“Pojma nemam.” “Pa kako ćemo to onda naručiti?” “Juha se kaže Suppe… šta ja znam… nismo mi valjda jedini stranci u birtiji.” „Špageti...!“ - jednoglasno su naručili klinci. Oni su se držali provjerenoga recepta. Kad jednom funkcionira, onda nema izmišljanja. Samo je moj muž zanovijetao. „E, sad stvarno kompliciraš... to možeš naručivati u Hrvatskoj, ali ovdje...“ „Pa valjda to i ovdje jedu“ - bio je uporan moj suprug. Gospođa u dindrlici brzo je shvatila da se borimo s jezikom, pa nam je donijela jelovnik. Na njemačkom, naravno. Bacila sam važno pogled u jelovnik i pokušavala na brzinu skrpati neku suvislu rečenicu od riječi koje su bile preda mnom napisane i onoga što mi je ostalo u glavi s tečaja za strance. „Suppe... mit Fleisch...“ - mucala sam. Ljubazna domaćica pokazala nam je prstom na ponudu dnevnih juha, ali mi nijedna nije djelovala kao ujušak. Možda sam se i varala, ali nisam htjela riskirati. „Suppe... plus Kartofel, plus Karotten, little Grün... alles miš-maš... mit Fleisch...“ - nabrajala sam sve čega sam se u tom trenutku mogla sjetiti, a imalo je veze s hranom... i sve si mislim, moj muž ionako najviše voli te šarene bućkuriše, pa ako dobije tu mješavinu, valjda neće praviti probleme... jeo je on već i gore stvari... „ Welches Fleisch?“ - pita gospođa u dindrlici, a ja, kao, prevedem mužu… „Koje meso?“ „Piletnu“ - šapnu mi muž, očekujući da prevedem. Pretpostavio je da je moj gurmanski vokabular više uznapredovao. Prevario se. Prešla sam na pantomimu.
Kupim tako, jednoga dana, u samoposluživanju Germknedle. Bile su tako lijepe na fotografiji da sam im gotovo osjetila miris. Nosila sam ga u nosu još od skijanja s djecom na Bodentalu kad smo onako promrzli i umorni ušli u drvenu kućicu i naručili hrenovke. A sa susjednoga stola širio se opojni miris ogromnih, bijelih kugli od tijesta koje su, zalivene rastopljenim maslacem i posipane makom i šećerom, privlačile moje oči i nozdrve. Trebala sam na njih pokazati prstom kad smo naručivali jelo, ali bilo me je sram. „E, ovoga puta neću to propustiti“, pomislila sam stojeći pred velikim zamrzivačem i odlučno uzela pakovanje s dvije knedle. Za probu! Samo za sebe. Moji su se uvijek više držali mesa. Vrativši se kući dugo sam proučavala upute na poleđini, ali nisam baš mnogo shvatila što s tim knedlama zapravo trebam napraviti. Mi smo naše knedle kuhali, ali ovo su austrijske, i to neki njihov specijalitet! Na sreću upute su bile praćene ilustracijama, pa sam se držala sličica i moga kuharskoga iskustva. A koliko sam se sjećala sa skijališta, knedle su mi izgledale kuhano. U trenutku kad sam htjela staviti zamrznutu knedlu u kipuću vodu, odjednom mi je palo napamet da bi se knedle mogla raspasti za onih 45 minuta, koliko je stajalo u uputama za pripravu na pakovanju. Odustala sam od ubacivanja knedle u vodu i još jednom pažljivo proučila upute. Riječ „siedendes“, koja inače znači ključala (voda, a što bi drugo?) odmah sam za svaki slučaj zamijenila riječju „sieb“, koja joj je bila najsličnija, a znači - cjediljka. Naravno! Bilo je logičnije da tu zamrznutu knedlu razmačem 45 minuta u cjediljci nad kipućom vodom nego da napravim neku glupost i pokvarim si ručak. Dok su se moji dečki već uvelike sladili domaćim kobasicama, sirom i kiselim krastavcima, ja sam obilazila oko cjediljke k’o mačka oko vruće kaše, stalno podizala poklopac i nestrpljivo kontrolirala da li je gotovo. Već se počeo kuhinjom širiti primamljivi miris koji sam tako dobro pamtila... Nekoliko puta sam u svojoj majčinskoj velikodušnosti nudila svoju knedlu djeci, ali oni su čvrsto ostali pri svome prehrambenom konceptu. U međuvremenu se moja knedla iz dubokosmrznutoga stanja pretvorila u gnjecavo i kako je bila topla i mirisna, a ja gladna poput vuka, završila je u mom proždrljivom želucu. Ne samo da je mirisala, bezobraznica jedna, nego je bila i ukusna, naročito nakon što sam je obilno posipala makom i šećerom.
Danas mi je uistinu krivo što nisam zabilježila sve izraze koje je koristila moja baka, jer mi se ne bi događale neke stvari koje su mi se kasnije dogodile
Počela sam mlatarati rukama i oponašati kokošku. „Ko-ko-ko-ko...“ - ponavljala sam u nedogled, potpuno zaboravivši gdje se nalazim. Zaista mi ništa pametnije nije palo napamet... Vlasnica Gasthausa prvo me začuđeno gledala, a onda valjda ukapirala o čemu se radi, pa je i sama počela teatralno klimati glavom. Možda je pomislila da se to kod nas tako komunicira. Kad je i ona umjesto odgovora dva, tri puta zakokodakala, odmah nam je bilo lakše. Bit će nešto od ujuška! Tek tada sam se ogledala po prostoriji, tražeći eventualne svjedoke moga show-programa. Na sreću, samo je jedan mladi par sjedio u uglu, zaokupljen razmjenom sitnih kolača i velikih nježnosti. Moram priznati da smo se ipak svi dobro najeli. Naročito moj muž. No, kako mi je neugodna scena s kokošjim ujuškom dugo izazivala traume na javnim mjestima, odlučila sam austrijske specijalitete ubuduće testirati kod kuće. Bez svjedoka! Bit će bezbolnije za moju osjetljivu dušu, mislila sam. Zaboravila sam da imam i tijelo!
Tu noć nisam oka sklopila! Slijedeća tri dana nisam ništa jela. Tri kile sam izgubila! Susjeda Austrijanka me proglasila medicinskim fenomenom, jer nisam završila u bolnici i odonda me cijela njezina obitelj s poštovanjem pozdravlja na ulici. 20. studeni 2012. Ibr.1I
zdravlje I ljepota I 67