin oštar sjaj naglašavao je podočnjake ispod očiju Dottie Dugan. Čak je i Frost, koji je bio tek u kasnim tridesetim godinama života, izgledao napet i sredovječan na tom svjetlu, anemično blijeda lica. Prostor je bio nakrcan komadima pohabanog pokućstva. Jane je opazila otrcani kauč prekriven napadnom tkaninom cvjetnog uzorka, zamrljanu Naugahydeovu ležaljku i razne drvene stolce, svaki različit od drugih. Pokućstva je bilo toliko da je bilo naslagano tri metra uza zid. — Uvijek je plaćala na vrijeme — rekla je Dottie Dugan. — Svakog listopada dobila bih ček za cjelogodišnji najam. A ovo je jedan od naših najvećih skladišnih prostora, tri i pol s deset metara. Ni je baš jeftin. Tko ga je unajmio? — upitala je Jane. Betty Ann Baumeister — odgovorio je Frost. Prelistao je svoje bilješke i pročitao informacije koje je već zapisao. — Unajmljivala je ovo


skladište jedanaest godina. Imala je adresu u Dorchesteru. Imala? Umrla je - rekla je Dottie Dugan. - Čula sam da je imala srčani napadaj. Dogodilo se prije nekog vremena, ali ja nisam saznala dok nisam pokušala naplatiti najam. Bio je to prvi put da mi nije poslala ček pa sam znala da nešto nije kako treba. Pokušala sam pronaći njezinu rodbinu, ali pronašla sam samo jednog senilnog starog ujaka u južnoj Karolini. Odatle je bila. Imala je južnjački naglasak, doista blag i zgodan. Pomislila sam kakva je šteta što je doselila čak ovamo u Boston, samo kako bi umrla sama. Barem sam tad to pomislila. — Skrušeno se nasmijala i zadrhtala u svojoj napuhanoj jakni. — Čovjek jednostavno nikad ne zna, zar ne? Takva mila južnjakinja. Osjećala sam veliku krivnju što njezine stvari dajem na dražbu, ali nisam mogla dopustiti da zauvijek ostanu ovdje. — Osvrnula se oko sebe. — Iako ne vrijede baš mnogo. Gdje ste ga pronašli? — upitala je Jane. Ondje uz onaj zid. Tamo je utičnica za struju. — Dottie Dugan povela ih je kroz kanjon nasl aganih stolaca do velikog zamr zivača. — Mislila sam da čuva skupo meso ili nešto slično. Mislim, zašto bi zamrzivač radio cijelu godinu ako nemaš nešto što je vrijedno čuvati zamrznuto? — Zastala je i pogledala Jane i Frosta. — Ako nemate ništa protiv, rado bih vam se maknula s puta. Doista ga ne bih voljela ponovno vidjeti. — Okrenula se i odmaknula prema vratima. Jane i Frost izmijenili su poglede. Jane je bila ta koja je podigla poklopac. Iz zamrzivača se uzdigla hladna maglica, priječeći pogled na ono što je ležalo ispod nje. Zatim se maglica raščistila i pred očima se pojavio sadržaj. Omotano u prozirnu plastiku, u njih je zurilo lice nekog muškarca, obrva i trepavica obavijenih injem leda. Njegovo nago tijelo bilo je savijeno u fetalni položaj, s koljenima priljubljenim uz prsa kako bi lakše stao u skučeni prostor. Iako su mu obrazi bili zahvaćeni ozeblinama koža mu je bila bez bora, mladenačko tijelo očuvano kao dobar komad mesa, omotano i zamrznuto i odloženo za kasniju uporabu. — Kad je unajmila ovo skladište, jedino što je zahtijevala bila je pouzdana utičnica za struju - rekla je Dottie, lica okrenutog na drugu stranu kako bi izbjegla pogled na stanovnika zamrzivača. — Rekla je da si ne može dopustiti da nestane struje. Sad znam zašto. Znate li išta drugo o gospođi Baumeister? — upitala je Jane. Samo ono što sam već rekla istražitelju Frostu. Plaćala je na vrijeme i čekovi su joj uvijek imali pokriće. Moji klijenti uglavnom samo dotrče i nestanu, nisu nužno naročito razgovorljivi. Mnogi od njih imaju tužne priče. Izgubili su domove i njihove stvari završe ovdje. Teško da je ikada riječ o ičemu što bi se isplatilo prodati dražbom. Većinom je ovako. — Pokazala je na pohabano pokućstvo naslagano uza zidove. — Od vrijednosti je samo svojim vlasnicima. Jane je polako promotrila predmete koje je Betty Ann Baumeister smatrala vrijednima pohraniti proteklih jedanaest godina. Po cijeni od dvjesto pedeset dolara mjesečno, koštalo bi je tri tisuće, odnosno trideset tisuća u deset godina, samo da se ne odvoji od svojih stvari. Ovdje ih je bilo dovoljno da opremi kuću s četiri spavaonice, iako ne sa stilom. Komode i police za knjige bile su od iskrivljene šperploče. Požutjela sjenila svjetiljki izgledala su dovoljno krhka da se raspadnu na dodir. Beskorisno smeće, Janeinim očima. Ali kad bi Betty Ann pogledala taj izlizani kauč i klimave stolce, je li vidjela dragocjenosti ili smeće? I u kojoj je kategoriji onaj muškarac u zamrzivaču? — Mislite li da ga je ona ubila? — upitala je Dottie Dugan. Jane ju je pogledala. - Ne znam, gospodo. Ne znamo ni tko je on. Morat ćemo pričekati i vidjeti što kaže mrtvozornik. — Ako ga nije ubila, zašto bi ga zagurala u zamrzivač? Iznenadili biste se što ljudi rade. — Jane je spustila poklopac zamrzivača, sretna što više neće gledati zaleđeno lice i trepavice obavljene ledom. - Možda ga jednostavno nije željela izgubiti. Pretpostavljam da vi istražitelji vidite mnogo čudnih stvari. Više no što volim pomisliti.


— Jane je uzdahnula, izdišući paru. Nije se radovala traženju tragova u ovom bijedno hladnom spremištu. Barem joj vrijeme nije bilo neprijatelj; nije prijetila opasnost da će im kliznuti ni dokazi ni osumnjičena. Zazvonio je njezin mobitel. — Ispričajte me — rekla je i odmaknula se nekoliko koraka kako bi odgovorila na poziv. — Istraži teljica Rizzoli. — Žao mi je što te smetam ovako kasno navečer — rekao je otac Daniel Brophy. — Upravo sam razgovarao s tvojim suprugom i rekao mi je da si na mjestu zločina. Nije se iznenadila što ju je Brophy nazvao. Kao svećenika dodijeljenog bostonskoj policiji često su ga zvali na mjesta zločina, da se pobrine za ožalošćene. — U redu smo ovdje, Daniele — rekla je. — Čini se da nema članova obitelji kojima bi bila potrebna ikakva utjeha. — Zapravo, zovem zbog Maure. — Zastao je. Bila je to tema koju mu je nedvojbeno bilo teško načeti, i nikakvo čudo da je tako. Njegova veza s Maurom za Jane nije bila nikakva tajna i on je zasigurno znao da je ona ne odobrava, iako mu to nikad nije rekla u lice. Ne javlja se na mobitel — rekao je. — Zabrinut sam. — Možda jednostavno ne prima pozive. — Tvoje pozive, to je mislila. — Ostavio sam joj desetak glasovnih poruka. Samo sam se pitao jesi li je ti uspjela dobiti. Nisam pokušavala. Želim biti siguran da je dobro. Na konferenciji je, nije li? Možda je isključila mobitel. Znači, ne znaš gdje je. Mislila sam da je negdje u Wyomingu. Da, znam gdje bi trebala biti. — Jesi li pokušao nazvati njezin hotel? — Upravo o tome i jest riječ. Jutros se odjavila. Jane se okrenula kad su se vrata spremišta ponovno otvorila i mrtvozornik provirio unutra. — Trenutačno sam zaposlena — rekla je Brophyju. — Nije se trebala odjaviti do sutra ujutro. Predomislila se. Isplanirala drugačije. Nije mi rekla. Zabrinut sam jer je ne mogu dobiti. Jane je mahnula mrtvozorniku koji se progurao kroz hrpetine pokućstva i pridružio Frostu uz zamrzivač. Nestrpljiva čim prije vratiti se poslu, neuvijeno je izjavila: — Možda ne želi da je dobiješ. Jesi li razmislio o mogućnosti da joj je možda potrebno da bude malo sama? Šutio je. To je pitanje bilo okrutno i ona je požalila što ga je postavila. — Znaš da joj je ove godine bilo teško — dodala je malo nježnije. — Znam. Sve su karte u tvojim rukama, Daniele. Riječ je samo o tvojoj odluci, tvom odabiru. Misliš li da je zbog toga meni lakše, kad znam da sam ja taj koji mora odabrati? Čula je njegovu bol i pomislila: Zašto si ljudi to čine? Kako se dvoje pametnih i pristojnih ljudskih bića zarobe u ovakvoj nesreći? Još je prije mnogo mjeseci predvidjela da će doći do ovoga, da će kad hormoni izblijede i sjaj nestane s njihove blistave nove veze oboje ostati s osjećajem kajanja kao ogorčenim drugom. — Samo želim biti siguran da je ona dobro — rekao je. — Ne bili te gnjavio da nisam zabrinut. — Ja ne pratim gdje je ona ni što radi. — Ali, bi li je mogla provjeriti za mene? -Kako? — Nazovi je. Možda si ti u pravu, možda ona samo izbjegava moje pozive. Naš zadnji razgovor nije baš bio... — Zastao je. — Mogao je završiti u boljem tonu. Svađali ste se? Ne. Ali razočarao sam je. Znam. To ju je moglo nagnati da ti ne uzvrati na pozive. Svejedno, nije joj nalik da bude nedostupna.


U tome je bio u pravu. Maura je bila previše savjesna da bi dugo bila nedostupna. — Nazvat ću je — rekla je Jane i prekinula poziv, zahvalna što je njezin vlastiti život tako sređen. Bez suza, bez drame, bez ludih uspona i padova. Samo sretna sigurnost da su u tom trenutku njezin suprug i kćerka kod kuće i čekaju je. Činilo joj se da svuda oko nje ljubavna previranja uništavaju ljudima živote. Njezin je otac ostavio njezinu majku zbog druge žene. Barryju Frostu se nedavno raspao brak. Nitko se nije ponašao onako kao nekad, onako kako bi se trebali ponašati. Dok je zvala broj Maurinog mobitela, pitala se: Jesam li ja jedina ovdje koja je još uvijek zdrave glave? Telefon je zazvonio četiri puta i nakon toga se začula snimka: »Dobili ste doktoricu Isles. Trenutačno se ne mogu javiti, ali ostavite li poruku, uzvratit ću vam poziv čim budem mogla.« — Hej, doktorice, pitamo se gdje si — rekla je Jane. — Nazovi me, dobro? — Prekinula je poziv i zagledala se u svoj mobitel, razmišljajući o razlozima iz kojih se Maura nije javila. Nedostupna je. Baterija joj se ispraznila. Ili se možda predobro zabavlja u Wyo mingu, daleko od Daniela Brophyja. Daleko od svog posla, sa svim podsjetnicima na smrt i raspadanje. — Je li sve u redu? — doviknuo je Frost. Jane je gurnula mobitel u džep i pogledala ga. — Da — odgovorila je. — Sigurna sam da je sve u redu.


OSAM

Onda, što mislite da se ovdje dogodilo? - upitala je Elaine, pomalo nejasno izgovorivši te riječi nakon previše viskija. — Kamo je otišla ova obitelj? Sjedili su šćućureni oko kamina, omotani dekama koje su izvukli iz hladnih spavaćih soba na katu, a osta ci njihove večere za krčivali su pod oko njih. Jeli su konzerviranu svinjetinu i grah i makarone sa sirom, slane krekere i maslac od kikirikija. Gozba s visokim postotkom natrija, zalivena bocom jeftinog viskija, koji su pronašli zaguran u samome dnu smočnice, sakriven iza vreća brašna i šećera. Mora da je to bio njezin viski, pomislila je Maura, prisjetivši se žene na fotografiji, tupa pogleda i bezizražajna lica. Smočnica je mjesto na kojem bi žena sakrila tajnu zalihu pića, mjesto koje se njezin suprug nikad ne bi potrudio pretražiti, ne ako je kuhanje smatrao ženskim poslom. Maura je otpila gutljaj i dok joj je viski palio grlo, pitala se što bi navelo jednu ženu da pije potajno, kakva bi je bijeda nagnala da potraži umrtvljujuću utjehu pića. — U redu - rekao je Arlo. — Pada mi na pamet jedno logično objašnjenje kamo su otišli ovi ljudi. Elaine je iznova napunila svoju čašu i dodala malo vode. — Da čujemo. — Vrijeme je večere. Žena s lošom frizurom stavi hranu na stol i tek što nisu svi sjeli i pomolili se ili što već takvi ljudi čine. Najednom se suprug uhvati za prsa i kaže: »Imam srčani napadaj!« Pa se svi natrpaju u automobil i odjure u bolnicu. I ostave ulazna vrata otključana? Zašto bi ih zaključavali? Što ovdje unutra imaju što bi itko poželio ukrasti? — Arlo je nehajno mahnuo prema pokućstvu. — Osim toga, miljama naokolo nema nikog tko bi provalio. — Zastao je i podigao svoju čašu viskija u turobnu zdravicu. — Uz iznimku nazočnih. Meni izgleda da ih nema danima. Zašto se nisu vratili? Zbog cesta — odgovorila je Maura. Izvukla je novine koje je kupila na Grubbsovoj benzinskoj postaji i trgovini živežnim namirnicama ranije tog dana. U nekom bivšem životu, činilo joj se. Rastvorivši novine, gurnula ih je na svjetlo kamina kako bi svi mogli pročitati naslov koji je zapazila kad ih je plaćala. HLADNO VRIJEME SE VRAĆA Nakon tjedna toplog vremena neuobičajenog za ovo godišnje doba, s temperaturama od visokih šesnaest stupnjeva, čini se da nam se približava nalet vjetrovitog vremena. Prognozeri predviđaju da bi u utorak navečer moglo pasti pet do deset centimetara snijega. Mnogo snažnija zimska oluja slijedi odmah nakon toga, pri čemu bi u subotu moglo pasti itekako mnogo snijega. — Možda se nisu mogli vratiti — rekla je Maura. — Možda su otišli prije oluje u utorak, dok je cesta još bila prohodna. To bi objasnilo zašto su prozori bili otvoreni — suglasio se Doug. — Zato što je još bilo toplo kad su otišli. A onda je stigla oluja. — Nagnuo je glavu prema Mauri. — Nisam li vam svima rekao da je sjajna? Doktorica Isles uvijek smisli logično objašnjenje. Što znači da se ti ljudi zacijelo planiraju vratiti - rekao je Arlo. — Kad cesta bude prohodna. Ako se ne predomisle — rekla je Elaine. Ostavili su kuću otključanu i sve prozore otvorene. Moraju se vratiti. Ovamo? Bez struje, bez susjeda u blizini? Koja bi žena zdrave glave to trpjela? I gdje su uostalom svi susjedi? Ovo je loše mjesto — tiho je rekla Grace. — Ja se ne bih vratilu. Svi su je pogledali. Djevojčica je sjedila po strani, tako čvrsto omotana u deku da je u mraku izgledala kao mumija. Dotad je šutjela, izgubljena u glazbi koja je svirala na njezinome iPodu, ali sad su slušalice bile izvan ušiju i ona se obgrlila rukama, osvrćući se po prostoriji razrogačenih očiju.


— Zavirila sam u njihov ormar — rekla je Grace. — U sobi u kojoj su spavali mama i tata. Znate li da on ima šesnaest pojaseva? Šesnaest kožnih pojaseva, svaki na svojoj kukici. Ondje je i uže. Zašto bi čovjek držao uže u ormaru? Arlo se nervozno nasmijuljio. — Ne mogu se sjetiti nijedne svrhe prikladne za mlade od šesnaest godina. — Elaine ga je lagano pljusnula. — Mislim da on nije bio dobar muškarac. — Grace se zagledala u tamu koja je vrebala iza vatre u kaminu. — Možda su njegova žena i kćerke pobjegle. Možda su vidjele priliku i zbrisale. — Zastala je. — Ako su imale sreće. Ako ih nije ubio. Maura je zadrhtala u svojoj vunenoj deki. Čak ni viski nije mogao rastjerati hladnoću koja se najednom spustila na prostoriju. Arlo je posegnuo za bocom. — Isuse, kanimo li pričati strašne priče, bit će bolje da pri ruci imamo nešto za smirenje. — Ti si već uzeo dovoljno toga za smirenje — rekla je Elaine. Tko još ima strašnu priču uz logorsku vatru? - Arlo je pogledao Mauru. — S tvojim poslom, mora da ih imaš na tone. Maura je pogledala Grace koja je ponovno utonula u šutnju. Ako je meni u ovoj situaciji nelagodno, pomislila je, koliko tek mora biti zastrašujuće jednoj običnoj trinaestgodišnjakinji? Mislim da nije vrijeme za strašne priče — odgovorila je. — Što kažete onda na smiješne priče? Nisu li patolozi poznati po humoru iz mrtvačnice? Maura je znala da se on samo nada nekoj zabavi kako bi lakše progurali dugu i hladnu noć, ali nije bila raspoložena biti zabavna. — U mome poslu nema ničeg smiješnog — rekla je. — Vjeruj mi. Uslijedila je duga tišina. Grace se približila kaminu i zagledala u vatru. — Da smo barem ostali u hotelu. Ne sviđa mi se ovo mjesto. — Dijelim tvoje mišljenje, dušo — rekla je Elaine. — Od ove me kuće hvata jeza. Oh, ne znam — ubacio se Doug, kao i obično nudeći optimističnu procjenu. — Kuća je dobra, solidne gradnje. Govori nam kakvi bi ljudi u njoj mogli živjeti. Elaine se nasmijala s omalovažavanjem. — Ljudi s doista lošim ukusom kad je riječ o pokućstvu. — Da ne spominjemo njihov ukus u hrani — dodao je Arlo pokazujući na praznu limenku svinjetine i graha. Pojeo si je prilično brzo. Elaine, ovo su uvjeti u kojima čovjek mora preživjeti. Činiš što moraš kako bi ostao živ. — Jeste li vidjeli odjeću u ormarima? Ništa osim kariranog uzorka i visokih ovratnika. Haljine za osvajače Divljeg Zapada. — Čekajte, čekajte. Gradim mentalnu sliku o tim ljudima. — Arlo je pritisnuo prste o sljepoočice i zatvorio oči kao svami koji priziva vizije. — Vidim... Američku gotiku! — ispalio je Doug. Ne, seljake s Beverlyja! — rekla je Elaine. Hej, mama — otezao je Arlo — dodaj mi još malo onog slo ženca od vjeverice. Troje prijatelja prasnulo je u smijeh, potaknuti viskijem i opojnim radostima ismijavanja ljudi koje nikad nisu upoznali. Maura im se nije pridružila. — Maura, što ti vidiš? — upitala je Elaine. Hajde — bockao je Arlo. - Igraj se s nama. Što misliš, tko su ti ljudi? Maura se osvrnula po prostoriji promatrajući zidove bez ikakvog ukrasa osim onog uokvirenog postera tamnokosog muškarca hipnotičkih očiju i pobožno uzdignutog pogleda. Nije bilo zastora, nijedne ukrasne sitnice. Jedine knjige bile su priručnici. Popravak diesel motora. Osnove vodoinstalaterstva. Kućni veterinarski priručnik. Ovo nije bila kuća žene; ovo nije bio


svijet žene. — On ovdje ima kompletnu kontrolu — rekla je. — Suprug. Ostali su je promatrali, čekajući još. — Zamjećujete li kako je sve u ovoj prostoriji hladno i praktično? Ovdje nema ni nagovještaja žene. Kao da ona ne postoji, kao da je nevidljiva. Žena koja nije važna, koja je zarobljena i ne može pronaći izlaz, osim uz pomoć bo ce viskija. — Zastala je, najed nom se sjetivši Daniela, i pogled joj se zamaglio od suza. I ja sam zarobljena. Zaljubljena i nesposobna otići. Kao da sam i sama zatvorena u vlastitu uličicu. Trepnula je i kad joj se vid razbistrio, opazila je da je netremice promatraju. Opa — tiho je rekao Arlo. — Prava psihoanaliza jedne kuće. Pitao si me što mislim. — Otpila je zadnji gutljaj svog viskija i s treskom spustila čašu. — Umorna sam. Idem spavati. Svima nam treba sna — rekao je Doug. — Ja ću neko vrijeme ostati budan i održavati vatru. Ne smijemo dopustiti da se ugasi, pa ćemo se morati izmjenjivati. — Ja se javljam za sljedeću smjenu — dragovoljno se ponudila Elaine. Šćućurila se na sagu i navukla deku oko tijela. - Probudi me kad bude vrijeme. Pod je škripao dok su se svi smještali, nastojeći pronaći udoban položaj na opletenome sagu. Iako je u kaminu gorjela vatra, u prostoriji je bilo hladno. Ispod svoje deke, Maura je i nadalje ležala odjevena u jaknu. Donijeli su jastuke s kreveta na katu i njezin je mirisao na znoj i losion nakon brijanja. Suprugov jastuk. S njegovim mirisom uz obraz zaspala je i sanjala o tamnokosom muškarcu kamenih očiju, muškarcu koji se prijeteći nadvijao nad njom i promatrao je dok spava. U njegovom je pogledu vidjela prijetnju, ali nije se mogla pomaknuti, nije se mogla braniti, tijela paraliziranog snom. Probudila se zadahtavši, očiju razrogačenih od užasa, srca ustreptalog od straha. Iznad nje nije nitko stajao. Zurila je u prazne sjene. Deka je kliznula s njezina tijela, a u prostoriji je bilo ledeno. Pogledala je kamin i opazila da je vatra ugasnula do samo nekoliko zažarenih komadića ugljena. Arlo je sjedio i hrkao, leđima oslonjen na kamin. Glava mu se ljuljala. Pustio je da vatra utrne. Drhteći i ukočena od hladnog poda, Maura je ustala i stavila novu cjepanicu u kamin. Drvo se gotovo odmah zapalilo i plamičci ubrzo zapucketali, isijavajući divne valove topline. S gađenjem je pogledala Arla koji se nije ni promeškoljio. Beskoristan, pomislila je. Ne mogu se pouzdati u njih ni da će održavati vatru. Kakva je to bila pogreška dijeliti sudbinu s ovim ljudima. Dojadili su joj Arlovi štosovi i Graceino cviljenje i Dougov iritantno nepokolebljiv optimizam. A uz Elaine joj je bilo nelagodno, iako nije znala zašto. Sjetila se kako je Elaine zurila kad je Doug zagrlio Mauru na cesti. Ja sam uljez, ona koja ne pripada ovom sretnom kvartetu, pomislila je. I Elaine je kivna na mene. Vatra je sad gorjela rasplamsana i topla. Maura je pogledala na sat i vidjela da su četiri sata ujutro. Ionako je već umalo bilo vrijeme da ona pripazi na vatru pa bi baš i mogla ostati budna do zore. Dok se uspravljala kako bi se protegnula, bljesak koji se odražavao na rubu vatre privukao je njezin pogled. Kad se približila, vidjela je da su kapljice vode orosile drveni pod. Zatim je duboko u sjenama zapazila lagani sloj bjeline. Netko je otvorio vrata i pustio zapuh snijega. Prišla je vratima, gdje se snijeg još nije otopio i zagledala se u sitni prah. Utisnut u taj prah bio je otisak jednog stopala. Okrenula se i brzo pogledom pretražila prostoriju, brojeći usnule glave. Svi su bili prisutni. Vrata su bila otključana; nitko se nije potrudio navući sinoć zasun, zašto i bi? Kome bi pokušali zapriječiti ulaz?


Navukla je zasun i otišla pogledati kroz prozor. Iako je u prostoriji ponovno postajalo toplije, ona se tresla ispod deke. Vjetar je zavijao u dimnjaku i čula je snijeg kako pišti po staklu. Vani ni je vidjela ništa osim tame. Ali svatko ondje vani mogao bi vidjeti nju, osvijetljenu s leda odsjajem vatre. Odmaknula se od prozora i sjela na sag, drhteći. Snijeg pokraj vrata se otopio i sa sobom odnio zadnje ostatke onog otiska cipele. Možda su se vrata sama otvorila tijekom noći i netko od njih ustao kako bi ih zatvorio i tako ostavio otisak. Možda je netko izašao van provjeriti vrijeme ili pomokriti se u snijeg. Sad posve budna, sjedila je i promatrala kako noć polako uzmiče pred zorom, a mrkli mrak ustupa mjesto sivilu osvita. Njezini prijatelji nisu se ni pomaknuli. Kad je ustala ponovno staviti drva u vatru, vidjela je da su ostali na zadnje dvije cjepanice. Vani u drvarnici bilo je dovoljno drva, ali vjerojatno je vlažno. Želi li ga osušiti, netko bi sad morao donijeti čitav naramak u kuću. Pogledala je svoje usnule prijatelje i uzdahnula. Taj netko morat ću biti ja. Navukla je čizme i rukavice, omotala šal oko lica i odškrinula ulazna vrata. Pripremivši se na hladnoću, izašla je van i zatvorila vrata iza svojih leda. Vjetar je šibao trijem, bockao oštro kao igle. Ljuljačka je škripala u prosvjed. Spustivši pogled, nije vidjela otiske cipela, ali vjetar bi ionako sve odnio. Termometar na zidu pokazivao je dvanaest stupnjeva. Imala je osjećaj da je mnogo hladnije. Stube su bile zastrte snijegom i kad je spustila čizmu na ono što je mislila da je prva stuba, noga joj se poskliznula i pala je. Bol udarca razlila joj se kralježnicom i rasprsnula u glavi. Kratko je sjedila, zapanjeno trepćući na svjetlu zore. Sunce je sjalo s modra neba i bijesno promatralo svijet koji je postao zasljepljujući. Vjetar je dopuhao snijeg u njezino lice i ona je kihnula, od čega ju je glava samo jače zaboljela. Ustala je i otresla snijeg s hlača. Zaškiljila je na snijeg koji je svjetlucao na krovovima. Između dva reda kuća nalazila se čistina djevičanske bjeline, pozivajući je da bude prva koja će zagaziti u tu savršenu, nedirnutu površinu. Za nemarila je taj poriv i otklip sala iza kuće, probijajući se kroz snijeg do koljena prema drvarnici. Pokušala je izvući cjepanicu s vrha hrpe, ali bila je zaleđena. Oprijevši se jednom nogom o hrpu, jače je potegnula. Uz glasan prasak, zaleđena kora najednom je popustila i Maura je zateturala unatraške. Čizma joj je zapela o nešto zatrpano snijegom i čitavom se dužinom srušila na tlo. Dva pada u jednom danu. A jutro je tek počelo. Glava ju je boljela, a oči pekle od sunčeva svjetla. Osjećala je glad i mučninu istodobno, što je bila posljedica previše viskija prošle noći. Od pomisli na svinjetinu i grah za doručak nije se osjećala nimalo bolje. Teškom se mukom uspravila i osvrnula tražeći cjepanicu koju je ispustila. Lamatajući nogama po snijegu oko sebe, udarila je o neku prepreku. Zarila je ruke u snijeg i osjetila tvrdu kvrgu. Nije to bila cjepanica, već nešto veće, nešto što se zaledilo uz tlo. O to je zapela njezina čizma. Otresla je još snijega i najednom se ukočila, netremice promatrajući to što je pronašla. S gađenjem je ustuknula. Zatim se okrenula i otrčala u kuću.


DEVET

Mora da su ga ostavili vani pa se smrznuo — rekla je Elaine. Stajali su u svečanom krugu oko mrtvog psa, kao pet ožalošćenih uz grob, udaranih vjetrom uboda oštrog kao staklo. Do ug je lopatom proširio rupu i pas je sad ležao posve izložen, njegovo krzno svjetlucalo od snijega. Njemački ovčar. — Tko bi ostavio psa vani na ovakvome vremenu? — upitao je Arlo. — To je okrutno. Maura je kleknula i pritisnula rukavicu o stegno psa. Tijelo je bilo posve smrznuto, meso tvrdo kao kamen. — Ne vidim nikakve ozljede. I nije lutalica - rekla je. — Izgleda dobro uhranjen i ima ogrlicu. — Na čeličnoj pločici bilo je ugravirano nevjerojatno ime, SREĆKO. — Očito je nečiji ljubimac. — Možda je jednostavno odlutao iz kuće pa ga vlasnici nisu uspjeli pronaći na vrijeme — rekao je Doug. Grace je zaprepašteno podigla glavu. — I samo su ga ostavili ovdje, posve samog? — Možda su morali otići u žurbi. Kako itko može učiniti nešto takvo? Mi to psu nikad ne bismo učinili. Dušo, ne znamo što se doista dogodilo ovdje. Zakopat ćeš ga, nećeš li? Grace, to je običan pas. Ne možeš ga ostaviti ovdje vani. Doug je uzdahnuo. — U redu, pobrinut ću se za njega, obećaj em. Zašto ti ne odeš u kuću i pripaziš na vatru. Ja ću se za sve pobrinuti. Čekali su dok se Grace nije vratila u kuću. Tad je Elaine rekla: — Nećeš se valjda doista mučiti zakapanjem ovog psa? Tlo je potpuno zaleđeno. — Vidjela si koliko se preplašila. Nije jedina — rekao je Arlo. Samo ću ga ponovno prekriti snijegom. Toliko je dubok da neće ni znati da je pas još uvijek ovdje. Vratimo se svi u kuću — predložila je Elaine. — Smrzavam se. Ne razumijem — rekla je Maura, i nadalje čučeći iznad mrtve životinje. — Psi nisu glupi, posebno ne njemački ovčari. Dobro je uhranjen i ima debelu zimsku dlaku. — Uspravila se i promotrila krajolik, stisnuvši oči od odbljeska sunčeva svjetla. — Ovaj zid gleda prema sjeveru. Zašto bi umro baš ovdje? Za razliku od gdje? — upitala je Elaine. Maura ima pravo — rekao je Doug. Ne shvaćam — izjavila je Elaine, očito srdita što je nitko ne slijedi natrag u kuću. — Psi imaju zdrav razum — rekao je. — Znaju dovoljno da bi potražili utočište od hladnoće. Mogao se zakopati u snijeg. Ili zavući ispod trijema. Mogao je pronaći mnogo drugih mjesta gdje bi bio bolje zaštićen od vjetra, ali nije. - Pogledao je psa. — Umjesto toga završio je ovdje. Posve izložen vjetru, kao da se samo srušio i umro. Šutjeli su dok je vjetar šibao njihovu odjeću i hučao između kuća, kovitlajući bijelo blještavilo. Maura se zagledala u duboke nanose koji su mreškali krajolik kao divovski bijeli valovi i zapitala se: Kakva druga iznenađenja leže zakopana ispod ovog snijega? Doug se okrenuo i pogledao druge građevine. - Možda bismo trebali pogledati što je u onim drugim kućama — rekao je. ★


Njih četvero zaputili su se jedno iza drugoga prema sljedećoj kući, pri čemu je kao i obično vodio Doug, utirući put kroz duboki snijeg. Uspeli su se stubama ispred kuće. Kao i ona u kojoj su prespavali, i ova je imala trijem s jednakom ljuljačkom. — Što mislite, možda su dobili popust na količinu? — rekao je Arlo. — Kupi jedanaest ljuljački i dvanaestu češ dobiti besplatno. Maura je pomislila na onu ženu staklastih očiju s obiteljske fotografije. Zamislila je čitavo selo blijedih i šutljivih žena kako sjede na ovim ljuljačkama i mehanički se ljuljaju naprijed-natrag kao lutke na navijanje. Kuće klonovi, ljudi klonovi. — I ova vrata su otključana — rekao je Doug i gurnuo ih. Tik iza vrata nalazio se prevrnuti stolac. Na trenutak su zastali na pragu, zbunjeni tim stolcem na podu. Doug ga je podigao i uspravio. - Ovo je čudno. — Pogledajte - rekao je Arlo. Prišao je uokvirenom portretu koji je visio na zidu. — Isti tip. Jutarnje svjetlo razlilo se u božanskoj zraci preko muškarčeva ka nebu podignuta lica, kao da sam Svevišnji odobrava njegovu pobožnost. Promatrajući taj portret, Maura je vidjela druge pojedinosti koje ranije nije opazila. Pozadinu zlatne pšenice iza muškarca. Bijelu seljačku košulju, rukave podvijene do laktova, kao da je radio na polju. I njegove o či, prodorne i crne poput ebano vine, zagledane u neku daleku vječnost. — »I okupit će pravedne« — rekao je Arlo čitajući pločicu na okviru. — Pitam se tko je uopće ovaj tip. I zašto svi kao da imaju njegov portret u kući? Maura je uočila nešto nalik Bibliji otvoreno na stoliću za kavu. Zatvorila je knjižicu i ugledala naslov, utisnut zlatnim slovima na kožnim koricama. Riječi našega Proroka Mudrost Skupa — Mislim da je ovo nekakva vjerska zajednica — rekla je. — Možda je on njihov duhovni voda. To bi objasnilo neke stvari - rekao je Doug. — To da nemaju struju. Jednostavnost njihova načina života. Amiši u Wyomingu? - upitao je Arlo. U današnje doba kao da mnogi žude za jednostavnijim životom. A to ovdje, u ovoj dolini, možeš pronaći. Uzgajati vlastitu hranu, isključiti izvanjski svijet. Bez televizora, bez iskušenja izvana. Elaine se nasmijala. — Ako su tuševi i električna rasvjeta đavolja djela, tad me pribilježite za pakao. Doug se okrenuo. — Da vidimo ostatak kuće. Zaputili su se niz hodnik, u kuhinju, i zatekli iste ormariće od borova drveta i štednjak na drva, istu ručnu pumpu za vodu kakvu su vidjeli u prvoj kući. I ovdje je prozor bio otvoren, ali je mrežica na njemu zapriječila ulaz snijegu, propuštajući samo vjetar i nekoliko svjetlucavih trunčica prašine. Elaine je prišla prozoru kako bi ga zatvorila i najednom zadahtala od zaprepaštenja. — Što je? — upitao je Doug. Odmaknula se, prstom pokazujući na sudoper. — Nešto... ovdje unutra je nešto mrtvo! Kad se Maura približila, vidjela je mesarski nož oštrice zamrljane krvlju. U sudoperu je bilo mrlja smrznute krvi i hrpe sivoga krzna. — Zečevi - rekla je i pokazala na zdjelu oguljenih krumpira u blizini. — Mislim da ih se netko spremao pripremiti za objed.


Arlo se nasmijao. — Bravo, Salingerice. Preplaši nas do kostiju zbog nečije večere. — Što se dogodilo kuharici? — Elaine je još uvijek oklijevala daleko od sudopera, kao da bi trupla u njemu mogla oživjeti u nešto opasno. - Tek Što nije oderala zečeve i onda što? Samo je odšetala i ostavila ih ovdje? - Elaine je pogledala njihova lica. — Neka mi netko odgovori na to. Neka mi da jedno logično objašnjenje. Možda je mrtva - rekao je tih glas. - Možda su svi mrtvi. Okrenuli su se i ugledali Grace na pragu. Nisu je čuli kad je ušla u kuću. Stajala je obgrlivši se rukama, drhteći u hladnoj kuhinji. — Što ako svi leže ispod snijeg a, kao onaj pas? A mi ih jedno s tavno ne vidimo? Grace, dušo — nježno je rekao Doug. — Vrati se u onu dru gu kuću. Ne želim biti sama. Elaine, možeš li je otpratiti? Što ćete vi učiniti? — upitala je Elaine. Samo je odvedi, dobro? obrecnuo se Doug. Elaine se žacnula na njegov ton. — U redu, Doug - ukočeno je odgovorila. — Učinit ću što kažeš. Ne učinim li uvijek tako? — Uhvatila je Grace za ruku i njih dvije su izašle iz kuhinje. Doug je uzdahnuo. — Čovječe, ovo postaje sve čudnije. — Što ako je Grace u pravu? — upitao je Arlo. Nemoj sad i ti. — Tko zna što je ispod svog ovog snijega? Mogla bi biti mrtva tijela. — Začepi, Arlo. — Doug se okrenuo prema vratima garaže. Zašto je to u zadnje vrijeme svima omiljena rečenica? Začepi, Arlo. Provjerimo ostale kuće. Da vidimo ima li išta što bismo mogli upotrijebiti. Neki radio, generator. — Zakoračio je u garažu i zastao. — Mislim da sam pronašao izlaz odavde — rekao je. U garaži je bio parkiran Jeep Cherokee. Doug je potrčao do vrata uz vozačko sjedalo i naglo ih otvorio. — Ključevi su u bravi motora! — Doug, pogledaj! - rekla je Maura pokazujući na hrpu metalnih karika na jednoj od polica. - Mislim da su to lanci za gume! Doug se nasmijao od olakšanja. — Uspijemo li dovesti ovu bebi cu do glavne ceste, možda ćemo se uspjeti spustiti niz planinu. — Zašto onda oni nisu? — upitao je Arlo. Netremice je promatrao džip, kao da je nešto strano, nešto što ovdje ne pripada. — Ljudi koji su živjeli ovdje. Ljudi koji su se spremali skuhati zečeve, zašto su ostavili ovaj krasan džip iza sebe? Vjerojatno su imali drugi automobil. Doug, garaža je za jedno vozilo. Onda su možda otišli s ljudima iz one prve kuće. U njihovoj garaži nije bilo automobila. Samo nagađaš. Kuća je napuštena s krasnim novim terencem, mrtvim zečevima u sudoperu i bez žive duše. Gdje su svi? To nije važno! Važno je da sad imamo izlaz odavde. Stoga se primimo posla. Pretražimo li druge garaže, trebali bismo pronaći lopate. I možda kliješta za metal, da prođemo kroz onaj lanac na vrhu ceste. — Prišao je vratima garaže i potegnuo kvaku. Od naglog bljeska sunčeva svjetla na snijegu svi su zaškiljili. — Nađete li išta za što mislite da bismo mogli upotrijebiti, samo zgrabite. Kasnije ćemo riješiti račune s ovim ljudima. Arlo je čvršće omotao šal i zatapkao preko snijega do kuće sučelice. Maura i Doug otklipsali su do susjedne kuće. Doug je kopao po snijegu ne bi li pronašao ručku i podigao vrata garaže. Zacvi lila su otvorivši se i njih dvoje su oboje stali kao ukopani, netremice zureći u garažu. U unutrašnjosti je bio parkiran kamionet. Maura se okrenula i pogledala preko ceste, gdje je Arlo upravo otvorio vrata još jedne garaže. — Hej, ovdje unutra je automobil! — doviknuo je Arlo.


— Koji se to vrag događa? — promrmljao je Doug. Potrčao je kroz nanose do koljena prema sljedećoj kući i otvorio vrata garaže. Kratko je pogledao što je unutra i potrčao dalje, prema sljedećoj kući. I u ovoj je garaži automobil! — doviknuo je Arlo. Vjetar je vrištao kao od bola, a zapuh jurio prema njima kao bijeli pastusi što vitlaju snijeg. Maura je zatreptala kad ju je svjetlucavi oblak bocnuo u lice. Najednom se vjetar umirio, za sobom ostavljajući neobičnu, ledenu tišinu. Pogledala je niz kuća ispred sebe; vrata garaža sva su sad zjapila otvorena. U svakoj od njih nalazilo se vozilo.


DESET

Ne znam kako bih to objasnio — rekao je Doug zahvativši lopatom snijeg i bacivši ga u stranu, raščišćavajući prostor oko džipa kako bi rasprostro lance za gume. — Jedino što mi je sad važno jest da odemo odavde. — Zar te to nimalo ne muči? To što ne znamo što se dogodilo tim ljudima? Arlo, moramo se usredotočiti. — Doug se uspravio, lica crvenog od napora, i pogledao prema nebu. — Želim biti na toj glavnoj cesti prije no što padne mrak. Svi su lopatama razgrtali snijeg i sad su zastali kako bi se malo odmorili, lica zakrivenih maglicom izdisaja. Maura je pogledala vijugavu cestu koja je vodila iz doline. Na putu su im bili duboki nanosi snijega i čak i da uspiju doći do mjesta gdje su ostavili Suburban, još uvijek ih je čekalo pedeset kilometara vožnje niz planinu. Pedeset kilometara tijekom kojih ponovno mogu zapeti u snijegu. — Mogli bismo i ostati gdje jesmo — rekla je Maura. I čekati da nas spase? - podrugljivo je upitao Doug. - To nije izlaz. Odbijam mirno sjediti i biti pasivan. — Ja bih večeras trebala letjeti za Boston. Kad se ne pojavim, znat će da nešto nije u redu. Počet će me tražiti. — Rekla si da nitko ne zna da si pošla s nama. Bitno je da će tražiti. Ovdje imamo hranu i sklonište. Možemo izdržati koliko god je potrebno. Zašto riskirati? Lice mu se još jače zacrvenjelo. — Maura, u ovoj smo se nevolji našli mojom krivnjom. Sad ću nas izvući odavde. Samo imaj povjerenja u mene. — Ne kažem da nemam povjerenja u tebe. Samo naglašavam alternativu tome da na onoj cesti zapnemo gdje možda nećemo pronaći nikakvo sklonište. Alternativu? Da jedimo ovdje i čekamo Bog zna koliko dugo? Barem smo sigurni. — Jesmo li? — To je pitanje postavio Arlo. — Mislim, svima vam bacam bubicu u uho da malo razmislite, budući da sam izgleda jedini kojeg to smeta. Ali ovo mjesto. Ovo mjesto... — Pogledao je napuštene kuće i zadrhtao. — Ovdje se dogodilo nešto loše. Nešto za što nisam siguran da je gotovo. Ja glasujem da zbrišemo odavde, čim prije možemo. — I ja sam za to, tata — suglasila se Grace. Elaine? — upitao je Doug. Što god ti odlučiš, Doug. Vjerujem ti. Tako smo se i uvalili u ovo, pomislila je Maura. Svi smo vjerovali Dougu. Ali ona je bila autsajderica, nadglasana s četiri naprama jedan, i ništa što bi mogla reći neće promijeniti ishod. Možda su u pravu. Nešto na ovome mjestu nije kako treba; osjećala je to. Stari odjeci zla kao da su šaputali na vjetru. Maura je ponovno podigla svoju lopatu. Budući da su svi radili zajedno, trebalo im je još samo nekoliko minuta da raščiste dovoljno prostora iza džipa. Doug je dovukao zveketave lance za gume i položio ih na tlo iza stražnjih kotača. — Izgledaju prilično trošno - rekao je Arlo mršteći se na hrđavi metal. — Jedini su koje imamo — odgovorio je Doug. — Neke od ovih karika su slomljene. Lanci možda neće izdržati. Moraju izdržati samo do one benzinske postaje. — Doug je ušao u vozilo i okrenuo ključ u bravi. Motor se upalio već pri prvom okretaju. — U redu, dobri smo! — Nacerio se kroz prozor. - Zašto vi dame ne spakirate malo zaliha? Što god mislite da bi nam moglo zatrebati na


cesti. Arlo i ja ćemo staviti lance. Kad je Maura izašla iz kuće s naramkom deka, lanci su bili postavljeni, a Doug je okrenuo džip prema cesti. Već je prošlo podne i oni su žurno ukrcali hranu i svijeće, lopate i kliješta za metal. Kad su se napokon svi smjestili u džip, načas su nijemo zastali, kao da istodobno svi mole za sretan ishod. Doug je udahnuo i gurnuo mjenjač u brzinu. Vozilo se zakotrljalo, lanci su bučno zazveckali o šasiju i zabrektali kroz snijeg. — Mislim da će ovo upaliti — promrljao je Doug. Mauraje u njegovom glasu začula prizvuk čuđenja, kao da je i on dvojio u njihove izglede. - Gospode, mislim da će stvarno upaliti! Ostavili su kuće iza leđa i počeli se uspinjati iz doline, vraćajući se istim putem koji su dan ranije teškom mukom prevalili pješice. Svježi snijeg prekrio je tragove njihovih stopala i nisu mogli biti sigurni gdje bi mogli biti rubovi ceste, ali džip se nastavio valjati naprijed, postojano se uspinjući. Sa stražnjeg sjedala začulo se Arlovo tiho skandiranje, jedna riječ koju je neprestano ponavljao. Vozi. Vozi. Vozi. Sad su mu se pridružile Elaine i Grace, glasova u ritmu s lancima za gume koji su lupkali o vozilo. Vozi. Vozi. Vozi. Skandiranje se sad pomiješalo sa smijehom kako su se uspinjali sve više, gotovo već napola izašavši iz doline. Cesta je postala strmija, vijugala u oštrim zavojima, i čuli su kako snijeg struže o šasiju. Vozi. Vozi. Vozi. Čak se i Maura zatekla kako mrmlja te riječi, iako ih nije baš glasno izgovarala, nego samo ponavljala u mislima. Usudila se nadati da će ovo dobro ispasti. Da, izvući će se iz ove doline i otkotrljati na glavnu cestu, s lancima koji će lupati čitavim putem sve do Jacksona. Kakvu će priču imati za ispričati, baš kao što im je Doug obećao, priču koju će godinama moći prepričavati, o njihovoj pustolovini u neobičnom selu nazvanom Zagrobni svijet. Vozi. Vozi. Vozi. Najednom se džip s trzajem zaustavio i Maura poletjela prema komandnoj ploči koliko joj je pojas dopustio. Pogledala je Douga. — Samo mirno - rekao je i ubacio mjenjač u rikverc. - Malo ćemo se vratiti. Da dobijemo zalet. — Pritisnuo je papučicu gasa. Motor je zacvilio, ali džip se nije ni pomaknuo. — Jesam li ja jedini koji proživljava loš déja vu? — upitao je Arlo. — Ah, ali ovaj put imamo lopate! - Doug je izašao iz vozila i pogledao prednji branik. — Samo smo udarili u malo dublji snijeg. Mislim da se možemo iskopati iz ovog nanosa. Hajde, učinimo to. — Ja definitivno osjećam taj déja vu — promrmljao je Arlo izašavši iz automobila i zgrabivši lopatu. Kad su počeli kopati, Maura je shvatila da je njihov problem gori no što je Doug objavio. Skrenuli su sa ceste i nijedna stražnja guma nije bila u doticaju s čvrstim tlom. Raščistili su snijeg s prednjeg branika, ali džip se ni tad nije dao pokrenuti, prednji kotači vrtjeli su se u prazno na zaleđenom pločniku. Doug je ponovno sišao s vozačkog sjedala i u očaju se zagledao u obješene stražnje gume,


opasane hrđavim lancima. — Maura, ti preuzmi volan — rekao je. — Arlo i ja ćemo gurati. — Čitavim putem natrag do Jacksona? — upitao je Arlo. Imaš li ti bolju zamisao? Nastavi li se ovo događati, sigurno se nećemo uspjeti izvući do zalaska sunca. Što onda želiš da učinimo? Samo kažem... — Što, Arlo? Želiš da se vrati mo u onu kuću? Sjedimo na guzi cama i čekamo da nas netko dođe spasiti? Hej, čovječe, daj se smiri. — Arlo se nervozno nasmijao. — Pa ne zovem na pobunu. Možda bi trebao. Možda bi ti volio donijeti teške odluke, umjesto da uvijek prepuštaš meni da sve riješim. Nikad nisam tražio od tebe da o svemu brineš. Ne, to se događa samo po sebi. Smiješno kako uvijek ispada tako. Ja donosim teške odluke, a ti stojiš po strani i govoriš mi što činim pogrešno. Doug, molim te. Nije li obično tako? — Doug je pogledao Elaine. — Nije li? Zašto nju pitaš? Znaš što će ona reći. Što bi to trebalo značiti? — upitala je Elaine. Što god ti kažeš, Doug — oponašao ju je Arlo. — Uz tebe sam, Doug. — Jebi se, Arlo — obrecnula se. — Ti bi se radije jebala s Dougom! Svi su zanijemili šokirani njegovim ispadom. Zurili su jedni u druge dok je vjetar puhao niz kosinu, bockajući im lica snijegom. — Ja ću upravljati — tiho je rekla Maura i zavukla se na vozačko sjedalo, sretna što će izbjeći sukob. Kakvu god zajedničku povijest ovo troje prijatelja imalo, ona nije dio toga. Ona je samo slučajna promatračica, svjedokinja psihodrame koja je započela dugo prije no što im se ona pridružila. Kad je Doug napokon progovorio, glas mu je bio tih i miran. — Arlo, stanimo ovdje straga i gurajmo. Ih se nikad nećemo izvući odavde. Dvojica muškaraca smjestila su se iza džipa, Arlo uz desni stražnji branik, Doug uz lijevi. Obojica su bili turobno šutljivi, kao da se Arlov ispad nikad nije dogodio. Ali Maura je vidjela njegov utjecaj na Elaineinom licu, gledala kako se zaleđuje u masci poniženja. — Daj malo gasa, Maura — doviknuo je Doug. Maura je ubacila mjenjač u prvu brzinu i lagano pritisnula papučicu gasa. Čula je kako kotači cvile, labavi lanci zveckaju o šasiju. Džip se malo pomaknuo naprijed, tjeran pukom snagom mišića dok su Doug i Arlo svom težinom upirali o njega. — Nastavi dodavati gas! — naredio je Doug. - Pomičemo se! Džip se ljuljao naprijed-natrag, sila teža ponovno ga je povukla s ruba ceste. — Nemoj stati! — viknuo je Doug. — Još gasa! Maura je u retrovizoru opazila Arlovo lice, jarkocrveno od napora dok se napinjao gurajući automobil. Stisnula je papučicu gasa. Čula je kako je motor zagrmio, lanci brže zalupali o kotače. Džip se naglo trznuo i najednom se začuo drugačiji zvuk. Mukli udarac kojeg je više osjetila no čula, kao da je džip udario o deblo. Nakon toga, odjeknuli su vrisci. — Ugasi motor! — Elaine je zalupala na vrata. — O moj Bože, ugasi ga! Maura je istog časa ugasila motor. Vrisci su dolazili od Grace. Kreštavi, prodorni leleci koji nisu zvučali ljudski. Maura se okrenula i pogledala je, ali nije vidjela zašto djevojčica vrišti. Grace je stajala uz rub ceste, dlanova priljubljenih uz obraze. Oči su joj bile čvrsto zatvorene, kao da očajnički pokušava odagnati nešto strašno. Maura je otvorila vrata i izvukla se iz džipa. Krv je bila raspršena po bjelin i snijega u šokantno jarkocrve nim štrcajima.


— Čvrsto ga drži! — povikao je Doug. - Elaine, moraš ga držati da se ne miče! Graceini vriskovi utihnuli su do prigušenog jecaja. Maura je potrčala prema stražnjem dijelu džipa, gdje je tlo bilo zapljuskano s još krvi koja se pušila na raspršenom snijegu. Nije vidjela njezin izvor jer su joj Doug i Elaine priječili pogled klečeći uz stražnju desnu gumu. Tek kad se nagnula preko Dougova ramena, vidjela je Arla koji je ležao na leđima, jakne i hlača natopljenih krvlju. Elaine je držala Arlova ramena dok je Doug pritiskao izložene prepone. Mauraje ugledala Arlovu lijevu nogu — ono što je ostalo od nje — i zateturala unatraške, naglo osjetivši mučninu. — Treba mi nešto da podvežem žilu! - povikao je Doug, nastojaći zadržati od krvi skliske dlanove na femoralnoj arteriji. Maura je brzo otkopčala pojas i izvukla ga. Spustila se na koljena u krvavi snijeg i osjetila kako joj ledena bljuzga promače hlače. Usprkos Dougovom pritisku na arteriju, postojana rječica crvenila curila je na snijeg. Gurnula je pojas ispod Arlova bedra i rukav jakne natopila krvlju, zapanjujućom prugom crvenila preko bijelog najlona. Dok je stezala pojas, osjetila je kako Arlo drhti, njegovo tijelo brzo tone u šok. Čvrsto je stegnula podvez i rječica krvi usporila je do kapkanja. Tek je tad, kad je krvarenje bilo zaustavljeno, Doug podigao dlanove s arterije. Zaljuljao se unatraške i zagledao u rastrgano meso i kost koja je virila, u nogu toliko iskrivljenu da je stopalo stršalo na jednu stranu, a koljeno na drugu. — Arlo? — rekla je Elaine. — Arlo? — Protresla ga je, ali on je bio posve mlohav i nije reagirao. Doug je opipao Arlov vrat. — Osjećam puls. I diše. Mislim da se samo onesvijestio. — O moj Bože. — Elaine je ustala i zateturala. Čuli su kako povraća u snijeg. Doug je pogledao svoje dlanove, s drhtajem zagrabio snijeg i mahnito oribao krv. - Lanac za gume — promrmljao je, trljajući snijeg o kožu, kao da se nekako može očistiti od užasa. — Mora da mu je jedna od slomljenih karika zahvatila hlače. Ovila nogu oko osovine... — Doug se zaljuljao na koljenima i ispustio dahtaj koji je bio napola uzdah, napola jecaj. — Nikad nećemo izvući ovaj džip odavde. Lanac je posve slomljen. — Doug, moramo ga vratiti natrag u kuću. Kuću? - Doug ju je pogledao. — Njemu je potrebna operacijska sala! Ne smije ostati na ovoj hladnoći. U šoku je. — Uspravila se i osvrnula oko sebe. Grace se šćućurila po strani, okrenuvši im leđa. Elaine je čučala u snijegu, kao da je previše ošamućena da bi uspravno stajala. Ni jedna ni druga neće biti ni od kakve pomoći. Odmah se vraćam — rekla je Maura. — Ostani uz njega. Kamo ideš? U jednoj od onih garaža vidjela sam sanjke. Možemo ga odvući natrag u kuću na njima. — Napustila ih je i potrčala prema selu. Čizme su joj klizale po kolotečinama nastalim usponom džipa. Bilo je olakšanje ostaviti iza sebe onaj krvavi snijeg i šokirane suputnike, usredotočiti se na konkretan zadatak koji zahtijeva samo brzinu i snagu. Užasavala se što će se dogoditi kad prevezu Arla natrag u kuću, kad budu primorani suočiti se s onim što je ostalo od njegove noge koja se sad svela na tek nešto malo više od osakaćena mesa i razmrskanih kostiju. Sanjke. Gdje sam vidjela te sanjke? Najzad ih je pronašla u trećoj garaži, visjele su na kukama na zidu uz ljestve i niz alatki. Onaj tko je živio ovdje imao je organizirano kućanstvo i dok je spuštala sanjke sa zida, zamišljala ga je kako zabija čekićem ove kuke i vješa svoj alat dovoljno visoko da ih mlade ruke ne mogu dosegnuti. Sanjke su bile od bukova drveta i nisu imale oznaku proizvođača. Ručno izrađene, bile su brižno oblikovane, glatkih salinaca i svježe ulaštenih za zimu. Sve je to zamijetila jednim pogledom. Adrenalin joj je izoštrio vid i učinio da njezini refleksi bruje kao visokonaponske žice.


Promotrila je garažu ne bi li opazila išta drugo što bi joj moglo zatrebati. Pronašla je štapove za skijanje i uže, džepni nožić i smotak ljepljive vrpce. Saonice su bile teške i brzo se oznojila vukući ih strmom cestom. Ali bolje je crnčiti kao teretni konj nego bespomoćno klečati uz osakaćeno tijelo svog prijatelja, lomeći se što sljedeće učiniti. Sad je dahtala, teškom se mukom uspinjući skliskom cestom, pitajući se hoće li Arlo biti živ kad ona stigne do njih. Pala joj je na pamet zalutala misao, misao koja ju je šokirala, ali svejedno joj je proletjela glavom. Sitan glasić koji je šaputao svoju okrutnu logiku: Možda bi mu bilo bolje da umre. Čvršće je potegnula uže za vuču, prkoseći svojom težinom nanosu snijega i sili teži. Klipsala je uzbrdo cestom, ruke su joj se grčile oko užeta dok je skretala oštrim zavojima pokraj borovih stabala čije su joj od snijega teške grane skrivale pogled na sljedeću dionicu ceste. Sad je već trebala stići. Ne uspinje li se dovoljno dugo? Ali tragovi džipa i nadalje su vij ugali ispred nje i vidjela je otiske stopala koje je ostavila kad je nešto ranije trčala ovom istom cestom. Vrisak je proparao stabla, bolni vrisak koji je završio jecajem. Arlo je ne samo bio živ, sad je bio i budan. Skrenula je za okuku i bili su ondje, točno ondje gdje ih je ostavila. Grace šćućurena po strani, s dlanovima čvrsto na ušima kako ne bi čula Arlove jecaje. Elaine šćućurena uz džip, obgrlivši se kao da je ona ta koja trpi bolove. Kad je Maura dovukla sanjke bliže, Doug ju je pogledao s izrazom dubokog olakšanja na licu. — Jesi li donijela nešto da ga privežemo na sanjke? — upitao je. — Pronašla sam uže i ljepljivu vrpcu. — Namjestila je sanjke iza Arla, čiji su jecaji utihnuli do tihog plakanja. Ti ga uhvati za bokove — rekao je Doug. - Ja ću za ramena. Najprije moramo napraviti udlagu za nogu. Zato sam donijela skijaške štapove. Maura tiho je rekao. — Nije ostalo ništa na što bismo stavili udlagu. Moramo se pobrinuti da bude nepomična. Ne možemo do pustiti da lamaće čitavim putem niz planinu. Zagledao se u Arlov osakaćeni ud, ali kao da se nije mogao pomaknuti. Ne želi ga dodirnuti, pomislila je. Ni ona nije željela. Oboje su bili liječnici, patolozi naviknuti rezati torza i piliti lubanje. Ali živo meso bilo je nešto drugo. Ono je toplo i krvari i prenosi bol. Na sam dodir njezine ruke o njegovu nogu, Arlo je ponovno zavriskao. — Prestani! Molim te nemoj! Nemoj! Dok je Doug čvrsto držao Arla koji se otimao, Maura je izolirala nogu presavinutim dekama, ovijajući razmrskane kosti i potrgane ligamente i otvoreno meso koje je već postajalo ljubičasto od hladnoće. Sad kad je ud bio zaštićen, pričvrstila ga je ljepljivom vrpcom uz dva skijaška štapa. Kad je stavila nogu u udlagu, Arlo je tek tiho jecao, lica zamrljanog svjetlucavim tragovima sline i sluzi. Nije izdržao kad su ga gurnuli na bok na sanjke i pričvrstili vrpcom. Nakon agonija kojima su ga izložili, li ce mu je problije djelo do voštanog žutila predstojećeg šoka. Doug je uhvatio uže za vuču i svi su se zaputili natrag u dolinu. Natrag prema Zagrobnom svijetu.


JEDANAEST Kad su unijeli Arla u kuću, već se bio ponovno onesvijestio. Bio je to blagoslov, s obzirom na ono što su morali učiniti. S džepnim nožićem i škarama, Maura i Doug odrezali su ostatke Arlove odjeće. Ispraznio je mjehur i oni su osjetili amonijački vonj mokraće koja mu je natopila hlače. Ostavivši samo podvez, skidali su rastrgane, krvave komade tkanine dok Arlo nije ostao nag, žalobno izloženih genitalia. Bio je to neprikladan prizor za jednu trinaestgodišnjakinju i Doug se obratio kćerki. — Grace, treba nam mnogo više drva za vatru. Idi i donesi ga. Grace, idi! Njegove oštre riječi pribrale su djevojčicu. Ošamućeno je ki mnula glavom i izašla iz kuće, puštajući hladan zapuh vjetra u kuću dok je zatvarala vrata iza svojih leda. — Isuse — promrmljao je Doug, obraćajući punu pozornost Arlovoj lijevoj nozi. — Odakle ćemo početi? Početi? Toliko im je malo ostalo s čime će raditi, samo iskrivljena hrskavica i razderani mišići. Gležanj je bio zakrenut za gotovo sto osamdeset stupnjeva, ali samo stopalo ostalo je bizarno nedirnuto, iako je bilo beživotno modro. Moglo bi se pomisliti da je plastično, da na peti nije imalo debeli i itekako stvaran žulj. Odumire, pomislila je. Ud, samo tkivo, ostalo je bez dotoka krvi zbog podveza. Nije morala dodirnuti stopalo da bi znala da je hladno i bez bila. — Ostat će bez noge - rekao je Doug, kao da ponavlja njezine misli. — Moramo olabaviti podvez. — Neće li tako ponovno prokrvariti? — upitala je Elaine. Ostala je na drugom kraju prostorije, glave okrenute od njih. Elaine, Arlo bi htio da mu spasimo nogu. Ako skineš podvez, kako ćeš zaustaviti krvarenje? Morat ćemo povezati arteriju. Što to znači? Izolirati razderanu žilu i zavezati je. To će prekinuti nešto dotoka krvi u donji dio noge, ali još će možda ostati dovoljno alternativne cirkulacije da tkiva prežive. — Zagledao se u nogu, razmišljajući. — Trebat će nam instrumenti. Konac. U ovoj kući sigurno postoji kutija sa šivaćim priborom. Pinceta, oštar nož. Elaine, stavi zakuhati vodu. Doug — rekla je Maura. — Vjerojatno mu je prerezan veći broj žila. Čak i ako jednu povežemo, mogao bi krvariti kroz druge. Ne možemo ih sve izložiti i povezati. Ne bez anestezije. Tad bismo mu mogli amputirati nogu istog ovog časa. Je li to ono što želiš da učinimo? Da jednostavno odustanemo? Barem će ostati živ. I bez noge. Da sam ja na njegovom mjestu, ne bih to želio. Nisi na njegovom mjestu. Ne možeš donijeti tu odluku umjesto njega. Ne možeš ni ti, Maura. Pogledala je Arla i razmislila o mogućnosti da zarežu nogu. Da kopaju po mesu koje je još uvijek živo i osjeća. Nije bila kirurg. Iz tijela koja bi završila na njezinom stolu nije štrcala krv kad bi ih zarezala. Nisu vrištala. Ovo bi se moglo pretvoriti u veliki, krvavi nered. — Slušaj, imamo dvije mogućnosti — rekao je Doug. — Ili ćemo pokušati spasiti nogu, ili ćemo je ostaviti kakva jest i dopustiti da odumre i postane gangrenozna. Što bi ga također moglo ubiti. Ne vidim da imamo mnogo izbora. Nešto moramo učiniti. Najprije ne naudi. Ne misliš li da bi se ovdje to moglo primijeniti? Mislim da ćemo požaliti ne učinimo li ništa. Naša je dužnost da mu barem pokušamo spasiti nogu. Oboje su spustili pogled kad je Arlo isprekidano udahnuo i zastenjao. Molim te, nemoj se osvijestiti, pomislila je. Nemoj da te moramo rezati dok vrištiš. Ah Arlove oči polako su se otvorile i iako mu je pogled bio maglovit od zbunjenosti, očito je bio svjestan i pokušavao se usredotočiti na njezino lice. — Radije bih... radije bih bio mrtav —


šapnuo je. — Moj Bože, ne mogu izdržati. — Arlo — obratio mu se Doug. — Hej, kompa, naći ćemo ti nešto protiv bolova, dobro? Vidjet ćemo što možemo pronaći. Molim te — šapnuo je Arlo. — Molim te, ubij me. — Sad je jecao, suze su mu se slijevale iz očiju, čitavo njegovo tijelo silovito se potresalo pa je Maura pomislila da ima konvulzije. Ali njegov je pogled i nadalje bio molećivo uperen u njih. Prebacila je deku preko njegova nagog tijela. Vatra u kaminu sad se rasplamsala, oživljena novim cjepanicama i sa sve većom temperaturom, vonj mokraće postajao je izraženiji. — U torbi imam Advila — rekla je Dougu. — Ostavila sam je u džipu. Advila? Neće ga ni osjetiti. Imam ja valija — prostenjao je Arlo. — U naprtnjači... I ona je gore u džipu. — Doug je ustao. — Idem po naše stvari i sve ću ih donijeti natrag. A ja ću pretražiti kuće — rekla je Maura. — U ovoj dolini mora biti nešto što možemo upotrijebiti. Doug, idem ja s tobom — rekla je Elaine. Ne. Ti moraš ostati ovdje s njim — odgovorio je Doug. Elainein pogled nevoljko se spustio na Arla. Ovo je očito bilo posljednje mjesto na kojem je željela biti, zarobljena s muškarcem koji jauče. — I zakuhaj vode — dodao je Doug prilazeći vratima. - Trebat će nam. Kad je izašla iz kuće, vjetar je šibnuo Maurino lice peckavim oblacima snijega, ali bilo joj je drago što je vani i udiše svjež zrak koji ne vonja na krv i mokraću. Zaputivši se prema susjednoj kući, iza svojih leđa začula je škripu koraka i kad se okrenula, vidjela je da je Grace pošla za njom. — Mogu ti pomoći tražiti — rekla je Grace. Maura ju je kratko promotrila, misleći da će Grace više biti smetnja. Ali u tom trenutku, djevojčica je izgledala izgubljena, obično preplašeno dijete na koje se predugo nisu obazirali. Maura je kimnula glavom. — Mogla bi biti od velike pomoći, Grace. Dođi sa mnom. Uspele su se stubama na trijem i ušle u kuću. — Kakve lijekove tražimo? — upitala je Grace kad su se zaputile na kat. Bilo kakve. Ne gubi vrijeme čitajući naljepnice. Samo ih sve uzmi. — Maura je ušla u spavaću sobu i skinula dvije jastučnice. Jednu je dobacila Grace. — Pretraži komodu i noćne ormariće. Pogledaj na svakom mjestu gdje bi mogli držati tablete. U kupaonici, Maura je promotrila sadržaj ormarića s lijekovima i sve ih ubacila u jastučnicu. Uzela je sve osim vitamina. Laksative. Aspirin. Hidrogen peroksid. Sve to moglo bi biti korisno. Čula je Grace u susjednoj sobi, kako otvara i s treskom zatvara ladice. Preselile su u sljedeću kuću, s jastučnicama u kojima su zveckale bočice. Maura je prva prošla kroz vrata, zakoračivši u dom u kojem je tišina bila jednako gusta kao i mrak. U ovoj kući rani je nije bila i zastala je osvrćući se po dnevnom boravku. Još jedan primjerak sad već poznatog joj portreta visio je na zidu. — Ponovno onaj muškarac — rekla je Grace. Da. Izgleda da mu ne možemo pobjeći. — Maura je načinila nekoliko koraka po prostoriji i naglo se zaustavila. — Grace — tiho je rekla. Molim? Odnesi tablete Elaine. Potrebne su Arlu. — Još nismo potražile u ovoj kući. — Ja ću potražiti. Ti se samo vrati, dobro? — Pružila je djevojčici jastučnicu s bočicama tableta i lagano je gurnula prema vratima. — Molim te, idi sad. -Ali... -Idi. Tek kad je djevojčica izašla iz kuće, Maura je otišla na drugu stranu prostorije. Zagledala se u ono što Grace nije vidjela. Prvo što je uočila bio je kavez za ptice, s mrtvim kanarincem koji je ležao na dnu, tek hrpica žute boje na novinama na dnu kaveza. Okrenula se i usredotočila na pod, na ono što ju je zaustavilo na mjestu: na borovim daskama bila je smeđa mrlja. Prateći trag kojim se mrlja širila kao vučena po podu, izašla je u


hodnik i na kraju došla do stubišta. Ondje je zastala, netremice promatrajući zaleđenu lokvu krvi u podnožju stuba. Podigavši pogled prema katu, zamislila je kako se tijelo strmoglavljuje niz te strme stube, gotovo čula prasak lubanje dok se odbijala niz stube i razmrskala na podu blizu njezinih stopala. Netko je ovdje pao, pomislila je. Ili je bio gurnut. Kad je ušla ponovno u njihovu kuću, Doug se već bio vratio sa stvarima iz džipa. Otkopčao je Arlovu naprtnjaču i istresao sadržaj na stolić za kavu. Vidjela je tablete za sinuse i sprej za nos, kremu za sunčanje i labelo za usne, plus cjelokupan asortiman trgovine toaletnim potrepštinama. Sve što je jednom muškarcu potrebno da ostane njegovan, ali ništa što će mu pomoći da ostane živ. Tek kad je Doug otvorio jedan od bočnih džepova, pronašao je bočicu s tabletama. — Valij, pet miligrama. Prema potrebi za bolove u leđima — pročitao je. — Pomoći će mu da prebrodi. Doug — tiho je rekla Maura. — U jednoj od onih kuća pronašla sam... — Ušutjela je kad su Grace i Elaine ušle u prostoriju. Što si pronašla? — upitao je Doug. Reći ću ti kasnije. Doug je rasprostro sve lijekove koje su pokupile. — Tetraciklin. Amoksicilin. — Odmahnuo je glavom. — Dobije li upalu, trebat će mu jači antibiotici od ovih. — Barem smo pronašle nešto Percoceta — rekla je Maura otvarajući bočicu. — Ali ostalo je samo desetak tableta. Imamo li išta drugo? Elaine je rekla: — Ja uvijek imam kodeina u mojoj... — Naglo je zašutjela, mršteći se na ono što je Doug donio iz džipa. — Gdje je moja torbica? — Pronašao sam samo jednu torbicu. — Doug je pokazao na nju. To je Maurina. Gdje je moja? Elaine, ova je bila jedina koju sam vidio u džipu. Tad ti je promaknula. U njoj ima kodeina. Kasnije ću se vratiti po nju, dobro? — Kleknuo je pokraj Arla. — Kompa, dat ću ti tablete. Nokautiraj me — zacvilio je Arlo. — Ne mogu podnijeti ovaj bol. Ovo bi ti trebalo pomoći. — Doug je nježno podigao Arlovu glavu, ubacio dva valija i dva Percoceta u njegova usta i dao mu gutljaj viskija. — Eto. Najprije ćemo dati lijeku malo vremena da počne djelovati. Najprije? — Arlo se zagrcnuo viskijem i nove su mu suze potekle iz očiju. — Kako to misliš? Moramo poraditi na tvojoj nozi. Ne. Ne, nemojte je dirati. Podvez ti je presjekao dotok krvi. Ako ga ne olabavimo, noga će ti umrijeti. Što ćete učiniti? Povezat ćemo prerezanu arteriju i tako kontrolirati krvarenje. Mislim da si oštetio ili prednju ili stražnju tibijalnu arteriju. Ako je jedna od njih još nedirnuta, moglo bi biti dovoljno cirkulacije da ti opskrbi nogu krvlju. I sačuva je živom. To znači da ćete morati kopati po žilama. Moramo utvrditi koja arterija krvari. Arlo je odmahnuo glavom. - Ne dolazi u obzir. — Ako je prednja tibijalna, samo moramo kliznuti između nekoliko mišića, tik ispod koljena. Zaboravi. Da me niste dirali. Razmišljam o onome što je najbolje za tebe. Malo će boljeti, ali na kraju će ti biti drago i... Malo? Malo? - Arlo je prograktao nasmijavši se od očaja. — Da mi se nisi približio! Slušaj, znam da boli, ali... Nemaš ti pojma, Doug. -Arlo. — Ne približavaj mi se! Elaine, zaboga, ne daj mu da mi se približi! Doug se uspravio. — Pustit ćemo te da odmoriš, dobro? Grace, ti ostani ovdje s njim. — Pogledao je Mauru i Elaine. — Hajdemo u drugu sobu. Našli su se u kuhinji. Elaine je na štednjaku ostavila lonac vode da se grije i voda je sad ključala, spremna sterilizirati instrumente. Kroz prozor zamagljen parom, Maura je vidjela da se sunce već spušta prema obzoru.


— Ne možeš ga primorati da to otrpi — rekla je Maura. To je za njegovo vlastito dobro. Operacija bez anestezije? Razmisli o tome, Doug. Daj valiju vremena da počne djelovati. Smirit će se on. Ali neće biti u nesvijesti. Još uvijek će moći osjetiti rez. Kasnije će nam zahvaliti na tome. Vjeruj mi. — Doug se obratio Elaine. — Ti si suglasna sa mnom, nisi li? Ne možemo jednostavno odustati od njegove noge. Elaine je oklijevala, očito razapeta između dvije strašne opcije. — Ne znam... — Povezivanje arterije jedini je način na koji ćemo moći skinuti podvez. Jedini način da vratimo malo dotoka krvi. Misliš li da to doista možete učiniti? Postupak je jednostavan. Maura i ja oboje znamo anatomiju. Ah on će se micati — rekla je Maura. — Moglo bi doći do mnogo većeg gubitka krvi. Doug, ja se ne slažem s time. Alternativa je žrtvovati nogu. Mislim da je noga već izgubljeni slučaj. — Ja ne mislim tako. — Doug se ponovno obratio Elaine. — Moramo glasovati. Hoćemo li pokušati spasiti nogu ili ne? Elaine je udahnula i kimnula glavom. - Mislim da sam uz tebe. Naravno da ć e biti uz njega. Arlo je imao pravo. Elaine uvijek staje na Dougovu stranu. — Maura? - upitao je. Znaš što ja mislim. Pogledao je kroz prozor. — Nemamo mnogo vremena. Gubimo dnevno svjetlo i nisam siguran da ćemo uz petrolejku vidjeti dovoljno dobro. — Pogledao je Mauru. — Elaine i ja oboje glasujemo da to učinimo. — Zaboravio si jedan glas. Tu je Arlov glas, a on je posve jasno dao do znanja što želi. On u ovom trenutku nije sposoban donositi ikakve odluke. Noga je njegova. I mi je možemo spasiti! Ali potrebna mi je tvoja pomoć. Maura, ne mogu to bez tebe. Tata? — Grace je stajala na kuhinjskim vratima. — Ne izgleda baš dobro. Kako to misliš? Više ne govori. I doista glasno hrče. Doug je kimnuo glavom. — Mora da su lijekovi počeli djelovati. Dajte da prokuhamo instrumente. Trebat će nam i igle. Smotak konca. — Pogledao je Mauru. — Jesi li uz mene ili nisi? Nije važno što kažem, pomislila je. On će to svejedno učiniti. — Idem vidjeti što mogu pronaći — odgovorila je. Trebao im je sat vremena da prikupe i steriliziraju sve stvari koje su uspjeli pronaći. Dotad je kroz prozor dopiralo tek slabo poslijepodnevno svjetlo. Upalili su petrolejsku svjetiljku i uz svjetlo piskutavog plamena, Arlove oči upale su u duplje kao da mu meka tkiva propadaju, tijelo jede samo sebe. Doug je odmaknuo deku i oslobodio oštar miris mokraćom natopljenog saga. Noga je bila blijeda kao komad hladnoga mesa. Nikakva količina ribanja nije mogla očistiti sve bakterije s njihovih ruku, ali Doug i Maura svejedno su pokušali, sapunjajući i ispirući dok ih koža nije zaboljela. Tek je tad Doug posegnuo za oštricom. Bio je to nož za rezanje mesa, najtanji koji su uspjeli pronaći i naoštrili su ga prije no što su ga sterilizirali. Kad je kleknuo iznad noge, prvi nagovještaj nesigurnosti zatreptao mu je u očima. Pogledao je Mauru. — Jesi li spremna odvezati podvez? — upitao je. — Još nisi povezao arteriju — rekla je Elaine. — Najprije moramo utvrditi o kojoj je arteriji riječ. A jedini na čin na koji to možemo učiniti jest da vidimo gdje krvari. Moraš ga čvrsto držati, Elaine. Jer, probudit će se. — Pogledao je Mauru i kimnuo glavom.


Tek što je malo olabavila podvez, a krv je već šiknula iz rane i poprskala Douga po obrazu.

— Riječ je o prednjoj tibijalnoj — rekao je Doug. — Siguran sam uto. Stegni pojas! — panično je uzviknula Elaine. — Previše krvari! Maura je stegnula podvez i pogledala Douga. On je udahnuo i zarezao. Na prvi rez nožem, Arlo se s vriskom probudio. — Drži ga! Čvrsto ga drži! — povikao je Doug. Arlo je nastavio vrištati, opirući im se, tetive na njegovom vratu toliko su se napele da su izgledale kao da će puknuti. Elaine mu je uspjela spustiti ramena natrag na pod, ali nije ga mogla spriječiti da ne lamaće rukama i zdravom nogom po svojim mučiteljima. Maura mu je pokušala čvrsto pritisnuti bedra, ali od krvi i znoja koža mu je postala skliska pa se ona morala baciti cijelom težinom preko njegovih bokova. Arlov krik pretvorio se u vrisak koji je prodro ravno u njezine kosti, vrisak tako prodoran da je imala osjećaj da taj zvuk dolazi iz njezina vlastita tijela, kao da i ona vrišti. Doug je nešto rekao, ali ona ga nije čula kroz taj vrisak. Tek kad je podigla pogled, opazila je da je odložio nož. Izgledao je iscrpljen, lice mu je svjetlucalo od znoja čak i u toj hladnoj prostoriji. — Gotovo je — rekao je. Zaljuljao se na koljenima i obrisao čelo rukavom. — Mislim da sam je sredio. Arlo je zajecao od bola. — Jebi se, Doug. Jebite se svi. — Arlo, morali smo to učiniti - rekao je Doug. - Maura, olabavi podvez. Da vidimo je li krvarenje pod nadzorom. Maura je polako otpustila pojas, napola očekujući novi mlaz krvi. Ali ništa nije curilo, čak ni lagano kapalo. Doug je dodirnuo Arlovo stopalo. — Koža je još uvijek hladna. Ali mislim da počinje dobivati boju. Odmahnula je glavom. — Ne vidim da je prokrvljena. — Ne, pogledaj. Definitivno mijenja boju. — Pritisnuo je dlan o kožu. — Mislim da se zagrijava. Maura se namrštila na kožu koja je izgledala jednako mrtva i blijeda kao i ranije, ali nije ništa rekla. Ništa ne znači što ona misli; Doug se uvjerio da je operacija bila uspješna, da su učinili točno ono što su morali. Da će sve biti u redu. U Dougovom svijetu, sve uvijek ispadne dobro. Zato budi odvažan, skači iz zrakoplova i dopusti da se svemir pobrine za tebe. Barem je podvez sad bio skinut. Barem Arlo više ne krvari. Uspravila se na noge, s kiselim vonjem Arlovog znoja na odjeći. Iznuren mukama koje je prošao, Arlo je sad bio tih i tonuo u san. Trljajući bolni vrat, prišla je prozoru i zagledala se kroz njega, sretna što pozornost može obratiti nečem drugom, bilo čemu drugome osim njihova pacijenta. — Za sat vremena će biti mrkli mrak — rekla je. — Sad ne možemo odavde. — Ne džipom — rekao je Doug. — Ne s onim slomljenim lancem. — Čula je kako zvecka bočicama s tabletama. — Imamo dovoljno Percoceta da mu bude udobno još barem jedan dan. Osim toga, Elaine kaže da u torbici ima kodeina, uspijemo li je pronaći. Maura se okrenula od prozora. Svi su izgledali jednako iscrpljeni kao što se ona osjećala. Elaine je tromo sjedila oslonjena o kauč. Doug je apatično zurio u niz bočica s tabletama. A Grace — Grace je davno pobjegla iz prostorije. — Moramo ga odvesti u bolnicu — rekla je Maura. Rekla si da te večeras očekuju u Bostonu - oglasila se Elaine. — Tražit će te. — Problem je u tome da neće znati gdje da traže. — Na benzinskoj je bio onaj starac. Onaj koji ti je prodao novi ne. On će nas se sjetiti.


Kad čuje da si nestala, nazvat će policiju. Prije ili kasnije, netko će se pojaviti ovdje. Maura je pogledala Arla koji je ponovno izgubio svijest. Ali za njega nedovoljno brzo.


DVANAEST

Što si mi htjela pokazati? — upitao je Doug. — Samo dođi sa mnom — šapnula je Maura. Zastavši na vratima, osvrnula se po prostoriji u kojoj su ostali zaspali. Sad je bilo vrijeme da kliznu. Podigla je petrolejsku svjetiljku i zakoračila van, u noć. Izašao je pun mjesec i nebo je bilo preplavljeno zvijezdama. Nije joj trebala petrolejka kako bi vidjela put; sam snijeg kao da je svjetlucao pod njihovim čizmama. Vjetar je utihnuo i jedini zvuk koji se čuo bili su njihovi koraci koji su škripali kroz ledenu caklinu koja se navukla na snijeg kao puslica. Vodila ga je uz niz nijemih kuća. — Hoćeš li mi dati neki nagovještaj? — upitao je. — Nisam željela govoriti o tome pred Grace. Ali nešto sam pronašla. - Što? — U ovoj je kući. — Zaustavila se ispred trijema i zagledala u mračne prozore na kojima se nije odražavao ni sjaj zvijezda, ni mjesečina, kao da tama u unutrašnjosti kuće može progutati i najmanji odsjaj svjetla. Uspela se stubama i otvorila vrata. Petrolejka je oko njih bacala kolebljivo svjetlo dok su prolazili kroz dnevni boravak. Iza tog svjetla, u njegovom sjenovitom perimetru, prijeteći su se uzdizali mračni obrisi pokućstva i odraz odsjaja okvira za slike. Tamnokosi muškarac zurio je u njih s portreta, očiju gotovo živih u sjenama. Ovo sam prvo zamijetila — rekla je pokazujući na krletku za ptice u kutu. Doug se približio i provirio u krletku, u kanarinca koji je ležao na dnu. — Još jedan mrtvi kućni ljubimac. — Kao onaj pas. Tko ostavlja kanarinca da umre od gladi? Ova ptica nije umrla od gladi — rekla je Maura. Molim? Pogledaj, dovoljno je sjemenja. — Približila je svjetiljku krletki kako bi mu pokazala da je zdjelica s hranom puna sjemenki za ptice, a voda je zamrznuta u zdjelici za vodu. — I u ovoj su kući prozori ostavljeni otvoreni — rekla je. Ptičica se smrznula. Ima toga još. — Krenula je hodnikom i pokazala taman trag na borovim daskama, kao da je netko potegnuo četkom za bojanje. Na nejasnom svjetlu petrolejke, ta je mrlja izgledala više crna no smeđa. Doug se zagledao u tragove vučenja i nije ih pokušao objasniti. Nije rekao ni riječ. U tišini je pratio tragove koji su se sve više širili dok ga nisu doveli do stubišta. Ondje se zaustavio, zagledan u sasušenu lokvu krvi pred svojim nogama. Maura je podigla petrolejku i svjetlo je otkrilo tamne štrcaj e na stubama. — Tragovi krvi počinju negdje na pola stuba — rekla je. — Netko je pao niz ove stube i padaju ći udarao u njih. Ovdje je sle tjeo. — Spustila je svjetiljku, osvjetljavajući suhu lokvu u podnožju stuba. Nešto je svjetlucalo u toj krvi, neka srebrnasta nit koja joj je ranije tog poslijepodneva promaknula. Čučnula je i vidjela da je to vlas duge plave kose, djelomično zarobljena u sasušenoj krvi. Žena. Neka je žena ležala ovdje dok je njezino srce i nadalje pumpalo, najmanje nekoliko minuta. Dovoljno dugo da iz njezina tijela isteče jezero krvi. — Nezgoda? — upitao je Doug. Ili ubojstvo. Na slabom svjetlu, vidjela je kako mu se usne tr zaju u poluo smijeh. — To iz tebe govori mrtvozornica. Ja ovdje ne vidim nužno mjesto zločina. Samo krv. — Mnogo krvi. Ali nema tijela. Ništa što bi nam reklo kako se to dogodilo. Mene muči to što nema tijela. Mene bi mnogo više mučilo da je još uvijek ovdje. Gdje je? Tko ga je odnio? Obitelj? Možda su


je odvezli u bolnicu. To bi objasnilo zašto su zaboravili kanarinca. Doug, ozlijeđenu ženu bi nosili. Ne bi je vukli po podu kao truplo. Ali ako su se pokušavali riješiti tijela... Njegov je pogled slijedio tragove vučenja dok nisu nestali u sjenama hodnika. — Nisu se vratili očistiti krv. — Možda su namjeravali - rekla je Maura. — Možda se nisu mogli vratiti u dolinu. Pogledao ju je. — Snježna oluja ih je spriječila. Kimnula je glavom. Plamen u svjetiljci je zadrhtao, kao da ga je udario sablasni dah. — Arlo je bio u pravu. U ovom se selu dogodilo nešto strašno, Doug. Nešto što je ostavilo tragove krvi, mrtve kućne ljubimce i prazne kuće. — Pogledala je pod. — I dokaze. Dokaze koji pričaju priču. Mi se uporno nadamo da će se netko vratiti ovamo i pronaći nas. — Pogledala ga je. — Ali što ako ne dođu ovamo da nas spase? Doug se stresao, kao da se pokušava trgnuti iz mračne opčinjenosti koja ga je obuzela. — Govorimo o čitavoj jednoj zajednici koja je nestala, Maura — rekao je. — Dvanaest kuća, dvanaest obitelji. Ako se nešto dogodilo tolikom broju ljudi, neće biti načina da se to sakrije. — U ovoj bi se dolini moglo sakriti. Moglo bi se sakriti mnogo toga. — Pogledala je sjene koje su ih okruživale, pomislila što bi moglo biti skriveno iza dosega odsjaja petrolejske svjetiljke i čvr šće stisnula jaknu oko tijela. — Ne možemo ostati ovdje. Ti si ta koja je mislila da bismo trebali čekati da nas spase. Ju tros si to rekla. Od jutros su se stvari promijenile iz lošeg na gore. Pokušavam nas izvući odavde. Dajem sve od sebe. Nisam rekla da ne daješ. Ali to misliš, zar ne? Da sam za sve ja kriv. To svi vi mislite. — Glasno je uzdahnuo i okrenuo se. — Obećajem, pronaći ću način da nas izvučem odavde. Ne okrivljavam te. Odmahnuo je glavom u tami. — Trebala bi. — Sve je jednostavno pošlo po zlu, dogodile su se stvari koje nitko nije mogao predvidjeti. -I sad smo zarobljeni, i Arlo će vjerojatno izgubiti nogu. Ako se ne dogodi nešto još i gore. — Još uvijek joj je bio okrenut leđima, kao da ne može podnijeti pogledati je u oči. — Žao mi je što sam te nagovorio na ovo. Ovo ni u kom slučaju nije izlet kakvom sam se nadao, ne s tobom u društvu. Posebice ne s tobom u društvu. — Okrenuo se i pogledao je, i svjetlo petrolejke produbilo je svaku udubinu na njegovom licu. Ovo nije bio onaj isti muškarac čije su oči bljeskale dok ju je promatrao u restoranu, ne onaj isti muškarac koji je onako bezbrižno govorio o povjerenju u svemir. — Maura, bila si mi potrebna danas — rekao je. — Možda je to sebično od mene, ali zbog mene, i zbog Arla, drago mi je što si ovdje. Uspjela se nasmiješiti. — Ne mogu reći da dijelim taj osjećaj. — Ne, prilično sam siguran da bi sad radije bila bilo gdje drugdje. Na primjer, u onom zrakoplovu na putu kući. Danielu. Dosad je već zrakoplov kojim je trebala putovati sletio i Daniel zna da ona nije bila u njemu. Je li izbezumljen od brige? Ili misli da je to njezin način da ga kazni za svu bol koju joj je nanio? Poznaješ me bolje od toga. Ako me voliš, znat ćeš da sam u nevolji. Izašli su iz krvlju zamrljanog hodnika, vratili se kroz mračnu prednju sobu i iskoračili van, u krajolik osvijetljen mjesecom i zvijezdama. Vidjeli su odsjaj vatre u kući u kojoj su ostali sad spavali. — Umoran sam od toga da sam glavni — rekao je promatrajući taj prozor. — Umoran od toga da uvijek moram voditi. Ali oni to očekuju. Kad stvari ne idu kako treba, Arlo cvili, ali nikad ne istupi i ne preuzme vodstvo. Uvijek bi radije ostao po strani i prigovarao. -A Elaine?


— Vidjela si kakva je. Uvijek: Ti odluč i, Doug. To je zato što je zaljubljena u tebe. Odmahnuo je glavom. - Ja to nikad nisam vidio. Oduvijek smo prijatelji, samo to. — I nikad nije bilo ništa više od toga? S moje strane ne. Ona osjeća drugačije. I Arlo to zna. Maura, jaje nikad nisam ohrabrivao. Nikad mu to ne bih učinio. — Okrenuo se prema njoj, crte njegova lica bile su oštrije, odlučnije na svjetlu petrolejke. — Ti si ta koju sam želio. — Ispružio je ruku kako bi dodirnuo njezinu. Samo ju je okrznuo rukavicom po rukavu, u nijemom pozivu koji joj je rekao da je sljedeći potez na njoj. Odmaknula se, naglašeno se izmičući izvan njegova dosega. — Trebah bismo se vratiti Arlu. — Znači, između nas nema ničega, zar ne? Nikad nije ni bilo. Zašto si prihvatila moj poziv? Zašto si pošla s nama? Uhvatio si me u određenom trenutku, Doug. U trenutku kad sam morala učiniti nešto nepromišljeno, nešto impulzivno. — Trepćući je odagnala suze koje su razmrljale svjetlo petrolejke u zlaćanu maglicu. — Bila je to pogreška. Znači, uopće nije bilo zbog mene. Bilo je zbog nekog drugog. Onog muškarca kojeg si spomenula za večerom. Muškarca kojeg ne možeš imati. -Da. — Ta se situacija nije promijenila, Maura. Ali ja jesam — rekla je i udaljila se. Kad je ušla u kuću, vidjela je da svi još uvijek spavaju i da se vatra utišala do užarenog ugljevlja. Dodala je cjepanicu i stajala ispred kamina dok su se plamičci razgorijevali, pucketajući i sikćući. Čula je kako je Doug ušao iza nje i zatvorio vrata, a nakon toga su od naglog zapuha svježeg zraka plamičci zadrhtali. Arlo je otvorio oči i šapnuo. — Vode. Molim vode. — Naravno, kompa - odgovorio je Doug. Kleknuo je i pridržao Arlovu glavu prinoseći šalicu njegovim usnama. Arlo je pohlepno pio, prolijevajući polovicu vode niz bradu. Zadovoljan, skljokao se natrag na jastuk. Što ti još mogu donijeti? Jesi li gladan? — upitao je Doug. Hladno je. Strašno je hladno. Doug je uzeo deku s kauča i nježno je prebacio preko Arla. — Razgorjet ćemo vatru. Osjećat ćeš se bolje. — Sanjao sam — promrmljao je Arlo. — Imao sam strašno čudne snove. Svi ti ljudi bili su ovdje, gledali me. Stajali su oko mene i promatrali. Nešto su čekali. Od narkotika čovjek ružno sanja. Nisu to zapravo bili ružni snovi. Samo čudni. Možda su oni anđeli. Anđeli u neobičnoj odjeći, kao onaj muškarac na slici. — Okrenuo je upale oči prema Mauri, ali kao da nije gledao u nju. Usredotočio se na nešto iza njezina ramena, kao da je iza nje netko vrebao. — Ili su možda duhovi — šapnuo je. Koga promatra? Naglo se okrenula i zagledala u prazan zrak. Vidjela je kako u nju zuri portret onog muškarca ugljenocrnih očiju. Onaj isti portret koji je visio u svakoj kući u Zagrobnom svijetu. Lice mu je sjajilo od odraza vatre u kaminu, kao da u njemu gori sveti plamen. — I okupit će pravedne — rekao je Arlo, navodeći s pločice na okviru portreta. - Što ako je to istina? Što je istina? — upitao je Doug. Možda su tamo svi oni otišli. Okupio ih je i poveo. Misliš, van iz doline? Ne. Na nebo. Drvo je prasnulo u kaminu, zapanjujuće kao pucanj iz pištolja. Maura se sjetila natpisa križnim bodom kojeg je vidjela da visi u jednoj od spavaćih soba. PRIPREMI SE ZA


VJEČNOST. — Čudno je to, ne mislite li? — nastavio je Arlo. — Kako ovdje ne radi nijedan automobilski radio. Dobivamo samo statički elektricitet. Nijednu postaju. I nemamo signala za mobitel. Ništa. — Usred zabiti smo — rekao je Doug. — I u dolini smo. Nema mreže. — Jesi li siguran da je samo to? — Što bi drugo bilo? Što ako se vani u svijetu dogodilo nešto doista loše? Ovako zarobljeni ovdje, ne bismo ništa čuli. Kao što? Nuklearni rat? — Doug, nitko nas nije došao potražiti. Ne misliš li da je to čudno? — Još nisu primijetili da nas nema. — Ili je to možda zato što tamo vani nitko nije ostao. Svi su nestali. — Arlove upale oči polako su promotrile prostoriju u kojoj su treperile sjene. - Mislim da znam tko su ti ljudi bili, Doug. Ljudi koji su ovdje živjeli. Mislim da vidim njihove duhove. Čekali su smak svijeta. Dolazak Sina Čovječjeg. Možda je do njega došlo, a mi to još ne znamo. Doug se nasmijao. - Vjeruj mi, Arlo, ovim ljudima se nije dogodio dolazak Sina Čovječjeg. — Tata? — tiho se oglasila Grace iz kuta. Uspravila se u sjedeći položaj, čvrsto navlačeći deku oko tijela. - O čemu on govori? Zbunjen je od tableta, samo to. Što je dolazak Sina Čovječjeg? Doug i Maura su se pogledali i on je uzdahnuo. — To je samo praznovjerje, dušo. Ludo vjerovanje da je svijet kakav poznajemo osuđen na svršetak Armagedonom. A kad se to dogodi, Božji odabrani ljudi bit će usisani ravno na nebo. — Što se događa sa svima ostalima? Svi ostali ostaju zarobljeni na zemlji. I pobijeni — šapnuo je Arlo. — Svi grešnici koji ostanu na zemlji bit će poklani. Molim? - Grace je pogledala oca preplašenim očima. Dušo, to su gluposti. Zaboravi. Zar neki ljudi to doista vjeruju? Vjeruju da dolazi smak svijeta? Neki ljudi vjeruju i u otmice vanzemaljaca. Upotrijebi glavu, Grace! Zar doista misliš da će ljudi biti magično uzneseni na nebo? Prozor je zaštropotao, kao da nešto grebe po staklu i nastoji ući. Zapuh zraka zastenjao je niz dimnjak, raštrkavajući plamičke i zastirući prostoriju oblakom dima. Grace je priljubila koljena uz grudi. Zagledala se u kolebljive sjene i šapnula: - Gdje su onda svi ovi ljudi otišli?


TRINAEST Djevojčica je bila deset kilograma protivljenja. NE KREVET! NE SPAVATI! Ne, ne, ne! Jane i Gabriel skljokali su se mutnih očiju na sofu i promatrali svoju kćerku Reginu koja se vrtjela naokolo kao patuljasti derviš. — Koliko dugo može ostati budna? — upitala je Jane. — Duže nego mi. Čovjek bi pomislio da će joj pozliti i da će povratiti. Čovjek bi pomislio — suglasio se Gabriel. Netko mora uzeti stvar u svoje ruke. -Da. Netko mora biti roditelj. Apsolutno se slažem. — Pogledao je Jane. Molim? Tvoj je red da glumiš zločestog policajca. Zašto ja? Zato što ti to tako dobro ide. Osim toga, ja sam je stavio spavati zadnja tri puta. Mene jednostavno ne sluša. — Jer je dokučila da se gospodin FBI rastopi u trenu od miline. Pogledao je na ručni sat. — Jane, ponoć je. Njihova kćerka samo se vrtjela sve brže. Kad sam ja bila njezine dobi, jesam li i ja bila jednako naporna, zapitala se Jane. Mora da je ovo ono što nazivaju poetskom pravdom. Jednog ćeš dana imati kćerku kakva si i sama bila, običavala se žaliti njezina majka. I evo je. Stenjući, Jane se odgurnula sa sofe, zločesti policajac napokon je krenuo u akciju. — Vrijeme je za spavanje, Regina — rekla je. — Ne. — Da, vrijeme je. Ne! — Vragolanka je šmugnula, crne su kovrče poskakivale. Jane ju je stjerala u kut u kuhinji i podigla u naručje. Bilo je to kao da pokušavaš zadržati u rukama ribu koja se koprca, svaki joj se mišić i tetiva opirala. Ne ići! Ne ići! Da ići - rekla je Jane noseći svoju kćerku prema dječjoj sobi dok su ručice i nožice lamatale. Odložila je Reginu u krevetić, ugasila svjetlo i zatvorila vrata. Od toga su njezini krikovi postali samo prodorniji. Nisu to bili jecaji tuge, već krikovi čistog bijesa. Zazvonio je telefon. K vragu, to su sigurno susjedi, zovu da se po novno potuže. — Reci im da dati djetetu valij nije opcija! - doviknula je Jane kad je Gabriel otišao u kuhinju odgovoriti na poziv. Mi smo ti kojima treba valij - rekao joj je i podigao slušalicu. — Halo? Preumorna da bi uspravno stajala, tromo se naslonila na kuhinjski dovratak, zamišljajući tiradu koja se sad izlijeva iz slušalice. Sigurno su to Windsor-Millerovi, trideset i nešto godišnjaci koji su doselili u zgradu prije tek mjesec dana. Već su nazvali najmanje deset puta kako bi se požalili. Vaše nam dijete ne da spavati cijelu noć. Znate, mi oboje imamo zahtjevne poslove. Zar je ne možete kontrolirati? Windsor-Millerovi nisu imali vlastite djece pa im neće pasti na pamet da se dijete od osamnaest mjeseci ne može uključiti i isključiti kao televizor. Jane je jednom uspjela nakratko proviriti u njihov stan i bio je besprijekoran. Bijela sofa, bijeli sag, bijeli zidovi. Stan para koji bi poludio od pomisli na ljepljive ručice bilo gdje u blizini njihova dragocjenog pokućstva. — Za tebe je — rekao je Gabriel pružajući joj slušalicu. Susjedi? Daniel Bropby. Pogledala je na kuhinjski sat. Zove u ponoć? Nešto zacijelo nije u redu. Uzela je slušalicu. — Daniele? — Nije bila u zrakoplovu.


Molim? Upravo sam otišao iz zračne luke. Maura nije bila na letu koji je rezervirala. I nije me nazvala. Ne znam što... — Zastao je i Jane je čula zvuk automobilske trube. Gdje si? - upitala je. Upravo ulazim u tunel Sumner. Tek što nisam izgubio signal. Zašto ne dođeš k nama? — upitala je Jane. Misliš, sad odmah? Gabriel i ja smo oboje budni. Trebali bismo razgovarati o tome. Halo? Halo? Tunel im je prekinuo vezu. Spustila je slušalicu i pogledala supruga. — Zvuči kao da imamo problem. Pola sata kasnije, otac Daniel Brophy je stigao. Dotad je Regina već zaspala plačući; stanje bio tih kad je ušao u njega. Jane je vidjela tog muškarca na poslu u najtegobnijim okolnostima, na mjestima zločina gdje mu se ucviljena rodbina obraćala za utjehu. Iz njega je uvijek zračila mirna snaga i već je dodirom ili s nekoliko blagih riječi znao utješiti čak i one najizbezumljenije. Večeras je Brophy izgledao izbezumljeno. Skinuo je svoj crni zimski kaput i Jane je vidjela da nema svećenički ovratnik, nego modri pulover i košulju. Građansku odjeću u kojoj je djelovao ranjivije. — Nije se pojavila u zračnoj luci — rekao je. — Čekao sam gotovo dva sata. Znam da je njezin let stigao i sva prtljaga preuzeta. Ali ona nije bila ondje. Možda ste se mimoišli — rekla je Jane. — Možda je izašla iz zrakoplova i nije te mogla pronaći. Nazvala bi me. — Jesi li ti pokušao nazvati nju? — Nekoliko puta. Nije bilo odgovora. Nisam je uspio dobiti čitav vikend. Ne otkad sam razgovarao s tobom. A ja nisam uvažila njegovu zabrinutost, pomislila je i osjetila žalac krivnje. — Skuhat ću nam kavu — rekla je. — Mislim da će nam trebati. Sjeli su u dnevni boravak, Jane i Gabriel na sofu, Brophy u naslonjač. Toplina u stanu nije donijela boju u Brophyjeve obraze; još uvijek je bio blijedožut i oba su mu dlana bila stisnuta u šake na koljenima. — Znači, tvoj zadnji razgovor s Maurom nije baš bio sretan — rekla je Jane. Ne. Morao sam... morao sam naglo prekinuti - priznao je Brophy. Zašto? Lice mu se još više ukočilo. — Moramo razgovarati o Mauri, ne o meni. — Razgovaramo o njoj. Pokušavam shvatiti kako se osjećala. Misliš li da se osjećala odbačenom kad si naglo prekinuo poziv? Spustio je pogled. — Vjerojatno. — Jesi li je nazvao natrag? — upitao je Gabriel glasom koji je želio utvrditi činjenice. — Ne te večeri. Bilo je kasno. Nisam je nazvao do subote. A ona ti se nije javila. -Ne. Možda je samo ljuta na tebe - rekla je Jane. — Znaš, teško joj je ovih zadnjih godinu dana. Jer mora skrivati to što se među vama događa. — Jane — prekinuo ju je Gabriel — to nimalo ne pomaže. Brophy je uzdahnuo. — Ali ja to zaslužujem — tiho je rekao. Da, zaslužuješ. Prekršio si svoje zavjete, a sad njoj slamaš srce. — Misliš li da bi Maurino duševno raspoloženje moglo to objasniti? — upitao je Gabriel, ponovno svojim činjeničnim glasom policajca. Od njih troje, on je bio jedini koji kao da je logično pristupao toj stvari. Vidjela je kako reagira i u drugim napetim situacijama na posve jednak način, gledala kako njezin suprug postaje smireniji i usredotočeniji dok se sve i svi oko njega raspadaju. Daj mu krizu i Gabriel Dean odmah se može preobraziti iz umornog oca u čovjeka Biroa, što ona ponekad zaboravi da on jest. Promatrao je Brophyja pogledom koji ništa nije odavao, ali je sve zamjećivao.


-Je li bila dovoljno uzrujana da bi učinila nešto nepromišljeno? — upitao je Gabriel. Ozlijedila se? Ili nešto gore? Brophy je odmahnuo glavom. — Ne Maura. — Ljudi u stresu čine stvari koje nas iznenade. Ona ne bi! Daj, Gabriele, poznaješ je. Oboje je poznajete. - Brophy je pogledao Jane, pa ponovno Gabriela. — Mislite li doista da je toliko nezrela? Da bi nestala iz vida samo kako bi mene kaznila? I prije je činila neočekivane stvari - rekla je Jane. — Zaljubila se u tebe. Pocrvenjeo je, boja mu se najzad razlila obrazima. — Ali ne bi učinila nešto neodgovorno. Ne bi ovako nestala. — Nestala? Možda se samo kloni tebe. Imala je rezervaciju na tom letu. Zamolila me da dođem po nju u zračnu luku. Kad Maura kaže da će nešto učiniti, ona to i učini. A ako je iz nekog razloga spriječena, nazove. Ma kako možda bila srdita na mene, ne bi se srozala na nešto ovakvo. Znaš da nije takva, Jane. Oboje znamo. Ali ako je bila dovoljno izvan sebe? - upitao je Gabriel. — Ljudi čine drastične stvari. Jane se namrštila. — O čemu govoriš? O samoubojstvu? Gabriel nije skidao pogled s Brophyja. — Što se točno nedavno dogodilo između vas dvoje? Brophy je spustio glavu. — Mislim da smo oboje shvatili da se... nešto se mora promijeniti. — Jesi li joj rekao da ćeš okončati vašu vezu? — Nisam. — Brophy je podigao pogled. — Zna da je volim. Ah to nije dovoljno, pomislila je Jane. Nije dovoljno za izgraditi život. — Ona se ne bi ozlijedila. — Brophy se uspravio u naslonjaču, crte lica ogrubjele mu u izrazu sigurnosti. — Ne bi se poigravala. Nešto nije u redu i ja ne mogu vjerovati da vi to ne shvaćate ozbiljno. Shvaćamo — mirno je odgovorio Daniel. — Zato ti i postavljamo ova pitanja, Daniele. Jer su to ista ona pitanja koja će postaviti policija u Wyomingu. O njezinom duševnom raspoloženju. O tome je li možda odlučila nestati. Samo želim biti siguran da ti znaš odgovore. U kojem je hotelu odsjela? - upitala je Jane. U Teton Villageu. Mountain Lodge. Već sam ih nazvao i rekli su da se odjavila u subotu ujutro. Dan ranije. Znaju li kamo je otišla? -Ne. — Da nije možda doletjela kući ranije? Možda je već u Bostonu. Nazvao sam je na kućni broj. Čak sam se i provezao pokraj njezine kuće. Nije ondje. Znaš li išta drugo o njezinom itinereru? — upitao je Gabriel. Imam brojeve njezinih letova. Znam da je u Jacksonu unajmila automobil. Planirala se malo provozati naokolo kad konferencija završi. U kojoj je agenciji unajmila automobil? U Hertzu. Znaš li je li razgovarala i s kime drugime osim s tobom? Možda s kolegama u uredu mrtvozornika? Sa svojom tajnicom? Nazvao sam Louise u subotu i ni ona nije ništa čula. Nisam je kasnije provjeravao jer sam pretpostavio... — Pogledao je Jane. — Mislio sam da ćeš je ti provjeriti. U njegovom glasu nije bilo prizvuka optužbe, ali kao da jest. Jane je osjetila kako joj se obrazi rumene od krivnje. Nazvao ju je, a ona to nije smatrala važnim jer su joj misli bile zaokupljene drugim stvarima. Leševima u zamrzivačima. Malom djecom koja ne surađuju. Nije doista vjerovala da bilo što nije u redu, mislila je da je riječ samo o prepirci ljubavnika nakon koje je uslijedila kazna šutnjom. Takve se stvari stalno događaju, zar ne? Osim toga, tu je bila i činjenica da se Maura odjavila iz hotela dan ranije no što je trebala. To nije zvučalo kao otmica, već kao namjerna promjena planova. Ništa od toga nije odrješivalo Jane činjenice da nije učinila


ništa drugo osim što je nazvala Mauru na mobitel i ostavila poruku. Sad su prošla već gotovo dva dana, zlatnih Četrdeset i osam sati, ono čarobno vrijeme kad imaš najveću mogućnost pronaći nestalu osobu i identificirati počinitelja. Gabriel je ustao. — Mislim da je vrijeme da nazovem nekoliko brojeva - rekao je i otišao u kuhinju. Ona i Brophy sjedili su u tišini i slušali kako on razgovara u susjednoj prostoriji. Svojim FBI-jevskim glasom, kako ga je Jane voljela nazivati, tihim i au toritativnim tonom kojim se služio za službene poslove. Sad kad ga je čula, bilo joj je teško vjerovati da taj glas pripada istom onom muškarcu kojeg je tako lako porazila tvrdoglava djevojčica od godinu i pol. Ja bih trebala obavljati te pozive, pomislila je. Ja sam policajka koja nije odradila svoj posao. Ali znala je da će čim čuje ona slova FBI, tkogod bio s druge strane linije naglo obratiti pozornost. Kad ti je suprug FBI-jevac, mogla bi to i iskoristiti. — ... žena, četrdeset dvije godine, mislim. Crna kosa. Visoka metar i sedamdeset, teška oko pedeset i pet kilograma... Zašto bi se odjavila iz hotela dan ranije? — tiho je upitao Brophy. Sjedio je ukočen u naslonjaču i zurio ravno ispred sebe. — To još nisam dokučio, zašto je to učinila. Kamo je išla, u neki drugi grad, neki drugi hotel? Zašto je najednom promijenila planove? Možda je nekog srela. Nekog muškarca. Jane to nije željela izgovoriti, ali to je bila prva pomisao koja bi pala na pamet svakom policajcu. Usamljena žena na poslovnom putovanju. Žena koju je ljubavnik upravo razočarao. Žena koja slučajno naleti na privlačnog neznanca koji joj predloži kratku vožnju izvan grada. Da zaboravi prijašnje planove i doživi malu pustolovinu. Možda je imala pustolovinu s pogrešnim muškarcem. Gabriel se vratio u dnevni boravak noseći prijenosni telefon. - Nazvat će nas natrag. — Tko? — upitao je Brophy. Istražitelj u Jacksonu. Kaže da ovaj vikend nije bilo poginulih u prometnim nezgodama, a nije mu poznato ni da je hospitaliziran itko čiji identitet nije utvrđen. Što je s... — Brophy je zastao. Ni u mrtvačnici nema nikog takvog. Brophy je progutao slinu i utonuo natrag u naslonjač. — Barem to znamo. Ne leži u nekoj bolnici. Ili mrtvačnici. Jane je nastojala zanemariti taj prizor, ali bio joj je pred očima: Maura ispružena na stolu kao toliko mnogo drugih leševa u koje je Jane u životu gledala. Svatko tko je ikad stajao u obdukcijskoj sali i promatrao obdukciju zasigurno je zamišljao snomoričan prizor u kojem na tom stolu leži netko koga ta osoba voli ili je voljela. Nedvojbeno je ta ista slika sad opsjedala i Daniela Brophyja. Jane je skuhala novi vrč kave. U Wyomingu je sad jedanaest sati navečer. Telefon je ostao zloguko nijem dok su oni promatrali sat. — Nikad se ne zna, mogla bi nas iznenaditi. — Jane se nasmijala, nervozna od previše kofeina i šećera. — Sutra se možda pojavi na poslu, točna kao urica. Kaže nam da je izgubila mobitel, ili nešto slično. — Bilo je to traljavo objašnjenje i nijedan od dvojice muškaraca nije se potrudio odgovoriti. Na zvonjavu telefona svi su se naglo uspravili. Gabriel je podigao slušalicu. Nije mnogo rekao; niti je njegovo lice otkrivalo kakve informacije čuje. Ali kad je završio razgovor i pogledao Jane, znala je da vijesti nisu dobre. — Nije vratila unajmljeni automobil. — Jesu li provjerili s Hertzom? Gabriel je kimnuo glavom. — Podigla ga je u utorak u zračnoj luci i trebala ga je jutros vratiti.


— Znači, nestao je i automobil. Točno. Jane nije pogledala Brophyja; nije željela vidjeti njegovo lice. — Mislim da nam to sve kazuje — rekao je Gabriel. - Postoji samo jedna stvar koju možemo učiniti. Jane je kimnula glavom. — Ujutro ću nazvati mamu. Sigurna sam da će drage volje pripaziti na Reginu. Možemo je odvesti putem do zračne luke. — Zar letite u Jackson? Uspijemo li dobiti dva mjesta na sutrašnjem letu — odgovorila je Jane. Neka budu tri — rekao je Brophy. — Idem i ja s vama.


ČETRNAEST Maura se probudila na zvuk Arlovog cvokotanja zubima. Otvorivši oči, vidjela je da je još uvijek mrak, ali j e osjetila da se bliži zora, da se crnilo noći upravo počinje raspršivati u sivi lo. Na odsjaju vatre prebrojala je usnula tijela: Grace sklupčanu na sofi; Doug i Elaine koji su spavali blizu jedno drugome, gotovo se dodirujući. Uvijek gotovo se dodirujući. Mogla je pretpostaviti tko se kome primaknuo tijekom noći. Bilo je tako očito, sad kad je toga bila svjesna: način na koji je Elaine gledala Douga, način na koji ga je tako često dodirivala, njezino gorljivo pristajanje na sve što on predloži. Arlo je ležao sam uz ognjište, s dekom koja mu je oblikovala tijelo kao mrt vački pokrov. Zubi su mu zacvo kotali kad je nova drhtavica obuzela njegovo tijelo. Ustala je, leda ukočenih od spavanja na podu, i stavila još drva u kamin. Čučnula je tik uz ognjište i grijala se dok se vatra pucketajući rasplamsavala, sjajna i snažna. Okrenula se i pogledala Arla č ije je lice sad bilo osvijetljeno plamenom. Kosa mu je bila masna i slijepljenja znojem. Koža mu je poprimila žućkastu nijansu leša. Da nije bilo njegovih cvokotavih zublju, možda bi pomislila da je već mrtav. — Arlo — tiho ga je zazvala. Njegove vjeđe polako su se podigle. Pogled kao da mu je dopirao iz neke duboke i mračne jame, kao da je pao duboko onkraj svake pomoći. - Tako je... hladno - šapnuo je. — Razgorjela sam vatru. Uskoro će biti toplije. - Dodirnula je njegovo čelo i vrelina njegove kože bila je takva da je imala osjećaj da joj je opržila dlan. Odmah je prišla stoliću za kavu na koji su poredali sve lijekove i napregnula oči ne bi li uspjela pročitati naljepnice u mraku. Pronašla je bočice amoksicilina i Tylenola i istresla kapsule na dlan. — Evo. Popij ih. — Što je to? — progunđao je Arlo kad mu je pridigla glavu kako bi mu pomogla da proguta tablete. Imaš groznicu. Zato drhtiš. Od ovoga bi ti trebalo biti bolje. Progutao je tablete i klonuo natrag na pod, obuzet novim naletom drhtavice tako snažnim da je pomislila da ima konvulzije. Ali oči su mu bile otvorene i pogled pribran. Dala mu je i svoju deku i ovila njegovo tijelo još jednim slojem vune. Znala je da bi trebala provjeriti stanje njegove noge, ali u prostoriji je još uvijek bilo previše mračno, a ona još nije željela upaliti svjetiljku, ne dok svi drugi još spavaju. Kroz prozor se već razvedrilo. Za otprilike sat vremena svanut će zora i ona će moći pregledati njegovu nogu. Ali već je znala što će pronaći. Groznica je značila da je njegova noga gotovo sigurno inficirana i da su bakterije napale njegov krvotok. Znala je i da amoksicilin nije dovoljno snažan antibiotik da bi ga spasio. Ionako im je ostalo još samo dvadeset tableta. Pogledala je Douga, u iskušenju da ga probudi kako bi sa njom podijelio ovaj teret, ali Doug je još uvijek bio u dubokom snu. Zato je sama sjela pokraj Arla, držala ga za ruku, milovala mu nadlakticu kroz deke. Iako mu je čelo bilo vruće, dlan mu je bio zabrinjavajuće hladan, više kao mrtvo meso nego kao živo. A ja znam kakvo je mrtvo meso. Još otkad je bila studentica medicine, najugodnije se osjećala u obdukcijskoj sali, ne uz uzglavlje bolesnika. Mrtvaci ne očekuju od tebe da čavrljaš sa njima niti da slušaš njihove beskonačne pritužbe ili gledaš kako se previjaju od bolova. Mrtvaci su onkraj bola i ne očekuju da ćeš izvesti čuda za koja nisi sposoban. Oni strpljivo i bez prigovora čekaju koliko god ti je potrebno da dovršiš posao. Gledajući Arlovo izmučeno lice, pomislila je: Nije mi nelagodno od mrtvih, nego od


živih. No, ipak je ostala uz njega, držala ga za ruku dok je svitala zora i njegova drhtavica postupno jenjavala. Sad je lakše disao i na licu su mu sjajili grašci znoja. — Vjeruješ li u duhove? — tiho je upitao promatrajući je očima koje su iskrile od groznice. Zašto me to pitaš? Zbog tvog posla. Ako je itko ikad vidio duha, tad si to ti. Odmahnula je glavom. - Nikad ga nisam vidjela. — Znači, ne vjeruješ. -Ne. Zurio je negdje mimo nje, usredotočen na nešto što ona nije mogla vidjeti. — Ali oni su ovdje, u ovoj prostoriji. Promatraju nas. Dodirnula mu je čelo. Koža mu je već bila nešto hladnija na dodir, groznica se povlačila. Međutim, očito je bio u bunilu, kružio pogledom po sobi kao da prati prolazak utvara koje klize pokraj njega. Sad je bilo dovoljno svjetla da pogleda njegovu nogu. Nije prosvjedovao kad je podigla deku. Bio je nag od struka nadolje, smežuranog penisa gotovo izgubljenog u gnijezdu smeđih stidnih dlaka. Tijekom noći se pomokrio i ručnici koje su položili ispod njega bili su mokri. Skinula je slojeve gaze s njegove rane i zadahtala prije no što se uspjela suspregnuti. Zadnji put je pregledala njegovu ranu prije samo šest sati, uz svjetlo petrolejke. Sad, na neumoljivom bljesku sve jasnijeg dnevnog svjetla, vidjela je pocrnjele rubove kože, naduta tkiva. I osjetila vonj mesa koje truli. — Reci mi istinu — rekao je Arlo. — Želim znati. Hoću li umrijeti? Pokušala je pronaći riječi ohrabrenja, odgovor u koji nije uistinu vjerovala. Prije no što je uspjela reći ijednu riječ, jedan se dlan iznenada spustio na njezino rame i ona se iznenađeno okrenula. — Naravno da nećeš umrijeti — rekao je Doug stojeći tik iza nje. — Jer ti ja to neću dopustiti, Arlo. Ma koliko mi briga zadavao. Arlo se uspio slabašno nasmiješiti. - Oduvijek si bio pravi serator, čovječe — šapnuo je i sklopio oči. Doug je kleknuo i zagledao se u nogu. Nije to morao reći; Mauraje na njegovom licu pročitala isto što je i sama u tom trenutku mislila. Noga mu trune pred našim očima. — Hajdemo u drugu sobu — rekao je Doug. Ušli su u kuhinju, gdje ih ostali nisu mogli čuti. Zora je ustupila mjesto zasljepljujuće vedrom jutru i bljesak kroz prozor isprao je Dougovo lice i učinio napadno vidljivom svaku sijedu dlačicu u njegovoj kratkoj, čekinjastoj bradi. — Jutros sam mu dala amoksilicin — rekla je. — Iako on neće naročito pomoći. — Potrebna mu je operacija. Slažem se. Želiš li ti biti taj koji će mu odrezati nogu? Isuse. — Uzrujano se ushodao kuhinjom. — Povezati arteriju je jedno. Ali amputirati ud... Čak i da mu možemo amputirati ud, to ne bi bilo dovoljno. Već ga je uhvatila sepsa. Trebaju mu ogromne doze intravenoznih antibiotika. Doug se okrenuo prema prozoru i zaškiljio od sjajnog odraza sunčeva svjetla na zaleđenom snijegu. — Imam punih osam, možda devet sati dnevnog svjetla. Krenem h odmah sad, do mraka bih se možda mogao spustiti niz planinu. — Želiš odskijati po pomoć? Ukoliko ti nemaš bolju zamisao. Pomislila je na Arla koji se preznojavao i drhtao u susjednoj prostoriji dok mu je noga sve


više naticala i rana se polako gnojila. Pomislila je na bakterije koje se roje njegovom krvlju i napadaju sve organe. I pomislila je na leš koji je jednom secirala, žene koja je umrla od septičkog šoka, i sjetila se mrljičastih krvarenja na koži, srcu, plućima. Šok je izazvao višestruko zatajenje orga na, zaustavio joj srce, bubrege i mozak. Arlo već pokazuje znako ve bunila. Vidi ljude koji ne postoje, duhove koji lebde oko njega. Ali barem još proizvodi mokraću; dok god mu bubrezi ne zataje, ima izgleda da preživi. — Spakirat ću ti nešto hrane - rekla je. — I trebat će ti vreća za spavanje, u slučaju da ne uspiješ stići do mraka. Ići ću najdalje što budem mogao — odgovorio je Doug. Pogledao je prema sobi u kojoj je Arlo ležao i umirao. — Bojim se da ću ga morati ostaviti u tvojim rukama. Grace nije željela da njezin otac ode. Čvrsto se uhvatila za njegovu jaknu dok je stajao na trijemu i preklinjala ga da ih ne napusti, cvileći da je on njezin otac i kako je može ostaviti jednako kao što je učinila njezina majka. Kakav bi otac to učinio? — Dušo, Arlo je ozbiljno bolestan — odgovorio je Doug, odmičući njezine ruke sa svog rukava. — Ne dovedem li pomoć, mogao bi umrijeti. Odeš li, ja sam ta koja bi mogla umrijeti! — rekla je. Nisi sama. Elaine i Maura će brinuti o tebi. Zašto moraš ići baš ti ? Zašto ne ode ona ? — Grace je uperila prst u Mauru, pokretom tako agresivnim da je djelovao kao napad. Prestani, Grace. Prestani. - Uhvatio je kćerku za ramena i snažno je prodrmao. — Ja sam najsnažniji. Imat ću najviše prilike da uspijem. A Arlo je moj prijatelj. Ali ti si moj otac — odvratila je Grace. — Potrebno mi je da odrasteš istog ovog trenutka. Moraš shvatiti da nisi središte svemira. — Pričvrstio je naprtnjaču na leda. — Razgovarat ćemo kad se vratim. A sad mi daj poljubac, dobro? Grace se odmaknula od njega. — Nikakvo čudo da te je mama napustila — rekla je i ušla u kuću, zalupivši vratima iza svojih leda. Doug je zapanjeno stajao, u nevjerici zureći u zatvorena vrata. Ali taj ga ispad nije smio iznenaditi. Maura je opazila kako željno Grace traži pozornost svog oca i kako vješto koristi osjećaj krivnje kako bi ga kontrolirala. Sad se Doug činio spremnim krenuti za kćerkom u kuću, što je bilo upravo ono što je Grace željela, i nedvojbeno očekivala. — Ne brini za nju - rekla je Maura. — Obećajem da ću brinuti o njoj. Bit će savršeno dobro. Znam da će biti, kad si ti glavna. — Privukao ju je u naručje, u zagrljaj na rastanku. — Žao mi je, Maura — promrmljao je. — Zao mi je zbog svega što je pošlo ukrivo. — Odmaknuo se i pogledao je. — Kad si me poznavala na Stanfordu, siguran sam da si mislila da sam propalica. Pretpostavljam da se nisam baš naročito iskazao kako bi se tvoje mišljenje promijenilo. Samo nas izvuci odavde, Doug, i ponovno ću razmisliti. — Možeš računati na to.— Pritegnuo je remen naprtnjače na prsima. — Čuvaj utvrdu, doktorice Isles. Obećajem da ću se vratiti s konjicom. Gledala je s trijema kako se udaljava cestom. Dan se već zagrijao do nekih minus šest stupnjeva i na nebu nije bilo nijednog oblačka. Kani li pokušati to putovanje, danas je dan da to učini. Vrata su se najednom otvorila i iz kuće je izletjela Elaine. Već se oprostila s Dougom prije nekoliko trenutaka, ali evo je ponovno, trči kako bi ga sustigla, trči kao da joj život ovisi o tome. Maura nije čula njihov razgovor, ali vidjela je kako Elaine skida kašmirski šal koji je uvijek nosila i nježno ga ovija oko Dougova vrata kao dar na rastanku. Zagrlili su se, zagrljaj kao da je trajao čitavu vječnost. Nakon toga je Doug krenuo, uspinjući se izlokanom cestom koja je vodila iz doline. Tek kad je zašao za okuku i nestao iza stabala, Elaine se napokon vratila do


kuće. Uspela se stubama na trijem pokraj Maure, ali nije rekla ni riječ, samo je strugnula mimo nje i ušla u kuću, zatvarajući vrata iza svojih leđa.


PETNAEST Čak i prije no što se istražitelj Queenan predstavio, Jane bi prepoznala da je policajac. Stajao je pokraj snijegom prekrivene Toyote na parkiralištu Mountain Lodgea i razgovarao s jednim muškarcem i ženom. Kad su Jane i njezino društvo izašli iz unajmljenog automobila i prišli Toyoti, Queenan je bio taj koji se okrenuo kako bi ih pogledao, promatrajući budnim pogledom, što je bila osobina muškarca kojemu je promatranje bilo posao. Na svaki drugi način djelovao je posve obično — proćelav, predebeo, brkova prošaranih prvim naznakama sijedih vlasi. — Jeste li vi istražitelj Queenan? — upitao je Gabriel. Muškarac je kimnuo glavom. — Vi ste zasigurno agent Dean. A ja sam istražiteljica Rizzoli — rekla je Jane. Queenan se namrštio. — Bostonska policija? — Odjel za umorstva — odgovorila je. Umorstva? Ne čini li vam se da malo trčite pred rudo? Ne znamo da je počinjen ikakav zločin. Doktorica Isles je naša prijateljica — rekla je Jane. - Pouzdana je profesionalka i ne bi samo tako nestala iz hira. Svi smo zabrinuti za nju. Queenan se okrenuo prema Brophyju. — Jeste li i vi iz Bostonske policije? — Ne, gospodine — odgovorio je Brophy. — Ja sam svećenik. Na to se Queenan zaprepašteno nasmijao. — FBI-jevac, policajka i svećenik. Priznajem, takvu ekipu nisam dosad vidio. — Što ste uspjeli dosad saznati? - upitala je Jane. Pa, imamo ovo — odgovorio je Queenan i pokazao na parkiranu Toyotu pokraj koje je stajalo ono dvoje ljudi i promatralo razgovor. Muškarcu je ime bilo Finch i radio je kao zaštitar u hotelu. Žena je bila zaposlenica tvrtke za najam automobila Hertz. Ova je Toyota parkirana ovdje od petka navečer — rekao je Finch. - Nije micana. — Jeste li to provjerili na snimkama nadzorne kamere? — upitala je Jane. — Uh, nisam, gospodo. Kamere ne pokrivaju ovu parcelu. Kako onda znate da je ovdje toliko dugo? Pogledajte koliko se snijega nagomilalo na njoj. U subotu smo imali veliku oluju, palo je gotovo šezdeset centimetara snijega, a toliko otprilike i sad vidim na ovom automobilu. -Je li to Maurin automobil? Dama iz Hertza je rekla: — Ugovor za najam ovog vozila glasi na doktoricu Mauru Isles. Automobil je rezerviran online prije tri tjedna, a podigla ga je prošli utorak. Platila je American Express karticom. Jučer ujutro trebao je biti vraćen u našu poslovnicu u zračnoj luci. — Nije nazvala da produži najam? — upitao je Gabriel. Nije, gospodine. — Žena je iz džepa izvadila privjesak s ključem i pogledala Queenana. — Ovdje je rezervni ključ koji ste tražili, istražitelju. Queenan je navukao rukavice od lateksa i otključao suvozačka vrata. Oprezno se nagnuo u automobil i otvorio pretinac za rukavice u kojem je pronašao ugovor o najmu. — Maura Isles — potvrdio je, pogledom pretražujući papire. Pogledao je registrator kilometara. — Izgleda da je napravila oko sto pedeset kilometara. Nije se baš mnogo vozila u šest dana najma. — Došla je ovamo na liječničku konferenciju — rekla je Jane. — I odsjela je u ovom hotelu. Vjerojatno nije imala mnogo prilike za razgledavanje. — Jane je provirila kroz prozor, pazeći da ne dodir ne staklo. Osim presavijenog USA Today koji je ležao na prednjem suvozačkom sjedalu, unutrašnjost automobila izgledala je besprijekorno. Naravno da je bilo tako;


Maura je bila bolesno uredna i Ja ne u njezinom Lexusu nikad nije opazila čak ni zalutalu papirnatu maramicu. - Koji je datum na tim novinama? - upitala je. Queenan je otvorio USA Today. — Od prošlog utorka su. — Dan kad je došla ovamo — rekao je Brophy. — Zacijelo je kupila novine u zračnoj luci. Queenan se uspravio. — Pogledajmo u prtljažnik — rekao je. Prišao je stražnjem dijelu automobila, otro snijeg i pritisnuo gumb za otključavanje na daljinskom upravljaču. Svi su se okupili kako bi promatrali i Jane je zamijetila da Queenan oklijeva prije no što je posegnuo rukom kako bi podigao vrata prtljažnika. Ista im je misao vjerojatno svima u tom trenutku prolazila glavom. Nesta la žena. Napušteno vozilo. Previše je iznenađenja već pronađeno u prtljažnicima automobila, previše užasa presavinutih kao embriji u utrobama od čelika. Na tim niskim temperaturama, ne bi bilo mirisa koji bi izazvali ičiju zabrinutost, nikakvih olfaktornih nagovještaja onoga što bi se moglo skrivati unutra. Kad je Queenan podigao vrata prtljažnika, Jane je osjetila kako joj je dah zastao u grlu. Zagledala se u sad otkriven prostor. — Prazan i čist kao suza — rekao je Queenan i ona je u njegovom glasu čula olakšanje. Pogledao je Gabriela. — Znači, imamo unajmljeni automobil koji izgleda u dobrom stanju i nijedan komad prtljage. Kamo god otišla vaša prijateljica, svoje je stvari ponijela sa sobom. Meni to zvuči kao planirani izlet. Gdje je onda? — upitala je Jane. — Zašto se ne javlja na mobitel? Queenan ju je pogledao kao da ga iritira odvraćajući mu pozornost. — Ja ne poznajem vašu prijateljicu. Možda biste na to pitanje vi mogli bolje odgovoriti. Dama iz Hertza je rekla: — Kad možemo dobiti vozilo natrag? Dio je voznog parka. — Morat ćemo ga zadržati još neko vrijeme — odgovorio je Qu eenan. Koliko dugo? Dok ne zaključimo je li uistinu počinjen zločin. U ovom trenutku, nisam siguran. Kako onda objašnjavate njezin nestanak? — upitala je Jane. Njegovim je očima ponovno preletjeo treptaj razdraženosti kad ju je pogledao. — Rekao sam da nisam siguran. Otvoren sam za sve mogućnosti, gospodo. Kako bi bilo da svi to pokušamo biti? — Ne mogu reći da se doista sjećam te gošće za koju me pitate — rekla je Michelle, službenica na recepciji Mountain Lodgea. — Ali shvatit ćete, prošli tjedan je kod nas odsjelo dvjesto liječnika, plus njihove obitelji. Nema šanse da za sve znam gdje su i tko su. Nagurali su se u ured direktora hotela, koji je bio jedva dovoljno velik da bi svi u njega stali. Direktor je stajao uz vrata prekriženih ruku i slušao razgovor. Činilo se da je Michelle nervoznija zbog njegove nazočnosti nego zbog pitanja koja su joj postavljali i stalno je pogledavala prema svom nadređ enom, kao da se boji da on neće odobriti njezine odgovore. — Dakle, ne prepoznajete njezinu fotografiju? — upitao je Queenan lupkajući po službenoj fotografiji koju je Jane isprintala s web stranice forenzičkih patologa Massachusettsa. Bila je to fotografija ozbiljne profesionalke. Maura je gledala ravno u kameru, nenasmiješenih, bezizražajnih usana — prikladno za zanimanje kojim se bavila. Kad tvoj posao uključuje otvaranje mrtvaca, široki osmijeh bio bi uznemirujuć. Michelle je ponovno proučila fotografiju sa smetenom revno šću. Bila je mlada, u srednjim dvadesetim godinama života, a pod pogledima tolikih ljudi svakom bi bilo teško usredotočiti se. Po sebice kad je jedan od tih ljudi tvoj šef. Jane se obratila direktoru hotela: - Biste li izašli, gospodine? — Ovo je moj ured. Moramo ga nakratko posuditi. Budući da se ovo tiče mog hotela, mislim da bih trebao znati sve što se zbiva. — Pogledao je službenicu. — Michelle, sjećaš li se te žene ili ne?


Mlada je žena bespomoćno slegnula ramenima. — Ne mogu biti sigurna. Imate li još koju drugu fotografiju? Nakon kratke šutnje, Brophy je tiho rekao: — Imam ja jednu. — Iz unutarnjeg džepa jakne izvukao je fotografiju. Bio je to ležeran snimak Maure za njezinim kuhinjskim stolom, s čašom crnog vina ispred sebe. U usporedbi s o zbiljnom fotografijom Ureda mr tvozornika, na ovoj je izgledala kao neka posve druga žena, lica zarumenjenog od alkohola i smijeha. Fotografija je bila izlizana na rubovima od stalnog rukovanja njome; vjerojatno ju je uvijek nosio sa sobom, kako bi je izvadio i promatrao u samotnim trenucima. Daniel Brophy zacijelo ima mnogo takvih trenutaka, kad je razapet između dužnosti i čežnje, između Boga i Maure. — Izgleda li vam poznato? — upitao je Queenan Michelle. Mlada se žena namrštila. — Zar je to ta ista žena? Na ovoj fotografiji izgleda posve drugačije. Sretnija. Zaljubljena. Michelle je podigla pogled. - Znate, mislim da je se sjećam. Je li bila ovdje sa suprugom? — Nije udata — odgovorila je Jane. Oh. Tad možda mislim na pogrešnu ženu. Recite nam o toj ženi koje se sjećate. Bila je s nekim tipom. Doista zgodnim tipom plave kose. Jane je izbjegavala pogledati Brophyja; nije željela vidjeti njegovu reakciju. — Čega se još sjećate? — Išli su zajedno na večeru. Sjećam se da su se zaustavili na recepciji i on je zamolio da mu objasnim put do restorana. Jednostavno sam pretpostavila da su u braku. Zašto? Zato što se on smijao i rekao nešto kao: »Vidiš? Ipak sam naučio pitati za put«. Mislim, to je nešto što bi muškarac rekao svojoj supruzi, nije li? Kad ste vidjeli taj par? Moralo je biti u četvrtak navečer. Jer u petak nisam radila. A u subotu, dan kad se odjavila? Jeste li radili to jutro? — Jesam, ali mnogo nas je radilo. To je bio dan kad je konferencija završila i svi su se gosti odjavljivali. Ne sjećam se da sam je tad vidjela. — Netko na recepciji zacijelo joj je pomogao da se odjavi. Zapravo, nije — rekao je direktor. Podigao je računalni ispis. — Rekli ste da želite račun njezine sobe, pa sam ispisao primjerak. Izgleda da se odjavila preko ugrađenog programa za odjavljivanje na televizoru u sobi. Uopće nije morala stati na recepciji kad je odlazila. Queenan je uzeo ispis. Prelistavajući stranice, glasno je pročitao sve što je naplaćeno. — Taksa za sobu. Restoran. Internet. Restoran. Ne vidim ništa neobično. — Ako se odjavila iz sobe, kako možemo biti sigurni da se doista sama odjavila? — upitala je Jane. Queenan se nije ni potrudio suspregnuti prezirno frktanje. — Želite li reći da je netko provalio u njezinu sobu? Spakirao njezine stvari i odjavio je umjesto nje? — Samo naglašavam da nemamo dokaz da je doista bila ovdje u subotu ujutro, na dan kad je navodno otišla. Kakav dokaz trebate? Jane se obratila direktoru hotela. — Iznad recepcije imate sigurnosnu kameru. Koliko dugo čuvate snimke? -Još uvijek bismo trebali imati video od prošlog tjedna. Ali govorimo o satima i satima snimki. Stotinama ljudi koji su prošli predvorjem. Trebat će vam čitav tjedan da ih sve pregledate. — U koliko sati se odjavila, prema računu? Queenan je pogledao ispis. — U sedam pedeset i četiri ujutro.


— Tad počnimo od tog trenutka. Ako je iz ovog hotela izašla na svoje dvije noge, trebali bismo je moći uočiti. Ništa u životu ne zatupljuje mozak toliko kao pregledavanje snimki nadzornih kamera. Nakon samo trideset minuta, Jane su vrat i ramena boljeli od naginjanja prema ekranu i nastojanja da uhvati svaki lik koji je prolazio. Nimalo nije pomoglo što je Queenan uporno uzdisao i meškoljio se na svom stolcu, svima ostalima jasno dajući do znanja da je ovo posao za budale. Možda i jest, pomislila je Jane promatrajući kako se likovi trzaju preko ekrana, skupine okupljaju i raštrkavaju. Kad se oznaka vremena pomaknula prema osam sati ujutro i oko recepcije okupilo desetak hotelskih gostiju kako bi se odjavili, njezina je pozornost bila odvučena u previše smjerova odjednom. Daniel je bio taj koji ju je opazio. — Eno je! — rekao je. Gabriel je zaustavio snimku. Jane je izbrojala najmanje dvadesetak ljudi uhvaćenih u tom nepomičnom kadru predvorja, većina kojih je stajala blizu recepcije. Ostali su bili uhvaćeni u pozadini, okupljeni uz naslonjače u predvorju. Dvojica muškaraca stajali su i razgovarali mobitelima, i obojica su istodobno gledali na satove na svojim zapešćima. Dobrodošli u eru kompulzivnog obavljanja više stvari odjednom. Queenan je rekao: — Ne vidim je. — Vratite snimku - rekao je Daniel. - Siguran sam da je to bila ona. Gabriel je vratio snimku, kadar po kadar. Gledali su kako ljudi hodaju unatraške, skupine se raspršuju i nove okupljaju. Jedan od one dvojice koji su razgovarali mobitelom trzao se amo-tamo, kao da pleše na neki nasumični ritam koji dopire iz slušalice mobitela. — Eno je — tiho je rekao Daniel. Tamnokosa žena bila je na samom rubu ekrana, lica uhvaćenog u profilu. Nikakvo čudo da je Jane prvi put nije opazila: Maura je vijugala kroz predvorje s pet-šest ljudi koji su stajali između nje i kamere. Tek u onome času kad je proš la međuprostorom u mnoš tvu, leće su uhvatile njezinu sliku. — Nije baš posve jasan snimak — rekao je Queenan. Znam da je ona - odgovorio je Daniel, zureći u Mauru s neprikrivenom čežnjom. — To je njezino lice, njezina frizura. I prepoznajem parku. Da vidimo hoćemo li je još gdje vidjeti — predložio je Gabriel. Pokrenuo je vrpcu, kadar po kadar. Maurina tamna kosa ponovno se pojavila i nastavila pojavljivati i nestajati kako je prolazila pokraj kamere. Tek na samome rubu ekrana ponovno je izašla iz mnoštva. Bila je odjevena u tamne hlače i bijelu skijašku parku s kapuljačom obrubljenom krznom. Gabriel je pustio sljedeći kadar i Maurina je glava nestala iz njega, ah pola njezina torza još je uvijek bilo vidljivo. Pogledajte ovo — rekao je Queenan pokazujući. — Vuče kovčeg na kotačima. — Pogledao je Jane. — Mislim da nam to sve kazuje, zar ne? Sama je spakirala svoju torbu i odjavila se. Nitko je nije odvukao iz zgrade. U subotu u osam sati i pet minuta bila je živa i zdrava i vlastitom voljom napustila hotel. — Pogledao je na svoj sat i ustao. - Pozovite me ako zamijetite išta vrijedno spomena. Zar nećete ostati? Gospođo, poslali smo njezinu fotografiju svim novinama i televizijskim postajama u državi Wyoming. Nadziremo sve dolazne pozive. Problem je u tome da je ona - ili netko nalik njoj — opažen praktički posvuda. Gdje točno? — upitala je Jane. Gdje god želite, svuda je viđ ena. U Muzeju dinosaura u Ther mopolisu. U Grubbovoj trgovini živežnim namirnicama u okrugu Sublette. Kako večera u hotelu Irma u Codyju. Na desetak različitih mjesta po čitavoj državi. U ovom trenutku nisam siguran što još mogu učiniti. Sad, ja ne poznajem vašu nestalu prijateljicu. Ne znam kakva je žena. Ali mislim da je upoznala nekog tipa, možda nekog od liječnika koji su došli ovamo. Spakirala je stvari, odjavila se dan ranije i odlučili su odvesti se nekamo zajedno. Ne biste li se suglasili da je to najvjerojatnije objašnjenje? Da se zavukla u neku hotelsku sobu s tim


tipom i tako se vatreno seksaju da je zaboravila na vrijeme? Bolno svjesna da Daniel stoji pokraj nje, Jane je odgovorila: — Ona to ne bi učinila. — Ne mogu izbrojati koliko puta su mi ljudi to rekli ili neku varijaciju na tu temu. On je dobar suprug. Nikad to ne bi učinio. Ili: Ona nikad ne bi napustila djecu. Poanta je u tome da nas ljudi iznenade. Učine nešto ludo i ti najednom shvatiš da ih nikad nisi doista poznavao. Sigurno ste se i sami našli u takvoj situaciji, istražiteljice. Jane to nije mogla zanijekati; da su njihove uloge obrnute, ona bi vjerojatno njemu održala isti taj mali govor. Kako ljudi nisu što misliš da jesu, čak ni ljudi koje si volio čitavog života. Pomislila je na vlastite roditelje, čiji se tridesetpetgodišnji brak raspao nakon očeve avanture s drugom ženom. Pomislila je na zapanjujuću preobrazbu njezine majke iz zapušt ene kućanice u pohotnu razvede nicu u duboko dekoltiranim haljinama. Ne, ljudi i prečesto nisu ono što misliš da jesu. Ponekad čine budalaste i neobjašnjive stvari. Ponekad se zaljube u katoličke svećenike. — Poanta je da još nismo vidjeli nikakav dokaz zločina — dodao je Queenan navlačeći svoju zimsku jaknu. - Ni kapi krvi, ništa što bi navelo na pomisao da ju je itko na išta primorao. — Tu je onaj muškarac. Onaj kojeg je službenica vidjela s Maurom. — Što s njim? Ako je Maura otišla s tim tipom, voljela bih znati tko je on. Ne bismo li barem trebali provjeriti snimke od četvrtka navečer? Queenan se mrštio razmišljajući bi li ponovno skinuo jaknu. Na kraju je uzdahnuo. — U redu. Provjerimo četvrtak navečer. Službenica je rekla da su se bili zaputili na večeru pa možemo krenuti od pet poslijepodne nadalje. Ovaj je put bilo lakše uočiti njihovu metu. Prema Michelle, par je došao na recepciju upitati za put do restorana. Premotali su snimku, zastajući samo kad bi se netko približio recepciji. Prolaznici su se trzali naprijed-natrag preko ekrana. Oznaka vremena napredovala je prema šest sati poslijepodne i mnoštvo se povećalo kad su se gosti zaputili na večeru, žene sad urešene naušnicama i ogrlicama, muškarci u odijelima s kravatama. U šest i petnaest pojavio se jedan plavokos muškarac i zaustavio tik na recepciji. — Evo ga — rekla je Jane. Na trenutak je zavladala šutnja dok su svi pomno promatrali tamnokosu ženu koja je stajala pokraj tog muškarca. Nije bilo nimalo dvojbe u njezin identitet. Bila je to Maura i smiješila se. — Pretpostavljam da je to vaša cura — rekao je Queenan. Da — tiho je odgovorila Jane. Ne izgleda naročito ojađena. Meni izgleda kao žena koja se zaputila u fini restoran, ne biste li rekli? Jane je zurila u sliku Maure s bezimenim muškarcem. Queenan je u pravu, pomislila je. Maura izgleda sretno. Nije se mogla sjetiti kad je zadnji put vidjela takav osmijeh na licu svoje prijateljice. Proteklih mjeseci, Maura je postala blijeda i posve se povukla u sebe, kao da izbjegavanjem Janeinih pitanja može izbjeći i suočavanje s istinom: da ju je ljubav učinila nesretnijom no ikad. A razlog te nesreće sad je stajao pokraj Jane i netremice promatrao snimku tog nasmiješenog para. Bili su zapanjujuće privlačan par. Muškarac je bio visok i vitak, dječački razbarušene plave kose. Iako snimka nije bila naročito dobre kvalitete, Jane se učinilo da je u njegovom oku opazila svjetlucanje i znala je zašto bi se službenica sjećala ovog susreta. Tko god taj muškarac jest, zna kako privući ženinu pozornost. Daniel je naglo izašao iz prostorije. Zbog tog nenadanog odlaska, Queenan se zamišljeno zagledao za njim. - Jesam li rekao


nešto pogrešno? — upitao je. — Teško mu pada sve ovo — odgovorila je Jane. — Svi se nadamo odgovorima. Mislim da bi ovaj video mogao biti vaš odgovor. — Queenan je ponovno ustao i posegnuo za svojom jaknom. — Nastavit ćemo nadzirati sve dolazne pozive. I nadati se da će vaša prijateljica odlučiti ponovno se pojaviti. Želim znati tko je taj muškarac - rekla je Jane pokazujući na monitor. Zgodan tip. Nikakvo čudo da vaša prijateljica ima osmijeh od uha do uha. Ako je hotelski gost — rekao je Gabriel — mogli bismo provjeriti imena. Prošli tjedan smo bili dupkom puni — rekao je direktor. — Govorimo o dvjesto četrdeset soba. Eliminirat ćemo žene. Usredotočiti se na muškarce koji su rezervirali jednokrevetne sobe. Tu je bila liječnička konferencija. Mnogo je muškaraca rezerviralo jednokrevetne sobe. Tad će biti najbolje da odmah počnemo, ne mislite li? - upitao je Gabriel. — Trebamo imena, adrese, telefonske brojeve. Direktor je pogledao Queenana. - Ne trebaju li ovi ljudi nalog za to? Istražitelju, ovdje je riječ o kršenju privatnosti. Jane je pokazala na Maurino lice na monitoru. — Riječ je i o ženi koja je nestala, a posljednji put je viđena u ovom hotelu. U društvu jednog od vaših gostiju. Direktor se nasmijao u nevjerici. — To je bila hrpa liječnika! Ne mislite valjda da bi netko od njih... — Ako je oteta, imamo veoma malo vremena — rekla je Jane. Prišla je direktoru, dovoljno blizu da on ustukne prema vratima. Dovoljno blizu da vidi kako mu se zjenice šire. — Nemojte da izgubimo ni minutu više. Šutnju je prekinula zvonjava Queenanova mobitela. — Istražitelj Queenan - rekao je. — Što? Gdje? Zbog tona njegova glasa svi su se okrenuli prema njemu i promatrali ga dok je razgovarao. Kad je prekinuo vezu, lice mu je bilo turobno. — Što se događa? — upitala je Jane. Bojala se odgovora. Morate se odvesti u okrug Sublette. Ranč za goste, krug B. To nije u mojoj nadležnosti pa ćete morati razgovarati sa šerifom Faheyem kad stignete onamo. Zašto? Upravo su pronašli dva tijela — odgovorio je Queenan. — Muškarca i ženu.


ŠESNAEST

Nijednom svih onih godina koliko je provela kao istražiteljica Odjela za umorstva, Jane Rizzoli nije osjetila takvu nesklonost zakoračiti na mjesto smrti. Gabriel i ona sjedili su u svom unajmljenom automobilu ispred Ranca za goste, krug B i gledali kako se zaustavlja još jedno vozilo šerifske službe okruga Sublette i pridružuje mnoštvu službenih automobila i kombija parkiranih ispred kolibe s recepcijom za goste. Na prilazu recepciji stajala je jedna žena s mikrofonom u ruci i govorila u televizijsku kameru, plave kose beznadežno zamršene na vjetru. Izgledalo je kao uobičajena vreva policajaca i izvjestitelja kroz koju je Jane bila naviknuta probijati se na svakom mjestu zločina, ali ovaj je put s užasom promatrala taj kordon. Hvala Bogu da smo nagovorili Daniela da ostane u hotelu. Ovo nije muka s kojom bi se trebao suočiti. — Ne mogu zamisliti da bi Maura ikad odsjela na ovakvome mjestu — rekao je Gabriel. Jane se zagledala na drugu stranu ceste, u znak koji je oglašavao SUPER POVOLJNE TJEDNE I MJESEČNE CIJENE! RASPITAJTE SE UNUTRA! U tom je znaku bilo očaja, zadnja molba da lokal ostane u poslu. Ne, nije mogla zamisliti da bi Maura odsjela u jednoj od ovih otrcanih koliba. Gabriel ju je uhvatio za ruku dok su prelazili zaleđenu cestu. Djelovao je sablasno miran i to je bilo upravo ono što je ona u tom trenutku trebala od njega. Ovo je bio Gabriel kakvog je upoznala prije dva ljeta, kad su prvi put radili zajedno na slučaju umorstva, muškarac koji je zbog svoje mirne učinkovitosti djelovao suzdržan i bez srca. Bila je to samo uloga koju je preuzimao kad bi situacija postala grozna. Pogledala je svog supruga i njegova odlučnost umirila je njezine vlastite živce. Prišli su zamjeniku šerifa koji se prepirao s nekom mladom ženom. — Moram razgovarati s Faheyem — bila je uporna žena. — Trebamo više informacija ili ne možemo obaviti svoj posao. Šerif je sad zauzet, Cathy. Mi smo odgovorni za njezino dobro. Barem mi reci njihova imena. Tko je najbliža rodbina? Znat ćeš kad mi budemo znali. Par je iz Ravni anđela, nije li? Zamjenik se namrštio. — Gdje si to čula? — Pratim te ljude. Potrudim se znati kad se pojave u gradu. Možda bi za promjenu trebala brinuti vlastita posla i ostaviti te ljude na miru. Prezirno je frknula nosom. — Možda bi ti trebao pokušati raditi svoj posao, Bobby. Barem se pravi da provjeravaš moje pritužbe. — Odlazi. Odmah. Reci šerifu Faheyu da ću ga nazvati. — Žena je tako silovito ispustila dah da joj je para zamaglila lice kad se naglo okrenula na peti. Iznenađeno je zastala ugledavši Jane i Gabriela tik iza sebe. — Nadam se da ćete vi s ovim judima biti bolje sreće — promrmljala je i bijesno se udaljila prilazom. — Je li to bila novinarka? — upitao je Gabriel sa suosjećanjem prema kolegi policajcu. — Ne, okružna socijalna radnica. Ta srca koja krvare prava su gnjavaža. — Zamjenik je odmjerio Gabriela. — Mogu li vam pomoći, gospodine? Šerif Fahey nas očekuje. Istražitelj Queenan je nazvao kako bi mu javio da dolazimo. Vi ste oni iz Bostona? Da, gospodine. Agent Dean i istražiteljica Rizzoli. - Gabri el je to rekao s dovoljnom notom poštovanja da bi naglasio da su svjesni tko je ovdje nadležan. I tko je glavni. Zamjenik, koji nije izgledao stariji od dvadeset pet godina, bio je dovoljno neiskusan da bi mu Gabrielov pristup polaskao. — Dođite sa mnom, gospodine. Gospođo. Pošli su za njim na recepciju Kruga B. U unutrašnjosti kolibe u kaminu je pucketala vatra,


a zbog niskih borovih greda iznad glave prostor je djelovao klaustrofobično poput mračne špilje. Hladan vjetar na otvorenom umrtvio je Janeino lice i sad je stajala pokraj vatre dok joj je toplina polako vraćala osjet u obraze. Prostorija je bila vremenska kapsula iz 1960-ih, zida ukrašenog dugim kožnim bičevima, mamuzama i fotografijama kauboja boje blata. Čula je glasove iz stražnje prostorije — dvojica muškaraca, pomislila je, dok nije provirila kroz vrata i vidjela da je jedan od njih plavokosa žena kože otvrdnule od vremenskih nepogoda i prodornog pušačkog kašlja. —... ženu nisam ni vidjela — rekla je ta žena. — On ih je prijavio. — Zašto ga nisi tražila osobnu iskaznicu? Platio je u gotovini i potpisao se u knjigu gostiju. Ovo nije Rusija, znaš. Zadnji put kad sam provjerila, ljudi su u ovu državu mogli slobodno dolaziti i iz nje odlaziti. Osim toga, izgledao je kao pošten čovjek. Po čemu si to zaključila? Bio je pristojan i obazriv. Dovezli su se tijekom one subotnje snježne oluje i rekli da im treba mjesto gdje će odsjesti dok čekaju da raščiste ceste. Meni je to zvučalo razumno. Šerife? - zazvao je zamjenik. — Stigli su oni ljudi iz Bostona. Fahey im je mahnuo kroz vrata. — Pričekajte malo — rekao je i nastavio razgovor s upraviteljicom. - Marge, prijavili su se prije dva dana. Kad si zadnji put očistila njihovu kolibu? — Nisam je dospjela očistiti. U subotu i nedjelju na vratima im je visio znak NE OMETAJ. Zaključila sam da žele privatnost pa sam ih ostavila na miru. Onda sam jutros primijetila da znak više ne visi na vratima. Pa sam oko dva sata ušla u sobu da je očistim. Tad sam ih pronašla. Znači, zadnji put si tog muškarca vidjela živog kad se prijavio u motel? Nisu mogli biti mrtvi čitavo to vrijeme. Pa skinuli su NE OMETAJ s vrata, nisu li? Ili je to učinio netko drugi. U redu. — Fahey je uzdahnuo i zakopčao jaknu. — Odjel za zločine dolazi pomoći pa će i oni razgovarati s tobom. Ma nemoj? — Žena se vlažno nakašljala. — Možda će im trebati sobe da prespavaju. Imam slobodno. Fahey je izašao iz ureda i kimnuo novopridošlicama. Bio je krupan muškarac u pedesetim godinama života i kao i njegov mladi zamjenik, imao je vojnički kratku frizuru. Njegov kameni pogled prošišao je mimo Jane i zaustavio se na Gabrielu. - Vi ste prijavili nestanak one žene? — Nadamo se da ovo nije ona — odgovorio je Gabriel. Nestala je u subotu, zar ne? Da. Iz Teton Villagea. Pa, vremenski okvir odgovara. Ovi su ljudi uzeli kolibu u subotu. Zašto ne pođete sa mnom? Poveo ih je stazom ugaženog snijega, pokraj ostalih koliba koje su stajale mračne i očito slobodne. Osim recepcije za goste, samo je u još jednoj građevini bilo upaljeno svjetlo, a ona se nalazila na vanjskom rubu posjeda. Kad su stigli do kolibe broj osam, šerif je zastao i pružio im rukavice od lateksa i papirnate nazuvke za cipele, obvezatne modne dodatke na svakom mjestu zločina. — Prije no što uđete, moram vas upozoriti - rekao je Fahey. - Neće biti ugodno. Nikad nije - odgovorio je Gabriel. Hoću reći, bit će ih teško identificirati. — Jesu li unakaženi? — Gabriel je to upitao tako mirno da se šerif namrštio. — Da, moglo bi se reći da jesu — napokon je odgovorio Fahey i otvorio vrata. Jane se zagledala preko praga u kabinu broj osam. Već i s vrata vidjela je krv, zabrinjavajuće štrcaje krvi koji su se u lukovima izvijali preko zida. Bez ijedne riječi zakoračila je u sobu i kad joj se pred očima pojavio nepospremljen krevet, ugledala je izvor sve te krvi. Tijelo koje je ležalo uz krevet bilo okrenuto licem prema stropu na golom borovom podu. Bio je to proćelav muškarac s najmanje dvadeset kilograma viška, odjeven u crne hlače, bijelu košulju i bijele pamučne sokne. Ali njegovo lice — odnosno nepostojanje istog — privuklo je Janein užasnut pogled. Bilo je odstranjeno.


— Napad gonjen pukim bijesom. Ako mene pitate, to je ono što gledate — rekao je sjedokosi muškarac koji se upravo pojavio iz kupaonice. Bio je odjeven u građansku odjeću i djelovao je potresen užasima koji su ga okruživali. — Zašto bi inače čekićem po ljudskom licu? Smrskao svaku kost, svaki zub? Sad je to tek kaša. Hrskavica, koža, kosti, sve je smrskano u krvavu kašu. — Uzdahnuo je i podigao krvlju zamrljanu rukavicu u pozdrav. — Ja sam doktor Draper. Forenzički patolog? — upitao je Gabriel. Draper je odmahnuo glavom. — Ne, gospodine, običan okružni mrtvozornik. Mi u državi Wyoming nemamo forenzičkog patologa. Forenzički patolog će doći iz Colorada. — Ovdje su kako bi identificirali ženu — rekao je šerif Fahey. Doktor Draper nagnuo je glavu prema kupaonici. — Ondje je. Jane se zagledala u vrata, ali nije se mogla natjerati da zakorači prema njima. Gabriel je bio taj koji je otišao do kupaonice. Dugo je stajao i bez ijedne riječi promatrao unutrašnjost te susjedne prostorije i Jane je osjetila kako joj se želudac steže od užasa. Polako je prišla i preplašila se ugledavši svoj vlastiti odraz koji ju je promatrao iz zrcala u kupaonici, svoje blijedo i napeto lice. Gabriel se odmaknuo u stranu i ona se zagledala u tuš kabinu. Mrtva žena ležala je leđima oslonjena o pljesnive pločice. Gole noge bile su joj raširene, čednost zaštićena samo plastičnim zastorom za tuširanje koji joj je pao preko tijela. Glava joj je bila nagnuta naprijed, brada umalo počivala na prsima, lice sakriveno kosom. Crnom kosom, sljepljenom od krvi i mozga. Predugačka je da bi bila Maurina. Jane je zapazila i druge pojedinosti. Zlatni vjenčani prsten na lijevoj ruci. Debela bedra, s jamicama od celulita. Veliki crni madež na podlaktici. — Nije ona — rekla je Jane. — Jeste li sigurni u to? — upitao je Fahey. Jane je čučnula kako bi promotrila lice. Za razliku od muškarčevih, crte lica ove žrtve nisu bile uništene do neprepoznatljivosti. Dobila je udarac o rub lubanje, od čega se lubanja udubila, ali nakon tog smrtonosnog udarca nije uslijedilo unakaženje. Ispustila je dubok uzdah i dok je izdisala, sva je napetost najednom napustila njezino tijelo. - Ovo nije Maura Isles. — Ustala je i pogledala kroz vrata mušku žrtvu. — A ono definitivno nije muškarac kojeg smo vidjeli na snimci hotelske nadzorne kamere. — Što znači da vašu prijateljicu još uvijek možemo smatrati nestalom. To je mnogo bolje nego da je mrtva. Tek se sad, kad su se svi njezini strahovi raspršili, Jane mogla početi usredotočavati na mjesto zločina očima policajke. Najednom je zamijetila pojedinosti koje su joj ranije promaknule. Miris dima cigarete koji se zadržao u prostoriji. Lokvice otopljenog snijega i višestruke tragove čizama na podu, koje je iza sebe ostavilo policijsko osoblje. I nešto što je trebala uočiti čim je ušla u kolibu: malu prijenosnu kolijevku, zaguranu u kut. Pogledala je Faheya. — Je li ovdje bilo dijete? Kimnuo je glavom.— Djevojčica. Stara osam, devet mjeseci, prema riječima okružne socijalne radnice. Oni su je uzeli da bi je zbrinuli. Jane se sjetila žene koju su sreli ispred recepcije. Sad je znala zašto je na mjestu zločina bila socijalna radnica. — Znači, dijete je bilo živo — rekla je. — Da. Ubojica je nije ni pipnuo. Pronađena je u onoj tamo kolijevci. Pelena joj je bila mokra, ali po svemu ostalome bila je u dobrom stanju. Nakon što je bila bez brane jedan dan, dva dana? U kolijevci su bile četiri prazne bočice dječje hrane. Mala nije imala prilike dehidrirati. Dijete je sigurno vrištalo — rekao je Gabriel. — Zar je nitko nije čuo? Oni su bili jedini gosti koji su odsjeli u krugu B. A kao što ste primijetili,


ova je koliba odvojena od ostalih. Dobro izolirana, zatvorenih prozora. Izvana se vjerojatno ništa ne čuje. Jane je ponovno prišla mrtvom muškarcu. Stajala je i promatrala lice koje je bilo toliko uništeno da je bilo teško reći da je ikad bilo ljudsko. — Nije se branio — rekla je. — Ubojica ga je vjerojatno iznenadio. Za ženu shvaćam. Bila je pod tušem pa možda nije čula da netko ulazi. Ali muškarac? — Pogledala je Faheya. — Jesu li vrata provaljena? Ne. Svi su prozori zatvoreni zasunima. Ili su žrtve ostavile vrata nezaključana, ili su sami pustili ubojicu unutra. I ova je žrtva toliko iznenađena da se nije branila? Čak ni dok joj ubojica razbija glavu? — I mene je to mučilo — suglasio se doktor Draper. — Nema vidljivih obrambenih rana. Jednostavno je pustio ubojicu unutra, okrenuo leda i dobio po glavi. Na kucanje na vratima svi su se naglo okrenuli. Zamjenik je provirio glavom u kolibu. — Upravo smo dobili potvrdu tablica. Registracija automobila odgovara identitetu žrtve. Ime mu je John Pomeroy. Ravan anđela, Idaho. Uslijedila je tišina. — Moj Bože — rekao je doktor Draper. — Ti ljudi. Koji ljudi? — upitala je Jane. Nazivaju se Skup. Neka vjerska komuna u Idahu. Odnedavna doseljavaju u okrug Sublette. — Mrtvozornik je pogledao Faheya. — Ovo dvoje mora da su se zaputili u ono novo naselje. Nisu išli onamo - odgovorio je zamjenik. Doktor Draper ga je pogledao. - Zvučite prilično sigurni u to, zamjenice Martineau. — Jer sam sam bio ondje gore prošli tjedan. Dolina je posve napuštena. Svi su se spakirali i otišli dok ne prođe zima. Fahey se namrštio prema mrtvom muškarcu. — Zašto su onda ovo dvoje došli u grad? — Mogu vam reći da nisu išli u Zagrobni svijet — rekao je zamjenik Martineau. — Ta je cesta zatvorena od subote. I neće se ponovno otvoriti do proljeća.


SEDAMNAEST

Hidriraj. Hidriraj. Hidriraj. To je bila mantra koja je prolazila Maurinom glavom dok je nagovarala Arla da pije vodu, još vode. Umiješala je prstohvat soli i žličicu šećera u svaku šalicu - siromaška inačica Gatoradea. Primoravajući ga da pije tekućinu, sačuvat će njegov krvni pritisak i isprati mu bubrege. To je značilo stalno mijenjati njegove ručnike kad bi se natopili mokraćom, ali mokraća je dobar znak. Prestane li proizvoditi mokraću, to znači da pada u šok i da mu nema spasa. Ionako mu možda nema spasa, pomislila je promatrajući ga kako guta zadnje dvije kapsule antibiotika. Protiv upale koja je sad harala njegovom nogom, amoksicilin je bio tek nešto malo više od amajlije protiv uroka. Već je osjećala miris predstojeće gangrene, vidjela nazubljeni rub nekroznog tkiva na njegovom listu. Još jedan dan, možda najviše dva, i neće joj ostati izbor, želi li ga spasiti. Morat će odrezati nogu. Mogu li se doista natjerati da to učinim? Da amputiram tu nogu bez anestezije? Poznavala je anatomiju. Mogla je pronaći potrebne instrumente u kuhinjama i garažama. Trebali su joj samo oštri noževi i sterilizirana pila. Ruke joj se nisu znojile i želudac stiskao na tu pomisao zbog mehanike amputacije. To se događ alo zbog vrištanja. Pomislila je kako neumoljivo pili kost dok njezin pacijent urla od bolova i koprca se. Pomislila je na noževe skliske od krvi. A kroz sve to, morat će se pouzdati u Elaine i Grace da ga prikuju na mjestu. Moraš brzo dovesti pomoć, Doug. Jer mislim da ja to ne mogu učiniti. Ne mogu mučiti ovog muškarca. — Strašno boli — šapnuo je Arlo. — Trebam još tableta. Kleknula je pokraj njega. — B ojim se da smo ostali bez Perco ceta, Arlo - rekla je. - Ali imam Tylenol. Ne pomaže. Kodein stiže. Elaine je otišla cestom potražiti svoju torbicu. Kaže da ima bočicu kodeina, dovoljno da ti potraje dok ne stigne pomoć. -Kad? — Uskoro. Možda već večeras. — Pogledala je prema prozoru i vidjela da je poslijepodne. Doug je otišao jučer ujutro. Dosad se već zasigurno spustio niz planinu. — Znaš Douga. Vjerojatno će dojuriti ovamo sa stilom, s televizijskim kamerama i svime. Arlo se umorno nasmijao. — Da, takav je naš Doug. Rođen pod sretnom zvijezdom. Uvijek uspijeva proklizati kroz život s jedva ponekom ogrebotinom, dok ja... — Uzdahnuo je. — Kunem se, preživim li ovo, nikad više neću izaći iz svoje kuće. Ulazna vrata naglo su se otvorila i hladan zrak nahrupio kad se Elaine topćući vratila u kuću. — Gdje je Grace? — upitala je. — Izašla je — odgovorila je Maura. Elaine je uočila Graceinu naprtnjaču u kutu. Kleknula je i otvorila je. — Elaine, što to radiš? Ne mogu pronaći svoju torbicu. Rekla si da si je ostavila u džipu. Mislila sam da je ondje, ali Doug je rekao da je nije vidio. Pretražila sam cestu uzduž i poprijeko, u slučaju da je pala negdje u snijeg. — Počela je pretraživati naprtnjaču, razbacujući sadržaj po podu. Izvadila je Gracein iPod, sunčane naočale, majicu trenirke, mobitel. U očaju, okrenula je naprtnjaču naglavačke i po podu su zazveckale kovanice. — Gdje je dovraga moja torbica? Doista misliš da bi je Grace uzela? Ne mogu je nigdje pronaći. Morala ju je ona uzeti. Zašto bi to učinila? Tinejdžerica je. Može li itko objasniti tinejdžere? -Jesi li sigurna da je nisi ostavila negdje u kući?


— Sigurna sam. — Frustrirana, Elaine je bacila praznu naprtnjaču na pod. — Znam da sam je imala sa sobom u džipu kad smo se vozili cestom. Ali nakon nesreće, svi smo se uspaničarili. Bila sam usredotočena na Arla. Sjećam se da sam je zadnji put vidjela na stražnjem sjedalu, pokraj Grace. — Pogledom je pretražila prostoriju, ne bi li pronašla ikakvo skrovište na kojem bi mogla biti sakrivena njezina torbica. — Ona je jedina koja ju je imala prilike uzeti. Ti si otrčala nizbrdo po sanjke. Doug i ja smo pokušavali zaustaviti krvarenje. Ali nitko nije pazio na Grace. Mogla je ispasti iz džipa. Rekla sam ti, pretražila sam cestu uzduž i poprijeko. Možda ju je prekrio snijeg. Dva dana nije sniježilo i sve se prekrilo ledom. — Elaine se naglo uspravila kad su se ulazna vrata otvorila. Bila je uhvaćena u položaju nedvojbene krivnje, kak o kleči pokraj prazne naprtnja če, sadržaj koje je bio razasut po podu. Što to radiš? - upitala je Grace. Zalupila je vratima. - To su moje stvari. Grace, gdje je moja torbica? — upitala je Elaine. Zašto pretražuješ moju naprtnjaču? U njoj su moje tablete. Bočica kodeina. Arlu je potrebna. I ti si mislila da ćeš je pronaći medu mojim stvarima? Samo mi reci gdje je. Otkud bih ja znala? — Grace je zgrabila svoju naprtnjaču i počela gurati svoje stvari natrag u nju. — Kako znaš da je ona nije uzela? — Djevojčica nije morala nikog imenovati; svi su znali da misli na Mauru. Grace, postavila sam ti jednostavno pitanje. Nisi ni pomislila da bi to mogao biti itko drugi. Jednostavno si pretpostavila da sam ja. Elaine je uzdahnula. — Previše sam umorna za ovu svađu. Samo mi reci ako znaš gdje je moja torbica. — Zašto bih ti išta rekla? Ionako mi ne bi vjerovala. — Graceje zatvorila naprtnjaču i prebacila je preko ramena zaputivši se prema vratima. — Ovdje je još jedanaest drugih kuća. Ne vidim zašto bih morala ostati u ovoj. Grace, moramo se držati zajedno — rekla je Maura. — Obećala sam tvom ocu da ću paziti na tebe. Molim te, ostani ovdje. Zašto bih? Došla sam vam reći što sam pronašla i prvo što sam čula kad sam prošla kroz vrata bilo je ti si kradljivica. Nisam to rekla! — prosvjedovala je Elaine. Maura je ustala i mirno se približila djevojčici. — Što si pronašla, Grace? — Kao da te zanima. Zanima me. Želim znati što si pronašla. Djevojčica je zastala, rastrgana između povrijeđenog ponosa i želje da podijeli novosti. — Vani je — napokon je rekla. - Blizu šume. Maura je navukla jaknu i rukavice i pošla za Grace prema šumi. Snijeg koji je ranije bio sav uzburkan njihovim dolascima i odlascima sad se stvrdnuo u kvrgavi led i Maura je oprezno prolazila preko skliske površine dok je s Grace obilazila kuću i zaputila se preko polja snijega prema stablima. — Ovo sam prvo opazila — rekla je djevojčica pokazujući na snijeg. — Ove tragove. Bili su to životinjski otisci. Kojot, pomislila je Maura, ili možda vuk. Iako je nanos snijega na nekim mjestima sakrio tragove, bilo je očito da idu u ravnoj liniji prema njihovoj kući. — Mora da je ove otiske ostavio sinoć — rekla je Grace. — Ili možda preksinoć. Jer sad su posve zamrznuti. — Okrenula se prema šumi. — Postoji još nešto što ti želim pokazati. Grace se zaputila preko polja, slijedeći tragove prema snijegu prekrivenom humku. Bio je to običan bijeli brežuljak, obrisi kojega su se stapali s ogromnim krajobrazom snijega, gdje je sve bilo bijelo, gdje je grmlje i kamenje bilo neraspoznatljivo ispod debelog zimskog pokrivača. Tek kad su se približile tom humku, Maura je vidjela da iz njega proviruje nešto žuto, gdje je Grace pomela snijeg kako bi otkrila što je ispod. Buldožer.


— Leži ovdje na otvorenom — rekla je Grace. — Kao da su bili usred nekog kopanja kad su jednostavno... prestali. Maura je otvorila vrata i pogledala u vozačku kabinu. U motoru nije bilo ključa. Uspiju li ga nekako pokrenuti, možda uspiju izjaružati put do ceste. Pogledala je Grace. — Ti ne bi znala kako upaliti motor žicom, bi li? — Da imamo Google, mogle bismo pogledati. Da imamo Google, davno bi već bile otišle odavde. — Maura je s uzdahom zatvorila vrata. U divljini smo. Može se očekivati da ćemo pronaći životinjske tragove. Zna da smo ovdje. — Grace se nelagodno osvrnula oko sebe. — Njuška oko nas. Tad ćemo noću jednostavno ostati unutra, dobro? — Maura joj je ohrabrujući stisnula ruku. Bila je tako tanka, tako krhka kroz rukav jakne, podsjetnik da je ovoj djevojčici, na kraju krajeva, samo trinaest godina. Da je dijete koje nema ni oca ni majku da je utješe. — Obećajem, otjerat ću svakog vuka koji dođe na vrata — rekla je Maura. Neće doći samo jedan vuk — naglasila je Grace. — Vukovi su životinje čopora. Da svi napadnu, ne bi ih mogla otjerati. Grace, ne brini zbog toga. Vukovi rijetko napadaju ljude. Vjerojatno se oni nas više boje nego mi njih. Djevojčica nije izgledala uvjerena. Kako bi dokazala da se ne boji, Maura je slijedila tragove prema stablima, u snijeg koji je bio dublji, toliko dubok da je najednom upala u njega do iznad koljena. Evo zašto jeleni zimi tako lako postanu plijenom: teške životinje utonu duboko u snijeg i ne mogu trčati brže od lakših i spretnijih vukova. — Znaš, ja to nisam učinila! — doviknula je Grace za njom. — Nisam uzela njezinu glupu torbicu. Kao da bih je uopće poželjela. Najednom je Maura uočila novi niz otisaka i zastala uz rub stabala, netremice se zagledavši u njih. Ove otiske nisu ostavili vukovi. Kad je shvatila što gleda, od iznenadne jeze dlačice na vratu su joj se naježile. Krplje za snijeg. — Što će meni uopće njezina torbica? — upitala je Grace i nadalje stojeći pokraj buldožera. — Vjeruješ mi, zar ne? Barem se ti prema meni ponašaš kao prema odrasloj osobi. Maura je provirila u šumu, naprežući se ne bi li razabrala što vreba u okrilju onih borova. Ali stabla su bila previše gusta i vidjela je samo ovješene grane i zapletenu šikaru, barijeru tako gustu da bije u tom trenutku moglo promatrati tko zna koliko očiju, a ona ih ne bi mogla vidjeti. — Elaine se pravi da je sva mila i zabrinuta za mene, ali to je samo kad je tata u blizini — rekla je Grace. - Bljuje mi se od nje. Maura se polako okrenula i udaljila od šume. Svaki korak činio joj se zabrinjavajuće glasnim i nespretnim. Njezine čizme škripale su kroz koricu snijega i lomile mrtve grančice. A iza nje, Grace je nastavila. — Ljubazna je prema meni samo zbog njega. Žene su uvijek na početku ljubazne prema meni. A onda ne mogu dočekati da me se riješe. Vratimo se u kuću, Grace — tiho je rekla Maura. To je samo gluma, a tata je previše slijep da bi to vidio. — Graceje zašutjela najednom opazivši Maurino lice. — Što se dogodilo? Ništa. — Maura je uhvatila djevojčinu ruku. - Postaje hladno. Vratimo se unutra. -Jesi li ljuta na mene ili nešto? — Ne, Grace, nisam ljuta na tebe. Zašto me onda tako jako stišćeš? Maura je odmah pustila djevojčinu ruku. — Mislim da bismo se trebale vratiti prije no što se smrači. Prije no što se vukovi vrate. — Ali upravo si rekla da ne napadaju ljude.


Obećala sam tvom tati da ću paziti na tebe i to pokušavam činiti. — Uspjela se nasmiješiti. - Dođi, skuhat ću nam vruću čokoladu. Maura nije željela preplašiti djevojčicu imalo više no što je već bila preplašena. Stoga Grace nije rekla ni riječ o onome što je upravo vidjela u šumi. Međutim, morat će reći Elaine. Moraju biti spremne, sad kad ona zna istinu. Nisu same u ovoj dolini.


OSAMNAEST

Ako je netko tamo vani, zašto ga nismo vidjele? - upitala je Elaine. Sjedile su budne do kasno u noć, oprezne na svaki šušanj, svaki škripaj. Na kauču, Grace je spavala dubokim snom, nesvjesna njihova napetog šaputanja, tjeskobnih nagađanja. Kad je Maura zaključavala vrata i poduprla ih stolcem, Grace je pretpostavila da je to učinjeno kako vukovi ne bi ušli. Ali večeras se Maura i Elaine nisu bojale četveronožnih grabežljivaca. — Tragovi su nedavni - rekla je Maura. - Da su stariji od dan ili dva, vjetar bi dopuhao snijeg i prekrio ih. Zašto nismo vidjele nijedan drugi trag? Možda ih je uspio izbrisati. Ili nas promatra iz daljine. Što znači da ne želi da mi znamo da je on tamo vani. Maura je kimnula glavom. — To bi to značilo, da. Elaine je zadrhtala i pogledala u ognjište. - U svakom slučaju, on zna da sm o ovdje. Vjerojatno je uočio sv jetlo u kući s kilometra udaljenosti. Maura je pogledala prema prozoru, u tamu s druge strane. - Možda nas i sad promatra. — A možda si posve u krivu. Možda ono nije bio otisak krplji za snijeg. Bio je, Elaine. -Ja nisam bila ondje da se sama uvjerim. — Najednom se nasmijala, s natruhom histerije. - Kao da izmišljaš neku ludu priču uz logorsku vatru, samo da me preplašiš. — Ne bih to učinila. Ona bi. — Elaine je pokazala ne Grace, koja je i nadalje spavala, posve nesvjesna što se zbiva. — I silno bi uživala u tome. Je li to bila njezina zamisao, da se tako neslano našalite sa mnom? Jer ja ne mislim da je veoma smiješno. Rekla sam ti, ona ne zna za to. Nisam je željela preplašiti. Ako netko jest tamo vani, zašto jednostavno ne dođe i ne predstavi se? Zašto se skriva u šumi? — Skupila je oči. — Znaš, Maura, mi svi pomalo ludimo ovdje. Arlo vidi duhove. Ja ne mogu pronaći torbicu. Nisi ni ti imuna. Možda te oči zavaravaju i ono nisu bili tragovi krplji u snijegu. Nema promatrača u šumi. — Još je netko u ovoj dolini. Netko tko zna za nas otkad smo stigli. — Tek si danas pronašla one tragove. — Još ti nešto nisam rekla. Dogodilo se prve noći kad smo došli ovamo. — Maura je ponovno pogledala Grace kako bi se uvjerila da djevojčica još spava. Spustila je glas do šapta. — Probudila sam se usred noći i na podu je bilo raštrkanog snijega. I otisak stopala. Očito, netko je otvorio vrata i pustio vjetar unutra. Ali svi vi ste spavali dubokim snom. Tko je onda otvorio ta vrata, Elaine? Tko je ušao u kuću? — Nikad ranije to nisi spomenula. Zašto mi to govoriš tek sad? Tad sam pretpostavila da je netko od vas izašao van tijekom noći. Do sutradan ujutro, otisak je nestao i nije ostao nikakav trag. Mislila sam da sam možda sve to samo sanjala. Vjerojatno jesi. Stvorila si ovu paranoidnu maštariju ni zbog čega. A sad i mene nasmrt plašiš zbog nekog otiska stopala za koji si pomislila da si ga vidjela u šumi. Govorim ti to jer obje moramo biti na oprezu. Moramo obratiti pozornost hoće li biti drugih znakova. Nalazimo se Bogu iza nogu. Tko bi drugi mogao biti ovdje, strašni snježni čovjek? Ne znam. Ako je bio u unutrašnjosti kuće, ako se šulja naokolo i promatra nas, zašto ga nitko od nas nije vidio? — Ja jesam — oglasio se tihi glas. — Ja sam ga vidio. Maura nije primijetila da se Arlo probudio. Okrenula se i vidjela da ih promatra, zamagljenih, upalih očiju. Približil a mu se i šaptom ga upitala: — Što si vidio? — Rekao sam ti jučer. Mislim da je to bilo jučer... — Progutao je slinu i lecnuo se od


napora. — Gospode, više ne znam koliko je vremena prošlo. Ne sjećam se da si išta rekao - rekla je Elaine. Bio je mrak. Neko je lice gledalo unutra. Oh. — Elaine je uzdahnula. — Ponovno govori o onim duhovima. Svim onim ljud ima koje uporno vida u sobi. — Čučnula je pokraj Arla i namjestila njegovu deku. — Samo ružno sanjaš. Od groznice vidiš stvari koje ne postoje. Nisam ga zamislio. Nitko drugi ga ne vidi. To je zbog tableta protiv bolova. Dušo, zbunjen si. Arlo je ponovno pokušao progutati slinu, ali usta su mu bila suha i nije uspijevao to učiniti. — Bio je ovdje — šapnuo je. — Vidio sam ga. — Moraš popiti još malo tekućine — rekla je Maura. Napunila je šalicu i prinijela je njegovim usnama. Uspio je progutati samo nekoliko gutljaja prije no što se zakašljao i voda iscurila kroz kutove usana. Slabašno je odgurnuo šalicu i srušio se na pod z aste njavši. — Dovoljno je. Maura je odložila šalicu i proučavala ga. Satima nije mokrio, a promijenio se i zvuk njegova disanja. Sad je bilo hrapavo i hroptavo, znak da udiše tekućinu u pluća. Oslabi li još, bit će opasno primoravati ga da pije, ali alternativa je bila dopustiti mu da utone u dehidraciju i šok. U svakom slučaju, gubimo ga, pomislila je. — Reci mi ponovno — rekla je. — Što si vidio. — Lica. Ljude u sobi? Ponovno je hroptavo udahnuo. — I na prozoru. Je li netko i sad ondje? Ledeni drhtaj uspeo joj se kralježnicom i Maura se naglo okrenula kako bi pogledala prozor. Jedino što je vidjela s druge strane stakla bila je tama. Nikakvo sablasno lice, nikakve demonske oči nisu zurile u nju. Elaine je prasnula u preziran smijeh. — Vidiš! Sad već oboje lu dite! Počinjem misliti da sam ja jedina osoba zdrave glave koja je ostala u ovoj kući. Maura je prišla prozoru. Vani je noć bila gusta kao baršunasti zastor i prikrivala sve tajne koje su vrebale u dolini. Ali njezina je mašta ubacila pojedinosti koje nije mogla vidjeti, oslikavajući ih krvlju i užasom. Nešto je ponukalo prethodne stanovnike ovog naselja da pobjegnu ostavljajući vrata nezaključana, prozore otvorene i obroke nepojedene. Nešto tako strašno da su voljene kućne ljubimce prepustili gladi i hladnoći. Je li to nešto još uvijek ovdje, to nešto što ih je natjeralo u bijeg? Ili vani nema ničeg dru gog osim njezinih vlastitih mračnih maštarija, nastalih iz straha i izolacije? To je zbog ovog mjesta. Poigrava nam se s umovima i krade nam zdrav razum. Pomislila je na neumoljiv slijed nesretnih okolnosti zbog kojih su zapeli ovdje. Snježna oluja, p ogrešna cesta. Suburbanovo kli znuće u jarak. Kao da im je bil o suđeno da završe ovdje, nama mljeni poput nedužnog plijena u Zagrobni svijet, i svaki pokušaj bijega naići će samo na dodatnu nesreću. Nije li Arlova nezgoda dokazala ludost pokušaja bijega? I gdje je Doug? Otišao je iz ove doline prije gotovo dva jutra. Dosad je pomoć već trebala stići. Što znači da nije uspio. Zagrobni svijet ni njemu nije dopustio da pobjegne. Pribrala se i okrenula od prozora, najednom zgađena samom sobom jer se prepušta mislima o nadnaravnom. Eto što stres čini i najlogičnijim umovima: stvara čudovišta koja ne postoje. Ali znam da sam vidjela onaj otisak u snijegu. A Arlo je vidio lice na prozoru. Prišla je vratima, odmaknula stolac koji je uz njih podbočila i povukla zasun. — Što radiš? — upitala je Elaine. — Želim otkriti umišljam li. - Maura je navukla jaknu i zakopčala je do brade. Zar ideš van? Zašto ne? Ti si ta koja misli da gubim razum. Uporno inzistiraš da vani nema ničega. Što


ćeš učiniti? Arlo je vidio lice na prozoru. Tri dana nije sniježilo. Ako je netko stajao vani, njegovi otisci možda su još uvijek ondje. Hoćeš li, molim te, ostati unutra? Meni ne moraš ništa do- . kazivati. Ovo dokazujem samoj sebi. — Maura je podigla petrolejsku svjetiljku i posegnula za vratima. Već dok je hvatala kvaku, morala se othrvati strahu koji joj je vrištao: Ne izlazi! Navuci zasun! Ali takvi su strahovi nelogični. Nitko im nije pokušao nauditi; sami su izazvali sve svoje nedaće, nizom pogrešnih odluka. Otvorila je vrata i izašla van iz kuće. Noć je bila mirna i tiha. Vjetar nije puhao, stabla nisu šuškala. Najglasniji zvuk bilo je njezino vlastito srce koje joj je lupalo u grudima. Vrata su se naglo ponovno otvorila i pojavila se Elaine, odjevena u jaknu. — Idem i ja s tobom. — Ne moraš. Nađeš li još otisaka stopala, želim ih vidjeti vlastitim očima. Zajedno su obišle kuću do prozora. Ovuda ranije nisu prolazile i dok je Maura pretraživala snijeg na svjetlu petrolejske svjetiljke, nije vidjela nijedan otisak stopala, samo nedirnutu bjelinu. Ali kad su stigle do prozora, zaustavila se i zagledala u nedvojbeni dokaz otkriven svjetlom svjetiljke. Sad ga je i Elaine ugledala i preneraženo zadahtala. — Izgledaju kao vučji tragovi. Kao u odgovor, daleko zavijanje proparalo je noć, nakon kojeg je uslijedilo štektanje i cviljenje od kojeg su Mauru prošli srsi jeze. — Ovi su tik ispod prozora — rekla je. Elaine je najednom prasnula u smijeh. — To bar objašnjava lice koje je vidio Arlo, zar ne? -Kako? — Nije li očito? - Elaine se okrenula prema šumi i njezin je smijeh bio divlji i neobuzdan kao i cviljenje koje je dopiralo iz šume. — Vukodlaci! Zavijanje je naglo prestalo. Tišina koja je uslijedila bila je tako posvemašnja, tako neobjašnjiva da je Maura osjetila kako se ježi. — Vraćaj se unutra — šapnula je. — Odmah. Potrčale su kroz zaleđeni snijeg natrag do trijema i u unutrašnjost kuće. Maura je povukla zasun i dovukla stolac o vrata. Na trenutak su samo stajale dahćući, bez ijedne riječi. U kaminu, jedna se cjepanica srušila na užareni pepeo i poletjele su iskre. Elaine i Maura najednom su se ukočile i pogledale jedna drugu jer su obje čule onaj zvuk koji je odjekivao dolinom. Bili su to vukovi, ponovno su zavijali.


DEVETNAEST I prije svanuća, Maura je znala da Arlo umire. Čula je to u njegovu disanju, u vlažnom grgljanju u njegovu vratu, kao da teškom mukom uvlači zrak kroz vodom začepljenu cijev za ronjenje. Pluća su mu se utapala u tekućini. Probudio ju je taj zvuk i okrenula se pogledati Arla. Na svjetlu vatre u kaminu, vidjela je da se Elaine naginje iznad njega i nježno mu otire lice frotirom. — Danas je taj dan, Arlo — promrmljala je Elaine. — Doći će nas spasiti, znam to. Čim se razdani. Arlo je mučno udahnuo. — Doug... — Da, sigurna sam da je dosad uspio. Znaš kakav je. Nikad ne odustaj, nikad se ne predaj. To je naš Doug. Samo izdrži, u redu? Još nekoliko sati. Pogledaj, već se počinje razdanjivati. Doug. Ti. — Arlo je hrapavo udahnuo. — Nikad nisam imao izgleda. Jesam li? Kako to misliš? Oduvijek sam znao. — Arlo je prigušeno zajecao. — Oduvijek sam znao da bi odabrala njega. Oh, Arlo. Ne, ne misliš tako. Vrijeme je za iskrenost. Molim te. Između Douga i mene nikad se ništa nije dogodilo. Kunem ti se, dušo. Ali si željela da se dogodi. Šutnja koja je uslijedila bila je odgovor iskreniji od svega što je Elaine mogla reći. Maura je ostala nijema i nepomična, neželjena svjedokinja ovog bolnog priznanja. Arlo je zacijelo znao da mu vrijeme istječe. Ovo je njegova posljednja prilika da čuje istinu. — Nye važno. — Uzdahnuo je. — Sad nije. Ali važno je — rekla je Elaine. — Još uvijek te volim. — Arlo je sklopio oči. — Želim da... želim da to znaš. Elaine je dlanom prekrila usta kako bi prigušila jecaj. Prvo svjetlo zore obasjalo je prozor i preplavilo je svojim sjajem dok je klečala pokraj Arla, shrvana tugom i krivnjom. Uzdrhtalo je uzdahnula i uspravila se. Tek je tad primijetila da je Maura budna i da ih promatra pa je u nelagodi okrenula glavu na drugu stranu. Na trenutak, dvije žene nisu prozborile ni rij eč. Jedini zvuk u prostoriji bilo je Arlovo hrapavo disanje, udah i izdah, udah i izdah, kroz štropotave grude sluzi. I s druge strane prostorije, Maura je zamijetila da mu se lice promijenilo, oči još više upale, koža poprimila bolesno zelenu nijansu. Nije željela pregledati njegovu nogu, ali sad je bilo dovoljno svjetla za to i znala je da bi trebala. Ovo je njezina odgovornost, odgovornost koju nimalo nije željela, ah ona je liječnica. Međutim, cjelokupno njezino medicinsko školovanje pokazalo se beskorisnim bez modernih lijekova i čistih kirurških instrumenata i ledene odlučnosti da učini što je neophodno: da odreže nogu muškarcu koji vrišti od bolova. Jer to je trebalo učiniti. Znala je to i prije no što je otkrila nogu i osjetila vonj onoga što je trunulo ispod deke. — Moj Bože — zastenjala je Elaine i odteturala. Maura je čula kako se ulazna vrata zatvaraju kad je Elaine pobjegla iz smrdljive prostorije u potrazi za svježim zrakom. Mora biti učinjeno danas, pomislila je Maura zureći u nogu koja je trunula. Ali nije to mogla obaviti sama; trebale su joj Elaine i Grace da drže Arla, ili nikad ne bi uspjela kontrolirati krvarenje. Pogledala je djevojčicu koja je još uvijek duboko spavala na kauču. Može li računati na Grace? Je li Elaine dovoljno snažna da se ne slomi unatoč vrištanju i neumoljivom struganju pile? Popuste li njih dvije, moglo bi se dogoditi da ga Maura ubije. Navukla je jaknu i rukavice i izašla. Elaine je zatekla na trijemu, kako duboko udiše hladni zrak, kao da želi isprati vonj Arlova trula tijela iz pluća. — Što misliš, koliko mu je još preostalo? — tiho je upitala Elaine.


Elaine, ne želim razgovarati o odbrojavanju. Ali on umire. Nije li tako? Ne bude li išta učinjeno. Ti i Doug ste već nešto učinili. Nije pomoglo. Znači da moramo poduzeti sljedeći korak. -Koji? — Amputaciju. Elaine se okrenula i zagledala u nju. — Ne misliš ozbiljno. — Nemamo drugog izbora. Potrošili smo sve antibiotike. Ostane li ta noga na njemu, umrijet će od septičkog šoka. Ti si bila ta koja ranije nije htjela operirati! Doug te je morao nagovarati. Situacija se znatno pogoršala. Sad nije njegova noga ta koju želimo spasiti. Sad je to njegov život. Potrebna si mi da ga držiš dok operiram. Ne mogu to sama! Grace će ti morati pomoći. Grace? — Elaine je prezrivo frknula nosom. — Misliš da se možeš pouzdati u to razmaženo derište da će u ičemu biti od koristi? Ako joj objasnimo. Ako joj kažemo koliko je to važno. Poznajem je bolje od tebe, Maura. Ima Douga pod svojom kontrolom i on će za svoju malu princezu sve učiniti. Važno je samo to da ona bude sretna, da se nadomjesti činjenica da je njezina majka otišla. Ne daješ joj dovoljno povjeren ja. Možda ona jest obična klin ka, ali pametna je. Shvatit će što je ovdje na kocki. Nju nije briga. Zar ne shvaćaš da je ona takva? Jebe se njoj za sve druge osim same sebe. — Elaine je odmahnula glavom. — Nemoj računati na Grace. Maura je uzdahnula. — Ako si ti jedina koja će mi pomoći, tad nam je potrebno uže. Nešto da ga privežemo uza stol. — Zar doista kaniš to provesti u djelo? Što drugo želiš da učinim? Da ga gledam kako umire? — Danas bi mogli doći po nas. Mogli bi biti ovdje za nekoliko sati. — Elaine, nemojmo se zavaravati. Dan više ili manje ne mijenja mnogo na stvari. Nešto nije kako treba. — Zastala je, nevoljka priznati očito. - Mislim da on nije uspio — tiho je rekla. — Mislim da smo prepuštene same sebi. Elainine oči najednom su zasjale od suza, okrenula se i zagledala u snijeg. — A ako to učiniš? Ako mu odrežeš nogu, kakvi su izgledi da će svejedno umrijeti? — Bez antibiotika, bojim se da njegovi izgledi nisu dobri. Bez obzira što učinile. Zašto ga onda tome izložiti? Ako će ionako umrijeti, zašto ga mučiti? Zato što nemam drugih trikova u torbi, Elaine. Ili ćemo to učiniti, ili ćemo jednostavno odustati. Doug bi još uvijek mogao poslati pomoć... Već je trebala stići. Moraš mu dati vremena. Koliko dugo moramo čekati prije nego prihvatiš očito? Pomoć neće stići. Nije me briga koliko dugo to trajalo! Isuse Kriste, čuješ li ti ikad što govoriš? Misliš li ti to doista ozbiljno, da mu odrežemo jebenu nogu? — Elaine je naglo klonula uza stup na trijemu, kao da je previše umorna da bi nosila vlastitu težinu. — Neću ti pomoći da to učiniš — tiho je rekla. — Žao mi je. Maura se okrenula i pogledala prema cesti koja je vodila iz doline. Dan je ponovno bio blistavo bistar i ona je zaškiljila pod bljeskom jutarnjeg sunčeva svjetla na trijemu. Imamo jednu posljednju mogućnost, pomislila je. Ne pokuša li, Arlo će umrijeti. Možda ne danas, možda čak ni sutra, ali ona je u onoj prostoriji osjećala miris neizbježnosti onoga što predstoji, ne učini li ništa. — Moraš se pobrinuti da stalno uzima tekućinu — rekla je. — Čim je dovoljno budan da bi pio, uporno mu davaj gutljaje zaslađene vode. I hranu, ako može jesti. Jedino što nam je preostalo protiv bolova je Tylenol, ali njega imamo dovoljno. Elaine se namrštila. — Zašto mi to govoriš? — Zato što si ti sad glavna. Samo se potrudi da mu bude udobno, to je najbolje što možeš


učiniti. -A ti? — Moje skije za cross-country još uvijek su na krovu Suburbana. Spakirat ću par stvari za noć u slučaju da ne uspijem prije mraka. Zar ćeš pokušati odskijati niz planinu? Bi li to radije ti učinila? Ako Doug nije uspio... Možda je imao nezgodu. Možda negdje leži sa slomljenom nogom. U kojem slučaju je još važnije da odmah krenem, dok ispred sebe imam još čitav dan. Što ako se ni ti ne vratiš? — upitala je Elaine s očajem u glasu. Imate dovoljno hrane i drva za ogrjev. Ti i Grace možete izdržati ovdje mjesecima. - Okrenula se. Čekaj. Moram ti nešto reći. Maura je zastala na trijemu i osvrnula se. — Da? — Doug i ja, nas dvoje nikad nismo bili zajedno. Čula sam kad si rekla Arlu. Istina je. Zašto je to važno? Mislila sam da ćeš željeti znati. Da budem iskrena, Elaine, meni nije ni najmanje važno što se jest ili nije dogodilo između tebe i Douga. — Maura se okrenula prema kući. — Jedino što mi je sad važno jest izvući nas sve odavde žive. Trebao joj je sat vremena da napuni naprtnjaču. Nakrcala ju je hranom i dodatnim čarapama, rukavicama i puloverom. U garaži je uspjela pronaći ceradu i vreću za spavanje, stvarčice za koje se nadala da joj neće trebati. Uz imalo sreće, do sumraka bi se trebala spustiti niz planinu. Baterija njezina mobitela posve se ispraznila pa je mobitel ostavila na brigu Elaine, zajedno s torbicom, i spakirala samo gotovinu i osobnu iskaznicu. Na putovanju od pedeset kilometara nema prostora ni za jedan nepotreban gram. Bez obzira na to, naprtnjača je bila teška na njezinim ramenima kad se zaputila cestom kroz dolinu. Svaki korak vodio ju je pokraj podsjetnika na njihov raniji zlosretan pokušaj odlaska. Ovdje su kolotečine koje je ostavio džip dok se mučio probiti kroz snijeg. Ovdje su otisci stopala koje su ostavili nakon što su napustili nasukano vozilo i vratili se natrag pješice, vukući Arla na sanjkama. Još stotinu metara, još nekoliko oštrih zavoja i počela je uočavati Arlovu krv na snijegu, koju su s čizama ostavili na cesti. Još jedna okuka i eno nasukanog džipa sa slomljenim lancem za snijeg. I još krvi. Zastala je kako bi predahnula i zagledala se u razbacani snijeg, zamrljan različitim nijansama crvene i ružičaste, kao ledeni slatkiši koje srčeš za vrućeg ljetnog dana. To joj je vratilo u sjećanje vriskove i paniku, i srce joj je od t e strašne uspomene zalupalo jed nako snažno kao i od mučnog uspinjanja uzbrdo. Ostavila je džip iza svojih leđa i nastavila hodati. Ovdje su u snijegu bili samo Dougovi otisci. U protekla tri dana djelomično su se otopili na suncu i stvrdnuli do ledene korice. Nastavila se uspinjati, uznemirena pomišlju da hoda Dougovim tragovima, da je svaki korak koji ona sad napravi i on napravio tri jutra ranije. Koliko će daleko niz planinu moći slijediti njegov trag? Hoće li doći do točke kad će njegovi tragovi na jednom prestati, kad će otkriti što se dogodilo s njim? Čeka li i mene jednaka sudbina? Cesta je postala strmija i ona se znojila u debeloj odjeći. Otkopčala je jaknu, skinula rukavice i kapu. Ovaj će uspon biti najnaporniji dio puta. Kad stigne do glavne ceste, uglavnom će skijati nizbrdo. Barem teoretski je bilo tako. Međutim, Doug nije uspio. Sad se zapitala je li nesmotrena kad pokušava izvesti pothvat koji Dougu, onako spretnom i u formi, nije pošao od ruke. Još uvijek se mogla predomisliti. Mogla se okrenuti i zaputiti natrag prema kući gdje su imale dovoljno hrane da im potraje do proljeća. Stigla je do mjesta s kojeg je duboko u podnožju


mogla vidjeti naselje u kojem se dim izvijao iz dimnjaka njihove kuće. Još nije stigla ni do glavne ceste, a već je bila mrtva umorna, noge je boljele i klecale. Je li i Doug bio ovako umoran kad je stigao do ovog mjesta u usponu? Je li zastao upravo ovdje, pogledao dolinu u podnožju i zapitao se je li mudro nastaviti dalje? Znala je što je odabrao; njegova stopala ostavila su zapis o odluci koju je donio. Nastavili su uz cestu. Nastavila je i ona. Ovo je za Arla, pomislila je. Njegovo ime postalo je njezina nijema mantra dok je hodala. Spasi Arla. Spasi Arla. Borova stabla ubrzo su joj zapriječila pogled i dolina je nestala iza nje. Naprtnjača kao da je sa svakim korakom postajala sve teža i ona je pomislila da izbaci neke stvari. Trebaju li joj doista one tri konzerve sardina? Ne bi li joj pola staklenke maslaca od kiki rikija dalo dovoljno energije da se spusti niz planinu? Razmišlja la je o tome dok je dahtala cestom i limenke zveckale u njezinoj naprtnjači. Bio je loš znak što već razmišlja o takvom potezu, ni dva sata nakon što je krenula. Cesta se izravnala i ona je ispred sebe uočila znak na mjestu gdje su pet dana ranije prvi put ugledali Zagrobni svijet. Dolina je sad bila toliko daleko ispod nje da je naselje izgledalo kao krajolik igračaka, urešen umjetnim šu mama i prekriven umjetnim snije gom. Ali dim iz dimnjaka bio je stvaran, a stvarni su bili i ljudi u toj kući, od kojih je jedan umirao. Okrenula se kako bi nastavila hodati, napravila još dva koraka i naglo se zaustavila. Zureći u snijeg, vidjela je Dougove stope koje su označavale put ispred nje. Iza njegovih, pružali su se još nečiji otisci. Krplje. Znala je da su ostavljeni nakon što je Doug prošao ovuda jer su prekrivah otiske njegovih čizama. Ali koliko brzo nakon? Nekoliko sati kasnije, dan kasnije? Ili je onaj tko je slijedio Douga bio tik iza njega i sve mu se više približavao? Je li sad tik iza mene? Naglo se okrenula, srce joj je bubnjalo dok je promatrala oko sebe. Stabla su djelovala bliža, kao da su se nekako prišuljala cesti dok ona nije obraćala pozornost. Bljesak sunca učinio ju je napola slijepom na tamu ispod tih teških grana, a pogled joj je prodirao samo nekoliko desetaka centimetara u šumu prije no što bi sve prekrile sjene. Nije čula ništa na toj nijemoj stazi. Ni vjetar, ni korake, samo zvuk svog vlastitog izbezumljenog disanja. Dođi do skija. Spusti se niz planinu. Potrčala je, prateći trag Dougovih stopa. On nije trčao. Njegovi su se koraci nastavili kao ranije, ravnomjerni i postojani, njegovi potplati ostavili duboke otiske u snijegu. U ovom trenutku još nije shvatio da ga itko slijedi. Vjerojatno je razmišljao samo o zadatku ispred njega. O tome da stavi skije i počne se spuštati niz planinu. Nikad mu ne bi palo na pamet da ga itko slijedi. Prsa su je boljela i grlo peklo od hladnog zraka. Svaki korak činio se zaglušujuće glasnim dok su njezine čizme probijale caklinu leda na snijegu. Svatko u blizini pomislio bi da cestom tumara slon. Soptavi, nespretni slon. Najzad je uočila lanac prebačen preko ulaznih vrata na privatnu cestu. Još malo i stigla je. Slijedila je otiske Dougovih čizama zadnjih nekoliko desetaka metara, pokraj lanca, pokraj znaka SAMO ZA STANOVNIKE, i ugledala Suburban, još uvijek na boku u jarku. Na nosaču na krovu nedostajao je par skija za cross-country. Znači, Doug je ipak uspio doći do ovamo. Ugledala je usporedne tragove koje su ostavile njegove skije kad se počeo spuštati niz cestu. Otklipsala je u jarak, potonula do bedra u snijeg i otkvačila drugi par skija s nosača. Više


će joj vre mena trebati da izvuče panceri ce. Bile su u unutrašnjosti Suburbana, a budući da je vozilo ležalo na boku, bila je prava muka podi gnuti teška vrata. Kad ih je na pokon uspjela otvoriti, bila je bez daha i soptala od umora. Najednom je začula daleki štropot. Ukočila se, osluškujući kroz lupanje vlastita srca, u strahu da je to samo umislila. Ne, čuo se — zvuk motora. Planinom se uspinje ralica. Uspio je. Doug je uspio i oni će sad biti spašeni. Zaklicala je od radosti i pustila da se vrata Suburbana s treskom zatvore. Još nije vidjela ralicu, ali buka je bila glasnija, bliža i ona se istodobno smijala i plakala. Natrag u civilizaciju, pomislila je. Natrag tuševima i električnoj rasvjeti i telefonima. I što je najvažnije, natrag bolnicama. Arlo će preživjeti. Uspela se na cestu i stala čekajući svoje spasitelje. Osjećala je sunce na licu, radost koja joj je kolala venama. Ovdje sve ispada kako treba, pomislila je. Ovdje noćna mora završava. Tad je, kroz sve bliži Štropot ralice, čula tihu škripu težine koja se spušta na snijeg. Taj je zvuk dopro tik iza njezinih leđa. Preneraženo je udahnula i zrak je nahrupio u njezina pluća kao hladan vjetar. Tek je tad ugledala sjenu koja se približavala kako bi progutala njezinu. Promatrač u šumi. Ovdje je.


DVADESET

Jane je zatekla Daniela Brophyja pogrbljenog u separeu praznog I hotelskog bara. Nije je pogledao; oči su mu i nadalj e ostale uprte u stol, očito dajući do znanja da želi biti sam. Svejedno je sjela. — Nedostajao si nam na ručku — rekla je. — Jesi li nešto pojeo? — Nisam gladan. — Još uvijek čekam da mi se javi Queenan. Ali mislim da nam danas neće imati reći ništa novo. Kimnuo je glavom, još uvijek je ne pogledavši. Još uvijek dajući znakove odlazi. Ne želim razgovarati. Čak i u popustljivom sumraku bara izgledao je vidno starije. Umoran i pobijeđen. — Daniele — rekla je — neću odustati. A ne bi trebao ni ti. Provezli smo se kroz pet okruga — rekao je. — Razgovarali uživo s pet radijskih postaja. Pogledali svaku minutu onih snimki nadzorne kamere. Možda nam je nešto promaknulo. Nešto što ćemo uočiti pogledamo li ih ponovno. Izgledala je sretno na onim snimkama. Nije li? — Podigao je glavu i ona je u njegovim očima vidjela patnju. — Izgledala je sretno s onim muškarcem. Jane je najprije šutjela, pa priznala: — Da. Izgledala je sretno. Nadzorne kamere uhvatile su nekoliko kadrova Maure i plavokosog muškarca u hotelskom predvorju. Ali bili su to letimični pogledi, svaki put najviše nekoliko sekundi, nakon čega bi iskliznula iz vida. Kao da promatraš duha, dok si promatrao te slike na monitoru. Prikazu koja uvijek iznova proživljava svoje posljednje trenutke na zemlji. — Ne znamo što išta od toga znači — rekla je Jane. — Mogao bi biti stari poznanik. Netko tko joj je izmamio osmijeh. Bila je na liječničkoj konferenciji. Gomila patologa koji se vjerojatno međusobno poznaju. Možda on nije imao nikakve veze s razlogom njezina nestanka. Ili je možda Queenan u pravu. I njih dvoje su sad u nekom hotelu, u vrućem, strastvenom... — Zašutio je. To bi barem značilo da je živa. Da. To bi to značilo. Oboje su utihnuli. Bila su tek tri sata poslijepodne, prerano za koktele. Osim barmena koji je slagao čaše iza šanka, njih dvoje bili su jedini u mračnome baru. — Ako je otišla s drugim muškarcem — tiho je rekla Jane — shvaćaš zašto se to moglo dogoditi. Sebe krivim — rekao je. - Jer nisam taj muškarac. I ne mogu se ne zapitati... -Što? — Je li došla ovamo planirajući da se nađe s njim. — Imaš li ikakvog razloga to misliti? Pogledaj kako su se smiješili jedno drugome. Kako su opušteno djelovali. Možda su stari prijatelji. — Ili stari ljubavnici, iako to nije rekla. Nije ni morala; mora da je i njega mučila ista pomisao. — To su samo teorije koje se ni na čemu ne temelje — rekla je. — Imamo samo snimku koja pokazuje da je otišla s njim na večeru. I da su se našli u predvorju. -I smiješili. - Od bola su mu oči potamnjele. — Ja to za nju nisam mogao učiniti. Nisam joj mogao dati ono što joj je trebalo. — Ono što joj sad treba jest da ne izgubimo nadu. Da je nastavimo tražiti. Ja neću odustati. Reci mi istinu.— Pogledao ju je u oči. — Dovoljno si dugo policajka u odjelu za umorstva da bi znala. Što ti govore instinkti? Instinkti mogu pogriješiti. Da ti nije prijateljica, da je tek još jedan slučaj nestale osobe, što bi sad mislila? Oklijevala je i jedini zvuk u baru bilo je zveckanje stakla dok je barmen pospremao iza


šanka, pripremajući se za nadolazeće vrijeme koktela. — Nakon ovoliko mnogo vremena? — Odmahnula je glavom. Bila bih primorana pomisliti na ono najgore. Nije se činio iznenađen njezinim odgovorom. Dosad je već i sam stigao do istog zaključka. Njezin mobitel je zazvonio i oboje su se ukočili. Pogledala je broj pozivatelja. Queenan. Čim je čula njegov glas, znala je da ovo nije poziv koji je on želio uputiti. Niti poziv koji je ona željela primiti. — Žao mi je što sam ja taj koji vam mora prenijeti novosti — rekao je. O čemu je riječ? Trebali biste otići u Medicinski centar Saint John's u Jackso nu. Doktor Draper će vas ondje čekati. Doktor Draper? Mislite mrtvozornik okruga Sublette? Da. Jer ondje se dogodilo, u okrugu Sublette. — Uslijedila je duga, mučna stanka. — Bojim se da su pronašli vašu prijateljicu. Mislim da je najbolje da je ne vidite — rekao je doktor Draper, ozbiljno promatrajući Maurino troje prijatelja s druge strane stola u sobi za sastanke. — Trebali biste je pamtiti onakvu kakva je bila. Siguran sam da bi i ona to željela. St. John's je bio izgrađen kako bi služio živima, ne mrtvima, i kroz zatvorena vata sobe za sastanke čuli su zvukove običnog dana u bolnici: zvonjavu telefona, otvaranja vrata dizala, daleki plač djeteta na hitnom prijamu. Ti su zvukovi podsjetili Jane da nakon tragedije život svejedno ide dalje. — Vozilo je otkriveno tek jutros, uz jednu zabačenu cestu — rekao je Draper. — Ne možemo biti sigurni koliko dugo je ležalo u toj guduri. Požar ga je uvelike oštetio. I nakon toga, životinje... — Zastao je. — Divljina je to. Nije morao objašnjavati. Jane je znala što izostavlja. U prirodi, u sjeni Smrti životinje uvijek vrebaju i čekaju kljunovima, kandžama i oštrim zubima. Čak i u parkovima u predgrađu Bostona, leš bi privukao pse i rakune, štakore i lešinare. U strmim planinama zapadnog Wyominga još bi veće mnoštvo strvinara čekalo gozbu, strvinara koji bi oglodali lice, odvojili ruku i raštrkali udove. Jane je pomislila na Maurinu kožu boje bjelokosti i kraljevske jagodice i zapitala se što je ostalo od tih crta lica. Ne, ne želim je vidjeti. Ne želim znati što se dogodilo s njezinim licem. — Ako su ostaci tako gadno oštećeni, kako ste je identificirali? — upitao je Gabriel. Barem je on još uvijek razmišljao kao istražitelj, još uvijek se mogao usredotočiti na ono što mora biti upitano. Na mjestu sudara bilo je dovoljno dokaza za identifikaciju. Dokaza? Kad se vozilo srušilo u guduru, iz njega je ispao dio stvari. Nekoliko kovčega i drugih osobnih stvari koje su preživjele požar. — Posegnuo je za velikom kartonskom kutijom koju je donio u prostoriju. Kad je podigao poklopac, iz kutije se izvio vonj nagorene plastike. Iako su stvari u kutiji bile zatvorene u vrećice za pohranu dokaza, vonj vatre i dima bio je dovoljno snažan da prodre i u vrećicu sa zatvaračem. Kratko je zastao zagledavši se u kutiju, kao da se najednom zapitao bi li mogla biti pogreška podijeliti njezin sadržaj s njima. Ali sad je bilo prekasno da je zatvori i uskrati im dokaz koji je obećao. Izvukao je prvu vrećicu i odložio je na stol. Kroz prozirnu plastiku vidjeli su kožnu oznaku za kovčeg. Okrenuvši vrećicu, Draper je otkrio ime napisano urednim štampanim slovima. Dr MAURA ISLES. — Pretpostavljam da je adresa na oznaci točna? — upitao je. Jane je progutala slinu. — Jest — promrmljala je. Nije se usudila pogledati Daniela koji je sjedio pokraj nje. Nije željela vidjeti pustoš na njegovom licu. — To je bilo pričvršćeno na jedan od kovčega koji su ispali iz vozila — rekao je Draper.


— Ako želite, možete pregledati i sam kovčeg. Nalazi se kod šerifa okruga Sublette, zajedno s krupnijim stvarima. — Posegnuvši u kutiju, izvadio je vrećice s dokazima i sve ih rasporedio na stol. U dvije od njih bili su mobiteli, jedan nagorio. Još jedna oznaka za prtljagu, ova s imenom doktor Douglasa Comleya. Muška toaletna torbica. Bočica lovastatina prepisana pacijentu po imenu Arlo Zielinski. Suburban je unajmio neki doktor Douglas Comley iz San Di ega — rekao je Draper. — Rezervirao ga je na deset dana. Pretpostavljamo da je doktor Comley bio za volanom kad se vozilo strmoglavilo preko ruba. Ondje cesta oštro zavija, a ako je bila noć ili padao snijeg, vidljivost je zacijelo bila slaba. Zaleđena cesta također je mogla doprinijeti. Tad pretpostavljate da je riječ o nesretnom slučaju? — upitao je Gabriel. Draper se namrštio. — Za razliku od čega? — Uvijek postoje druge mogućnosti koje valja uzeti u obzir. Mrtvozornik je udahnuo. — S obzirom na zanimanje kojim se bavite, agente Dean, pretpostavljam da je prirodno da razmišljate i o tim drugim mogućnostima. Ali šerif Fahey je zaključio da je ovo bio nesretan slučaj. Već sam pregledao rendgenske snimke. Tijela imaju višestruke prijelome, što bi čovjek i očekivao. Nema krhotina metaka, ništa što bi ukazivalo na bilo što drugo osim onoga što se naizgled dogodilo. Vozilo je jednostavno skrenulo s planinske ceste. Sunovratilo se petnaest metara u guduru, gdje se zapalilo. Sumnjam da je itko od putnika preživio sudar pa mislim da je sigurno pretpostaviti da je vaša prijateljica tako umrla. — Prošle subote je bila snježna oluja, nije li? — upitao je Gabriel. Da. Zašto? Ako na vozilu ima mnogo snijega, to bi nam moglo reći kad se nesreća dogodila. Vidio sam samo tanki sloj — odgovorio je Draper. — Ali vatra bi ionako otopila snježni pokrov. Ili se nesreća dogodila nedavnije. To svejedno ne dokazuje gdje je vaša prijateljica bila zadnjih sedam dana. Vrijeme smrti bit će gotovo nemoguće utvrditi. Sklon sam voditi se time kad su žrtve zadnji put viđene žive, što bi bila subota. — Osvrnuo se oko stola pogledavajući njihova zabrinuta lica. — Shvaćam da ovo ost avlja brojna pitanja neodgovor enima. Ali sad barem znate što se dogodilo i možete otići kući s osjećajem svršetka. Znate da je umrla brzo i vjerojatno nije patila. — Uzdahnuo je. — Silno mi je žao da je ovako ispalo. Draper je ustao, izgledajući starije i umornije nego samo pola sata ranije kad su tek ušli u prostoriju. Čak i kad tuga nije tvoja vlastita, sam boravak u njezinoj blizini može iznuriti dušu, a Draper je tuge vjerojatno vidio dovoljno za mnogo života. — Dopustite da vas ispratim. — Možemo li vidjeti ostatke? - upitao je Gabriel. Draper se namrštio. — Ne bih to preporučio. — Svejedno mislim da to mora biti učinjeno. Jane se umalo ponadala da će Draper odbiti, da će je poš tedjeti tog mučenja. Znala je kako je Maura izgledala živa; jednom kad vidi što je od nje postalo, neće biti načina da izbriše tu sliku, da poništi taj užas. Promatrajući svog supruga, pitala se kako može ostati tako miran. — Dajte da vam pokažem rendgenske snimke — rekao je Draper. Možda će to biti dovoljno da vas uvjeri u moje nalaze. Gabriel je rekao Brophyju: — Bit će bolje da pričekaš ovdje. Daniel je kimnuo glavom i ostao gdje je bio, pognute glave, sam sa svojom tugom. Dok su Jane i Gabriel hodali iza Drapera prema dizalu, osjećala je kako strava izbija u mjehurićima kao kiselina u njezinom želucu. Ne želim ovo vidjeti, pomislila je. Ne moram ovo vidjeti. Ali Gabriel je i nadalje odlučno korača o ispred nje, a ona je bila pre više ponosna da ga ne bi slijedila. Kad su zakoračili u mrtvačnicu, laknulo joj je kad je vidjela da je stol za obdukciju prazan, da su leševi sigurno pohranjeni izvan dosega pogleda. Draper je pregledao mnoštvo rendgenskih snimaka i neke pričvrstio na zid. Pritisnuo je


prekidač i na svjetlu su se pojavile slike kostiju. — Kao što vidite, dokaza traume ima u izobilju — rekao je Draper. — Prijelomi lubanje, višestruki prijelomi rebara. Utisnuće lijevog femura u zglob kuka. Zbog požara, udovi su se skvrčili u boksački položaj. - Glas mu je postao činjenično monoton, glas profesionalca koji kolegama prenosi podatke. Kao da je, ušavši u ovu prostoriju i ugledavši hladni odsjaj nehrđajućeg čelika, ušao u odoru mrtvozornika. — Poslao sam ove snimke našem forenzič kom patologu u Coloradu. Zaključio je da je riječ o ženskoj osobi u dobi između trideset i četrdeset pet godina. Procijenio je da je visoka između metar šezdeset pet i metar sedamdeset. A sudeći prema sakroilijakalnom zglobu, bila je nerotkinja. Nikad nije rodila. Zastao je i pogledao Jane. — Bi li to opisalo vašu prijateljicu? Jane je tupo kimnula glavom. — Da — šapnula je. — I imala je veoma dobru stomatološku skrb. Na donjem desnom kutnjaku ima krunicu. I nekoliko plombi. — Ponovno je pogledao Jane, kao da je ona ta koja ima sve odgovore. Jane je zurila u čeljust koja se sjajila na zidu. Otkud bih ja znala? Nije proučavala Maurina usta, nije prebrajala njezine krunice i plombe. Maura je bila njezina kolegica i prijateljica. Ne zbirka zubiju i kostiju. — Žao mi je — rekao je Draper. — To je za vas vjerojatno bilo previše informacija odjednom. Samo sam želio da budete uvjereni u pozitivnu identifikaciju. Znači, neće biti obdukcije — tiho je rekla Jane. Draper je odmahnuo glavom. — Nema razloga za obdukciju. Patolog u Coloradu zadovoljan je identifikacijom. Imamo njezinu oznaku za prtljagu, a rendgenske snimke odgovaraju ženi njezine dobi i visine. Ozljede su u skladu s onime što biste pronašli kod nesputanog putnika podvrgnutog dekceleraciji velike brzine. Jane je trebalo nekoliko sekundi da shvati što je rekao. Trepnula je ne bi li odagnala suze i najednom se ponovno usredotočila na rendgenske snimke na osvijetljenom z idu. — Nesputanog putnika? — upitala je. -Da. — Želite li reći da nije bila vezana? Točno. Nitko od preminulih nije bio vezan pojasom. To ne može biti točno. Maura nikad ne bi zaboravila staviti pojas. Jednostavno je bila takva osoba. Bojim se da je ovaj put zanemarila to učiniti. U svakom slučaju, pojas je vjerojatno ne bi spasio. Ne u ovako traumatičnoj nezgodi. Nije riječ o tome. Riječ je o tome da nešto ovdje nije kako treba — rekla je Jane. — Mauri je to posve nesvojstveno. Draper je uzdahnuo i ugasio svjetlo za promatranje rendgenskih snimki. — Istražiteljice, znam da je zasigurno teško prihvatiti smrt bliske prijateljice. Bila ona vezana ili ne, to ne mijenja činjenicu da je mrtva. — Kako se to dogodilo? Zašto? Zar je to doista važno? — tiho je upitao Draper. Da. - Ponovno je osjetila kako je u očima peckaju suze. — Meni ovo nema smisla. Moram shvatiti. — Jane — obratio joj se Gabriel — možda nikad neće imati smisla. Jednostavno ćemo morati prihvatiti. — Nježno ju je uhvatio za ruku. — Mislim da smo vidjeli dovoljno. Vratimo se u hotel. — Ne još. — Odmaknula se od njega. — Moram još nešto vidjeti. Ako inzistirate da vidite ostatke, mogu vam ih pokazati - rekao je Draper. — Ali nećete moći ništa prepoznati. Nema mnogo drugog osim pougljenjenog mesa i kostiju. — Zastao je i tiho dodao: — Vjerujte mi. Bolje je da je ne vidite. Samo je odvezite kući. U pravu je - suglasio se Gabriel. - Ne moramo vidjeti tijelo. Ne tijelo. — Udahnula je i uspravila se. — Želim vidjeti


mjesto sudara. Želim vidjeti gdje se to dogodilo.


DVADESET JEDAN

Lagani snijeg sipio je sutradan ujutro kad su Gabriel i Jane izašli iz svog automobila i prišli rubu ceste. Stajali su u tišini, zureći u dno gudure gdje je još uvijek bio spaljeni trup Suburbana. Staza ugaženog snijega označavala je vijugavi trag kojim se dan ranije spustila ekipa koja je pronašla vozilo kako bi izvukla tijela. Mora da je bilo krajnje naporno uspeti se natrag do ceste, noseći nosila serpentinama dok čizme kližu po zaleđenim stijenama. — Želim se približiti — rekla je i zaputila se tragom. Dolje nemaš što vidjeti. Dugujem joj to. Moram vidjeti gdje je umrla. — Nastavila je hodati, pogleda uperenog u sklisku stazu. Ispod svježeg sloja pahuljica, snijeg je bio zaleđen i varav i morala se sporo kretati. Bedra su je ubrzo zaboljela od strmog spusta i snježne pahuljice koje su se otapale curile su joj niz obraze pomiješane sa znojem. Počela je uočavati krhotine od sudara raštrkane niz kosinu: komad iskrivljenog metala, jednu tenisicu, komadić modre tkanine, što je sad polako nestajalo ispod svježeg snijega. Kad je najzad stigla do pocrnjela vozila, bilo je prekriveno tankim pokrovom snijega. Miris vatre još se zadržao u hladnom, djevičanskom zraku i vidjela je ožiljke koje je ostavio plamen: pougljenjeno grmlje i opržene grane borovih stabala. Pomislila je na užasavajuću putanju Suburbana kad se strmoglavio niz liticu. Zamislila vriskove dok su zadnje sekunde života bljeskale pred Maurinim očima. Zastala je i potreseno uzdahnula promatrajući kako snijeg koji pada polako briše ružne dokaze smrti. Koraci su zaškripali iz veće blizine i Gabriel se zaustavio pokraj nje. — Tako je teško vjerovati — rekla je Jane. — Ujutro se probudiš misleći da je pred tobom tek još jedan običan dan. Uđeš u automobil s prijateljima. I najednom je gotovo. Sve što si znao, mislio i osjećao, u jednom trenutku, sve to nestane. Privukao ju je k sebi. — Zato moramo uživati u svakoj minuti. Obrisala je snijeg s vozila i otkrila prugu pocrnjele kovine. - Nikad ne znaš, zar ne? Nikad ne znaš koja će ti mala odluka na kraju promijeniti život. Da nije došla na ovu konferenciju, ne bi srela Dougla Comleya. Ne bi ušla u njegov terenac. — Naglo je podigla ruku sa Suburbana, kao da joj je dodir s njime palio kožu. Zureći u uništeno vozilo, zamislila je posljednje dane Maurina života. Sad su znali da je Comley taj kojeg su vidjeli s Maurom na snimci nadzorne kamere. Promotrili su njegovu fotografiju na web stranici osoblja bolnice San Diego u kojoj je radio kao patolog. Četrdeset dvije godine star, razveden samohrani otac, bio je na istoj liječničkoj konferenciji. Privlačan muškarac opazi jednako privlačnu ženu i priroda ide svojim tijekom. Večera, razgovor, svakojake im se mogućnosti kovitlaju glavama. Svaka bi se žena našla u iskušenju, čak i tako razborita žena kao što je Maura. Na kraju krajeva, kakvu joj je mogućnost mogao obećati Daniel Brophy, osim doživotnih kradomičnih sastanaka, razočaranja i kajanja? Da joj je Daniel dao ono što joj je trebalo, Maura ne bi zastranila. Ne bi se pridružila Douglasu Comleyu na njegovom kobnom izletu. Bila bi živa. Daniela su nedvojbeno mučile iste te misli. Ostavili su ga u hotelu ne rekavši mu kamo idu. Ovo nije trebao vidjeti. Sad, dok je stajala na snijegu koji je nježno padao, nije bila sigurna ni da je sama trebala doći. Od kakve je koristi gledati ovu pocrnjelu masu, zamišljati kako se vozilo strmoglavljuje kroz zrak, staklo koje leti, prasak plamena? Ali sad sam to vidjela, pomislila je. I mogu otići kući. Gabriel i ona su se okrenuli i zaputili natrag stazom. Vjetar je jače zapuhao kovitlajući joj snijeg u lice, oči su je pekle od pahulja. Kihnula je, a kad je ponovno otvorila oči, pokraj nje je zalepršalo nešto modro. Podigla je to nešto i vidjela da je riječ o poderanoj omotnici zrakoplovne


karte, rubova pocrnjelih od vatre. Unutra je još uvijek bio komadić ukrcajne propusnice, ali vidjelo se samo pet zadnjih slova. inger. Pogledala je Gabriela. — Kako se zvao onaj drugi muškarac u automobilu? — upitala je. — Zielinski. Tako sam i mislila. Namrštio se na komadić ukrcajne propusnice. — Identificirali su sva četiri tijela. Comley i njegova kćerka, Zielinski i Maura. — Kome onda pripada ova karta? — upitala je. Možda je ostala osobi koja je prije njih unajmila automobil. — Još jedna stvar koja se ne uklapa. Ovo i onaj sigurnosni pojas. — Moglo bi biti posve nepovezano. Gabriele, zašto tebe to ne muči? Ne mogu vjerovati da jednostavno prihvaćaš! Uzdahnuo je. — Samo si otežavaš stvari. — Potrebna mi je tvoja podrška. Pokušavam te podržati. Ne obazirući se na ono što govorim? Oh, Jane. — Ovio je ruke oko nje, ali ona je ostala ukočena i hladna u njegovom zagrljaju. — Učinili smo što smo mogli. Sad moramo otići kući. Moramo nastaviti sa svojim životima. Što Maura ne može. Najednom je postala bolno svjesna svega što Maura više nikad neće iskusiti. Hladnog zraka koji joj nadire u pluća i iz njih. Topline muških ruku oko svog tijela. Možda jesam spremna otići kući, pomislila je. Ali nisam gotova s postavljanjem pitanja. — Hej! — povi kao je muški glas iz visine. — Š to vas dvoje radite tamo dolje? Oboje su podigli pogled i ugledali muškarca koji je stajao na cesti iznad njih. Gabriel je mahnuo i odvratio: — Dolazimo! Uspon je bio daleko teži od spusta. Novi sloj snijega prekrio je varavi led, a vjetar je uporno nosio snijeg u njihova lica. Gabriel je prvi stigao do ceste, a J ane se uzverala za njim, sva zadihana. Uz rub ceste bio je parkiran pohabani kamionet. Pokraj njega je stajao sjedokosi muškarac s puškom u ruci, cijevi uperene u tlo. Lice mu je bilo izbrazdano kao da je čitav život proveo u grubim vremenskim uvjetima, a čizme i jakna izgledali jednako istrošeni. Iako se činilo da je u sedamdesetim godinama života, stajao je uspravan i nepopustljiv kao bor. — Ono dolje je mjesto nesreće — rekao je muškarac. - Nije turistička atrakcija. Svjesni smo toga, gospodine — odgovorio je Gabriel. Ujedno je privatni posjed. Moj posjed. — Muškarac je čvršće stisnuo pušku. Iako ju je i dalje držao uperenu u tlo, njegovo držanje jasno je davalo do znanja da je spreman u hipu je podići. — Pozvao sam policiju. Zaboga — rekla je Jane — to je smiješno. Muškarac je okrenuo nenasmiješeni pogled prema njoj. — Nemate zašto prekapati tamo dolje. — Nismo prekapali. — Sinoć sam iz te gudure potjerao hrpu tinejdžera. Tražili su suvenire. — Mi smo policajci — rekla je Jane. Muškarac je sumnjičavo pogledao njihov unajmljeni automobil. — Niste iz grada? — Jedna od žrtava bila nam je prijateljica. Poginula je u toj guduri. To kao da ga je iznenadilo. Dugo je netremice promatrao Ja ne kao da pokušava odlučiti bi li joj vjerovao. Nye skidao pogled s njih ni kad se iza zavoja pojavilo vozilo šerifske službe okruga Sublette i zaustavilo iza kamioneta. Iz vozila je izašao poznati polic ajac. Bio je to zamjenik Marti neau kojeg su nekoliko


večeri ranije sreli na mjestu dvostrukog umorstva. — Hej, Monty — zazvao je. — Što se ovdje zbiva? — Uhvatio sam ove ljude kako neovlašteno ometaju moj posjed, Bobby. Tvrde da su iz policije. Martineau je pogledao Jane i Gabriela. — Uh, zapravo jesu. — Molim? Pristojno je kimnuo glavom Jane i Gabrielu. — Agent Dean, zar ne? I dobar dan, gospodo. Žao mi je zbog ovog nesporazuma, ali gospodin Loftus je malo nervozan zbog ometača posjeda. Naročito nakon što su sinoć ovdje bili oni klinci. — Otkud znaš ove ljude?— strogo je upitao Loftus, očito neuvjeren. — Monty, oni su u redu. Vidio sam ih u Krugu B, kad su svratili porazgovarati s Fah e yem. — Okrenuo se prema Jane i Gabrielu i obratio im se blažim glasom. — Doista mi je žao zbog vaše prijateljice. Hvala vam, zamjenice — odgovorio je Gabriel. Loftus je pomirljivo progunđao. — U tom slučaju vam valjda dugujem ispriku. - Ispružio je ruku. Gabriel se rukovao s njim. — Isprike nisu potrebne, gospodine. — Jednostavno, uočio sam vaš automobil i pomislio da je došlo još lovaca na suvenire. Ludi klinci, posvema u onim budalaštinama o smrti i vampirima. — Loftus je pogledao pougljenjeni Suburban u guduri. — Nije kao što je bilo nekoć kad sam ja ovdje odrastao. Kad su ljudi poštovali privatni posjed. Sad svi misle da mogu doći loviti na mojoj zemlji. Ostaviti ulaz na moj posjed širom otvoren. Jane je pročitala izraz koji je preletjeo Martineauovim licem: Ovu sam priču čuo već tisuću puta. — A ti se, Bobby, nikad ne pojaviš na vrijeme da išta učiniš — dodao je Loftus. Sad sam ovdje, nisam li? — usprotivio se Martineau. Svrati kasnije do mene i pokazat ću ti što su učinili mojim ulaznim vratima. Nešto se mora poduzeti. U redu. Mislim danas, Bobby. — Loftus se popeo u svoj kamionet i motor je zaštropotao. Mrzovoljno mahnuvši rukom, nevoljko je doviknuo: — Oprostite, još jednom. — Zatim se odvezao. Tko je taj tip? — upitala je Jane. Martineau se nasmijao. — Montgomery Loftus. Njegova obitelj imala je ono, milijardu hektara u blizini. Ranč po imenu Dvostruki L. — Bio je prilično ljut na nas. Mislila sam da će nas prorešetati onom svojom puškom. Ovih je dana ljut zbog svega. Znate kako je s nekim starcima. Uvijek se žale da nije kao što je nekoć bilo. Nikad nije, pomislila je Jane gledajući kako se Martineau vraća u svoje vozilo. Neće biti isto ni u Bostonu. Ne sad kad više nema Maure. Dok su se vozili natrag u hotel, Jane je gledala kroz prozor i razmišljala o svom zadnjem razgovoru s Maurom. Bilo je to u mrtvačnici i stajale su za obdukcijskim stolom dok je Maura secirala leš. Govorila je o svom predstojećem putovanju u Wyoming. Kako nikad u životu nije bila ondje, kako se veseli što će vidjeti velikog jelena i bizona, i možda čak vuka ili dva. Razgovarale su o Janeinoj majci i razvodu Barryja Frosta i kako te život uvijek iznenadi. Jednostavno nikad ne znaš što leži iza ugla, rekla je Maura. Ne, nikad ne znaš. Nisi imala pojma da ćeš se iz Wyominga kući vratiti u lijesu. Skrenuli su na hotelsko parkiralište i Gabriel je ugasio motor. Na trenutak su sjedili ne govoreći. Još se toliko toga mora obaviti, pomislila je. Telefonski pozivi. Potpisivanje dokumenata. Dogovaranje prijevoza lijesa. Umarala ju je pomisao na to. Ali sad će barem otići


kući. Regini. — Znam da je tek podne, ali mislim da bi nam oboma dobro došlo piće — rekao je Gabriel. Kimnula je glavom. - Slažem se, — Gurnula je svoja vrata i izašla iz automobila na snijeg koji je meko padao. Držali su se jedno drugoga dok su hodah parkiralištem, čvrsto se obgrlivši oko struka. Koliko bi današnji dan bio teži bez njega ovdje, pomislila je. Sirota Maura je sve izgubila, a ja sam i nadalje blagoslovljena ovim muškarcem. Blagoslovljena budućnošću. Zakoračili su u hotelski bar u kojem je svjetlo bilo toliko prigušeno da isprva nisu uočili Brophyja koji je sjedio u jednom separeu. Tek kad su joj se oči privikle na sumrak, opazila ga je. Nije bio sam. Sučelice njemu za stolom sjedio je muškarac koji je sad ustao, visok i odbojan lik u crnome. Anthony Sansone bio je notorno povučen od svijeta i toliko paranoičan u pogledu svoje privatnosti da se rijetko odvaživao u javnost. A ipak je bio ovdje, stajao u njihovom hotelskom baru, ne skrivajući tugu. — Trebali ste me nazvati, istražiteljice — rekao je Sansone. — Trebali ste me zamoliti da vam pomognem. Oprostite — odgovorila je Jane. — Nisam se sjetila. Maura je bila i moja prijateljica. Da sam znao da je nestala, odmah bih doletio natrag iz Italije. Ništa ne biste mogli učiniti. Nitko od nas ništa nije mogao učiniti. - Pogledala je Brophyja koji je nijemo sjedio kamena izraza lica. Ova dva muškarca nikad nisu voljela jedan drugoga, a ipak su sjedili zajedno, objavivši primirje u sjećanje na Mauru. Moj mlažnjak čeka u zračnoj luci — rekao je Sansone. — Čim predaju njezino tijelo, možemo svi zajedno kući. Trebali bi ga predati danas poslijepodne. Tad ću obavijestiti svog pilota. — Njegov uzdah bio je težak od tuge. — Nazovite me kad je vrijeme da prevezemo tijelo. Odvest ćemo Mauru kući. U udobnoj čahuri mlažnjaka Anthonyja Sansonea, četvero putnika bilo je nijemo dok su letjeli ka istoku, u noć. Možda su svi razmišljali, kao Jane, o svojoj neviđenoj družici koja se vozila u teretnom prostoru, zatvorena u lijes, pohranjena u mračnom i hladnom spremištu. Ovo je bio prvi put da je Jane letjela privatnim mlažnjakom. Da je bila bilo koja druga prigoda, oduševila bi se mekim kožnim sjedalima, obiljem prostora za noge, mnoštvom udobnosti na koje su naviknuti veoma imućni putnici. Ali jedva da je i zamijetila okus sendviča od savršeno ružičaste pečene govedine koji joj je stjuard poslužio na porculanskom tanjuru. Iako je propustila i ručak i večeru, jela je bez teka, uzimajući hranu samo zato što je njezinom tijelu trebalo goriva. Daniel Brophy uopće nije jeo. Njegov je sendvič ležao nedirnut dok je on zurio u noć, ramena ovješenih pod teretom tuge. I krivnje također, nedvojbeno. Krivnje spoznaje o tome što je moglo biti, da je odabrao ljubav pred dužnošću, Mauru pred Bogom. Sad je žena do koje mu je bilo stalo bila pougljenjeno meso, zaključana u spremištu ispod njihovih nogu. — Kad se vratimo u Boston, moramo donijeti neke odluke — rekao je Gabriel. Jane je pogledala svog supruga i zapitala se kako uspijeva ostati usredotočen na potrebne zadatke. Trenutci kao ovaj podsjetili bi je da se udala za marinca. — Odluke? — upitala je. Moramo dogovoriti pogreb. Poslati obavijesti. Zasigurno postoje rođaci koje moramo nazvati. Nema obitelj — rekao je Brophy. — Ima samo ma... — Ušutio je, ne dovršivši riječ majka. Niti je izgovorio ime na koje su svi pomislili: Amalthea Lank. Prije dvije godine, Maura je potražila svoju biološku majku, čiji joj je identitet dotad bio nepoznat. Potraga ju je na kraju dovela do ženskog zatvora u Framinghamu. Do žene krive za nezirecive zločine. Amalthea nije bila majka koju bi itko poželio svojatati i Maura nikad nije govorila o njoj.


Daniel je ponovio, ovaj put odlučnije: — Nema obitelj. Imala je samo nas, pomislila je Jane. Svoje prijatelje. Dok je Jane imala supruga i kćerku, roditelje i braću, Maura je imala tek nekolicinu prisnih veza. Imala je ljubavnika kojeg je viđala isključivo potajno i prijatelje koji je nisu uistinu poznavali. To je bila istina koju je Jane sad morala priznati: Nisam je uistinu poznavala. — Što je s njezinim bivšim suprugom? — upitao je Sansone. — Mislim da još uvijek živi u Kaliforniji. Victor? — Brophy se s gađenjem nasmijao. — Maura ga je pre zirala. Ne bi ga željela nigdje u blizini svog pogreba. Znamo li što je željela? Kakve je želje za pogreb imala? Nije bila pobožna pa pretpostavljam da bi željela svjetovnu službu. Jane je pogledala Brophyja koji se najednom ukočio. Nije mislila da je Sansone želio svojom primjedbom »spustiti« svećeniku, ali u zraku između dvojice muškaraca najednom se osjetila napetost. Brophy je ukočeno odgovorio: — Iako se udaljila od Crkve, svejedno ju je poštovala. — Bila je predana znanstvenica, oče Brophy. Činjenica da je poštovala crkvu ne znači da je vjerovala u nju. Vjerojatno bi joj se učinilo čudnim da na pogrebu ima vjersku službu. A kao ateistki nji, ne bi li joj katolička služba ionako bila uskraćena? Brophy je odvratio pogled. — Bi — priznao je. — Takva je službena politika. — Postavlja se i pitanje bi li željela pogreb ili kremiranje. Znamo li što je Maura željela? Je li ikad s tobom govorila o toj temi? Zašto bi? Pa bila je mlada! — Brophyja je najednom izdao glas. — Kad imaš samo četrdeset dvije godine, ne razmišljaš što želiš da se učini s tvojim mrtvim tijelom! Ne misliš o tome koga bi trebalo i ne bi trebalo pozvati na pogreb. Previše si zaposlen življenjem. — Duboko je udahnuo i skrenuo pogled. Dugo nitko nije rekao ni riječ. Jedini zvuk bilo je ravnomjerno brujanje motora mlažnjaka. — Znači da mi to moramo odlučiti za nju — najzad je rekao Sansone. — Mi? — upitao je Brophy. Samo pokušavam ponuditi svoju pomoć. I potrebna sredstva, ma koliko to moglo koštati. Ne može se sve kupiti i sve platiti. Misliš li da je to ono što pokušavam učiniti? Nije h to razlog zbog kojeg si ovdje? Razlog zbog kojeg si se obrušio svojim mlažnjakom i preuzeo nadzor? Zato što to možeš? Jane je ispružila ruku i dodirnula Brophyjevu. — Daniele. Opusti se. — Ovdje sam zato što sam i ja mario za Mauru - rekao je Sansone. Što si tako obilno dao do znanja i njoj i meni. Oče Brophy, meni je oduvijek bilo posve jasno gdje su Maurini osjećaji. Ništa što sam ja mogao učiniti, ništa što sam joj ja mogao ponuditi ne bi moglo promijeniti činjenicu da je voljela tebe. Ali si svejedno uvijek čekao u prikrajku. I nadao se prilici. Prilici da joj ponudim pomoć, zatreba li joj ikad. Pomoć koju nikad nije zatražila dok je bila živa. - Sansone je uzdahnuo. — Da barem jest. Možda sam je mogao... — Spasiti? — Ne mogu iznova napisati povijest. Ali obojica znamo da je situacija mogla biti drugačija. — Pogledao je ravno u Brophyja. — Mogla je biti sretnija. Brophyjevo je lice oblila tamna rumen. Sansone je upravo izrekao najokrutniju od svih istina, ali bila je to istina očita svakome tko je poznavao Mauru, svakome tko ju je promatrao tijekom proteklih nekoliko mjeseci i opazio kako je njezino već vitko tijelo dodatno omršavjelo, kako joj je tuga prigušila osmijeh. Nije bila sama u svojoj boli: Jane je istu tu tugu vidjela odraženu i u očima Daniela Brophyja, nadopunjenu krivnjom. Volio je Mauru, ali ju je činio


nesretnom; bila je to činjenica koju mu je bilo utoliko teže podnijeti jer ju je istaknuo Sansone. Brophy je napola ustao sa svog sjedala, prstiju stisnutih u šake, i Jane je posegnula za njegovom rukom. — Prestani — rekla je. — Obojica prestanite! Zašto to činite? Pa nije ovo neko nadmetanje koje će odlučiti tko ju je najviše volio. Svi smo marili za nju. Nije važno tko bi je više usrećio. Mrtva je i nema načina da promijenimo prošlost. Brophy je potonuo natrag na svoje sjedalo, bijes je polako istjecao iz njegova tijela. — Zaslužila je bolje — rekao je. — Bolje od mene. — Okrenuo se i zagledao kroz prozor, povlačeći se u vlastitu bijedu. Posegnula je ne bi li ga ponovno uhvatila za ruku, ali Gabriel ju je spriječio. — Daj mu malo prostora — šapnuo je. To je i učinila. Prepustila je Brophyja njegovim šutnjama i kajanjima i pridružila se svom suprugu na kraju proreda između sjedala. Sansone je također ustao i udaljio se u dno zrakoplova, povlačeći se u svoje vlastite misli. Ostatak leta, sjedili su odvojeni i u šutnji, dok je zrakoplov s Maurinim tijelom letio istočno, prema Bostonu.


DVADESET DVA

Oh, Maura, da si barem ovdje da ovo vidiš. Jane je stajala ispred ulaza u Episkopalnu crkvu Emmanuel i promatrala kako postojana bujica ožalošćenih dolazi odati posljednju počast doktorici Mauri Isles. Maura bi bila iznenađena svom ovom gungulom. Zadivljena, a možda bi joj bilo i malo nelagodno: nikad nije uživala biti središtem pozornosti. Jane je prepoznala mnoge od ovih ljudi jer su dolazili iz istog svijeta koji su nastavale i Maura i ona, svijeta koji se vrtio oko smrti. Uočila je liječnike Bristola i Costasa iz Ureda mrtvozornika i tiho pozdravila Maurinu tajnicu Louise i pomoćnika u mrtvačnici, Yoshimu. Bilo je i policajaca — Janein partner Barry Frost, kao i većina Odjela za umorstva, koji su svi dobro poznavali ženu koju su privatno zvali Kraljicom mrtvih. Kraljicom koja je i sama sad ušla u to kraljevstvo. Ali onaj muškarac kojeg je Maura voljela više od svega nije bio ovdje i Jane je shvaćala zašto. Duboko ožalošćen Daniel Brophy sad se povukao od svijeta i neće nazočiti službi. Privatno se oprostio od Maure; ogoliti svoju bol u javnosti bilo je više no što je itko mogao tražiti od njega. — Bolje da zauzmemo svoja mjesta — nježno je rekao Gabriel. — Tek što nisu počeli. Slijedila je svog supruga proredom između crkvenih klupa do prvoga reda. Zatvoreni lijes izdizao se tik ispred nje, uokviren velikim vazama ljiljana. Anthony Sansone nije ni na čemu štedio i mahagonijeva površina lijesa bila je uglačana do takvoga sjaja da je na njoj vidjela svoj vlastiti odraz. Ušla je svećenica na dužnosti — ne Brophy, već velečasna Gail Harriman iz episkopalne crkve. Maura bi cijenila činjenicu da obred njoj u spomen vodi žena. Svidjela bi joj se i crkva, poznata po svojoj otvorenosti i dobrodošlici svima u svoj zagrljaj. Nije vjerovala u Boga, ali vjerovala je u prijateljstvo i ovo bi odobrila. Kad je velečasna Harriman počela govoriti, Gabriel je uhvatio Jane za ruku. Osjetila je kako joj se grlo steže i potisnula ponižavajuće suze. Tijekom četrdeset minuta homilija i pjesama i riječi sjećanja, trudila se ostati pribrana, čvrsto stisnutih zubiju, leđa ukočeno priljubljenih uz naslon klupe. Kad je napokon služba završila, još uvijek je bila suhih očiju, ali svi su je mišići boljeli kao da je upravo odteturala s bojnog polja. Šestorica nosača lijesa su ustali, među njima Gabriel i Sansone, i polako odnijeli lijes proredom između klupa prema mrtvačkim kolima koja su čekala ispred crkve. Dok su ostali ožalošćeni izlazili iz zgrade, Jane se nije ni pomaknula. Ostala je na svom sjedalu i zamišljala Maurino konačno putovanje. Svečanu vožnju do krematorija. Ukliznuće u plamen. Konačno pretvaranje kostiju u pepeo. Ne mogu vjerovati da te više nikad neću vidjeti. Osjetila je kako se oglasio njezin mobitel. Tijekom službe isključila je zvuk i ovo iznenadno vibriranje o njezin pojas bilo je zapanjujući podsjetnik da dužnost i nadalje zahtijeva njezinu pozornost. Poziv je sudeći po broju bio iz Wyominga. — Istražiteljica Ri zzoli — tiho je odgovorila. S druge strane linije začula je Queenanov glas. — Znači li vam išta ime Elaine Salinger? upitao je. - Bi li trebalo? — Znači, nikad ranije niste čuli to ime? Uzdahnula je. — Upravo sam odsjedila kroz Maurinu posljednji ispraćaj. Bojim se da se


ne mogu baš usredotočiti na smisao ovog poziva. — Netom je prijavljen nestanak žene po imenu Elaine Salinger. Jučer se trebala vratiti na posao u San Diego, ali čini se da se nikad nije vratila s odmora. Ni uhvatila let kući iz Jackson Holea. San Diego. I Douglas Comley je bio iz San Diega. — Ispostavilo se da su se poznavali — nastavio je Queenan. — Elaine Salinger, Arlo Zielinski i Douglas Comley. Bili su prijatelji i svi su trebali letjeti kući istog dana. Jane je čula lupanje vlastitog srca kako joj zuji u ušima. Najednom joj se u mislima pojavila slika poderane ukrcajne propusnice koju je podigla u guduri. Komadića papira s djelićem imena putnika: inger. Salinger. — Kako je izgledala ta žena? — upitala je. — Koliko je bila stara, koliko visoka? Proveo sam protekli sat saznavajući upravo to. Elaine Salinger ima trideset devet godina. Metar sedamdeset visoka, pedeset i sedam kilograma teška. Smeđokosa. Jane je skočila na noge. Crkva se još nije ispraznila pa se morala proguravati kroz zaostale pojedince dok je trčala proredom između klupa prema izlazu. Stigla je do vrata upravo na vrijeme da vidi kako mrtvačka kola odlaze. — Zaustavite kola! — povikala je. Gabriel se okrenuo prema njoj. — Jane? — U koju mrtvačnicu idu? Zna li itko? Sansone ju je zbunjeno pogledao. — Ja sam sve dogovorio. Istražiteljice, u čemu je problem? — Odmah ih nazovite. Recite im da tijelo ne smije biti kremirano. Zašto? Mora ići u Ured mrtvozornika. Doktor Abe Bristol zurio je u prekriveni leš, ali nije ga pokušao otkriti. Za muškarca koji je svoje radne dane provodio otvarajući mrtvace, izgledao je potresen mogućnošću da podigne plahtu. Većina ljudi u prostoriji bili su veterani višestrukih prizora smrti, ali svi su prezali pred onim što je ležalo ispod pokrova. Samo je Yoshima dosad pogledao tijelo, kad ga je po dolasku snimio rendgenom. Sad je stajao podalje od stola, kao da je toliko traumatiziran da ne želi imati više nikakve veze s njime. — Ovo je obdukcija koju doista ne želim obaviti — rekao je Bristol. Netko mora pogledati ovo tijelo. Netko nam mora dati konačan odgovor. Problem je da nisam siguran da će nam se odgovor imalo više svidjeti. — Još je nisi ni pogledao. — Ali vidim rendgenske snimke. — Pokazao je na snimke lubanje, kralježnice i zdjelice koje je Yoshima pričvrstio na svijetleću kutiju. — Mogu vam reći da su posve u skladu sa ženom Maurine visine i dobi. A prijelomi su upravo onakvi kakve biste očekivali od ozljeda koje je pretrpio nevezani putnik. Maura je uvijek stavljala sigurnosni pojas — rekla je Jane. — U tome je bila kompulzivna. Znaš kakva je bila. — Bila. Ne mogu prestati koristiti prošlo vrijeme. Ne mogu posve vjerovati da će ovaj pregled išta promijeniti. Istina - suglasio se Bristol. — Ne staviti pojas nije joj nimalo nalik. — Navukao je rukavice i nevoljko odmaknuo plahtu. I prije no što je ugledala tijelo, Jane se lecnula, stavivši dlan preko nosa od vonja spaljena mesa. Osjetila je nalet mučnine i okrenula se i ugledala Gabrielovo lice. Činilo se da se on barem drži, ali izraz zaprepaštenja u njegovim očima bio je nedvojben. Primorala se ponovno se okrenuti prema stolu. Vidjeti tijelo za koje su vjerovali da je Maurino.


Nije to bio prvi put da Jane vidi pougljenjene ostatke. Jednom je gledala obdukcije tri žrtve paleža, dvoje male djece i njihove majke. Sjećala se kako su ta tri leša ležala na stolovima, povijenih udova, s rukama ispruženim kao u boksača koji traže tučnjavu. Žena koju je sad vidjela bila je zaleđena u istom boksačkom položaju, tetiva stegnutih od velike vrućine. Jane se približila još korak i zagledala u ono što je trebalo biti lice. Pokušala je vidjeti nešto — bilo što — poznato, ali vidjela je samo neprepoznatljivu masku pougljenjena mesa. Netko je iza nje zaprepašteno zadahtao i kad se okrenula, ugledala je Maurinu tajnicu Louise koja je stajala na pragu. Louise bi se rijetko odvažila ući u obdukcijsku salu i Jane se iznenadila vidjevši je ondje, i to tako kasno. Žena je bila odjevena u zimski kaput, a na vjetrom raskuštranoj sijedoj kosi svjetlucale su snježne pahulje koje su se topile. — Vjerojatno se ne želiš nimalo više približiti, Louise — rekao je Bristol. Ali bilo je prekasno. Louise je već ugledala leš i nepomično stajala, previše prestravljena da bi zakoračila i korak dalje. — Doktore... Doktore Bristol... — Što je? Pitali ste za zubara. Onog kojemu je išla doktorica Isles. Najednom sam se sjetila da me zamolila da joj dogovorim termin pa sam pregledala rokovnik. Bilo je to prije nekih šest mjeseci. — Jesi li pronašla ime njezinog zubara? — I bolje od toga. — Louise je ispružila smeđu omotnicu. — Imam njezine rendgenske snimke. Kad sam mu objasnila zašto su mi potrebne, rekao mi je da se dovezem do njega i dođem po njih. Bristol je prešao prostoriju u nekoliko brzih koraka i zgrabio omotnicu iz Louisine ruke. Yoshima je već skidao snimke lubanje s osvijetljenog zida, kruta je plastika brenčala dok ih je žurno potezao iz kvačica kako bi napravio mjesta. Bristol je izvukao snimke zubiju iz omotnice. To nisu bili panogrami kao u mrtvačnici, već male rendgenske snimke zagriza koje su izgledale kao patuljci u Bristolovim mesnatim rukama. Kad ih je pričvrstio na zid, Jane je opazila ime pacijentice na naljepnici. ISLES, MAURA. — Snimke su napravljene u protekle tri godine — zamijetio je Bristol. — I ovdje imamo dovoljno za identifikaciju. Zlatne krunice na donjem desnom i lijevom kutnjaku. Izvađen živac... Napravio sam panograme tijela - rekao je Yoshima. Prelistao je snimke spaljenog leša. — Evo ih. — Pričvrstio je snimke na zid, tik pokraj Maurinih rendgenskih snimki. Svi su se nagurali bliže zidu. Na trenutak nitko nije rekao ni riječ dok su prelijetali pogledima s jednih snimki na druge. Tad je Bristol rekao: — Mislim da je prilično jasno. — Okrenuo se prema Jane. — Tijelo na onome stolu nije Maurino. Zrak je glasno nadro iz Janeinih pluća. Yoshima je klonuo uz ploču stola, kao da je najednom previše slab da bi ostao na nogama. — Ako je ovo tijelo Elaine Salinger, tad nam još uvijek ostaje isto pitanje kao i ranije — rekao je Gabriel. — Gdje je Maura? Jane je izvadila svoj mobitel i nazvala. Telefon je tri puta zazvonio, nakon čega se javio glas-. — Istražitelj Queenan. — Maura Isles još uvijek je nestala osoba — rekla je. — Vraćamo se u Wyoming.


DVADESET TRI

Maura se probudila na zvuk pucketanja drva koje je gorjelo. Svjetlo vatre zaplesalo je preko njezinih sklopljenih vjeđa i osjetila je slatki miris melase i slanine, miris svinjetine i graha koji se krčkao iznad vatre. Iako je ležala savršeno mirno, njezin zarobitelj osjetio je da više ne spava. Njegove čizme zastrugale su bliže njoj, a njegova sjena zapriječila svjetlo vatre kad se nagnuo iznad nje. — Bolje jedi — progunđ ao je i gurnuo žlicu graha prema njoj. Okrenula je glavu na drugu stranu, osjetivši mučninu od mirisa. — Zašto ovo činiš? — šapnula je. — Pokušavam te održati na životu. Ondje u selu je jedan muškarac. Mora hitno u bolnicu. Moraš mi dopustiti da mu pomognem. Ne možeš. Odveži me. Molim te. Samo ćeš pobjeći. — Odustao je od pokušaja da silom ugura hranu u njezina usta i umjesto toga gurnuo žlicu u svoja. Pogledala je lice koje je zurilo u nju. Osvjetljene vatrom iza leda, crte njegova lica bile su nevidljive. Vidjela je samo obris glave, zastrašujuće ogromne s krznom obrubljenom kapuljačom. Negdje u sjenama zacvilio je pas i zastrugale kandže. Životinja se približila i ona je namirisala njezin vreli dah, osjetila kako je liže po licu. Bio je to velik pas, kuštrav i nalik vuku, i iako je djelovao prijateljski raspoložen, ona se lecnula od njegove pažnje. Medi se sviđaš. Većinu ljudi ne voli. Možda ti govori da sam u redu — rekla je. — I da bi me trebao pustiti. Prerano je. — Okrenuo se i približio vatri. Grabio je žlicom grah iz zdjele i trpao ga u svoja usta životinjskom glađu. Obavi jen dimom, izgledao je kao neko primitivno stvorenje koje čuči na svjetlu drevne logorske vatre. Kako to misliš, prerano je? — upitala je. Samo je nastavio jesti, glasno srčući iz žlice, posvema usredotočen na to da napuni želudac. Bio je životinja, vonjao na znoj i dim, nimalo uljuđeniji od psa. Zapešća su joj bila izgrebana od užeta kojim su bila vezana, a kosa zamršena i puna uši. Danima je hripala i kašljala od gustog dima u njihovom skloništu. Gušila se, dok je ovo smrdljivo stvorenje mirno sjedilo i trpalo hrano u usta, ne mareći hoće li ona živjeti ili umrijeti. — Proklet bio — rekla je. — Pusti me. Pas je tiho zarežao i stao uz gospodara. Lik koji je čučao uz vatru polako se okrenuo prema njoj i na bezizražajnoj sjeni koja je bila njegovo lice ona je zamislila zla koja su bila utoliko više zastrašujuća jer ih nije mogla vidjeti. Nijemo je posegnuo u svoju naprtnjaču. Kad je vidjela što je izvadio, ukočila se. Odraz vatre svjetlucao je na oštrici i bacao namreškane sjene uzduž zubaca. Lovački nož. Na stolu za obdukciju vidjela je što takav nož može učiniti ljudskome mesu. Pipala je zarezanu kožu, ravnalom mjerila rane koje su odvajale mišić i tetivu i ponekad čak i kost. Zurila je u oštricu postavljenu iznad nje i šćućurila se od straha kad je spustio nož. Naglim trzajem prerezao je uže kojim su joj bila vezana zapešća, a zatim joj oslobodio i gležnjeve. Krv joj je navrla u dlanove. Otpuzala je što dalje od njega i povukla se u mračni kutak. Ondje se šćućurila teško dišući, a srce joj je mahnito lupalo od napora na koji nije bila naviknuta. Danima je bila vezana, bilo joj je dopušteno ustati samo kad je morala koristiti kantu. Sad je osjećala vrtoglavicu i slabost, i sklonište kao da se ljuljalo kao brod na uzburkanom moru. Prišao je bliže, dok se nije našao tik ispred nje i ona je osjetila vonj vlažne vune. Dosad je njegovo lice skrivala tama. Sad je uspjela razabrati mršave obraze zaprljane Čađom i golobradu čeljust. Gladne, duboko usađene oči. Maura je netremice promatrala to upalo lice i zapanjeno shvatila: on je tek dječak, od najviše šesnaest godina. Ali dječak dovoljno velik i snažan da je


sredi jednim potezom noža. Pas se približio gospodaru i bio nagrađen tapšanjem po glavi. Momak i pas oboje su zurili u nju, razmišljajući o neobičnom stvorenju koje su uhvatili na cesti. — Moraš me pustiti — rekla je Maura. — Tražit će me. Više neće. — Momak je gurnuo nož za pojas i vratio se do vatre. Gasnula je i hladnoća je već počela prodirati u njihovo sklonište. Ubacio je novu cjepanicu i plamičci su zaplesali u krugu kamena. Kad se vatra razgorjela, uspjela je razabrati još pojedinosti potleušice u kojoj je bila zarobljena. Koliko sam već dana ovdje? Nije znala. Nije bilo prozora i nije vidjela je li vani dan ili noć. Zidovi su bili od grubo istesanih klada spojenih suhim blatom. Slamarica od grančica prekrivenih dekama služila je kao njegov krevet. Uz vatru je bio jedan jedini lonac za kuhanje i limenke hrane, naslagane u urednu piramidu. Uočila je staklenku maslaca od kikirikija koja joj je izgledala poznato; bila je to ona ista staklenka koju je nosila u svojoj naprtnjači. Zašto ovo činiš? — upitala je. - Što želiš od mene? Pokušavam ti pomoći. Time što si me dovukao ovamo? Što me držiš zarobljenu? — Nije mogla suspregnuti preziran smijeh. — Jesi li lud? Stisnuo je oči i uputio joj tako mračan, tako prodoran pogled da se zapitala nije li ga upravo gurnula predaleko. — Spasio sam ti život — rekao je. — Ljudi će me tražiti. I nastavit će tražiti, ma koliko dugo je potrebno. Ne pustiš li me... Nitko te ne traži, gospođo. Jer si mrtva. Njegove riječi, izgovorene tako mirno, prestravile su je do kostiju. Mrtva si. Jedan divlji, dezorijentirajući trenutak pomislila je da je to možda istina, da je doista mrtva. Da je ovo njezin pakao, njezina kazna, da je zauvijek zarobljena u mračnoj i hladnoj divljini koju je sama stvorila, s ovim neobičnim prijateljem koji je napola dječak, napola muškarac. Promatrao je njezinu zbunjenost sa sablasnim mirom, ne rekavši ni riječ. — Kako to misliš? — šapnula je. Pronašli su tvoje tijelo. Ali ja sam ovdje. Živa sam. Na radiju nisu tako rekli. - Ubacio je novu cjepanicu u vatru i plamen je skočio uvis, ispunivši sklonište dimom od kojeg su joj zasuzile oči i zapeklo je grlo. Zatim je otišao u kut gdje je čučnuo iznad mračne hrpe odjeće i naprtnjača. Kopajući po hrpi, izvukao je mali radio. Uključio ga je i zasvirala je metalna glazba, isprekidana statičkim elektricitetom. Neka country-western pjesma, koju je pjevala žena cvileći o ljubavi i izdaji. Pružio joj je radio. — Pričekaj vijesti. Međutim, njezin je pogled bio uperen u hrpu stvari u kutu. Opazila je svoju vlastitu naprtnjaču, onu koju je nosila na leđima kad je odlazila iz doline. I opazila je nešto drugo što ju je preplašilo. — Ti si uzeo Elaininu torbicu — rekla je. — Ti si lopov. Htio sam znati tko je u dolini. Ono su bili tragovi tvojih krplji. Promatrao si nas. Čekao sam da se netko vrati. Vidio sam vašu vatru. Zašto nam nisi jednostavno pristupio? Zašto si se šuljao naokolo? Nisam znao jesi li jedna od njegovih ljudi. Jedna od njih. Od koga? Od Skupa — tiho je odgovorio. Sjetila se riječi koje su bile utisnute zlatnim slovima u kožom uvezanu Bibliju. Riječi našeg Proroka. Mudrost Skupa. I sjetila se portreta koji je visio u svakoj kući. Jedna od njegovih ljudi, rekao je dječak. Prorokovih. Ona country-western pjesma je utihnula. Oboje su se okrenuli prema radiju kad se začuo glas DJ-a. — Saznajemo nove pojedinosti o strašnom sudaru na cesti Skyview. Četvero turista poginulo je prošli tjedan kad je njihov unajmljeni Suburban skliznuo preko ruba i strmoglavio se petnaest metara u guduru. Imena žrtava sad su poznata i to su Arlo Zielin ski i doktor Douglas


Comley iz San Diega, kao i trinaestgodišnja kćerka doktora Comleya, Grace. Četvrta žrtva je doktorica Maura Isles iz Bostona. Doktori Isles i Comley oboje su bili u gradu na liječničkoj konferenciji. Zaleđene ceste i slaba vidljivost tijekom sniježne oluje prošle subote možda su pridonijeli nesreći. Momak je ugasio radio. — To si ti, nisi li? Ti si liječnica iz Bostona. — Posegnuo je u njezinu naprtnjaču i izvadio njezinu lisnicu. — Pronašao sam tvoju vozačku dozvolu. — Ne razumijem — promrmljala je. — Došlo je do strašne pogreške. Oni nisu mrtvi. Bili su živi kad sam otišla od njih. Grace i Elaine i Arlo, bili su živi. Misle da je ona ti. — Pokazao je na Elaininu torbicu. Nije bilo nikakvog sudara! A Doug je odskijao prije nekoliko dana! Nije uspio. Otkud znaš? Čula si što su rekli na radiju. Uhvatili su ga prije no što se spustio niz planinu. Nitko se nije izvukao živ, osim tebe. I to samo zato što nisi bila ondje kad su došli. Ali oni su nas dolazili spasiti! Čula sam ralicu. Čula sam je kako se uspinje cestom. Netom prije nego što si ti... — Najednom joj se zavrtjelo u glavi i spustila je glavu medu koljena. Ovo je pogrešno, posve pogrešno. Momak joj laže. Zbunjuje je, plaši je kako bi ostala s njim. Ali kako može i radio pogriješiti? Na vijestima su rekli o slupanom Suburbanu s četvero poginulih. Jedna od žrtava bila je doktorica Maura Isles iz Bostona. Glava ju je boljela, što je bila posljedica udarca koji joj je momak zadao kako bi je ušutkao. Zadnje čega se sjećala prije tog udarca bio je njegov dlan čvrsto stisnut preko njezinih usana dok se ona koprcala i mahala rukama, a on je vukao dalje od ceste, daleko od jarkog sunčeva svjetla u mrak stabala. Ondje, u šumi, sjećanje se naglo prekinulo. Pritisnula je dlanove o sljepoočice, nastojeći razmišljati kroz bol, nastojeći shvatiti sve što je čula. Mora da haluciniram, pomislila je. Možda me je udario dovoljno jako da mi pukne neka žila. Možda se moj mozak polako gnječi od krvarenja. Zato ništa od ovoga nema smisla. Moram se usredotočiti. Moram se fokusirati na ono što znam, ono u što sam apsolutno sigurna da je istina. Znam da sam živa. Znam da Elaine i Grace nisu umrle u sudaru. Radio griješi. Momak laže. Polako se s mukom uspravila na noge. Momak i pas promatrali su je dok je ustajala, klimava kao novorođeno tele. Do grubo iste sanih vrata bilo je samo nekoliko koraka, ali nakon dana zaroblje nosti, noge su joj bile slabe i nesigurne. Pokuša li pobjeći, znala je da neće moći trčati brže od njih. — Ne želiš doista otići — rekao je. Ne možeš me držati zarobljenom. Odeš li, pronaći će te. Ali me ti nećeš spriječiti? Uzdahnuo je. — Ne mogu, gospodo. Ako ne želiš biti spašena. — Pogledao je psa, kao da traži njegovu utjehu. Osjetivši jad svog vlasnika, pas je zacvilio i polizao dječakovu ruku. Polako se primaknula prema vratima, napola očekujući da će je momak povući natrag. Momak je ostao nepomičan dok je ona otvarala vrata i izlazila u mrkli mrak noći. Spotaknula se u snijegu do bedra. Kad se teturajući u spravila, zatekla se ispred po svemašnjeg crnila šume. Iza nje, vatra je primamlji vo sjajila kroz otvorena vrata. Osvrnula se i vidjela da momak stoji na pragu i promatra je, dok mu se ramena ocrtavaju na svjetlu vatre. Ponovno je pogledala ispred sebe, prema stablima, zakoračila dva koraka i zaustavila se. Ne znam gdje sam ni kamo idem. Ne znam što me čeka u ovoj šumi. Nije vidjela nikakvu cestu, nijedno vozilo, ništa osim klaustrofobičnih stabala koja su okruživala bijednu malu potleu šicu. Zagrobni svijet je zasigurno dovoljno blizu da do njega dođe pješice. Koliko daleko je jedan pothranjeni momak mogao vući njezino nesvjesno tijelo?


— Do najbližeg grada ima trideset milja — rekao je. Vraćam se u dolinu. Ondje će me tražiti. Izgubit ćeš se prije no što stigneš onamo. Moram pronaći svoje prijatelje. Po mraku? Pogledala je stabla i tamu. — Gdje sam dovraga? - očajno je protisnula. — Na sigurnom, gospođo. Okrenula se prema njemu. Sad nešto sigurnija, zakoračila je prema njemu, podsjećajući samu sebe da je on tek obično dijete, ne muškarac. Od toga joj se činio manjom prijetnjom. — Tko si ti? - upitala je. Momak je šutio. — Ne želiš mi reći ni svoje ime. Ono nije važno. Što radiš ovdje posve sam? Nemaš li obitelj? Udahnuo je i teško izdahnuo. — Volio bih da znam gdje su. Maura je trepnula kad joj je vjetar zakovitlao snijeg u oči. Pogledala je prema nebu u trenutku kad su počele padati pahuljice, sitne kao prašina. Snijeg je padao na njezino lice kao hladni ubodi pribadača. Pas je izašao iz potleušice i prišao polizati Maurin goli dlan. Mokrim jezikom rashladio joj je kožu. Kao da je tražio da ga pomiluje i ona je spustila dlan na njegovo debelo krzno. — Želiš li se smrznuti ovdje vani, ja te ne mogu spriječiti — rekao je momak. — Ali ja ulazim u kuću. — Pogledao je psa. - Medo, idemo. Pas se posve ukočio. Maura je osjetila kako se dlaka na njegovom vratu najednom naježila i svaki mišić na njegovom tijelu kao da se napeo. Okrenuvši se prema stablima, Medo je tiho zarežao od čega su Maurinom kralježnicom prostrujili srsi jeze. — Medo? — rekao je momak. Što je bilo? — upitala je Maura. — Zašto to radi? Ne znam. Oboje su se zagledali u noć, nastojeći vidjeti što je uznemirilo životinju. Čuli su vjetar, šuškanje lišća, ali ništa drugo. Momak je navukao krplje. — Idi unutra — rekao je. Zatim su se pas i on udaljili u šumu. Maura je oklijevala samo nekoliko trenutaka. Čeka li mnogo duže, odmaknut će previše daleko i neće ih moći pronaći u mraku. Krenula je za njima, sa srcem koje je lupalo. Isprva ih nije vidjela, ali je čula škr ipu krplji za snijeg i trčkara nje psa kroz grmlje. Kad je zašla dublje u šumu, kad su se njezine oči privikle na tamu, počela je razabirati više pojedinosti. Prijeteća debla borova. I dva lika koja su hodala ispred nje, momak odlučno, pas skakukući kako bi raščistio duboki snijeg. Kroz stabla ispred sebe vidjela je i nešto drugo: blagi odsjaj koji je bio prozirno narančast kroz pahulje koje su padale. Osjetila je miris dima. Noge su joj klecale do napora da zadrži korak, ali nije posustala, u strahu da će zaostati, zalutati i izgubiti se. Momak i pas djelovali su neumorni i nastavili su hodati, prelazeći kako joj se činilo beskonačno područje dok je ona sve više zaostajala za njima. Ali sad ih neće izgubiti jer je vidjela kamo su se zaputili. Sve ih je privukao onaj sve jači sjaj. Kad ih je najzad sustigla, momak je stajao posve nepokretan, leđima okrenut njoj, pogleda uperenog u dolinu. Daleko ispod njih, naselje Zagrobni svijet buktjelo je u plamenu. — Moj Bože — šapnula je Maura. — Što se dogodilo? Vratili su se. Znao sam da će se vratiti. Zagledala se u dva reda plamena, uredna i pravilna kao vojničke logorske vatre. Ovo nije nesretan slučaj, pomislila je. Ovaj se plamen nije proširio s jednog krova na drugi. Netko je namjerno zapalio kuće.


Momak je stao na rub stijene, toliko blizu provaliji da je ona na jedan uspaničareni trenutak pomislila da se sprema skočiti. Zagledao se u dolinu, hipnotiziran plamenom koji je gutao Zagrobni svijet. Zavodljiva moć vatre zarobila je i njezin pogled. Zamislila je kako plamen proždire zidove kuće u kojoj se ona bila sklonila i sve pretvara u pepeo. Pahuljice su padale i otapale se na njezinim obrazima miješajući se sa suzama. Suzama za Douga i Arla, za Elaine i Grace. Tek je sad, dok je promatrala tu vatru kako gori, uistinu vjerovala da su mrtvi. — Zašto bi ih ubili? — šapnula je. — Grace je imala samo trinaest godina... bila je još djevojčica. Zašto? Zato što oni čine Što god on želi. Što god tko želi? -Jeremiah. Prorok. — S usana tog momka, to je ima zvučalo više kao kletva nego kao ime. — Muškarac sa slike — rekla je. -I okupit će pravedne. I povesti ih u pakao. — Gurnuo je krznom obrubljenu kapuljaču s glave i ona je u tami vidjela njegov profil, čeljusti čvrsto stisnute od bijesa. — Čije su to bile kuće? — upitala je. — Tko je živio u Zagrobnom svijetu? Moja majka. Moja sestra. — Glas ga je izdao i on je pognuo glavu oplakujući selo koje je sad gutao plamen. — Odabrani.


DVADESET ČETIRI Kad su Jane, Gabriel i Sansone zaustavili automobil na mjestu nesreće, vidjeli su da ih ekipa za potragu već čeka uz rub ceste. Jane je prepoznala šerifa Faheya i njegovog zamjenika Martineaua, kao i onog starog čangrizavca Montgomeryja Loftusa, koji je bio vlasnik zemlje i pozdravio novopridošlice mrzovoljno kimnuvši glavom. Ovaj put barem nije mahao puškom. -Jeste li donijeli stvari? - upitao je Fahey. Jane je podigla platnenu vreću. — Uzeli smo neke sitnice iz njezine kuće. Jastučnice i nešto odjeće iz košare za prljavo rublje. Trebalo bi biti dovoljno da osjete miris. — Smijemo li ih zadržati? Zadržite ih. Koliko god je potrebno da je pronađete. Ovo je logično mjesto s kojeg treba krenuti. — Fahey je pružio vreću zamjeniku Martineau. — Ako je uspjela preživjeti sudar i odlutala, ondje dolje će moći osjetiti njezin miris. Jane i Gabriel prišli su rubu ceste i pogledali u guduru. Slupani Suburban još je bio zaglavljen na dnu, njegova pougljenjena površina prekrivena snijegom. Nije shvaćala kako bi itko mogao preživjeti takvu nesreću, a još manje otići odande. Ali Maurina prtljaga bila je u tom vozilu, pa je bilo logično pretpostaviti da se i sama Maura vozila u tom kobnom terencu kad se strmoglavio s litice. Jane je pokušala zamisliti kako je došlo do tog čudesnog preživljavanja. Možda je Maura rano ispala iz vozila i sletjela u meki snijeg, što ju je spasilo od požara. Možda se udaljila od olupine, ošamućena i bez sjećanja. Jane je promotrila surov okoliš i nije gajila mnogo nade da će Mauru pronaći živu. Zato Daniela Brophyja nije obavijestila o njihovom povratku u Wyoming. Čak i da je uspjela prodrijeti kroz zid osame koji ga je sad obavijao, nije mu mogla ponuditi nadu u drugačiji ishod, nikakvu mogućnost da će ova potraga promijeniti konačni odgovor. Ako je Maura bila u tom Suburbanu, sad je gotovo zasigurno mrtva. I jedino zbog čega su oni sad došli jest kako bi pronašli njezino tijelo. Psi tragači i njihovi dreseri počeli su se spuštati u gu duru, zasta jući svakih nekoliko metara dok su psi onjuškivali područje, tražeći miris koji su sad bili pripremljeni slijediti. Sansone je krenuo dolje s njima, ali stajao je postrani, kao da je svjestan da ga ekipa smatra autsajderom. Nikakvo čudo da su ga takvim smatrali. Rijetko se smiješio, mračan i nepristupačan lik uz koji prošle tragedije kao da su prianjale poput plašta. — Je li onaj tip još jedan svećenik? Jane se okrenula i opazila da Loftus stoji pokraj nje i mršti se na uljeze na svome posjedu. — Ne, samo je prijatelj — odgovorila je. — Zamjenik Martineau mi je rekao da ste prošli put došli sa svećenikom. A sad ovaj tip. Ha — progunđao je Loftus. — Imala je zanimljive prijatelje. Maura je bila zanimljiva osoba. Shvaćam. Ali svi završimo jednako. — Potegnuo je rub šešira prema licu, kimnuo im glavom i zaputio se natrag prema svom kamionetu, ostavljajući Jane i Gabriela same na rubu ceste. Teško će primiti kad pronađu njezino tijelo — rekao je Gabriel zureći u Sansonea. Misliš da je ona ondje dolje. Moramo biti spremni na neizbježno. — Gledao je kako se Sansone postojano spušta niz guduru. — Zaljubljen je u nju, nije li? Tužno se nasmijala. — Misliš? — Ma iz kojeg razloga bio ovdje, drago mi je što je došao. Uvelike je olakšao stvari. Novac ih obično olakša. — Sansoneov privatni mlažnjak u hipu ih je prebacio iz Bostona u Jackson Hole, prištedjevši im muku nastojanja da rezerviraju zrakoplovne karte, čekanja na


sigurnosne provjere i ispunjavanja papirologije kako bi ponijeli oružje. Da, novac je olakšao stvari. Ali novac te ne čini sretnijim, pomislila je promatrajući Sansonea koji je djelovao turoban kao na posljednjem ispraćaju dok je stajao pokraj slupanog terenca. Tragači su sad hodali oko vozila u sve širim krugovima, očito ne pronalazeći nikakav miris. Kad su najzad Martineau i Fahey krenuli natrag stazom prema cesti, noseći vreću s Maurinim stvarima, Jane je znala da su odustali. — Zar nisu ništa pronašli? - upitao je Gabriel kad su dva muškarca izašla na cestu, obojica zadihani. Ni dašak mirisa. — Martineau je ubacio vreću u svoje vozilo i zalupio vratima. Mislite li da je prošlo previše vremena? — upitala je Jane. — Možda se njezin miris raspršio. — Jedan od pasa obučen je za pronalaženje leševa, ali ni on ništa nije našao. Dreser misli da je pravi problem požar. Miris benzina i dima preplavljuje im njuške. A tu je i mnogo snijega. — Pogledao je ekipu za potragu koja je sad krenula prema njima. — Ako je ona ondje dolje, mislim da je nećemo pronaći prije proljeća. — Zar odustajete? — upitala je Jane. Što nam drugo preostaje? Psi ništa nisu pronašli. Znači, jednostavno ćemo ostaviti njezino tijelo ondje dolje? Gdje ga se strvinari mogu dočepati? Fahey je na njezin očaj reagirao umornim uzdahom. - Gdje predlažete da počnemo kopati, gospođo? Pokažite mjesto i mi ćemo to učiniti. Ali morate prihvatiti činjenicu da je ovo sad potraga za tijelom, ne potraga kako bismo je spasili. Čak i ako je preživjela sudar, ne bi mogla preživjeti divljinu. Ne nakon ovoliko dugo vremena. Tragači su se uspentrali na cestu i Jane je vidjela zajapurena lica, potištene izraze. Psi su djelovali jednako obeshrabreni, više ne mašući repovima. Zadnji koji se uspeo stazom bio j e Sansone i on je izgledao naj turobniji od svih. — Nisu pokušavali dovoljno dugo — rekao je. — Čak i da su je psi pronašli, to ne bi promijenilo ishod — tiho je istaknuo Fahey. Ali barem bismo znali. Imali bismo tijelo koje bismo pokopali — odgovorio je Sansone. Znam da je to teško prihvatiti, da nemate svršetak. Ali ovdje je to ponekad tako, gospodine. Lovci dobiju srčane napadaje. Planinari se izgube. Mali zrakoplovi sruše. Ponekad mjesecima, čak godinama ne pronađemo ostatke. Majka priroda odlučuje kad će nam ih prepustiti. — Fahey je pogledao uvis kad je snijeg ponovno počeo padati, suh i sitan kao puder. — A ovog se tijela nije spremna odreći. Ne danas. Imao je šesnaest godina, bio rođen i odrastao u Wyomingu, i ime mu je bilo Julian Henry Perkins. Ali samo su ga odrasli — njegovi učitelji, njegovi poočim i pomajka i njegova socijalna radnica — oslovljavali tim imenom. U školi, kad bi imao dobar dan, njegovi školski kolege zvali su ga Julie-Ann. Kad bi imao loš dan, zvali su ga Annie sjebanog lica. Mrzio je svoje ime, ali to mu je izabrala majka nakon što je vidjela neki film u kojem se glavni junak zvao Julian. To je baš bilo nalik njegovoj mami, uvijek je činila nešto ludo, kao što je bilo nazvati svog sina imenom koje nitko drugi nema. Ili ostaviti Juliana i njegovu sestru s djedom kad je pobjegla s bubnjarom. Ili, deset godina nakon toga, najednom se pojaviti kako bi zatražila svoju djecu nakon što je otkrila pravi smisao ži vota, s prorokom po imenu Jeremiah Goode. Dječak je sve ovo ispričao Mauri dok su se polako spuštali strminom, a pas dahtao iza njih. Prošao je jedan dan otkad su zajedno gledali kako Zagrobni svijet gori; tek sad je momak smatrao da je sigurno spustiti se u dolinu. Pričvrstio je na Maurine čizme par improviziranih krplji za snijeg koje je izradio alatkama pronađenim u prikladno nezaključanim kućama u gradiću Pinedale. Pomislila je da ga upozori da je to krađa, ne pronalazak, ali nije mislila da bi on shvatio razliku.


— Kako onda želiš da te zovem, budući da ti se ne sviđa ime Julian? — upitala je Maura dok su klipsali prema Zagrobnom svijetu. Svejedno mi je. Većini ljudi je važno kako ih oslovljavaju. Ne shvaćam zašto ljudi uopće trebaju imena. Zar me zato uporno zoveš gospođo? Životinje ne koriste imena, a sasvim se dobro snalaze. Bolje od većine ljudi. Ali ne mogu stalno govoriti hej ti. Hodali su neko vrijeme, krplje su škripale, momak vodio. Djelovao je grubo dok se kretao tim bijelim krajolikom, sa psom koji je dahtao za njegovim petama. A ona je svojevoljno slijedila ova dva divlja, prljava stvorenja. Možda je to bio štokholmski sindrom; iz nekog razloga, odustala je od svake pomisli da pobjegne od tog momka. Oslanjala se na njega zbog hrane i skloništa, i osim onog jednog udarca u glavu prvoga dana, kad ju je mahnito pokušavao ušutkati, nije je ozlijedio. Zapravo, nije je pokušao ni dodirnuti. Zato je ona pristala na opreznu ulogu djelomično zarobljenice, djelomično gošće, i u toj ga je ulozi slijedila u dolinu. — Štakor — najednom je rekao preko ramena. Molim? Tako me zove moja sestra Carrie. To baš nije veoma lijepo ime. U redu je. Iz onog filma, o štakoru koji kuha. Misliš Ratatouille? Da. Djed nas je odveo da ga vidimo. Svidio mi se taj film. I meni se svidio — rekla je Maura. U svakom slučaju, počela me zvati Štakor jer bih joj ponekad ujutro pripremio doručak. Ali ona je jedina koja me ikad tako zove. To je moje tajno ime. Pretpostavljam da meni stoga nije dopušteno oslovljavati te njime. Nastavio je hodati, s krpljama koje su šuškale niz strminu. Nakon duge šutnje, zaustavio se i pogledao je kao da je nakon mnogo promišljanja napokon donio odluku. — Mislim da i ti možeš — rekao je i nastavio hodati. — Ali nikome ne smiješ reći. Momak po imenu Štakor i pas po imenu Medo. Baš. Počela je hvatati ritam hoda u krpljama, hodala je sve lakše, ali svejedno se još mučila kako bi zadržala korak s momkom i psom. — Znači, tvoja mama i sestra su živjele ovdje u dolini. A otac? — upitala je. Mrtav je. Oh. Žao mi je. Umro je kad sam imao četiri godine. A gdje ti je djed? On je umro prošle godine. Zao mi je — automatski je ponovila. Zaustavio se i pogledao je. — Ne moraš to stalno govoriti. Ali meni jest žao, pomislila je promatrajući njegov samotni lik na beskonačnoj pozadini bjeline. Žao mi je što su umrli muškarci koji su te voljeli. Žao mi je što tvoja majka naizgled ulijeće i izlijeće iz tvog života kad god joj to odgovara. Žao mi je što jedino stvorenje na koje možeš računati, jedino koje je uz tebe, ima četiri noge i rep. Spustili su se niže u dolinu i ušli u opustošeno područje. Dok su se spuštali niz greben, osjetili su vonj koji je dopirao iz spaljenih kuća. Sa svakim novim korakom, šteta se činila sve strašnijom. Sve su kuće bile svedene na pocrnjene ruševine, naselje tako posvema uništeno kao da su ga proharali osvajači, odlučni izbrisati mu svaki trag s lica zemlje. Osim škripe njihovih vlastitih krplji i zvuka njihova disanja, svijet je bio nijem. Zaustavili su se pokraj ostataka kuće u koju su se sklonili Maura i njezini prij atelji. Suze su joj najednom zamutile vid dok je zurila u pougljenjeno drvo i razbijeno staklo. Štakor i Medo krenuli su dalje uzduž spaljenih domova, ali Maura je ostala gdje je bila i u toj tišini osjetila nazočnost duhova. Grace i Elaine, Arla i Douglasa, ljudi koje nije naročito voljela, ali s kojima se svejedno povezala. Još uvijek su postajkivali ovdje i šaputali upozorenja iz ruševina. Odlazi odavde. Dok možeš. Spustila je pogled i opazila tragove guma. Ovo je bio dokaz paleži. Dok je plamen divljao i topio snijeg, jedan je kamionet ostavio dokaz svog prolaska utisnut u sad zaleđeno blato. Čula je bolan uzvik i preplašeno se okrenula. Štakor je kleknuo uz jednu od spaljenih kuća. Kad mu je prišla, vidjela je da u objema rukama nešto čvrsto drži, kao krunicu.


— Ona ovo ne bi ostavila! Što je to, Štakore? To je Carrieno. Dao joj ga je djed i nikad ga nije skidala. — Polako je raširio prste i otkrio privjesak u obliku srca, još uvijek pričvršćen na slomljeni zlatni lančić. — Je li to od tvoje sestre? — Nešto je pogrešno. Sve je pogrešno. — Ustao je na noge, uzrujan, i počeo prekapati po pougljenjenim ostacima kuće. — Što to radiš? — upitala je Maura. Ovo je bila naša kuća. Mamina i Carriena. — Grebao je po pepelu i rukavice su mu uskoro bile crne od čađe. Štakore, ovaj privjesak ne izgleda kao da je bio u vatri. Pronašao sam ga na cesti. Kao da ga je ondje ispustila. — Podigao je spaljenu gredu i bacio je u stranu promrsivši od očaja, ra štrkavajući pepeo. Pogledala je tlo koje se sad, nakon što je vrelina vatre otopila snježni prekrivač, svelo na obično blato. Privjesak je ondje možda ležao danima, pomislila je. Što je još snijeg sakrio od njih? Dok je momak i nadalje napadao ruševine svoje obiteljske kuće trgajući pougljenjene daske, tražeći ostatke svoje izgubljene majke i sestre, Maura je zurila u Carrien privjesak i pokušavala shvatiti kako je nešto što je bilo dragocjeno moglo završiti napušteno ispod snijega. Sjetila se što su zatekli u unutrašnjosti ovih kuća. Nedirnutu hranu na stolu, mrtvog kanarinca. I krv. Lokvu u podnožju stuba, koja je bila ostavljena da se zgruša i zaledi na podnim daskama nakon što je tijelo uklonjeno. Ove obitelji nisu jednostavno otišle, pomislila je. Bile su silom istjerane iz svojih domova takvom žurbom da su iza sebe ostavile hranu na stolu i dijete nije moglo zastati kako bi podiglo dragocjenu ogrlicu. Zato je podmetnut požar, pomislila je. Kako bi sakrio što se dogodilo obiteljima iz Zagrobnog svijeta. Medo je tiho zarežao. Pogledala ga je i vidjela da čuči iskezivši zube, naćulivši uši. Gledao je prema cesti u dolini. — Štakore — zazvala ga je. Momak je nije slušao. Bio je zaokupljen prekapanjem po ruševinama kuće u kojoj su živjele njegova majka i Carrie. Pas je ponovno zarežao, dublje, upornije, i dlake na njegovom vratu su se naježile. Nešto se spuštalo tom cestom. Nešto što ga je preplašilo. — Štakore. Momak je napokon podigao glavu, prljavu od čađe. Vidio je psa i naglo pogledao prema cesti. Tek su tad začuli tiho brujanje vozila koje se približavalo, ulazeći u dolinu. — Vraćaju se — rekao je. Uhvatio ju je za ruku i povukao prema skloništu među stablima. Čekaj.— Istrgnula je ruku. — Što ako je to policija, ako me traže? Ne želiš da te ovdje pronađu. Trci, gospođo! Okrenuo se i potrčao poput vihora, brže no što je smatrala mogućim na krpljama. Vozilo koje se približavalo presjeklo im je najlakši izlaz i Zagrobnog svijeta, a zapute li se bilo kojom stazom uz strminu, bit će posve izloženi pogledima. Momak je trčao u jedinom smjeru koji im je preostao, prema šumi. Na trenutak je oklijevala; oklijevao je i pas. Nervozno, Medo je pogledao prema svom gospodaru koji se udaljavao, a zatim prema Mauri, kao da želi reći Š to ti čekaš? Krenem li za momkom, pomislila je, možda bježim od mojih vlastitih spasitelja. Je li mi mozak toliko u cijelosti ispran da ću svojevoljno ostati sa svojim otmičarom? Š to ako je momak upravu? Š to ako Smrt dolazi onom cestom po mene? Medo je najednom potrčao za svojim gospodarom. To je bilo ono zbog čega je najzad odlučila. Kad čak i pas ima dovoljno razuma da


pobjegne, znala je da je vrijeme da i ona pollita za njim. Pojurila je za njima, krplje su joj klopotale po smrznutom blatu. Iza zadnje spaljene kuće, blato je ponovno ustupilo mjesto dubokom snijegu. Štakor je bio daleko ispred nje i grabio u šumu. Mučila se ne bi li ga sustigla, već zadihana dok je mahnito podizala snježnu prašinu. Upravo kad je stigla do stabala, začula je pseći lavež. Drugog psa, ne Mede. Sagnula se iza jednog bora i pogledala Zagrobni svijet. Crni terenac zaustavio se među ruševinama i iz njega je iskočio velik pas. Izašla su i dva muškarca s puškama u rukama i stala promatrajući spaljeno selo. Iako su bili predaleko da bi im Maura razabrala lica, očito su nešto tražili. Na leđa joj se najednom spustila šapa. Zadahtala je, okrenula se i našla licem u lice s Medom, koji ju je promatrao isplazivši ru žičastijezik. — Vjeruješ li mi sad? — šapnuo je Štakor, koji je čučao tik pokraj nje. Mogli bi biti lovci. Poznajem pse. Onaj s njima je tragač. Jedan od muškaraca posegnuo je u terenac i izvukao platnenu vreću. Čučnuo je pokraj psa i dao mu da onjuši stvari u vreći. — Daje mu miris — rekao je Štakor. Koga traže? Pas je sad krenuo, lutajući između ruševina, s njuškom uz tlo. Ali miris vatre kao da ga je zbunio i zastao je iza pocrnjelih greda gdje su se ranije zadržali Maura i Julian. Dok su muškarci čekali, pasje kružio, nastojeći uhvatiti miris svog plijena dok su se ona dvojica odvojila, pretražujući područje. — Hej! — viknuo je jedan od njih i pokazao na tlo. — Otisci krplji! Uočili su naše tragove — rekao je Štakor. — Sad im ne treba pas da nas pronađu. — Odmaknuo se. — Idemo. Kamo? Većje zalazio dublje u šumu, ne osvrćući se kako bi provjerio je li ona iza njega, ne mareći što njegove krplje štropoću kroz grmlje. Tragač je zalajao, vukući muškarce u njihovom smjeru. Maura je pojurila za momkom. Kretao se kao uspaničaren jelen, gurao kroz grane, raštrkavao snijeg. Čula je kako se muškarci dovikuju trčeći za njima i uzbuđeno zavijanje psa. Ali i dok je tumarala kroz šumu, u njezinoj glavi još je bijesnila rasprava. Bježim li od svojih vlastitih spasitelja? Na njezino pitanje odgovorio je pucanj puške. Komad drva eksplodirao je sa stabla blizu njezine glave i čula je kako tragač laje iz veće blizine. Strah je preplavio njezin krvotok novom energijom. Najednom su njezini mišići divljački radili, noge šibale kroz guštaru šume. Odjeknuo je novi pucanj. Novi se komad kore rasprsnuo sa stabla. Zatim je začula psovku i sljedeći je pucanj ispaljen u prazno. — Jebeni snijeg! — povikao je jedan od one dvojice muškaraca. Bez krplji, tonuli su u snijeg, zapinjali o nanose. — Pusti psa! On će je srušiti! Idi, mali. Š čepaj je. Nov nalet panike natjerao je Mauru da još bezglavije pojuri, ali čula je kako je tragač sustiže. Na krpljama je mogla biti brža od ljudi koji su je progonili, ali nije mogla trčati brže od psa. U očaju se zagledala u drveće, tražeći Štakora. Kako je uspio odmaknuti tako daleko naprijed? Sad je bila prepuštena sama sebi, usamljena divljač, a pas se približavao. Na krpljama je bila nespretna, a šipražje je ovdje bilo pregusto, hvatalo se za okvire krplji. Ispred sebe, ugledala je čistinu medu stablima. Projurila je kroz zapleteno granje na široku čistinu. Jednim je pogledom opazila gole


grede tri nove kuće, zaleđene usred gradnje. Na dalekom rubu čistine, bio je parkiran bager, kabine gotovo zakopane ispod snijega. Pokraj njega je stajao Štakor i mahnito joj mahao. Potrčala je prema njemu. Ali negdje na pola puta, znala je da ne može biti brža od psa. Čula ga je kako prodire kroz šikaru iza nje. Sletio je poput nakovnja na njezina ramena i ona je izgubila ravnotežu. Ispružila je ruke kako bi ublažila pad i potonula u snijeg do laktova. Kad je sletjela, začula je neobično metalni zveket ispod sebe, osjetila kako je nešto reže kroz rukavicu i zabija joj se u dlan. Pijuckajući, lica prekrivena ledenom prašinom, teškom se mukom pokušavala uspraviti, ali nanos se razdvojio pod njezinom težinom i ona se koprcala, jednako bespomoćna kao da je zarobljena u živom pijesku. Tragač je kružio oko nje i ponovno skočio na nju. Slabašno je podigla ruku ne bi li zaštitila vrat i čekala da osjeti kako se zubi zaranjaju u njezino meso. Najednom je pokraj nje zabljesnulo nešto sivo i Medo se u zraku sudario s tragačem. Štektaj je bio jednako zaprepašćujući kao ljudski vrisak. Dva su se psa mlatila i kotrljala zarivajući kandže jedan drugome u krzno, tako divljački režeći da se Maura mogla samo prestravljeno šćućuriti. Tragač se pokušao odmaknuti, ali Medo mu nije dao prilike da uzmakne i ponovno je nasrnuo ravno na njega. Oba psa su se srušila, orući krvlju zamrljanu brazdu kroz snijeg. — Medo, prestani! — zapovijedio je Štakor. Izašao je na čistinu, čvrsto držeći granu u ruci, spreman zamahnuti njome. Ali tragaču je bilo dovoljno i istoga časa kad ga je Medo pustio, pojurio je natrag prema terencu, trgajući šikaru u paničnom bijegu. Krvariš — rekao je Štakor. Skinula je mokru rukavicu i zagledala se u razderani dlan. Posjekotina je bila čista i duboka, od nečeg oštrog poput britve. U zapjenjenom snijegu, ugledala je komade lima i hrpu običnih sivih spremnika koje su psi iskopali valjajući se po snijegu. Svuda oko nje bili su snijegom prekriveni humci i shvatila je da kleči na polju građevinskog otpada. Pogledala je svoj dlan koji je krvario. Savršeno mjesto da pokupim tetanus. Na prasak iz puške naglo se uspravila. Muškarci još nisu odustali od potjere. Štakor ju je povukao na noge i zajedno su zaronili u utočište stabala. Iako će njihove tragove biti lako slijediti, muškarci koji ih slijede neće dugo izdržati u dubokom snijegu. Medo je vodio, njegovo krvlju zamrljano krzno bilo je poput grimizne zastave koja je vijorila ispred njih dok je kaskao sve dublje u dolinu. Krv je i nadalje curila iz Maurinog posječenog dlana i ona je već nato pljenu rukavicu pritisnula o ranu dok se nerazumno mučila mislima o bakterijama i gangreni. — Kad im pobjegnemo, moramo se vratiti natrag uz greben — rekao je Štakor. Moći će slijediti naše tragove do tvog skloništa. Ne možemo ostati ondje. Spakirat ćemo što više hrane koju možemo ponijeti i nastaviti dalje. Tko su bili oni muškarci? Ne znam. — Jesu li iz Skupa? — Ne znam. Prokletstvo, Štakore. Što znaš? Pogledao ju je. — Kako ostati živ. Sad su se uspinjali, postojano uz greben, i svaki je korak bio napor. Nije shvaćala kako on može napredovati tako brzo. — Moraš me odvesti do nekog telefona — rekla je. — Moraš mi dopustiti da nazovem policiju. On drži policiju. Čine što on želi. Govoriš li o Jeremiahu? Nitko se ne suprotstavlja Proroku. Nitko nikad ne uzvraća, čak ni moja mama. Čak ni kad oni... — Zašutio je i odjednom se usredotočio na uspon uz greben.


Zastala je na strmini, bez daha. — Što su učinili tvojoj mami? Samo se nastavio uspinjati, bijes ga je nagonio ubojitom brzinom. — Štakore. — Četveronoške se penjala kako bi ga sustigla. — Slušaj me. Imam prijatelje, ljude kojima vjerujem. Samo me odvedi do nekog telefona. Zastao je, njegov dah zamaglio je zrak kao parni stroj. — Koga ćeš nazvati? Daniela, bila je njezina prva pomisao. Ali sjetila se svih onih prilika kad nije mogla doći do njega, svih nelagodnih telefonskih razgovora kad su drugi slušali i kad je on bio primoran govoriti u šiframa. Sad, kad joj je bio najviše potreban, nije znala može li računati na njega. Možda nikad neću moći. — Tko je taj prijatelj? - bio je uporan Štakor. Ime joj je Jane Rizzoli.


DVADESET PET

Šerif Fahey nije izgledao sretan što ponovno vidi Jane. I s druge strane prostorije mogla je pročitati izraz njegova lica kroz staklenu pregradu, izraz očaja, kao da je očekivao da će mu ona uputiti neki novi zahtjev. Ustao je od stola i rezignirano stajao i čekao na vratima dok mu je prilazila, prolazeći pokraj policajaca kojima je troje posjetitelja iz Bostona već bilo poznato. Prije no što je uspjela postaviti očekivano pitanje, preduhitrio ju je istim odgovorom koji joj je dao već dva dana zaredom. — Nema novih razvoja događaja — rekao je. Nisam došla očekujući da će ih biti — odgovorila je Jane. Vjerujte mi, nazvat ću vas ako se išta promijeni. Doista nema potrebe da stalno navraćate ovamo. — Pogledao je iza njezina ramena. — Gdje su danas vaša dva gospodina? U hotelu su, pakiraju se. Htjela sam svratiti i zahvaliti vam prije no što krenemo u zračnu luku. Odlazite li? Danas poslijepodne letimo natrag za Boston. Čuo sam da se priča o nekom privatnom mlažnjaku. Mora da je lijep. Mlažnjak nije moj. Njegov je, ha? Od onog tipa u crnom. Čudan tip. Sansone je dobar čovjek. Ponekad je teško znati. Ovdje viđamo mnogo ljudi s hrpom novca. Holivudske face, važne političare. Kupe si nekoliko stotina hektara zemlje, nazivaju se rančerima i misle da imaju pravo govoriti nam kako da obavljamo svoj posao. — Iako je govorio o bezimenim drugima, njegove su riječi zapravo bile upućene njoj, autsajderima iz Bostona koji su nahrupili u njegov okrug i isisah njegovu pozornost. — Bila nam je prijateljica — odgovorila je Jane. — Shvaćate zašto bismo učinili sve što je moguće kako bismo je pronašli. Skupila je zavidnu skupinu prijatelja. Policajce. Svećenika. Bogataša. Mora da je bila posebna žena. Bila je. — Spustila je pogled kad je njezin mobitel zazvonio i ugledala je pozivni broj iz područja Wyominga, ali nije ga prepoznala. — Ispričajte me — obratila se Faheyu i odgovorila na poziv. — Istražiteljica Rizzoli. — Jane? - Glas je bio umalo jecaj. — Hvala Bogu da si se javila! Na trenutak Jane nije mogla istisnuti nikakav zvuk iz grla. Stajala je nijema i paralizirana, s mobitelom priljubljenim uz uho, dok je buku šerifova ureda nadjačavalo lupanje njezina vlastita srca. Razgovaram s duhom. — Mislila sam da si mrtva! — bubnula je Jane. Živa sam. Dobro sam! Isuse, Maura, pa mi smo ti održali posljednji ispraćaj! — Suze su najednom zapekle Janeine oči i ona ih je otrla rukavom nestrpljivo zamahnuvši. — Gdje si dovraga? Imaš li ikakvog pojma što... Slušaj. Slušaj me. Jane je naglo udahnula. — Ovdje sam. — Moraš doći u Wyoming. Molim te, dođi po mene. Već smo ovdje. Molim? Radimo s policijom ne bismo li pronašli tvoje tijelo. Kojom policijom? Sa šerifom okruga Sublette. Upravo stojim u njegovom uredu. — Okrenula se i zatekla Faheya tik pokraj sebe, očiju punih pitanja. — Samo nam reci gdje si i doći ćemo po tebe. Nije bilo odgovora. — Maura? Maura? Linija se prekinula. Jane je pogledala popis poziva i zagledala se u broj. — Treba mi adresa! — povikala je i izrecitirala broj. — Pozivni je iz područja Wyominga! — Je li to bila ona? - upitao je Fahey.


— Živa je! — Jane se radosno nasmijala birajući broj. Zvonilo je i zvonilo, ali nije bilo odgovora. Prekinula je poziv i nazvala ponovno. Ponovno nije bilo odgovora. Zagledala se u svoj mobitel, želeći da ponovno zazvoni. Fahey se vratio do svog stola i pokušao nazvati sa svog telefona. Sad su već svi u uredu prikovali poglede uz njega dok je birao broj. Stajao je i bubnjao prstima po stolu da bi na kraju spustio slušalicu. — Ni ja ne dobivam odgovor — rekao je. Ali upravo me je nazvala s tog broja. Što je rekla? Zamolila me da dođem po nju. — Je li vam ičime dala zaključiti gdje je? Što joj se dogodilo? — Nije imala prilike. Veza se prekinula. — Jane je pogledala svoj nijemi mobitel kao da ju je izdao. Imam adresu! - doviknuo je jedan zamjenik. — Broj pripada nekoj Normi Jacqueline Brindell na planini Doyle. Gdje je to? Fahey je odgovorio: — Dobrih pet milja zapadno od mjesta nesreće. Kako je završila tamo gore? — Pokažite mi na karti. Prišli su karti okruga pričvršćenoj na zid i on je spustio prst na zabačeno područje. — Tamo nema ničeg osim nekoliko sezonskih koliba. Sumnjam da u ovo doba godine itko ondje živi. Pogledala je zamjenika koji im je dao adresu. — Jeste li sigurni za lokaciju? — Odatle je upućen poziv, gospođo. Zovite i dalje. Možda se netko javi — rekao je Fahey. Pogledao je dispečericu. — Provjeri koga u ovom trenutku imamo na tom području. Jane je ponovno pogledala kartu i vidjela široka prostranstva sa samo nekoliko cesta i strmih uzvisina. Kako je Maura završila ondje, tako daleko od olupine Suburbana? Promotrila je kartu, pogledom šibajući naprijed-natrag između mjesta nesreće i planine Doyle. Pet milja zapadno. Zamislila je snijegom prekrivene doline i visoke litice. Slikovit kraj, u to nema dvojbe, ali bez ijednog sela, restorana, ničega što bi privuklo turista s Istočne obale. Dispečerica je doviknula: — Upravo se javio zamjenik Marti neau. Kaže da će se on pobrinuti za poziv. Već kreće prema planini Doyle. Telefon u kuhinji nije prestajao zvoniti. — Dopusti mi da se javim — rekla je Maura. Moramo otići. — Momak je praznio ormariće u smočnici i ubacivao hranu u naprtnjaču. — Na stražnjem sam trijemu vidio lopatu. Donesi je. Prijateljica me pokušava dobiti. Doći će policija. U redu je, Štakore. Njoj možeš vjerovati. Ali njima ne možeš. Telefon je ponovno zvonio. Okrenula se kako bi se javila na poziv, ali momak je dograbio žicu i iščupao je iz zida. — Želiš li umrijeti? - povikao je. Maura je ispustila nijemu slušalicu i uzmaknula. U panici, momak je izgledao zastrašujuće, čak opasno. Pogledala je žicu koja je visjela u njegovoj šaci, šaku koja je bila dovoljno snažna da zdrobi lice, zgnječi dušnik. Bacio je žicu i udahnuo. — Ako želiš poći sa mnom, moramo odmah krenuti. — Žao mi je, Štakore — tiho je odgovorila. - Ah ne idem s tobom. Čekat ću ovdje dok ne dođe moja prijateljica. Ono što je vidjela u njegovim očima nije bila ljutnja, već tuga. Bez ijedne riječi, pričvrstio je naprtnjaču na leđa i uzeo njezine krplje, koje joj više neće trebati. Ne osvrnuvši se, ne rekavši čak ni zbogom, okrenuo se prema vratima. — Medo, idemo — rekao je. Pas je oklijevao, pogledavajući čas njega, čas Mauru, kao da pokušava shvatiti te lude


ljude. — Medo. Čekaj — rekla je Maura. — Ostani sa mnom. Zajedno ćemo se vratiti u grad. — Ja ne pripadam u grad, gospodo. Nikad nisam. — Ne možeš sam tumarati ovuda. Ne tumaram. Znam kamo idem. - Ponovno je pogledao psa i ovaj je put Medo krenuo za njim. Maura je gledala kako momak prolazi kroz stražnja vrata, s psom za petama. Kroz razbijeni kuhinjski prozor vidjela je kako klipšu kroz snijeg prema šumi. Dijete divljine i njegov drug, vraćaju se u planine. Trenutak kasnije nestali su među stablima i ona se zapitala jesu li uopće postojali. Je li, u strahu i osami, zamislila izmišljene spasioce. Ali ne, vidjela je njihove stope u snijegu. Momak je bio stvaran. Jednako stvaran kao što je bio i Janein glas preko telefona. Izvanjski svijet ipak nije nestao. Iza onih planina, još uvijek su postojali gradovi, ljudi su se još uvijek bavili svojim uobičajenim poslovima. Ljudi koji se nisu skrivali u šumama kao progonjene životinje. Predugo je bila zarobljena u društvu tog momka, da je već i sama, jednako kao i on, počela vjerovati da je divljina jedino sigurno mjesto. Vrijeme je da se vrati u taj stvarni svijet. Svoj svijet. Provjerila je telefon i vidjela da je kabel previše oštećen da bi ga ponovno uključila, ali nije nimalo dvojila da će Jane svejedno uspjeti saznati njezinu lokaciju. Sad samo moram čekati, pomislila je. Jane zna da sam živa. Netko će doći po mene. Otišla je u dnevni boravak i sjela na dvosjed. Koliba nije bila zagrijana i vjetar je puhao kroz razbijeni prozor pa nije otkopčala jaknu. Osjećala se krivom zbog tog prozora koji je Štakor razbio kako bi ušli u kuću. Tu je bila i ona uništena telefonska žica i poharana smočnica. Naravno, ona će platiti za svu počinjenu štetu. Poslat će ček s iskrenom isprikom. Sjedeći u kući nepoznate osobe, kući u kojoj je ona sad uljez, zagledala se u fotografije na policama za knjige. Vidjela je slike troje male djece u raznim okruženjima, i sjedokosu ženu koja je ponosno držala dojmljivu pastrvu. Knjige na policama bile su literatura za ljetnu zabavu. Mary Higgins Clark i Danielle Steel, zbirka žene tradicionalnog ukusa, koja voli ljubavne romane i porculanske mačiće. Žene koju vjerojatno nikad neće upoznati licem u lice, ali kojoj će zauvijek biti zahvalna. Tvoj telefon spasio mi je život. Netko je zalupao na ulazna vrata. Skočila je na noge. Nije čula da se ispred kuće zaustavilo vozilo, ali kroz prozor dnevnog boravka ugledala je terenac šerifske službe okruga Sublette. Moja noćna mora napokon je završena, pomislila je otvarajući ulazna vrata. Idem kući. Na trijemu je stajao mladi zamjenik na čijoj je oznaci s imenom pisalo MARTINEAU. Imao je kratko ošišanu kosu i strogo držanje muškarca koji ozbiljno shvaća svoj posao. — Gospođo? Jeste li vi nazvali? — upitao je. — Jesam! Jesam, jesam, jesam. — Maura ga je željela zagrliti, ali nije djelovao kao policajac kojem bi zagrljaji bili dragi. — Nemate pojma koliko sam sretna što vas vidim! — Biste li mi, molim vas, rekli svoje ime? -Ja sam doktorica Maura Isles. Mislim da je bilo preuranjenog govora o mojoj smrti. — Njezin je smijeh zvučao neobuzdan, gotovo rastrojen. — Očito, to nije istina! Provirio je mimo nje, u kuću. — Kako ste ušli u ovu kuću? Je li vas netko pustio unutra? Osjetila je kako joj se lice zarumenjelo od krivnje. — Bojim se da smo morali razbiti prozor kako bismo ušli. A ima i druge štete. Ali obećajem, platit ću za nju. -Mi? Zastala je, najednom u strahu da će momka uvaliti u nevolju. — Nisam imala izbora -


rekla je. — Morala sam doći do telefona. Pa sam provalila u kuću. Nadam se da to nije prekršaj koji se u ovom kraju kažnjava vješanjem. Napokon se nasmiješio, ali nešto u tom osmijehu nije bilo kako treba. Nije baš dosezao do njegovih očiju. — Dajte da vas vratimo u grad — rekao je. — Sve ćete nam ispričati. Još dok se penjala na njegovo stražnje sjedalo, još dok je on zatvarao vrata, pokušala je shvatiti što je to muči u pogledu ovog mladog zamjenika. Terenac je bio službeno vozilo Odjela šerifa i metalna rešetka odvajala ju je na stražnjem sjedalu, zarobivši je u kavez namijenjen zatvorenicima. Kad je zamjenik kliznuo iza volan a, oglasio se njegov radio pri jamnik. — Bobby, ovdje dispečer — rekao je ženski glas. — Jesi li već stigao do planine Doyle? — Primljeno, Jan. Upravo sam provjerio čitavu kuću — odgovorio je zamjenik Martineau. — Jesi li je pronašao ondje? Jer ova nam bostonska policajka visi za vratom. — Žao mi je, nisam. — Je li itko bio ondje? — Mora da je riječ o neslanoj šali, jer ondje nije bilo nikog. Upravo odlazim odande, odjavljujem se. Maura je zurila kroz rešetku i najednom susrela zamjenikov pogled u retrovizoru. Od pogleda koji joj je uputio krv joj se sledila. Vidjela sam to u njegovom osmijehu. Znala sam da nešto nije u redu. — Ovdje sam! — vrisnula je Maura. — Pomozite mi! Ovdje sam! Zamjenik Martineau već je isključio radio prijamnik. Posegnula je za kvakom, ali nije imala što uhvatiti. Policijski automobil. Nema izlaza. Mahni to je lupala po prozorima, vri šteći, nesvjesna bola dok je šakama udarala po staklu. Upalio je motor. Što sad slijedi, vožnja na neko samotno mjesto i smaknuće? Njezino tijelo ostavljeno na milost strvinarima? Od panike je zagrebala po rešetki za zatvorenike, ali meso i kosti nisu se mogli mjeriti sa čelikom. Okrenuo je terenac na prilazu kući i naglo nagazio kočnicu. - Sranje — promrmljao je. — Odakle si se ti stvorio? Na cesti je stajao pas i priječio prolaz vozilu. Zamjenik Martineau naslonio se na trubu. — Odjebi odavde! — povikao je. Umjesto da se povuče, Medo se uspravio na stražnje noge, stavio prednje šape na haubu i zalajao. Na trenutak, zamjenik je samo netremice promatrao životinju, razmišljajući bi li jednostavno stisnuo papučicu gasa i pregazio psa. — Sranje. Nema smisla zakrvaviti odbojnik — promrmljao je i izašao iz terenca. Medo se spustio na sve četiri noge i polako krenuo prema njemu, režući. Zamjenik je podigao oružje i naciljao. Toliko je bio usredotočen na to kako da pogodi metu da nije zamijetio lopatu koja je zamahnula prema njegovu tjemenu. Pogodila ga je u lubanju i on je zateturao na vozilo, a oružje odletjelo u snijeg. — Nitko neće pucati na mog psa — rekao je Štakor. Naglo je otvorio Maurina vrata. — Vrijeme je da idemo, gospodo. Čekaj, radio! Daj da pozovem pomoć? Hoćeš li me ikad poslušati? Dok se ispentravala iz terenca, vidjela je da je zamjenik na koljenima i da je pronašao oružje. U trenutku kad ga je podigao, momak je poletio na njega. Obojica su se srušila u snijeg i zakotrljala u njemu, hrvajući se za pištolj. Prasak kao da je zaledio vrijeme.


U nenadanoj tišini, čak se i pas posve smirio. Štakor se polako otkotrljao od zamjenika i teturavo podigao na noge. Prednjica njegove jakne bila je zaprljana crvenim mrljama. Ali krv nije bila njegova. Maura je kleknula pokraj zamjenika. Još je bio živ, očiju otvorenih i divljih od panike, s krvlju koja mu je štrcala iz vrata. Priti snula je ranu kako bi zaustavila arterijsko krvarenje, ali njegova je krv već natopila snijeg. Svjetlo je već blijedilo iz njegovih očiju. Uključi radio — povikala je momku. — Pozovi pomoć. Nisam namjerno — šapnuo je momak. — Sam je opalio... Iz zamjenikovog vrata začulo se grgljanje. U trenutku kad je posljednji dah napustio njegovo tijelo, napustila ga je i duša. Gledala je kako mu oči gube sjaj, mišići na njegovom vratu se opuštaju. Krv koja je malo prije šikljala iz rane sad je usporila do kapanja. Previše zaprepaštena da bi se pomaknula, klečala je u ugaženom snijegu i nije čula vozilo koje se približavalo. Ali Štakor ga je čuo. Naglo ju je podigao s tla potegnuvši je za ruku takvom silinom da je odmah skočila na noge. Tek je tad opazila kamionet koji je skretao na stazu. Štakor je dograbio zamjenikovo oružje upravo u trenutku kad se puščano zrno zabilo u terenac. Drugi prasak iz puške razmrskao je prozor terenca i zrnca stakla zapekla su Maurinu glavu. Ovo nisu pucnji upozorenja; on puca kako bi ubio. Štakor je pojurio prema stablima, a ona mu je bila tik za petama. Kad se kamionet zaustavio uz zamjenikovo vozilo, njih dvoje već su se probijali u šumu. Maura je čula i treći prasak puške, ali nije se osvrnula. Ostala je usredotočena na Štakora koji ih je vodio dublje u zaklon, natovaren glomaznom naprtnjačom. Zastao je samo kako bi joj pružio krplje za snijeg. Navukla ih je u tren oka. Zatim su ponovno krenuli, momak je vodio dok su ulazili u divljinu.


DVADESET ŠEST Jane je zurila u mjesto gdje je bilo pronađeno zamjenikovo tijelo i pokušavala pročitati tragove u snijegu. Tijelo je već bilo odnešeno. Osoblje Ureda okružnog šerifa i Istražnog odjela Wyominga pretražilo je područje, gazeći po snijegu, i ona je razabrala najmanje pet-šest različitih otisaka cipela. Ono što je privuklo njezinu pozornost, i pozornost drugih istražitelja, bili su otisci krplji za snijeg. Udaljavali su se od zamjenikovog terenca prema šumi. U istom tom smjeru kretali su se i otisci psećih šapa, kao i otisci čizama — ženske veličine trideset i osam, moguće Maurini. Ta tri para otisaka vodila su u šumu, gdje su tragovi čizama kasnije prestali i započeo drugi par otisaka krplji za snijeg. Maura je zastala među ovim stablima kako bi navukla krplje. I nakon toga je nastavila trčati. Jane je pokušala zamisliti scenarij koji bi objasnio ove tragove. Njezina početna teorija bila je da je onaj tko je ubio Martineaua uzeo zamjenikovo oružje i primorao Mauru da s njime uđe u šumu. Ali ovi tragovi nisu se uklap ali u tu teoriju. Zureći u sni jeg, Jane je uočila otisak čizme preko traga krplji za snijeg. Što je značilo da je Maura išla iza svog navodnog zarobitelja, a ne da ju je on gurao ispred sebe. Jane je stajala i mozgala nad ovom zagonetkom, nastojeći spojiti ono što je vidjela ondje s onime što ima smisla. Zašto bi Maura svojevoljno slijedila ubojicu policajca u šumu? Zašto je uopće nazvala? Je li bila primorana namamiti zamjenika u ovu zamku? — Sa svega su skinuli otiske prstiju — rekao je Gabriel. Okrenula se prema svom suprugu, koji je upravo izašao iz kuće. — S čega? — S razbijenog prozora, kuhinjskih ormarića. Telefona. Odakle je ona nazvala. Gabriel je kimnuo glavom. — Žica je bila istrgnuta iz zida. Netko je očito želio prekinuti razgovor. - Kimnuo je prema vozilu ubijenog zamjenika. — Skinuli su otiske i s vrata automobila. Postoji velika mogućnost da ćemo saznati s kime imamo posla. — Ona se ni u kom slučaju nije ponašala kao taokinja - bio je uporan jedan glas. - Kažem ti, potrčala je prema stablima. Nitko je nije vukao. Jane se okrenula i promatrala razgovor između istražitelja wayo minške policije i Montgomeryja Loftusa, koji je prij avio umorstvo. Glas starog rančera povisio se od uzrujanosti i privukao pozornost sviju prisutnih. — Vidio sam ih ondje, naginjali su se iznad njegova tijela kao dvoje lešinara. Muškarac i žena. Muškarac je podigao pištolj i okrenuo se prema meni. Mislio sam da će raznijeti moj kamionet pa sam pucao. Više no jednom, rekao bih - odvratio je istražitelj. Da. Dobro, možda tri ili četiri puta. — Loftus je pogledao razbijeni prozor terenca. — Bojim se da je ono ondje moja krivnja. Ali kog vraga biste očekivali da učinim? Da se ne branim? Čim sam ispalio prvih nekoliko hitaca, njih dvoje su pobjegli prema šumi. Svatko za sebe? Ili je žena bila primorana? Primorana? - prezirno je frknuo Loftus. — Potrčala je za njim. Nitko je nije tjerao na to. Nitko osim srditog rančera koji je pucao u nju. Jane se nije svidio smjer u kojem se ova priča počela okretati, kao da je Maura polovica para Bonnie i Clyde. Međutim, nije mogla proturječiti onome što su joj govorili tragovi u snijegu. Mauru nitko nije odvukao u šumu; pobjegla je. Sansone je rekao: — Kako ste se vi, gospodine Loftus, zatekli na ovom posjedu? — Svi su se okrenuli i pogledali ga. Do tog trenutka nije rekao ni riječ, nepristupačan lik koji je


privukao znatiželjne poglede forenzičke ekipe, ali nitko se nije usudio prigovoriti nje govoj nazočnosti na mjestu zločina. Iako je Sansoneovo pitanje bilo postavljeno s poštovanjem, Loftus se nakostriješio. — Želite li time nešto sugerirati, gospodine? — Ovo je mjesto prilično izvan ruke da se čovjek na njemu pojavi tek tako. Pitao sam se zašto ste se zatekli ovdje. Zato što me je Bobby nazvao. Zamjenik Martineau? Rekao je da je na planini Doyle i pomislio da bi mogao imati problema. Živim istočno odavde pa sam se ponudio svratiti u slučaju da mu treba pomoć. — Je li to uobičajeni postupak, da policijski službenik nazove civila kad mu je potrebna pomoć? — Ne znam kako je u Bostonu, gospodine. Ali ovdje, kad je netko u škripcu, ljudi brzo uskaču i pomažu. Pogotovo kad je riječ o policajcu. Šerif Fahey je dodao: — Siguran sam da je gospodin Loftus samo pokušavao biti uzoran građanin, gospodine Sansone. Moramo pokriti veliki okrug, ogromno područje. Kad je najbliža potpora trideset kilometara daleko, sretni smo što imamo ljude kao on kojima ćemo se obratiti. — Nisam želio dovesti u pitanje motive gospodina Loftusa. Ali baš to ste učinili — rekao je Loftus. — Dovraga, znam kamo ovo ide. Sljedeće što ćete me upitati jest jesam li ja ubio Bobbyja. — Prišao je svom kamionetu i izvukao pušku. — Izvolite, istražitelju Pasternak! — Pružio je pušku istražitelju. — Osjećajte se slobodnim zaplijeniti je. Ispitajte je u svom otmjenom laboratoriju. Monty, molim te. — Fahey je uzdahnuo. - Nitko ne misli da si ubio Bobbyja. Ovi ljudi iz Bostona mi ne vjeruju. Jane se umiješala u razgovor. — Gospodine Loftus, uopće nije tako. Samo pokušavamo shvatiti što se ovdje dogodilo. — Rekao sam vam što sam vidio. Ostavili su Bobbyja Martineaua da nasmrt iskrvari. I pobjegli. Maura to ne bi učinila. Niste bili ovdje. Niste je vidjeli kako bježi u onu šumu. Svakako se ponijela kao da je učinila nešto loše. U tom slučaju ste vi to pogrešno protumačili. Vidio sam što sam vidio. Gabriel je rekao: — Na mnoga od ovih pitanja mogla bi odgovoriti kamera na komandnoj ploči. — Pogledao je šerifa Faheya. — Trebali bismo pogledati zamjenikovu snimku. Faheyu najednom kao da je bilo neugodno. — Bojim se da s time imamo problem. — Problem? Kamera u vozilu zamjenika Martineaua nije snimala. Jane je u nevjerici promatrala šerifa. — Kako se to dogodilo? — Ne znamo kako se dogodilo. Bila je isključena. Zašto bi je Martineau isključio? Zacijelo imate propise protiv toga. Možda to nije on učinio — rekao je Fahey. — Možda je kameru isključio netko drugi. — Ma nemojte — promrmljala je Jane.— I za to ćete okriviti Mauru. Fahey se zarumenjeo. — Stalno nas podsjećate da radi s policijom. Sigurno zna za kameru na komandnoj ploči. — Ispričavam se — umiješao se istražitelj Pasternak iz Državnog istražnog odjela. — Ja tek hvatam konce o tome tko je doktorica Isles. Volio bih znati više o njoj. Iako im se predstavio već ranije, Jane se sad prvi put posve usredotočila na Pasternaka. Blijed i šmrcav, tankog dugog vrata izloženog hladnoći, izgledao je kao muškarac koji čezne za time da je u toplom uredu, umjesto Što drhturi na vjetrometini. — Ja vam mogu reći sve o njoj — odgovorila je Jane.


— Koliko je dobro poznajete? Kolegice smo. Mnogo smo toga prošle zajedno. Mislite li da mi možete dati cjelovitu sliku?

Jane je pomislila koliko bi lako bilo iskriviti dojam koji će ovaj muškarac steći o Mauri na ovaj ili onaj način. Sve je ovisilo samo o tome koje će pojedinosti odlučiti otkriti. Istakne li Maurinu profesionalnost, on će vidjeti znanstvenicu, pouzdanu ženu koja se drži zakona. Ali otkrije li neke druge pojedinosti, portret će postati tamniji, sjene zamračiti crte lica. Njezinu mračnu i krvlju zamrljanu obiteljsku povijest. Njezinu nedopuštenu ljubavnu vezu s Danielom Brophyjem. To je bila druga žena, sklona nesmotrenim nagonima i razornim strastima. Ne budem li oprezna, pomislila je Jane, Pasternaku bih mogla dati sve potrebne razloge da Mauru tretira kao sumnjivu. — Želim znati sve o njoj — rekao je Pasternak. — Svaku informaciju koja bi mogla pomoći ekipi za potragu prije no što sutra krenu. Trebat će im dati upute kad se skupimo natrag u gradu. Ovoliko vam mogu reći — odgovorila je Jane. — Maura nije žena od boravka u prirodi. Ne nađete li je uskoro, neće preživjeti u onoj divljini. Nestala je prije gotovo dva tjedna. Uspjela je ostati živa svo to vrijeme. — Možda je to zbog muškarca s kojim putuje — rekao je šerif Fahey. Jane je pogledala planinu na kojoj su se gudure već počele smračivati. U samo nekoliko zadnjih trenutaka, čim je svjetlo zaronilo ispod vrha, temperatura se naglo spustila. Drhteći od hladnoće, Jane se obgrlila rukama i pomislila kako bi bilo provesti noć nezaštićena na toj planini, gdje šuma ima kandže i vjetar te uvijek može pronaći. Noć s muškarcem o kojemu ništa nisu znali. Možda samo o njemu ovisi što će se sljedeće dogoditi. — Njegovi otisci prstiju nisu nam nepoznati — rekao je šerif Fahey, obraćajući se policajcima i dobrovoljcima koji su zauzeli sjedala u Gradskoj vijećnici Pinedalea. — Država Wyoming već ima njegove otiske u sustavu. Ime počinitelja je Julian Henry Perkins i već je bio uhićen zavidan broj puta. — Fahey je čitao iz bilješki. — Krađa automobila. Provala i neovlašten ulaz. Skitnja. Višestruke optužbe zbog krađe. - Osvrnuo se po publici. — Eto s kime imamo posla. I znamo da je sad naoružan i opasan. Jane je odmahnula glavom. — Možda sam ja malo umorna — doviknula je sa svog sjedala u trećem redu. — Ali meni to ne zvuči kao neki naročit popis prekršaja za jednog ubojicu policajca. — Kad imaš samo šesnaest godina, taj popis jest zavidan. Zar je počinitelj maloljetnik? Istražitelj Pasternak je rekao: — Njegovi otisci bili su posvuda po kuhinjskim ormarićima, kao i na vratima vozila zamjenika Martineaua. Moramo pretpostaviti da je on bio onaj koga je gospodin Loftus vidio na mjestu zločina. — Našem je uredu mali Perkins itekako dobro poznat — rekao je Fahey. — Uhitili smo ga mnogo puta zbog brojnih prekršaja. Ono što ne možemo dokučiti jest njegova povezanost s tom ženom. Povezanost? — upitala je Jane. - Maura je njegova taokinja! U prvome redu, Montgomery Loftus prezirno je dobacio: — To nije ono što sam ja vidio. — Što mislite da ste vidjeli — odvratila je Jane. Muškarac se okrenuo i uputio hladan pogled trima posjetiteljima iz Bostona. — Vi niste bili ondje. Fahey je rekao: - Gospođo, Montyja poznajemo otkad smo se rodili. Ne bi izmišljao.


Onda mu možda trebaju naočale, poželjela je reći Jane, ali se suzdržala od odgovora. Troje posjetitelja iz Bostona bilo je u manjini u ovoj gradskoj vijećnici u kojoj se okupilo na desetke lokalnih stanovnika kako bi dobili upute. Um orstvo zamjenika šokiralo je za jednicu i dragovoljci su nagrnuli, gorljivi privesti ubojicu pravdi. Dragovoljci s puškama, mrkim licima i pravedničkim gnjevom. Jane je pogledala ta lica i osjetila jezu upozorenja. Pripremaju se na umorstvo, pomislila je. I nimalo nije važno što je njihova lovina šesnaestgodišnji momak. Najednom je iz zadnjeg reda jedna žena doviknula: — Julian Perkins je obično dijete! Ne mislite valjda ozbiljno poslati za njim naoružanu potjeru? — Ubio je zamjenika, Cathy — odgovorio je Fahey. — Nije tek obično dijete. Poznajem Juliana bolje no itko od vas. Teško mi je vjerovati da bi ikoga ubio. Oprostite — umiješao se istražitelj Pasternak. — Nisam iz ovog okruga. Gospođo, biste li se predstavili? Mlada žena je ustala i Jane ju je odmah prepoznala. Bila je to ona socijalna radnica koju su sreli na mjestu dvostrukog umorstva u Krugu B. -Ja sam Cathy Weiss iz Službe za zaštitu djece okruga Sublette. Godinu dana sam zadužena za Juliana. — I vi ne vjerujete da je mogao ubiti zamjenika Martineaua? — upitao je Pasternak. Ne vjerujem, gospodine. Cathy, pogledaj njegov popis prekršaja — rekao je Fahey. — Mali nije anđeo. Ali nije ni čudovište. Julian je žrtva. On je šesnaestgodišnje dijete koje samo pokušava preživjeti u svijetu u kojem ga nitko ne želi. Većina djece uspije preživjeti sasvim dobro bez provaljivanja u tuđe kuće i krade automobila. Većinu djece kultovi ne koriste i ne zlostavljaju. Fahey je zakolutao očima. — Evo nje ponovno s tom pričom. — Godinama vas upozoravam na Skup. Još otkad su došli u ovaj okrug i izgradili svoje savršeno malo selo Stepford. Sad vidite posljedice. To se događa kad se ne obazirete na znakove opasnosti. Kad okrećete glavu na drugu stranu dok vam pedofili rade tik ispred nosa. Nemaš apsolutno nijedan dokaz. Provjerili smo navode. Bobby je otišao onamo tri puta i jedino što je pronašao bile su marljive obitelji koje samo žele da ih svi ostave na miru. Ostave na miru da zlostavljaju svoju djecu. Možemo li se vratiti na ono zbog čega smo se okupili? — doviknuo je jedan muškarac iz publike. Da, tratiš nam vrijeme! Zbog ovoga smo se okupili — rekla je Cathy osvrćući se po vijećnici. — Zbog dječaka kojeg vi svi tako gorljivo želite uloviti. Klinca koji vapi za pomoći. A nitko ne sluša. Gospodo Weiss, — rekao je istražitelj Pasternak — ekipa za potragu treba svaku informaciju koju može dobiti prije no što sutra ujutro krene. Kažete da poznajete Juliana Perkinsa. Recite nam što možemo očekivati od tog momka. Vani je u noći, na cičoj zimi, sa ženom koja mu je možda taokinja. Je li uopće sposoban preživjeti? Apsolutno — odgovorila je. Zbog čega ste tako sigurni u to? Zato što je on unuk Absolema Perkinsa. Prostorijom se razlegao žamor prepoznavanja i istražitelj Pasternak se zbunjeno ogledao. — Oprostite. Je h to važno? — Da ste odrasli u okrugu Sublette, znali biste to ime — rekao je Montgomery Loftus. — Čovjek divljine. Sagradio je kolibu vlastitim rukama, živio gore na planinama Bridger-Teton. Znao sam ga uhvatiti kako lovi blizu mog posjeda. — Julian je proveo većinu djetinjstva ondje gore — rekla je Cathy. — S djedom koji ga je naučio kako pronaći hranu. Kako ostati živ u divljini samo sa sjekirom i vlastitom snalažljivošću. Stoga, da, mogao bi preživjeti. — Što uopće radi gore u planinama? — upitala je Jane. — Zašto nije u školi? — To pitanje nije smatrala glupim, ali dvoranom je zažuborio smijeh. Mali Perkins u školi? - Fahey je odmahnuo glavom. - To je kao da mazgu pokušaš naučiti višu matematiku. Bojim se da je Julianu bilo veoma teško živjeti ovdje u gradu — rekla je Cathy. - U školi su ga strašno zadirkivali. Potukao se mnogo puta. Uporno je bježao od skrbnika, osam


puta u trinaest mjeseci. Zadnji put je nestao prije nekoliko tjedana, kad je malo zatoplilo. Prije odlaska, ispraznio je smočnicu svoje pomajke tako da ima dovoljno hrane da u planinama preživi neko vrijeme. Imamo preslike njegove fotografije - rekao je Fahey i dao da se podijeli hrpa papira. — Tako da svi vidite koga tražimo. Fotografije su proslijeđene okupljenima i Jane je prvi put vidjela lice Juliana Perkinsa. Fotografija je bila školska, s uobičajenom modrom pozadinom. Momak se očito potrudio dotjerati za tu prigodu, ali djelovao je kao da mu je bolno neugodno u bijeloj košulji dugih rukava s kravatom. Crna mu je kosa bila počešljana na razdjeljak, ali nekoliko buntovnih čuperaka odbijalo je ostati priljubljeno uz glavu. Tamne oči gledale su ravno u kameru, oči koje su Jane podsjetile na psa koji zuri iz kaveza u utočištu za pse. Oprezne. Nepovjerljive. — Fotografija je uzeta iz prošlogodišnjeg školskog almanaha — rekao je Fahey. — Najnovija je koju smo uspjeli pronaći. Otad je vjerojatno malo narastao i ojačao. I ima Bobbyjev pištolj — dodao je Loftus. Fahey je pogledao okupljene. — Ekipa za potragu okupit će se u zoru. Želim da svi dragovoljci ponesu zimsku opremu za noćenje. Ovo neće biti izlet i zato u planinama želim samo najsposobnije ljude. — Zastao je i pogled mu se zaustavio na Loftusu, koji je shvatio o čemu je riječ. — Pokušavaš li mi reći da ne bih trebao ići? — upitao je Loftus. Nisam ništa rekao, Monty. Mogu izdržati duže od svih vas. I to područje poznajem bolje od ikoga. — Loftus je ustao. Iako mu je kosa bila sijeda i lice duboko izborano dugim desetljećima provedenim na otvorenome, izgledao je jednako kršan kao i svaki drugi muškarac u prostoriji. Dajte da ovo brzo obavimo. Prije no što još netko bude ubijen. Gurnuo je šešir na glavu i izašao. Kad su i ostali počeli izlaziti, Jane je uočila kako socijalna radnica ustaje i zazvala je: — Gospodo Weiss? Žena se okrenula kad joj je Jane prišla. — Da? — Zapravo se nismo upoznale. Ja sam istražiteljica Rizzoli. Znam. Vas troje ste iz Bostona. — Cathy je pogledala Gabriela i Sansonea koji su navlačili kapute. — Grada ste se itekako dojmili. Možemo li negdje otići razgovarati? O Julianu Perkinsu? Mislite odmah sad? Prije no što njega i našu prijateljicu upotrijebe kao mete za gađanje. Cathy je pogledala na sat i kimnula. — Na kraju ulice je jedan kafić. Vidimo se ondje za deset minuta. Prije je bilo dvadeset minuta. Kad je Cathy najzad nahrupila u kafić, raščupane, vjetrom raskuštrane kose, sa sobom je na izgužvanoj, dimom prožetoj odjeći donijela miris duhana i Jane je znala da se odšuljala popušiti cigaretu u automobilu. Sad je djelovala nervozno kad je kliznula u separe u kojem ju je Jane čekala. — Gdje su tvoja dva momka? — upitala je Cathy pogledavajući prazna sjedala. Otišli su kupiti opremu za kampiranje. Zar će se pridružiti ekipi za potragu? Ne mogu ih odgovoriti od toga. Cathy joj je uputila dug, zamišljen pogled. — Nemate pojma s čime imate posla. — Nadala sam se da ćeš mi ti reći. Konobarica je naišla s vrčem kave. — Cathy, da ti natočim? — upitala je. — Nadam se da je dobra i jaka. Uvijek je takva. Cathy je čekala da konobarica ode prije no što je ponovno progovorila. — Situacija je komplicirana.


— Na onome sastanku zvučala je jednostavna. Pošalji potjeru i ulovi ubojicu policajca. Točno. Zato što je ljudima uvijek draže da bude jednostavno. Crno i bijelo. Dobro i zlo. Julian je zlo dijete. — Cathy je pila kavu bez mlijeka i šećera, gutajući gorku tekućinu i ne trepnuvši. — On nije takav. Kakav je onda? Cathy je uperila prodoran pogled u Jane. — Jesi li ikad čula za Izgubljene dječake? — Nisam sigurna na što misliš. To su mladići, uglavnom tinejdžeri, koji su izbačeni iz svojih domova i obitelji. Završavaju napušteni na ulici. Ne zato što su učinili nešto loše, već jednostavno zato što su dječaci. U njihovim zajednicama, sama ta činjenica čini ih fatalno manjkavima. Zato što dječaci izazivaju probleme? Ne. Zato što su konkurencija i stariji muškarci ne žele ih u blizini. Sve djevojčice žele za sebe. Jane je najednom shvatila. — Govoriš o poligamnim zajednicama. — Točno. To su skupine koje nemaju nikakve veze sa službenom mormonskom crkvom. Otpadničk e sekte koje nastaju oko kariz matičnih vođa. Pronaći ćeš ih u brojnim državama. Coloradu i Arizoni, Utahu i Idahu. I ovdje u okrugu Sublette, u Wyomingu. Skup? Cathy je kimnula glavom. — To je sekta koju vodi takozvani prorok po imenu Jeremiah Goode. Prije dvadeset godina počeo je privlačiti sljedbenike u Idahu. Sagradili su naselje nazvano Ravan anđela, sjeverozapadno od Idaho Fallsa. S vremenom je preraslo u zajednicu od gotovo šesto ljudi. Posve su samodostatni, uzgajaju vlastito voće i povrće i stoku. Posjetioci nisu dopušteni pa je nemoguće znati što se doista događa iza njihovih vrata. — Zvuči kao da su zatvorenici. Mogli bi i biti. Prorok nadzire sve vidove njihovih života i oni ga zbog toga obožavaju. Tako funkcioniraju kultovi. Kreneš s čovjekom kao što je Jeremiah, nekime tko privuče slabiće i potrebite, ljude koji očajnički žele da ih netko prihvati. Da im da ljubav i pozornost, da sredi njihove žalosne, slomljene živote. To je ono što im on nudi — isprva. Tako svi kultovi započinju, od Mooniej vih sljedbenika do obitelji Manson. Zar Jeremiaha Goodea izjednačavaš sa Charlesom Mansonom? Da. — Cathyno se lice napelo. — Upravo to činim. Psihologija je ista, ista društvena dinamika. Jednom kad sljedbenik popije čarobni napitak, njegov je. Jeremiahu daju svu svoju imovinu, sva svoja sredstva, i presele u njegovo naselje. Ondje on ima posvemašnji nadzor. Koristi njihov besplatan rad kako bi održavao čitav niz krajnje profitabilnih tvrtki, od građevinskih preko onih za izradu pokućstva do poštanskih narudžbi pekmeza i želea. Nekome izvana to izgleda kao utopijska zajednica u kojoj svatko nečime pridonosi. Zauzvrat, svi su zbrinuti. To je vjerojatno mislio da vidi i Bobby Martineau kad je posjetio Zagrobni svijet. A što je trebao vidjeti? Diktaturu. Riječ je samo o Jeremiahu i onome što on želi. A to je? Cathyn pogled postao je hladan kao čelik. — Mlado meso. To je Skup, istražiteljice. Posjedovanje, nadzor i jebanje mladih curica. Žena u susjednom separeu se okrenula i bijesno ih pogledala, uvrijeđena takvim jezikom. Cathy je trebao časak da se pribere. — Zato Jeremiah ne smije dopustiti da u blizini bude previše dječaka — rekla je. — Zato ih se rješava. Obiteljima naredi da se klone svojih vlastitih sinova tinejdžera. Dječake odvezu u najbliži grad i ostave ih ondje. U Idahu su ih iskrcavali u Idaho Fallsu. Ovdje ih izbacuju u Jacksonu ili Pinedaleu. -1 obitelji doista pristaju na to? — Žene su poslušni mali roboti. Muškarci su za odanost nagrađeni vlastitim mladim nevjestama. Nazivaju ih duhovne mladenke, kako bi izbjegli sudsku tužbu za mnogoženstvo. Muškarci ih mogu imati koliko god žele i sve je to odobreno Biblijom. Jane se preneraženo nasmijala. — Ma nemoj? Kojom Biblijom?


— Starim zavjetom. Sjeti se Abrahama i Jakoba, Davida i So lomona. Starih biblijskih patrijarha koji su imali više žena i pri ležnica. I njegovi sljedbenici to prihvaćaju? Da, jer to zadovoljava neku goruću potrebu u njima. Žene, one možda čeznu za sigurnošću, za životom u kojem ne moraju donositi teške odluke. Muškarci... očito je što muškarci iz toga dobivaju. Dobivaju mogućnost da četrnaestgodišnjakinju odvedu u krevet. I dospiju u raj. I Julian Perkins je bio dio svega toga? Ima majku i četrnaestgodišnju sestru koje još uvijek žive u Zagrobnom svijetu. Julianov otac je umro kad je Julianu bilo samo četiri godine. Majka je, žao mi je š to to moram reći, totalna čuda kinja. Sharon je pobjegla iz života svoje djece kako bi pronašla sebe, ili već kako god to želiš nazvati, i ostavila ih djedu, Absolemu. — Gorštaku. Točno. Pristojnom čovjeku koji je brinuo o njima. Ali nakon deset godina, Sharon se ponovno pojavila, i hej! Ima novog muškarca, a uz to je otkrila i vjeru! Vjeru Jeremiaha Goodea. Uzela je djecu i preselila ih u Zagrobni svijet, novo naselje koje je Skup gradio ovdje u Wyomingu. Nekoliko mjeseci nakon toga, Absolem je umro, a Sharon ostala jedina odrasla osoba u Julianovom životu. - Cathyn glas postao je oštar poput britve. - Sharon ga je izdala. Izbacila ga je? Kao smeće. Jer je Prorok to zahtijevao. Dvije su žene promatrale jedna drugu pogledom zajedničkog bijesa koji je prestao tek kad se vratila konobarica s vrčem kave. Pijuckale su u tišini i vrela tekućina samo je pogoršala peckanje koje je srdžba izazvala u Janeinom želucu. — Zašto Jeremiah Goode nije u zatvoru? — upitala je Jane. Misliš da nisam pokušala? Vidjela si kako su reagirali na mene na onom sastanku. Ja sam samo gradska nadžak-baba, dosadna feministkinja koja ne prestaje govoriti o zlostavljanim djevojčicama. I oni više ne žele slušati. — Zastala je. — Ili su plaćeni da ne slušaju. Zar ih je Jeremiah potkupio? Tako je funkcioniralo u Idahu . Policajci, suci. Skup ima hr petinu gotovine da ih sve potkupi. Njegova naselja odsječena su od izvanjskog svijeta — nem aju telefone, ni radio. Čak i da neka djevojčica želi pozvati pomoć, ne bi to mogla učiniti. — Cathy je odložila svoju šalicu. — Ništa na svijetu ne želim više nego da njega i njegove muške sljedbenike vidim u okovima. Ali mislim da se to nikad neće dogoditi. Osjeća li i Julian Perkins jednako? On ih sve mrzi. Sam mi je to rekao. Dovoljno da ubije? Cathy se namrštila. — Kako to misliš? — Bila si na mjestu onog dvostrukog umorstva u kolibi Kruga B. Onaj mrtvi par pripadao je Skupu. Ne misliš valjda da je to učinio Julian? Možda je zato u bijegu. Možda je zato morao ubiti zamjenika. Cathy je silovito odmahnula glavom. — Provela sam mnogo vremena s tim momkom. Druži se s psom lutalicom i nikad u životu nisam vidjela nekog tako nježnog prema životinji. U tom malom nema nasilja. — Mislim da ga ima u svima nama — tiho je odgovorila Jane. — Gurne li nas netko dovoljno. Ako je on to učinio, pravda je bila na njegovoj strani — rekla je Cathy.


DVADESET SEDAM Snježna špilja bila je prožeta vonjem krzna mokrog psa, pljesnive odjeće i znojem dva prljava tijela. Maura se tjednima nije okupala, a momak vjerojatno i mnogo duže. Ali sklonište je bilo udobno poput vučjeg brloga, tek dovoljno veliko da se ispruže na podu od borovih grana, a vatra koju je Štakor zapalio sad se raz gorjela i pucketala. Na svjetlu plamena, Maura je pogledala svoju pernatu jaknu, nekoć bijelu, ali sad zaprljanu čađom i krvlju. Zamislila je užas koji će je dočekati u zrcalu. Pretvaram se u divlju životinju, kao ova dvojica, pomislila je. Životinju koja se skriva u špilji. Sjetila se članaka koje je pročitala o djeci koju su odgojili vukovi. Dovedena natrag u civilizaciju, ostala su divlja i neukrotiva. Sad je osjećala kako počinje njezina vlastita preobrazba. Spava i jede na tvrdome tlu, danima živi u istoj odjeći, svake se noći šćućuri uz Medino toplo krzno. Uskoro je nitko neće prepoznati. Možda se ni sama ne prepoznam. Štakor je ubacio pregršt grančica u vatru. Dim se zakovitlao snježnom špiljom i zapekao im oči i grla. Bez ovog momka ovdje ne bih preživjela ni jednu jedinu noć, pomislila je. Već bih bila mrtva i smrznuta, moje bi tijelo nestajalo ispod nanosa snijega. Ali divljina je bila svijet u kojem se Štakor naizgled ugodno osjećao. U roku od sat vremena, iskopao je ovu špilju, odabravši mjesto u zavjetrini i kopajući uvis kako bi izdubio šupljinu. Zajedno su sakupili drva za ogrjev i borove grane, utrkujući se s tamom i ubojitom hladnoćom noći. Sad je, šćućurena u iznenađujućoj udobnosti uz vatru, slušala kako vjetar ječi s druge strane njihovih vrata od borovih grana i gledala kako momak prekapa po svojoj naprtnjači. Izvukao je pakiranje vrhnja u prahu i kutiju suhe pseće hrane. Istresao je šaku suhih kolutića i bacio je Medi. Zatim je kutiju pružio Mauri. — Pseća hrana? — upitala je. Njemu je dovoljno dobra. — Štakor je kimnuo prema psu koji je sretno gutao svoj obrok. — Bolja od praznog želuca. Ali ne mnogo bolja, pomislila je rezignirano zagrizavši kolutić. Na trenutak, jedini zvuk u špilji bilo je žvakanje triju čeljusti. Zagledala se preko žljebastih plamičaka u dječaka. — Moramo pronaći način da se predamo — rekla je. Nastavio je žvakati, divlje usredotočen na to da napuni želudac. — Štakore, znaš jednako dobro kao i ja da će nas nastaviti tražiti. Ovdje ne možemo preživjeti. -Ja ću se brinuti o tebi. Bit će nam dobro. — Zar ćemo živjeti na psećoj hrani? Skrivati se u snježnim špiljama? Znam jedno mjesto, gore u planinama. Možemo ostati ondje čitavu zimu, budemo li morali. — Pružio joj je posudice vrhnja u prahu. — Izvoli. Desert. Neće odustati. Ne kad je žrtva policajac. — Pogledala je svežanj u kojem je bilo oružje mrtvog zamjenika koje je Štakor zamotao u krpu i gurnuo u mračni kutak, kao da je leš kojeg ne želi gledati. Sjetila se obdukcije koju je obavila na ubojici policajca koji je umro u pritvoru. Poludio je, mora da je bio drogiran, tvrdili su policajci. Ali modrice koje je vidjela na torzu, posjekotine na licu i glavi, govorile su drugu priču. Ubij policajca i platit ćeš za to, to je bila pouka koju je iz toga naučila. Pogledala je dječaka i najednom ga vidjela na obdukcijskom stolu, premlaćenog i okrvavljenog osvetoljubivim šakama. — Jedini način da ih uvjerimo jest predamo li se zajedno — rekla je. — U protivnom će pretpostaviti da smo ubili onog muškarca njegovim vlastitim pištoljem. Ta neuvijena izjava kao da ga je potresla i kolutić pseće hrane najednom je ispao iz


njegove ruke kad je spustio glavu. Nye mu vidjela lice, ali vidjela je da se trese na svjetlu vatre i znala je da plače. — To je bio nesretan slučaj — rekla je. — Reći ću im da je bilo tako. Reći ću im da si samo pokušavao mene zaštititi. Zatresao se jače, i obgrlio rukama kao da želi prigušiti jecaje. Medo mu se približio cvileći i sp ustio svoju ogromnu šapu na dje čakovo koljeno. Ispružila je ruku da dodirne njegovu. — Ne predamo h se, izgledat će da smo krivi. Shvaćaš to, zar ne? Odmahnuo je glavom. — Natjerat ću ih da mi vjeruju. Kunem se, neću im dopustiti da svale krivnju na tebe.— Protresla ga je. — Štakore, vjeruj mi u ovome. Odmaknuo se od nje. — Nemoj. — Samo razmišljam o onome što je najbolje za tebe. Nemoj mi govoriti što da činim. Netko mora. Nisi mi majka! Znaš, u ovom bi ti trenutku dobro došla majka! Imam je! — povikao je. Naglo je podigao glavu i lice mu je blistalo od suza. — Od kakve mi je to bilo koristi? Na to pitanje nije imala dobar odgovor. Nijemo je promatrala kako on posramljeno briše suze i ostavlja mrlje na licu prljavom od čađe. Danima se silno trudio biti muškarac. Suze su je podsjetile da je tek obično dijete, dijete koje je sad previše ponosno da bi susrelo njezin pogled, da bi joj pokazalo koliko je preplašeno. Umjesto toga, usredotočio se na paketiće vrhnja u prahu koje je otvarao naglim potezima i istresao u usta. Otvorila je svoje paketiće. Malo praha rasulo joj se po dlanu i dopustila je Medi da ga poliže s njezine kože. Kad joj je očistio dlan, nekoliko ju je puta polizao i po licu i ona se nasmijala. Zamijetila je da ih Štakor promatra. — Koliko dugo je Medo s tobom? — upitala je milujući pseću zimsku dlaku. Nekoliko mjeseci. Gdje si ga pronašao? On je pronašao mene. — Ispružio je ruku i nasmiješio se kad mu je Medo ponovno prišao. — Jedan dan sam izašao iz škole, a on mi je jednostavno prišao. Pratio me kući. I ona se nasmiješila. — Valjda mu je trebao prijatelj. — Ili je znao da meni treba. — Najzad ju je pogledao. — Imaš li ti psa? Nemam. A djecu? Oklijevala je. — Ne. — Zar nisi željela djecu? — Jednostavno se nije dogodilo. — Uzdahnula je. — Moj život je... kompliciran. — Mora biti. Ako ne možeš imati ni psa. Nasmijala se. — Da. Definitivno moram odrediti prioritete. Uslijedila je nova tišina. Štakor je podigao Medinu glavu i protrljao lice o njegovo. Dok je sjedila uz vatru koja je pucketala i promatrala kako momak nijemo komunicira sa svojim psom, najednom joj se učinio mnogo mladim od njegovih šesnaest godina. Dijete u tijelu muškarca. — Štakore? — tiho ga je zazvala. — Znaš li što se dogodilo tvojoj majci i sestri? Prestao je milovati psa i ruka mu se ukočila. — On ih je odveo. — Prorok? On sve odlučuje. Ali ti to nisi vidio? Nisi bio ondje kad se to dogodilo? Odmahnuo je glavom. — Jesi li ušao u druge kuće? Jesi li vidio... — Oklijevala je. — Krv? — tiho je upitala. — Vidio sam je. — Podigao je pogled ka njezinome i ona je vidjela da on shvaća značenje te krvi. Zato sam još uvijek živa, pomislila je. Zato što je znao što ona krv znači. Znao


je što će mi se dogoditi ostanem li u Zagrobnom svijetu. Štakor je zagrlio psa, kao da će samo u Medi pronaći utjehu koja mu je potrebna. — Ima samo četrnaest godina. Potreban sam joj da brinem o njoj. — Tvoja sestra? Kad su me odveli, Carrie ih je pokušala spriječiti. Vrištala je i vrištala, ali mama ju je samo čvrsto držala. Govorila joj je da moram otići. Da me se moraju kloniti. — Dlan mu se stisnuo u šaku u psećem krznu. — Zato sam se vratio. Po nju. Po Carrie. — Podigao je pogled. Ali nije bila ondje. Nitko nije bio ondje. Pronaći ćemo je. — Maura je ispružila ruku i uhvatila njegovu, onako kako je on sad držao Medu. Bili su spojeni, njih troje, žena, dječak i pas. Nevjerojatna veza skovana nevoljom u nešto blizu ljubavi. Možda čak snažnije od ljubavi. Nisam mogla pomoći Grace, pomislilaje. Ali učinit ću sve što je potrebno da spasim ovog dječaka. — Pronaći ćemo je, Štakore — ponovila je. — Ovo će na kraju nekako sve ispasti dobro. Kunem se da hoće. Medo je glasno zacvilio i zatvorio oči. — Ni on ti ne vjeruje — rekao je Štakor.


DVADESET OSAM Jane je gledala kako njezin suprug pomno pakira naprtnjaču za planinarenje, planski ispunjavajući svaki kutak neophodnim stvarima. U njoj su nestali vreća za spavanje i madrac na napuhavanje, šator za jednu osobu, kamperski štednjak, suha i smrznuta i suha hrana. U manje je džepove nagurao kompas, nož i svjetiljku, uže za padobran i pribor za prvu pomoć. Nije uludo upotrijebio ni centimetar prostora niti je stavio ijedan gram nepotrebne težine. On i Sansone kupili su opremu ranije te iste večeri i sad su Gabrielove stvari bile raspoređene po hotelskom krevetu, sitne stvarčice stavljene zajedno u vreće, boce vode omotane uvijek korisnom ljepljivom vrpcom. Ovo je učinio mnogo puta ranije, kao mladi planinar, i kasnije kao marinac. Oružje pričvršćeno uz njegov bok bilo je obeshrabrujući podsjetnik da se ne sprema na običan zimski izlet. — Trebala bih ići s vama dvojicom — rekla je Jane. — Ne, ne bi trebala. Moraš ostati ovdje i paziti na telefonske pozive. — Što ako nešto tamo u divljini pođe po zlu? — Pođe li, osjećat ću se mnogo bolje znajući da si ovdje i sigurna. — Gabriele, uvijek sam mislila da smo nas dvoje tim. Odložio je naprtnjaču i uputio joj ironičan osmijeh. — A koji je član tog tima alergičan na kampiranje u svakom obliku i načinu? — Ako moram, kampirat ću. Nemaš nimalo iskustva u kampiranju zimi. Nema ga ni Sansone. Ali je on u dobroj tjelesnoj kondiciji i snažan. Mislim da ti ne bi mogla ni podići ovu naprtnjaču. Hajde. Pokušaj. Zgrabila je naprtnjaču i podigla je s kreveta. Kroz stisnute zube je promrsila: — Vidiš da mogu. — A sad zamisli toliku težinu na svojim leđima dok se uspinješ planinom. Zamisli da tu naprtnjaču nosiš satima, danima, i to na velikoj visini. Zamisli da pokušavaš održati korak s muškarcima koji imaju otprilike dvadeset pet kilograma mišića više od tebe. Jane, oboje znamo da to nije realno. Ispustila je naprtnjaču i ona je bubnula na pod. — Ti ne poznaješ ovo područje. — Putovat ćemo s ljudima koji ga poznaju. Možeš li vjerovati njihovoj prosudbi? To ćemo brzo saznati. — Zatvorio je naprtnjaču i odložio je u kut. — Važno je da smo tamo s njima. Mogli bi biti prebrzi na okidaču, a Maura će biti na liniji paljbe. Jane se spustila na krevet i uzdahnula. — Kog vraga uopće radi tamo vani? Njezini postupci nemaju nikakvog smisla! — Zato ti moraš ostati dostupna na telefon. Nazvala te je jednom. Možda te pokuša ponovno dobiti. A kako ću ja dobiti tebe? Sansone će ponijeti satelitski telefon. Pa nećemo nestati s lica zemlje. Ali ja imam osjećaj kao da će se baš to dogoditi, pomislila je ležeći u krevetu pokraj njega te noći. On se spremao odšetati u divljinu, ali je spavao dubokim snom, nemučen strahovima. Ona je bila ta koja je ležala budna i uzrujavala se što nije ni dovoljno snažna ni dovoljno iskusna da mu se pridruži. Smatrala se ravnom svakome muškarcu, ali ovaj je put morala priznati tužnu istinu. Nije mogla nositi onu naprtnjaču. Nije mogla održati korak s Ga brielom. Nakon nekoliko kilometara, vjerojatno bi se srušila u snijeg, zeznula ekspediciju i osramotila se. Kako će onda Maura uspjeti preživjeti?


To je pitanje postalo utoliko važnije kad se ujutro probudila prije zore i pogledala kroz prozor vjetrom nanesen snijeg koji je letjeo preko hotelskog parkirališta. Zamislila je kako joj taj vjetar bocka oči i u hipu ledi kožu. Dan je bio okrutan za početak potrage. Sunce još nije bilo izašlo kad su se ona, Gabriel i Sansone odvezli do ugovorenog mjesta okupljanja. Desetak drugih članova ekipe za potragu već je došlo, zajedno sa psima tragačima, i muškarci su pijuckali vrelu kavu i stajali u sumraku prije zore. Jane je čula uzbuđenje u njihovim glasovima, osjetila naelektriziranost u zraku. Bili su kao svi policajci netom prije racije, iz njih je curio testosteron i treperili su željni akcije. Dok su Gabriel i Sansone stavljali naprtnjače na leđa, čula je kako šerif Fahey pita: — Gdje vas dvojica mislite da idete s tim na prtnjačama? Gabriel se okrenuo prema njemu. — Tražili ste dragovoljce za potragu i spašavanje. — Nismo zatražili saveznog agenta za ekipu. Obučen sam za pregovore u talačkim situacijama — rekao je Gabriel. — I poznajem Mauru Isles. Vjerovat će mi. Ovo je surovo područje. Morate znati što činite. Osam godina u marincima. Prošao sam obuku za zimske planinske operacije. Biste li željeli znati još nešto? Nemoćan prepirati se s takvim kvalifikacijama, Fahey se okrenuo prema Sansoneu, ali kameni izraz na licu tog muškarca na mjestu je zaustavio Faheya i od samoga pokušaja da dovede u pitanje njegovu nazočnost. Nešto je progunđao i udaljio se. - Gdje je Monty Loftus? — viknuo je. — Ne možemo ga čekati mnogo duže! — Rekao mi je da neće doći — netko je odgovorio. Nakon čitave one zbrke koju je sinoć izazvao? Mislio sam da će sigurno biti ovdje. Možda je pogledao u zrcalo i sjetio se da ima sedamdeset jednu godinu. Kroz smijeh koji je uslijedio, jedan od dresera pasa je uzviknuo: — Psi su pronašli miris! Ekipa za potragu zaputila se u šumu, a Gabriel se okrenuo prema Jane. Podijelili su zadnji poljubac, zagrljaj, i on je krenuo. Toliko mnogo puta ranije divila se njeg ovoj lakoj atletskoj gradi, sa mopouzdanosti njegova koraka. N ije ga usporila ni teška naprt njača. Dok je stajala na rubu šume i promatrala ga, još uvijek je u njemu vidjela mladog marinca kakav je nekoć bio. — Ovo neće izaći na dobro — rekao je neki glas. Jane se okrenula i ugledala Cathy Weiss kako odmahuje glavom. — Gonit će ga kao životinju — rekla je Cathy. Maura Isles ja ta zbog koje ja brinem - odgovorila je Jane. — I moj suprug. Stajale su rame uz rame dok se ekipa za potragu udaljavala kroz šumu. Prilaz se polako ispraznio kad su vozila počela odlaziti, ali dvije su žene ostale i promatrale dok muškarci najzad nisu nestali medu stablima. — Barem on djeluje kao razuman čovjek — rekla je Cathy. Jane je kimnula glavom. — To bi opisalo Gabriela. — Ali ostali momci, oni su spremni najprije pucati i tek kasnije postavljati pitanja. K vragu, Bobby se mogao poskliznuti na ledu i samoga sebe upucati. — Cathy je frustrirano puhnula. — Kako itko zna što se doista dogodilo? Nitko to nije vidio. I nije bilo video snimke pucnjave, pomislila je Jane. Sama ta pojedinost duboko ju je mučila. Martineauova kamera savršeno je dobro radila. Jednostavno je bila isključena, što je bilo kršenje odredbi Odjela šerifa. Zadnje što je snimljeno bila je Martineauova vožnja prema planini Doyle. Nekoliko trenutaka prije no što je stigao do kuće, namjerno ju je isključio. Okrenula se prema Cathy. — Koliko si dobro poznavala zamjenika Martineaua? — Imala sam posla s njime. — Po tonu njezina glasa, ta posla nisu bila srdačna. — Jesi li ikad imala razloga da mu ne vjeruješ? Na trenutak je Cathy samo zurila u nju u zori koja je ledila kosti i para njihovih dahova se


miješala, stapajući se u zajedničku maglicu. — Pitala sam se kad će netko napokon imati petlje postaviti to pitanje — odvratila je. — Bobbyja Martineaua sad smatraju junakom. I ne bismo smjeli loše govoriti o mrtvim junacima. Čak ni kad oni to zaslužuju — rekla je Cathy. — Znači, nisi bila njegova obožavateljica. Između tebe i mene, Bobby je bio manijak kontrole i zlostavljač. Dok je govorila, Cathy nije micala pogled sa ceste, oprezno vozeći pločnikom prekrivenim snijegom i ledom. Jane je bilo drago što ona nije ta koja navigira tim nepoznatim cestama, a još više što putuju Cathynim pohabanim terencem s pogonom na četiri kotača. — U mome poslu veoma brzo saznaš koje su obitelji u okrugu u nevolji — rekla je Cathy. — Tko se razvodi, čija djeca previše izostaju s nastave. I čije se supruge na poslu pojavljuju s modricama na očima. — Bobbyjeva? Sad mu je bivša. Trebalo joj je dosta da se probudi i izvuče iz te situacije. Prije dvije godine, Patsy ga je napokon napustila i preselila u Oregon. Voljela bih samo da se zadržala dovoljno dugo da podnese tužbu protiv njega, jer tipovi kao što je Bobby ne bi smjeli nositi značke. Tukao je ženu, a svejedno je ostao u uniformi? I u Bostonu se to vjerojatno događa, zar ne? Ljudi odbijaju vjerovati da bijedan dobar, istaknut građanin mlatio svoju suprugu. — Cathy je prezirno puhnula. — Ako ga je mali doista upucao, možda je Bobby to zavrijedio. Ne misliš to doista ozbiljno, zar ne? Cathy ju je pogledala. — Možda mislim. Samo malo. Ja radim sa žrtvama. Znam što godine zlostavljanja mogu učiniti djetetu. Ili ženi. — Ovo počinje zvučati osobno za tebe. Vidiš previše toga i da, postaje osobno. Ma koliko se trudio ne dopustiti da bude tako. Znači, Bobby je bio seronja koji je mlatio svoju suprugu. To ne objašnjava zašto je isključio kameru na komandnoj ploči. Što je pokušavao sakriti na planini Doyle? Na to pitanje ne znam odgovor. — Je li poznavao Juliana Perkinsa? — Oh, sigurno. Tog je malog zbog ovog ili onog prekršaja uhapsio praktički svaki zamjenik u okrugu. Znači, njih dvojica imaju zajedničku povijest. Cathy je razmislila o tome dok je upravljala svojim terencom cestom uz koju su kuće bile malobrojne i udaljene jedna od druge. — Julian nije volio policiju, ali takvi su tipični tinejdžeri. Policajci su neprijatelji. Svejedno, mislim da to ne bi bilo objašnjenje. I nemojmo zaboraviti. Pogledala je Jane. — Bobby je isključio kameru prije no što je stigao na planinu Doyle. Prije no što je znao da je mali gore. Ma iz kojeg razloga to učinio, imao je neke veze s tvojom prijateljicom Maurom Isles. Čiji su postupci ostajali najveća tajna od svih. — Evo — rekla je Cathy i zaustavila terenac uz rub ceste. — Htjela si znati o Bobbyju. Evo, ovdje je živio. Jane je pogledala skromnu kuću na drugoj strani ceste. Velike hrpe snijega nagomilale su se s obje strane prilaza kojim je prošla ralica i građevina kao da se skrivala, s prozorima koji su virili preko snijega kao da žele uhvat iti kradomične poglede na prola znike. U blizini nije bilo kuća, nijednog lako dostupnog susjeda kojeg bi mogla ispitati. — Je li živio sam? — upitala je Jane. — Koliko je meni poznato. Ne čini se da je itko kod kuće.


Jane je zakopčala jaknu i izašla iz automobila. Čula je zapuhe vjetra među stablima i osjetila njihovo peckanje na obrazima. Je li zato najednom osjetila kako je podilazi jeza? Ilije to bilo zbog ove kuće, kuće mrtvaca, s prozorima koji su mračno virili iznad snježnog nanosa? Cathy je već hodala prema trijemu ispred kuće, škripala čizmama po zaleđenom snijegu, ali Jane je zastala pokraj automobila. Nisu imale nalog za pretres. Nisu imale razloga biti ovdje, osim što je njoj zamjenik Martineau bio zagonetka, a svaka dobra istraga umorstva podrazumijeva viktimološku analizu. Zašto je napadnut upravo ovaj čovjek? Kakva je djela poduzeo koja su dovela do njegove smrti na vjetrom šibanom prilazu kući na planini Doyle? Dosad je sva pozornost bila usredotočena na navodnog ubojicu, Juliana Perkinsa. Vrijeme je da se usredotoče na Bobbyja Martineaua. Slijedila je Cathy prilazom, čizmama pronalazeći tragove vuče na zrnatom pijesku raštrkanom po ledu. Cahty je već kucala na ulazna vrata. Kao što su očekivale, nitko nije otvorio. Jane je zamijetila trule prozorske daske, boju koja se ljuštila. Drvo za ogrjev bilo je nemarno nagomilano na jednom kraju trijema, uz ogradu koja je izgledala opasno blizu tome da se sruši. Proviriv ši kroz ulazna vrata, vidjela je oskudno namješten dnevni boravak. Kutija od pizze i dvije limenke piva bile su na stoliću za kavu. Nije vidjela ništa što ju je iznenadilo, ništa što ne bi očekivala vidjeti u domu jednoga samca koji živi od plaće zamjenika šerifa. — Čovječe, ovo je prava rupetina — rekla je Cathy gledajući zasebnu garažu koja kao da je potonula ispod težine snijega na krovu. Znaš li ijednog njegovog prijatelja? Ikoga tko bi ga mogao dobro poznavati? Vjerojatno ima takvih u šerifovom uredu, ali sretno ti bilo da iz njih izvučeš ijednu ružnu riječ. Kao što sam rekla, mrtvi policajac uvijek je junak. Ovisno o tome kako je policajac završio mrtav. — Jane je uhvatila kvaku i uvidjela da su vrata zaključana. Pozornost je prebacila na garažu. Prilaz koji je vodio do vrata bio je posve očišćen od snijega i ona je uočila tragove guma — široke, kamioneta. Oprezno je krenula skliskim stubama s trijema. Kod vrata garaže je zastala, znajući da će, otvori li ta vrata, prijeći etičku granicu. Nije imala nalog, ovdje čak nije imala nikakve nadležnosti. Ali Bobby Mar tineau je bio mrtav pa se nije mogao potužiti. I na kraju krajeva, sve je ovo zbog pravde, nije li? Pravde za samoga Bobbyja, kao i za momka optuženog za njegovo umorstvo. Posegnula je za kvakom na vratima, ali vrata su se zaledila i nije ih mogla ni pomaknuti. Cathy joj je pritekla u pomoć i zajedno su se naprezale podići vrata. Najednom su se vrata odglavila i njih dvije su ih podigle. Stajale su i zapanjeno zurile. U unutrašnjosti garaže blistalo je ogromno crno čudovište. — Pogledaj ti to — promrmljala je Cathy. — Toliko je nov da još ima tablice dobavljača. S divljenjem, Jane je pomilovala besprijekornu površinu kamioneta obilazeći ga. Bio je to Ford F-450 XLT. - Ova bebica zasigurno košta najmanje pedeset tisuća dolara — rekla je. — Kako si je Bobby to mogao priuštiti? Jane je prišla prednjem odbojniku i zastala. — Još je bolje pitanje kako si je mogao priuštiti ovo? — Što? Jane je pokazala na Harley. Bio je to crni V-Rod Muscle model, i kao i kamionet, izgledao je nov novcat. Nije znala koliko košta motor kao ovaj, ali sigurno nije bio jeftin. Izgleda da se zamjenik Martineau nedavno dočepao nekog novca — tiho je rekla. Okrenula se prema Cathy koja je otvorenih usta zurila u Harley. — Nije negdje imao bogatog strica, je li? Cathy je zbunjeno odmahnula glavom. — Koliko sam ja čula, nije mogao plaćati ni alimentaciju. — Kako je onda platio ovaj motor? Ili kamionet? — Jane se osvrnula po otrcanoj garaži s


gredama koje su visjele. — Ovdje se nešto očito ne uklapa. Čovjek posumnja u sve što smo smo o Martineau čule. Bio je policajac. Možda mu je netko plaćao da okrene glavu na drugu stranu. Jane se ponovno usredotočila na Harley, nastojeći shvatiti na koji je način on povezan s Martineauovom smrću. Sad joj je bilo jasno da je namjerno isključio kameru kao bi sakrio svoje postupke. Dispečerica mu je netom rekla da ondje čeka Maura Isles, usa mljena žena koju treba spasiti. Nakon što je primio poziv, Martineau je isključio kameru i nastavio se voziti planinom Doyle. Što se zatim dogodilo? Gdje se pojavio dječak? Možda se sve svodi na dječaka. Pogledala je Cathy. - Koliko je daleko Zagrobni svijet? — Pedeset, možda šezdeset kilometara odavde. Bogu iza nogu. Možda bismo se trebale odvesti onamo i razgovarati s Julianovom majkom. Mislim da ondje sad nitko ne živi. Čula sam da su preko zime stanovnici otišli. Sjećaš li se tko je izvijestio o tome? Onaj isti zamjenik koji je stalno posjećivao Zagrobni svijet? I nikad nije vidio ništa loše ondje. Cathy je tiho odgovorila: — Bobby Martineau. Jane je kimnula glavom prema Harleyu. — Na temelju ovoga što smo ovdje pronašle, mislim da ne možemo vjerovati ničemu što je Martineau rekao. Netko ga je plaćao. Netko tko ima dovoljno novca za to. Ni jedna ni druga nisu morale glasno izreći to im e. Jeremiah Goode. — Posjetimo Zagrobni svijet — rekla je Jane. — Voljela bih saznati što to ne bismo smjele vidjeti.


DVADESET DEVET Kroz prozor automobila Jane je uočila smeđe izbočine kojima je bilo načičkano ogromno polje bjeline. Bili su to bizoni koji su se šćućurili jedan uz drugoga na vjetru, veličanstvenog kuštravog krzna prekrivenog snijegom. Divlje životinje, koje nikome ne pripadaju. Bila je to novost za djevojku iz velikog grada u kojemu su svi kućni ljubimci na povodcima, obilježeni i zapisani. Ali kućni ljubimci dobivaju hranu i smještaj, nisu prepušteni da se sami snalaze po okrutnom vremenu. Ovo je posljedica slobode, pomislila je zureći u bizona, posljedica koju je Julian Perkins prihvatio kad je pobjegao iz doma svog poočima i pomajke samo s naprtnjačom hrane na leđima. Kako je jedan šesnaestgodišnji dječak mogao preživjeti u tom svijetu koji ne prašta? Kako je mogla Maura? Kao da joj čita misli, Cathy je rekla: - Ako je itko može sačuvati na životu tamo gore, tad je to Julian. Odrastao je s djedom koji je znao svaki trik preživljavanja u prirodi. Absolem Perkins je ovdje legenda. Vlastitim je rukama izgradio svoju kolibu gore na planini Bridger-Teton. — Gdje je to? — To je onaj ondje planinski lanac. - Cathy joj je pokazala rukom. Kroz vrtloge zrnaca snijega podignute automobilskim gumama, Jane je ugledala nemoguće nazubljene vrhove. — Zar je Julian odrastao ondje? — Sad je to nacionalna šuma. Ali odeš li planinariti, naići ćeš na nekoliko starih posjeda baš kao što je Absolemov. Većina njih sad su samo temelji, ali podsjećaju čovjeka koliko je nekad bilo teško preživjeti. Ne mogu zamisliti ni dan bez zahoda s tekućom vodom i toplog tuša. — K vragu. Ja ne mogu zamisliti ni dan bez kabelske televizije. Sad su se uspinjale u brda, kroz područje u kojemu su stabla bila gušća, a građevine nestale. Prošle su pokraj Grubbove trgovine živežnim namirnicama i Jane je uočila zlokoban natpis: ZADNJA PRILIKA ZA GORIVO. Nije mogla tjeskobno ne baciti pogled na Cathyn mjerač potrošnje goriva i laknulo joj je kad je vidjela da još imaju tri četvrtine spremnika. Vozile su se još gotovo dva kilometra niz cestu prije no što joj se to ime učinilo poznatim. Grubbova trgovina živežnim namirnicama. Sjetila se što joj je Queenan rekao o brojnim mjestima na kojima je Maura bila viđena. Da su se ljudi javljali iz čitave države tvrdeći da su je vidjeli u Muzeju dinosaura u Thermopolisu, u hotelu Irma u Codyju. I u Grubbovoj trgovini živežnim namirnicama u okrugu Sublette. Izvadila je mobitel kako bi nazvala Queenana. Nije bilo signala. Vratila je mobitel natrag u torbicu. — Ovo je zanimljivo — rekla je Cathy kad su skrenule s autoceste na mnogo užu cestu. -Što? — Ovuda je prošla ralica. — Je li ovo cesta do Zagrobnog svijeta? — Da. Ako je Bobby rekao istinu i dolina je napuštena, zašto bi se itko trudio raščistiti snijeg s ceste? — Jesi li već ranije bila ovdje? — Jedini put sam se dovezla ovamo prošlog ljeta — odgovorila je Cathy skrećući strmom okukom zbog koje se Jane nagonski uhvatila za rukonaslon. - Tek sam postala Julianova socijalna radnica. Policija ga je uhvatila u Pinedaleu gdje je provalio u nečiju kuću i poharao kuhinju u potrazi za hranom.


— Nakon što je bio izbačen iz Skupa? Cathy je kimnula glavom. — Još jedan od njihovih Izgubljenih dječaka. Dovezla sam se ovamo, nadajući se razgovoru s njegovom majkom. I bila sam zabrinuta za njegovu sestru, Carrie. Julian mi je rekao da ima samo četrnaest godina, a znam da je to dob kad muškarci počinju... — Cathy je zastala i duboko udahnula. — U svakom slučaju, nisam dospjela do Zagrobnog svijeta. — Što se dogodilo? Skrenula sam na njihovu privatnu cestu i baš sam ulazila u dolinu, kad je najednom dotutnjao kamionet i prepriječio mi put. Mora da imaju nekakav sustav upozorenja koji ih obavijesti kad netko ude na njihov posjed. Dvojica muškaraca s walkie-talkijima zahti jevala su znati razlog mog posjeta. Čim su saznali da sam socijalna radnica, naredili su mi da odem i više se ne vraćam. Uspjela sam samo s ceste baciti pogled na naselje. Sagradili su deset kuća, još su se dvije gradile, naokolo su štropotah buldožeri i traktori. Očito imaju planove za proširenje. Ovo će biti njihova sljedeća Ravan anđela. Znači, nisi imala prilike razgovarati s Julianovom majkom. Nisam. A ona nijednom nije pokušala nikoga kontaktirati kako bi se raspitala o sinu. — Zgađeno je odmahnula glavom. — Što kažeš o takvoj roditeljskoj ljubavi? Moraš birati između nekog kulta i vlastitog djeteta pa izbaciš dijete. Ja to ne razumijem, a ti? Jane je pomislila na svoju kćerku, pomislila na to što bi žrtvovala samo da Regina bude sigurna. Umrla bih za nju i ne bih dvaput razmislila o tome. — Ne, ni ja to ne razumijem. — Zamisli kako je bilo sirotom Julianu. Znajući da ga mama smatra odbacivim. Znajući da je samo okrenula glavu na drugu stranu kad su ga muškarci izvukli iz kuće. Gospode, zar se to tako dogodilo? Tako je to Julian opisao. Plakao je i vrištao. Njegova sestra je vrištala. A njihova majka je dopustila da se sve to dogodi ni ne zucnuvši u prosvjed. Kakvo bezvrijedno smeće. Ne zaboravi, i ona je žrtva. To nije opravdanje. Majka se bori za svoju djecu. U Skupu, majke to nikad ne čine. U Ravni anđela, na desetke majki svojevoljno je predalo svoje sinove i dopustilo da ih odvuku i izbace u najbližem gradu. Dječaci završe tako slomljeni, tako oštećeni da ih se mnogo okreće drogama. Ili ih iskorištavaju grabežljivci. Očajnički žele da ih netko, bilo tko, voli. Kako se Julian nosio s time? On se samo želio vratiti svojoj obitelji. On je kao neki premlaćeni pas koji se pokušava vratiti svom gospodaru zlostavljaču. Prošlog lipnja ukrao je automobil i doista se uspio vratiti u dolinu kako bi vidio sestru. Uspio se skrivati tri tjedna prije no što ga je Skup ponovno uhvatio i izbacio u Pinedaleu. Znači da bi se i ovaj put mogao zaputiti natrag ovamo. — Pogledala je Cathy. — Koliko smo daleko od planine Doyle, od mjesta gdje je ubijen Martineau? Zračne linije, nismo daleko. S druge strane onih brda. Mnogo je dalje ideš li cestom. Znači da bi mogao prepješačiti tu udaljenost. Ako to doista želi. Upravo je ubio šerifovog zamjenika. Preplašen je i u bijegu. Mogao bi potražiti sklonište u Zagrobnom svijetu. Cathy je razmislila o tome, sve dublje se mršteći. — Ako je sad ondje... — Naoružanje. Ne bi me ozlijedio. Poznaje me. Samo govorim da moramo biti oprezne. Ne možemo predvidjeti što će sljedeće učiniti. — I i m a Mauru. Postojano su se uspinjale gotovo sat vremena, ali nisu vidjele nijedno drugo vozilo, nijednu zgradu, nikakav dokaz da na ovoj planini itko živi. Tek kad je Cathy usporila i zaustavila vozilo, Jane je uočila znak na stupu napola zakopanom u snijegu. PRIVATNA CESTA SAMO ZA STANOVNIKE PATROLIRANO PODRUČJE — Čovjek se baš osjeća dobrodošlim, zar ne? — zamijetila je Cathy. Ujedno se moram zapitati zašto se toliko boje posjetitelja. Zanimljivo. Lanac je spušten, a i ovom je cestom prošla ralica.


Krenule su privatnom cestom; Cathyn se terenac polako kotrljao pločnikom prekrivenim s tri centimetra nedavnog snijega. Borovi su ovdje bili gusti i bacali klaustrofobičnu sjenu na cestu i Jane je vidjela malo toga iza zastora crnogorice. Zurila je ispred sebe napetih mišića, nesigurna što da očekuje. Da će im Skup neprijateljski zapriječiti put? Prasak puške preplašenog dječaka? Najednom su se stabla razdvojila i ona je zatreptala ugledavši otvoreno nebo, hladno i vedro. Cahty je skrenula na proširenje i zaustavila vozilo. Obje su žene šokirano zurile u ono što je nekoć bilo naselje Zagrobni svijet. — Blagi Bože — šapnula je Cathy. — Š to li se ovdje dogodilo? Crne ruševine načičkale su dolinu. Pougljenjeni temelji označavali su mjesta gdje su nekoć stajale kuće, dva reda sačinjavala neobično uredan spomen na razaranje. Među ruševinama, nešto se kretalo, nešto što je bahato kaskalo između spaljenih kuća, kao da ova dolina sad pripada njemu i on samo pregledava svoje područje. — Kojot - rekla je Cathy. Ovo ne izgleda kao nesreća — rekla je Jane. — Mislim da je netko došao ovamo i zapalio kuće. — Zastala je, zaprepaštena očitim. — Julian. Zašto bi on to učinio? Iz bijesa na Skup? Iz osvete što su ga izbacili? Veoma brzo za sve svaljuješ krivnju na njega, zar ne? — upitala je Cathy. Ne bi bio prvi klinac koji je zapalio kuću. I uništio jedino kilometrima dostupno sklonište? — Cathy je uzrujano udahnula i gurnula mjenjač natrag u brzinu. - Približimo se. Zaputile su se cestom kroz dolinu i kroz isprekidanu borovu šumu Jane je vidjela naselje i iz drugih kutova, zgarište koje je sa svakim novim pogledom djelovalo još strasnije. Dotad se već zvuk njihova vozila proširio niz strminu, a onaj kojot pobjegao prema okolnoj šumi. Kad se njihov terenac približio, Jane je uočila tamne izbočine raštrkane po obližnjem polju snijega i shvatila da su i to kojoti. Ali nepomično su ležali. — Isuse, iz g leda da je čitav čopor zaklan — rekla je Jane. Lovci. Zašto? U zemlji rančera kojoti nisu popularni. — Cathy je zaustavila automobil pokraj prvih spaljenih temelja i obje su se zagledale u polje mrtvih životinja. Na rubu šume, jedini preživjeli kojot stajao je i promatrao ih, kao da je i on želio odgovore. Ovo je čudno promrmljala je Jane. - Nigdje ne vidim krv. Nisam sigurna da su ove životinje ubijene. Kako su onda umrle? Jane je iskoračila iz terenca i umalo se poskliznula na ledu. Snijeg otopljen u požaru zaledio se u tvrdu caklinu koja je sad bila prekrivena s nekoliko centimetara bijele prašine. Svuda gdje bi pogledala, na tom tankom sloju leda ugledala bi tragove strvinara. Zapanjila se tom grozotom. Čula je kako se Cathyne čizme sa škripom udaljavaju po ledu, ali Jane je ostala iza vozila, zagledana u nered pougljenjenog drva i metala, ponegdje uočavajući neki prepoznatljiv predmet u ruševinama. Razbijeno zrcalo, spaljenu kvaku. Keramički umivaonik, ispunjen minijaturnim klizalištem zaleđene vode. Čitavo jedno selo svedeno na prah i pepeo. Vrisak je proparao zrak, odjekujući od planina kao krhotine stakla. Jane se preplašeno uspravila i ugledala Cathy kako stoji na samom rubu ruševina. Pogled joj je bio uperen u tlo, rukavicom zaštićen dlan položen preko usta. Polako je uzmi cala trzavim, ro botskim koracima. Jane je potrčala prema njoj. — Što je bilo? Cathy? Druga žena nije odgovorila. I nadalje je zurila u tlo, i nadalje teturavo uzmicala. Kad se približila, Jane je opazila komadiće boje na tlu. Malo modre ovdje, mrljica ružičaste ondje. Komadići odjeće, shvatila je, rasparanih rubova. Obišavši i zadnje spaljene temelje, zagazila je u dublji snijeg s više tragova strvinara. Otisci su bili posvuda, kao da su kojoti plesali kadrilu. -Cathy? Žena se napokon okrenula prema njoj i na njezinom licu nije bilo nimalo boje. Nesposobna progovoriti, samo je upirala prstom u tlo, u jednog od mrtvih kojota.


Tek je tad Jane shvatila da Cathy ne pokazuje na životinju, već na dvije kosti koje su stršale kao tanke bijele stabljike iz snijega. Mogli su to biti ostaci neke divlje životinje koju su strvinari rastrgali i oglođali, da nije bilo jedne sitne pojedinosti. Kosti je okruživalo nešto što nije pripadalo nijednoj životinji. Jane je čučnula i zagledala se u ružičaste i ljubičaste perlice na elastičnoj omči. Dječja narukvica. Kad se uspravila, srce joj je divljački lupalo. Pogledala je preko snježnog prostranstva koje se protezalo prema stablima i opazila kratere u snijegu na mjestu gdje su kojoti kopali tražeći blago, svježe meso kojim su se počeli gostiti. — Još uvijek su ovdje — tiho je rekla Cathy. — Obitelji, djeca. ljudi iz Zagrobnog svijeta nikad nisu ni otišli. — Zagledala se u tlo kao da pred svojim nogama vidi neki novi užas. - Ovdje su.


TRIDESET Do večeri je ekipa iz Ureda mrtvozornika iz zaleđenog tla već izvukla petnaesto tijelo. Ležalo je isprepletno s drugim leševima, zakopano s njima u zajedničkoj jami, udova ispremiješanih u grotesknom skupnom zagrljaju. Grob je bio plitak, prekriven samo tankim slojem tla, tako tankim da su i kroz pola metra snijega strvinari uočili riznicu mesa. Kao i četrnaest tijela prije njega, i ovaj je leš izvučen iz jame zaleđenih i ukočenih udova, trepavica ovijenih snijegom. Bila je to beba, starosti od otprilike šest mjeseci, odjevena u pamučno odijelce za spavanje dugih rukava s malenim zrakoplovima. Odijelce za kuću. Kao ni na drugim tijelima, ni na ovome nije bilo tragova nasilja. Osim oštećenja koje su strvinari nanijeli nakon smrti, trupla su bila neobično, uznemirujuće savršena. Ova je beba bila najsavršenija od svih, očiju zatvorenih kao u snu, kože glatke i mliječnobijele kao porculan. Baš kao lutka, bilo je prvo što je Jane pomislila kad je uočila majušan leš u jami. To je željela vjerovati. Ali uskoro je istina postala očita kad je ekipa mrtvozornika, s odjećom za zaštitu od biološke opasnosti navučenom preko teške zimske odjeće, oprezno izvadila tijelo iz grobne jame. Jane je gledala kako jedno za drugim iz jame izranjaju mrtva tijela i od svih ju je najviše uznemirila ova beba jer ju je podsjetila na njezinu vlastitu kćerku. Pokušala je izbaciti tu sliku iz glave, ali već se usidrila ondje: Reginino beživotno lice, koža prekrivena injem. Naglo se okrenula od jame i vratila do mjesta gdje su bila parkirana vozila. Cathy je još uvijek sjedila šćućurena u svom terencu. Jane se uvukla pokraj nje i zatvorila vrata. Vozilo je vonjalo na dim i Jane je vidjela da je pepeljara puna. Drhtavim rukama, Cathy je zapalila novu cigaretu i tresući se povukla dim. Dvije su žene na trenutak sjedile ne govoreći. Kroz prednje staklo gledale su kako jedan član ekipe stavlja žalobno malen smotak u vozilo mrtvačnice i zatvara vrata. Ostalo je premalo dnevnog svjetla. Sutra će nastaviti kopati i zasigurno će pronaći još tijela. Na dnu jame, radnici su već opazili ukočeni ud odrasle osobe. — Nema rana od noža. Nijedne rupe od metka — rekla je Jane gledajući kako se vozilo mrtvačnice udaljava. — Izgledaju kao da su jednostavno zaspali. I umrli. -Jonestown - promrljala je Cathy. — Sjećaš se toga, zar ne? Velečasni Jim Jones. Doveo je gotovo tisuću sljedbenika iz Kalifor nije u Guyanu. Osnovao vlastitu koloniju. Kad su američke vlasti došle istražiti što se zbiva, naredio je svojim sljedbenicima da se ubiju. Umrlo je više od devetsto ljudi. — Misliš da je i ovo bilo masovno samoubojstvo? Što bi drugo bilo? — Cathy se zagledala kroz prozor u masovnu grobnicu. — U Jonestownu su naprije natjerali djecu da popiju otrov. Dali su im cijanid pomiješan sa slatkim punčom. Flavor Aid. Zamisli da to učiniš. Napuniš bočicu otrovom. Uzmeš u naručje vlastito dijete. Gurneš dudicu u njegova usta. Zamisli da ga gledaš dok pije, znajući da je to posljednji put da će te više ikad pogledati i nasmiješiti ti se. Ne, ne mogu to zamisliti. Ali u Jonestownu su to učinili. Ubili su vlastitu djecu i nakon toga su ubili sebe. Sve samo zato što im je neki takozvani prorok rekao da to učine. — Cathy se okrenula prema njoj s izrazom progonjenosti na licu. Sve dublja tama u vozilu naglasila je upalost njezinih očiju. — Jeremiah Goode ima moć upravljati njima. On te može natjerati da mu predaš sva svoja svjetovna blaga i okreneš leda svijetu. On te može natjerati da se odrekneš svoje kćerke i odbaciš sina. On ti može pružiti čašu otrova, reći ti da je popiješ i ti ćeš to učiniti. Učinit ćeš to s osmijehom jer ništa na svijetu nije tako važno kao njemu udovoljiti. — Već sam ti jednom postavila ovo pitanje. Mislim da znam odgovor. Za tebe je ovo


osobno, nije li? Janeine riječi, tako nježno i tiho izgovorene, kao da su zapanjile Cathy. Posve se ukočila dok joj je cigareta polako gorjela medu prstima. Naglo ju je ugasila i susrela Janein pogled. — Bolje ti je da vjeruješ da je jebeno osobno - rekla je. Jane nije ništa pitala, ničime komentirala. Bila je dovoljno mudra da joj da vremena i prostora da kaže više kad za to bude spremna. Cathy je skrenula pogled i zagledala se u svjetlo koje je jenjavalo. — Prije šesnaest godina sam zbog Skupa izgubila najbolju prijateljicu — rekla je. - Bile smo bliske kao sestre, još i bliže. Katie Sheldon živjela je vrata do nas i poznavala sam je od druge godine života. Otac joj je bio tesar, često nezaposlen. Odvratan čovječuljak koji je gospodario svojom obitelji kao neki bijedni car. Majka joj je bila kućanica. Tako bezlična osoba, jedva je se sjećam. Bili su upravo onakva obitelj kakve Skup naizgled privlači. Ljudi koji nemaju drugih veza, kojima treba razlog za postojanje u njihovim besciljnim životima. A Kathynom se ocu vjerojatno svidjela pomisao o bilo kojoj religiji koja mu daje posvemašnju slobodu gospodarenja nad svojom obitelji. Da ne spominjemo mlade djevojke koje će moći ševiti. Više žena, Armagedon, smak svijeta — sve je on to sretno prigrlio. Sva Jeremiahova sranja. Zato se njegova obitelj odselila iz našeg susjedstva. U Ravan anđela. Katie i ja obećale smo pisati jedna drugoj. I ja sam joj pisala. Slala sam joj jedno pismo za drugim, ali nikad nisam dobila odgovor. Međutim, nisam prestala razmišljati o njoj i pitati se što se dogodilo s njom. Mnogo godina kasnije, saznala sam. Kad je Cathy udahnula ne bi li se smirila, Jane je šutjela, čekajući da čuje ono za što je znala da će biti tragičan zaključak. — Diplomirala sam — nastavila je Cathy. — Zaposlila se kao socijalna radnica u bolnici u Idaho Fallsu. Jednog dana, na hitnije prijam stigao slučaj za porodničara. Mlada žena koja je krvarila nakon poroda u Ravni anđela. Bila je to moja prijateljica Katie. Imala je samo dvadeset dvije godine kad je umrla. Njezina majka bila je s njom i slučajno je bubnula da Katie kod kuće ima još petoro djece. — Cathyna čeljust se stisnula. — Sama izračunaj. Mora da su vlasti obaviještene o tome. Oh, bile su obaviještene. Itekako sam se pobrinula da budu. Policija je otišla u Ravan anđela i postavljala pitanja. Dotad je Skup već smislio priču. Ne, pogrešno sam shvatila, to joj je bilo tek prvo dijete. Nema maloljetnih majki. Nema seksualnog zlostavljanja djevojčica. Oni su obična miroljubiva zajednica u kojoj su svi sretni i zdravi, prava nirvana. Policija nije mogla ništa učiniti. — Cathy se zagledala u Jane. — Bilo je prekasno da spasim prijateljicu. Ali pomislila sam da drugima mogu pomoći. Svim onim djevojčicama zarobljenim u Skupu. Tad sam postala aktivistkinja. Godinama sam prikupljala informacije o Jeremiahu i njegovim sljedbenicima. Poticala sam policiju da obavi svoj posao i zaštiti one djevojčice. Ali dok ne uhite Jeremiaha, nema načina da se Skup raspadne. Dok god je on živ i na slobodi, nadzire ih. Može izdati naređenja i poslati svoje ljude protiv onih koji mu prkose. Ali, nađe li se stjeran u kut, postat će opasan. Sjeti se što se dogodilo u Jonestownu. I s davidijancima u Wacu. Kad su Jim Jones i David Koresh shvatili da će biti poraženi, sve su poveli sa sobom. Muškarce, žene i djecu. Ali zašto sad? — upitala je Jane. — Što bi nagnalo Jeremiaha da naredi masovno samoubojstvo baš u ovo vrijeme? Možda misli da mu se vlasti sve više približavaju. Da je samo pitanje vremena kad će ga uhititi. Kad te čekaju desetljeća iza rešetaka zbog seksualnih zločina, kad znaš da toneš, ne mariš koliko ćeš ljudi povesti sa sobom. Padneš li, i ostali sljedbenici moraju pasti. Postoji jedan problem s tom teorijom, Cathy. Koji problem? Ova su tijela bila zakopana. Netko ih je dovukao na polje, iskopao rupu i pokušao sakriti što se dogodilo. Ako ih je Jeremiah nagovorio na masovno samoubojstvo, tko je onda ostao da zakopa tijela? Tko je spalio ove kuće? Cathy je utihnula, razmišljajući o tome. Vani su se članovi ekipe za iskapanje tijela


vraćali u svoja vozila. Izgledali su kao nadute Michelinove maskote u svojim odijelima za zaštitu od biološke opasnosti. Svjetlo je iščeznulo i pretvorilo krajolik u zimski siv i bijel. Duboko u tami okolnih šuma zasigurno je vrebalo još strvinara, čekajući novu priliku da se pogoste otrovanim mesom. Mesom koje je već ubilo njihove drugove. — Ovdje neće pronaći Jeremiahovo tijelo — rekla je Jane. Cathy je pogledala spaljene ostatke Zagrobnog svijeta. — U pravu si. Živ je. Mora biti. Na kucanje na Cathyna vrata ob je su se žene iznenađeno trznu le. Kroz staklo, Jane je prepoznala blijedo lice državnog istražitelja Pasternaka koje je zurilo u njih. Kad je Cathy spustila prozor, rekao je: - Gospođice Weiss, spreman sam čuti sve što imate reći o Skupu. — Znači, sad mi napokon vjerujete. Žao mi je samo što nitko dosad nije slušao. — Pokazao je prema stražnjem sjedalu. — Smijem li se skloniti s vjetra i pridružiti vama dvjema? Reći ću vam sve što znam. Uz jedan uvjet — rekla je Cathy. Pasternak je kliznuo na stražnje sjedalo i zatvorio vrata. — Da? — I vi s nama morate podijeliti neke informacije. Kao na primjer? Jane se okrenula na svom sjedalu i pogledala ga. — Što kažete na to da započnete s onim što znate o zamjeniku Martineau? I odakle mu novac za kupnju novog novcatog Harleya i blistavog novog kamioneta. Pasternak je pogledavao čas jednu, čas drugu ženu koje su ga promatrale preko sjedala. — Radimo na tome da to saznamo. — Gdje je Jeremiah Goode? - upitala je Cathy. I to istražujemo. Cathy je odmahnula glavom. — Ovdje imate masovnu grobnicu i znate tko je vjerojatno odgovoran za nju. Morate imati neku predodžbu o tome gdje bi mogao biti. Nakon jednog trenutka, Pasternak je kimnuo glavom. — U kontaktu smo s policijom Idaha. Rekli su mi da već imaju doušnika u naselju Ravan anđela. Njihov čovjek kaže da Jeremiah Goode sad nije ondje. — I vi vjerujete tom doušniku? Oni mu vjeruju. Cathy je prezirno frknula nosom. — Tad vam evo lekcije broj jedan, istražitelju. Kad je riječ o Skupu, nikome ne vjerujte. — Izdan je nalog za njegovo uhićenje. U međuvremenu, Ravan anđela je pod prismotrom. On ima kontakte posvuda. Sigurne kuće u kojima se može godinama skrivati. Sigurni ste da je tako? Cathy je kimnula glavom. — Ima i sljedbenike i novac da ostane nedodirljiv. Dovoljno novca da podmiti čitavu vojsku Bobbyja Martineaua. — Pratimo trag novca, vjerujte mi. Prije dva tjedna, na bankovnom računu zamjenika Martineaua pojavio se velik priljev gotovine. Odakle? — upitala je Jane. S računa registriranog na grupaciju Dalija. Štogod to bilo. Sigurno je Jeremiahova — rekla je Cathy. Problem je u tome što ne možemo pronaći nikakvu vezu između grupacije Dalija i Skupa. Račun je u jednoj Rockville banci u Marylandu. Cathy se namrštila. — Skup nema vezu u Marylandu. Ne koliko je meni poznato. — Čini se da je Dalija fiktivna kompanija. Paravan za što god bio njezin pravi posao. Netko se silno namučio kako bi sakrio trag novca. Jane se zagledala u masovnu grobnicu gdje su radnici stavljali teške daske preko jame kako bi je zaš titili od daljnjih grabežljiva ca. I kako bi zaštitili i grabežljivce, od onog otrova koji


je ubio i ljudske žrtve i životinje koje su se pogostile njihovim okaljanim mesom. — Znači, za ovo je plaćen Martineau — rekla je. — Da šuti o ovome što se ovdje dogodilo. — Tu bi tajnu vrijedilo čuvati — rekao je Pasternak. — Masovno umorstvo. Možda je zato ubijen — rekla je Jane. — Možda onaj momak nije imao nikakve veze s time. Bojim se da je Julian Perkins jedini koji može odgovoriti na to pitanje. A za njim je krenula potjera naoružanih muškaraca spremnih ubiti ga. — Jane je pogledala prema planinama. Prema nebu koje se već smračivalo u još jednu ledenu noć. — Učine li to, mogli bismo izgubiti jedinog svjedoka.


TRIDESET JEDAN Medo ga je prvi čuo. Većinu jutra pas je kaskao daleko ispred njih, kao da je već znao put, iako ga momak nikad ranije nije vodio ovom planinom. Putovali su satima bez ijedne riječi, čuvajući dah tijekom uspona, Maura na začelju iza momka. Mučila se pri svakom koraku kako ne bi zaostala. Zato je, kad je Medo najednom zastao na grebenu iznad njih i zalajao, pomislila da laje njoj. Pseća inačica nukanja Hajde, gospodo! Zašto ti toliko treba? Dok nije začula režanje. Podigavši pogled, uvidjela je da pas ne gleda nju, nego se zagledao istočno, prema dolini iz koje su se upravo uspeli. Štakor je zastao i okrenuo se u istom smjeru. Na trenutak su oboje šutjeli. Borove grane su zapucketale. Snijeg se uskovitlao, uskomešan nevidljivim prstima vjetra. Zatim su ga i oni čuli: daleki lavež pasa. — Moramo ubrzati — rekao je Štakor. — Ja ne mogu nimalo brže. — Naravno da možeš. — Ispružio je ruku prema njoj. — Ja ću ti pomoći. Pogledala je njegovu ispruženu ruku. Pogledala njegovo lice, prljavo i ispijeno. On me je održao živom svih ovih dana, pomislila je. Sad je vrijeme da mu uzvratim uslugu. — Bez mene ćeš biti brži — odgovorila je. Neću te ostaviti. Hoćeš. Otrčat ćeš, a ja ću sjediti ovdje i čekati ih. — Ni ne znaš tko su oni. Reći ću im što se dogodilo zamjeniku. Sve ću objasniti. Molim te, nemoj to činiti. Nemoj. — Čula je suze u njegovom glasu. — Jednostavno pođi sa mnom. Moramo samo stići do sljedeće planine. I onda što? Moramo li prijeći i sljedeću, i onu iza nje? Trebat će nam još jedan dan da stignemo onamo. Kamo? Kući. U kolibu mog djeda. Jedino sigurno mjesto koje je ikad upoznao, pomislila je. Jedino mjesto na kojem je bio voljen. Pogledao je preko doline. Na snježnom boku brda nasuprot njima, kretali su se mali tamni oblici. — Ne znam kamo drugdje otići — tiho je rekao i otro prljavim rukavom oči. — Ondje će nam biti dobro. Znam da hoće. Bili su to puki snovi, ništa drugo, ali samo mu je to još preostalo. Jer za njega više ništa nikad neće biti u redu. Pogledala je prema vrhu. Predstojao im je uspon od najmanje pola dana, ali tako će barem biti na povišenom, pođe li išta po zlu. Budu li se morali braniti. — Štakore — rekla je — približe li se previše, sustignu li nas, moraš mi nešto obećati. Moraš me ostaviti. Moraš mi dopustiti da razgovaram s njima. Što ako oni ne žele razgovarati? Možda su policajci. I zadnji je bio policajac. — Ja im ne mogu pobjeći, ali ti možeš. Vjerojatno si brži od svih nas. Ja te samo usporavam. Zato ću ostati i razgovarati s njima. Ako ništa drugo, mogu ti kupiti dovoljno vremena za bijeg. Netremice ju je promatrao, tamne su mu oči najednom zasjale. — Doista bi to učinila? upitao je. — Za mene? Dodirnula je rukavicom njegovo blatom zamrljano lice, oti rući suze. — Tvoja majka je bila luda — tiho je rekla. — Što se ikad odrekla momka kao što si ti. Medo je nestrpljivo zalajao i zagledao se u njih kao da želi pitati Š to vas dvoje čekate? Nasmiješila se dječaku. Zatim je primorala bolne noge da se ponovno pokrenu i njih dvoje


su krenuli za psom uz planinu. Do kasnog poslijepodneva, uspeli su se iznad skloništa stabala i ona nije nimalo dvojila da ih njihovi progonitelji lako mogu uočiti, tri tamna lika koja se uspinju golom bijelom strminom. Vide nas, jednako kao što mi vidimo njih, pomislila je. Grabežlji vac i plijen, samo s dolinom koja nas razdvaja. A ona hoda daleko presporo, desna joj krplja klatara na čizmi, pluća sopću na rijetkome zraku. Njihovi progonitelji postojano su smanjivali udaljenost između njih. Nisu bili umorni i poderani ni izgladnjeli od dana provedenih u divljini; nemaju tijelo četrdesetdvogodišnje gradske žene čija je predodžba tjelovježbe ležerna šetnja parkom. Kako je došlo do ovog nevjerojatnog trenutka? Kako je došlo do toga da klipše planinom sa psom nesigurne pasmine i odbačenim dječakom koji nikome ne vjeruje i ima sve razloge na svijetu da nikome ne vjeruje? Ovdje su oni bili jedina dvojica na koje je mogla računati, dva prijatelja koja su se već mnogo puta dokazala. Pogledala je uz strminu prema Štakoru koji se neumorno uspinjao stazom ispred nje i učinio joj se mnogo mladim od šesnaest godina, običnim preplašenim djetetom, koje se veralo kosinom kao planinska koza. Ali ona je stigla do kraja izdržljivosti i sad je jedva uspijevala pomicati noge. Krajnjim je naporom hodala stazom, krplje za snijeg škripale su pod njezinom težinom, njezine misli bile su na susretu koji će uslijediti. Dogodit će se prije no što padne noć. Ovako ili onako, pomislila je, do večeri će sve biti odlučeno. Osvrnula se i vidjela da njihovi progonitelji već izlaze iz šume ispod njih. Tako su blizu. Ubrzo ćemo im biti na puškometu. Ponovno je pogledala uz planinu, prema vrhu koji se još uvijek nazirao daleko ispred njih, i zadnji atomi njezine snage kao da su se razmrvili i rasuli kao pepeo. — Hajde! — doviknuo joj je Štakor. Ne mogu. — Stala je i klonula o ogroman kamen. — Ne mogu — šapnula je. Četveronoške se spustio do nje, raštrkavajući suhi snijeg, i uhvatio je za ruku. — Moraš. — Vrijeme je da to učiniš - rekla je. — Vrijeme je da me ostaviš. Čvršće ju je potegnuo za ruku. — Ubit će te. Uhvatila ga je za oba ramena i protresla. — Štakore, slušaj me. Nije važno što će se meni dogoditi. Želim da ti živiš. — Ne. Neću te ostaviti. — Glas ga je izdao, raspao se u djetinji jecaj, mahnitu molbu dječaka. — Molim te pokušaj. Molim te. — Sad ju je preklinjao, lica zamrljanog suzama. Nij e je želio prestati potezati za ruku, vukao ju je tako odlučno da je pomislila kako će je sam samcat odvući do vrha planine, surađivala ona ili ne. Dopustila je da je povuče još nekoliko koraka uz strminu. Najednom je začula pucketanje drveta, osjetila mlaz bola u desnom gležnju kad se napukla krplja raspala pod njezinom težinom. Spotaknula se, raširila ruke da ublaži pad i potonula do laktova u snijeg. Pijuckajući, pokušala je ustati, ali njezina desna noga nije se željela pomaknuti. Štakor je ovio ruku oko njezina struka i pokušao je osloboditi. — Prestani! — viknula je. — Stopalo mi je zapelo! Spustio se na koljena i počeo iskapati snijeg. Medo je stajao u blizini i djelovao zbunjen dok je njegov gospodar kopao kao pomahnitali pas. — Čizma ti se ukliještila između kamenja. Ne mogu je osloboditi! — Pogledao ju je očima iskričavim od panike. — Povući ću te. Možda ti uspijem oslobod iti stopalo iz snijega. Ali bo ljet će. Pogledala je niz planinu. U svakom trenutku, pomislila je, oni će muškarci doći dovoljno blizu da pucaju na njih i zateći će je zarobljenu poput koze vezane uz kolac. Nije željela tako umrijeti. Izložena i bespomoćna. Udahnula je i kimnula Štakoru. — Učini to.


Obuhvatio joj je gležanj objema rukama i počeo potezati. Vukao je tako snažno da je stenjao od napora, tako snažno da je ona pomislila da će joj iščupati stopalo. Bol joj je istrgnula krik iz grla. Najednom, stopalo joj je bilo slobodno iz čizme i ona se srušila na leđa u snijeg. — Oprosti, oprosti! — povikao je Štakor. Osjetila je vonj njegova znoja i straha, čula kako sopće na hladnoći dok ju je hvatao ispod pazuha i podizao na noge. Desno stopalo bilo joj je prekriveno samo vunenom čarapom i kad je spustila težinu na njega, noga joj je potonula u snijeg do koljena. Nasloni se na mene. Zajedno ćemo se uspeti stazom. — Ovio je njezinu ruku oko svoga vrata i uhvatio je oko pasa. — Hajde — hrabrio ju je. — Ti to možeš. Znam da možeš. Ali možeš li ti? Sa svakim zajedničkim korakom, osjećala je kako se njegovi mišići napinju od napora. Da ikad imam sina, pomislila je, voljela bih da bude ovakav. Ovako odan, ovako hrabar kao Julian Perkins. Čvršće se uhvatila za njega i toplina njihovih tijela pomiješala se dok su se mučno probijali planinom. Ovo je sin kojeg nikad nije imala i vjerojatno nikad neće imati. Već su povezani, vezom skovanom u borbi. I neću im dopustiti daga ozlijede. Njihove krplje škripale su kao jedna, a para daha spojila se u jedan oblak. Njezina je nezaštićena čarapa bila promočena, nožni prsti je boljeli od hladnoće. Medo je klipsao ispred njih, ali išli su polako, beskonačno polako. Njihovi progonitelji zasigurno vide kako njihov plijen napreduje golom strminom. Čula je kako Medo reži i pogledala uz stazu. Pas se ukopao na mjestu, strugnuvši ušima. Ali nije gledao prema njihovim progoniteljima u dolini; gledao je prema platou iznad njih, gdje se micalo nešto tamno. Začuo se prasak puške i odjeknuo kao grmljavina o stijene. Maura je osjetila kako je Štakor zateturao o nju. Najednom se rame koje ju je podupiralo srušilo i njegova ruka kliznula s njezina struka. Kad su mu koljena zaklecala, ona je bila ta koja ga je pokušavala pridržati, ali nije bila dovoljno snažna. Najviše što je mogla bilo je ublažiti njegov pad dok je tonuo na tlo. Pao je pokraj gomile kamenja i ležao na leđima, kao snježni anđeo. Gledao ju je s izrazom zapanjenosti. Tek je tad zamijetila mrlje krvi na snijegu. — Ne! — vrisnula je. — Oh Bože, ne! Idi — šapnuo je. Štakore. Dušo — promrljala je, boreći se da ne zaplače, da joj glas ostane miran. — Bit ćeš dobro. Kunem se da ćeš biti dobro, dragi. Otkopčala je njegovu jaknu i užasnuto se zagledala u mrlju koja se širila njegovim grudima. Rastrgala je tkaninu i izložila ranu od metka koji mu se zabio u prsa. Još je disao, ali njegove jugu larne vene bile su proširene, bubrile kao debele modre cijevi. Dodirnula je njegovu kožu i osjetila pucketanje dok je zrak curio iz njegovih grudi i prodirao u meka tkiva, izobličavajući mu lice i vrat. Probušeno desno plućno krilo. Pneumotoraks. Medo je doskakutao natrag i lizao Štakora po licu dok se dječak naprezao progovoriti. Maura je morala odgurnuti psa kako bi čula dječakove riječi. — Dolaze — šapnuo je. — Upotrijebi pištolj. Uzmi ga... Pogledala je zamjenikovo oružje koje je izvukao iz džepa jakne. Znači, ovako će završiti, pomislila je. Njihovi progonitelji nisu im dali nikakvo upozorenje, nisu ni pokušali pregovarati. Prvi pucanj bio je namijenjen da ubije. Neće biti prilike za predaju; ovo je trebalo biti smaknuće. A ona im je sljedeća meta. Maura se uspravila u čučanj i provirila preko kamena. Jedan se čovjek spuštao planinom prema njima. Nosio je pušku. Medo je prijeteći zalajao, ali prije no što je uspio pojuriti iz zaklona kamenja, Maura ga je uhvatila za ogrlicu i naredila: — Ostani. Ostani.


Štakorove usnice postale su tamnomodre. Sa svakim udahom, iz probušenog plućnog krila zrak je curio u prsnu šupljinu gdje je bio zarobljen, nije mogao pobjeći. Pritisak je rastao i gnječio to plućno krilo, pomičući sve organe u njegovim grudima. Ne učinim li nešto istog ovog trenutka, umrijet će, pomislila je. Otvorila je Štakorovu naprtnjaču i prekapala po stvarima tražeći nož. Izvukla je oštricu i vidjela da je prljava i hrđava. K vragu i sterilnost; ostalo mu je još samo nekoliko minuta života. Medo je ponovno zalajao i taj je zvuk bio tako mahnit da se naglo okrenula provjeriti što ga je uplašilo. Sad je gledao niz brdo, otkud se desetak muškaraca uspinjalo prema njima. Muškarac s puškom iznad nas. Još naoružanih muškaraca približava nam se iz podnožja. Zarobljeni smo između njih. Pogledala je pištolj koji je pao u snijeg pokraj Štakora. Zamjenikovo oružje. Kad ovo završi, kad ona i Štakor oboje budu mrtvi, pokazat će na ovaj pištolj kao dokaz da su njih dvoje ubojice policajca. Nitko nikad neće saznati istinu. — Mama. — Ta je riječ bila tek šapat. Dječja molba s usana umirućeg mladića. — Mama. Sagnula se tik do dječaka i dodirnula mu obraz. Iako je gledao ravno u nju, kao da je vidio nekog drugog. Nekog zbog kog su se njegove usne polako izvile u slabašan osmijeh. — Ovdje sam, dušo. — Trepnula je kad su suze kiznule niz njezine obraze i ohladile se na koži. — Tvoja će mama uvijek biti ovdje. Prasak grane koja je puknula natjerao ju je da se ukoči. Podigla je glavu kako bi provirila preko kamena i vidjela je onog samotnog strijelca jednako kao što je i on vidio nju. Pucao je. Metak joj je raspršio snijeg u lice i ona se srušila na tlo pokraj umirućeg dječaka. Bez pregovora. Bez milosti. Odbijam biti ubijena kao životinja. Podigla je zamjenikov pištolj. Uperila je cijev uvis i ispalila visoko u zrak. Hitac upozorenja, da ga uspori. Da ga natjera da razmisli. Na strmini ispod nje psi su lajali, a muškarci izvikivali. Vidjela je kako se potjera koja se približavala pentra planinom prema njoj. Nije imala sklonište od njihove paljbe. Čučeći ovdje pokraj Štakora bila je izložena streljačkom odredu koji joj se približavao. — Moje ime je Maura Isles! — povikala je. — Želim se predati! Molim vas, dopustite mi da se predam! Moj prijatelj je ozlijeđen i potrebna mu je... — Glas joj je utihnuo kad se nad njom nadvila sjena. Podigla je pogled i našla se pred puščanom cijevi. Muškarac koji je držao pušku tiho je rekao: — Daj mi pištolj. — Želim se predati — preklinjala je Maura. — Moje ime je Maura Isles, i... Samo mi daj taj pištolj. — Bio je to stariji muškarac, neumoljivih očiju i s autoritetom u glasu. Iako su te riječi bile tiho izgovorene, u njegovoj naredbi nije bilo kompromisa. — Daj mi ga. Polako. Tek kad je počela činiti što je zatražio, najednom je shvatila da je ovaj potez pogrešan, posve pogrešan. Pištolj u njezinom stisku. Njezina ruka koja se podiže kako bi ga predala. Muškarci koji gledaju odozdo neće vidjeti ženu koja tek što se nije predala; vidjet će ženu koja se sprema zapucati. Odmah je olabavila stisak i pustila da joj pištolj padne iz ruke. Ali muškarac koji je stajao iznad nje već je podigao pušku kako bi pucao. Njegova odluka da je ubije bila je unaprijed određena. Lecnula se od eksplozije. Srušila se na koljena i stisnula uz Štakora. Pitala se zašto ne osjeća bol, ne vidi krv. Zašto sam još živa? Muškarac na kamenu iznad nje iznenađeno je progunđao kad mu je puška ispala iz ruku. — Tko puca na mene? - povikao je. — Loftuse, udalji se od nje! - naredio je jedan glas.


Htjela me je upucati? Morao sam se braniti. Rekao sam udalji se. Poznat mi je taj glas. To je Gabriel Dean. Maura je polako podigla glavu i vidjela ne jedan, nego dva poznata lika koja su joj se približavala. Gabrielovo oružje bilo je nepokolebljivo upereno u muškarca na kamenu, a Anthony Sansone dotrčao je do nje. — Maura, jesi li dobro? - upitao je Sansone. Nije imala vremena za traćenje na pitanja, nije imala vremena čuditi se čudesnom pojavljivanju ove dvojice muškaraca. — On umire — zajecala je. — Pomozi mi da ga spasim. Sansone se spustio na koljena pokraj dječaka. — Reci što želiš da učinim. — Izvest ću dekompresiju prsnog koša. Treba mi c jevčica za in tubaciju. Poslužit će bilo što šuplje — čak i kemijska olovka! Podigla je Štakorov nož i zagledala se u mršava prsa, u rebra koja su tako oštro stršala ispod blijede kože. Čak i na toj hladnoj planini, dlan joj se znojio čvrsto ovijen oko noža dok je prikupljala hrabrost učiniti što je moralo biti učinjeno. Pronašla je odgovarajuću točku, pritisnula oštricu o dječakovu kožu i zarezala mu grudi.


TRIDESET DVA Bio bi me ubio — rekla je Maura. — Da ga Gabriel i Sansone nisu spriječili, onaj muškarac bi me hladnokrvno ustrijelio, jednako kao što je pucao u Štakora. Bez pitanja. Jane je pogledala svog supruga koji je stajao uz prozor i promatrao parkiralište medicinskog centra. Gabriel nije ni proturječio ni potvrdio ono što je Maura rekla, nego je ostao neobično šutljiv puštajući da Maura ispriča svoju priču. Osim tihog žamora televi zora, dvorana za posjetitelje na intenzivnoj njezi bila je tiha. — Nešto je posve pogrešno u onome što se gore dogodilo — rekla je Maura. - Nešto što nema nikakvoga smisla. Zašto je bio tako odlučan ubiti nas? — Podigla je pogled i Jane je jedva prepoznala svoju prijateljicu na tom mršavom, izranjavanom licu. Maurina inače besprijekorna koža bila je nagrđena ogrebotinama na kojima su se sad počele hvatati kraste. Novi pulover koji je odjenula previše je labavo visio na njezinom tijelu i ključne kosti joj stršale na žalobno mršavim prsima. Bez svoje otmjene odjeće i šminke, Maura je izgledala ranjivo kao i svaka druga žena i to je uznemirilo Jane. Ako čak i hladnokrvna, samouvjerena Maura Isles može biti svedena na ovo ispaćeno stvorenje, tad svatko može. Čak i ja. Ubijen je šerifov zamjenik — odgovorila je Jane. — Znaš kako bude uvijek kad pogine policajac. Pravda postane malo gruba. - Ponovno je pogledala svog supruga čekajući da i on nešto kaže, ali Gabriel je samo nijemo zurio u blistavo vedro jutro. Iako se obrijao i otuširao nakon povratka iz planine, još uvijek je izgledao iscrpljen i koža mu je bila nadražena od vjetra, umornih očiju koje su škiljile na sunčevom svjetlu. — Ne, on se tamo gore pojavio s namjerom da nas ubije — rekla je Maura. — Jednako kao i onaj zamjenik na planini Doyle. Mislim da je to sve zbog Zagrobnog svijeta. I onoga što ondje nisam smjela vidjeti. Sad bar znamo što je to bilo — odvratila je Jane. Dan ranije, iz masovne grobnice izvučeno je i zadnje od četrdeset jednog mrtvog tijela. Dvanaest muškaraca, devetnaest žena i desetoro djece — većinom djevojčice. Na većini njih nije bilo nikakvih tragova trauma, ali Maura je u Zagrobnom svijetu vidjela dovoljno da bi znala da su žrtve zasigurno bile silom natjerane u grobove. Krv na stubama, ostavljeni obroci, kućni ljubimci ostavljeni da umru od gladi — sve je to ukazivalo na masovno umorstvo. — Nisu mogli dopustiti da itko od vas ostane živ — rekla je Jane. — Ne nakon onoga što ste vidjeli u tom selu. Onog dana kad sam krenula iz doline, čula sam kako se planinom približava ralica — rekla je Maura. — Mislila sam da nas napokon dolaze spasiti. Da sam bila ondje, s ostalima... Skončala bi kao oni — dovršila je Jane. — Razbijene lubanje i tijela spaljenog u Suburbanu. Morali su ga samo gurnuti u guduru, zapaliti i to je bilo to. Obična skupina nesretnih turista, poginula u prometnoj nesreći, nitko ništa ne pita. — Jane je zastala. — Bojim se da sam ti ja otežala stvari. -Kako? — Uporno tvrdeći da si i nadalje nestala osoba. Ja sam psima tragačima donijela tvoju odjeću. Dala sam im sve što im je trebalo da te pronađu. Sad bih bila mrtva — tiho je rekla Maura. - Da nije bilo onog dječaka. Čini mi se da si mu vratila uslugu. — Jane je uhvatila Maurinu ruku. Bio je to čudan osjećaj, jer Maura nije bila žena koja je pozivala dodire ili zagrljaje. Ali nije se lecnula na Janein dodir; činila se previše umornom da bi uopće reagirala. Slučaj će se složiti — rekla je Jane. — Moglo bi potrajati, ali uvjerena sam da će pronaći dovoljno da to povežu sa Skupom. I


Jeremiahom Goodeom. Jane je kimnula glavom. — To se ne bi moglo dogoditi da on to nije naredio. No čak i ako su oni ljudi dragovoljno popili otrov, još uvijek je masovno umorstvo. Jer govorimo o djeci, koja nisu imala nikakvog izbora. — Tu je i dječakova majka. I sestra... Jane je odmahnula glavom. - Ako su živjele u Zagrobnom svijetu, vjerojatno su među mrtvima. Nitko od njih još nije identificiran. Prva će obdukcija biti obavljena danas. Svi sumnjaju na kalijev cijanid. — Kao u Jonestownu — tiho je rekla Maura. Jane je kimnula glavom. — Brz, djelotvoran i dostupan. Maura je podigla pogled. — Ali oni su bili njegovi sljedbenici. Odabrani. Zašto bi ih najednom želio mrtve? — To je pitanje na koje može odgovoriti samo Jeremiah. A u ovome trenutku nitko ne zna gdje je on. Vrata su se otvorila i u dvoranu je zakoračila bolničarka s intenzivne njege. — Doktorice Isles? Policija je otišla i dječak vas ponovno traži. — Trebali su pustiti siroto dijete na miru — rekla je Maura od gurujući se iz naslonjača. — Već sam im sve rekla. — Na jedan trenutak djelovala je veoma slabo i klimavo, ali uspjela je povratiti ravnotežu i pošla za bolničarkom iz prostorije. Jane je pričekala da se vrata ponovno zatvore i tek tad pogledala svog supruga. — U redu. Reci mi što te muči. Uzdahnuo je. — Sve? — Bi li bio malo određeniji? Okrenuo se prema njoj. — Maura je apsolutno u pravu. Montgomery Loftus sto posto je namjeravao ubiti i nju i maloga. Nije došao s našom ekipom za potragu. Bio je dovoljno pronicav da predvidi kako će mali krenuti prema Absolemovoj kolibi i unajmio je helikopter da ga ondje iskrca. Tamo ih je čekao u zasjedi. Da ga nismo spriječili, oboje bi ih ubio. — Koji je njegov razlog? — Tvrdi da je samo htio da pravda bude zadovoljena. I ovdje to nitko ne dovodi u sumnju. Na kraju krajeva, to su njegovi prijatelji i susjedi. A mi smo samo nametljivi autsajderi, pomislila je Jane. Pogledala je kroz prozor na parkiralište gdje je Sansone šetao Medu. Sačinjavali su neobičan par, taj pas divljeg izgleda i muškarac u kaputu od kašmira. Ali Medo kao da mu je vjerovao i svojevoljno je uskočio u automobil kad je Sansone otvorio vrata kako bi se odvezli natrag u hotel. — Martineau i Loftus — tiho je rekla Jane. - Postoji li veza između njih? Možda postoji trag novca koji možemo slijediti. Ako je grupacija Dalija potkupila Martineaua... Pogledala je Gabriela. — Čula sam da Montgomery Loftus ima novčanih problema. Jedva uspijeva sačuvati svoj ranč. I on je zreo da bude potkupljen. — Kako bi ubio Mauru i šesnaestgodišnjeg klinca? — Gabriel je odmahnuo glavom. — Meni on ne djeluje kao čovjek kojeg možeš potkupiti samo novcem. — Možda je dobio gomilu novca. Ako je tako, to će biti teško sakriti. Gabriel je pogledao na sat na svom zapešću. — Mislim da je vrijeme da krenem u Denver. — U područni ured Biroa? Imamo tajanstvenu tvrtku - paravan u Marylandu. I velike količine novca koje se razbacuju naokolo. Jane, imam osjećaj da je riječ o nečem velikom. Zar četrdeset jedno mrtvo


tijelo nije dovoljno veliko? Mrko je odmahnuo glavom. — To bi mogao biti tek vrh ledenog brijega.


TRIDESET TRI

Maura je zastala na pragu pregratka na intenzivnoj njezi, obeshrabrena pogledom na sve cjevčice, katetere i žice koje su se ovijale oko Stakorova tijela, najezdom koju nijedan šesnaestgodišnji dječak ne bi nikad trebao otrpjeti. Ali ritam na srčanom monitoru bio je ohrabrujuće pravilan i dječak je sad disao samostalno. Osjetivši njezinu prisutnost, otvorio je oči i nasmiješio se. — Hej, gospođo. — Oh, Štakore. — uzdahnula je. — Hoćeš li me ikad prestati zvati gospođo? Kako bih te trebao zvati? Jednom si me nazvao mama. Zatreptala je ne bi li odagnala suze izazvane tim sjećanjem. Dječakova prava majka gotovo je zasigurno među mrtvima, ali ona nije imala srca prenijeti mu tu vijest. Umjesto toga, nekako mu je uspjela uzvratiti osmijeh. — Dajem ti dopuštenje da me zoveš kako god ti hoćeš. Ali ime mi je Maura. Sjela je na stolac pokraj njegova kreveta i posegnula za njegovom rukom. Zamijetila je koliko su žuljevite i krastave, s prljav štinom koja se još uvijek tvrdoglavo zadržala ispod noktiju. Ona, koja nije lako pružala ruku kako bi ikog dodirnula, uhvatila je tu ispaćenu ruku svojom i uhvatila je bez imalo oklijevanja. To joj se činilo posve prirodno i ispravno. — Kako je Medo? — upitao je. Nasmijala se. — Kad vidiš koliko jede, promijenit ćeš mu ime u Prasac. — Je li dobro? — Moji prijatelji će ga do neba razmaziti. A tvoji su udomitelji obećali da će ga paziti dok se ne vratiš kući. Ob. Oni. — Štakorov pogled odlutao je od njezina i bezvoljno se zagledao u strop. — Izgleda da ću se vratiti onamo. Na mjesto na koje očito nije želio ići. Ali koju mu je alternativu Maura mogla ponuditi? Dom s razvedenicom koja o odgoju djece nema blage veze? Ženom koja održava kradomičnu ljubavnu vezu s muškarcem kojeg nikad neće moći javno priznati za svog partnera? Bila je bijedan uzor za dječaka tinejdžerske dobi i u njezinom je životu već bilo dovoljno problema. Međutim, ponuda je svejedno zadrhtala na njezinim usnama, ponuda da ga ona primi k sebi, da ga usreći, da popravi njegov život. Da bude njegova majka. Oh, kako bi lako bilo iznijeti tu ponudu, a jednom kad je iznese, kako bi je nemoguće bilo povući. Maura, budi razumna, pomislila je. Ti ne možeš držati ni mačku, a kamoli sama odgajati jednog tinejdžera. Nijedna odgovorna služba neće joj dati skrbništvo. Ovaj je dječak već upoznao i previše odbijanja, previše razočaranja; bilo bi okrutno dati obećanja koja ne može ispuniti. Stoga ništa nije obećala. Samo ga je držala za ruku i ostala uz njegov bolnički krevet i nakon što je on ponovno zadrijemao. Bolničarka je ušla promijeniti bocu s infuzijom i odmaglila. Ali Maura je ostala, razmišljajući o dječakovoj budućnosti i ulozi za koju se opravdano može nadati da će u njoj sama odigrati. Ovoliko znam: neću te napustiti. Uvijek ćeš znati da netko mari za tebe. Okrenula se začuvši kucanje na prozoru i vidjela da joj Jane domahuje. Nevoljko se udaljila od dječakove postelje i izašla iz pregratka. — Tek što nisu započeli prvu obdukciju — rekla je Jane. Žrtava iz Zagrobnog svijeta? Jane je potvrdno kimnula glavom. — Forenzički patolog je upravo stigao iz Colorada. Rekao je da te poznaje i pita se bi li voljela promatrati. Obavit će je dolje, u bolničkoj mrtvačnici. Maura je pogledala kroz prozor Štakora i vidjela da mirno spava. Izgubljeni dječak, koji


još uvijek čeka da ga netko dođe zatražiti kao svojeg. Vratit ću se. Obećajem. Kimnula je Jane i njih dvije su izašle iz odjela za intenzivnu njegu. Kad su stigle u mrtvačnicu, naišle su na predsoblje natrpano promatračima, među kojima su bili i šerif Fahey i istražitelj Pasternak. Zbog samog broja žrtava ovaj je slučaj bio u oku javnosti i gotovo dvanaest policajaca i državnih i okružnih službenika okupilo se nazočiti obdukciji. Patolog je opazio da Maura ulazi u prostoriju i podigao mesnatu ruku u pozdrav. Doktora Freda Grubera upoznala je dva ljeta ranije na konferenciji patologa u Maineu i činilo se da mu je drago što uočava poznato lice. — Doktorice Isles — zazvao ju je svojim zvonkim glasom. — Dobro bi mi došao još jedan par stručnih očiju. Želite li staviti pregaču i pridružiti mi se ovdje? Mislim da to ne bi bilo primjereno — rekao je šerif Fahey. Doktorica Isles je forenzička patologinja. Ne radi za državu Wyoming. Ovaj će se slučaj pomno pratiti i netko bi mogao postaviti pitanja. Zašto bi bilo ikakvih pitanja? Zato što je ona bila u onoj dolini. Svjedokinja je i moglo bi biti optužbi za uplitanje. Kontaminaciju. Maura je odgovorila: — Došla sam samo gledati, a to mogu savršeno dobro i s ove strane prozora, s vama ostalima. Pretpostavljam da obdukciju možemo pratiti i na onome monitoru? — Pokazala je na televizijski ekran postavljen na zid u predsoblju. — Uključit ću kameru da imate dobar pogled — rekao je doktor Gruber. — I zamolit ću sve promatrače da ostanu u predsoblju, sa zatvorenim vratima. Budući da postoji mogućnost da imamo po sla s trovanjem cijanidom. Mislio sam da ga moraš progutati da oboliš — rekao je jedan službenik. Postoji mogućnost da plin iscuri. Najveća opasnost jest kad zarežem u želudac jer bi se tad mogao osloboditi cijanidni plin. Moj pomoćnik i ja imat ćemo maske za disanje i želudac ću secirati ispod zaštitnog pokrova. Također smo donijeli senzor za plin koji će nas odmah upozoriti pronađe li vodikov cijanid. Ne pronađe li ga, možda nekima od vas dopustim da uđu. Ali morat ćete odjenuti pregače i maske. Gruber je navukao odjeću za seciranje, uključujući kapuljaču za disanje, gurnuo vrata obdukcijske dvorane i ušao u nju. Pomoćnik ga je već čekao, slično odjeven. Uključili su kameru i Maura je na televizijskom ekranu vidjela prazan obdukcijski stol koji je čekao svoj predmet obrade. Gruber i njegov pomoćnik izvukli su u plastiku omotano tijelo iz hladnog spremišta i prebacili ga na stol. Gruber je povukao patentni zatvarač pokrova. Na video monitoru, Maura je vidjela da je to tijelo djevojčice u dobi od dvanaest, trinaest godina. Nakon ekshumacije iz zaleđenog tla, njezino se meso otopilo. Lice joj je bilo sablasno blijedo, plava kosa kruna vlažnih kovrči. Gruber i njegov pomoćnik s tihim su poštovanjem skinuli odjeću s djevojčice. Dugu pamučnu haljinu, podsuknju do koljena i čedne bijele gaćice. Leš, sad nag, bio je vitak kao u plesačice i usprkos danima koje je provela zakopana, djevojčica je i nadalje bila sablasno lijepa, njezino meso očuvano temperaturama ispod nule u dolini. Službenici su se natiskali oko monitora. Dok je Gruber uzimao uzorke krvi, mokraće i staklovine za toksikološke pretrage, oči muškaraca promatrale su nešto što im nikad nije smjelo biti otkriveno. Bilo je to oskvrnuće čednosti mlade djevojke. — Koža je naglašeno bijela — čuli su kako Gruber govori kroz zvučnik interkoma. — Ne vidim apsolutno nimalo rumeni na koži. — Je li to važno? — upitao je istražitelj Pasternak Mauru. — Trovanje cijanidom ponekad uzrokuje da koža izgleda jarkocrvena — odgovorila je. — Ali ovo je tijelo danima bilo zaleđeno pa ne znam je li to moglo djelovati.


Što biste još pronašli kod trovanja cijanidom? Ako je uzet oralno, može nagristi usta i usne. To bi se vidjelo na sluznici. Gruber je već gurnuo prst u rukavici u usnu šupljinu i zavirio u nju. — Sluznica je suha, ali ništa drugo nije neobično. — Pogledao je kroz prozor svoju publiku. — Vidite li dobro na monitoru? Maura mu je potvrdno kimnula. — Nema korozivnih lezija? — upitala je preko interkoma. — Ni jedne. Jane je rekla: — Ne bi li cijanid trebao mirisati na gorke bademe? — Nose maske za disanje — odgovorila je Maura. — Ne mogu ga namirisati. Gruber je napravio rez u obliku slova Y i uzeo škare za kosti. Preko interkoma, čuli su krckanje kad je odvojio rebra i Maura je zamijetila da je nekoliko prisutnih naglo okrenulo glavu i zagledalo se u zid. Gruber je podigao štit prsne kosti i rebara, izloživši pogledu prsnu šupljinu, i posegnuo u prsnu šupljinu kako bi izvadio pluća. Podigao je jednu mokru polutku iz koje je kapalo. — Čini mi se prilično teška. I vidim neku ružičastu pjenu. — Zarezao je u organ i iz njega je iscurila tekućina. — Plućni edem — rekla je Maura. Što to znači? — upitao ju je Pasternak. Nalaz nije specifičan, ali može biti izazvan mnoštvom lijekova i otrovnih tvari. Dok je Gruber vagao srce i pluća, kamera je ostala uperena u torzo koji je zjapio otvoren. Vise nisu zurili u privlačnu djevojčicu. Ono što ih je nekoć možda zadraškalo, preobrazilo se u izmasakrirano meso, obično truplo hladnog mesa. Gruber je ponovno podigao nož i na monitoru su se pojavile njegove ruke u rukavicama. — Prokleti štitnik za lice stalno se zamagljuje — potužio se. — Srce i pluća secirat ću kasnije. Sad me najviše brine što ćemo pronaći u želucu. — Što pokazuje vaš senzor? - upitala je Maura. Pomoćnik je pogledao na GasBadge monitor. — Ništa ne bilježi. Još nije otkrio cijanid. Gruber je rekao: — U redu, ovdje bi stvari mogle postati zanimljive. - Pogledao je kroz prozor svoju publiku. - Budući da možda imamo posla s cijanidom, nastavit ću malo drugačije. U običnim okolnostima, samo bih izvadio, izvagao i otvorio organe trbušne šupljine. Ali ovaj put ću najprije stezaljkama odvojiti želudac, prije no što ga izvadim u cijelosti. — Stavit će ga ispod zaštitnog pokrova prije no što ga zareže — objasnila je Maura Jane. — Samo da bude siguran. — Je li doista tako opasno? — Kad su soli cijanida izložene želučanoj kiselini, mogu stvoriti otrovan plin. Otvori takav želudac i oslobodit ćeš plin u zrak. Zato nose kapuljače za disanje. I zato on neće zarezati onaj želudac dok ne bude ispod zaštitnog pokrova. Kroz prozor su promatrali kako Gruber podiže stezaljkama vezan i resektiran želudac iz trbušne šupljine. Odnio ga je do ormarića sa zaštitnim pokrovom i pogledao svog pomoćnika. — Pokazuje li GasBadge išta? Ništa. U redu. Približi taj monitor. Da vidimo što će se dogoditi kad zarežem. — Gruber je zastao, zagledavši se u svjetlucavi organ, kao da se priprema na posljedice onoga što kani učiniti. Zbog zaštitnog pokrova, Maura nije vidjela sam rez. Vidjela je Gruberov profil, njegovu naprijed izvijenu glavu, njegova ramena pogrbljena od usredotočenosti dok je rezao. Naglo se uspravio i pogledao pomoćnika. Onda? Ništa. Ne očitava cijanid, klor ni plin amonijaka. Gruber se okrenuo prema prozoru, lica skrivenog zamagljenom maskom. — Nema lezija sluznice, nikakvih korozivnih promjena u želucu. Moram zaključiti da vjerojatno nije riječ o


trovanju cijanidom. — Što ju je onda ubilo? - upitao je Pasternak. U ovome trenutku, istražitelju, samo bih nagađao. Pretpostavljam da su mogli progutati strihnin, ali na tijelu se ne primjećuje opistotonus. -Što? — Abnormalna izvijenost i ukočenost leđa. Što je s onim drugim nalazom, u plućima? Edem pluća mogao bi biti posljedica svega, od opijata do fozgena. Ne mogu vam dati odgovor. Bojim se da će se sve ovo svesti na toksikološke pretrage. — Skinuo je zamagljenu kapuljaču s glave i duboko uzdahnuo, kao da mu je laknulo što se oslobodio te klaustrofobične maske. — U ovome času, mislim da je riječ o smrti od farmaceutika. Od neke droge ili lijeka. Ali želudac je prazan? — upitala je Maura. — Niste pronašli ostatke kapsule? Lijek je mogao biti u tekućem obliku. Ili je smrt mogla biti odgođena. Sediranje nakon kojega je uslijedilo potpomognuto gušenje. Vrata raja — čula je Maura kako govori netko iza nje. Točno. Kao masovno samoubojstvo u Vratima raja u San Diegu — suglasio se Gruber. — Oni su uzeli fenobarbitol i zavezali plastične vrećice preko glava. Zatim su zaspali i više se nikad nisu probudili. — Ponovno se okrenuo prema stolu. — Sad kad smo isključili svaku opasnost od cijanid plina, neću žuriti. Svi ćete vi morati biti strpljivi. Zapravo, nekima od vas ostatak obdukcije možda će biti zamoran, pa slobodno možete otići, ako želite. Doktore Gruber? — zazvao ga je jedan od policajaca. — Koliko će trajati ova prva obdukcija? U dubokom smrzavanju čeka još četrdeset drugih tijela. I neću odlediti nijedno više dok ne budem zadovoljan da smo prema ovoj mladoj dami postupili kako treba. — Pogledao je leš djevojčice i izraz u njegovim očima bio je žalostan. Crijeva su bljeskala u njezinoj razjapljenoj trbušnoj šupljini, a netom otopljeno meso u ružičastim kapima kapkalo u odvod na stolu. Ali njegovu pozornost kao da je zadržalo njezino lice. Netremice promatrajući monitor, i Maura je bila očarana tim licem, tako blijedim, tako nevinim. Snježna djeva, zamrznuta na pragu zrelosti. Doktore Gruber? — začuo se glas pomoćnika. — Jeste li dobro? Doktore? Maura je naglo pogledala ponovno kroz prozor. Gruber se zaljuljao i ispružio ruku kako bi se uhvatio za stol, ali noge kao da su se otopile ispod njegova tijela. Jedna se plitica prevrnula i instrumenti od nehrđajućeg čelika zaštropotali po podu. Gruber se srušio, njegovo tijelo sletjelo mučno bubnuvši. — O moj Bože! — Pomoćnik je kleknuo pokraj tijela. — Mislim da ima napadaj! Maura je dograbila najbliži telefon i nazvala operatera. — Srčani zastoj, obdukcijski laboratorij — rekla je. - Imamo srčani zastoj! - Spustila je slušalicu i na svoj očaj uvidjela da su trojica promatrača već ušla u laboratorij. Jane tek što nije pošla za njima, kad ju je Maura uhvatila za ruku i spriječila. — Koji je sad vrag? — upitala je Jane. Ostani gdje jesi. — Maura je zgrabila obdukcijsku pregaču s police i gurnula ruke u debele gumene rukavice za seciranje. — Ne puštaj nikog drugog u onu prostoriju. Ali tip ima napadaj! Nakon što je skinuo kapuljaču. — Mahnito se osvrnula tražeći još jedan respirator, ali u predsoblju nije bilo nijednog. Nemam drugog izbora, pomislila je. Moram biti brza. Isprala je pluća s tri duboka udaha i gurnula teška vrata ulazeći u obdukcijsku dvoranu. Gruber je ostavio respirator na ormariću sa zaštitnim pokrovom. Brzo ga je ščepala i navukla preko glave. Čula je zveket i kad se okrenula, jedan od muškaraca klonuo je uz umivaonik. Odlazite odavde, svi! — povikala je zgrabivši teturavog muškarca i pomogla mu do vrata. — Ova prostorija je otrovna! Pomoćnik joj je uputio zapanjen pogled kroz masku. — Ne razumijem! GasBadge monitor nije ništa registrirao! Sagnula se kao bi uhvatila Grubera ispod pazuha, ali bio je pretežak, nepomična mrtva


težina. — Uhvati ga za noge! — naredila je. Pomoćnik i ona zajedno su odvukli Grubera od stola i preko poda na kojem su bili raštrkani instrumenti. Kad su ga uvukli u predsoblje, ekipa za reanimaciju već je bila stigla i stavljala maske s kisikom na tri blijeda muškarca. Maura je pogledala Grubera čije je lice bilo modrikasto. — Ovaj čovjek ne diše! — povikala je. Kad se ekipa za reanimaciju okupila oko pacijenta, Maura se udaljila kako bi mogli obaviti svoj posao. Za nekoliko sekundi, već su mu tjerali kisik u pluća, pričvršćivali srčane elektrode na prsa. Na monitoru se pojavio EKG signal. — Imamo sinusni ritam. Pedeset. Ne dobivam krvni pritisak. Krv ne dopire do stanica. Počnite s masažom srca! Maura je rekla: - Nečemu je bio izložen. Nečemu u onoj prostoriji. Ali nitko kao da je nije čuo kroz kapuljaču za disanje. U glavi joj je bubnjalo. Skinula je kapuljaču i zatreptala na svjetlima koja su se najednom činila previše jakima. Liječnička ekipa sad je bila usred reanimacije i torzo Freda Grubera bio je posve ogoljen, njegov naduti trbuh ponižavajuće izložen i lelujav pri svakom pritisku na srce. Iz mokrih kiruruških hlača raširio se vonj mokraće. — Znamo li išta o ovom čovjeku? — doviknuo je liječnik. — Što znamo o njemu? Srušio se dok je obavljao obdukciju — odgovorila je Jane. Izgleda kao da ima pedeset kilograma previše. Kladim se da je imao infarkt miokardija. Pomokrio se u gaće — rekla je Maura. Ponovno se nitko nije obazirao na njezin glas. Bila je kao duh koji lebdi na periferiji, i kojeg nitko ne čuje i ne obazire se na njega. Pritisnula je dlan o glavu u kojoj joj je još gore bubnjalo i trudila se razmišljati, usredotočiti. Nekako se uspjela progurati medu osoblje i kleknuti pokraj Gruberove glave. Podigla mu je jedan kapak i zagledala se u zjenicu. Bila je jedva crna pribadača na pozadini od blijedomodre ša renice. Vonj mokraće uzdizao se s njegova tijela i ona je pogledala njegove mokre hlače. Najednom svjesna zvuka povraćanja, pogledala je na drugu stranu prostorije i vidjela da pomoćnik na obdukciji povraća u umivaonik. — Atropin — rekla je. Uvukla sam infuziju! — doviknula je jedna bolničarka. — Još uvijek ne dobivam krvni pritisak. — Da mu damo drip dopamina? Treba mu atropin — ponovila je Maura, glasnije. Po prvi put, lije č nik kao da ju je zamijetio. — Zašto? Otkucaji srca nisu mu tako spori. — Ima zjenice kao vrhove pribadača. Namočen je mokraćom. Imao je i napadaj. Svima nam je u onoj prostoriji pozlilo. — Pokazala je na pomoćnika koji se još uvijek naginjao iznad umivaonika. — Dajte mu odmah atropin ili ćete ga izgubiti. Liječnik je podigao Gruberovu vjeđu i zagledao se u suženu zjenicu. — U redu. Atropin, dva miligrama — naredio je. — I morate zatvoriti laboratorij — rekla je Maura. — Sad bismo svi morah izaći u hodnik, što je dalje moguće od obdukcijske dvorane. Moraju pozvati ekipu za opasne tvari. Koji se vrag ovdje događa? — upitala je Jane. Maura se okrenula prema njoj i već od tog naglog pokreta čitava prostorija kao da se zavrtjela. — Unutra imaju kemijsku opasnost. — Ali nalazi GasBadgea bili su negativni. Negativni na ono što je provjeravao. Ali to nije ono što je otrovalo Grubera. Znaš li što ga


je otrovalo? Znaš li što je ubilo sve one ljude? Maura je kimnula glavom. — Znam točno zašto su umrli.


TRIDESET ČETIRI Organofosfati su među najotrovnijim pesticidima koji se koriste u poljoprivredi — rekla je Maura. — Mogu se apsorbirati gotovo svim putevima, uključujući i kroz kožu i udisanjem. Tako mu se doktor Gruber vjerojatno našao izložen u obdukcijskoj dvorani. Kad je skinuo masku i udahnuo isparavanja. Srećom, dobio je odgovarajuću pomoć na vrijeme i oporavit će se. — Osvrnula se oko stola promatrajući medicinsko i policijsko osoblje koje se okupilo u bolničkoj dvorani za sastanke. Nije morala dodati činjenicu da je ona bila ta koja je postavila dijagnozu i spasila Gruberov život. Već su to znali, i iako je bila autsajder, kad bi joj se obratili, u njihovim bi glasovima čula poštovanje. — Zar te već to može ubiti? — upitao je istražitelj Pasternak. — Obdukcija na otrovanom lešu? Mogla bi, ukoliko si izložen smrtonosnoj dozi. Organofosfati djeluju tako da inhibiraju enzim k oji razgrađuje jedan neurotran smiter po imenu acetilkolin. Posljedica je da se acetilkolin skuplja do opasnih razina. To navodi živčane impulse da ispaljuju kao ludi kroz parasimpatetički živčani sustav. Nastaje sinaptička oluja. Pacijent se znoji i slini. Gubi kontrolu nad mjehurom i crijevima. Zjenice mu se suze do veličine pribadača, a pluća ispune tekućinom. Na kraju ga uhvate grčevi i izgubi svijest. Nešto ne shvaćam — rekao je šerif Fahey. — Doktor Gruber se razbolio pola sata nakon što je započeo obdukciju. Ali ekipa za iskapanje iz ureda mrtvozornika iskopala je četrdeset jedno takvo tijelo, stavila ih u vreće i prevezla u hangar u zračnoj luci. Nitko od tih radnika nije završio u bolnici. Oglasio se doktor Draper, okružni mrtvozornik. — Moram nešto priznati. Ta mi je pojedinost jučer prijavljena, ali dosad nisam shvatio da je važna. Četiri člana ekipe dobila su želučanu virozu. Ili su mislili da je o tome riječ. — Ali nitko se nije srušio i umro — rekao je Fahey. Vjerojatno zato što su radili sa zaleđenim tijelima. I nosili su zaštitnu odjeću i tešku zimsku odjeću. Tijelo u obdukcijskoj dvorani bilo je prvo koje je otopljeno. Zar bi to bilo važno? — upitao je Pasternak. — Zamrznuto naprama odleđenom lešu? Svi su pogledali Mauru i ona je kimnula glavom. - Na višim temperaturama, postoji veća vjerojatnost da će toksični spojevi prijeći u aerosole. Kad se ono tijelo odledilo, počelo je ispuštati plinove. Doktor Gruber vjerojatno je ubrzao taj proces kad ga je otvorio i izložio tjelesne tekućine i unutarnje organe. Ne bi bio prvi liječnik koji se razbolio od izlaganja toksinima iz pacijenta. — Čekajte. Ovo počinje zvučati poznato — rekla je Jane. — Ne postoji li jedan sličan slučaj u Kaliforniji? Mislim da misliš na slučaj Glorije Ramirez, sredinom devedesetih — odvratila je Maura. — O njemu se prilično raspravljalo na konferencijama forenzičkih patologa. Što se dogodilo u tom slučaju? — upitao je Pasternak. Gloria Ramirez bila je pacijentica od raka koja je došla na hitni prijam žaleći se na bolove u želucu. Srce joj je zatajilo. Dok je liječnička ekipa radila na njoj, počeli su osjećati mučninu i nekoliko njih se srušilo. — Je li to bilo zbog ovog istog pesticida? — Takva je bila teorija u to vrijeme - odgovorila je Maura. - Kad su obavljali obdukciju, patolozi su bili odjeveni od glave do pete u zaštitnu odjeću. Nikad nisu identificirali toksin. Ali evo zanimljive pojedinosti: medicinsko osoblje koje se srušilo pružajući joj pomoć kasnije je bilo uspješno oživljeno intravenoznim atropinom. Istim lijekom koji je spasio Grubera. Točno.


Pasternak je rekao: — Koliko ste sigurni da imamo posla s tim organofosfatom? — Toksikološko izvješće će to morati potvrditi. Ali klinička slika je klasična. Gruber je reagirao na atropin. A krvni nalazi pokazali su značajno smanjenje aktivnosti koliesteraze. To je ponovno nešto što ćete naći kod trovanja organofosfatom. — Je li to dovoljno da kažemo da smo riješili problem? — Prilično smo blizu rješenju. — Maura je pogledala lica za stolom i zapitala se koliko joj je ovih ljudi, osim Jane, spremno vjerovati. Još prije samo nekoliko dana, bila je moguća sumnjivica u umorstvu zamjenika Martineau. Dvojbe o njoj zasigurno još postajkuju u njihovim umovima, iako ih nitko nije glasno izgovorio. — Ljude koji su živjeli u Zagrobnom svijetu najvjerojatnije je otrovao neki organofosfatski pesticid — rekla je. — Pitanje je, je li to bilo masovno samoubojstvo? Umorstvo? Ili nesretan slučaj? Te su riječi dočekane s uzvikom nevjerice Cathy Weiss. Socijalna radnica sjedila je u kutu kao da je svjesna da nije posve prihvaćena kao članica ovog tima, iako ju je istražitelj Pasternak pozvao da nazoči brifingu. — Nesretan slučaj? — upitala je Cathy. — Četrdeset jedna osoba je mrtva zbog toga što im je bilo naređeno da popiju pesticid. Kad Prorok kaže svojim sljedbenicima da skoče, njihov jedini mogući odgovor je pitanje koliko visoko, gospodine? Ili ga je netko mogao ubaciti u njihov bunar — rekao je doktor Draper. - Zbog čega bi bilo umorstvo. Bilo to umorstvo ili masovno samoubojstvo, nimalo ne sumnjam da je tu odluku donio Prorok — rekla je Cathy. Vodu je mogao otrovati bilo tko — istaknuo je Fahey. — Mogao je to učiniti neki nezadovoljan sljedbenik. K vragu, mogao je to učiniti i onaj mali Perkins. On to nikad ne bi učinio — rekla je Maura. — Izbacili su ga iz doline, nisu li? Imao je sve razloge da im se osveti. — Oh, točno - rekla je Cathy nimalo se ne trudeći sakriti prezir prema Faheyu. — I nakon toga je taj šesnaestgodišnji momak sam bez ičije pomoći odvukao četrdeset jedno tijelo u polje i zakopao ih buldožerom? — Nasmijala se. Fahey je pogledavao čas Mauru čas Cathy i progunđao u predaju. — Vi dame očito ne znate za što su šesnaestgodišnjaci sposobni. — Znam za što je Jeremiah Goode sposoban — odvratila je Cathy. Zvonjava Pasternakovog mobitela prekinula je razgovor. Pogledao je broj pozivatelja i brzo ustao sa stolca. — Ispričajte me — rekao je i izašao iz prostorije. Uslijedila je kratka tišina, napetost zadnjih izmijenjenih riječi još je visjela u zraku. Zatim je Jane rekla: — Tkogod je to učinio, morao je imati pristup pesticidu. Negdje mora postojati zapis o njegovoj kupnji. Utoliko više jer govorimo o zalihi koja je dovoljno velika da ubije jednu cijelu zajednicu. — Naselje Ravan anđela u Idahu uzgaja vlastitu hranu — rekla je Cathy. — Sami proizvode sve potrebno za život. Vjerojatno je da drže pesticide pri ruci za zemljoradnju. To ne dokazuje da su krivi — rekao je Fahey. Imaju otrov. Imaju pristup Zagrobnom svijetu i njegovoj opskrbi vodom. — Još uvijek ne čujem motiv. Nijedan razlog zašto bi Jeremiah Goode želio da četrdeset jedan njegov sljedbenik umre. — Za razlog ćeš morati pitati njega — obrecnula se Cathy. Da, dobro, reci nam gdje da ga pronađemo i to ćemo učiniti. — Zapravo — umiješao se Pasternak — znamo gdje ćemo ga pronaći. Istražitelj je stajao na vratima, s mobitelom u ruci. — Upravo sam primio poziv od državne policije Idaha. Njihov doušnik u Skupu tvrdi da je Jeremiah Goode upravo uočen u naselju Ravan anđela. Idaho se sprema na raciju s prvim svjetlom zore.


— To je za najmanje sedam sati — rekla je Jane. — Zašto čekaju tako dugo? Treba im dovoljno ljudi. Ne samo policajaca, nego i službenika za zaštitu djece i socijalnih radnika, kako bi se pobrinuli za žene i djecu. Naiđu li na otpor, moglo bi biti opasno. — Pasternak je pogledao Cathy. — I tu u igru ulazite vi, gospođo Weiss. Cathy se namrštila. — Kako to mislite? — Čini se da vi o Skupu znate više od ikog drugog. I godinama pokušavam upozoriti ljude na njih. E pa sad vas slušamo. Moram znati kako bi mogli reagirati. Hoće li odgovoriti nasiljem. Moram znati što točno mogu očekivati. — Osvrnuo se po prostoriji. — Idaho traži našu pomoć. Žele da krenemo prije izlaska sunca. Mogu biti spremna za pokret za manje od sat vremena — rekla je Cathy. Dobro — odgovorio je Pasternak. — Vozit ćete se sa mnom. Večeras ste vi, gospođo Weiss, moja nova najbolja prijateljica. Vozili su se kroz noć, Pasternak za volanom, Cathy na suvozačkom sjedalu. Na stražnjem sjedalu, Jane je sjedila sama. Ovo je trebala biti policijska akcija u kakvoj Maura nije mogla sudjelovati i Cathy je bila jedini civil koji je bio pozvan. Dok su putovali ka zapadu, Cathy je predskazivala što će ih dočekati u Ravni anđela. — Žene neće razgovarati s vama. Ni djeca. Naučeni su da ne govore u društvu nikoga izvana. Zato nemojte očekivati suradnju ni od koga od njih, čak ni kad ih odvedete iz naselja. — A muškarci? Oni će imati određene glasnogovornike, koje je vlastoručno odabrao Jeremiah da se pozabave izvanjskim svijetom. Za svoju odanost, uživaju posebne povlastice u kultu. Povlastice? Djevojčice, istražitelju. Što si pouzdaniji, to više mladih nevjesta dobyeš za nagradu. Isuse. Svi kultovi funkcioniraju slično. To je sustav nagrade i kazne. Usreći Proroka i on će ti dopustiti da uzmeš još jednu novu ženu. Rasrdi ga i protjerat će te iz sekte. Ti glasnogovornici su ljudi kojima on vjeruje i nisu glupi. Pozn aju zakon i pokušat će vas smu ljati pravnim izrazima. Držat će nas pred vratima zauvijek dok redak po redak budu pročešljavali nalog. Hoće li biti naoružani? -Da. — I vjerojatno opasni — promrmljala je Jane sa stražnjeg sjedala. Cathy se okrenula i pogledala je. — Kad ih čekaju godine zatvora zbog silovanja maloljetnica? Da, rekla bih da ih to čini opasnim. Zato se nadam da ste svi pripremljeni. — Koliko brojna ekipa dolazi? - upitala je Jane. Pasternak je odgovorio: - Idaho mobilizira policajce iz brojnih nadležnosti, državne i savezne. Vođa ekipe je poručnik David MacAfee koji radi za državnu policiju Idaha. On jamči da će policajaca biti ogroman broj. Cathy je duboko uzdahnula. — Napokon će završiti — šapnula je. — Zvuči kao da to dugo čekate — zamijetio je Pasternak. Da — odgovorila je Cathy. — Veoma dugo. Baš mi je drago što ću biti ondje da vidim kad se to dogodi. Znate, gospođo Weiss, da ne smijete aktivno sudjelovati u ovoj operaciji. Ne želim da se nađete u opasnosti. — Osvrnuo se preko ramena prema Jane. — I moglo bi biti bolje da i vi ostanete samo promatračka. Ali ja jesam policajka. Iz Bostona. Radila sam na slučaju prije no što ste se vi umiješali. Nemojte mi samo prodavati žensku emancipaciju. Kažem samo da je Idaho glavni. Pozvani ste da savjetujete i pomognete gdje je potrebno. Ali ako žele da ostanete po strani, odluka je njihova. Tako to jednostavno funkcionira, Rizzolijeva. Jane je potonula natrag na sjedalo. — U redu, ali samo da znate, ja jesam naoružana. — U tom slučaju, držite pištolj u futroli. Obavi li se ovo kako treba, neće biti potrebe za oružjem. Naš cilj je prebaciti žene i djecu na sigurno, i učiniti to uz najmanju moguću uporabu


sile.

Čekajte. A Jeremiah, što s njim? - upitala je Cathy. - Pronađete li ga, uhitit ćete ga, nećete li? U ovome času, samo kako bismo ga ispitali. Zar četrdeset jedan mrtvi sljedbenik nije dovoljno da podignete optužnicu protiv njega? Nismo dokazali da je on odgovoran za te smrti. Tko bi drugi bio? Trebamo više od toga. Trebamo svjedoke, nekoga tko će istupiti i razgovarati s nama. — Pogledao je Cathy. — Zato ste mi vi potrebni. Da razgovarate s tim ženama. Da ih uvjerite da surađuju. To neće biti lako. Pomozite im da shvate da su žrtve. Sjećate li se žena Charlesa Mansona? Čak i nakon brojnih godina u zatvoru, i nadalje su bile Charlijeve cure, još uvijek pod njegovim čarima. Ne možete za nekoliko dana deprogramirati nešto što vam je godinama utuvljivano u glavu. A budu li zahtijevale da se vrate u naselje, ne možete ih držati zauvijek. Tad to treba učiniti drugačije — rekla je Jane. — Obaviti DNK pretrage na bebama. Saznati koji su muškarci očevi. Saznati jesu li majke bile maloljetne kad su rodile. To je kao da režeš grane kako bi ubio drvo — rekla je Cathy. — Postoji samo jedan način da se ono s treskom sruši. Moraš uništiti korijen. — Jeremiaha — rekao je Pasternak. Cathy je kimnula glavom. — Zaključajte ga i bacite ključ. Bez Proroka, kult će se sam raspasti. Jer Jeremiah Goode jest Skup.


TRIDESET PET

Obavijena koprenom snijega koji je padao, policijska ekipa stajala je okupljena. Jane je toptala nogama kako bi ostala zagrijana, ali nožni prsti već su joj obamrli i čak ni šalica vrele kave koju je upravo progutala nije mogla otjerati ciču hladnoću te zore u Idahu. Da je bila članica ekipe za napad, hladnoća joj ne bi smetala jer te adrenalin čini neosjetljivim na tako neznatne nelagode kao što je temperatura ispod nule. Ali ovog jutra, degradirana na položaj puke promatračice i primorana stajati besposleno sa strane, osjećala je kako je hladnoća nagriza duboko do kostiju. Cathy, koja je stajala pokraj nje, kao da nije nimalo marila za vremenske prilike. Taje žena bila posve nepomična, lica nesmotreno izloženog vjetru. Jane je čula povišene tonove glasova oko sebe, osjetila napetost u zraku i znala da akcija tek što nije započela. Pasternak se vratio s dogovora zapovjednika. Nosio je dvosmjerni radio. — Spremni smo krenuti, čim sruše ulazna vrata. — Pružio je Jane radio. — Vi ćete ostati s Cathy. Trebat će nam njezini savjeti jednom kad uđemo, a vi ste joj pratnja. Zato je čuvajte. Kad je Jane pričvrstila radio uz pojas, iz zvučnika se začulo upozorenje. — Imamo aktivnost u naselju. Izgleda da se približavaju dva muškarca. Kroz snijeg koji je padao, Jane je vidjela kako ti likovi prilaze, posve jednako odjeveni u duge crne kapute. Hodali su bez oklijevanja, ravno prema policajcima. Na Janeino iznenađenje, jedan od te dvojice izvukao je komplet ključeva i otključao vrata. Zapovjednik ekipe policajaca je istupio. — Ja sam poručnik Mac Afee, Državna policija Idaha. Imamo nalog da pretražimo naselje. — Nema potrebe za nalogom — odgovorio je muškarac s ključevima. — Smijete slobodno ući. Svi vi. — Sirom je otvorio vrata. MacAfee je pogledao ostale policajce, očito iznenađen dobrodošlicom. Čovjek koji ih je pozdravio, mahnuo je posjetiteljima da uđu. — Okupili smo se u dvorani za sastanke, gdje ima mjesta za sve. Molimo samo da vaša oružja držite u futrolama, zbog sigurnosti naših žena i djece. — Širom je ispružio ruke, kao da ih poziva u čitav svijet. — Molim vas, pridružite nam se. Vidjet ćete da nemamo što skrivati. — Znali su — promrmljala je Cathy. - Dovraga, znali su da dolazimo. Spremni su za ovo. Kako su uspjeli saznati? — upitala je Jane. On može sve kupiti. Oči, uši. Policajca ovdje, političara ondje. — Pogledala je Jane. — Shvaćaš li u čemu je problem? Shvaćaš li zašto se nikad neće morati suočiti s pravdom? Nijedan čovjek nije nedodirljiv, Cathy. On jest. Uvijek je bio. — Cathyn se pogled vratio na otvorena vrata. Policajci su već ušli u naselje, njihovi obrisi iščezavali u snijegu koji je padao. Preko radija, Jane je slušala njihovo čavrljanje. Čula je mirne glasove, činjenične odgovore. Prva građevina provjerena i čista... Sve čisto u broju tri. Cathy je odmahnula glavom. — Nadmudrit će ih i ovaj put - rekla je. — Ne znaju što trebaju tražiti. Ne vide što im je tik ispred prokletih očiju. — Nema oružja. Sve je čisto... Cathy se zagledala u daleke likove koji su se sad smanjivali u tek nešto više od sablasnih oblika. Bez ijedne riječi, i ona je prošla kroz vrata. Jane je pošla za njom. Kretale su se između redova građevina koje su se uzdizale nijeme i mračne, prateći otiske čizama policijske ekipe. Ispred sebe, Jane je ugledala svjetlo svijeće koje je toplo sjajilo na prozorima dvorane za bogoslužje i čula je glazbu, zvuk brojnih glasova uzdignutih u pjesmi. Bila je to milozvučna, nezemaljska himna koja se uzdizala u nebesa na notama koje su pjevala djeca. Miris dima drva, obećanje topline i drugarstva dozivalo ih je prema građevini.


Prošle su kroz vrata i ušle u dvoranu za bogoslužje. U njoj je milijun svijeća obasjavalo visoki prostor. Na stotine okupljenih ispunjavalo je sjajne drvene klupe. Na jednoj strani proreda između klupa sjedile su žene i djevojčice u moru haljina pastelnih boja. Na drugoj su bili muškarci i dječaci, odjeveni u bijele košulje i tamne hlače. Desetak policajaca okupilo se u stražnjem dijelu dvorane i nelagodno ogledavalo oko sebe, nesigurni kako nastaviti na nečemu što je očito bilo mjesto za bogoštovlje. Pjesma je završila i uthinule i zadnje, uznosite note. U tišini, na pozornicu je izašao tamnokosi muškarac i mirno promotrio svoju pastvu. Nije imao svećeničke halje, nikakav izvezeni šal oko vrata, nijednog uresa koji bi ga isticao kao drugačijeg ili posebnog. Stajao je ispred njih odjeven u jednaku odjeću kao i njegovi sljedbenici, ali rukavi njegove bijele košulje bili su podvinuti do laktova, kao da se sprema na cjelodnevni rad. Nije mu trebao kostim, nikakvo blještavilo koje privlači pogled kako bi zadržao pozornost mnoštva. Sam njegov pogled, tako prodoran da se činio radioaktivnim, prikovao je sve oči u dvorani. Znači ovo je Jeremiah Goode, pomislila je Jane. Iako mu je kosa bila prošarana sijedim vlasima, još uvijek je izgledala kao griva mladića, gusta i lavlja, i sezala mu gotovo do ramena. U ovaj turoban zimski dan, iz njegove nazočnosti kao da je izbijao sjaj topao kao plamičci koji su poskakivali u velikom kamenom ognjištu u dvorani. U tišini je promatrao okupljene i njegov se pogled napokon zaustavio na policajcima koji su stajali u stražnjem dijelu dvorane. — Dragi prijatelji, ustanimo svi kako bismo poželjeli dobrodošlicu našim posjetiteljima — rekao je. Kao da su jedan jedinstven organizam, pastva je ustala istodobno i okrenula se pogledati neznance. — Dobrošli — začuo se zbor pozdrava. Sva su lica izgledala izribana i rumenih obraza, svaki pogled razrogačen od nevinosti. Krepki i zdravi, to je bila slika koju je ovdje vidjela, portret zadovoljne zajednice ujedinjene zajedničkim ciljem. Sjeli su, ponovno kao jedan. Bio je to jezovito koreografiran pokret zbog kojeg su klupe zaškripale u zboru. Poručnik MacAfee je doviknuo: — Jeremiah Goode? Muškarac na pozornici svečano je kimnuo. — Ja sam Jeremiah. — Ja sam poručnik David MacAfee iz Državne policije Idaha. Biste li pošli s nama, gospodine? — Smijem li upitati zašto je potrebno ovo iskazivanje sile? Posebice sad, u za nas ovako nesretnom času? Nesretnom času, gospodine Goode? Zato ste ovdje, niste li? Zbog zvjerstava počinjenih nad našom sirotom braćom u Zagrobnom svijetu? — Jeremiah je mrko pogledao svoju kongregaciju. — Da, prijatelji, znamo, ne znamo li? Jučer smo primili vijest, strašnu vijest o tome što je učinjeno našim sljedbenicima. Sve samo zato što su bili to što jesu i vjerovali u to što su vjerovali. Publikom se razleglo kimanje i žamor tužnog suglašavanja. — Gospodine Goode — rekao je MacAfee — ponovno ću vas zamoliti da pođete s nama. Zašto? Da odgovorite na neka pitanja. Postavite ih sad i ovdje, kako bi svi mogli slušati. — Jeremiah je ekstravagantnim pokretom ispružio ruke prema svojim sljedbenicima. Bila je to velika predstava, a on je bio središte pozornosti dok su se iznad njega uzdizali lukovi dvorane, a svjetlo s prozora obasjavalo mu lice. — Ja nemam tajni pred ovom pastvom. Nije riječ o pitanju za javnu raspravu — odgovorio je MacAfee. — Ovo je istraga zločina. Mislite da ja to ne shvaćam? — Jeremiah se zagledao u njega pogledom koji kao da je pržio zrak. - Naši sljedbenici su ubijeni u onoj dolini. Smaknuti kao ovce, i njihova su tijela ostavljena da ih rastrgaju i proždru


divlje životinje! To ste čuli? Nije li to istina? Da je četrdeset jedna dobra osoba, uključujući žene i djecu, smaknuta kao mučenici zbog svojih vjerovanja? A sad vi dolazite ovamo, pozvani kroz naša vrata. Vi s vašim puškama i vašim prezirom prema onima koji ne vjeruju u ono u što vi vjerujete. MacAfee se nelagodno promeškoljio. U toplini dvorane, grašci znoja sjajili su mu na čelu. — Još jednom ću vas pitati, gospodine Goode. Ili ćete svojevoljno poći s nama, ih ćemo biti primorani uhititi vas. — Ja jesam voljan! Nisam li upravo rekao da ću odgovoriti na vaša pitanja? Ali postavite ih sad, gdje vas ovi dobri ljudi mogu čuti. Ili se bojite da će cijeli svijet saznati istinu? — Pogledao je svoje sljedbenike. — Prijatelji moji, vi ste moja zaštita. Pozivam vas da budete svjedoci. Jedan je muškarac iz pastve ustao i viknuo: — Čega se policija boji? Postavite svoja pitanja da ih i mi možemo čuti! Mnoštvo se pridružilo. — Da, pitajte sad! — Pitajte ga ovdje! Klupe su škripale kako je mnoštvo postajalo sve uznemirenije, kad su ustali i drugi muškarci. Policajci su se nervozno ogledavali po prostoriji. — Dakle, odbijate suradnju? — upitao je MacAfee. — Ja surađujem. Ali ako ste me došli pitati za Zagrobni svijet, ne mogu vam pomoći. — Vi to zovete suradnjom? Nemam odgovore za vas. Jer nisam svjedočio onome što se dogodilo. Kad ste zadnji put bili u Zagrobnom svijetu? U listopadu. Kad sam odlazio od njih, bili su uspješna zajednica. Dobro opskrbljeni za zimu. Već su kopali temelje za još šest kuća. To je bio zadnji put da sam vidio dolinu. — Pogledao je svoju pastvu tražeći potporu. — Govorim li istinu? Hoće li mi itko ovdje proturječiti? Desetak glasova odjeknulo je u njegovu obranu.— Prorok ne laže! Jeremiah je pogledao MacAfeeja. — Mislim da imate svoj odgovor, poručnice. — Ni približno — prasnuo je MacAfee. Vidite li, prijatelji moji? — upitao je Jeremiah pogledavajući svoje sljedbenike. - Kako oskvrnjuju Božju kuću svojom vojskom i svojim oružjem? — Žalobno je odmahnuo glavom. — Ova predstava nasilja je taktika malih ljudi. — Nasmiješio se MacAfeeju. - Je li vama upalila, poručnice? Osjećate li se sad većim? Ovo je bockanje bilo više no što je MacAfee mogao podnijeti i njegova se kralježnica ukočila na taj izazov. — Jeremiah Goode, uhićeni ste. I sva ova djeca sad su pod zaštitom nadležnih službi. Odvest će ih s ovog posjeda do mjesta gdje ih čekaju autobusi. Žene su preplašeno kriknule, nakon čega je uslijedio zbor le leka i jecaja. Čitava pastva skočila je na noge u prosvjed. U samo nekoliko sekundi, MacAfee je izgubio nadzor nad prostorijom i Jane je vidjela kako se ruke policajaca spuštaju na oružje. Nagonski je posegnula za svojim dok je bijes bujao i činilo se da do nasilja nedostaje samo jedna iskra. — Prijatelji! Prijatelji! — uzviknuo je Jeremiah. — Molim vas, smirite se. — Podigao je ruke i svi su naglo utihnuli. — Svijet će brzo saznati istinu — objavio je. — Vidjet će da smo se mi ponijeli dostojanstveno i sućutno. Da smo suočeni s brutalnom silom vlasti odgovorili milošću i poniznošću. — Duboko je i žalobno uzdahnuo. — Prijatelji, nemamo drugog izbora doli pokoriti se. A ja nemam drugog izbora doli podvrgnuti se njihovoj volji. Tražim samo da ne zaboravite čemu ste danas ovdje nazočili. Nepravdi, okrutnosti silom razdvojenih obitelji. — Pogledao je uvis, kao da se obraća izravno nebesima. Tek je tad Jane zamijetila jednog pripadnika pastve na gornjem balkonu, koji je snimao cijeli govor. Ovo je sve na kameri. Mu č


enistvo Jeremiaha Goodea na video vrpci. Jednom kad ta snimka bude poslana medijima, čitav će svijet znati za ovo nasilje nad miroljubivom zajednicom. Ne zaboravite, prijatelji! — naredio je Jeremiah. Nećemo zaboraviti! — jednoglasno je odgovorila pastva. Spustio se stubama s pozornice i mirno zaputio prema policajcima koji su čekali. Dok je prolazio proredom između klupa pokraj svojih zapanjenih sljedbenika, dvoranu je ispunio zvuk plača. Međutim, izraz na Jeremiahovom licu nije bio tužan; Jane je na njegovom licu vidjela pobjedu. Planirao je i orkestrirao ovo sučeljavanje, prizor koji će biti mnogo puta prikazan na televizorima po čitavoj državi. Ponizan prorok s mirnim se dostojanstvom približava svojim mučiteljima. Dobio je ovu rundu, pomislila je. Možda je čak dobio i sam rat. Kako će ga porota osuditi kad je on taj koji izgleda kao žrtva? Zaustavio se ispred MacAfeeja i podigao ruke, poslušno nudeći zapešća da na njih budu stavljene lisice. Simbolika tog čina nije mogla biti očitija. MacAfee je posl ušao i zveket metala bio je šo kantno glasan. — Hoćete li nas sve istrijebiti? - upitao je Jeremiah. Prekinite s time odvratio je MacAfee. Veoma dobro znate da nisam imao nikakve veze s onime što se dogodilo u Zagrobnom svijetu. To ćemo otkriti. Hoćete li? Mislim da vi ne želite istinu. Jer već ste odabrali svog krivca. — Visoko uzdignute glave, Jeremiah je hodao kroz dva reda policijskih časnika. Ali kad se približio izlazu, najednom je zastao pogleda prikovanog uz Cathy Weiss. Usne su mu se polako izvile u osmijeh prepoznavanja. — Katie Sheldon — tiho je rekao. — Vratila si nam se. Jane se namrštila Cathy čije je lice zastrašujući problijedjelo. - Rekla si mi da je Katie Sheldon bila tvoja prijateljica — rekla je Jane. Činilo se da Cathy ne čuje Jane. Nye micala pogled s Jeremia ha. — Ovaj put će završiti — tiho je rekla Cathy. — Završiti? — Odmahnuo je glavom. — Ne, Katie, ovo će nas samo ojačati. U očima javnosti, ja sam mučenik. — Pogledao je njezinu vjetrom raskuštranu kosu, ispijeno lice, i pogled koji joj je uputio bio gotovo sažalan. - Vidim da svijet nije bio ljubazan prema tebi. Kakva šteta što si ikad otišla od nas. - Nasmiješio se spreman za odlazak. — Ali svi moramo dalje. — Jeremiah! — Cathy je naglo stala iza njega, s rukama ispruženim ispred tijela. Tek je tad Jane vidjela što čvrsto drži objema rukama. — Cathy, ne! — viknula je Jane. U hipu je izvukla vlastito oružje. — Baci ga. Cathy, baci pištolj! Jeremiah se okrenuo i mirno pogledao oružje koje je sad bilo upereno u njegove grudi. Ako je osjećao imalo straha, nije to pokazao. Kroz lupu vlastita srca, Jane je čula dahtaje u redovima klupa i unezvjerene korake kad je pastva potrčala u sklonište. Nije nimalo sumnjala da je desetak policijskih pištolja sad izvučeno i upereno. Iako je svaki policajac u toj prostoriji mogao pucati na nju, nitko to nije učinio. Svi su stajali paralizirani mogućnošću da ubiju ovu mladu ženu. Nikad nismo pomislili da će biti naoružana. Zašto bismo? — Cathy, molim te — tiho je rekla Jane. Stajala je najbliže ženi. Gotovo dovoljno blizu da ispruži ruku i uzme pištolj, kad bi joj ga Cathy samo predala. — Ovo ništa ne rješava. Rješava. Ovo će to okončati. Za to postoje sudovi. Sudovi ? — Cathy se ogorčeno nasmijala. — Neće ga ni dirnuti. Nikad nisu. — Čvršće je stisnula pištolj i cijev se trgnula uvis, ali Jeremiah se nije lecnuo. Njegov je pogled ostao vedar, gotovo zabavljen. Vidite li, prijatelji? — uzviknuo je. — S ovim se mi suočavamo. Nerazumnim bijesom i mržnjom. — Tužno je odmahnuo glavom i pogledao Cathy. — Katie, mislim da je svima ovdje jasno da ti je potrebna pomoć. Ja prema tebi osjećam samo ljubav. Samo sam to uvijek i osjećao. — Ponovno se


okrenuo kako bi otišao. Ljubav? — šapnula je Cathy. — Ljubav? Jane je vidjela kako su se tetive na Cathynom zapešću čvrsto napele. Vidjela je kako se ženini prsti stežu oko obarača, ali njezini vlastiti refleksi odbili su umiješati se. Ruke su joj se zaledile oko oružja. Prasak Cathynog pištolja ispalio je metak ravno u Jeremiahova leda. Zateturao je i pao na koljena. Prostorijom je odjeknula paljba. Cathyno tijelo se trzalo i propinjalo dok se rafal policijskih metaka zabijao u nju. Njezin je pištolj pao na pod muklo udarivši, a o na se srušila. Sletjela je nau znak pokraj tijela Jeremiaha Goodea. — Prekini paljbu! — povikao je MacAfee. Začula su se još dva zadnja, štektava pucnja i zatim je uslijedila tišina. Jane se spustila na koljena pokraj Cathy. Iz pastve se začuo ženski lelek, visoko i jezovito naricanje koje nije čak ni zvučalo ljudski. Sad su mu se pridružili i ostali, zbor vriskova koji su ubrzo postali zaglušujući kad je na stotine glasova zaplakalo od tuge za svojim poginulim prorokom. Nitko nije oplakivao Cathy Weiss. Nitko nije zazivao njezino ime. Samo se Jane, klečeći na krvavom podu, nagnula dovoljno blizu da se zagleda u ženine oči. Samo je Jane vidjela kako svjetlo iz tih očiju iščezava dok njezina duša odlazi. — Ubojica! — netko je vrisnuo. — Ona je Juda! Jane je pogledala tijelo Jeremiaha Goodea. I u smrti, smiješio se.


TRIDESET ŠEST Rođena je kao Katie Sheldon — rekla je Jane dok su se Maura i ona vozile prema Jacksonu. — U dobi od trinaest godina postala je jedna od Jeremiahovih takozvanih duhovnih nevjesta, od koje se očekivalo da se posve podvrgne njegovim željama. Šest godina mu je pripadala. Ali nekako je uspjela prikupiti hrabrost za bijeg. I pobjegla je Skupu. — Tad je promijenila ime? — upitala je Maura. Jane je potvrdno kimnula, ali pogled nije skretala s ceste. — Postala je Catherine Sheldon Weiss. I svoj život posvetila tome da uništi Jeremiaha. Problem je bio u tome što je nitko nije slušao. Bila je samo glas u divljini. Maura je zurila ispred sebe u sad joj već poznatu cestu, cestu kojom je svakodnevno putovala u bolnicu posjetiti Štakora. Ovo će biti njezin zadnji posjet. Sutra leti kući u Boston i užasavala se ovog rastanka. Užasavala ga se jer još nije znala kakvu mu bu dućnost može ponuditi, koja obećanja realno može ispuniti. Malu Katie Sheldon Skup je duboko otrovao; je li Štakor slično obilježen? Želi li Maura doista primiti u svoj dom stvorenje s toliko brazgotina? — To barem daje odgovore na neka pitanja — rekla je Jane. Maura ju je pogledala. — Koja pitanja? — O dvostrukom umorstvu u motelu Krug B. O paru koji je ubijen u svojoj kolibi. Nije bilo provale. Ubojica je jednostavno ušao i smrskao glavu supruga, posve mu uništivši lice. Umorstvo iz bijesa. Jane je kimnula glavom. — Oružje kojim je počinjeno umorstvo pronašli su u Cathynoj garaži. Čekić. — Znači, nema dvojbe da je ona to učinila. To ujedno objašnjava još nešto što me zbunjivalo u pogledu tog mjesta zločina - nastavila je Jane. — U kolijevci je bila živa beba. Ne samo da je bila neozlijeđena, nego su u kolijevci s njom bile i četiri bočice hrane. Ubojica je želio da dijete preživi. Čak je maknuo znak NE OMETAJ tako da bude siguran da će doći čistačica i pronaći tijela. - Pogledala je Mauru. — Zvuči kao netko tko mari za djecu, zar ne? Socijalna radnica. Cathy je stalno pratila kretanja Skupa. Znala je kad bi se itko od njih pojavio u gradu. Možda je taj par ubila iz bijesa. Ili je možda samo pokušavala spasiti jednu malu djevojčicu. — Jane je turobno kimnula u znak odobravanja. — Na kraju je spasila mnoge djevojčice. Djeca su sva pod skrbi socijalne službe. A žene počinju odlaziti iz Ravni anđela. Baš kao što je Cathy predvidjela, kult se ruši bez Jeremiaha. Ali morala ga je ubiti da bi se to dogodilo. Neću je osuđivati. Pomisli koliko je života on uništio. Uključujući dječakov. Štakor sad nema nikog svog — tiho je rekla Maura. Jane ju je pogledala. — Shvaćaš da on dolazi s velikim kompletom problema. — Znam. Maloljetnički dosje. Od jednih udomitelja do drugih. I sad su mu mama i sestra mrtve. — Jane, zašto to spominješ? — Zato što znam da razmišljaš o tome da ga usvojiš. Želim postupiti ispravno. Ti živiš sama. Imaš zahtjevan posao. Spasio mi je život. Zaslužuje bolje od onog što ima. I ti si spremna biti njegova mama? Spremna preuzeti sve njegove probleme? Ne znam! — Maura je uzdahnula i pogledala snijegom prekrivene krovove. — Samo želim promijeniti njegov život. A Daniel? Kako će se dječak uklopiti u taj odnos? Maura nije odgovorila jer ni sama nije znala odgovor. Što s Danielom? U kojem ćemo smjeru odsad nadalje? Kad su se zaustavile na hotelsko m parkiralištu, zazvonio je Ja nein mobitel. Pogledala je


broj i odgovorila: — Hej, dragi. Što ima? Dragi. Ta riječ od milja kliznula je s Janeinih usana tako glatko, tako lagodno. Ovako ljudi koji dijele i postelju i život razgovaraju jedno s drugime, bez obzira tko ih čuje. Ne moraju šaptati, skrivati se u sjenama. Ovako zvuči ljubav kad izađe iz tame i objavi se svijetu. — Je li laboratorij apsolutno siguran u taj nalaz? - upitala je Jane. — Maura je uvjerena u suprotno. Maura ju je pogledala. — U koji nalaz? — Da, reći ću joj. Možda ona može objasniti. Vidimo se na večeri. — Prekinula je poziv i pogledala Mauru. — Gabriel je upravo razgovarao s toksikološkim laboratorijem u Denveru. Obavili su analizu sadržaja djevojčinog želuca. — Jesu li pronašli organofosfate? — upitala je Maura. — Nisu. Maura je zapanjeno odmahnula glavom. — Ah to je bio klasičan slučaj trovanja organofosfatima! Svi su klinički znakovi bili ondje. — U želucu nije imala proizvoda degradacije. Da je progutala pesticid, moralo bi mu biti nekog traga, ne bi li? Da, moralo bi ga biti. Pa, nije bilo ničeg — rekla je Jane. — Nije je to ubilo. Maura je ušutjela, nesposobna objasniti nalaze. — Smrtonosna doza se može upiti i kroz kožu. — Zar je četrdeset i jedna osoba bila zalivena tom tvari? Zvuči li ti to vjerojatno? Analiza želuca ne može biti točna — rekla je Maura. Ide u FBI-jev laboratorij na dodatnu analizu. Ali u ovom trenutku izgleda da je tvoja dijagnoza bila pogrešna. Kamion s medicinskim potrepštinama bučno je skrenuo na parkiralište i zaustavio se pokraj njihova automobila. Maura se trudila usredotočiti kad se stražnja oplata kamiona otvorila i dva muškarca počela iskrcavati spremnike s kisikom. — Gruber je imao zjenice veličine vrška pribadače — rekla je Maura. — I definitivno je reagirao na atropin. — Uspravila se na sjedalu, uvjerenija no ikad. — Moja dijagnoza mora biti točna. Što je drugo moglo uzrokovati te simptome? Postoji li neki drugi otrov, nešto što je laboratoriju možda promaknulo? Bučni zveket metala natjerao je Mauru da razdraženo pogleda dvojicu dostavljača. Usredotočila se na spremnike s kisikom, poredane u kolicima kao zeleni projektili i najednom se sjetila. Nečeg što je vidjela u dolini Zagrobnog svijeta, nečeg što tad nije zamijetila kao važno. Kao i ovi spremnici s kisikom, i ono je bio valjak, ali siv i obložen korom snijega. Sjetila se oživljavanja u dvorani za obdukciju, sitnih zjenica Freda Grubera i njegove reakcije na atropin. Moja dijagnoza je bila gotovo točna. Gotovo točna. Jane je otvorila svoja vrata i izašla, ali Maura se nije pomaknula sa svog sjedala. - Hej rekla je Jane zavirivši u automobil. — Nećemo li posjetiti malog? — Moramo otići u Zagrobni svijet — odgovorila je Maura. Molim? Ostalo je još samo nekoliko sati sunčeva svjetla. Krenemo li odmah, možemo stići onamo za dana. Ali najprije moramo stati u željezariji. Željezariji? Zašto? Želim kupiti lopatu. Izvukli su sva tijela. Ondje nije ostalo ništa što bi se moglo pronaći. Možda jest. — Maura je mahnula Jane da ude u automobil. — Dođi, krenimo! Moramo smjesta krenuti. Jane se s uzdahom zavukla natrag za volan. — Zbog ovoga ćemo zakasniti na večeru. A ja se još nisam ni počela pakirati. — To nam je zadnja prilika da vidimo onu dolinu. Naša zadnja prilika da shvatimo što je


ubilo one ljude. Mislila sam da si to već dokučila. Maura je odmahnula glavom. — Bila sam u krivu. Vozile su se planinskom cestom, onom istom cestom kojom je Maura putovala onog nesretnog dana s Dougom, Grace, Elaine i Arlom. Još uvijek je mogla čuti njihove glasove kako se prepiru u Suburbanu, mogla je zamisliti Gracine usne napućene u nadureni izraz i Dougovu nepokolebljivu vedrinu dok je uporno ponavljao da će sve ispasti dobro, samo ako vjeruješ u svemir. Duhovi, pomislila je, i još uvijek proganjaju ovu cestu. Još uvijek proganjaju mene. Danas nije padao snijeg i cestom je prošla ralica, ali Maura ju je mogla zamisliti kakvom ju je vidje la onog dana, sakrivenu zaslje pljujućom koprenom bjeline. Ovdje, na ovome zavoju, prvi su put razgovarali o tome da se vrate. Da su barem to učinili. Koliko bi drugačije sve ispalo da su se vratili niz planinu, da su odlučili vratiti se u Jackson. Možda bi ručali u nekom finom restoranu, oprostili se i vratili svojim životima. Možda su u nekom usporednom svemiru to i odabrali i u tom su svemiru Doug i Grace, Arlo i Elaine još uvijek živi. Ispred njih se nazirao znak PRIVATNA CESTA. Ovom prigodom put im nisu priječili snježni nanosi, lanac ili vrata. Jane je skrenula na cestu i Maura se sjetila kako je klipsala pokraj istih ovih borovih stabala, s Dougom na čelu i Arlom koji je vukao Elainin kovčeg na kotačima. Sjetila se kako su je bockale iglice snijega koji je padao i tama se sve više zgušnjavala oko njih. I ovdje su bili duhovi. Prošle su pokraj znaka za Zagrobni svijet i kad su se zaputile cestom u dolinu, Maura je opazila pougljenjene temelje i iskopanu masovnu grobnicu. Komadići odbačene policijske vrpce bili su razbacani poljem u jarkim nanosima boje koja je lepršala uz snijeg. Janeine gume škripale su preko snijega kad su stigle do prvih uništenih temelja. — Tijela su pronašli tamo, zakopana sva zajedno — rekla je Jane pokazujući na jamu koja je još uvijek zjapila u snijegu. — Ako je ovdje ostalo još išta što se može otkriti, neće biti vidljivo prije proljeća. Maura je otvorila svoja vrata i iskoračila. — Kamo ideš? — upitala je Jane. Prošetati. — Maura je iz prtljažnika izvukla lopatu koju su upravo kupile u željezariji. Rekla sam ti, već su pretražili ovo polje. Ali jesu li pretražili šumu? - S lopatom u ruci, Maura se zaputila redom uništenih kuća dok je led pucketao pod njezinim čizmama. Posvuda je vidjela dokaze da je policijsko osoblje pročešljalo ovo mjesto, od ugaženog snijega do višestrukih tragova guma, opušaka cigareta i komadića papira koji su lepršali po snijegu. Sunce je poniralo, sa sobom odnoseći zadnje zrake dnevnog svjetla. Sad je koračala brže, ostavljajući iza sebe spaljeno selo, i zaputila se u šumu. Čekaj me! — doviknula joj je Jane. Nije se mogla točno sjetiti gdje su Štakor i ona ušli u šumu. Otisci njihovih, krplji otad su nestali pod kasnijim snijegom. Nastavila je dalje u smjeru kojim su pobjegli od onih muškaraca s psom tragačem. Nije ponijela krplje za snijeg i svaki je korak bio teška muka kroz nanose do koljena. Čula je kako Jane glasno prigovara iza nje, ali Maura je nastavila klipsati dalje, vukući lopatu, dok joj je srce lupalo od napora. Je li zašla preduboko u šumu? Je li joj promaknulo ono mjesto? Tad su se stabla otvorila i ispred nje se prostirala čistina, sa snijegom u humcima iznad hrpa građevinskog otpada. Bager je još uvijek bio parkiran na suprotnom rubu i vidjela je skeletalne okvire novih građevina koje su još uvijek čekale dovršenje. Ovdje je pala, zapela u dubok nanos. Ovdje je bespomoćno ležala dok joj se onaj pas približavao. Vidjela je sve to ponovno, srce joj je mahnito zalupalo od tog sjećanja. Tragač skače prema njoj. Njegov iznenađeni štektaj kad ga je Medo presreo u zraku.


Svi tragovi borbe pasa nestali su ispod svježeg snijega, ali ona je još uvijek uspjela razabrati uleknuće u snijegu na mjestu gdje je pala, vidjeti brežuljkaste obrise građevinskog otpada prekrivenog bjelinom. Zarila je lopatu u jedan od tih humaka i bacila u stranu punu lopatu snijega. Jane ju je najzad sustigla i dahćući isteturala na čistinu. — Zašto kopaš na tom mjestu? — Nešto sam ovdje ranije vidjela. Možda nije ništa. Možda je sve. To je svakako odgovor na moje pitanje. Maura je odbacila novu lopatu snijega. — Samo sam ga letimično vidjela. Ali ako je to ono što mislim da jest... — Maurina lopata iznenada je udarila o nešto tvrdo. Nešto što je prigušeno odzvonilo. — Ovo bi moglo biti to. — Spustila se na koljena i počela razmicati snijeg rukama u rukavicama. Malo pomalo, taj predmet se pojavio, gladak i zaobljen. Nije ga mogla osloboditi jer se posve smrznuo uz humak otpada ispod njega. Nastavila je razgrtati snijeg, ali pola tog predmeta ostalo je zakopano izvan vidika i obloženo ledom. Ono što je otkopala bio je jedan kraj sivog metalnog valjka. Bio je okružen dvama naslikanim prugama, jednom zelenom i jednom žutom. Na valjku je bila otisnuta šifra D568. — Što je to? — upitala je Jane. Maura nije odgovorila. Samo je nastavila razgrtati snijeg i led, otkrivajući sve veću površinu tog valjka. Jane je kleknula kako bi joj pomogla. Pojavili su se novi brojevi, otisnuti zelenom bojom. 2011-42-114 155H M12TAT — Imaš li ikakvu predodžbu što ovi brojevi znače? — upitala je Jane. — Pretpostavljam da su nekakvi serijski brojevi. — Za što? Komad leda najednom se odlomio i Maura se zagledala u šablonom napisana slova koja je upravo otkrila. VX PLIN Jane se namrštila. — VX. Nije li to neki nervni plin? — To je upravo ono što jest — tiho je odgovorila Maura i zaljuljala se na koljenima, posve zaprepaštena. Zagledala se preko čistine u bager. Naseljenici su ovdje podizali nove kuće, pomislila je. Raskrčili su stabla i kopali temelje za još domova. Pripremali su dolinu za nove obitelji koje će doseliti u Zagrobni svijet. Jesu li znali da tempirana bomba leži zakopana u ovom tlu, tlu po kojem su kopali i prevrtali ga? — One ljude nije ubio pesticid — rekla je Maura. Ali rekla si da odgovara kliničkoj slici. Odgovara joj i VX plin. Ubija na posve jednak način kao or ganofosfati. VX uništava iste enzime i uzrokuje iste simptome, ali mnogo je snažniji. On je kemijsko oružje namijenjeno da se rasprši zrakom. Ako ga oslobodiš na nisko smještenom području... — Maura je pogledala Jane. — Pretvorio bi ovu dolinu u smrtonosno područje. Brujanje motora kamioneta nagnalo ih je obje da skoče na noge. Naš je automobil parkiran na otvorenom, pomislila je Maura. Onaj tko je upravo stigao već zna da smo ovdje. — Imaš li pištolj? — upitala je Maura. — Molim te, reci mi da si naoružana. Ostavila sam ga zaključanog u prtljažniku. Moraš otići po njega. Koji se vrag događa?


Ovo je razlog! — Maura je pokazala na napola zakopani spremnik VX plina. — Nisu pesticidi. Nije masovno samoubojstvo. Bio je to nesretan slučaj. Ovo je kemijsko oružje, Jane. Trebalo je biti uništeno prije mnogo desetljeća. Vjerojatno već godinama leži zakopano ovdje. Tad Skup... Jeremiah... On nije imao nikakve veze s razlogom zbog kojeg su ovi ljudi umrli. Jane se osvrnula po čistini sa sve većim shvaćanjem. — Grupacija Dalija... lažna tvrtka koja je potkupila Martineaua... ona ima neke veze s njima, nema li? Čule su prasak grančice koja je puknula. — Sakrij se! — Šapnula je Maura. Obje su se sagnule u šumu upravo u trenutku kad je na čistinu iskoračio Montgomery Loftus. Nosio je pušku, ali bila je uperena u tlo, i hodao je ležernim korakom lovca koji još nije uočio svoj plijen. Njihovi otisci stopala bih su po čitavoj čistini i nisu mu mogli promaknuti dokazi njihove nazočnosti. Morao je samo slijediti njihove tragove do mjesta gdje su obje čučale medu borovima. Međutim, nije se obazirao na očito i mirno se približio rupi koju je Maura netom iskopala. Pogledao je otkriveni valjak. I lopatu koju je Maura ostavila da leži pokraj njega. — Ako nešto leži zakopano trideset godina, s vremenom će ko rodirati — rekao je. — Kovina postane lomna. Slučajno je pregazi buldožerom ili zgnječi o kamen i slomit će se. — Podigao je glas, kao da su sama stabla bila njegovo slušateljstvo. — Što mislite da će se dogoditi ispalim li sad metak u ovu stvar? Tek je tad Maura shvatila da puška pokazuje na spremnik. Ostala je nepomična, u strahu proizvesti ikakav zvuk. Krajičkom oka, zamijetila je da se Jane polako šulja dublje u šumu, ali Maura kao da se nije mogla pomaknuti. — VX plinu ne treba dugo da te ubije — nastavio je Loftus. — To mi je prije trideset godina rekao liferant, kad su mi platili da ga se riješim. Na ovako hladan dan kao što je današnji moglo bi mu trebati malo duže da se rasprši. Ali kad je dan topao, brzo se širi. Vjetar ga raznosi, ulazi kroz otvorene prozore. U kuće. — Podigao je pušku i uperio je u spremnik. Maura je osjetila kako joj je srce poskočilo. Jedan pucanj iz tog oružja raspršio bi oblak otrovnog plina kojemu ne bi imali izgleda pobjeći. Jednako kao što mu nisu mogli pobjeći stanovnici Zagrobnog svijeta onog netipično toplog dana u studenome kad su otvorili svoje prozore i svoja pluća. Smrt je dolebdjela i brzo zatražila svoje žrtve: djecu u igri, obitelje okupljene oko stola. Ženu na onim stubama, koja je pala umirući i iskrvarila u podnožju. — Nemoj! — rekla je Maura. — Molim te. — Iskoračila je iza stabla. Nije vidjela gdje je Jane; znala je samo da je Loftus već svjestan njezine prisutnosti i nije se mogla nadati ni da će biti brža od njegova metka. Ali puška nije bila uperena u nju; ostala je uperena u spremnik. — Ovo je samoubojstvo — rekla je. Ironično joj se nasmiješio. — To mi i jest naum, gospođo. Budući da ne vidim nijedan način na koji bi ovo za mene moglo ispasti dobro. Ne sad. Bolje ovo nego zatvor. — Zagledao se prema uništenom selu Zagrobnog svijeta. — Kad dobiju konačnu analizu onih tijela, znat će što ih je ubilo. Raštrkat će se po čitavoj dolini tražeći ono što je trebalo ostati zakopano. Neće im trebati dugo prije no što pokucaju na moja vrata. - Teško je uzdahnuo. — Prije trideset godina, nisam ni pomislio... — Puška se spustila bliže spremniku. — Gospodine Loftus, možete ispraviti stvari — rekla je Maura, nastojeći da joj glas ostane miran. Razuman. — Možete vlastima reći istinu. Istinu? — promrsio je zgađen samim sobom. — Istina je da mi je trebao prokleti novac. Ranču je trebao. A liferantu je trebao jeftin način da se ovoga riješi. Tako što će dolinu pretvoriti u odlagalište otrovnog otpada? Mi smo ti koji su platili izradu ovih oružja. Vi i ja i svi ostali Amerikanci koji plaćaju porez. Ali što da učiniš s kemijskim oružjem kad ga više ne možeš upotrebljavati? Trebalo je biti spaljeno. Mislite da su vladini dobavljači doista izgradili one


otmjene peći za spaljivanje koje su obećali? Bilo je jeftinije dovući plin i zakopati ga. — Pogledom je prešao po čistini. - Ovdje tad nije bilo ničeg, samo prazna dolina i zemljana cesta. Nikad nisam ni pomislio da će jednog dana ovdje živjeti obitelji. Nisu imale pojma što je na njihovoj zemlji. Jedan jedini spremnik bio bi dovoljan da ih sve usmrti. — Ponovno je spustio pogled na spremnik. — Kad sam ih pronašao, jedino na što sam mogao misliti bilo je kako da se pobrinem da tijela nestanu. — Pa ste ih zakopali. Liferant je poslao svoje ljude da to učine. Ali umiješala se mećava. Tad smo se mi pojavili. Nesretni turisti koji su slučajno naletjeli na grad duhova. Ista ta zasljepljujuća snježna oluja nasukala je Mauru i njezino društvo u Zagrobnom svijetu gdje su vidjeli previše, saznali previše. Bili bismo sve otkrili. Loftus je ponovno podigao pušku i uperio je u spremnik. Panično je zakoračila prema njemu. — Mogli biste zatražiti imunitet - rekla je. — Nema imuniteta za umorstvo nedužnih ljudi. Svjedočite li protiv dobavljača... Oni imaju novac. Odvjetnike. Možete navesti imena. Već sam ih naveo. U mom kamionetu je jedna omotnica. U njoj su brojevi, datumi, imena. Svaka pojedinost koje se sjećam. Nadam se da će biti dovoljno da ih uništi. — Dlan mu se čvršće stisnuo oko kundaka puške i Mauri se dah zaledio u grlu. Jane, gdje si? Šuškanje grana uzbunilo je Mauru. I Loftus ga je čuo. U hipu je nestala svaka nesigurnost koja ga je mučila. Pogledao je spremnik. — Loftuse, to ništa neće riješiti - rekla je Maura. Sve će riješiti — odvratio je. Jane je izašla iz šume čvrsto držeći svoj pištolj s obje ruke, cijevi uperene u Loftusa. — Bacite pušku — rekla je. Pogledao ju je s izrazom koji je bio neobično ravnodušan. S licem čovjeka koji je prestao mariti što će se sljedeće dogoditi. — Vi ste na potezu, istražiteljice — rekao je. — Budite junakinja. Jane je zakoračila prema njemu, s pištoljem mirnim kao kamen. — Ne mora ovako završiti. — To je samo jedan metak — rekao je Loftus. Okrenuo se prema spremniku. Podigao pušku kako bi pucao. Od praska je mlaz krvi poprskao bijelo tlo. Na trenutak, Loftus kao da je lebdio u zraku, kao ronilac koji tek što nije zaronio u ocean. Puška mu je ispala iz ruke . Polako se srušio nauznak, ra skrečio na snijegu. Jane je spustila pištolj. — Isuse — promrmljala je. — Primorao me je da to učinim! Maura je kleknula pokraj Loftusa i okrenula ga na leđa. Svijest još nije napustila njegov pogled i on ju je promatrao kao da nastoji zapamtiti njezino lice. Bila je to posljednja slika koju je vidio prije no što je sjaj iščeznuo iz njegovih očiju. — Nisam imala izbora — rekla je Jane. Ne. Nisi. I on je to znao. — Maura se polako uspravila na noge i okrenula prema nestalom naselju Zagrobni svijet. Pomislila je: Ni oni nisu imali izbora, njih četrdeset jedan koliko ih je umrlo ovdje. Ni Douglas i Grace, Elaine i Arlo nisu imali izbora. Većina nas maršira kroz život ne znajući kako ili kad ćemo umrijeti. Ali Montgomery Loftus je odabrao. Odabrao je današnji dan, smrt od policijskog metka, na ovom zatrovanom mjestu. Polako je izdahnula i bijeli oblak njezina daha spiralno se izvio u sumrak kao još jedna


nesputana duĹĄa ĹĄto luta dolinom duhova.


TRIDESET SEDAM Daniel je stajao na pisti čekajući da ih pozdravi kad se Sansoneov privatni mlažnjak dovezao na terminal za privatne letove. Isti onaj snažan vjetar koji je odgodio njihov let u Massachusetts sad je bičevao Danielov crni kaput i šibao njegovu kosu, međutim on je stoički podnosio punu silinu oluje kad se mlažnjak zaustavio i stube za izlaz putnika spustile. Maura je prva izašla iz zrakoplova. Spustila se niz stube, ravno u njegove ruke koje su je čekale. Još prije samo nekoliko tjedana, jedno drugoga bi pozdravili tek diskretnim laganim poljupcem u obraz, nevinim zagrljajem. Čekali bi da se nađu iza zatvorenih vrata i navučenih zastora i tek bi se tad zagrlili. Ali danas je bio njezin povratak kući, njezin povratak iz mrtvih i on ju je bez imalo oklijevanja privukao uz sebe. Međutim, čak i dok ju je Daniel držao u naručju, radosno mrmljajući njezino ime i utiskujući poljupce na njezino lice i kosu, bila je svjesna da je promatraju oči njezinih prijatelja. Svjesna i svoje vlastite nelagode jer je ono što je toliko dugo pokušavala sakriti sad bilo obznanjeno. Ono što ju je nagnalo da se prebrzo odmakne od Daniela nije bio oštar vjetar već svijest da i h promatraju. Opazila je Sanso neovo mračno zagonetno lice i vidjela kako se Jane u nelagodi okreće na drugu stranu kako ne bi morala susresti njezin pogled. Možda sam se vratila iz mrtvih, pomislila je, ali je li se išta doista promijenilo? Još uvijek sam ona ista žena, a Daniel isti muškarac kakav je bio. On ju je odvezao kući. U tami spavaće sobe, razodjenuli su jedno drugo kao toliko mnogo puta ranije. Ljubio je njezine modrice, posjekotine koje su zacjeljivale. Milovao sve udubine, sva mjesta na kojima su njezine kosti sad previše stršale. Sirota moja draga, toliko si omršavjela, rekao joj je. Koliko mu je nedostajala. Kako ju je oplakivao. Još nije bilo jutro kad se probudila. Sjedila je u krevetu, promatrala kako on spava dok se s druge strane prozora razdanjivalo i spremila u sjećanje njegovo lice, zvuk njegova disanja, njegov dodir i miris. Kad god bi proveo noć s njom, zora bi uvijek donijela tugu jer je označavala njegov odlazak. Jutros je ponovno osjetila tu tugu i ta je asocijacija bila tako snažna da se zapitala hoće li ikad više u životu moći gledati izlazak sunca bez žalca očaja. Ti si moja ljubav i moja nesreća, pomislila je. A ja sam tvoja. Ustala je iz kreveta, otišla u kuhinju i skuhala kavu. Stala je uz prozor i pijuckala dok je dan postajao sve vedriji, otkrivajući travnjak presvučen injem. Pomislila je na ona hladna, nijema jutra u Zagrobnom svijetu, gdje se najzad suočila s istinom o svom vlastitom životu. Zarobljena sam u svojoj vlastitoj snijegom zametenoj dolini. Ja sam jedina koja me može spasiti. Popila je kavu i vratila se u spavaću sobu. Smjestila se pokraj Daniela i gledala kako on otvara oči i smiješi joj se. — Daniele, volim te — rekla je. — Uvijek ću te voljeti. Ali vrijeme je da se oprostimo.


TRIDESET OSAM ČETIRI MJESECA KASNIJE Julian Perkins odmaknuo se sa svojim pladnjem s ručkom od pulta u školskoj kantini i prom otrio prostoriju tražeći slobod an stol, ali svi su bili zauzeti. Vidio je kako ga ostali učenici pogledavaju i zamijetio koliko brzo okreću glave na drugu stranu, u strahu da bi njihove poglede mogao pogrešno protumačiti kao poziv. Shvatio je značenje tih tvrdoglavo pogurenih ramena. Nije bio gluh na smijuljenje, na šaputanje. Bože, čudan je. Mora da mu je kult isisao mozak. Moja mama kaže da bi trebao biti u popravnom domu za maloljetnike. Julian je najzad uočio slobodan stolac i kad je sjeo, ostala djeca za stolom brzo su se razbježala, kao da je radioaktivan. Možda je bio. Možda je zračio zrakama smrti koje su ubile sve koje je volio, sve koji su njega voljeli. Brzo je jeo, kao i uvijek, kao neka divlja životinja u strahu da će joj netko o trgnuti hranu, gutajući pureti nu i rižu u nekoliko halapljivih zalogaja. -Julian Perkins? - zazvao je nastavnik. — Je li Julian Perkins u kantini? Momak se šćućurio od straha osjetivši kako su se svi okrenuli prema njemu. Želio se sagnuti pod stol gdje ga neće moći pronaći. Kad nastavnik u kantini izvikne tvoje ime, to ni u kom slučaju nije dobar znak. Ostali učenici veselo su pokazivali prema njemu i gospodin Hazeldean već mu je prilazio, sa svojom uobičajenom leptir mašnom i namrštenim izrazom lica. — Perkinse. Julian je pognuo glavu. — Da, gospodine — promrmljao je. — Ravnatelj želi da dođeš u njegov ured. Što sam učinio? Vjerojatno znaš odgovor na to pitanje. Ne, gospodine, ne znam. Zašto onda ne odeš i saznaš? Sa žaljenjem ostavljajući svoj puding od čokolade, Julian je odnio pladanj do prozorčića za prljavo posuđe i zaputio se hodnikom prema uredu ravnatelja Gorchinskog. Uistinu nije znao što je pogrešno učinio. Svaki put, dobro, znao je. Nije trebao donijeti lovački nož u Školu. Nije smio posuditi automobil gospođe Pribble bez njezina dopuštenja. Ali ovaj se put nije mogao sjetiti nijednog prekršaja koji bi objasnio ovaj poziv. Kad je stigao do ureda Gorchinskog, već je imao spremnu ispriku za sve prilike. Znao sam da je to glupo, gospodine. Neće se ponoviti, gospodine. Molim vas, nemojte ponovno pozvati policiju. Tajnica ravnatelja Gorchinskog jedva da je podigla pogled kad je ušao.— Možeš ući ravno u njegov ured, Juliane — rekla je.— Čekaju te. Oni. Množina. Ovo je zvučalo sve gore i gore. Tánica bezizražajnog lica kao i obično nije ništa odala - samo je nastavila tipkati po tipkovnici. Zastavši ispred vrata Gorchinskog, pripremio se na svaku kaznu koja ga očekuje. Vjerojatno je zaslužujem, pomislio je i zakoračio u prostoriju. — Stigao si, Juliane. Imaš posjetitelje — rekao je Gorchinski. S osmijehom. To je bilo novo i drugačije. Momak je pogledao tri osobe ko je su sjedile sučelice Gorchin skom. Već je otprije


poznavao Beverly Cupido, svoju novu socijalnu radnicu. I ona se smiješila. Što znače sva ova prijateljska lica danas? Činila su ga nervoznim jer je znao da najokrutniji udarci prečesto dolaze s osmijehom. — Juliane — obratila mu se Beverly — znam da ti je ova godina bila doista gadna. Izgubio si majku i sestru. I svo ono ispitivanje zbog zamjenika šerifa. I znam da si bio razočaran što zahtjev doktorice Isles da te usvoji nije bio odobren. — Željela me je — rekao je. — Rekla je da mogu živjeti s njom u Bostonu. To za tebe nije bila primjerena situacija. Ni za tebe, ni za nju. Moramo odvagati okolnosti i misliti na tvoju dobrobit. Doktorica Isles živi sama i ima veoma zahtjevan posao, ponekad je zovu usred noći. Previše bi bio sam, bez ikakvog nadzora. To nije aranžman kakav je potreban dječaku kao što si ti. Dječaku koji bi trebao biti u popravnom domu, to je mislila. — Zato su te ovi ljudi došli posjetiti — nastavila je Beverly pokazujući na muškarca i ženu koji su ustali sa svojih stolaca kako bi ga pozdravili. — Nude ti alternativu. Predstavljaju školu Evensong u Maineu. Veoma dobru školu, mogla bih dodati. Julian je prepoznao muškarca kao nekog tko ga je posjetio dok je još bio u bolnici. Bilo je to zbunjujuće vrijeme, kad je bio mamuran od lijekova protiv bolova i kad su se kroz njegovu bolničku sobu sjatili istražitelji, bolničarke i socijalni radnici. Nije se sjećao imena tog muškarca, ali definitivno se sjećao njegovih laserskih očiju koje su sad bile uperene u njega tako prodorno da je osjetio da su sve njegove tajne najednom ogoljene. U neprilici zbog tog pogleda, Julian je skrenuo pogled s muškarca na ženu. Bila je u tridesetim godinama života, mršava, smeđe kose do ramena. Iako je bila konzervativno odjevena u sivi kostim sa suknjom, nije se moglo sakriti da je prokleto seksipilna. Kako je stajala, odvažno isturenog vitkog boka, vragolasto nakošene glave, iz nje kao da je provirivao ulični deran. — Bog, Juliane — rekla je ta žena. S osmijehom je ispružila ruku kako bi se rukovala s njim, kao da se susreće sa sebi ravnim. Odraslom osobom. — Moje ime je Lily Saul. Predajem antiku. — Zastala je, zamijetivši tup pogled. — Znaš li što time mislim? Žao mi je, gospodo, ne znam. To je povijest. Povijest antičke Grčke i Rima. Doista fascinantno razdoblje. Pognuo je glavu. — Imao sam dvojku iz povijesti. — Možda ja to mogu promijeniti. Jesi li se ikad vozio u bojnim kolima, Juliane? Zamahnuo španjolskim mačem, mačem rimske vojske? — Zar to radite u školi? Sve to i više. — Vidjela je kako je naglo podigao bradu, zainteresiran, i nasmijala se. — Vidiš? Povijest može biti mnogo zabavnija nego što si mislio. Jednom kad se sjetiš da govori o ljudima, a ne samo o dosadnim datumima i sporazumima. Mi smo veoma posebna škola u veoma posebnom okruženju. S mnogo polja i šuma, tako da možeš povesti i svog psa, ako želiš. Mislim da mu je ime Medo, zar ne? Da, gospodo. Imamo i knjižnicu na kojoj bi nam pozavidjeo svaki koledž. I nastavnike koji su među najboljima na svom području, iz čitavog svijeta. To je škola za učenike s posebnim talentima. Nije znao što bi rekao. Pogledao je Gorchinskog i Beverly. Oboje su s odobravanjem kimali glavama. — Zvuči li Evensong kao škola koja bi te mogla zanimati? — upitala je Lily. - Mjesto na kojem bi volio biti? — Oprostite, gospođo - odgovorio je Julian. — Jeste li sigurni da razgovarate s pravim


Perkinsom? U školi postoji i jedan Billy Perkins. Ženine oči zabavljeno su zatreperile. — Apsolutno sam sigurna da imam pravog Perkinsa. Zašto misliš da ti nisi taj kojeg želimo? Julian je uzdahnuo. - Istina je da moje ocjene nisu naročito dobre. — Znam. Vidjeli smo tvoju svjedodžbu. Ponovno je pogledao Beverly, pitajući se u čemu je trik. Zašto mu se nudi takva povlastica. — Sjajna je to prilika — rekla je njegova socijalna radnica. — Internat s vrhunskim akademskim mjerilima u kojem ćeš boraviti čitavu godinu. Puna stipendija. Imaju samo pedeset učenika pa ćeš dobiti mnogo pozornosti. Zašto onda žele baš mene? Njegovo tugaljivo pitanje kra tko je ostalo u zraku neodgovo reno. Na kraju je progovorio muškarac. — Juliane, sjećaš li me se? — upitao je. — Upoznali smo se. — Da, gospodine. — Dječak je shvatio da preže pred prodornim pogledom tog muškarca. — Došli ste me posjetiti u bolnicu. — Ja sam u Upravnom odboru škole Evensong. To je škola u koju duboko vjerujem. Škola za jedinstvene učenike. Mlade ljude koji su se na neki način dokazali izvanrednima. — Ja? — Dječak se nasmijao u nevjerici. — Ja sam lopov. Rekli su vam to, nisu li? — Da, znam. Provaljivao sam u kuće. Krao stvari. Znam. Ubio sam zamjenika šerifa. Ustrijelio sam ga. Kako bi ostao živ. To je dar, znaš. Znati kako preživjeti. Julianov pogled odlutao je do prozora. Ispod se nalazilo školsko dvorište u kojem su se klike učenika šćućurile zajedno na hladnoći, smijući se i tračajući. Nikad neću pripadati njihovom svijetu, pomislio je. Nikad neću biti jedan od njih. Postoji li ijedno mjesto na svijetu gdje pripadam? — Devedeset devet posto klinaca ne bi preživjelo ono što si ti preživio — rekao je onaj muškarac. — Zahvaljujući tebi, moja prijateljica Maura je živa. Julian je pogledao muškarca najednom shvativši. — Ovo je zbog nje, nije li? Maura vas je zamolila da me primite. — Da. Ali činim to i zbog Evensonga. Jer mislim da ćeš nam biti dobitak... Dobitak... — Ušutio je. U toj je šutnji ležao pravi odgovor. Odgovor koji je taj muškarac odlučio u tom trenutku ne otkriti. Umjesto toga se nasmiješio. — Oprosti. Nikad se nisam predstavio kako valja, jesam li? Moje ime je Anthony Sansone. — Ispružio je ruku. — Juliane, mogu li ti poželjeti dobrodošlicu u Evensong? Momak je netremice promatrao Sansonea, nastojeći pročitati njegov pogled. Nastojeći shvatiti št o nije izrečeno. Ravnatelj Gor chinski i Beverly Cupido oboje su se smješkali ništa ne sluteći, nesvjesni neobičnog napetog strujanja, nekog jedva čujnog zujanja koje je dječaku reklo da je škola Evensong mnogo više od onog što su govorili Lily Saul i Anthony Sansone. I da njegov život tek što se nije promijenio. — Onda, Juliane? — upitao je Sansone. Ruka mu je još uvijek bila ispružena. Moje ime je Štakor — odgovorio je momak. I prihvatio muškarčevu ruku.


ZAHVALE Pisanje je samotno zanimanje, ali ja ni u kom slučaju nisam sama. Sretna sam što imam pomoć i podršku mog supruga Jacoba, moje književne agentice Meg Ruley i moje urednice Linde Marrow. Zahvalnost dugujem i Selini Walker u Transworldu, Brianu Mc- Lendonu, Libby McGuire i Kim Hovey u Ballantineu i živahnoj, divnoj ekipi u agenciji Jane Rotrosen.

Tess gerritsen mjesto za ubijanje  
Tess gerritsen mjesto za ubijanje  
Advertisement