Mali svjedoci velikih promjena

Josip Jurinović Pećarski

MALI SVJEDOCI VELIKIH PROMJENA Život Svetojelenčana u 20. stoljeću

Urednici Mr. sc. Tea Mayhew Dr. sc. Robert Mohović Recenzenti Albino Senčić, prof.

Maksimilijan Martinčić, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUCILISNA KNJIZNICA RIJEKA UDK 94(497.5 Sveta Jelena)”19” JURINOVIĆ, Josip Mali svjedoci velikih promjena : život Svetojelenčana u 20. stoljeću / Josip Jurinović Pećarski. - Mošćenička Draga : Katedra Čakavskoga sabora ; Rijeka : “Adamić”, 2007.

ISBN 978-953-219-346-6 I. Sveta Jelena (Mošćenička Draga) -Povijest 110920041

Josip Jurinović Pećarski

MALI SVJEDOCI VELIKIH PROMJENA Život Svetojelenčana u 20. stoljeću

Katedra čakavskog sabora općine Mošćenička Draga

adamić Rijeka – Mošćenice, 2007.

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Predgovor Nakon vjekovne statičnosti i nepokretnosti, XX. stoljeće, već od samog početka, donosi određenu živost i ubrzavanje društvenih događanja na prostoru Europe, što donosi stalne promjene.

Pojedinac, tradicionalno vezan uz svoje malo mjesto, njegove ljude i običaje morao se prilagođavati izmjenjenim uvjetima života. Prisiljen je napustiti svoju sredinu, otići u vojsku ili čak u rat, otići na more ili u grad da bi, u sve zahtjevnijem vremenu, osigurao kruh za svoju obitelj.

Vjekovni red se raspada, prodiru nove ideje, vode se ratovi i nastaju nove države. Sve to utječe na život malog čovjeka, prisiljavajući ga da prihvati nova pravila i novi red kao prave vrijednosti i istine. Još se nije dobro naučio na taj novi red, a već dolazi nova vlast koja negira sve dotadanje i donosi svoj novi poredak. Te stalne promjene čine XX. stoljeće nemirnim, nesigurnim i zbunjujućim za običnog malog čovjeka.

Autor ovog djela proveo je djetinstvo u mirnoj i sređenoj sredini sela Sveta Jelena. Vjekovima ustaljeni život u kojem je svaki pojedinac i svaka obitelj imala točno određeno mjesto i položaj utjecalo je na njega da stvori idiličnu sliku o toj sredini, obiteljima i pojedincima koji su tu živjeli.

Kasnije zbog školovanja i obavljanja životnog poziva, fizički udaljen iz te sredine, on se sjeća i emocionalno proživljava svoja i mladenačka saznanja o svim tim ljudima, njihovim odnosima i postupcima u toj idealiziranoj sredini. U promjenama koje nastaju on vidi običnog malog čovjeka iz svoje Svete Jelene, koji mora ostaviti svoju zemlju i ići ploviti, ratovati ili raditi u tvornicu. U ratnom vihoru, kada je ugrožen, prisiljen je primiti pušku u ruke i boriti se, a u nesretnom vremenu iseliti iz svog mjesta i zavičaja.

Kao zreo čovjek Jurinović osjeća da toga ima tako puno, da je to vrijedno i da to treba reći i drugima da se otrgne zaboravu.

Zaljubljen u svoju rodnu Svetu Jelenu pokazao nam je kako je to lijepo mjesto, koje je uz marljiv rad moglo prehraniti svoje stanovnike. Kasnije su životne prilike ljude razbacale na razne strane, koji se rado, ali vrlo teško, vraćaju u svoje mjesto. On je sve te ljude osobno poznavao. Iz njihovih prigodnih kazivanja čuo je o njihovim doživljajima: putovanjima, neverama, bitkama i ratovima.

Nakon ubiciranja naselja u prostoru, dat je popis obitelji s imenima i nadimcima, popis zaselaka te prikaz puteva, razvoj školstva i vjerske prilike. Zatim je prikazan etnički sastav stanovništva, njihov jezik, običaji, te uobičajeni jelovnik.

Stanovništvo se ranije bavilo primarnim zanimanjima; obradom zemlje, ribarstvom i štočarstvom; većina brakova se sklapala među suseljanima. Kasnije pojedinci odlaze na more ili u uslužna zanimanja. Danas je znatan broj mladih ljudi koji su završili škole i zaposlili se u uslužnim sekundarnim ili tercijalnim djelatnostima. Sve više se sklapaju brakovi s nedomicilnim partnerima, grade se nove kuće, razvija se cjelokupna infrastruktura: uređuju se ceste i putevi, dolazi električna struja, telefon i vodovod.

5

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Prikazan je razvitak školstva: od župne i kasnije javne škole u Brseču, izgradnja osnovne škole u Svetoj Jeleni, do organiziranog školovanja sposobnih pojedinaca u većim mjestima, gdje stječu stručno srednje i više obrazovanje. Više ima visokoobrazovanih mještana.

Od mještana koji su napravili značajnu karijeru valja istaknuti pok. dr. Josipa Uhača, koji je napravio diplomatsku karijeru u službi Svete Stolice i pred smrt bio uzdignut u čast kardinala.

Tko je sve vladao u Svetoj Jeleni, kao i u Istri, u prošlosti?

Kelti, Iliri, Rimljani, Bizant i Venecija bili su kroz duži period gospodari na ovim prostorima, da bi tek u XIX. stoljeću, nakon kratke epizode francuske uprave, Austrija uspostavila svoju vlast. Sve su te vlasti funkcionirale kroz duža razdoblja.

Tek nemirno XX. stoljeće donosi stalne promjene vlasti – od Austrije s čijom vlašću započinje stoljeće, preko Italije koja je ostala do 1943. godine, da bi je nakratko zamijenila njemačka uprava do 1945. godiene. Nakon toga dolazi Jugoslavija koja ostaje 45 godina, a u zadnjem deceniju je uspostavljena Republika Hrvatska.

Iz kazivanja svojih najbližih autor je saznao kako je bilo pod Austrijom, a prilike za vrijeme talijanske uprave, kratkog njemačkog režima, stvaranje jugoslavenske države te na kraju uspostavu vlasti Republike Hrvatske, sam je autor proživio. Kroz kazivanja svojih znanaca, s naznačenim imenom i prezimenom, koji su bili sudionici krvavih ratnih epizoda u različitim uniformama tijekom II. svjetskog rata, djelo uz interesantnost daje svjedočanstva. Svi ti ljudi, autorovi znanci, oblačili su razne uniforme koje su ih igrom sudbine zapale, slušali su o “pravičnosti i definitivnosti rješenja”, da bi na kraju bili sretni što su iz svega izašli živi i mogli, u svojoj Svetoj Jeleni, iskazati svoju životnu priču.

Na kraju, pri izmaku nemirnog XX. stoljeća, svjedoci i akteri priče, dolaze s raznih strana, iz zemlje i inozemstva i sastaju se. Vide izmjenjene prilike u svojoj Svetoj Jeleni: nove kuće, obrtničke radionice i mlade ljude koji stvaraju nove vrijednosti i odnose i koji se vesele životu. Upriličuju se druženja na kojima se sastaju ljudi kojima je djetinstvo i mladenaštvo bilo blisko i zajedničko, a koje je život razbacao na razne strane, od Italije i Njemačke do Amerike i Australije. Nostalgično se sjećaju svojih pjesama i ljubavi iz svoje mladosti, a mladi ljudi koji su danas nosioci suvremenog života pokazuju da je i u izmjenjenim prilikama moguće živjeti u Svetoj Jeleni.

Uz autorske tekstove djelo je opremljeno brojnim slikama, grafikonima i kopijama dokumenata, što ga čini još vrijednijim i interesantnijim.

Rijeka, 26. travnja 2007.

Albino Senčić, prof.

6

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Uvodna bilješka pisca Dugogodišnje prikupljanje podataka o životu Svetojelenčana navelo me na razmišljanja da te dragocjene podatke negdje odložim ili da sve to složim nekim kronološkim redom, pa ako bude sreće da sve to jednoga dana objavim, da bude svima dostupno, ili da to učinim za svoj «gušt» i za svoje potomstvo.

Knjige i memoare obično pišu «veliki» ljudi, povjesničari, političari i drugi koji su dali nekakav pečat vremenu u kojem su živjeli i događajima kojima su svjedočili. Pomislio sam da bi možda bilo zanimljivo, da neki «običan» čovjek napiše svoja sjećanja o nekim događajima koji su se zbili tijekom 20. stoljeća u jednom malom mjestu kao što je Sv. Jelena. Mislim da bi sadašnje mlade generacije, kao i one koje dolaze, trebale biti upoznate s načinom života svojih predaka. Ostali, pak, čitatelji koji nisu iz ovih krajeva mogu pobliže upoznati područje Liburnije, mjesta ponad Brseča i Mošćenica, a među njima i našu malu Sv. Jelenu.

Ja sam rođeni Svetojelenčanin, ali sam u svojoj 18. godini, 11. studenog 1946. godine napustio svoj rodni kraj i otišao, kako se ono kaže «trbuhom za kruhom». Svetu Jelenu napustio sam fizički, ali nikad emotivno. Uvijek sam u sebi nosio nostalgiju za rodnim krajem.

Ova knjiga nastala je prikupljanjem podataka iz raznih knjiga, časopisa i novina, kao i opisivanjem događaja iz mojeg rodnog kraja kojima sam pridodao isječke iz života pojedinih ljudi, naročito za vrijeme njihova služenja vojnog roka u različitim državama. Sakupio sam priče ljudi koji su ratovali pod Austro-Ugarskom, živjeli pod Italijom, preživljavali tijekom Drugog svjetskog rata i njemačke okupacije, bili partizani, živjeli pod Jugoslavijom, te na kraju doživjeli Domovinski rat i stvaranje samostalne Republike Hrvatske.

Dugo sam se bavio mišlju da objavim sva ta sjećanja, ali sam oklijevao sve do pred sam kraj 20. stoljeća kada su i političke prilike postale povoljnije. Demokracija, koju sam osjetio, omogućila mi je opisivanje stvarnih događaja i činjenica iz našeg kraja u stoljeću koje je iza nas.

Osobno sam proživio dvije trećine vremena u tom nemirnom stoljeću.

Proživio sam mnoge događaje koje prema tome mogu uvjerljivo i opisati.

Ovdje iznosim življenje naših predaka: težaka i težakinja, ribara, pomoraca, soldata, oficira i manovala tijekom pet različitih državnih uprava koje su se izmjenjivale tijekom dvadesetog stoljeća. Moji su ljudi živjeli od škrte, škaljave i pjeskovite svetojelenske zemlje od koje nije bilo baš puno koristi. Svaka malo duža suša u ljetnim mjesecima uništila bi ljetinu, a ponekad bi, u najboljem urodu došla tuča i odnijela sve. Naročito je stradavala vinova loza i povrće. Život i događaje početkom 20. stoljeća pod austrijskom upravom, kao i dolazak talijanske vlasti opisao sam onako kako sam ih čuo od djeda Ivana, koji je rođen 1866. i od oca Vjekoslava, koji je pak rođen 1896. godine. Obojica su bili sudionici I. svjetskog rata, jedan na ruskoj, a drugi na talijanskoj fronti.

7

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Nastojao sam da sve što sam napisao bude istinito i vjerodostojno koliko je više moguće, oslanjajući se na svoje pamćenje i na pamćenje onih od kojih sam slušao njihove životne priče. Te su priče popraćene slikama do kojih sam uspio doći.

Pisanje svetojelenske kronologije izraz je moje snažne želje da se nekako odužim svome rodnome mjestu. Otud iskreno htijenje da prikupim barem nešto od podataka iz prohujalih vremena i da ih na taj način prezentiram i sačuvam od potpunog zaborava. Kada se sve ovo ne bi zapisalo, brzo bi se zaboravilo kao što kaže jedna latinska izreka: Quod non est in scriptis, non est in mundo. Nadam se da će netko od budućih generacija nastaviti tamo gdje sam ja stao.

Kada razmišljamo o zbivanjima u 20. stoljeću, moramo imati na umu svih pet država koje su se izmjenjivale na našem istarskom poluotoku: Austro-Ugarsku Monarhiju, Kraljevinu Italiju, nacističku Njemačku, socijalističku Jugoslaviju i na kraju samostalnu Republiku Hrvatsku. Svih tih pet država stiglo je u naše «malo misto», Svetu Jelenu. Naravno, nemoguće je opisati sve detalje i događaje u tim državama, tako da sam se odlučio da jedan dio podataka prikažem kao kratku kronologiju, izabirući među njima one koji su značajnije utjecali na naše življenje u malome mjestu. U ovom stoljeću dogodila su se dva velika svjetska rata, kao i Domovinski rat u Republici Hrvatskoj. Nastala su u ovom stoljeću, a i propala dva totalitarna režima: komunizam i fašizam, što su ovo stoljeće učinili nemirnim i groznim za čovječanstvo. Nestale su i stotine godina stare monarhije: Rusija Romanovih, habsburška Austro-Ugarska, savojska Italija i mnoge druge.

Već početak 20. stoljeća donosi burne promjene. Godine 1914. AustroUgarska stupa u rat protiv Srbije. Car Franjo Josip koji je nakon dugog vladanja monarhijom umro 1916. godine, vjerovao je u početku da taj rat neće dugo trajati.

Međutim, sukob koji je započeo između njegove carevine i Srbije, ubrzo se rasplamsao čitavom Europom, šireći se i na ostale kontinente, a tijekom četiri godine ratovanja i samoj je Austro-Ugarskoj donio propast i rasulo u studenom 1918. godine. Tijekom tog rata poginulo je šest svetojelenskih vojnika.

U studenom 1918. godine Italija je slavila pobjedu u Prvom svjetskom ratu te ubrzo nakon toga zaposjela teritorije koji su joj bili obećani tajnim Londonskim ugovorom. Na taj se način narod u Istri i našoj maloj Sv. Jeleni odjednom našao u Italiji. Grad Rijeka, naše kotarsko sjedište (Provincia di Fiume), potpao je pod Italiju godine 1924. godine. Hrvatski jezik je tada postao jezik koji se govori u kući, a od nas đaka u školi i regruta vojnika u vojsci tražilo se da govorimo talijanskim jezikom.

U našoj maloj Sv. Jeleni većina je mladih ljudi otišla na more ploviti, jer posla je na kopnu bilo vrlo malo. Poreze (šteure, franjki) je bilo teško plaćati, pa su neka domaćinstva išla na dražbu (incant). Općinsku poštu po selima je raznosio Šime Galović, tzv. fanat. Kada je 1936. godine izbio rat u Abesiniji (Etiopija), talijanska je država prikupljala zlatne ženske vitice (verice) za pomoć državi, a zvona iz crkava uzeta su za izradu topova.

8

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Dana 10. lipnja 1940. godine predsjednik talijanske vlade Benito Mussolini kao saveznik Njemačke navijestio je rat Engleskoj i Francuskoj. U toj državi, on, kao predsjednik vlade imao je sve konce u rukama, a kralj Vittorio Emanuele III. bio je samo figura. Naši ljudi iz Sv. Jelene također su se borili u tom drugom velikom svjetskom ratu. Od 1940. do 1943. godine tri mladića iz Sv. Jelene su poginula u ratu. Dana 25. srpnja 1943. godine kralj je smijenio Mussolinija, a 8. rujna iste godine kapitulirala je Italija. Tako je iz našeg kraja nestala i druga država dvadesetog stoljeća. U listopadu 1943. godine Istru i malu Sv. Jelenu okupirala je njemačka vojska. S njom je zapravo došao rat. Borbe su stigle i u naš kraj, što je u knjizi detaljno opisano kao «partizansko ratovanje» koje je trajalo sve do 9. svibnja 1945. godine kada je Njemačka kapitulirala.

Prikazana su ovdje sva stradanja naših ljudi u njemačkom zarobljeništvu, u borbama širom Istre i Hrvatske. Posebni događaj u našem kraju čini iskrcavanje partizanske vojske 24. travnja 1945. godine, na maloj rivi ispod Brseča. Tu se iskrcala Deveta udarna divizija jugoslavenske vojske sastavljena većinom od dalmatinskih boraca. Sv. Jelena oslobodila se i treće države, Njemačke.

Poslije kapitulacije Njemačke, uspostavljena je Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ), a nakon toga Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ). Na čelu te države od njenog nastajanja bio je maršal Jugoslavije Josip Broz Tito koji je bio predsjednik države sve do svoje smrti 1980. godine.

Poslije 1945. u Istri su stvorene zone «A» i «B» koje su riješene tek Londonskim memorandumom 1954. godine. Sjećam se raznih opcija talijanskog i hrvatskog življa. Ilegalna napuštanja Istre odvijala su se morskim kao i kopnenim putem sve negdje do 1960. godine i to ne toliko iz političkih, već iz ekonomskih razloga.

Pjesme ovdje prikazane na hrvatskom i talijanskom jeziku pjevale su se u raznim državama, svaka u svoje vrijeme. Narod ovog kraja nikad nije pravio razlike između jednog jezika i drugog. Ima tu domoljubnih i borbenih pjesama koje je imala svaka država. Talijanske pjesme uglavnom su donosili vojnici.

Na ministarskom sastanku u Bruxellesu, 16. prosinca 1991. godine donijeta je odluka Međunarodne zajednice o prestanku postojanja SFR Jugoslavije. Tada smo izgubili i četvrtu državu. Na referendumu 19. svibnja 1991. godine 93,24% građana Hrvatske glasalo je za suverenost i samostalnost Hrvatske. Povijesnog 15. siječnja 1992. godine Hrvatsku su priznale 24 države svijeta, a kasnije i sve ostale. Prvi predsjednik naše pete države bio je dr. Franjo Tuđman sve do svoje smrti 1999. godine. U Domovinskom ratu od 1991. do 1995. godine sudjelovali su i naši mladići i muževi iz Sv. Jelene, a mnogi su od njih dobili i odlikovanje «Oluja».

Moramo spomenuti i velikog sina male Sv. Jelene, nadbiskupa dr. Josipa Uhača, koji je postao kardinalom tri dana prije svoje smrti u Rimu, 18. siječnja 1998. godine. Iako na kratko vrijeme, imali smo svojeg kardinala.

Slike raznih druženja ostaju kao nezaboravne uspomene naših mladih dana.

Svake godine u svibnju mjesecu slavi se dan naše zaštitnice Svete Jelene kada se 9

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

obično služi Sveta misa, a kasnije na terasi ispred crkvice održava se ples i zajedničko druženje uz čašu domaćeg vina.

Svake godine na pusnu nedeju organiziraju se maškare, koje obilaze Sv. Jelenu, Golovik, Martinu i Brseč. Tu se obično okupi od 50 do 70 ljudi. Maškarama Sv. Jelene priključuju se i prijatelji iz drugih krajeva. Ta tradicija nikad ne izostaje.

Dvije godine zaredom 1978. i 1979. organizirana su druženja na kojima su sudjelovali i mnogi Svetojelenčani koji su odavno napustili svoj rodni kraj, a bilo je tu i njihove djece. U ovoj knjizi zapisao sam neke od njihovih dojmova. U ovim zanimljivim zapisima koje bi bio grijeh zaboraviti, predstavio sam i mnoge svetojelenske običaje i detalje iz pučkog života, ratne sudbine koje su više puta bile i okrutne, kao i običaje iz gospodarskih djelatnosti, koji su se na pragu trećeg tisućljeća ugasile. Želio sam da stvarnost i sjećanja «malih svjedoka» velikih promjena 20. stoljeća, zaokruže ovu knjigu, bogatu svjedočanstvima, dokumentima, imenima i zbivanjima koja se spominju možda još samo za obiteljskim stolom ili uz malobrojna preostala ognjišta. Htio sam ovdje zapisati ono što sve nas čini Svetojelenčanima, jer mi smo grane izrasle iz stoljetnih stabala naših predaka. Dok smo svoji na svome i to svoje poštujemo, poštivat će nas i drugi.

Na kraju, ova je knjiga ne samo svjedočanstvo o životu ljudi Sv. Jelene, već i svih «malih svjedoka» koji su na slične načine preživjeli velike promijene tijekom 20. stoljeća.

Pula, 31. prosinca 2000. godine Josip Jurinović Pećarski

10

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

SVETA JELENA U LIBURNIJSKOM KRAJU ISTRE

11

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

MJESTO Mnogi će se upitati gdje je ta Sveta Jelena. To je malo mjesto koje se nalazi na sjeveroistočnom dijelu Istre zvanom Liburnija, iznad Kvarnera. Sv. Jelena pripada župi Brseč i općini Mošćenička Draga u Primorsko-goranskoj županiji, 3 km udaljeno od Mošćenica i isto toliko od Brseča, a 35 km od Rijeke.

Ispod Sv. Jelene nalaze se četiri male plaže: Uboka, Jelenšćica, Mali Pešćić i plaža Lučica. Tri od tih plaža pripadaju katastarskoj općini Martina, a Uboka pripada katastarskoj općini Mošćenice. Ove su plaže u ljetnim danima prepune turista.

Na ovom kosom i strmom području bez zaravni, Sv. Jelena smjestila se na jednom sedlu 340 metara iznad mora (uvala Kuševica), i ispod brda Kobilina (564 metara nad morem).

Istoimena crkvica smještena je na jednom uzdignuću iznad mora, između plaže Jelenšćica i brda Kremenjak. Ispred crkve posađene su od davnine četiri lipe.

Tu se nalazi i terasa za ples. S ovoga mjesta pruža se prekrasan pogled na sva brda koja razdvajaju Istru i Primorje, a to su: Sisol (835 m), Šikovac (780 m), Kobilina (564 m), Kremenjak (827 m), Gradac, Perun (881 m) i Učka (1394 m). S ovog mjesta možemo promatrati Vela vrata, otok Cres, otok Krk, Tuhobić, Rijeku, Kastav i Opatiju. Ljepote pogleda svjesni su mnogi domaći i strani turisti te ovdje kupuju parcele i grade kuće za odmor.

Mala Sv. Jelena nema nekih povijesnih spomenika ili nekih drugih znamenitosti iz davne prošlosti, ali ipak iznad mjesta postoje neki tragovi njezine prošlosti. Godine 1987. obavljeno je manje sondažno iskapanje na istočnom obronku prapovijesnog naselja Gračišće, iznad Sv. Jelene. Ta je naseobina smještena na prilično strmim obroncima brežuljka koji je opkoljen prirodnim vododerinama.

Danas je Gračišće s istočne i sjeverne strane opkoljeno cestom koja od Sv. Jelene vodi k Prodolu i Sisolu, pa je lokalitet pristupačan. U blizini na jednoj zaravni, napravljena je jedna sonda i vrši se iskopavanje. Ustanovljeno je da su kuće bile pravokutnog tlocrta, građene suhozidnom tehnikom od manjih lomjenjaka. Daljnjim istraživanjem moći će se dobiti podaci o veličini i obilježjima stambenih objekata.

Pronašlo se mnoštvo ulomaka velikih lonaca, ulomaka «pithosa» za spremanje namirnica, napravljenih od nepročišćene, pečene zemlje. Pronađeno je tek nekoliko ulomaka finije keramike, najčešće neukrašenih stijenki šalica, zdjela, lončića.

Naseobina na Gračišću postojala je tijekom kasnoga brončanog i početkom starijeg željeznog doba, (između 1200. i 800. godine pr. Kr.). Detaljni opis ovog arheološkog nalazišta dan je u knjizi Liburnijske teme, 1994. godine.

Za vrijeme talijanske uprave u Sv. Jeleni smo imali jednu gostionicu (oštariju) i jedanu trgovinu (butigu). Škola je izgrađena 1932. godine, ali je poslije II. svjetskog rata zbog malog broja djece prestala s radom, te je kasnije pretvorena u poslovno-stambenu zgradu.

Sve do rasula Austro-Ugarske 1918. godine mjesto se zvalo Opaće, a ljude iz našeg kraja još i danas naša susjedna sela zovu Opaćari. Taj naziv Opaće sačuvao 12

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

se i koristi se još samo za jednu malu parcelu iznad Slamnjaki, a zabilježeno je na topografskim i geografskim kartama.

Nikada se nismo zapitali odakle taj stari naziv Opaće. Postoje neki dokumenti iz kojih se može vidjeti da taj naziv potječe od imenice «opati». Opati su živjeli u ovom kraju te su dali napraviti crkvicu Svete Jelene. Od «opata» nastali su Opaćari, a ime crkvice proširilo se na cijelo naselje. Ove bi činjenice ipak trebalo provjeriti u pazinskom i riječkom arhivu.

Na svim dokumentima izdanim Svetojelenčanima za vrijeme AustroUgarske piše da su rođeni ili nastanjeni u Martini jer je ovo tada kao i danas bila katastarska općina Martina, a tada su i brojevi kuća bili određeni prema katastarskim općinama.

U Socijalističkoj Jugoslaviji nekome su smetala imena mjesta po svecima zaštitnicima: Sv. Jelena, Sv. Petar, Sv. Anton, itd. pa su ih jednostavno prekrstili u: Jelena, Petar i Anton. Kako se narod pobunio, vraćeni su natpisi s ranijim imenima mjesta s pridjevkom svetaca.

Butigerska kuća Sveta Jelena u katastarskoj općini Martina U Austro-Ugarskoj Monarhiji, Istarsko je okružje bilo podijeljeno u 18 kotareva među kojima je bio i kotar Lovran kome je pripadala Sv. Jelena. Dvije katastarske općine, Martina i Brseč, poznate su pod zajedničkim imenom Brsešćina.

Najpotpuniju toponimsku sliku Brsešćine daju katastarske općine Martina i Brseč iz 1879. godine u mjerilu 1:2880, a čuvaju se u Upravi za katastarske i geodetske poslove Općine Opatija.

13

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

K.O. Martina – obalna toponomija (Sv. Jelena) 1. Jelenšćica 2. Veli pesak od Jelenšćice 3. Mali pesak od Jelenščice (kupalište Svetojelenčana) 4. Pod Uhačko 4.a Kandrišće 5. Potočić 6. Jatica Brnetićeva i Drapčeva 7. Pod Kuševice (Pod Anel) – špilja 8. Pećarska ohoj 9. Pod Jurovčevo – špilja 10. Košićev ohoj 11. Antonićeva punta 12. Lučica (gornja) 13. Veli pesak od Lučice 14. Punta od Lučice 15. Lučica (donja) 16. Mali pesak na Lučice 17. Martinelova punta 18. Pod peć/ Martinelova peć 19. Pod Baretovo/ Pod Košej 20. Pod Zvoni 21. Debela punta 22. Bokarska ohoj 23. Anićeva ohoj 24. Pod Koludricu 25. Andrijanina punta 26. Hantićeva ohoj 27. Ohojica 28. Punta od Križa 29. Pod Križ 30. Učkarova ohoj 31. Pod Fratra 32. Padnanova ohoj 33. Zad Kuk 34. Kuk/ Punta od kuka Toponimija od rednog broja 1 – 14 odnosi se na Sv. Jelenu

14

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

U nastavku su navedeni toponimi svetojelenskog kraja koji obuhvaćaju područje od mora do Kremenjaka. Smatrao sam potrebnim ovdje navesti sve te podatke jer su dio naše baštine. Pri nalaženju toponima korištene su mape iz vremenskog razdoblja od 1879. do 1975. godine, kao i današnji nazivi pojedinih područja.

Toponimi su sljedeći: Jelenšćica, Mali Pešćić, Usoje, Veli Umejak, Jatica, Pećarska Uhoja, Kuševice, Pod Jurovčevo, Špingarolova Punta, Lučica, Dirače, Barčev Umejak, Protov Dvor, Poneštrina, Na Tapjinah, Kuki, Pod Grohotić, Pod Uliki, Kršini Dolnji, Dražica, Na Brege, Antonićevo, Pod Pećari, Pod Sadić, Va Lahce, Belče, Pod Gruži, Pod Juru, Na Gromačice, Va Dolce, Brajdi, Na Sele, Pod Drapci, Potočina, Pod Staje, Kršini Gornji, Ladvič, Brajdini, Pod Barci, Suplave, Gruški Breg, Pred Šćoci, Šćocove Lehi, Opaće, Selo Strupovičino i Škalamersko, Pul Sv. Martina, Kostanjeve, Pod Kalić, Gračišće, Škamanj, Bodulova Draga, Zgora Uhači, Zgora Škalameri, Ispred Filipaši, Kobilina, Va Škamanje, Slepca, Va Dolceh, Ozrinj, Ravni Dolac, Dvori va Pod Kadnje, Šternica na Kadnje, Kremenjak, Gnojini, Za Veli Breg, Čretež, Rovozno itd.

Kuće u Sv. Jeleni nekad i danas Sve kuće u Sv. Jeleni u kojima žive starosjedioci, autohtoni Istrijani, izgrađene su pod Austro-Ugarskom i ranije. Kuće su većinom razdvojene (raštrkane) i složene dvije po dvije te selo nema tipični izgled primorskih mjesta gdje su kuće okupljene na jednom mjestu. Ljudi su ovdje vodili računa o tome da se slučajno kuća ne bi sagradila na obradivom zemljištu. Oni su lokaciju kuće birali u kamenjaru, jer su od zemlje živjeli i zemlja ih je hranila, tako da su čuvali i obrađivali svaki i najmanji pedalj zemlje. To je vidljivo u primjerima: Pećarske kuće, Gruške, Dobrinjske, Filipaške, Škalamerske, Šćocove, Slamnjakove itd. Glavni puteljci koji su povezivali te kuće također su izgrađeni na oštrom kamenitom terenu. Po glavnom putu kretala se stoka, a po sporednom i skraćenim puteljcima, pješaci.

Sve kuće građene su na kosom terenu. Tako bi se dobila dva nivoa. Podrum u jednom, a ulaz u zgradu na drugom. Ispred tog ulaza obično je izgrađen spremnik za vodu (šterna) za sakupljanje vode kišnice. Veliki je to napredak i usluga ljudskom trudu i muci, imati vodu pred kućom. Te šterne su građene većinom krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Većina njih pokrivena je kamenim svodom (voltom), a iznad volte je terasa s položenim kamenim pločama (škrilama). S terase na šterni se pruža lijep pogled na Kvarner. Ukopani podrumi, ljeti su hladni, pogodni za čuvanje vina, a zimi topli. U nekim podrumima improvizirana je i mala spavaonica. Svaka kuća ima visoki tavan, tako da se u sredini može hodati uspravno. Tavan se također koristio i za spavanje djece višebrojnih obitelji.

Starinske kuće građene su od priručnih materijala, od kamena lomjenjaka s dva lica. Debljina zida bila je najmanje 60 cm. Dosta je vremena utrošeno za obradu tog kamena, koji se nabavljao u nekom bližem kamenolomu, a vađen je pomoću baruta 15

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

jer dinamit još nisu poznavali. Krovna konstrukcija zgrade izvedena je od hrastovih odabranih greda (stržen) što se u to vrijeme smatralo trajnom konstrukcijom. Na rasponu od 3 do 5 m dužine postavljen je tzv. unakrsni konjić (kao krovni vezač koji nosi sljeme) na koji su na razmaku od 60 – 70 cm složeni rogovi (konjići). Daščana oplata krova također je od hrastovih dasaka. Takav je krov bio toliko kvalitetan da ga nije trebalo godinama mijenjati. Sve su kuće ovdje pokrivene kanalicama. Podovi u zgradi također su rađeni od hrastovih greda i hrastovih dasaka. Pregradni zidovi izgrađeni su od letava postavljenih vertikalno, a između njih se postavljao pleter (šibe) prema van i prema unutra. Takva konstrukcija pregradnih zidova mogla je prihvatiti sve progibe. Ta podloga bila je sposobna nositi grubi vapneni mort (žbuku), a zatim i finu žbuku.

Škalamerske kuće Strop se radio od letvica zabijenih na grede tavana. S gornje strane postavljala se slama, a na slamu mort koji je djelomično virio dolje, da bi mogao primiti grubu i finu žbuku stropa. Fasada se žbukala jakim vapnenim mortom koji je bio kvalitetan i dugotrajan. Gašeno vapno je za ovu upotrebu trebalo odležati i preko godinu dana.

Unutarnje vapneno bojenje zidova obavljalo se obično svake godine, a bojale su se i daščane grede na stropovima. Fasadna žbuka na zgradama bojala se isto sa starim odležanim vapnom.

Domaći su zidari (40-ih godina to su bili Jože Paprić, Pepi Marinić i dr.) izvodili ne samo nosive glavne zidove već i druge komplicirane detalje kuća. Oni su bili i projektanti u dogovoru s vlasnicima. Gradili su baladure s vanjskim stubištem i kamene volte (lukove). Jedan takav detalj može se i danas vidjeti na kući Filipaši Dolnji (tornica). Sami su klesali kantune i kontra-kantune, erte za vrata i prozore.

Gradnja dimnjaka bilo je posebno umijeće. Dvojica udruženih zidara često bi preuzeli gradnju čitave kuće od temelja do krova.

16

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

U drugoj polovici 20. stoljeća na području Sv. Jelene velik broj starih zgrada je rekonstruiran, dograđen, nadograđen ili adaptiran, tako da je svaka zgrada dobila kupaonicu. U tom je razdoblju izgrađen i veliki broj novih kuća. Analizirajući podatke o broju kuća, 1945. godine u Sv. Jeleni bilo je 39 kuća. To su kuće starosjedilaca.

Između 1945. i 2000. godine izgrađena je još 31 nova kuća, čime je naselje gotovo udvostručeno.

Ognjišća i tornice, žrva i japnenice Posebno zanimljiva i značajna obilježja ovog kraja su specifični dijelovi zgrada kao što su ognjišća i tornice, zatim oprema u domaćinstvu kao što je starinski mlin u kući tzv. žrva, te vapnenice (japnenice) odnosno primitivni pogon za proizvodnju vapna. U selima Brsešćine štednjaci (šparheti) su se počeli pojavljivati tridesetih godina prošlog stoljeća. Do tada su se gotovo u svim domovima nalazila ognjišća različitog tipa. Prevladavala su niska ognjišća, građena od opeke u sredini i dasaka uokolo, a rjeđe je okolo bila izgrađena kamena klupčica jer je ona bila skupa.

Iznad ognjišća bila je napa s posebnim policama na kojima je bilo posloženo sitnije kuhinjsko posuđe.

Na ognjišćima nekih kuća drva su se polagala na poprečnu kovanu šipku na koju su s obje strane bile prikovane dvije okomite šipke s razgranatim dodacima za naslanjanje pokrova za lonce ili metalne košarice za bukalete. Uoči Božića umjesto ove željezne kovane šipke postavljao se veliki cok (panj).

Ostali pribor ognjišća sastojao se, uglavnom od: puhalnice, hvataljke (klešća), lopatice, tronošca (trinog), a sve je bilo napravljeno od kovanog željeza.

Iz unutrašnjosti nape visjeli su lanci (komoštre) u obliku zvona. Oni su se prema potrebi mogli skratiti ili produživati, a na njih se, iznad ognja, vješao lonac ili kotao (kotlić).

Ognjište je, osim za kuhanje svakodnevne hrane služilo i za pečenje, u prvom redu kruha i krumpira. U tu svrhu koristila se metalna čripnja, ramina ili peka, položena na vruće opeke, a na nju i oko nje stavljao se drveni žar (ugnjeni).

Sa strane je obično stajala velika klupa (banak) s naslonom. Za zimskih bi večeri, ukućani i njihovi gosti oko vatre postavili škanjiće i škamblice bez naslona.

Klupa je bila rezervirana za najstarijeg člana obitelji.

Glavnu riječ je vodio gospodar obitelji. Rijetko tko bi mu upao u riječ. Žene su bile zauzete predenjem vune ili pletenjem čarapa (kalceti, kopice), džempera (maje), itd.

Vatra se ložila hrastovim, cerovim, grabrovim ili smrekovim drvima ili cokima od maslina. Svaka stara kuća morala je imati uz kuhinjski vanjski zid i prolazni dimnjak širine 50 do 60 cm. Prolazni se zove zato jer se u njega, uz pomoć ljestvi (škalica), mogao penjati dimnjačar, što je činio jednom godišnje. Dimnjak se koristio svakodnevno i čađe je bilo napretek.

17

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Neke kuće imale su tornicu gdje se ložilo vatru u sredini, a naokolo su bile postavljene klupe, što je činilo vrlo ugodno mjesto za sjedenje i druženje uz otvorenu vatru. Tornicu su imale kuće: Barnabovi, Filipaši, Šćoci, Lunčarica i Černjarica.

Obiteljsku kuću Filipaši Dolnji, vlasništvo pokojnog Romana Filipaša kupili su Milica i Ivan Hrala i vrlo je lijepo uredili tako da se vidi prekrasno stručno zidanje nekadašnjih majstora, razni kameni nadvoji i svodovi, kao i sam svod tornice, a ne izostaje ni prolazni dimnjak. Na sačuvanom starinskom ognjišću vatra se učas može zapaliti i razgorjeti.

Filipaška tornica izvana i iznutra U prvoj polovici 20. stoljeća, svaka obitelj Sv. Jelene imala je svoj mali mlin u kući koji su zvali žrva. Preko jednog učvršćenog kamena (dolnji žrnov) bio je postavljen gornji kamen promjera približno 70 cm koji se vrtio pomoću ručnog štapa. U sredini su se ubacivala zrna pšenice ili kukuruza, a bočno je izlazilo fino brašno. Bio je to vrlo naporan posao, koji se nije mogao obaviti bez dobrog znojenja.

Ponegdje su postojale i dvostruke žrva. Te žrva koristile su se samo povremeno dok se nije potrošilo ono malo pšenice i kukuruza koje se dobilo od naše vrlo škrte, pjeskovite zemlje. Pšenicu i kukuruz koje su pojedinci donosili iz Istre ponekad bi samljeli usput u mlinovima Plomina.

Postojala su u domaćinstvima drvena stupala koja su služila za čišćenje ječma, koji se kasnije koristio kao dodatak jelu maneštre od kupusa zvana jota.

Navlaženi se ječam stavljao u jedan izdubljeni prostor u drvenom trupcu visine oko 80 cm i promjera oko 30 cm te se započelo s lupanjem sve dok se ljuska ne bi odvojila od zrnja. Nabijač je bio drveni i pri dnu zaobljen tako da nije došlo do razbijanja ječmenih zrna koja su ostala potpuno čista i neoštećena spremna za maneštru. Ni to se nije moglo obaviti bez znoja, jer težak je bio ta naš kruh svakidanji, ako ga je bilo, ako ne, smo postili.

18

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Žrva Kako smo već ranije napomenuli, u našem kraju nije bilo dovoljno posla za sve pa su se ljudi morali snalaziti da bi preživjeli. Kada bi se na tržištu osjetilo pomanjkanje vapna, koje se koristilo za više potreba: žbukanje zidova, krečenje odnosno bojenje zidova, za prskanje vinove loze i td., svaka je obitelj obično imala krečnu jamu gdje se gasilo živo vapno za kućne potrebe.

Pojedini radnici koji nisu imali stalno radno mjesto organizirali su se u grupe koje su radile na proizvodnji vapna. Franjo Velčić Strupovičin Kobilina bio je više puta vođa takve grupe od 6 do 8 radnika.

Mjesto vapnenice odabralo se tamo gdje je bilo dosta šume i granja, kao na primjer na Kobiline, Podkadanj između šternice i kala na Kadnje, na Tapjinah, itd.

Vapnenica se radi ovako: Prvo se iskopa jama u zemlji dubine oko 2 m, promjera 3 do 5 m. Zatim se obzida većim i manjim komadima kamena. Zidanje se nastavlja iznad zemlje sa zabijanjem kolaca debljine oko 15 cm i na međusobnoj udaljenosti od 60 cm, zatim se plete pleterom na udaljenosti od oko 50 cm od zida. Pletu se šibe/grane između kolaca (unutra-van). Nakon toga nabija se zemlja između kamenog zida i pletera kao zaštita koja sprječava izlazak topline sa strane. Vapnenica se potom opasa čeličnim užetom. Zidanje zida, pleter i oblaganje zemljom ponavlja se do visine od približno 3 m, a zatim se zidanje pri vrhu oblikuje kao svod i posipa sitnim kamenom. Na visini od 1 m od poda izvode se mala vrata za ubacivanje drva odnosno (fraške) granja.

Svaki dio vrata ima svoj naziv.

Kada je sve uređeno, pristupa se loženju koje traje približno 9 do 10 dana bez prekida. Potom se prestane ložiti i zatvore se vrata, a vrh vapnenice se također pokrije zemljom te nastaje hlađenje. U vapnenici je tada temperatura oko 1200° C. Vapnenica ostaje zatvorena oko 8 dana.

S otvaranjem i oslobađanjem živog vapna započinje se odozgo, te se isto odmah razvozi i prodaje. Kiša, dakako nije poželjna kod obavljanja ovih radova.

19

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Kupljeno živo vapno treba po mogućnosti odmah ugasiti. Ono se baca u sanduk s vodom i miješa te kao kašasta masa spušta u jamu. Da bi se njime moglo zidati, potrebno je da vapno odleži najmanje 3 mjeseca, a za bojenje zidova od 6 do 12 mjeseci.

U južnoj Istri (Peruški i Rakalj) se češće rade vapnenice, ali na malo drugačiji način. Umjesto pletera se zida drugi zid s vanjske strane. Taj je zid osiguran kolcima te povezan jednim čeličnim užetom isto kao i kod nas.

Stara cesta Stara cesta Rijeka-Pula koja danas povezuje Brsešćinu s Rijekom izgrađena je tek 1839. godine. Za vrijeme Austro-Ugarske po toj su cesti prolazili pješaci i seoska kola (vozići) s konjskom ili magarećom zapregom. Poznato je da su prije i poslije I. svjetskog rata pojedini ljudi iz Brsešćine, Sv. Jelene i Mošćenišćine išli svojim vozićima u Istru. Taj kraj neposredno nakon prelaska preko Sisola naši ljudi iz Liburnije zovu kao i ljude iz Kožljaka i Šušnjevice, «Vlahi», a oni nas «Bezjaki».

Naši ljudi su sa sobom vozili svoje poljoprivredne proizvode: češnjak, kapulu (luk), kostanji, suhe smokve i to su mijenjali za pšenicu i kukuruz farmintu. Prilikom obilaska tih sela čuo bi se glas Mera za meru. Naši bi ljudi propješačili čitavu Istru sve dok ne bi potpuno obavili svoju zamjenu. Pojedinci bi išli na put sa svojim magarcima preko Prodola u Kožljak i dalje s istom namjerom Mjera za mjeru. Na taj način bi nadoknadili ono malo potrebnih namirnica koje im je davala krševita svetojelenska zemlja.

Ta cesta (Brseč-Mošćenička Draga) danas je drugorazredna, lokalna. Za vrijeme Italije Ivan Velčić Strupovičin imao je jedan kamioncin, kojim je također išao u Istru u zamjenu za te istarske proizvode: pšenicu i kukuruz. U to vrijeme nije

Autobus Grattoni na carini u Mošćeničkoj Dragi 20

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

bilo prijevoznih sredstava u našem mjestu, a Franjo Škalamera, rođen 1902. godine, prvi je kupio bicikl, a zatim se na njega ugledao i Tunčić Brivač.

Veza s Rijekom i Pulom za vrijeme Italije održavala se pomoću autobusa kompanija «Grattoni» iz Rijeka i «Torta» iz Pule.

Prtljagu putnika kondukter (biglietaio) bi pomoću ljestvi (scalette) smjestio na krov autobusa, vezao konopcem i pokrio ceradom. Prilikom kretanja autobusa po bijeloj cesti iza njega dizao bi se veliki oblak prašine. Autobusi su bili plave boje izrađeni u tvornici «Fiat» u Torinu gdje i tadašnji automobili, zvani Balilla.

Autobusna stanica u Sv. Jeleni bila je ispred kuće Špingaroli. Na jednom stupu od barsa nalazila se ploča s natpisom GRATTONI pričvršćena na jednom nosaču. Jedan takav «T» nosač stoji još uvijek na jednoj kući u gradu Plominu na placi.

Dugogodišnji cestar Stjepan Valčić iz Sv. Jelene održavao je cestu od tucaničkog zastora. Ta cesta je asfaltirana 1979. godine i povezivala je MošćeniceSv. Jelenu-Brseč, dok je cesta Mošćanička Draga-Mošćenice asfaltirana nešto ranije.

Ova, tzv. stara cesta ima velike krivine i uspone, te se odmah poslije II. svjetskog rata pristupilo projektiranju i izgradnji nove trase uz more.

Sakralni objekti

Crkvica Sv. Jelene Sveta Jelena pripada župi Brseč gdje je stolna crkva Sv. Jurja. U Sv. Jeleni postoje dvije male crkvice: crkvica Sv. Jelene, zaštitnice mjesta i crkvica Sv. Martina koja je nažalost danas u ruševnom stanju, no, sadašnji župnik Marijan Galović priprema obnovu. Na širem području, većinom uz cestu, nalazi se niz kapelica.

U župnoj crkvi Sv. Jurja u Brseču krštavali su se i krizmali naši preci kao i vjenčavali, a tu je krštena i moja generacija Svetojelenčana. Do početka 18. stoljeća 21

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

svećenici su sve novorođene upisivali na latinskom jeziku. Na svakom pogrebu mrtvac se najprije položio na odar u ovoj stolnoj crkvi, a zatim se obavio pogreb kod crkvice Sv. Stjepana. Kada bi netko umro rekli bi: Šal je Svetemu Stepanu.

Prejnono Milana Škalamere, Franelov Ivan koji je bio rođen 1814. godine kupio je i darovao crkvi u Brseču luster coku i srebrni križ koji prati svakog mrtvaca od župne crkve do Sv. Stjepana. Ivan je bio 40 godina župan (upravitelj sela) u Brseču.

Crkvica Sv. Jelene je nešto veća od ostalih u brsečkom kraju. Ima omanju lopicu koja je ipak dovoljno velika da bi poslužila svojoj osnovnoj namjeni, a to je zaštita od vremenskih nepogoda pogotovo gromova. Budući da su se takve crkvice redovito nalazile podalje od naselja, zaštita je bila prijeko potrebna. Crkva ima svod i masivne potporne zidove na uglovima građevine. Na krovu crkve je zvonik na «preslicu» kasnijeg datuma. Crkvu u svojim zapisima spominju J.W. Valvazor i Giovanni Kobler.

Na vanjskom zidu, uza sama vrata crkve, nalazi se škropilnica s dijamantnim uzorkom što upućuje na ranije postojanje crkve. Navodno se na crkvici nalazio glagoljski natpis Č H J A pored oznake godine 1631. Sada se taj natpis ne vidi. Krov crkvice je uređen 1979. godine, ali fasada čeka bolje dane.

U ovoj je crkvici domaći sin Sv. Jelene JOSIP UHAČ (r. 1924.), nadbiskup, koga je Sveti Otac Ivan Pavao II. imenovao kardinalom, služio Svetu misu svaki put kada bi došao na dopust.

Brsečko-mošćenički župnik Marijan Galović, rodom iz Martine, služi misu u ovoj crkvici svake subote u šest sati poslije podne.

Današnje stanje crkvice Sv. Martina Crkvica Sv. Martina nalazi se nadesno od kuća Barci, a ispod kuća Škalameri.

Obnovljena je 1932. godine. Crkvu je blagoslovio tadašnji brsečki župnik dr. Kuzma Jedretić koji je zapisao da je na procesiji kod blagoslova te crkvice nanovo sagrađene, 22

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

bilo više tisuća vjernika iz bliže i dalje okolice. I sam Jedretić ostao je začuđen tim uspjehom te je rekao: Takove procesije Brseč ni videl.* Crkva je omanja, i građena od kamena. Pročelje crkve potpuno je novo, no fasada s istočne strane ostala je netaknuta u svom prvotnom tlocrtu. Iz pravokutnog tlocrta izlazi polukružna, razmjerno niska apsida, kakve su tipične za skromne, malene crkve iz romaničkog razdoblja (Lovran, Sv. Trojica).

Budući da je crkvica dograđivana, kasnije je došlo do različitog slijeganja zgrade što se vidi iz današnjih pukotina na postojećim zidovima. Te pukotine utjecale su i na krovnu konstrukciju tako da je danas građevina u ruševnom stanju. Odavna se u toj crkvici ne održava Sveta misa jer bi sigurnost vjernika bila upitna. Nadamo se da će vrlo brzo doći bolji dani za ovu crkvicu, kao i 1932. godine jer je obnova crkvice u tijeku zahvaljujući župniku Marijanu Galoviću.

Iza potoka Sekie koji čini među između Mošćenišćine i Brsešćine, na desnoj strani ceste nalazi se kapelica zvana Barnabova po imenu Barnabe Velčića.

Danas kapelicu uređuje Barnabova unuka Katica Velčić Pešćinarova, odnosno njen sin Josip. Ova kapelica izgrađena je još pod Austro-Ugarskom. Va Dirakovice na Mošćeničkoj strani, uz cestu postoji Olitova kapelica izgrađena 1904. godine, koju održavaju članovi obitelji Senčić. Između te kapelice i Barnabove kapelice partizani su Pod Peć napali njemačke trupe 1944. godine.

Između zgrade bivše škole i crkvice Sv. Jelene na jednom brežuljku postoji križ koji je postavio Anton Uhač Butiger 1933. godine u spomen na Isusove godine (33). Križ su izradili Jože Filipaš Paprić i Štefan Valčić Uhaški, oba iz Sv. Jelene.

Na potpornom zidu odmah uz Butigersku kuću, Anton Uhač izgradio je kapelicu 1936. godine. Ona je danas u sastavu kuće.

Kapelicu va Brajdinah iznad Drapčevih kuća uz cestu dao je sagraditi Andrija Uhač, današnji Špingaroli, djed Romana Uhača i to 1904. godine kada je došao iz Amerike.

Na zavoju Gromačica gdje završava međa Sv. Jelene uz cestu, Joža Špingarol zvan Šimić izgradio je kapelicu, jer je ovom cestom često prolazio kada bi išao obrađivati svoj vinograd «va Koludre» na Goloviku. Tad bi se tu pomolio. Baš između te kapelice i Sv. Jelene bio je položaj partizana kada su napadali Nijemce na Gromačice.

U jednu špilju uz more u uvali Uboka, ribar Mate Barković postavio je veći križ od «inoxa» iz zahvalnosti za Božju pomoć tijekom stogodišnjeg ribarenja u ovoj uvali.

U našoj svetojelenskoj gori (Va Gore) na raskršćima odnosno mjestima zvanim Kobilina i Ozrinj bile su izgrađene dvije kapelice, koje su nažalost danas porušene, što je učinio zub vremena, ali se vide njihovi tragovi.

Za vrijeme Austro-Ugarske narod ovoga kraja išao je na proštenje Majci Božjoj Trsatskoj. Nova država Italija to nije dopuštala jer je Trsat, kao dio grada Sušaka, poslije rasula Austro-Ugarske ostao u drugoj državi, Jugoslaviji, pa je narod *

Liburnijske teme, 1994. god.

23

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Mošćenišćine napravio novu crkvicu posvećenu Majci Božjoj na Maloj Učki, tako da su se na ovom proštenju 8. rujna svake godine okupljali mnogi ljudi iz Istre, Brsešćine, Mošćenišćine, Lovranšćine. I ja sam jednom prilikom sa svojom majkom hodao nekih 3 do 4 sata, kako bih prisustvovao Svetoj misi na Učki u društvu mnogih Svetojelenčana.

LJUDI Prezimena do 1945. godine Na početku 20. stoljeća u Sv. Jeleni bilo je nastanjenih 39 kuća u kojima su prebivale 172 osobe. Godine 1961. ovdje je bilo 120 stanovnika, 1981. godine 110 stanovnika, a godine 1991. 102 stanovnika. Prema jednom internom popisu na dan 30. lipnja 1996. godine u Sv. Jeleni bilo je 97 stanovnika.

Prezimena stanovnika Sv. Jelene do 1945. godine bila su sljedeća: BARKOVIĆ 6 obitelji, FILIPAŠ 3 obitelji, GRŽINIĆ 1 obitelj, HRELJA 2 obitelji, FONOVIĆ 1 obitelj, JURINOVIĆ 3 obitelji, KOSSEZ 1 obitelj, KUMIČIĆ 1 obitelj, UHAČ 5 obitelji, VALČIĆ 3 obitelji, VELČIĆ 6 obitelji, ŠKALAMERA 2 obitelji.

Tri su obitelji u to vrijeme imale novo prezime koje im je talijanski režim po zakonu odredio i to: Valčić – Valli, Jurinović – Giordano, Barković – Barchetti.

Kasnije su talijanska prezimena ukinuta, samo je prezime Barchetti i dalje zadržano, ali oni danas žive u Italiji. Pri kraju 20. stoljeća u Sv. Jeleni se pojavljuju nova prezimena i to izgradnjom novih kuća i naseljavanjem novih stanovnika odnosno udajom djevojaka za mladiće iz drugih krajeva. Početkom stoljeća bilo je nekoliko brakova između rođaka u drugom koljenu, što je uostalom bilo često u čitavom ovom kraju.

Svetojelenske obitelji oko 1940. godine Ovdje sam htio prikazati nekoliko podataka koje smatram vrijednima za dio nekih daljnjih istraživanja, ali isto tako i da se zabilježe imena obitelji kojih možda više nema. Posebno su prikazane obitelji koje su nastanjene ispod ceste, a posebno one iznad ceste.

Svetojelenske obitelji nastanjene ispod ceste: Pećari Dolnji: Vjekoslav Lojzo Jurinović, sin Ivana, 8 članova Pećari Gornji: Matija Mate Jurinović, sin Andrije, 7 članova Gruži Dolnji: Frane Valčić, sin Jurja, 3 člana 24

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Drapci Dolnji: Josip Pepić Jurinović, sin Franje, 5 članova Drapci Gornji: Katarina Katica Hrelja, 2 člana Piškarini: Josip Jožić Barković, sin Tomaža, 6 članova Brnetići: Josip Sipe Gržinić, 6 članova Špingaroli: Stjepan Štefić Uhač, sin Andrije, 4 člana Paprići: Josip Jože Filipaš, 2 člana Brivači: Anton Tunčić, sin Antona, 5 članova Na lokve: Matija Mate Barković, 8 članova Svetojelenske obitelji nastanjene iznad ceste: Dobrinjci: Martin Hrelja, sin Martina, 4 člana Strupovičini: Ivan Zvanić Velčić, sin Ivana, 8 članova Kovačinkini: Josip Joža Uhač, (Špingarol), 2 člana Činkovica: Viktor Uhač, sin Josipa, 7 članova Barci Dolnji: Francesco Cottiero, 4 člana Barci Gornji: Berto Barković, 4 člana Filipaši Dolnji: Anton Tone Filipaš, 7 članova Filipaši Gornji: Ivan Jive Filipaš Kajfa, 3 člana Škalameri Tunkini: Stjepan Štefan Valčić, sin Antona, 8 članova Škalameri Ulijanini: Ulijana Škalamera, 6 članova Škalameri Franićevi: Franjo Franić Škalamera, sin Kazimira, 6 članova Škalameri Barnabovi: Andrija Andrić Velčić, 6 članova Uhači Gornji: Anton Valčić, 4 člana Uhači Dolnji: Lovre Kumičić, 7 članova Protovi: Mate Matić Velčić, 3 člana Linovi: Josip Pepić Kossez, 4 člana Jurićini: Anton Velčić Benetić, tkalac, 5 članova Paronini: Antun Velčić Paron Pikići: Antun Velčić, 5 članova Šćoci Gornji: Marija Fonović, 1 član, podvornica, bidella Šćoci Dolnji: Anton Tunčić Barković, 6 članova Butiga: Anton Tonić Uhač (Špingarol), 7 članova Kuće koje su u ono vrijeme bile zatvorene (nenastanjene): Gruži Gornji Nad Juru Čenjarica Županova kuća (Filipaši) Matejini Suplave (Barković «Barchetti» Juraj) privremeno zatvorena 25

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Stanovništvo Brseča i Sv. Jelene od 1826. do 1991. godine NASELJE

1826. 1844. 1900. 1921. 1948. 1953. 1961. 1971. 1981. 1991.

BRSEČ

135

139

257

-

190

201

205

189

147

121

ZAGORE

-

351

297

-

202

190

183

153

124

101

MARTINA

923

207

150

-

126

115

96

84

65

54

GOLOVIK

-

260

269

-

148

154

148

133

101

90

SV. JELENA

-

257

172

-

143

146

120

94

110

102

993

809

806

752

653

547

468

UKUPNO: 1.058 1.214 1.145

Oni koji su iselili iz Sv. Jelene od 1945. do 1990. godine Svetojelenčani koji su otišli «trbuhom za kruhom», neki u bliže, a drugi u dalje krajeve, odlazili su dijelom ilegalno, no uglavnom ne iz političkih već iz ekonomskih razloga.

Svatko razuman voli svoj zavičaj i domovinu i na poseban način mjesto svog rođenja, prostor djetinjstva, gdje je spoznao svijet i sebe u svijetu. Svi gore spomenuti koji danas ne žive ovdje rado dolaze u Sv. Jelenu i Brseč s kojim su vezani mnogim uspomenama, ali i ljudima koji žive u ovom kraju. Današnja omladina ovdje će prepoznati svoje najbliže, a sjetit će se i onih pojedinaca kojih više nema među nama.

26

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Popis stanovnika koji su iselili iz Sv. Jelene od 1945. do 1990. godine Prezime i ime Jurinović Josip Jurinović Ivan Jurinović Mario Jurinović Josip Barković Josip Jurinović Franjo Uhač Bruno Jurinović Ivan Jurinović Anton Valčić Jenaro Valčić Josip Valčić Toni Valčić Romano Hrelja Berto Velčić Karlo Velčić Bino Zorko Velčić Anton Uhač Rude Uhač Marino Uhač Josip Uhač Anton Uhač Ivan (Nino) Uhač Srećko Barković Mate Barković Anton Barković Igor Velčić Miro Kossez Leonardo Kumičić Josip Kumičić Ljubo Valčić Marino Barković Ivan Velčić Anton Škalamera Anton Škalamera Stjepan Škalamera Franko Škalamera Arnešto Škalamera Frane Škalamera Viktor Barković Mirko Velčić Frane Velčić Vlado Uhač Dušan Barković Vjekoslav

Godina rođenja 1928.

1933.

1930.

1933.

1922.

1908.

1940.

1933.

1942.

1927.

1929.

1932.

1939.

1941.

1930.

1934.

1938.

1931.

1940.

1924.

1926.

1938.

1940.

1917.

1928.

1947.

1912.

1928.

1920.

1924.

1908.

1923.

1929.

1930.

1934.

1942.

1914.

1917.

1929.

1921.

1912.

1950.

1954.

1954.

Zaselak

Mjesto

Pećari Dolnji Pećari Dolnji Pećari Gornji Pećari Gornji Piškarini Drapci Dolnji Špingaroli Drapci Dolnji Drapci Dolnji Va Dolce Va Dolce Va Dolce Va Dolce Dobrinjci Strupovičini Strupovičini Strupovičini Činkovičin Činkovičin Butigeri Butigeri Butigeri Butigeri Šćoci Šćoci Šćoci Jurićinov Linov Uhači Dolnji Uhači Dolnji Uhači Gornji Na Lokve Barnabov Škalameri Škalameri Škalameri Ulijanin Ulijanin Ulijanin Barci Strupovičini Barnabov Činkovičin Šćocov

Pula Rijeka Milano – Italija Strasbourg – Franc.

Rijeka Rijeka Opatija Mošćenice Mošćenice Rijeka Poljane Saarbrücken–Njem.

Poljane Labin Vancouver – Kanada Calgary – Kanada Lovran Toronto – Kanada Beč – Austrija Rim – Italija Lovran Toronto – Kanada Lovran Toronto – Kanada Vinež Lyon – Francuska Golovik Mošćenice Treviso – Italija Rijeka – Golovik Mošćenička Draga Mošćenička Draga Philadelphia – SAD Trst – Italija Lovran Ičići Brseč New York – SAD Australija Slovenija Brseč Švicarska SAD Italija

27

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Promjene na Svetojelenskim ognjišćima od 1900. do 2000. godine Kako bi zornije prikazali obiteljske kuće u Sv. Jeleni, podijelili smo ih onako kako je logično svakome tko se nađe u ovom malom mjestu, na one ispod i iznad glavne ceste koja je prije izgradnje magistralne ceste Rijeka-Pula bliže uz more, bila glavna prometnica.

Kuće ispod ceste PEĆARI DOLNJI: (Jurinović) *Vjekoslav-Lojzo Jurinović (1896.), (moj otac) pok. *Ivana (pomorac) oženjen *Katarinom Škalamera (1901.) iz Škalameri, imali su četvero djece: Anu, Josipa, Mariju i Ivana. *Ana (1925.) se udala za Franeta Hrelju. Stalno žive u Sv. Jeleni (Drapci Gornji). *Josip – Pepić (1928.) se oženio Silvanom Rubinić (1935.) iz Mošćeničke Drage. Još od 1957. žive u Puli. Imaju dvoje djece: Marino (1958.) se oženio s Ester Orbanić. Imaju kćer Anu (1990.). Kći Josipa Milvana (1963.) udana je za Andriju Stankovića. Imaju jednog sina Andrea (1990.) i žive u Puli. Ja, Pepić često dolazim u svoj rodni kraj, te sam godine 1975. dao veliki doprinos da se do Pećari izgradi nova pristupna cesta. *Marija (1930.) udala se za *Ivana Barkovića (Z Lokvi). Nisu imali djece. Stalno žive u Mošćeničkoj Dragi. *Ivan – Nino (1933.) se oženio Marijom Rubinić iz Kalca (Majori). Nino je umro relativno mlad, a žena i sin Valter (1963.) žive u Rijeci. Naslijedili su Pećarsko imanje i često dolaze u Sv. Jelenu.

PEĆARI GORNJI: (Jurinović) *Mate Jurinović, pok. *Andrije (pomorac) oženjen *Josipom Pepom Uhač iz Špingaroli: imali su petero djece: Mariju, Jorju, Danicu, Marija i Josipa – Pepića. *Marija (1923.) se za vrijeme rata udala za talijanskog vojnika Beppea Cappellija iz Siene i tamo se preselila. Nisu imali djece.

Ona često dolazi na starinu do Pećari. *Jorja (1925.) se također za vrijeme rata (1943.) udala za talijanskog podoficira Rina De Ambrogija i odselila u Milano gdje i danas stanuje. Imali su dvije kćeri: Franchinu udana, ima djecu i Marisu koja se udala za Nicolu Terzija te sa svojim unukom Robertom i dvoje praunučadi često dolazi u svoju vikendicu (na Brege) Pećari Gornji. *Danica (1927.) udala se za Ivana Rabara iz Fažane, žive na starini (Pećari Gornji). Imaju jednog sina Dalibora, koji je također ostao na starini i oženio se Dragicom iz Opatije. Imaju dvije kćeri, Dolores i Danielu.

U susjedstvu grade novu kuću. *Marijo (1930.) godine 1954. odselio u Milano i tu se oženio Evom Fusetti. Imaju tri sina: Peppina, Mirka i Marca. *Josip – Pepić (1933.). odselio u Francusku (1956.) i tu se oženio Gabrielom. Imaju tri kćeri: Gabrielu, Valeriu i Korinu, koje su tamo udane i stalno nastanjene te rijetko dolaze u naš kraj.

U kući više nema starog prezimena Jurinović, ostalo je novo prezime Rabar.

PEĆARI, PODKALIĆ: (Bobić) obitelj Bobić iz Rijeke kupila je novosagrađenu kuću i tu povremeno ili stalno živi.

GRUŽI DOLNJI: U ovoj kući oko tridesetih godina živio je Valčić *Juraj sa sinom *Franjom i kćerima: *Marijom i *Anom. Franjo je bio otišao u Ameriku, ali 28

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

se vratio i bavio se sječom i prodajom drva koja je dopremao iz mjesta zvano Gnojini iza brda Kremenjak. Drva je vozio na magarcima, slagao u štrope, (hrpe) od 1 do 3 m i prodavao. Zadnja od obitelji ostala je Marija koja se udala za udovca Berta Barković (Barac). Nakon smrti Marije, kuća se prodala (1973.) Dušanu Dominisu (r.1928.) rodom iz Raba, a stalno nastanjenom u Rijeci. Njegova kći Dijana osobito rado dolazi u ovaj kraj. Na staroj kući je uklesano: u podrumu 1674. a na katu 1799. godina. Ova kuća spada u najstarije u Sv. Jeleni.

GRUŽI GORNJI: tridesetih godina ovdje je živjela *Tonka Valčić sama.

Pošto je bila niskog rasta zvali su je mala Tunka. Nakon njene smrti kuću su naslijedili Batelani iz Brseča, koju su kasnije prodali gospodinu Petroviću. Danas je kuća u ruševnom stanju, nedirnuta i nenaseljena.

NAD JURU: (Filipaš) Raniji stanovnici su mi nepoznati. Ruševinu je naslijedila Rina Filipaš, a kasnije njen suprug Mario Barković. Kuću je kasnije kupio Božo Horvatić iz Mošćeničke Drage sa suprugom (Njemicom), i oni danas tu žive s jednom djevojčicom. Kuća je potpuno obnovljena i lijepo uređena. Majka mi je pričala da se za vrijeme njene mladosti (dvadesetih godina) u ovoj kući plesalo.

Svirao je Tone Škalamera Ulijanin na mih, a Franjo Jurinović na sopele.

DRAPCI DOLNJI: (Jurinović), *Josip Jurinović, (1903.) pok. *Franje, oženjen Josipom – Pepom Bučić Šćapovom iz Brseča. Imali su četvero djece: Ivana, Antona, Milenu i Branka. *Ivan se oženio Laurom i žive u Mošćenicama. Imaju kćer Irenu. Ivan je relativno mlad umro. *Anton (1942.) se oženio Nadom Brlečić, žive također u Mošćenicama. Imaju dvoje djece: sina Bernarda i jednu kćer. *Milena se udala za Marčela Sandalja iz Mošćeničke Drage gdje i živi. Imaju dvoje djece: sina i kćer. * Branko (1947.) se oženio Zoricom i živi u susjedstvu. Imaju dvije djevojčice.

Uz staru sagradili su novu kuću. Otac Josip živi sam na starini.

DRAPCI DOLNJI, NOVA KUĆA: (Jurinović) *Branko Jurinović, pok.

Josipa oženjen Zorom rodom iz Kalca (Marići). Imaju dvije kćeri, Suzi i Lili, koje su u Brseču otvorile trgovinu živežnih namirnica. Branko je novu kuću sagradio 10 m od stare kuće. On još uvijek čuva staru sopelu od svoga djeda Franje Jurinovića, koji je bio rodom od Pećari Gornjih.

DRAPCI GORNJI: (Hrelja) *Franjo Hrelja (1912.) pok. *Martina (pomorac), oženjen Anom Jurinović od Pećari Dolnji. Imaju dvoje djece. Sin Vladimir (1947.) se oženio u susjedstvo. Uz staru podigao je novu zgradu. *Romana (1951.) udala se za Marija Baraka iz Kožljaka. Na starini živi danas sama udovica Ana. DRAPCI GORNJI, NOVA KUĆA: (Hrelja) *Vladimira Hrelja (1947.) pok.

Franje i Ane Jurinović oženjen Vilianom (Bugarkinjom). Imaju dvoje djece: Antoan i Nina. U prizemlju zgrade zajedno s pok. ocem izgradili su radionicu gdje Vladimir radi kao automehaničar.

PIŠKARINI: (Barković) *Josip Barković, pok. *Tomaža (pomorac) oženjen Josipom Pepom Gršković iz Vojvodići iznad Mošćeničke Drage. Imali su četvero djece: Milana, Pepića, Mariju i Marija. *Milan (1921.) najstariji oženio se u susjedstvo s Anom Barković (Brivači). Imali su jednu kćer Marinu. *Josip – Pepić 29

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

(1922.) (pomorac) odselio je u Rijeku i tamo se oženio i nastanio. *Marija (1924.) se udala za Željka Premuša iz Brseča. Stanovali su u Rijeci. Imali su troje djece. Nakon toga je Željko naslijedio očevu (Gabrijelovu) kuću u Brseču u kojoj danas živi sin Nevio. *Marijo (1925.) oženio se Rinom Filipaš (Filipaši Gornji). Imali su kćer *Silvanu koja se udala za Nineta Galovića. Imali su dvoje djece: Paola i Kristinu.

Danas oni žive na starini Ninetovoj na Golovike (Sekirići). Silvana je naslijedila Piškarinovo imanje, ali je kuća privremeno zatvorena.

BRNETIĆI (Gržinić) *Josip Gržinić Sipe rodom iz Kožljaka, došao je u Sv. Jelenu i oženio se *Anom Brnetić. Imali su troje djece: Štefića, Pavicu i Tunčića. *Štefić (1924.) oženio se i napravio kuću u susjedstvu. *Pavica (1925.) se udala za Štefeta Dražula (Oliti), odselili su i žive u SAD-u. Imali su dvoje djece, Pavica je danas udovica. U stari kraj dolaze ponekad unuci i praunuci. *Tunčić (1927.) najmlađi sin oženjen Anom iz Plominskoga Zagorja, imaju jednog sina *Đanija. Oni žive na starom imanju Brnetići.

KUĆA ISPRED BRNETIĆEVIH (Gržinić) *Stjepan Gržinić (1924.) (pomorac) pok. Josipa i Ane izgradio je novu kuću (ispred stare kuće). Oženio se Nevenkom (Dalmatinkom) s kojom je imao kćer *Vesnu koja je udana u Matuljima. Poslije porođaja Nevenka je umrla i Stjepan se ponovno oženio Anom opet (Dalmatinkom).

Nakon Stjepanove smrti u kući danas živi sama udovica Ana. ŠPINGAROLI, STARA KUĆA: (Uhač) *Stjepan Uhač (1908.) pok. *Andrije, oženjen Marijom Gršković iz Vojvodići Mošćenička Draga, imali su dva sina: Romana i Bruna. *Romano se oženio Jelkom iz Jušića iznad Matulja. Imali su dvije kćeri: *Margi i *Marizu koje su uredile staru Špingarolovu kuću. Na imanju danas živi Romano i Jelka. *Bruno, mlađi sin, odselio je u Opatiju. ŠPINGAROLI, DOGRAĐENA STARA KUĆA (Pavičević) Margi Uhač (kći Romana) udana za Savića Pavičevića. Imaju jednu kćer, *Svjetlanu. Svi troje danas žive ovdje. ŠPINGAROLI, NADOGRAĐENA STARA KUĆA (Uhač) Mariza Uhač (kći Romana) nadogradila je i uredila staru kuću gdje danas živi.

PAPRIĆI: (Filipaš) Josip Filipaš (zidarski majstor) rodom iz Zagorja (Niketov) doselio se i oženio *Jelicom. Nisu imali nasljednika. Poslije njihove smrti nećakinja iz Trsta je prodala kuću Mati Barković «Z Lokvi» koji je kuću uredio.

BRIVAČI, KUĆA S TORNICOM: (Barković) *Tunčić Barković (Merikan) oženjen Marijom iz kuće Lunčari, Brseč. Imali su kćeri: Danicu i Anicu. *Danica se udala za Nineta Filipaša. Otišli su živjeti u Milano, no nakon Ninove smrti Danica se vratila živjeti na starini sve do svoje smrti. *Anica (1926.) udala se za Milana Barkovića, (pekar i šofer). Imali su kćer *Marinu, koja se udala za Davida Škalameru iz Zagorja. Imaju sina: Roberta i Maura, te su uselili u novu kuću. Stara kuća je uređena i adaptirana i čeka nove stanare.

BRIVAČI, NOVA KUĆA: (Škalamera) David i Marina r. Barković izgradili su novu kuću (katnicu) u blizini stare zajedno sa dva sina *Robertom i *Maurom, gdje danas žive svi zajedno.

30

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Raspored kuća u Sv. Jeleni

31

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

KAMENOKLESARSKA RADIONICA NA BELČE: (Škalamera) David Škalamera izgradio je i opremio novu Kamenoklesarsku radionicu.

NA LOKVE (Barković) *Mate Barković (Brivačić) pok. *Antona (ribar) oženio se *Ivanom Hrelja (Dobrinčeva) čiji je otac *Ivan izgradio ovu kuću odmah poslije dolaska iz Amerike ali je, bio pozvan na rusku frontu (1914.) u I. svjetskom ratu odakle se nikad nije vratio. Mate i Ivana otvorili su gostionicu u Sv. Jeleni (1927.). Imali su šestero djece: Mirka, Ivana, Božu, Maricu, Antoniju i Matića. *Mirko (1921.) otišao je na odsluženje vojnog roka pod Italijom, te je upućen na rusku frontu odakle se nikad nije vratio. *Ivan (1923.) (pomorac) oženio se Marijom Jurinović (Pećari Dolnji) i nastanio u Mošćeničkoj Dragi. *Boža (1928.) udala se za Daniela Danketa Slamnjaka. *Marica (1930.) udala se za Dušana Galovića i nastanila u Brseču. *Antonija (1934.) udala se i danas živi u Australiji. *Mate (1936.) (ribar) oženio se *Marijom Hrelja i ostao na starini. Imali su tri kćeri: *Marina najstarija, udana, ima kćer i sina, a stanuju u dograđenoj kući «Na Lokve» uz oca i majku. *Daniela se udala u blizinu Pule i odselila. *Mirela još i danas živi s roditeljima.

VA DOLCE UHAŠKIN: (Valčić) *Stjepan Valčić pok. *Antona Valčića oženjen *Antonijom (Tunka) Škalamera. Imali su šestero djece i to četiri sina i dvije kćeri. Najstariji sin *Gennaro (1927.) odselio je još 1944. godine. Sada kao viši oficir (potpukovnik) u mirovini živi u Rijeci. Oženio se Lidijom i imaju dvoje djece. *Josip (1929.) odselio je 1946. godine i kasnije se nastanio u Poljanama. Oženio se Anom Blaženić (Kovačeva). Imaju dvoje djece. *Anton (Tunčić) r. 1932. odselio je u Njemačku gdje se i oženio i ima dvije kćeri. *Romano, najmlađi sin oženio se Nadom iz Poljana i tamo se nastanio. Ima dvoje djece. *Ivanka (Ninica) udala se za Velčić *Albina (Bino) Srupovičin. Žive u Kanadi i imaju troje djece. *Katarina (Katica) udala se za *Romana Filipaša (Filipaški) te dogradila kuću svoje majke i tu stanuje danas, sama kao udovica.

NOVA KUĆA ISPOD KAPELICE ŠPINGAROLOVE: obitelj Lukić: Prodan i Zorka tu su, prije više godina kupili zemljište i sagradili svoju kuću u kojoj stanuju.

NOVA KUĆA U IZGRADNJI IZNAD JURE: uz cestu Zdravka Jovića.

Kuće iznad ceste BRAJDINI, NOVA KUĆA: John, nadimak Englez. Oženjen Renatom Peršić iz Mošćeničke Drage.

BRAJDINI, NOVA KUĆA: (Širola) Rina Škalamera udana za Marija Širolu.

Imaju jednu kćer Gioiu, koja je udana za Martina Baričević i imaju dvije kćeri. I jedni i drugi povremeno žive u ovoj novogradnji, a stalno su nastanjeni u Rijeci.

DOBRINJCI (Hrelja) *Martin Hrelja pok. Martina (1908.) oženio se Pasqualinom Paškvica iz Plominskoga Zagorja. Imali su četvero djece: Martina, Mariju, Berta i Doru. *Martin se nije oženio i ostao je na imanju. *Marija se udala za Mateta Z Lokvi. Imaju tri kćeri. *Berto se oženio u Labin ima dva sina. *Dora se udala u Opatiju, također ima djecu.

32

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

STRUPOVIČINI (Velčić) Ivan Velčić (1877.) oženjen. Imao je troje djece: Zvanića, Franeta i Mariju: Zvanić se oženio *Marijom Jurinović (Pećari Gornji).

Imali su tri sina: Karla, Albina, Tonića. *Karlo (1930.) najstariji odselio 1956. godine u Kanadu i tamo se oženio s Đinom Hrelja iz Brseča, imaju troje djece, žive u Vancouveru. *Albino (1934.) isto odselio 1956. godine u Kanadu, Calgary i oženio se *Ivankom Valčić, pok. Štefana. Imaju troje djece, jednog sina i dvije kćeri. *Anton (1938.) oženjen *Mericom Škalamera i sada su nastanjeni u Lovranu. Imaju sina Bernarda i kćer Brunu. Malo zemlje i vinograd danas obrađuju Anton i Merica. *Frane (1912.) se oženio Anom Bučić-Šćapovom iz Brseča i odselio. *Marija se nije udala i ostala je kod kuće.

KOVAČINKINI JOŽOVI: (Uhač) *Joža Uhač Šimić oženjen suprugom rodom od Kovači (nadimak Motonave). Imali su desetero djece: petero muške i petero ženske: Viktora, Ivana, Manuela, Josipa-Pepića, Munda, Josipu-Pepu, Mariju-Miju, Šteficu, Anjulinu i Darinku. *Viktor je napravio kuću i oženio se u susjedstvo Marijom Činkovičinom, iz Prema. Imali su osmero djece. Drugi sin *Ivan Jive oženio se Dragicom, živi u Puli i imaju troje djece: Santinu, Daniela, Alfreda.

Treći sin *Emanuel oženio se Idom Premuš (Gabrijelova) i imaju četvero djece. Ida, udovica danas živi u Brseču. Četvrti sin *Josip (Pepić) umro je u mladim danima.

Peti sin *Mundo umro je također vrlo mlad. Kćeri: *Josipa (Pepa), udana Jurinović (Pećari Gornji) imala je petero djece. *Marija (Mija) udana za Albina Mavrović iz Zagorja (pomorac), imali su tri kćeri: Darinku, udana u Milano, Maricu udana u Pulu, Sonju neudana živi u Lovranu s majkom Mijom. *Anjulina, udana za Anjula Jurinovića ima jednog sina i dvije kćeri. Živi u Brseču. *Štefica, udana De Karina (Boduli) u Brseču imala je tri sina. Danas na ognjišću u Brseču živi sin Josip (Pepina).

Drugi sin Ljubomir postao je akademski kipar vrlo poznat u ovom kraju i okolini, a živi u Zagorju. *Darinka, udana Galović (Županići u Brseču). Ima dva sina i dvije kćeri. Jedan od dvojice sinova Đani živi u Austriji. Darinka udovica živi na ognjišću Županići. Joža Šimić se nakon smrti svoje žene ponovno oženio Tončicom Rubinić, koja je nakon smrti svoga supruga ovo imanje ostavila svom nećaku Dušanu koji sa svojom suprugom danas živi na starom ognjišću, nadograđene i uređene kuće Kovačinkini u Sv. Jeleni. ČENJARICA: kuća iznad ceste prva desno od puta (s tornicom) prema Barcima. U toj kući živjela je jedna starica zvana Čenjarica. U njenoj starosti pomagao ju je Anton Uhač Butiger, te je po njenoj smrti kupio njeno imanje. To imanje je on poklonio svojoj kćeri Ani, a ona svom sinu Rafaelu Rafiću. Rafić se oženio Milenkom Frolja iz Mošćeničke Drage. Imaju dvoje djece. Kuću su adaptirali, dogradili i tu žive, ognjište se ne gasi. ČINKOVIČINI: (Uhač) *Viktora Uhača (pok. Jože) (pomorac). Ovu kuću tako zovu jer se Viktor oženio Marijom Činkovičinom iz Prema iznad Mošćeničke Drage. Imali su osmero djece: Ruda, Doloricu, Marina, Anu, Miljenka, Dušana, Zoricu, Milicu. *Rude Rudić oženio se Ivankom Bučić (Šćapova – Brseč), živi u Torontu – Kanada. Imaju četvero djece. Često dolaze u stari kraj. *Dolorica udana u 33

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Martinu za Tomića ima 5 djece. Danas udovica, živi u Martini. *Marino, neoženjen, danas živi u Austriji. *Ana udana u Austriji, umrla je mlada. *Miljenko, oženjen Opatijkom. Nastanjen u svojoj novoj kući. *Dušan, oženio se i danas živi u SADu. *Zorica udana Gomito (Padova), često dolazi na materinu starinu. *Milica je dogradila kuću svojih roditelja. Na ognjišće Činkovičino danas dolaze sva djeca.

DOGRADNJA ČINKOVIČINE KUĆE: (Mataja) *Milica udana Mataja, kći Viktora i Marije, dogradila je kuću i stvorila novo ognjišće. U kući sada živi njen bivši suprug u donjem stanu, a u gornjem kći Eliza sa suprugom i jednim djetetom.

NOVA KUĆA MILJENKOVA: (Uhač) *Miljenko Uhač, sin Viktora napravio je novu kuću na kat između Činkovice-Butige. On je oženjen Opatijkom i imaju dvoje djece, sina *Davida i kćer *Renatu.

PRENAMJENA ZGRADE IZ POLJOPRIVREDNE U STAMBENU: (Uhač) Vinko Uhač pok. Antona adaptirao je očevu štalu i preuredio u obiteljsku kuću.

Oženio se suprugom rodom iznad Opatije. Imaju jednog sina Kristijana. Na ognjišću danas žive Vinko i supruga Gracijela.

NOVA KUĆA IZNAD ČINKOVICE: (Banovac) Mladen Banovac (1967.) rođen u Dugoj Resi – Karlovac, zaposlen u Sloveniji, građevinski tehničar, napravio je ovdje novu kuću.

NOVA KUĆA, POD BARCI: kuću su izgradili dvojica prijatelja: Zoran Petrović i Valentino Turi, koji danas žive u Švicarskoj. Kuća, koja je pri završetku izgradnje, bit će jedna od najluksuznijih u Sv. Jeleni.

BARCI DOLNJI: (Rukavina) Franjo Rukavina, oženjen Ivankom po zanimanju lugar (zaposlen u šumariji), a rodom iz Senja. Imaju dvoje djece, sina i kćer te četiri unuka. Sin im je umro u mladim danima. Na ovom ognjišću je ranije stanovao Francesco Cottiero zvani Gospodin, koji je stradao za vrijeme rata (1944.).

Njegove kćeri Vali i Fiore nakon rata su odselile i nepoznatog su prebivališta. Iz ove kuće je bila rodom Lina udana Salomon iz Mošćenica. Imali su dvoje djece: Elzu i Eda. Jednom prilikom rekao mi je Franjo Rukavina «neka se zna»: pristupna cesta od Butigi do Barac građena je 1972. godine i gradili su je Rukavina Franjo i Krešimir, Barković Mirko, Uhač Miljenko i Dušan te Romano Filipaš.

BARCI GORNJI: (Barković) *Berto Barković, (1884.) oženio se Jelicom isto Barković te su imali dvoje djece: sina *Mirka (1921.) i kćer *Mariju (1924). Mirko je danas oženjen Marijom (Slovenkom) i ima dvoje djece koji žive u Sloveniji, a on sa suprugom živi na svom rodnom ognjišću koje je naslijedio od svojih roditelja.

Njegova sestra Marija, udana Frolja, živi u Rapcu s kćerinom obitelji.

FILIPAŠI DOLNJI: (Filipaš) *Anton Filipaš (pomorac-ložač), oženjen Marijom. Imali su petero djece: Antona, Romana, Katarinu, Mariju i Pavicu. Najstariji sin *Anton (1921.) poginuo je u II. svjetskom ratu (1940. -1943.) kao talijanski vojnik na povratku kući s Dodekanesa – Grčka. Drugi sin Romano (1925.) oženio se Katarinom Valčić i ostao na starom ognjišću. Nisu imali nasljednika. Kasnije su dogradili kuću Va Dolce kod Antonije Valčić. Po smrti Romanovoj, Katarina je prodala staru Filipašku kuću, a u njoj danas živi Milica Hrala (Činkovičina), koja je 34

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

sa svojim suprugom kuću uredila. Okolni objekti također su uređeni te je sačuvana starina. *Katica se udala na Golovik (Anići) za Toneta. Imali su dvoje djece. *Marija, također udana na Golovik za Jožeta Vidovega, tu se nastanila, a *Pavica se udala za Velčić Adama (Barnabovi) i ima petero djece.

FILIPAŠI GORNJI: (Filipaš) Filipaš *Ivan (zvani Kajfa) oženjen Anom iz Perčini Grabrova. Imali su jednu kćer *Rinu, koja se udala za *Marija Barkovića.

Zajedno su imali kćer *Silvanu, koja se udala za Nineta Galovića. Mario je kuću prodao Slovencima iz Kranja, koji nisu kuću ni dirnuli, te je sada nenastanjena i zapuštena. Na taj način se još jedno svetojelensko ognjišće ugasilo. ŽUPANOVA KUĆA IZMEĐU GORNJI I DOLNJI FILIPAŠI: ovu kuću je od oca Franeta Uhača naslijedio sin Jelko Uhač iz Golovika. Kuća nije popravljana, sve je kao nekada. Šterna uz kuću izgrađena je 1862. godine, ali je ognjišće već više vremena ugašeno.

PRENAMJENA IZ GOSPODARSKE U STAMBENU ZGRADU: Štalu Ivana i Ane Filipaš njihov je zet Mario Barković prodao novom vlasniku (Slovencu iz Kranja) Francu Malovrhu koji je izgradio modernu vikendicu koju koristi u ljetnim mjesecima.

PRENAMJENA IZ GOSPODARSKE U STAMBENU ZGRADU: Na temeljima bivše štale vlasnika Franje Uhača (Župan) na mjestu zvano Dolac Marijan Obreč iz Ljubljane izgradio je vikend-kuću.

FILIPAŠI: REKONSTRUKCIJA STARE ZGRADE. Ovu kuću kupili su Julijana i Martin Brezovec iz Slavonske Orahovice godine 1975. od Petra Dujmovića iz Martine (Pere Belančić). Brezovci su danas umirovljenici i stalno žive kod Filipaši gdje su jedini stalni stanovnici. Pristupnu cestu sami su izgradili. Uzgajaju nekoliko koza i prave dobar kozji sir. ŠKALAMERI – TUNKINI: (Uhač) kuća u kojoj je ranije živjela obitelj Valčić Stjepana (Tunkini) sastoji se od sobe i kuhinje, danas je zatvorena. ŠKALAMERI – FRLANI: kuća u kojoj je nekada živio barba *Jure i *Margareta, danas je nenastanjena i zatvorena. Ognjišće ugašeno. ŠKALAMERI – ULIJANINI: (Škalamera) ovdje su živjeli *Anton (Tone sopac na mih) i *Julijana Škalamera. Imali su četiri sina i jednu kćer. *Arnešto je odselio i oženio se u Brseč, *Frane se oženio Plominkom i otišao u SAD, *Viktor je otišao u Australiju, *Ana se udala i otišla u Pazin. Kod kuće je ostao *Milivoj Milić sam. Nakon što je umro, kuća se zatvorila, a ognjišće je ugašeno. ŠKALAMERI – KUĆA FRANIĆEVI: (Škalamera) *Kazimir Škalamera (1862.-1935.) oženjen Katarinom Jedretić-Žadrić (1861.-1924.). Imali su jedanaestero djece: Matu, Jožu, Andru, Mariju, Antona, Jenara, Mirku, Katarinu, Anu, Franju i Antoniju. *Mate (1887.) (pomorac) odselio je u Rijeku. Oženio se Rožom i imao petero djece: Zoru, Mericu, Rinu, Kazimira, Vitoria. *Jože je odselio u SAD. Oženio se Brsešćicom i imao jednog sina Đanija, koji ima tri sina: Roberta, Thomasa i Josepha. *Andre je također odslio u SAD. *Marija udana Bošnjak (ŠpetrićiGrabrova) ima sina Josipa koji je kasnije imao jednu kćer Lučanu, koja danas živi u 35

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Mošćenicama. *Anton Tonić, i on je odselio u SAD. Oženio se Antonijom Filipaš.

Imali su sina Tonića i Iva koji su ostali u SAD-u. *Jenaro je bio pozvan u I. svjetski rat i to na rusku frontu odakle se nije vratio. *Mirka je umrla u mladim danima. *Katarina, udana Jurinović imala je četvero djece: Anu, Josipa, Mariju, Nina. *Ana, udana Vitas, odselila u SAD. Imali su tri sina: Vladića, Tonića i Josipa koji se oženio Njemicom. Danas živi u Bostonu. Ima dvoje djece. *Antonija udana Valčić, imala je šestero djece: Jenara, Josipa, Tončića, Katarinu, Ivanku i Romana. *Franjo, najmlađi od muške djece ostao je na imanju i oženio se *Anom Barković (Brivačeva). Imali su petero djece: *Antona (1930), inženjera strojarstva koji se oženio Valentinom Franković. Imaju sina: Ervina i Maura i dva unuka. Oni danas žive u Trstu. *Štefić se oženio i odselio u Lovran. Ima dvije kćeri. *Franko je odselio u Ičiće i tamo se oženio. Ima dvije kćeri, a danas živi u Opatiji. *Merica, udana Velčić, živi u Lovranu i ima dvoje djece, Bernarda i Bruna. *Miro, oženio se Zorom iz Kožljaka i nisu imali djece. Miro je rano umro te na ognjišću danas živi Zora sama. ŠKALAMERI – BRNABOVI: (Velčić) *Andrija Velčić oženjen je Marijom Uhač, a ovamo je došao «za reda», priženjen od kuće «Pikići». Imali su četvero djece: Adama, Katicu, Linu, Antona. *Adam (r. 1919.) se oženio Pavicom Filipaš i imao dva sina i tri kćeri: *Marica udana u Mošćeničku Dragu, *Dubravka, također udana i nastanjena u Dragi, *Jorja, udana i živi u Genovi, *Vladić, oženjen i danas živi u Švicarskoj, *Ivić, neoženjen i živi kod kuće s majkom, koja je udovica. *Katica je udata za *Mira Velčića (Slamnjaka). Nastanili su se kod Pešćinari-Golovik. Miro je bio pomorac i tkalac. Imali su dva sina i jednu kćer: Josip živi s majkom, oženjen je i ima dvoje djece. Zdenko je umjetnik-slikar, uredio je kuću, odnosno dogradio novu i tu dolazi vikendom sa svojom suprugom i djecom. *Lina, (1927.) udana je za Lovranca i ima jednog sina, nastanjena u SAD. *Tonić (1929.), pomorac, iselio je također u SAD, no izgradio je novu kuću u Brseču.

UHAČI GORNJI: (Valčić) *Anton Valčić (zvani Uhač), imao je četvero djece: Stjepana Štefa, Marina, Mariju, Pepu. Najstariji sin *Štefo (1906.), cestar, oženio se Antonijom Škalamera. Imali su šestero djece. *Marino (1908.), (pomorackonobar) odselio je u Mošćeničku Dragu. *Pepa je odselila u Trst. *Marija je ostala kod kuće koju je prepustila jednom liječniku koji se obvezao da će je uzdržavati do smrti, a on kuću povremeno koristi.

UHAČI DOLNJI: (Kumičić) *Lovre Kumičić se tri puta ženio. Djeca iz prvog braka: *Dana, *Pepa i *Lovre. Kćeri su otišle u Italiju, a Lovre je u II. svjetskom ratu nestao s trgovačkim brodom «Achille». U drugom braku s Marijom rodom iz Belini, Lovre je imao: *Pepića, *Ljuba, *Anicu i *Mariju. Pepić je odselio u Italiju odmah poslije rata, Ljubo je postao viši oficir (major JNA), živi u Rijeci. Ima dvoje djece. Anica je za vrijeme II. svjetskog rata upoznala Talijana Bibbiana koji je vojsku služio na plaži Uboka i odselila s njime u Firencu. Marija, najmlađa kći, ostala je kod kuće na starini. Udala se za Josipa (Pepeta) Filipaša (Niketov) iz Zagorja. Imaju dvije kćeri.* Ružica se udala za Mira Kružića i nastanila u bivšoj školi. Imaju dvoje djece. Na ognjišću danas živi udovica Marija s kćeri Danicom.

36

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

SLAMNJAKI – MATEJINI: Kuća je dugo vremena zatvorena i nije obnavljana, ali se zna da je prodana.

SLAMNJAKI – PROTOVI: (Velčić) Nakon smrti *Mateta (pomorca na brodovima na jedra), ubrzo je umrla i sestra *Marija i *Mala Roža koja je tu stanovala. Od ove trojice nitko nije bio u braku. Kuća je oronula, nije obnavljana i zatvorena je.

LINOVI: (Kossez) *Josip Kossez (Pepić Linov) ovdje je živio sa sestrom *Anicom. Bio je oženjen i imao sina *Leonarda (1928.), pomorca. Oženio se, ali nije imao djece. Njegova žena umrla je mlada pa se ponovo oženio Buleticom, te s njom imao sina Daniela. Naslijedio je jedno imanje u Ičićima i često bi odlazio tamo. Svi ovdje spomenuti su danas pokojni. Kuću je kupila jedna obitelj iz Rijeke koja sada ovdje živi nakon što su kuću potpuno adaptirali. Gazdarica se zove Anica rodom iz Šumbera u Istri, pa je ovdje domaći ljudi zovu Anica Linova, baš kao onu nekada.

(Prezime Kossez nestalo je iz Sv. Jelene).

SLAMNJAKI – PARONOVI: (Velčić) *Anton Velčić (zvani Paron) i *Marija Velčić (Pikić) imali su kćer *Katicu (1914.). Katica se nije udavala. Kao najstarija svetojelenčanka i zadnja osoba rođena pod Austro-Ugarskom, smještena je u Dom za starije osobe u Voloskom. Kuća nije obnavljana, a u njoj se još može vidjeti možda posljednje starinsko ognjišće koje nije taknuto iako se njegova vatra ugasila.

SLAMNJAKI – JURIĆINI: (Velčić) *Anton Velčić (pomorac i tkalac) ženio se dva puta. Iz prvog braka imao je jednog sina i dvije kćeri: *Miro (1912.) oženio se Velčić *Katicom i nastanio se kod Pešćinari, Golovik. *Jorja, podvornica (bidella) neudana, danas je pokojna. *Marija se udala na Zagorje (Matetići) i danas se dobro drži. Druga žena Antona Velčića bila je Luca Velčić (Pikići) te su imali dva sina: Jedan sin je umro vrlo mlad. Drugi sin *Danko (1921.), (pomorac i tkalac) oženjen je *Božom Barković, Z Lokvi, (1928.). Imali su tri kćeri. Najstarija *Mira udana je Marinac i ima dvoje djece. *Ana se udala u blizinu i ima jednu kćer. *Milena je udata Malinarić, ima dvoje djece i stanuje u svojoj kući (Va Dolce).

SLAMNJAKI – NOVA KUĆA MARINAC: Slavko i *Mira Marinac izgradili su novu kuću u blizini postojeće kuće (Danketa) i imaju sina *Roberta i kćer *Nadiju.

SLAMNJAKI – NOVA KUĆA: (Ana Velčić) Nova kuća (između Pikića i Paronovih) obitelji Ane, rođene Velčić, udane Husar, koja u kući živi sa svojom udanom kćeri.

SLAMNJAKI – PIKIĆI: (Velčić) *Anton Velčić, jedan od mnogobrojne obitelji ostao je na imanju. Oženio se *Anom Velčić. Imali su sinove: *Antona, *Andriju i *Avelina. Majka Ana bi znala reći: Tri sini kako tri jelvi, a muš kad se obrije kako da sase. Nijedan od trojice sinova nije se oženio. Najstariji sin Anton je preminuo, a ostala dvojica su blizu osamdesetih. Kuća je adaptirana i uređena.

SLAMNJAKI – KUĆA VA DOLCE: (Malinarić) Ivo i *Milena (rođena Velčić) Malinarić, izgradili su novu kuću na kraj dolca uz cestu prema Mošćenicama. Imaju dvoje djece, a bave se turizmom. Milenina nona prva je otvorila gostionicu u Sv. Jeleni pod Italijom, a Milena danas, s mužem i kćeri održava tu tradiciju u novoj kući.

37

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

BIVŠA ŠKOLA: (Filipaš) Josip Filipaš (Pepo Niketov Uhaški) kupio je zgradu bivše škole od općine te zajedno s kćeri *Ružicom i zetom nadogradio stan na katu, a u prizemlju je zet Miro Kružić napravio stolarsku radionicu. Konture četiri školskih prozora još se i danas vrlo lijepo prepoznaju te mnogima, a i meni, koji smo ovdje pohađali školu, danas služe kao uspomena na mlade dane. ŠĆOCI DOLNJI: (Barković) Anton Barković Tunčić (pomorac), oženio se Katarinom Velčić. Imali su tri sina i jednu kćer: *Franu (1914.), *Matu (1917.), *Mariju i *Antona (1928.). Sin Frane (pomorac) se oženio Mericom Škalamera od Mateta i ostao na imanju. Imao je dva sina i dvije kćeri. Njegov sin Igor odselio je u Francusku, kći Lučana se udala Radešić i živi u Rijeci, a kći Zorica se udala u Čepiće. Sin Petar je kod kuće na imanju, oženio se i ima dva sina, Klaudija i Silvija.

Oni žive ovdje kod Šćoci. Opstanak ognjišća i prezimena Barković je osigurano. *Mate (pomorac) oženio se Anom rodom iz Režanci kod Pule, imaju jednog sina te žive u Kanadi. Kćer *Marija iznenada je preminula. Imala je jednog sina *Vjekoslava (1954.) koji živi u Italiji. *Anton (1928.), (pomorac) odselio je i oženio se u Vinežu (Labin) te ima jednu kćer Karmen i dvije unuke koje žive u Punteri kraj Barbana. ŠĆOCI GORNJI: (Honović) Tu je živjela obitelj Honović, koja nije imala potomaka. Marija je radila u Osnovnoj školi Sv. Jelene, kao podvornica (bidella), pod Italijom dok sam ja išao u tu školu. Bila je vrlo stroga i svi smo je poštovali.

Njen suprug došao je ovamo iz sela Tupijak (Honovići) Pićan. Kuću je kasnije kupio Mate Barković, susjed. Danas je kuća zatvorena i ognjišće se ugasilo, a nestalo je i prezime Honović.

KRAJ LOKVE – NOVA KUĆA U IZGRADNJI: (Barković) Vjekoslav Barković započeo je graditi kuću na svom zemljištu (Šćocovo).

KUĆA VA SUPLAVE: (Barchetti) Jure Barković sin Antona (Brivač), oženio se Anom Jurinović (Drapčeva). Bio je cestar. Još za vrijeme Italije, zbog potreba službe premješten je u Italiju, a na njegovo mjesto došao je talijan Pericle. Prema zahtjevu talijanskih vlasti morao je promijeniti prezime iz Barković u «Barchetti».

Imao je tri sina koji danas žive u Genovi. Međutim, zadržali su starinu i ovamo dolaze povremeno jer sin Franco ovdje gradi kuću.

BUTIGERSKA KUĆA: (Uhač) *Anton Uhač Špingarol (trgovaczemljoradnik), izgradio je ovu kuću zajedno s ocem 1922. godine. Oženio se Marijom Senčić (Olitova) i imali su troje djece: *Anu (1923.), *Josipa (1924.) i *Antona (1926.). Ana se udala za Rafeta Frankovića (Carov). Imaju tri sina i jednu kćer: Bernard (Dino) profesor na fakultetu u Rijeci. Drugi sin Bogomir oženio se i odselio u Medveju. On ima sina Nikolu koji je reprezentativac u vaterpolu. Treći sin Rafael (Rafić) oženio se Milenkicom Frolja i imaju dvoje djece, a žive u Sv. Jeleni, u kući Čenjarica. Kći Branka udana u Mošćenicama ima troje djece, (udovica). Ana danas živi u Rijeci (udovica). Sin *Josip postao je svećenik, zatim biskup i pred smrt ga je Sveti Otac Ivan Pavao II. imenovao kardinalom. Sama ta činjenica pogotovo za pokojnika i za narod Svete Jelene, Istre i Hrvatske kojemu je pripadao, veliko je priznanje. Sin *Anton (1926.) oženio se Anom Vitas iz Brseča. Imaju tri sina i 38

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

jednu kćer: Anđelku, Tomislava, Borisa i Vladimira. Ova obitelj nadogradila je kuću zvanu «Butiga». Supruga Antona Uhača (1894.) Marija Senčić prerano je umrla te se Anton ponovno oženio *Jelenom Jurinović s kojom je imao tri sina: Ivana (Nina), Srećka i Vinkao. *Nino je odselio i oženio se Talijankom, s kojom je imao dvoje djece, sina Nikolu i kćer. Oni danas žive u Kanadi. *Srećko je odselio i oženio se Ružicom Dražul, s kojom ima tri sina: Tončija, Đanija i Edija. Srećko danas živi u Lovranu. *Vinko se oženio Gracijelom, ima sina Kristijana i živi u susjedstvu Butigerske kuće.

BUTIGERSKA KUĆA – PRIZEMLJE: (Uhač) Tonči Uhač sin Srećka (tehničar-pomorac) je prizemlje stare kuće (Butige) dogradio i adaptirao. Tonči se oženio Borkom Ricman iz Mošćeničke Drage te se ovdje nastanio.

U urbaniziranom području Sv. Jelene pašnjaci (umejki) se prodaju, a vikendice rastu. Možda bi trebalo povesti računa o tome da se selo ne pretvori u vikend-naselje već da se što više grade stambene zgrade za stalno stanovanje, no, u svakom slučaju svim novim Svetojelenčanima želimo dobrodošlicu.

I na kraju molim sve koje sam možda zaboravio ili nepravilno opisao da mi oproste. Većinu ovdje spomenutih stanovnika osobno sam poznavao, no moguće je da mi je nešto i promaklo.

Kontinuitet jednog prezimena Nosioci prezimena Jurinović, u 19. i 20. stoljeću imali su nadimak pisan na tri načina: Pećari, «Pechiari», «Pecchiari», ovisno o tome je li se radilo o talijanskom ili više hrvatskom jeziku sklonom režimu. Naziv Pećari bio bi na hrvatskom jeziku, a ako to pišemo na talijanskome onda trebamo dodati još «hi» tako nastaju Pachiari ili Pecchiari, ali to ne znači da su to bili pecchiari (prosjaci) jer bi se onda sigurno pojavio naziv Pekiari u hrvatskom obliku, a takav naziv se nigdje ne spominje niti nalazi u bilo kojem dokumentu. Vjerojatno su se ti ljudi nekada bavili izradom peći ili su pekli vapno u vapnenicama i tako su stekli svoj nadimak Pećari.

Prezime Jurinović neprekidno je nastanjeno u kući «Pećari» od godine 1705. u Svetoj Jeleni (Opaće), župa Brseč, općina Mošćenička Draga. Prvi poznati nosilac tog prezimena bio je Jakov, «Giacomo» (r. 1705.). Jakovljev sin zvao se Šimun, «Simeone» (r. 1735.). U knjizi vjenčanih župe Brseč dana 7. svibnja 1759. godine upisano je da se Šimun Jurinović, sin Jakova, oženio Marijom, kćeri Ivana Velčića (Uhač) u crkvi Sv. Jurja u Brseču. Svjedoci su bili Gašpar, sin Jurja Filipaša i Josip Galović, sin Matije. Šimunov sin Josip, «Giuseppe» rođen je 1760. godine i bio je nastanjen u kući Pećari br. 112. On je imao dva sina: Josipa (r. 1787.) i Andriju (r. 1791.). Dva brata Josip i Andre podijelili su kuću, koje su kasnije dobile kućni broj 70. i 71. Tako su nastale dvije obitelji zvane: Pećari Dolnji i Pećari Gornji. Kasnije su ove kuće dograđivane. Jedna prema jugu, a druga prema sjeveru. Na podrumskim zidovima kuće Pećari Dolnji stoji datum 1857, a na šterni 1872. godina.

39

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Podjela ovih obitelji dogodila se negdje na početku 19. stoljeća. Pećari Dolnji: Josip Jurinović (r. 1787.) imao je sina Mikula (r. 1828.), a Mikula sina Ivana (r. 1866.), Ivan je imao sina Vjekoslava (r. 1896.), a Vjekoslav sina Josipa (r. 1928.) i Ivana (Nino) r. 1933., a Nino sina Valtera (r. 1963.) koji je danas vlasnik kuće PEĆARI DOLNJI kuća br.1. Nino je započeo s rekonstrukcijom zgrade, ali je nije dovršio, jer je prerano umro 1995. godine.

Pećari Gornji: Andre Jurinović (r. 1791.), imao je sina Tomaža (r. 1824.), a Tomažo sina Andru (r. 1856.). Andre je imao sina Matiju (r. 1890.), a on sinove Marija (r. 1930.), i Josipa (r. 1933.), od kojih nijedan nije ostao kod kuće (otišli su u Italiju i Francusku). Na starini (Pećari Gornji) ostala je kći Danica kasnije udana Rabar koja ovdje živi sa suprugom Ivanom, sinom Daliborom i unukama Danielom i Dolores. Na taj način je iz ove kuće nestalo prezime Jurinović.

Drapci Dolnji: drugi Tomažev sin, Franjo (r. 1868.) odselio je i nastanio se u kući (Drapci Dolnji) isto u Sv. Jeleni, te imao sina Josipa (r. 1903.), a Josip sina Branka (r. 1947.) koji je oženjen na starine Zorom Bradičić, te imaju dvije kćeri: Suzi (r. 1975.) i Ljiljanu (r. 1980.).

Ovdje je prikazana loza po muškoj liniji, ako se vratimo malo unatrag i pogledamo jedan dio loze po ženskoj liniji naći ćemo sljedeće zanimljive podatke: Šimun Jurinović (r. 1735.), sin Jakova, ženio se tri puta: Franciskom, Marijom i Lucijom. S Lucijom je imao i kće (rodom od kuće Pećari), Katarinu (r. 1770.), udanu Morgan. Katarina je imala kćer Mariju (r. 1792.), udanu Lorenzotti. Marija kćer Nataliu (r. 1816.), udanu Jessenko, a Natalia kćer Ninu (r. 1838.) koja se udala za IVANA pl. ZAJCA r. 1832. godine, slavnog kompozitora. Ovi zadnji podaci dobiveni su od Mladena Zajca (r. 1925.) praunuka Ivana Zajca, koji danas živi u Kanadi, a povremeno dolazi u Rijeku.

Mate i Vjekoslav Jurinović ispred obiteljske kuće

40

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Kretanje i zapošljavanje Svetojelenčana Stanovnici ovog područja, posebno Sv. Jelene, na početku 20. stoljeća po zanimanju su najčešće bili zemljoradnici, ribari i pomorci. Zemljoradnici koji su živjeli od svoje zemlje u ovom kraju uvijek su loše prolazili i jedva spajali kraj s krajem, jer je zemlja ovdje škrta (plitka) i treba puno kiše da bi dala neki malo isplativiji urod. Ribari, i kad bi imali dobar ulov, ribu su teško prodali, jer ljudi najčešće nisu imali viška novca koji su mogli odvojiti za malo ribe. Pomorci su se teško ukrcavali na brodove pod Austro-Ugarskom. Bili bi sretni ako bi taj brod plovio prema Americi, jer bi oni u najvećem slučaju ostali u Americi, a vratili bi se kada bi se trebali ženiti, tako da bi došli po djevojku iz svog kraja. Dosta se njih vratilo, nakon što su stekli neki novac i ovdje sagradili kuću.

Na kraju 19. i početkom 20. stoljeća otišli su u Ameriku: Frane Valčić (Gruž), Martin Hrelja (Drapac), Andrija Uhač (Špingarol), Tunčić Barković (Brivač), Ivan Hrelja (Dobrinjac), Berto Barković (Barac) i Anton Valčić (Uhač). Oni su se svi vratili u Sv. Jelenu nakon nekog vremena. Za razliku od njih, Andre, Jože i Anton Škalamera (Kazimirovi) nisu se vratili.

Pomorci pod Italijom nešto su se lakše ukrcavali na brodove, a razlog tome bio je što se Talijanima nije išlo ploviti na brodove koji su imali rutu za Daleki istok te tako godinu dana biti na moru. Naši Svetojelenčani plovili su kao mornari, kormilari, kao ložači, kuhari, ili kao mornari u stroju, a neki su bili zaposleni kao konobari (camerieri). Plovili su kod kompanija: «Cosulich», «Adria», «Tirrenia», «Lloyd Triestino» itd. Na svim tim kompanijama službeni govor bio je talijanski, i oni su ga morali naučiti. Da bi se dobila matrikula za ukrcanje, često je trebalo nekome ponijeti i pršut.

Oni koji se nisu odlučili ići na more pod Italijom, radili su u šumariji na čišćenju gusjenica kao i na popravcima ceste kod tvrtke Ditta Puricelli koja je obavljala te radove. Dosta je njih radilo i na nadnicu obavljajući poljoprivredne radove, idući na rad u Poljane, Ičiće i tamo gdje bi dobili hranu i zaslužili koju liru.

Godine 1940. Italija poziva u vojsku sve mlade i muškarce srednjih godina te ih šalju na fronte u Rusiju, Afriku, Grčku i u Somaliju. Većina je ipak pozvana u mornaricu, i odmah ukrcana na ratne brodove: Littorio, Trento, Saetta. Oni starijih godišta bili su pozvani da služe na civilnim brodovima.

Počeli su tada crni dani i kalvarija za naše pomorce, sve od polovine 1940. pa do 1943. godine kada su Italija i Njemačka vodile rat u Libiji. U to vrijeme svi civilni talijanski brodovi (pa i naši pomorci), potpali su pod vojsku (militarizzati) i morali su ploviti na afričku frontu. Njih su pratili i osiguravali kao scorta veliki talijanski ratni brodovi – karstarice i razarači (corazzate, incrociatori) na kojima su također plovili naši mlađi pomorci. Na tim rutama čekali su ih engleski ratni brodovi, podmornice i avioni, koji su ih brzo otkrivali svojim radarima, a koje talijanska mornarica u to vrijeme još nije imala.

41

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Kad bi se srele te dvije skupine ratnih brodova, nastao bi tako žestoki sukob da je ponekad i more gorjelo od razlivene nafte. Rekli bi bili naši mornari: «Tu je svakome bio grob iskopan.» Na kraju kada bi se sve smirilo, po moru je plivao veliki broj brodolomaca s potopljenih brodova, koji su tražili spas na nekom malom čamcu, splavi ili komadu daske, što god je tko mogao uloviti kada se našao u moru, samo da se spasi (škapula). Talijanskim je ratnim brodovima bilo zabranjeno spašavati brodolomce za vrijeme pomorske bitke. U tom razdoblju 12 naših Svetojelenčana izgubili su svoje brodove.

Prema jednoj računici koja je učinjena za vrijeme II. svjetskog rata, iz Sv. Jelene bilo je odjednom odsutno 38 muškaraca. Svi su oni bili u dobi od 20 do 40 godina i to na frontama Rusije, Afrike, Italije, Somalije, Francuske, ili zarobljeni u Njemačkoj, Austriji ili pak u partizanima. Osim trojice, svi su se sretno vratili svojim kućama.

Poslije II. svjetskog rata, veliki broj naših ljudi otišao je u obližnje krajeve: Lovran, Rijeku i Pulu. Mnogi su, pak legalno ili ilegalno (kopnenim ili morskim putem) otišli u Italiju, Austriju, Australiju, Njemačku, Francusku, Kanadu i SAD. Išli su «trbuhom za kruhom», sve samo iz ekonomskih, a nikako iz političkih razloga.

Ukupno su u to vrijeme od 1945. do 1990. odselila 44 mlada i zdrava mladića. Taj val napuštanja ovog kraja za vrijeme SFRJ započeo je 1945. godine. Trajao je većinom do 1960. godine, ilegalno, a kasnije legalno zbog promjene državne politike prema vanjskim ekonomskim emigrantima. Pri kraju 20. stoljeća taj se val iseljavanja polako zaustavio, jer mnogi pokušavaju ovdje stvoriti krov nad glavom, gradeći nove kuće ili dograđujući stare.

Naši ljudi nisu imali mogućnosti obrazovanja i profesionalnog napredovanja pod ranijim državama, osim pomorca, koga je zapravo imala svaka kuća. Drugi ljudi rijetko su se mogli zaposliti osim na teškim fizičkim poslovima: na popravku ceste, radu u šumariji, na čišćenju gusjenica, radu u riječkoj luci na ukrcaju/iskrcaju brodova. Dosta je njih pomagalo oko kopanja zemlje (grunta) na tim siromašnim terasastim lešicama i dolčićima i košnje livada drugih ljudi koji nisu imali muške radne snage. Naši su ljudi išli kopati zemlju i u Ičiće, Poljane i Veprinac na žurnadu, na cijeli tjedan, a subotom bi se vraćali kući.

42

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Dozvola za otvaranje gostionice 43

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

GOSPODARSTVO Poljoprivreda Na početku 20. stoljeća većina svetojelenskih obitelji bavila se isključivo poljoprivredom, tj. obrađivanjem škrte i plitke zemlje. Obrađivao se svaki pedalj zemlje, a tako i onaj od kojeg nije bilo baš koristi i to jedino da bi se možda održala neka maslina, loza ili voćka na terasastim lešicama i vrtićima (obzidani suhozidom).

Obrađivali su se i mali vrtići uz more. Budući da je tada bilo dosta stoke, zemlja se gnojila stajskim gnojem, koji se prenosio većinom na magarcu (tovaru). Sve su lešice bile obzidane suhozidom radi zaštite od nestanka zemlje koju su odnosili vjetrovi i kiše koja na ovako strmom zemljištu odnosi (dere) zemlju u razne potoke. Da bi se izbjeglo malo i usitnjeno domaćinstvo, bio je običaj da se kod kuće nastani najstariji sin ili kći, dok su se ostala braća ženila u selu ili van sela i tako nastanjivala. Kulture koje se tada sijalo i sadilo, odnosno uzgajalo, bile su krumpir, fažol, grah, čič, kupus, broskve, repa, merlin (mrkva), blitva, češnjak, kapula, luk. Od žitarica sijala se pšenica, ječam, kukuruz, šegala, sirak. I jedne i druge kulture uzgajaju se u odgovarajućim dolcima i lešicama. Od voćaka u našem kraju donekle uspijevaju: trešnje, smokve, jabuke, (breskve i kruške nešto manje), kesteni, šljive, cibori, lješnjaci itd. Na ovaj se način sva zemlja obrađivala i za vrijeme Italije, ali u smanjenom obimu, jer je jedan dio muških osoba našao zaposlenje ili se uputio na more i ukrcao na brodove pa se počelo zapuštati sve ono što nije bilo rentabilno. Višak plodova zemlje koji se ponekad mogao odvojiti za prodaju bili su: vino, kesten, (koji je rastao samo u predjelu zvano Kostanjeve), trešnje, češnjak. Uz nešto mesa koje se dobivalo od domaćih životinja: kokoši, janjadi, kunića, jarića ili teladi, odnosno divljači, na stolu se uvijek nalazio kruh, palenta i ovčji sir. Uz domaću hranu proizvodila su se odlična vina. Višak se rijetko proizvodio jer su ljeta bila sušna, a sunce bi sve ispeklo i osušilo. Ponekad bi došla i tuča koja je također odnijela svu ljetinu. Dosta je vina

Lešice 44

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

iz Sv. Jelene izvezeno u druge krajeve Liburnije. Parcele na kojima se uzgajala loza bile su: Belče, Selo Kostanjeve, Opaće i druge manje parcele. Prodavači vina bili su svi pomalo, a najviše: Strupovičini, Špingaroli, Tonić Butiger, Mate Brivač, Joža Šimić i Frane Škalamera. Sve se ovo događalo od početka stoljeća do 1950. godine.

Poslije je broj čokota smanjen i vina je bilo sve manje i manje. Danas samo još nekoliko obitelji pravi vino za svoje potrebe. Ostali kupuju grožđe u Istri i prave vino i rakiju kod kuće. Ženski poslovi Proljeće: skupljanje suhog lišća grnut veje, čišćenje ravnica za lakšu košnju trave, nošenje stajskog gnoja va lehi i dolčići u košu, sadnja krumpira i fažola, plijevenje nagraćanje krumpira i čišćenje korova prelog, strić ovce. Ljeto: nakon košnje skupljanje sena i nošenje na leđima kući breme oprćeno na plašćenice, žetva ono malo pšenice, ječma i pobiranje fažola, venje žita, pobiranje i sušenje smokvi, mužnja ovci i delanje sira i skuti, nošenje vode iz lokve za napajanje stoke va brinte ili va butače u ljetnim danima kada bi šterna presahla. Jesen: pobiranje grozja i nošenje kući va brinte, pobiranje kumpira i nošnja doma va koše, sadnja kapusa, parićivanje drva za ogrjev i nošnja doma, bremena na plašćenice i to nikada po ravnom terenu već uzbrdo ili nizbrdo. Zima: loženje vatre u kući na ognjišću, hranjenje svinja, kokoši, kao i paša ovci svakodnevno, pređa i suknja vune, pletenje maja i kalceti, spremanje svakodnevnih obiteljskih obroka, pranje rublja za cijelu obitelj i to ručno va kable i na daske, čišćenje stana, soba i kuhinje, a veliko spremanje bilo je jednom tjedno kao što je žulit daski na pode.

Katica Jurinović prede pred Taborićem

45

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Muški poslovi Kopanje zemlje na čitavom imetku, zimi duboko prekopavanje zubanje za sadnju loze, spremanje kolaca za uređenje loze, čišćenje loze, obrezivanje, vezivanje, prskanje, špricat sa vedrijolom i sumporat trse, spremanje bačava i spremanje vina, kuhanje rakije, košnja trave, grabljanje i storit stog, mlaćenje žita na guvne, spremanje slame, sječa drva za ogrjev, uređenje slamnatih dvori, poslovi s tovaron.

Težak pripravan za delo i matiki Muškarci kao i žene su delali i druge poljoprivredne i druge poslove koji su pripadali njihovim svakodnevnim dužnostima. Ako se netko od muškaraca zaposlio na nekim drugim poslovima izvan kuće ili bi išao ploviti, tada su ostali ukućani morali obavljati sve nabrojene poslove, no često je sav teret poslova pao na žene koje su ostale kod kuće. Nekoliko ljudi se bavilo prodajom drva za ogrjev. Jedan između njih je bio i Valčić Frane (Gruži Dolnji). On je živio sam. Drva su kupovali oni koji su imali voz i konje te ih prevozili u Lovran i Opatiju. Prodavala se grabrovina i hrastovina. Sve se moralo raditi da bi se došlo do novca koga nije bilo gdje zaraditi.

Stočarstvo U Sv. Jeleni je svaka kuća uvijek imala nekoliko ovaca i to radi mesa, sira, mlijeka i vune. Kroz vjekove ovca je bila hraniteljica ovoga kraja, makar na mršavoj ispaši koja je dovoljna ovci, kozi i magarcu. I danas se svugdje vide ostaci štala. Kod nas su se to oduvijek zvali dvori. Za svinje je postojao posebni dvor. Svi su ti dvori bili zidani od kamena kao suhozid, a pokriveni su bili slamom. Obično je dvor za 46

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

kravu bio nešto veći i viši te se zvao štala. Takav je dvor u gornjem dijelu imao je veći prostor za smještaj sijena.

Više je obitelji imalo kravu prije I. svjetskog rata, kao i između dva rata, te kasnije sve do pedesetih godina kada je tu živjelo dosta sposobne muške radne snage koja je u ljetnim danima kosila travu za prehranu tih životinja preko zime. Žene su nosile mlijeko na prodaju u Mošćenice i Mošćeničku Dragu.

Magarca (tovara) imalo je više obitelji jer je on bio od velike pomoći na ovako strmom i kršnom zemljištu. Koristio se za prijenos drva, gnojiva, vode i grožđa, kao i za odlazak u Istru. Tovar je imao svoje ime i to najčešće Pulić, Bruna, Mora ili Gobo. Danas tovara nema nitko. Svinju je također uzgajala svaka obitelj radi malo jače prehrane. Danas u Sv. Jeleni već više godina nema svinja. Svaki je mještanin posjedovao, netko više a netko manje, vlastitih pašnjaka (umejki), ali to još uvijek nije bilo dovoljno za ispašu šest do osam ovaca po obitelji kroz čitavu godinu. Baš iz ovih razloga za ispašu su se koristili društveni (komunski) pašnjaci svugdje gdje su oni postojali na brdima iznad Sv. Jelene prema Kobilini i Kremenjaku i prema mjestu Pod Kadanj.

Pod Kadanj Ovo mjesto bilo je vrlo pogodno za prehranu ovaca u ljetnim danima, iz razloga što se tu u blizini nalaze dvije manje lokve zvane kal (dva kala) i jedan mali izvor pitke vode Šternica. U okolini Podkadnja nalaze se također velika prostranstva društvenih (komunskih) pašnjaka zvana: Kobilina, Rovozno, Veli Breg, Pod Kremenjak, Gnojini i dalje Vodna Draga. Još negdje na početku 19. stoljeća oko 1820. godine pa na dalje Svetojelenčani su se odlučili tu napraviti male dvore za smještaj svojih ovaca za vrijeme ljetnih dana. Tu u blizini imali su svoje vrtiće, dolce koje su obrađivali i sadili krumpir, fažol, sijali pšenicu itd. tako da im je gnojivo od tih ovaca dobro došlo. Ti vrtići su morali biti dobro ograđeni da ih stoka ne bi popasla. Kasnije su se pojavile divlje svinje i uništavale su ljetinu pa je i to bio jedan od razloga da se prestanu obrađivati vrtići. Svaki dolac je imao svoj naziv: Va Dolce, Pod Kremenjak, Va Gnojinah, Za Veli Breg, Stajice, Va Ravnin Dolce, Pod Ozrinj, Na Kobiline, Na Rovozne, Na Brežine, Pod Kal itd.

Svoje dvore na Pod Kadnju Svetojelenčani su zvali: Martinov dvor, Drapčev dvor, Brivačev dvor, Piškarinov dvor, Brnetićev dvor, Filipaški dvor, Slamnjakov dvor, Paprićev dvor, Brnabov dvor, Špingarolov dvor, Barčev dvor, Brivačev dvor, Šćocov dvor, Jožov Dvor, Škalamerski dvor. Taj dvor vlasnika Franje Škalamere, podignut je 1836. godine kako to stoji uklesano na jednom od njegovih temeljnih kamena. Pećarski dvor, izgrađen je kako izgleda te iste 1836. godine. U tom dvoru je zadnje vrijeme bila smještena (kuhinja) kućica za pravljenje sira i skute. Svi ti dvori su zidani od kamena lomjenjaka kao suhozid širokih dimenzija, pokriveni slamom.

Dolnji dio koristio se za smještaj ovaca, a gornji dio za smještaj suhog lišća i za spavanje. Svaki dvor je imao svoj predprostor zvan kozara, koji je služio za mužnju 47

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

ovaca. Jedan se dvor preuredio u kućicu. Tu se ložila vatra te radio sir i skuta, pa se taj prostor zvao kuhinja kade se delal sir i skuta. Ta kućica je bila pokrivena škrilama – pločama, radi sigurnosti od požara.

Ostaci Škalamerskog dvora na Pod Kadnje Na lokalitetu zvanom Kadanj iznad dvora koristila se lokva Kal za napajanje stoke (blaga) i za pranje ruku i posuđa, kod izrade sira. U ljetnim danima, kada bi u Kalu bilo manje vode organiziralo se čišćenje Kala (na rabotu) na dobrovoljnoj bazi. Na povišenom prostoru zvanom Na Kadnje prema vrhu, (na udaljenosti 5 do 10 minuta hoda od samih dvora), nalazi se još i danas, živa voda, u zatvorenom prostoru, zvana Šternica. Taj izvor pitke vode ne presuši ni ljeti za vrijeme najvećih suša. U Šternicu se ulazi kroz jedan otvor (vrata) između dva veća kamena bloka postavljena na vrlo maloj udaljenosti tako da je otvor vrlo tijesan. Šternica je pokrivena kamenim svodom. Do vode se dolazi pristupnim stepenicama. Na jednoj kamenoj stijeni uz Šternicu na lijevoj strani uklesan je datum 1799. godina.

Ovdje u Pod Kadnju ovce su se skupljale u stan odmah poslije 1. svibnja.

Svako bi domaćinstvo dalo 5 ovce s mlijekom, pa su te ovce zvane muzice. Udružilo bi se tu oko šest do sedam obitelji, tako da se dobilo mlijeko od 24 do 28 muznih ovaca, a to je bilo dovoljno za izradu po dva lijepa sira težine oko dva kilograma.

Nakon tako osnovanog stada, tzv. stana učinjen je raspored čuvanja ovaca zvan čreda. Ovce su naizmjenično čuvane, tako da je svaka obitelj došla na red svaki šesti dan, (ako je bilo šest sudionika).

Početak čuvanja ovaca počeo bi prvi dan odmah poslije podne, kada se najprije obavljala mužnja ovaca. Ispaša ovaca trajala bi do kasno uvečer dok se ne smrači. Spavalo se na hrastovom lišću (veju) u dvoru iznad prostora gdje su se mogle smjestiti ovce. Ustajalo se ujutro rano, još po mraku, kad je počela mužnja ovaca. Te dvije mužnje su išle u korist pastira iz prvog dana, koji je nakon što je napravljen sir (u bakrenom kotlu), iz prvog i drugog dana otišao kući. Poslije podne bi nastupila treća obitelj. Sada je mužnja išla u korist sinoćnog i jutarnjeg pastira, 48

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

koji je pristupio izradi sira i skute do večeri i ostao spavati u lišću i drugu noć. Nakon jutarnje mužnje i izrade sira i skute (druga tura) otišao je kući. Ukupno je dobio dva sira i dvije skute.

U ljetno doba spavati u lišću bilo je čak i ugodno (naročito za nas djecu).

Ja sam više godina prespavao tu u lišću sa svojom majkom kojoj sam pomagao ložiti vatru i paziti da sir ne bi pregorio. Svaku noć su tu obično prespavale četiri osobe, dvije u svakoj smjeni. Kasnije je u našem dvoru napravljena kućica za izradu sira i skute. Majski (svibanjski) sir cijenio se kao najbolji. Sir se pravio negdje do kraja sedmog mjeseca, a ovce su ostale još uvijek u Podkadnju obično dok nisu počela ružna vremena, negdje krajem rujna. Takav raspored i organizacija čuvanja ovaca trajao je godinama i nikad nije mijenjan. Većina ovaca u to je vrijeme imala svoja imena: Ćuba, Roška, Šarka, Brka, Šarica, Pika, Morica, Beluša, Minja, Nera, Minjica itd. Radi boljeg raspoznavanja pojedine ovce bile su senjane (označene) i to prorezom na uhu: zarezom, isječkom ili odsječkom. Ovcu koja je davala mlijeko zvali su muzica, a ona mlađa koja još nije dala ni janje zvala se jerušica, za staru ovcu koja nije imala janje rekli bi da je jalova. Između ovaca uvijek se našao jedan do dva ovna zvani praz. Po jedna ili dvije ovce nosile bi zvono koje je obavještavalo pastira gdje su mu ovce. Gnoj se vadio iz staja preko zime i raznašao u vrtiće dolce i lešice, koje su bile obzidane suhozidom (kamenom lomjenjakom).

Za vrijeme II. svjetskog rata kada je naš kraj bio okupiran od Nijemaca na dan 1. svibnja 1944. godine u jednom čišćenju (rastrellamento) njemački vojnici došli su do tih dvora iz pravca Šušnjevice po putu preko vrha zvan Gnojini, kao i preko Prodola i zapalili sve dvore, koji su bili slamnati pa su odmah izgorjeli, tako da su ostale samo zidine (merine). Dvore su zapalili jer su tvrdili da se u njima sakrivaju i spavaju ribelli koje smo mi nazivali partizani. Tako su samo u jednom danu Svetojelenčani ostali bez svojih dvora, te je propao sav trud naših nonića koji su te dvore mukotrpno sagradili i održavali godinama daleko od svojih kuća.

Godine 1946. Franjo Škalamera (r. 1902.) ponovno je pokrio svoj dvor, kao i neki drugi, slamom, te ga koristio u iste svrhe kao i ranije za smještaj ovaca u ljetnim danima. Dvori su se koristili do pedesetih godina. Poslije toga svi radno sposobni muškarci su išli na rad u gradove, većinom u tvornice pa su prestala skupljanja ovaca u stan u Pod Kadnju.

Neke divlje životinje i ptice liburnijskog kraja U ovom našem kršnom i djelomično pošumljenom liburnijskom kraju, bez većih ravnica gdje postoje samo dolčići i lešice između Sisola na jugu i Učke na sjeveru, na početku 20. stoljeća viđale su se sljedeće divlje životinje: lisice, kunice, jazavci, zečevi, itd. Bilo je i nešto divljih svinja, ali su se one tek razmnožile poslije II. svjetskog rata, kada su se pojavile i srne. Ptice koje su se viđale i postojale u to vrijeme, dijelile su se na one koje su stalno boravile među nama i na one koje bi došle samo zimi ili ljeti. Zimske ptice bile su dršći, brnjavke, drozgi. Ljeti smo bili 49

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

naviknuti gledati lastavice kako u proljeće rade gnijezda ispod vijenca na zgradama.

Ptice koje su bile stalno među nama jesu: šojke, kosevi i jarebice kamenarke, a od manjih orebac, seničić, gardelac itd. Danas se vrlo rijetko može primijetiti jarebicu kamenjarku.

U ovom kraju danas ima mnogo lovaca i tako je divljači sve manje. Na grebenu od Sisola do Učke ima divljih svinja koje se često spuštaju u nizinu u potrazi za hranom te čine veliku štetu na usjevima i vinovoj lozi. Tu i tamo vide se manje grupice srna.

Za vrijeme mog djetinjstva postavljali smo kamene škrile, labori i lovili ptice. Posebno za ptice kosi, dršći, drozgići i brnjafke, a posebno za jarebice. Za ove prve je trebalo četiri palice, a između se postavila hrana, malo smrekujića, ili malo kruha ili pšenice. Često bi se ulovila ptica, ali često smo ispod škrile našli i štakora (pantiganu). Ako se labor postavljala za jarebicu onda je ta škrila morala biti malo teža, a ispred je imala jedan kamen, stolac na koga se naslonila glavna palica. Preko te škrile, labora trebalo je sve sagraditi sa fraškama, tako da se prolaz samo ostavio tamo gdje je bio postavljen labor. Jarebice su skakutale i morale su proći ispod labora i samo što su dodirnule donju palicu labor ih je poklopila, orebice više nije bilo spasa. Obično je svaka orebica imala oko 1 kg mesa. Labori smo obilazili svako jutro oko 8 sati. Registrirani lovci su zabranjivali ovaj način lova ptica, a mi smo tu predstavljali neku vrstu krivolovaca, ali je u ono vrijeme ptica bilo mnogo pa se to donekle toleriralo, jer se od tog ptičjeg mesa mogao napraviti jedan obrok koji je itekako bio potreban.

Obala i ribarstvo Obalna linija od uvale Jelenšćica do uvale Lučica (prema jugu), prema vlasnicima pašnjaka uz more pripada Sv. Jeleni, a sve je u katastarskoj općini Martina koja se produžuje sve do punte na Kuku. Obalna linija se nastavlja do uvale Stupova (na jugu) i pripada katastarskoj općini Brseč. Dvije katastarske općine Martina i Brseč poznate su pod zajedničkim imenom Brsešćina. Ta je obala naoko iznenađujuća s obzirom na njene reljefne karakteristike. Na više mjesta nemoguć je pristup obali s kopnene strane. Mjesto ispod Sv. Jelene zvano Pod Kuševice pripada vlasnicima Jurinović Pećari kao i mjesto ispod Brseča zvano Pod Sv. Madalenu.

Nekoliko metara od obale na mjestu Pod Kuševice dubina mora iznosi oko 60 m.

Na mjestima Pod Kuševice i Pod Jurovčevo (sve ispod Sv. Jelene), na tamošnjim okomitim stijenama postoje razne špilje u koje se može ući s kopna, ali to mogu samo vrlo spretne osobe. U te špilje sam i ja ulazio za vrijeme dok sam tu živio kao dječak.

Na početku stoljeća pa sve negdje do šezdesetih godina, naši potoci poslije svake veće kiše tekli su prema moru: Pod Brseč, Lučica, Jelenšćica, Uboka, Pišćetak, te potok u Mošćeničkoj Dragi. Voda bi razdvojila pesak (plažu) u dva dijela i tekla bi nekoliko dana. Još se i sada sjećam potoka Uboke, ispred kojeg bi se u moru stvorio 50

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Tratarica Sv. Andrija u uvali Jelenšćica veliki zvir slatke vode. Voda iz potoka bila je crvenkasta od zemlje koju je voda ispirala i nosila u more.

Sjećam se godine 1957. kod jedne vrlo jake i nagle kiše, u Mošćeničkoj Dragi nastala je velika poplava i granje je zatvorilo prolaz ispod općine, te je poplavio hotel «Mediteran» prije «Draga». Bujica je kroz hotel gurala jedan veliki korijen (cok), koji je prošao kroz salu hotela pa sve do mora. Zašto danas nema tih poplava? Moje je mišljenje, a s kojim se ne moraju složiti čitatelji, ovakvo: U domaćinstvima se u to vrijeme ložilo na drva pa se sjeklo drva gdje god je bilo moguće i sva brda uz potok bila su ogoljena, a voda je nesmetano dolazila do potoka koji je ubrzano tekao prema moru. Osim toga, bilo je dosta koza i ovaca koje su brstile drveće i stvarale male stazice po kojima je tekla voda, i kao treće, bilo je tada, čini mi se, i više padavina.

Danas su sva brda obrasla šumom i protočnost vode je smanjena ili onemogućena, te u potok dolazi samo vrlo mala količina vode.

Svetojelenčani su to područje uz more za vrijeme rata koristili za sječu šume i kuhanje morske soli u specijalnim plitkim posudama visine do 10 cm. Uz loženje vatre morska bi voda ishlapila te bi na dnu ostala sama morska sol koja se mijenjala za kukuruz. Ova zamjena se obavljala poslije rata, a sol se nosila u Slavoniju.

Na proljeće smo mi mladi išli brati šparoge kojih na ovim prostorima ima vrlo mnogo. Mi mlađi smo išli i na mjesta na koja su se stariji bojali ići zbog velikih strmina. U ovom kraju kod branja šparoga viđaju se i zmije otrovnice, pa smo kod sebe stalno morali imati štap.

S obzirom na mali pristup obali, ribarstvo se moglo organizirati samo na bližoj plaži, na Jelenšćice na koju se iz Sv. Jelene može doći za 20 minuta, a natrag uzbrdo treba skoro 1 sat. Na toj plaži je još djed Mate Barkovića, današnjeg ribara, sagradio kamenu kućicu za smještaj ribarskog alata i mreža, a služila je i ribarima da se mogu tu skloniti za vrijeme hladnoće i kiše. Tu se nalaze i kućice ostalih 51

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

svetojelenskih povremenih ribara i amatera. Nekada su se nakon upotrebe svi čamci morali povući na obalu zbog bojazni od velikih valova (bure i juga) koji bi ih sigurno razbili. Ranije se riba teško prodavala dok danas, pogotovo u našem turističkom kraju, riba je tražena i sve što se ulovi odmah se i proda. U Brseču je 1956. godine formirana Ribarska zadruga od 38 djelatnika. Samo petorica naših ribara iz Sv. Jelene učlanilo se u zadrugu jer su ostali već bili zaposleni u raznim poduzećima. Većina se zaposlenika zadruge kasnije zaposlila u Tvornici ribljih konzervi «Ika».

Obrtništvo i druge djelatnosti Ovo malo mjesto s velikim je zakašnjenjem dobilo struju i telefon, dok pitku vodu još uvijek nema. Voda se u ljetnim danima kupuje, dovozi cisternama i pretače u postojeće cisterne. Pravo je čudo kako se ovdje pod tako lošim uvjetima moglo osnovati nekoliko obrtničkih radnji: Danijel Velčić /Slamnjak/ – Tkalačka radionica Mate Barković /Na Lokve/ – Ribarski obrt Vladimir Hrelja /Drapac/ – Automehaničarski obrt Miro Kružić /Va Škole/ – Stolarski obrt Miljenko Uhač /Činkovičin/ – Soboslikarski obrt David Škalamera /Brivači/ – Kamenoklesarska radionica Suzana Jurinović /Drapci/ – Trgovački obrt – Brseč Tkalačka radionica i njeni tkalci Tkalac Danijel Velčić iz Slamnjaka br. 25., rođen 1921. godine, svoju je djelatnost i djelatnost svoje obitelji objasnio riječima: Mi nismo prodavali, mi smo samo delali. Mislio je pritom na rad «za druge» po narudžbi od donesenog materijala, preje i ostalog. Mi nismo nosili našu robu na sajmove radi prodaje. Naš rad, tj. samo ruke, naplaćivali smo u zamjenu za sir, za smokve, a djelomično za novac. Godine 1979. Pavica Velčić (Barnabova) naručila mu je jednu plašćenicu i to velu, za nošenje bremena, sijena i drva po strmom škalamerskom zemljištu. Ta je plašćenica trebala biti dužine 8,60 m, a širine dva puta po 5,5 cm. Vunu za tu plašćenicu pripremila je i donijela Pavica sama. Ona je uzgajala ovce, strigla ih svojim rukama, vunu oprala prebrala i očistila. Zatim vunu složila u kudeju i kožom pričvrstila na preslicu prstenastog tipa i usukala u nit prstima s pomoću vretena (sukalo). Onako kako su to radile oduvijek sve žene Brseštine i sve žene iz šire okolice. Preslicu joj je napravio otac, pa se tako posve iscrpio krug svih poznatih činjenica oko jednog naoko neznatnog predmeta – kako se on stvarao i kako je funkcionirao u životnom okruženju zavičaja.

Te je godine Danijel Velčić napravio još nekoliko plašćenica, sve prema potrebi i narudžbi, od kojih su neke narudžbe stizale iz grada Lovrana. Jednu malo 52

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

manju naručila je i moja majka Katarina Jurinović i tom prilikom rekla: Danko, ova neka bude malo manja, trebati će mi za stare dane (tada je imala 78 godina).

Najznamenitiji tkalac Brseštine iz vremena do kojega doseže znanje, bio je nonić Danijela Velčića, Juraj Velčić (zvani Jurićina), rođen u istoj kući Slamnjaki, a umro 1937. godine s 93 godine života. On je ova Tkalačka krosna koja još i danas postoje, nabavio odavna, možda negdje iz Golovika. Tkao je dobro i mnogo, u to vrijeme, pretežno od vunene, ali i od lanene pređe. Na prostoru Brsešćine i Sv. Jelene gdje ima nešto bolje zemlje sijao se i lan (tukao i preo) za plahte (lancune) i za velike vreće u kojima su se gazile i trle masline da bi se dobilo ulje.

Juraj Velčić, a poslije i njegov sin Anton, pa sve do našeg doba i njegovi unuci Vitomir, Miro i Danijel, tkali su najviše vunene pokrivače, ponjave, dvostruke torbe, također od vunene niti, pretežno za muškarce, a za magarce bisagi, koje su služile za prijenos malih stvari, (doručka, vina i ostalog), i već izrečena plašćenice za nošenje bremena koje nose žene.

Pored svog dobro uhodanog tkalačkog zanata kojim se Juraj bavio većinom zimi, u ljetnim danima bavio se i zidarskim zanatom. Zidao je šterne po cijeloj Brseštini, koje su tada bile jako tražene. Njegov sin Anton bio je također tkalac, ali je najviše plovio, pa je tkalačku vještinu u obitelji preuzeo Antunov sin Danijel koji je već kao četrnaestogodišnjak učio od djeda Jure. Isto kao i njegov brat Vitomir, također tkalac poslije kod Pešćinari na Goloviku. I danas još stoje «krosna» u staroj kući Velčićevih u Slamnjakima, u jednoj napuštenoj kući na prostoru Sv. Jelene.

Tkanje šjor Danku nikad nije bio jedini posao. Bio je i pomorac. Ljeti se bavio ribarstvom, a i poljodjelstvom. Tkao je samo zimi, kao i njegov «nonić Jurićina».

Zato ovu kuću domaći ljudi zovu i Jurićinovi. Godine 1943. je za stanovnike Male Učke istkao 20 m sukna. Pored tkanja plašćenica i ponjava, nekada su se tkale jakete, kružote, brageše, donje muške gaće i rakniće, kojima su se ogrtale žene kada bi vodile ovce na ispašu. Sjećam se svih tih predmeta koji su bili u upotrebi kod naših djedova i roditelja sve negdje do 1935./40. godine. Godine 1946. istkao je šijor Danko sedamnaest plašćenica, prije deset godina tkao je po četiri, pet, a danas jedva po koju. Dok je bio mlađi mogao je napraviti dvije plašćenice na dan, a danas mu za jednu treba dva dana.

U ranije doba, na početku stoljeća, kada se djevojka udavala dobila je za «dotu» jednu veliku plašćenicu i jednu dvokrevetnu ponjavu. Od plašćenice se žena u ovom kraju nije razdvajala od svoje četrnaeste godine pa sve do svoje iznemoglosti.

Na tom našem strmom zemljištu sve se moralo nositi na leđima ili na magarcu.

Plašćenica se koristila za nošenje drva, sijena, brinte i butače, u kojoj se nosila voda, te provište, pletene kofe za nošenje mlijeka na prodaju u Mošćeničku Dragu itd. Ovdje je bilo nespojivo i nezamislivo da bi muškarac nosio breme na plašćenici.

Muškarac je svoje breme, drva ili sijeno, vezao konopcem i tako ga nosio na ramenu.

Od starine je mjera za vele plašćenice bila 14 lakata. Za tkanje te plašćenice između dva rata dobivalo se 5 lira čime se moglo kupiti 10 kilograma brašna. Toliko je koštalo i tkanje bisagi, koje su služile ponajviše za nošenje stvari na magarcima.

53

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Tkanje ponjave stajalo je 13 lira. Zadnja ponjava koju je šjor Danko tkao prije 20 godina bila je za njegovu ženu Božu.

Tkalačka krosna duga su oko dva metra, približno toliko i široka i visoka.

Svaki je dio prostora dobro iskorišten. Tu se snuje, navija, naveže i tka. Pomoćni dijelovi su: «kašeta» za «snovaču», s pretincima za klupka vune i drvene klinove pod kojima se snuje, da bi se tako raspoređena pređa napela na «vratilo» samog razboja.

Uokolo vise «grablje i češlji» koji se namjeste u pribijaku brdo. Govori šjor Danko: Ma ni to vela škola, vještina svakako je. Mene je gušt to delat.

Danijel Velčić u tkalačkoj radionici Ribarski obrt Na plaži Jelenšćica, pojedini Svetojelenčani imaju svoje male kućice za smještaj svojih barčica i svojih mreža za povremeno ribarenje. Tu se nalaze kućice Romana Uhača, Petra Barkovića, Antona Velčića, Romana Filipaša itd. Još za vrijeme onih prvih država njihovi očevi, Štefo Uhač i Frane Barković bi ponekad otišli baciti mreže s namjerom da nešto ulove za marendu, a neki veći ulov se nije ni očekivao. U uvali Lučica svoju kućicu i barku imao je Joža Špingarol Šimić. Kasnije njegov sin Viktor, a zatim unuk Rude, koji je bio veliki zaljubljenik u ribarstvo i da nije otišao u Kanadu danas bi sigurno bio veliki profesionalni ribar.

54

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Jedini profesionalni ribar ostao je Mate Barković koga su Dražani zvali «Brivačić». On je imao svoju kućicu i kompletnu ribarsku opremu za noćno ribarenje i to veliku barku zvanu tratarica na koju se ukrcala mreža zvana trata (vrsta migavice). Zatim je imao dvije manje barke na kojima se nalazio po jedan veći feral zvani «Petromax». Za takvu vrstu ribolova bilo je potrebno najmanje 6 ribara i 2 svećara. U ribolov su išli po mraku, kada nije bilo mjesečine. Čamci s feralima išli su van na pučinu odmah, čim bi pao mrak i tražili ribu. Kada bi se skupilo više riba ispod čamca, tada bi se riba objedinila iz dvaju ferala i jedan bi polako veslao prema kraju većinom do uvale Uboka gdje je more bilo duboko za visinu mreže. Zatim kada je svećar bio na određenom mjestu zvanom pošta, počelo je opkoljavanje ribe mrežom koju su spuštali ribari iz veće barke tratarice. Cimu su primili ribari na plaži, dok je tratarica opkoljavala barka koji je na sebi imala feral držeći ribu na okupu. Kada je riba bila zaokružena ako se trata vukla na pesak onda su sa svake strane po tri ribara otpočela s potezanjem mreže prema pesku. Kada je ustanovljeno da mreža dira dno i da riba više ne može isplivati iz okruženja, tada je svećar izašao van preko sredine šaka mreže, tako je riba otišla u šak, tzv. vreću mreže koja je bila nešto gušćih oka od ostalih dijelova mreže. Nakon što je mreža istegnuta do šaka započelo je sa črpljenjem ribe lopradama i punile kašete ili istresale u barku refužo. Ako se trata vukla na barku trataricu postupak je bio sličan. Lovile su se tada lokarde, škombri u svibnju, a kasnije golčići i sardele, a ponekad i plavice.

U svibnju 1945. godine nije bilo odraslih ribara, jer su bili u raznim vojskama, pa smo mi dečki od 16 i 17 godina išli na ribariju s našim barba Matetom. Baš te noći išli su svećari van kao i obično te se odjednom pročuo glas svećara: «Imam pod barkom veliku količinu lokardi», koji se kod inače zovu škombri. Nije bilo druge nego odmah pripremiti velike mreže trate za spuštanje. To je bilo u uvali Uboka.

Sve se dalje odvijalo po običaju, ali kada je «svećar» izašao van preko trate uslijed velike količine ribe, trata je plivala i vukla se vrlo lagano. Tada smo ulovili tri pune barke ribe. Mene je zapao zadatak da jednu punu barku ribe odveslam do Mošćeničke Drage. Druge dve barke su odveslali moji prijatelji. Ribu smo stavili u kašete te ukrcali u kamione i odvezli u riječku ribarnicu. Kako je to bilo vrijeme tek po završetka rata, šef tržnice je odredio da se ta riba mora razvoziti po selima Kastavštine, tako da smo u svakom selu pustili po 5 do 6 kašeta prema broju stanovnika: Pehlinu, Sv. Mateju, Saršoni, Marčelji pa sve do Klane. Na povratku smo sakupljali kašete i novce koje su nam predali mjesni odbornici. Zarada se dijelila po užance: vlasniku, principalu jedna polovina, a druga polovina se dijelila tako da je svećaru, šal del i pol, a ribarima svakome po del. Nakon što je barba Mate Brivačić ostario, naslijedio ga je sin, također Mate koji ima ribarski obrt, ali s modernom opremom.

Iz zahvalnosti za Božju pomoć Mate Barković (mlađi) zavjetovao se podići križ na obali mora. Matin djed je bio moreplovac još u vrijeme jedrenjaka, a otac Mate, ribar od djetinjstva do smrti. S njime je i sin Mate naučio svoj zanat, ali nije imao muških potomaka, pa je mislio da će se tradicija prekinuti. No, njegove su se kćeri uključile u ribarstvo, a došla su i dva zeta ribara. Mate je kasnije dobio unuka 55

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Marka, koji bi također jednoga dana mogao postati ribar. Priča se kako je Mate 1969. godine jedini put u životu ulovio tune. Imale su oko 5 kg svaka a bilo ih je ni manje ni više nego 153. Mate je to svima prepričavao, jer je to brojka iz Evanđelja, kad su u Petrovoj mreži, koju je bacio na Isusovu riječ, bile baš 153 ribe. Zavjet se konačno ostvario.

Uboka, mala slikovita uvalica podno Mošćenica, s predivnom plažicom, okružena strmim stijenama, pod kojima je priroda oblikovala malu špilju, odabrana je za mjesto križa. Križ je napravljen od nehrđajućeg čelika (inox) u radionici Mauros u Vodnjanu. Dovezen je u Mošćeničku Dragu, a potom lađom u uvalu Uboka i 29. prosinca 1999. godine postavljen na ulazu u špilju. Radove su obavili djelatnici Eurogranita iz Sv. Jelene. Križ je dan prije postavljanja blagoslovio župnik iz Mošćenica Marijan Galović. Ovaj križ stoji kao znak koji nas uvijek prati, od krštenja do smrti, a ovdje kao zahvala za Božju zaštitu va ribarije kroz sto pasaneh let*.

Mate Barković Brivačić u uvali Jelenšćica

*

56

Preuzeto iz Istarske Danice, 2001., str. 231

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

OBIČAJI Maškare Postoje razna mišljenja o porijeklu vrlo duge i prastare tradicije maškara.

Pretpostavlja se da su nekada ljudi vjerovali kako svojom vikom, pjevanjem i skakanjem mogu otjerati zlu zimu i radovali se da od tog dana nadalje ne treba više vatre u pećima, pa su ognjišta ostala sljedećeg dana nenaložena i puna pepela.

Možda je i to razlog što je taj dan u narodu dobio naziv Pepelnica.

Od tih davnih vremena do danas «karneval» ili «pust» se umnogome izmijenio. Prilagođavao se vremenima i običajima koji su se stvarali.

U Sv. Jeleni nekad su maškare obilazile domaćinstva u večernjim satima od 18 do 20 sati, a drugi dan se nagađalo tko je to mogao biti jer su maškare bile pokrivene. Takvo obilaženje kuća počelo bi oko 20 dana prije «pusta». Za vrijeme mog djetinjstva, mi djeca maškarali smo se i od pusne nedjelje do samog pusnog dana, koji uvijek pada u utorak, išli po kućama i ljudi bi nas darivali jajima, suhim smokvama, jabukama, orasima i mendulama.

Maškare 1960. godine i Romano Uhač, maškare 2000.

U poslijeratno vrijeme, vlast nije simpatizirala maškare, ali se običaj nastavio pa su maškare i dalje obilazile obližnja manja sela. Godine 1960. (slika) skupilo se nas dvadesetak. Najstarija maškara sam bio ja obučen kao crnac s afričkim šeširom na glavi, zvani «Casco». Imao sam 32 godine. Obišli smo Sv. Jelenu, Golovik, Martinu i Brseč. Svirač je bio Riko Muškardin, koji danas živi u Americi. «Pusta» smo nosili na nosilima (čivere). Bili smo darivani i veselju nije bilo kraja. Stalno se pjevalo, plesalo i sviralo. Navečer se napravila zajednička večera s plesom. U utrobi pusta se nalazila mala bačvica za sakupljanje vina kojeg se dosta dobilo. Otada pa sve do danas ta se tradicija u Sv. Jeleni nastavlja. Na svaku pusnu nedjelju skupi se omladina i svirači kojih danas ima više. Obilaze Sv. Jelenu, napravi se marenda i dalje odlaze maškare prema Goloviku, Martini i Brseču, baš kao nekada. Navečer ih čeka večera i ples, pjesma i zabava. Ako se sve nije konzumiralo, onda se to nastavlja 57

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

na dan «pusta», u utorak. U Mošćeničkoj Dragi postoji već dugogodišnja tradicija da se sudi «pustu» i to na pusnu sredu kad ga se spali u raketi.

Kako se nekad tancalo na ravnice Nedeju prije pusta zovemo pusna nedeja i baš na taj dan kada smo ispraćali maškare u Sv. Jeleni 1997. godine, Petar Barković (Perić Šćocov), ispričao mi je događaj o plesu «Na ravnice» kod crkvice Sv. Jelene. Zajedno smo posjetili to mjesto te mi je ispričao ono što mu je pripovedal njegov otac: «Moja nona Katica, rođena Velčić (Slamnjaki) 1887. godine, bila je udana za pok. Antona Barkovića (Tunčića Šćocovega). Imali su tri sina i jednu kćer. Najstariji Frane Barković bio je moj otac. Budući da mi imamo jedan umejak, kraj same crkvice Sv. Jelene, tu su jednoga dana čuvali ovce majka Katica i sin Frane i ona mu je ispričala ovaj događaj» . Otac Frane ispričao ga je sinu Petru Barkoviću (r. 1951.), a onda ga je on ispričao meni. Katica poveda ovako: «Kada san bila otročica, počelo se govoriti da bi bilo dobro tu ravnicu ispred crekvi Sv. Jelene poravnat i zdricat pa bi se tu moglo tancat. Mladići su se zajeno «ćapali» posla i lepo je poravnali kako jaje (elipsa) tako da je sve bilo gotovo do Jelenini 1896. leta. Za svirače ni bilo problema, aš su tu bili već navajni domaći sopci: Frane Jurinović, Drapac, ki je sopal va malu sopelu, a drugi je bil Tone Ulijanin Škalamerski, ki je sopal va mih. Tu se počelo tancat vajceri, polke i mažurke zajedno zapolne, pa se to nastavilo do kasno na večer. Koliko se prašine diglo, to se ne zna. Na kraju se nije primijetila nijedna travica, to je bila samo zemlja (zemljana podloga).» U isto vrijeme su napravili male zidiće oko velikih stabala lipa koje su rasle u blizini ravnice. (Te četiri lipe i danas postoje.) Taj je zidić služio za sjedenje i odmor u pauzi poslije plesa. Netko se sjetio da bi taj događaj trebalo negdje utvrditi, zapečatiti, pa su na jednom većem komadu kamena uklesali godinu u kojoj je počeo tanac na otvorenom pul Sv. Jeleni, 1896., na Jeleninu. (Vrlo je teško pročitati, ali se taj uklesani datum i danas prepoznaje.)

Na toj ravnici organizirao bi se i tanac u pusne dane i tako se ta užanca nikad nije prekidala. Moja majka, isto Katarina, rođena je 1901. godine, i ona je meni pričala da se tu tancalo i za vrijeme dok je ona bila djevojka, (poslije I. svjetskog rata), pa je nekoliko dana prije Jelenini nagovarala svog brata Franeta, da gre tu ravnicu pokosit, aš je trava bila visoka. On je bil vrlo dobar kosac, a bil je i dobar tancador. Majka mi je ispričala da nitko nije … maril ča se diže velika prašina skoro do kolena (kako se ono reče). Vikalo se tada Vužgi ga, Blaž! Svi su bili veseli i zadovoljni. Pored plesača, tu su bili i kantaduri, ki su kantali po domaću, svakako uz čašicu vina kojeg nije manjkalo. O tome se kasnije mnogo pričalo i pripovijedalo i jedva čekalo kada će doć nova Jelenina.

Tu malu sopelu Franeta Drapčevega još i danas (pokle više od sto let), čuva njegov unuk Branko Jurinović. Poslije 1918. godine, došla je okupacija Italije pa je druga generacija razmišljala malo dalje: kako poboljšati tu plesnu podlogu radi sprečavanja prašine. Organizirali su i postavili jedan tavulac, daščani pod. Svakako 58

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

da je to bilo puno pogodnije i ljepše. Ja sam tada imao 7-8 godina i dobro se toga sjećam. To se možda ponovilo još nekoliko puta, ali je bilo skupo, pa se od toga odustalo. Svirači na tim plesovima su bili Adam iz Mošćeničke Drage, ili Ivanić iz Obrša (na harmonici) David Sandalj (Filićev) truba i bubnjevi, mali Bakalarić zvani Gopčić iz Mošćeničke Drage. Poslije se ples organizirao na terasama ispred Špingaroli ili ispred kuće (Tunčića Brivačeva) Va Suplave. Za vrijeme II. svjetskog rata svirao je ovdje i Drago Galović iz Zagorja na harmonici (Rosa munda i Le compare Giacometto, bili su hitovi). Poslije rata pod novom državom, mladići su odlazili na rad u Rijeku, a mnogo njih je išlo i ploviti na brodove. Tada se mladost počela osipati. Od 1945. do 1990. godine, 44 mlada čovjeka otišla su u bliže i dalje krajeve, u tuđinu, «trbuhom za kruhom». Čuo sam više puta od naših starijih kako je ispred crkvice Sv. Jelene stradao Felice Olitov: Jednoga dana Felice se našao u blizini crkvice Sv. Jelene, a spremalo se veliko nevrijeme. Felice se sklonio ispod nadstrešnice ulaza u crkvicu da bi se zaštitio od kiše. U tom trenutku udario je grom u zvono crkvice i munja se spustila dolje po lancu zvona do onog mjesta gdje je Felice sjedio. Odjednom je Felice primijetio da je potpuno gol. Grom je na njemu spalio svu odjeću. Ipak, sve se dobro završilo jer je Felice ostao živ i bez ozljeda, osim što je proživio nekoliko neugodnih trenutaka kada je u selu, onako gol morao potražiti nešto odjeće da bi došao kući. Crkvica je sagrađena na manjem uzvišenju i u blizini dalekovoda, pa je tako stalno izložena udaru gromova, što se vidi na oštećenjima zvonika, kao i vratnim vratnjacima, od kojih je jedan napuknut baš od udara groma. Obično grom udari u zvono, pa se zatim spušta po željeznom lancu (i to vrlo često), tako ljudi ni u crkvi nisu na sigurnom.

Pogrebni običaji Svetojelenčani svoje mrtve pokapaju u zajedničkom groblju brsečke župe kod crkve Sv. Stjepana kako je to već prije spomenuto. Postoji u Sv. Jeleni jedna vrlo stara užanca, da za pokapanje svojih mrtvaca postoji čreda, odnosno redoslijed, koji se odnosi na sva postojeća domaćinstva. Prema tom rasporedu četvero ljudi iz mjesta uvijek brinu za iskop groba i sahranu mrtvaca, kao i za njegovo nošenje. To puno znači za onu obitelj koja je pogođena nesrećom da bar za to ne mora brinuti.

Danas iskop groba obavlja određeni čovjek (grobar), koji činia sve potrebne radnje oko iskopa i pokapanja mrtvaca. Nadalje, postoji užanca da kada netko umre, skupe se ljudi u kući i oko kuće mrtvaca, a domaćini ih nude bukaletom vina. Kada je netko umro u Škalamerskoj kući, također se nudilo vino pa je bukaleta išla od ruke do ruke te je došla i do pokojnog susjeda Milića koji je volio popiti čašu vina. On je bukaletu nagnul i toliko popil da su mu suze došle na oči. Stara teta koja je nudila vino upitala ga je: Milić, ča van je neš slabo? On se malo sabrao i odgovorio: Ni mi niš, samo sam se domislel na pokojne. Danas kada netko umre odmah dolaze mrtvačka kola i mrtvac se odveze u mrtvačnicu u Volosko, te se drugi dan prije pogreba doveze u brsečku crkvicu Sv. Križa nekoliko sati prije pogreba. Tu se skupe ljudi koji prate 59

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

pokojnika u stolnu crkvu Sv. Jurja, a zatim se kolicima odveze na groblje gdje se obavi pokop. Ako danas bacimo pogled na brsečko groblje vidjeti ćemo da se ono po nadgrobnim spomenicima ne razlikuje od bilo kojeg velegradskog groblja.

Kako se drugoška živelo va Sv. Jelene Ovo sam sjećanje zabilježio od Zore Werndorfer koja je danas stanuje u Genovi. Rođena je u Rijeci 5. lipnja 1921. godine, a udala se 16. veljače 1944. Njen otac Mate rođen je u Sv. Jeleni, te je ona kao dijete često s njime dolazila ovamo i ostajala po nekoliko dana. Stoga se dobro sjeća običaja iz življenja njenih djedova u Sv. Jeleni. Oni su govorili po domaću, pa tako i ja želim ovdje zapisati: «Drugoška su na gumne mlatili žito i fažol z cepima. Posebno je bil veli događaj i te noći spat va slame vane na otprtom. Od veselja smo delali sakakove kumedije i tu se ga ni zaspalo do pol noći. Užanci su tu bile takove da su na Jivanju mladići parićali kres i važgali su ga na večer. Onda su spalili jednega čoveka od slami. Nesan pitala ča to znači. Mladići su skakali preko ognja i škomećevali ki će daje skočit. Armonika je zvonila pa su tancali i kantali do kasno u noći. Bukaleta se prenašala od ruki do ruki. Armonika Triestina ni prestala i stalno organala.

Kada su ubili prasca je bila fešta. Jutro su ga ubili tako da ga je nekoliko njih držalo za nogi, za rep i za oba uha. Jedan ga je onda zaklal tako da ga je probol z nožen va srce. Nakon tega su ga polevali z teplun vodun i obrili, a glavu su opalili i obrili. Prasca su onda stavili na dva kavaleta i na dve daski i počeli su bekarit. Jedan od njih je bil glavni i delalo se kako je on rekal. Zdola su stavili jedan kablić kamo je tekla krv ku su kašneje koristili za delat olita. Kada su prasca držali on je kvilil, a mi deca smo jimeli straha pa smo se šli skrit, ki semo ki tamo, a neki su šli i pod posteju va kamaru. Mehur su zneli i dali su ga nan dece. Mi smo ga oprali i napuhnuli pa smo dobili balun za se igrat. Mozak su dali gospodaru da ga on poje ili kako su rekli poji. Sa prašćevina se na kraje posolila i stavila va kadu. Najprvo špeh, a pokle pršuti i drugo meso. Olita su prale ženske, a muški su rezali meso za kobasice. Te kobasice su se stavile zajeno sušit pod gredi va kuhinje. Krv se pomešala z žutin grizon i storili su olita (krvavice). Kada su bekari prišli do prvega mesa zajeno se počel kuhat obet.

Kapuza ni smelo falit. Kada je so delo bilo finjeno šlo se na obet, a to je bilo negde pod večer. Na pol dela kada su bekari prišli do droba zajeno su kuharice šle frigat drob črni za marendu. Pokle večeri se pilo i kantalo. Nikada se ni dogodilo da su bekari šli trezni doma. Nekemu je bilo slabo od masne hrane. Bilo je tu i riganja. Za plaću je bekar dobil jednu pečanju, bišteku.

Barba Jure je bil brat od nonića, na glave je jimel vezan jedan facol na kvadrići beli i črjeni. Mi deca smo čuda pokle tega saznali da je to bil hrvatski grb.

Na uhe je nosil jedan lepi rećin morčić, brageše široke na rigi od veluda. Va usteh je vavek pipu jimel. Sedel je vavek pul ognjišća i čital libar Franina i Jurina, Hrvatski kalendar tiskan va Pazine, a morda i va Zagrebe. Njegova žena je bila Margareta.

Vavek je pod bok nosila vunu i preslicu. Po pute je hodila i prela. Oni su bivali 60

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

tu blizu pul sused zvani Frlani. Pokle je va toj kuće bivala teta Tunka ka je rodila šestero dece.

Jedan put je teta Katica bila v Reke pul nas pa me je otac poslal dole pul nonića Škalamere va Sv. Jelenu. Ja i teta Katica smo šle na brot. Kada smo bile pod Pećari brot je fermal i mi smo se ukrcale na jenu barku ka nas je skrcala na Lučice.

Zgorun do Pećari smo šle hodeć jeno pol uri. Pokle tega smo malo počinule. Teta Katica je skuhala kafe ješmikadu, popile smo i šle napret zgorun do Škalameri (opet jeno dvajset minuti). Volela san jako semo prit. Nonić bi mi vavek rekal Zorice, da nebiš pala pod zid. Ja sam onda jimela jeno sedam let i san jako malo znala govorit hrvaski. Jednon prilikom bila san žedna i nesu mi oteli dat vodi dokle nisan rekla dajte mi vodi po hrvaski i tako malo po malo san se navadila govorit po domaću.

Kada je umrla nona, prišli su mladi judi i stavili su je va kasaletu i nosili po ceste do Brseča. Zgor Podini na Gromačice su se fermali, kasaletu stavili na sred cesti. Tu su prnesli kruha i črnega vina. Kada su to pojili i popili su šli napret do Svetog Stepana va Brseču. Pokle san čula da se marenda više ni delala.

Na mašu smo hodili saku nedeju, više va Mošćenice nego va Brseč aš su va Mošćenicah lepče kantali na organeh. Nonić bi vavek nosil v usteh jenu kitu bašeljka. Po ceste smo imbatili jenega čoveka ki je jimel velike mustaće. Nonić ga je pital A ste ča jutro dobro ručili, a on je rekal san baš dva jaja na mehko. Mi, deca smo se počeli smet, aš su mu mustaće bile žute pa ni moral reć ča je pojil. Pokle se smel i on. A zapazil je i to da mu se mi deca rugamo. Nonić je to opazil pa je rekal Ova Fijumanka mora vavek neš kombinat.

Pul Škalameri su va dvore bile ovce i saka je jimela svoje ime: Pika, Šarka, Šarica, Roška, Ćuba. Praz je jimel svoj zvonac ki mu je visel na vrate. Pul dvora su bili veliki stogi sena i slami. Va štale je bila krava Bruna, a pul kravi koza i malo daje je bil tovar Pulić. Prasac je jimel svoj posebni dvorić i korito va kemu se stavjalo jist.

Kokošinjac je bil vane. Žrva su bile prvo va konobe, a pokle va štalice, aš va konobe ni bilo mesta. Tu su žinske i muški na ruke morali vrtet gornji kamik kega ni baš bilo tako lahko vrtet. Mlela se šenica, ječam i frminta za palintu i kašicu (skrob) kega se jilo z vinon i mlekon. Žinske su po zimi veje grnule i nosile doma va vejnake za stavjati pod blago da bi se dobil gnoj kega su pokle nosile na lehi va koše. Muški su kopali zemju z matikun, rogima i caponum. Da bi se posadilo trsje moralo se zemlju zubat (dubine 80 – 100 cm).

Kruh se pekal pod raminun. Na vrućem ognjišću se položilo testo, pokrilo sa raminon i zgora su stavili malo ugnjena i za jenu uru kruh je bil pečen. Nonić mi je odrezal malo teplega kruha i stavil nutra malo špeha ki se je malo stopil i to se mane jako pijažalo.»

Božićne priče djedova u Sv. Jeleni Moji unuci, Ana i Andrea, zamolili su me da im ispričam sjećanja na božićne običaje u mom djetinjstvu pa sam im opisao Božićne doživljaje u Sv. Jeleni.

61

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

«Prije 60 i više godina, živjeli smo pod okupacijom fašističke Italije. U našem selu u ono doba bilo je puno djece. Moja mama je imala četvero, njena sestra Tunka šestero, a brat Frane je imao petero djece. Svi su živjeli u Sv. Jeleni. Djeca su blagoslov Božji, a bili smo i korisni, svaka je ruka bila dobrodošla, i makar mala, imala je svoju namjenu. Jedan je čuvao ovce drugi je pomagao plijeviti krumpir, treći je išao po drva s tovarićem, itd. Svi skupa uz djeda, sakupljali smo sijeno i obavljali žetvu, iako je bila mala, jer se kod nas sijalo malo pšenice. Oni koji su bili malo veći, s djedom su kopali zemlju ručno, motikom, za sadnju krumpira, koji je bio jedna od glavnih namirnica u našem kraju. Nedjeljom smo iši na misu u Brseč ili Mošćenice, a zatim smo u ljetne dane išli na kupanje na Jelenšćicu ili na Lučicu gdje smo naučili plivati.

Zimi smo bili više slobodni i za božićne smo blagdane imali više vremena.

Naročito za vrijeme školskih praznika, koji su trajali do «Befane» odnosno Sv. Tri Kralja. Pored svih nastojanja što su nam Talijani nametnuli, ipak smo primjenjivali i održavali, katkad polujavno, naše stare hrvatske božićne običaje na materinskom jeziku, kojim su govorili naši stari. I pored ograničenja tiska na hrvatskom jeziku do nas, ilegalno, dopirali su časopisi Istarska Danica, Zabavnik, kalendar Jurina i Franina, itd. U crkvi su se žene služile knjigom «Oče budi volja tvoja», a sam je narod skrivao čitanke i pjesmarice iz svog djetinjstva, kad je pod Austrijom škola bila na hrvatskom jeziku.

U takvim smo političkim prilikama i okolnostima u nemogućnosti izražavanja vlastitog identiteta, doživljavali i božićne blagdane. Tada nas majka nije budila ujutro da nas vodi u školu, već na jutarnju misu, «zornicu», tijekom cijeloga adventa – došašća. Tu smo pjevali pjesmu: «Poslan bi anđel Gabriel». Nije nas sprječavala ni bura ni hladnoća. Zornica je počinjala u 5 sati ujutro, tako da smo od kuće morali krenuti u 4 sata, ali već smo u 7 sati bili natrag. Ja sam obično na zornicu išao sa starijom sestrom Anom. Na cesti smo se priključili drugim prijateljima i tako nam je bilo ugodnije hodati u društvu. Do Mošćenica smo imali 3 km i isto toliko do Brseča. Voljeli smo ići u Mošćenice, jer su tamo bili bolji pjevači i ljepše su svirali na orguljama.

Pred sam Badnjak ili Viliju Božju, kako smo mi govorili, postavilo bi se jedan veliki cok (panj) na ognjišće, koji je polako gorio cijelu šetimanu.

Sjećam se kad sam imao 5-6 godina, skupile bi se žene i djevojke te bi išle okolo po selu i pjevale pjesmu Bog se rodil na ta večer, na ta večer Vitlinjome.

Na zadnji dan godine išli bi po selu muževi. To se zvala «Koledva». Oni su pjevali Oj Fijole, staro nam leto gre, pa bi još dodali Kamarica škripje, majka sina zibje, kamarica propade majka sina popade. Nosili su sa sobom bisagi preko ramena, te su bili darivani suhim smokvama i kobasicama, a tu nije izostao ni bocun za vino. Na kraju bi napravili feštu. Pred svakom bi kućom zapjevali i dodali pokoju smiješnu zgodu.

Kako je na Božju Viliju bio obvezatni post i nemrs, za taj se dan pripremao bakalar i friške ili slane ribe. Obavezno su se u svakoj obitelji frigale fritule. Na 62

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

ognjišću se pekao domaći, malo bolji kruh. Postilo se do navečer. Blago (životinje) toga dana nije smjelo biti gladno pa se posebna pažnja posvetila kojem novopridošlom janjčiću.

Taj dan nismo išli spavati do polaska na ponoćku. Na ponoćki smo si dali oduška pjevajući «U se vrijeme godišta, mir se svijetom navješta». Te noći crkva je bila puna ljudi, čak su neki morali ostati pred vratima.

Na Božić se bolje jelo nego ostale dane. Kuhao se kupus s mesom. «Žvacet» (sličan gulašu) od kokoši s njokima i pečeno meso s krumpirom. Žene bi napravile i slatko, kubloh ili slično.

Najljepša su mi sjećanja iz djetinjstva vezana uz običaje oko Božje Vilije, Božića, Nove godine i Sv. Tri kralja ili talijanski Befana što je dan darivanja kod Talijana. Naši učitelji bili su Talijani pa smo uz naše vjerske pjesme pjevali i njihove, kao npr. Tu scendi dalle stelle o Re del cielo.

Poslije Nove godine do Befane dijelila se dobra ruka. Darivala su se uglavnom djeca. Mi smo dobivali po koju jabuku ili kasnije naranču, suhe smokve, orahe ili mendule. Onda nije bilo lako darivati dobru ruku, ali se svejedno nešto pronašlo.

Danas su drugačija vremena i nije teško darivati neko dijete igračkom, čokoladom, bombonima itd. Mi smo se zadovoljili s malim stvarima i bili smo kuntenti.

Mnogo godina kasnije sastajali bismo se mi Opaćari na Božić poslije podne u gostionici u Brseču kod «Batelani» i tu bismo zapjevali u društvu i to hrvatske, talijanske i slovenske pjesme. Jednu prostoriju bi šjora Mimica obično rezervirala za nas Opaćare. Čini mi se da su se nekada ljudi više družili, smijali i pjevali.

Uspomene na vazmene doživljaje U korizmi smo svaki petak išli na križni put i nosili dvije svijeće i križ u crkvi od postaje do postaje. Većina pučanstva nije razumjela što se moli na latinskom jeziku. Jedini je Dobrilin molitvenik «Oče budi volja tvoja» poslužio svrsi.

Na Veliku srijedu, četvrtak i petak, pjevala se «Muka Isusova». Tada bi puk uzviknuo: «Propni ga, propni ga.» U tim obredima na hrvatskom nas carabinieri nisu ometali, barem ne javno.

Na Veliki Petak išli smo do prikazanog Isusovog groba na jednom pokrajnjem oltaru, a navečer, umjesto crkvenih zvona koristili smo škrgetalnice. Na veliku subotu ujutro, prije svečane Uskrsne Svete mise, krenula je procesija oko crkve pjevajući prigodne psalme. Nakon toga blagoslivljala se voda. Zatim se nastavljala Sveta misa.

Treći dan po Svetom pismu, Isus uskrsne, a to je ustvari kod nas bio Vazanj. Na znak svećenikovog latinskog glasa: Gloria in excelsis Deo, sva su zvona počela zvoniti.

Dok smo mi momci u tijeku velike šetimane obavljali već opisano, ženske su pripremale pince, bojale jaja treskama od suhog rujića ili na neki drugi način. Sve se nosilo na blagoslov u crkvu na Vazanj.

Na sam dan Vazma išlo se na Svetu misu u 10 sati s hranom u košarici.

Naravno, da smo uz materijalnu njegovali i duhovnu stranu, ispovijedali se i pričestili.

63

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Tada se nije smjelo jesti prije pričesti pa smo ponekad bili i gladni. Poslije podne nastupilo je vrijeme picanja jaja. Na cesti, u skupinama gađali smo jaja novčićima.

To je bio glavni događaj dana za nas frkalase. Onaj koji je pogodio jaje imao je pravo skupiti svaki novčić koji nije pogodio jaje, odnosno koji se nije u njega zabio. To se gađalo na udaljenosti od 2 do 3 metra. Znalo se dogoditi da se na jednom jajetu zaradilo više nego što je bila njegova vrijednost.

Stariji muškarci išli su va oštariju igrati na karte briškulu i trešetu. Gubitnici su platili litru vina. Vino se prodavalo na otav, kvartin, pola litre, 1 litru i doppio, dvije litre vina. Pojedinci su igrali na boće. Jedna partida se računala 21 punat, a igralo se i na izbijanje, buttaresta.

Navečer, kada bi se smračilo, stariji mladići bi išli u Brseč ili Mošćenice na ples u Dopolavoro. Bila je to fašistička institucija za rekreaciju i odgoj mladeži.

Vjerojatno ovaj osvrt na običaje iz mojega dječaštva nije potpun, jer su prošla mnoga ljeta, a pamćenje pomalo izdaje svježinu događaja. Ča su jili naši stari* PRVA RUŠNJA (ujutro kod ustajanja): Črno kafe z kruhon Belo kafe z kruhon Zdelicu mleka z kruhon Te od lipi (čaj od lipe) z kruhon Te russo (ruski čaj) z kruhon Te od šipka (šipkov čaj) z kruhon DRUGA RUŠNJA (kasnije oko 10 sati): Kalandraka (Bakalar s krumpirom) Kalandraka od mesa (meso s krumpirom) Kobasice s krumpirom Kobasice s jajima i kruhom Fritaja od šparog Lukići (gljive) s jajima OBED (Ručak od 12 do 13 sati): Jota s mesom (maneštra s kupusom i rebarcima, začinjene tzv. peštom, pripremljenim od dobro isjeckane suhe pancete i češnjaka) Pašta i fažol (tjestenina s grahom i kobasicom) Njoki z gulašon Paštašuta z gulašon (tjestenina s umakom od mesa) Palenta z gulašon Kumpir z gulašon *

64

Ova hrana pripremala se za težake (kosce, zidare, kopače i sl.)

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Lešo meso, kobasice, zarebarnik, itd.

Njoki s zecon ili kunićem Kumpir na gulaš od janjetine Pohano meso z prilogon (kokoševina) Rižot z meson (gulaš) JUŽINA (od 16 do 17 sati): Slane sardele z kapulicu na salatu i kruh Pršut i sir (za veće blagdane) i kruh Fritaja od šparoga Kobasice i zarebrnjak z jaji i kruhon VEČERA (od 19 do 20 sati): Juhe razne z meson (lešo) Kumpir z radićen Kumpir z broskvami (zeljem) Kaša z mlekon Kaša z vinon Riži sa skutu slanu SALATE: Zelena salata, fažol na salatu, pomidori na salatu, kumpir na salatu, slane srdele na salatu, radić na salatu.

PIĆA: Vino črno i belo, bevanda, ostenica (voda s vinskim octom), smrekovica, rakija dropovica, itd. Škola u Brseču i Sv. Jeleni Škola u Brseču izgrađena je 1868. godine. Kasnije je 1882. godine za učitelja i ravnatelja mješovite pučke škole u Brseču bio postavljen Nikola Pajalić rođen u Baški na otoku Krku. On je tu službu obavljao od 1882. do 1926. godine.

Iako se promijenila vlast, u prvoj poslijeratnoj godini 1918.-1919. obavljen je redoviti upis u školu i 16. rujna 1918. godine počela je nastava na hrvatskom jeziku. U međuvremenu potvrđen je raspad Austro-Ugarske Monarhije, a Istru je zaposjela talijanska vojska. U školu je kao predmet uveden talijanski jezik po jedan sat na dan. Umjesto himne Carevke, Austro-Ugarske Monarhije pjevala se pjesma Sadila sam bosiljak.

Učitelja Nikolu Pajalića talijanske vlasti otpuštaju 1926. godine jer je bio jugoslavenski državljanin, a talijansko državljanstvo nije mogao dobiti. Poslije 44 godine rada u Brseču, otpušten je bez otpremnine i mirovine.

U to vrijeme sva djeca Brsešćine od Stepča do Sv. Jelene išli su u školu Brseč. Međutim, za vrijeme Italije izgrađena je nova škola u Svetoj Jeleni, koja je 65

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

počela s radom 12. listopada 1932. godine. Ta škola je 1. ožujka 1937. godine dobila naziv: Scuola elementare Gabriele D’Annunzio.

Vjeroučitelj u školi Brseč u prvo vrijeme bio je Rajmund Jelušić rodom iz Kastva. U Brseču je službovao od 1884. do 1914. godine. Kasnije stiže Ivan Gabrijelić, pa dr. Kuzma Jedretić. Godine 1936. dolazi Don Carlo Moccelin u školu Brseč, a u školu Sv. Jelena Antonio Modonutti iz Mošćenica, obojica Talijani.

Svjedodžba austro-ugarske škole u Brseču Tamo tridesetih i četrdesetih godina, kada sam bio frkalas, boccia, dječačić, živio sam sa svoje dvije sestre, bratom, majkom i djedom u selu Sv. Jelena. Nadimak naše kuće je bio «Pećari Dolnji». Naše kuće imaju vrlo lijepi pogled na Kvarner, otoke, na Sisol i Kremenjak, kao i na Rijeku. Ja sam tada počeo ići u školu. Moj otac je stalno plovio i rijetko dolazio kući. U selu su u ono doba živjele oko 34 obitelji.

Imali smo malu crkvicu, školu, oštariju i butigu.

U Mošćenicama su bili karabinjeri, policija, koji su nas čuvali, uvjeravali da su samo oni naši otkupitelji i spasitelji i da je samo u Rimskom carstvu postojao uljudni, civilizirani svijet. Kao i karabinjeri, tako su nam i učitelji bili Talijani, došljaci, koji su inzistirali da se govori talijanski. U takvom se ozračju odvijao naš 66

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

mladenački život, pun teškoća i rada na polju i čuvanju ovaca, kao i učenja u školi na tuđem jeziku, jer učitelji nisu znali govoriti po našu, a mi nismo znali po njihovu (talijanski).

Godine 1935. kada sam imao 7 godina majka me upisala u I. razred osnovne škole u Sv. Jeleni. U tu školu su tada upisana i djeca iz okolnih sela: Golovika, Kalca sve do zaseoka Baruki. Bio sam očevidac kako je jedan đak u školu za marendu nosio crni sirkov kruh, što je doduše bila rijetkost, ali je gladi bilo. S obzirom na veći broj djece u to vrijeme otvorena je i jedna pomoćna škola za I. i II. razred u privatnoj kući Stjepana Uhača/Špingaroli.

Italija je pod svaku cijenu nastojala talijanizirati sve ove okupirane krajeve.

U školama su postavljeni talijanski učitelji koji nisu znali niti jedne hrvatske riječi, a mi đaci niti jedne talijanske riječi. Hrvatski jezik je bio stavljen van upotrebe i na svakom mjestu to je bio jezik drugog reda. Moja učiteljica u I. razredu bila je Anna Barucchi iz Mantove, koja također nije znala niti jedne hrvatske riječi. Nešto pomoću knjiga, a nešto pomoću slika, morali smo učiti taj, za nas, novi jezik. Ja sam dosta toga naučio i od moje starije sestre koja je tada pohađala treći razred.

Za vrijeme odmora igrali smo se u dvorištu škole, a učiteljica je bila naslonjena na prozor i promatrala naš razgovor. Čim bi netko progovorio neku hrvatsku riječ, ona bi ga odmah opomenula. U II. razredu u školi (Špingaroli) učiteljica mi je bila Valeria Cossi u školskoj godini 1936/37. Ona nam je stalno tumačila kako ćemo sada dobiti L’Impero jer je u toku bio rat u Etiopiji. Svakog dana morali smo pjevati pjesmu Faccetta nera. U trećem razredu u novoj školi učitelj je bio Carlo Marini, a u IV. i V. razredu Fulvio Negri.

Učitelj Fulvio Negri u V. razredu nam je čitao svakog tjedna po jedno štivo Racconto mensile iz knjige Cuore talijanskog pisca Edmonda De Amicisa. Mi smo to vrlo rado slušali, a njemu je bilo važno da mi naučimo voljeti domovinu Italiju.

Škola u Sv. Jeleni u toku nadogradnje 67

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Na 70. stranici knjige pisalo je: Perché amo l’Italia gdje se između ostalog kaže: Io amo l’Italia perché mia madre è Italiana, perché il sangue che mi corre nelle vene è italiano, perché è italiana la terra dove sono sepolti i morti che mia madre piange e che mio padre venera, perché la città dove son nato, la lingua che parlo, i libri che mi educano, perche mio fratello, mia sorella, i miei compagni, e il grande popolo in mezzo a cui vivo, e la bella natura che mi circonda, e tutto cio che vedo, che amo, che studio, che ammiro, è italiano.

Prevedeno: «Volim Italiju jer je tu očeva mi i majčina kolijevka, tu su grobovi u kojima počivaju preci što ih moja majka oplakuje a moj otac štuje, tu mi je rodna gruda…. Zavičaj i postojbina, jezik kojim govorim, knjige na kojima se odgajam, brat mi i sestra, moji drugovi, narod u kojem živim, divna priroda što me okružuje, i sve ono što vidim volim, sve čemu se divim i učim – sve je to talijansko.»

U to vrijeme jedan đak iz klupe ispred mene šapnuo mi je: Ma ča ovo pripoveda, kad mi doma govorimo po domaću.

U vrijeme pohađanja škole morali smo se učlaniti u fašističku organizaciju i platiti pet lira godišnje za člansku knjižicu, tesseru. Ovo se plaćanje moglo učiniti u više obroka, ali je to bio uvjet za dobivanje školske svjedodžbe. Kada si platio tesseru postao si član najmasovnije organizacije Balilla i dobio si divizu (odoru) i crni fes.

Zadatak te organizacije je bio izmijeniti duh i karakter mladeži, radi potpune slijepe odanosti duceu Benitu Mussoliniju. Njen je moto bio: Credere, obbedire, combattere (Vjerovati, slušati, boriti se). Organizacija je bila podijeljena na tri stupnja: Figli della lupa (sinovi vučice) kojoj su organizaciji potpadala muška i ženska djeca do 8 godina; dječaci od 8 godina nadalje postajali su Balille, a djevojčice Piccole Italiane.

Velečasni Antonio Modonutti s djecom ispred škole u Sv. Jeleni 68

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Od 4. do 21. godine života svi su mladići bili podčinjeni tzv. školskoj službi.

Odgajani su u militarističkom duhu. Scuola e moschetto – fascista perfetto! Poslije Balille postojali su Avanguardisti, a zatim Giovani fascisti, koji su se spremali za vojsku. Oni su se sastajali svake nedjelje na jednom proširenju ceste zvane Baldac iznad Mošćenica gdje ja sada okretište autobusa, obvezatno u odorama.

U školi smo morali pjevati razne fašističke pobjedničke pjesme: Giovinezza, La Leggenda del Piave, Faccetta nera, O Fiume, tu sei la più bella. Pjesme koje su donosili naši mladići iz talijanske soldačije bile su Piemontesina, Lo spazzacammino» Quel mazzolin di fiori itd.

Talijanski župnik u Brseču (tal. Bersezio) Don Marco Moccelin nedjeljnu Svetu misu u crkvi Sv. Jurja (tal. San Giorgio) služio je na latinskom jeziku, a mi učenici s vjeronauka pjevali smo talijanske pjesme: Noi vogliam Dio i O Maria, madre Pia. Na vjeronauk smo išli u Brseč, to smo zvali na lotrinu, kao i na nedjeljnu misu.

Kasnije su neki učitelji i općinski rukovoditelji uvidjeli da nisu došli među barbare i bastarde, kao što su nas obično službenici nazivali, pa su počeli surađivati s ljudima, iako to svoje mišljenje («brutti schiavi») nisu nikada posve promijenili.

Naše pučanstvo nije bilo neuko. Postojala je tradicija čitanja, učenja i pismenosti. Ondašnje vlasti pokušavale su mijenjati vanjska obilježja, počevši od prezimena, ali nam nisu mogli izbrisati naše osjećaje i duh pripadnosti.

Jedan večernji tečaj iz programa za VI. razred pohađao sam od 22. studenog 1942. do 15. travnja 1943. Učitelj mi je bio domaći mladić sa završenom talijanskom učiteljskom školom, Giuseppe Lazzarich iz Kalca (Pepić Jurov). Tada je škola u Sv. Jeleni prestala raditi. Međutim, u Mošćeničkoj Dragi nastava se održavala na talijanskom jeziku i poslije kapitulacije Italije sve do lipnja 1944. Čitavo to vrijeme moje prezime je bilo Giordano, iako je prestalo važiti odmah nakon odlaska Italije.

Službeno sam ponovno postao Jurinović po izdanju rješenja 24. prosinca 1955. godine.

Godine 1945/46. u Sv. Jeleni započela je s radom škola na hrvatskom jeziku.

Učiteljica je bila jedna drugarica iz Poljana. Na prvom satu svoje nastave, čim je ušla u razred odmah je skinula sa zida Raspelo koje je tu bilo postavljeno za vrijeme Italije i stavila ga u kantu za smeće. Raspelo je kasnije našla tadašnja podvornica Jorja Velčić i predala ga Antonu Uhaču koji ga je odložio u malu crkvicu Sv. Jelene gdje se i danas nalazi.

U kasnijim godinama, uslijed pomanjkanja djece škola je prestala s radom, te su se u tim prostorijama održavale zabave i ples. Tijekom vremena krov škole je postao nesiguran pa je općina donijela odluku da se škola proda, iako Svetojelenčane nitko nije pitao za njihovo mišljenje.

69

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Popis učitelja škole u Sv. Jeleni od 1931. do 1945. godine* ŠKOLSKA GODINA 1931/32.

1932/33.

1933/34.

1934/35.

1935/36.

1936/37.

1937/38.

1938/39.

1939/40.

1940/41.

1941/42.

1942/43.

1943/44.

1944/45.

IME I PREZIME Filomena Vidiri Anna Barucchi Anna Barucchi Anna Barucchi, Lucia Dopra Nives Lucas Bordonaro, Emma Momcilovich Nives Lucas Bordonaro, Emma Momcilovich, V. Cossi Nives Lucas Bordonaro, Anita Grisan, Carlo Marini Nives Lucas Bordonaro, Anita Grisan, Fulvio Negri Anita Grisan, Fulvio Negri Anita Grisan, Nives Lucas Bordonaro Anita Grisan, Nives Lucas Bordonaro Giuseppe Lazarich, Francesca Taormina ---Učiteljica iz Poljana

Zanimanja od 1945. do 2000. godine Pod Austro-Ugarskom monarhijom nisu postojale nikakve mogućnosti za stjecanje nekog zanimanja jer jedna obitelj nije mogla odvojiti tolika novčana sredstva da bi se nekog moglo uzdržavati daleko od kuće. Mali prihodi koji su povremeno dolazili u kuću bili su potrebni za preživljavanje. Pojedinci kojima je uspjelo ukrcati se na neki brod, tamo su stekli zanimanja kuhara, konobara i ništa više. Baš zbog toga, dosta je mladića «dezertiralo», odnosno otišlo s broda i ostalo u Americi ili nekoj drugoj zemlji. U selu je postojalo nekoliko samoukih zanatlija, kao zidar, stolar, obućar, bačvar, tkalac, i slično.

Za vrijeme talijanske vlasti, stvari su malo krenule nabolje. Nekoliko mladih ljudi iz sela krenulo je u zanat u Rijeku. Milan Barković izučio je za pekara, Mirko Barković za zidara, Josip Barković za konobara, Josip Uhač otišao je u sjemenište i postao svećenik. Većina ostalih mladića išla je ploviti i tu bi pojedinci izučili kuharski ili konobarski zanat koji su kasnije koristili u turizmu. U vojsku ili policiju se nitko nije javljao jer ta zanimanja u to vrijeme nisu bila «moderna».

Njemačka nam je donijela rat i ništa drugo. Sve mlađe muške osobe već su bile u talijanskoj vojsci i to većina u mornarici i u ratovima ili u zarobljeništvu po Europi. O nekom naukovanju ili školovanju uopće se nije razmišljalo. Gledalo se samo kako preživjeti.

Od 1945. godine sve se promijenilo. Nakon završetka II. svjetskog rata, nova, mlada država Jugoslavija trebala je puno radnika i svi su krenuli na rad u tvornice, većinom u Rijeku: «3. Maj», «Viktor Lenac», «Torpedo», «Jadran», «Romsa» (rafinerija nafte), ili ugostiteljska poduzeća u Opatiji i Mošćeničkoj Dragi. Tada su mnogi, mlađih godina, krenuli u zanate, a poneki i u škole. U ovom vremenu kroz tri generacije, 30 Svetojelenčana steklo je fakultetsku diplomu, 12 njih višu školsku *

70

Liburnijske teme, broj 8, str. 73

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

spremu, a 19 njih ima srednju školska spremu. Od toga, nekoliko njih završilo je magisterij. Dvojica su postali doktori nauka i profesori na fakultetima, a makar za kratko vrijeme (tri dana), imali smo i kardinala. Četiri svećenika iz brsečke župe u 20. stoljeću U dvadesetom stoljeću s područja župe Brseč potekla su četiri svećenika i to: dr. prof. Kuzma Jedretić, rođen u Goloviku. Za svećenika je zaređen 27. svibnja 1906. godine. Milivoj Barković, rođen je u Brseču, a za svećenika je zaređen 1938. godine. Dr. Josip Uhač, rođen je u Sv. Jeleni i zaređen za svećenika 1949. godine, te za biskupa 1970. godine, a pred samu smrt imenovan je kardinalom 1998. godine.

Marijan Galović, rođen je u Martini. Za svećenika je zaređen 1963. godine. Danas je na službi u župama Brseč i Mošćenice.

Dr. KUZMA JEDRETIĆ dvanaest je godina bio župnik u Brseču. Godine 1926. imenovan je Zadarskim biskupom, ali se odrekao te časti, jer su ga njegovi Brsečani tražili da im bude župnik. Tako je godine 1928. postao župnik u Brseču.

Talijanski župnik Messina jednom mu je rekao: «Hoću ovaj prokleti hrvatski jezik iskorijeniti kod djece». Odgovorio mu je da je i on Hrvat te: «Što biste vi učinili da ja vama to kažem za talijanski jezik?» Odgovora nije bilo.

U Sv. Jeleni je 1932. godine obnovljena crkva Sv. Martina pokraj zaseoka Barci. Za blagoslov crkve pozvan je župni svećenik Kuzma Jedretić. Na svečanosti održana je procesija kakvu Brseč nije vidio. Župnik Jedretić održao je propovijed na hrvatskom jeziku iako je bio ukinut kao liturgijski jezik.

Za pomoćnika, dr. Jedretić je imao talijanskog kapelana koji je pokušao ukinuti hrvatske propovijedi. Tužio ga je, kao i samog biskupa, papi 1937. godine.

Nakon toga je dr. Jedretić premješten i od 1939. godine bio je župnik u Vodicama.

S narodom tog mjesta proživio je najteže trenutke. Godine 1943. sa seljacima je oteo talijanskoj vojsci oružje i municiju čime su opskrbili šest okolnih sela.

U srpnju 1944. godine star i nemoćan, došao je na Prvu oblasnu konferenciju AFŽ-a u Rašporu, tada je blagoslovio i zastavu Omladinskog bataljona Olge Ban. Održao je govor i između ostalog rekao: «Da sam, zdraviji i ja bih pošao s vama.»

Njegova kuća i župni dvor bili su stalno sastajalište partizana.

Bio je očevidac kada su nacistički vojnici spalili Vodice 10. kolovoza 1944. godine te tražili od njega da im kaže dolaze li partizani u selo i kod koga. Zbog toga što nije htio progovoriti, s ostalim ljudima iz mjesta, odveden je prema Trstu do Materije gdje su mu prijetili strijeljanjem. Ranije, u travnju te godine uhitili su ga sa 17 ljudi i poredali na strijeljanje. Tri i pol sata držali su ih tako poredane. Spasili su ih partizani koji su se pojavili na brijegu iznad mjesta pa su njemački vojnici pobjegli iz sela. Poslije oslobođenja, kao umirovljenik nastanio se u Opatiji gdje je bio i profesor na hrvatskoj gimnaziji.

71

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Velečasni MILIVOJ BARKOVIĆ, kao sin siromašne, čestite obitelji rodio se u Brseču 20. kolovoza 1915. godine. Poslije završene osnovne škole u rodnom gradiću odlučio se posvetiti svećeničkom zvanju. Školovanje je nastavio u Gorici, kasnije na preporuku monsinjora Bože Milanovića primila ga je tršćanska biskupija u svoje sjemenište u Kopru. Višu teološku školu završio je u Gorici. Poslije teološkog studija zaređen je za svećenika 4. lipnja 1939. godine. Poslije ređenja, služio je kao pomoćnik svećenika u Buzetu. Iz Buzeta je premješten 1. srpnja 1940. godine i postavljen za upravitelja župe u Zamask, odakle upravlja župom Kašćerga. Godine 1942. preselio se u Kašćergu. Buknuo je rat te je sa svojim župljanima proživio sve nevolje i strahote rata.

Nakon sloma fašističke Italije, u Istru su vrlo brzo nahrupile njemačke čete i razmjestile se po većim mjestima. U tom se strahovitom vrtlogu svećenik Barković istaknuo kao junak i pravi Kristov službenik. Spašavao je i pružao utjehu svakome potrebnome. Mnoge narodne borce je nahranio, a mnoge poginule borce po vjerskom obredu je pokapao na seoskom groblju, često i po noći, da izbjegne sukobe. Nijemci i fašisti triput su ga htjeli ubiti, ali im se on vješto uklanjao. Naročito je teške i mučne trenutke proživio početkom svibnja 1944. godine. Mala četa partizana natjerala je nedaleko od Kašćerge četu Nijemaca u bijeg i zapalila im kamion. Nijemci su kasnije došli s velikim pojačanjem iz Višnjana. Uhvatili su 12 muževa zajedno sa župnikom velečasnim Barkovićem. Među ženama i djecom istjeranih iz kuća nastao je strah.

Nakon što je zapovjednik iz Višnjana naredio kapetanu da dvanaestoricu i župnika strijeljaju, otišao je. Kapetan je žrtve postrojio uza zid, a pred njih postavio mitraljez, ostala vojska je otišla. Župnik Barković je rekao svojim osuđenim župljanima da se zajedno s njime pripreme za smrt i izmole djelo kajanja. Kada je kapetan navalio na župnika čemu se toliko brine za osuđene, odgovorio mu je da ga s osuđenima veže duhovno srodstvo koje je jače od krvnog srodstva. Spomenuo je žene i djecu i svoju majku. To je potaklo njemačkog kapetana da se sjeti vlastite majke. Nakon kratkog razmišljanja rekao je župniku i osuđenim muževima da se vrate kućama. Kapetan je naredio vojniku da opali nekoliko rafala u zrak kao znak da je osuda izvršena.

Rat je konačno završio. Prestale su muke i nevolje. Narod je odahnuo. Istra je pripala matici zemlji Hrvatskoj i Jugoslaviji. Godine 1951. velečasni Barković, na molbu biskupa, premješten je u Rovinj.

U svibnju 1965. premješten je u Pulu gdje je preuzeo brigu za crkvu i župu Gospe od mora. Crkvu je našao zatvorenu i opustošenu bez ikakvog inventara, razbijenih prozora. U crkvi su se gnjezdili golubovi, a pokraden je čak i opšav bakrenih limova. Uz velike žrtve i neumornim duhovnim i fizičkim radom, od zapuštene crkve velečasni Barković stvorio je dostojan hram Božji. U međuvremenu obolio je na bubrezima. Nakon kratkog poboljevanja, umro je u 62. godini života u pulskoj bolnici. Uz prisutnost dvojice biskupa i brojnih svećenika, pokopan je u rodnome mjestu Brseču*. *

72

Istarska Danica, 1978., str. 103

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Monsinjor dr. JOSIP UHAČ rodio se 20. srpnja 1924. godine od oca Antona i majke Marije Senčić u Sv. Jeleni. Majka mu je umrla kada je imao devet godina.

Znao je reći kako je majčina smrt bila žrtva za njega i njegovo zvanje. Kad bi se s njime šalili da će poći za svećenika, on bi u šali odgovorio: «Ne za svećenika, nego za biskupa!» Bio je najbolji đak u školi, pa je za Sv. Tri Kralja dobio cipele na dar.

Godine 1935. nastavio je školovanje u sjemeništu u Rijeci (niža srednja škola), a ratne su ga godine zatekle u Italiji na studiju. Bogosloviju je polazio u Veneciji, Gorici i Rimu. Završetak II. svjetskog rata dočekao je kod kuće u Sv. Jeleni. No ubrzo nastavlja studije u Rimu. Za svećenika je zaređen 16. travnja 1949. godine bez prisutnosti svojih najbližih koji tada nisu mogli nazočiti toj svečanosti, jer tada jugoslavenskim državljanima nije bilo dopušteno odlaziti u inozemstvo.

Od 1949.-1952. godine bio je kapelan u maloj rimskoj župi SS. Cuori di Gesù e Maria, a od 1952.-1954. godine pohađa poslijediplomski studij kao pripremu za diplomatsku službu u Vatikanskoj kuriji na Pontificia Accademia Ecclesiastica u Rimu. Doktorirao je iz bogoslovije i crkvenog prava.

Od 1954.-1958. godine bio je u Panami, službenik pri nuncijaturi. Od 1958.1961. godine je u Kairu, tajnik nuncijature u Egiptu. Od 1961.-1967. godine je u Bonnu, tajnik nuncijature u Zapadnoj Njemačkoj. Od 1967.-1970. godine je u Madridu, tajnik nuncijature u Španjolskoj.

Godine 1970. zaređen je za nadbiskupa u katedrali Sv. Vida u Rijeci.

Ubrzo odlazi u Islamabad kao pronuncij u Pakistanu, gdje ostaje do 1976. godine.

Od 1976.-1981. je u Yooundeu, kao nuncij za Kamerun i susjedne zemlje: Gabon i Ekvatorijalnu Gvineju. Od 1981.-1984. u Kinshasi je nuncij u Zairu. Od 1984.1991. godine je ponovno u Bonnu, nuncij u Zapadnoj Njemačkoj i prvi nuncij u ujedinjenoj Njemačkoj.

Devedesetih godina 20. stoljeća intenzivno radi na međunarodnom priznanju Hrvatske kao samostalne države. Godine 1991. nakon 37 godina u diplomatskoj službi Svete Stolice postaje tajnik Kongregacije za evangelizaciju naroda – Propaganda Fide.

Kad se 1958. godine vratio kući nakon dugog vremena, prvi put je služio misu u Brseču i Sv. Jeleni. Tada je ocu priznao kako je puno toga vidio u životu, ali nigdje ljepšeg kraja od Sv. Jelene. Kamo god ga je služba vodila, u Aziju ili Afriku, nastojao je doći kući za očev rođendan. Kad je bio u službi u Njemačkoj i u Rimu, dolazio je češće u svoje rodno mjesto. Rado je služio misu u maloj crkvi Sv. Jelene, okružen svojim suseljanima, jednostavno i skromno kao neki domaći plovan.

Kao tajnik u Kongregaciji za evangelizaciju naroda, bio je pokretač navještaja evanđelja u misijskim krajevima. Kongregacija se brine za misije i misionare po cijelome svijetu, osobito u Aziji i Africi. Josip Uhač bio je u toj službi sedam godina.

Mons. Josip Uhač je kao Hrvat ušao u povijest vatikanske diplomacije i u povijest država u kojima je služio. Mnogo je učinio i za svoju domovinu Hrvatsku, osobito u vrijeme kada se radilo o njenom međunarodnom priznanju. Godine 1994.

73

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

bio je član izaslanstva prilikom prvog posjeta Sv. Oca Pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj.

Sljedeće godine u Rijeci, obilježava 25. godišnjicu ređenja za nadbiskupa u katedrali Sv. Vida.

Iste godine prisustvuje proljetnom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije i posebni je izaslanik Sv. Stolice prilikom otvaranja zgrade Apostolske nuncijature u Zagrebu. Jedan od zadnjih puta kada je služio misu u crkvici Sv. Jelene rekao je voditeljici pjevača Ani Hrelja: Čuvajte mi Sv. Jelenu.

Mons. Josip Uhač sa svetojelenčanima ispred crkvice sv. Jelene i kao nadbiskup, apostolski nuncij i tajnik Kongregacije za evangelizaciju naroda U nedjelju 18. siječnja 1998. godine s prozora svoje radne sobe, prije Anđeoskog pozdrava, Sveti Otac Ivan Pavao II. izgovorio je slijedeće riječi*: «SADA IMAM ČAST NAVIJESTITI VAM DA ĆU 21. VELJAČE UOČI PRAZNIKA KATEDRE SVETOG PETRA, ODRŽATI KARDINALSKU SKUPŠTINU NA KOJOJ ĆU IMENOVATI DVADESET NOVIH KARDINALA. EVO NJIHOVIH IMENA»: Nakon što je pročitao 17 imena slijedilo je 18. (Giuseppe Uhač), a papin proglas glasio je ovako: * Prijevod iz novina: L’OSSERVATORE ROMANO – Vatikan, ponedjeljak-utorak, 19-20. siječnja 1998.

74

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

«NA

SPISKU JE BIO I MONS. GIUSEPPE UHAČ, TAJNIKA KONGREGACIJE ZA EVANGELIZACIJU

NARODA, KOJI JE PRIJE TRI DANA BIO OBAVIJEŠTEN O TOME, ALI GA JE GOSPODIN POZVAO K SEBI, DANAS UJUTRO.»

Sam ovaj govor veliko je priznanje za pokojnika i za narod kojemu je pripadao.

Velečasni MARIJAN GALOVIĆ rođen je u Martini, župa Brseč, u siromašnoj seljačkoj obitelji. Za svećenika je zaređen, 18. kolovoza 1963. godine. Otac mu je poginuo za vrijeme II. svjetskog rata, može se reći na pragu svoje kuće, strijeljan od strane neprijateljskih vojnika na Svijećnicu 1944. godine. Danas je velečasni Galović upravitelj župa Brseč i Mošćenice. Za vrijeme njegovog vođenja ovih dviju župa, mnoge su crkve uređene i popravljene.

Crkvica sv. Jelene

75

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Razne novčanice tijekom pet država 20. stoljeća 76

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

PET DRŽAVA 20. STOLJEĆA U ovih 100 godina Sveta Jelena bila je u pet država, koje su redom izmjenjivale vlast, raspadale se, kapitulirale, nastajale i nestajale: 1. AUSTRO-UGARSKA 2. ITALIJA 3. NJEMAČKA 4. SFRJ 5. HRVATSKA

1867.-1918.

1918.-1943.

1943.-1945.

1945.-1992.

1992.-

Jedan mi je prijatelj postavio pitanje: «U kojoj se od ovih pet država živjelo najbolje?» To mi je pitanje bilo zanimljivo, pa sam odgovor stavio na papir. U AustroUgarskoj, kako mi je pričala majka, život se nije baš mogao pohvaliti, jer posla nije bilo za sve. Dugo smo godina živjeli pod Austrijom, ali nam je ipak ona uvijek bila maćeha. Malo je tetošila jedne narode, malo druge. Moj nonić bi ipak znao reći: «To je bila poštena i demokratska država.» U prvom desetljeću 20. stoljeća pa sve do I. svjetskog rata življenje se nekako popravilo, «Iako smo uvijek živjeli u siromašćini», pričala mi je majka, «U tim je godinama inflacija bila vrlo velika. U školi smo tada učili tri jezika: njemački, hrvatski i talijanski. Pri kraju rata 1917/18. bila je velika glad, a bila je i velika suša.» Te su teške godine naši djedovi, očevi i majke zauvijek zapamtili.

Druga država, Italija, krajem 1918. puno je toga obećavala. Kasnije, nakon dolaska fašizma na vlast u Italiji sve se to okrenulo i završavalo na drugi način. Posla je opet bilo malo, a često su se na ta otvorena radna mjesta prvi zapošljavali Talijani doseljeni u Istru. Tko se uspio zaposliti, taj je mogao živjeti lakše, a ostalima je bilo vrlo teško. Moj otac se još za vrijeme Austrije zaposlio kao pomorac (kormilar) u kompaniju «Lloyd Triestino» iz Trsta te je kasnije nastavio ploviti u istoj kompaniji za vrijeme Italije, pa je na neki način mogao lakše prehraniti našu veću obitelj od osam članova. Većina je Svetojelenčana tada išla ploviti. Ostali su radili na cestogradnji, šumariji kada je tih poslova bilo. Pojedinci su se u slobodno vrijeme bavili švercom.

Kavu i šećer prebacivali bi iz Zone franche preko Prodola u Vlašiju, kako se zvao taj kraj preko Učke. Tijekom tog razdoblja u Sv. Jeleni nije izgrađena niti jedna kuća, osim butige i škole.

Treća država, Njemačka zadržala se u Istri samo dvije godine, kada se uopće nije moglo govoriti o nekom životu, već samo preživljavanju. Tada je bilo i puno gladi, kao i neposredno nakon završetka rata. Vladala je neizvjesnost. Ljudi su čekali i bili željni nekih promjena, kao i završetak rata, te dolazak svojih najmilijih kućama, koji su bili razbacani svugdje po svijetu. Bar jedan muškarac bio je odsutan iz svake svetojelenske kuće. Četvrta država SFRJ ili «Titova Jugoslavija», odmah nakon završetka rata (1945.) ponudila je svima zaposlenje. Plaće nisu bile bogznakako velike, ali se moglo 77

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

preživljavati. Bilo je to vrijeme kada su ljudi bili pozivani na prisilni rad: izgradnju pruge Brčko-Banovići, zatim Šamac-Sarajevo, te pruge Lupoglav-Štalije. Takvo stanje je uglavnom trajalo sve do 1951. godine, čak i malo kasnije. Kada su se svi spomenuti objekti završili, više nije bilo pozivanja na «obavezni rad». Poslije 1960. god. počeo se u Liburniji razvijati turizam. Počela je izgradnja hotela. Turisti su počeli dolaziti u većem broju. Stanovnici nastanjeni uz more, počeli su iznajmljivati svoje kuće turistima (Mošćenička Draga) pa se standard naglo popravljao. Mladi ljudi su išli u škole i na učenje zanata. Ljudi su mogli uz malo više štednje i kredite doći do automobila. Prvi je u Sv. Jeleni nabavio auto (Fiat 750, tzv. «Fićo») Anton Škalamera, inženjer strojarstva. Tada je počela izgradnja novih obiteljskih kuća i adaptacija starih zgrada. Rješavanje stambenih problema u prvo vrijeme išlo je preko poduzeća koje je radnicima uglavnom davalo stanove. A kasnije su banke i poduzeća davali povoljne kredite, uz male kamate i mnogo je ljudi koristilo tu pogodnost te otišlo stanovati u gradove.

Dosta smo godina poslije rata primali prehrambene artikle na tzv. tesere (R1).

Međutim, u kasnijim godinama išlo se u Trst kupovati hranu i druge potrepštine jer je tamo sve više-manje bilo jeftinije i kvalitetnije. Mnoge stvari su se tamo nabavljale kojih u našoj državi dotada nije bilo. Naši ljudi su počeli nabavljati televizore, hladnjake, električne štednjake, izgradili su kupaonice, postavili hidrofore u kući itd.

Sve je ovo trajalo do sredine 80-ih godina, a nakon toga je počela velika inflacija.

Država je dugovala inozemstvu 19 milijardi dolara. Sve se počelo mijenjati nagore.

Krajem 80-ih godina, nastaju velike promjene na geografskoj karti Europe.

Jugoslavenska vlada je nastojala provesti reforme (Ante Marković), ali nije uspjela.

Godine 1990. počeli su nemiri u državi, a posebno u Hrvatskoj što je dovelo do rata 1991. koji je trajao sve do 1995. godine. U međuvremenu se rat proširio na Bosnu i Hercegovinu. Razlaz jugoslavenskih republika dogodio se 1992. godine, kada je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija i službeno prestala postojati.

Peta država, suverena, samostalna i neovisna država Hrvatska, međunarodno je priznata kao nezavisna država u siječnju 1992. godine. S obzirom na ratno i poslijeratno stanje ne može se očekivati neki nagli preokret u poboljšanju života, ali možemo biti sretni da nismo bili gladni za vrijeme ovog zadnjeg Domovinskog rata.

Ova naša nova država Hrvatska bogata je zemlja i očekujemo vrlo brzo bolje življenje naših Svetojelenčana i svih građana ove zemlje. Danas možemo konstatirati da se u našim trgovinama može naći baš sve ono što smo ranije morali ići kupovati u Trst.

Očekujemo od ove države da će jednoga dana biti primljena u Europsku zajednicu i da ćemo živjeti još bolje, kao i sve druge države koje su članice te zajednice.

Na kraju ostavljam samim čitateljima da ocijene u kojoj se od ovih pet država najbolje živjelo u ovom nemirnom 20. stoljeću, gdje je većina ratova započinjala i završavala na nemirnom Balkanu.

78

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

AUSTRO-UGARSKA U NAŠEM KRAJU Tijekom austrijske uprave Istrom, pokrajina je bila podijeljena na kotare koji su se dijelili na «mjesne» općine, a one na porezne općine: Kastav, Veprinac, Lovran, Volosko, Mošćenice s Brsečom i Sv. Jelenom. Među mnogo tisuća Hrvata, bilo je nekoliko stotina onih koji su se izjašnjavali Talijanima.

Mošćenice su se odijelile od Lovrana i postale mjesna općina 1896. godine, zajedno s poreznim općinama: Mošćenice, Kraj, Draga, Kalac i Brseč (Martina s Opaćama nije bila porezna općina, a pripadala je Mošćeničkoj podopćini).

Mošćenički izbori počeli su već prvoga dana općinske samostalnosti, odnosno 13. srpnja, ali su nesretno završili. Onoga dana došli su u Mošćenice neki talijanaši iz Lovrana i nagovorili nekoliko domaćih ljudi da navale na predsjednika komisije Rubinića. Došlo je do tučnjave u kojoj je bilo više ranjenih. Petnaest osoba odvedeno je u zatvor. Jednako su provedeni izbori i 16. ožujka 1907. godine kada je održana je u Mošćenicama sjednica općinskog vijeća. Tom prilikom su se sastavljali birački popisi. Tajnik općine, talijanaš, unosio je u popis imena nepostojećih ili umrlih ljudi, kako bi Talijanska stranka dobila većinu. Hrvatske općinske odbornike nastojali su opiti kako ne bi primijetili što se radi. Antun Uhač iz Sv. Jelene pravio se pijan, ali je budno pazio što tajnik radi. Kad je «protokol» bio gotov, Antun Uhač je iz džepa izvadio svoj rupčić i njime premazao sve što je tajnik napisao. Nastala je galama, tučnjava i opći nered. Obaviješteni su građani, pa je nastala «bura». Ova akcija je upropastila namjere talijanaša, a Hrvati su na izborima pobijedili i dobili većinu u općinskom vijeću. Antun Uhač (Tone Špingarol) je svoj rupčić dao uokviriti i zadržao ga za uspomenu, no nakon nekog vremena poklonio je ovu vrijednu uspomenu školi Mošćenička Draga koja je ljubomorno čuva.

S brodom na jidra preko Sredozemlja i Atlantika Sjećam se godine 1935. kada me je majka upisala u prvi razred osnovne talijanske škole u Sv. Jeleni da je uvijek kraj škole prolazio jedan starčić s nekoliko svojih ovčica. Bio je to Mate Velčić (Matić Protov) rođen 1866. godine. Barba Mate, kako smo ga mi nazivali, napravio je pomorsku knjižicu (Permesso di viaggio) 1882. godine u svojoj 16. godini i odmah je počeo ploviti na brodovima na jidra. Mi djeca bismo se rado sakupljali kod njega jer bi nam uvijek ispričao neku dogodovštinu iz svojeg bogatog pomorskog iskustva. Sjećam se da bi nam pokazivao jedno istetovirano raspelo (Isusa na križu) na podlaktici lijeve ruke, rekavši: Ov’ me je čuval. Na brodu je isprva obavljao sve poslove, a kasnije je postao noštromo. Pričao je o neverama i bonacama na brodovima na jidra i drugim događajima kojih nije bio mali broj.

Jedan vrlo zanimljivi događaj bio je pogreb na brodu kada bi umro neki mornar daleko na otvorenom moru: Najprije bi mu mornari sašili mrtvačku vreću od cerade (tele) u koju je bilo položeno mrtvo tijelo mornara a zatim cerada zašivena.

79

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Bila je tada navada (užanca), a i zabrana da mornar drugog mornara baca u more, pa niti mrtvog. U tom slučaju postupalo se na sljedeći način: Negdje u sredini broda postavila bi se jedna mosnica (tavalon) dužine 4 m, učvršćena na unutarnjoj strani, ali je virila (konzolno) iznad mora s nagibom prema moru. Kada je tijelo mrtvaca bilo potpuno spremno za pokop, šestorica mornara bi ga donijelo u blizinu te naprave i položilo na odar. Pokraj tog odra postrojila bi se cijela posada s časničkim kadrom u svečanim odorama. Nakon toga bi se pojavio zapovjednik broda koji je obavio pogrebni obred (poput svećenika). Zatim je slijedila molitva. Na kraju bi zapovjednik izgovorio na latinskome: Requiem eterna dona ad eis Domine e lux perpetua luce ad eis, Requiescad in pacem. Amen. (Pokoj vječni daruj njemu Gospodine i svjetlost vječna svijetlila mu, počivao u miru. Amen.) Prvi časnik broda bi tada dao zapovijed Mirno zatim Pozdrav. Nakon toga u tišini šest mornara položilo bi mrtvo tijelo na postavljenu mosnicu. Valovi su valjali brod zajedno s mosnicom, te se mrtvo tijelo mornara vrlo brzo našlo u morskim dubinama a da ga nitko nije dotaknuo (More ga je primilo va se.).

Svetojelenski vojnici idu u rat pod austrougarskom zastavom (1914.-1918.)

Dana 28. srpnja 1914. godine Austro-Ugarska je objavila rat Srbiji. Car Franjo Josip u to vrijeme vjerovao je da taj rat neće dugo trajati. Međutim, Rusija je priskočila u pomoć Srbiji. Tada se sve počelo razvijati velikom brzinom te je u kratko vrijeme u rat bilo uvučeno 36 zemalja. Naši svetojelenski muževi i mladići, svi oni od 18 do 50 godina, pozvani su pod oružje. Na početku su mnogi pozivani u mornaricu ili na rusku, odnosno srpsku frontu, a poslije 1915. godine i na talijansku frontu. Sa sobom su uzeli samo nužne stvari. Jedni su plakali, a drugi su pjevali na odlasku u rat: Zbogom more, zbogom polje Zbogom rodno selo moje Zbogom otac, zbogom majka Zbogom sestra, brat Na rastanku jesmo mi.

Nemoj dušo za mnom plakati Mi ćemo se opet sastati Ako sudba ne dosudi da ja budem tvoj Znaj da crna zemlja bit će stanak moj.

Kasnije su ovu pjesmu pjevali momci svih generacija Sv. Jelene, naročito kad su odlazili u tuđinu, u soldačiju, odnosno u ratove.

Anton Uhač (Špingarol) i Mate Barković (Brivač) rođeni u Sv. Jeleni 1894. godine, bili su susjedi i prijatelji, a skupa su bili pozvani i u vojsku 1914. godine.

Regrutsku obuku obavili su u Sloveniji, u mjestu Domžale, a zatim su obojica raspoređeni na rusku frontu. Tako su zajedno putovali do Klagenfurta, gdje su se ina glavnome gradskome trgu izljubili i pozdravili jer su bili raspoređeni u različite jedinice.

80

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Nakon svega 22 dana ratovanja Anton Uhač bio je zarobljen i prebačen u ruski logor. Tijekom svog zarobljeništva, radio je na jednom posjedu, u ljevaonici, na rijeci Volgi u mjestu Astrahanu, i tu je često lovio ribu. S njim je bio i Jenaro Škalamera također iz Sv. Jelene koji se ozlijedio ubodom na zahrđali čavao i dobio trovanje od čega je i umro jer lijekova za zarobljenike nije bilo.

Jedinica Mate Barkovića također je ostala zarobljena te je proživio sličnu sudbinu. Prije završetka rata u Rusiji, točnije s Oktobarskom revolucijom svi su zarobljenici pušteni kućama. I Anton i Mate su se vraćali kući istim putem, pa je sudbina tako htjela da se opet nađu na istom mjestu na glavnom trgu u Klagenfurtu u Austriji, gdje su se prije četiri godine rastali.

Dva susjeda, dva prijatelja, istogodišnjaka, živa i sretna vratila su se kući, ali su uskoro trebali biti prebačeni na talijansku frontu. No, to se nije dogodilo jer se Austro-Ugarska polako raspadala. Anton (Barba Tonić Butigerski) je umro u svojoj 88. godini života, a pogreb je vodio njego sin Josip Uhač, nadbiskup i kasnije kardinal.

Mate Barković, kasnije ribar, uvijek me zvao kad bih prolazio mimo njegove kuće i rekao Homo jedan put pit, što nisam smio odbiti jer bi to bila velika uvreda.

Prvi svjetski rat trajao je nešto više od 4 godine. Odnio je oko 10 milijuna života i ostavio 20 milijuna ranjenih, a u samom austrijskom primorju ostalo je 18.615 ratne siročadi.

Mate Barković i Anton Uhač

Svetojelenčani u austrijskoj vojsci u Puli

81

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

U Prvom svjetskom ratu poginuli su sljedeći Svetojelenčani: Ivan Hrelja (Drapac) r. 20. 01. 1874. god. (na nepoznatoj fronti) Ivan Barković (Barac) r. 24. 07. 1880. god. (na nepoznatoj fronti) Rajmund Škalamera (Škalameri) r. 26. 06.1888. god. (ruska fronta) Juraj Škalamera (Škalameri) r. 5. 12. 1878. god. (talijanska fronta) Jenaro Škalamera (Škalameri) r. 3. 01. 1892. (ruska fronta) Karlo Velčić (Slamnjak) r. 19. 09. 1874. god. (na nepoznatoj fronti) Rat, suša i glad Veliki dio kuća ostao je bez radne snage tijekom I. svjetskog rata. S druge strane, bilo je teško doći do težaka, a ako bi ih se i našlo, problem je bio kako ih platiti. Polja su ostajala mahom neobrađena, pa hrane nije bilo. Godine 1914. i 1915. još su nekako prošle, ali 1916., 1917. i 1918. bile su veoma duge zbog gladi i neimaštine koje su zavladale. O ljudima koji su otišli u rat, vrlo malo se čulo.

Nezapamćena suša nastala je 1917. godine i sva je ljetina došla u pitanje, ali i voda za piće i napajanje stoke. Svetojelenčani su vodu za piće nabavljali s izvora Šternica na Kadnje, a ponekad i s izvora u Pišćetku ispod Mošćenica. Za napajanje stoke koristila se voda iz lokava u blizini mjesta. Od njih, međutim, nije bilo mnogo koristi, jer su brzo presušile, kao i šterne uz kuću. U kući škalamerskoj, gdje je kao djevojka živjela moja majka Katica, imali su jednu kravu za koju je trebalo donositi vodu za piće. Katica je s brintom na leđima išla u Pišćetak po vodu. Prehodala je nekih 4 kilometara s tridesetak litara vode na leđima i kada se vratila, krava, koja je bila jako žedna, odjednom je popila svu vodu. Katica ju je gledala i u sebi razmišljala: Sada Kate može ići po drugu brintu vode.

Velika glad koja je nastala u to vrijeme, proširila se tako da je bilo nemoguće nabavljati hranu niotkuda. Ono malo kukuruza koji se vrlo teško mogao nabaviti, upotrebljavao se za kuhanje kaše i palente. Do kruha nije bilo moguće doći. Ljudi su tražili divlji radič po poljima kako bi se prehranili. Glad je trajala sve do završetka rata, a nisu je bili pošteđeni ni vojnici na fronti, ni mornari u Puli. U vojsci je raslo nezadovoljstvo i tako se bližio kraj Austro-Ugarske Monarhije koje su svi bili siti.

Pedesetogodišnjak na ruskoj fronti Ivan Jurinović (Jive Pećarski), moj nonić, rođen je u kući Pećari Dolnji u Sv. Jeleni na Božić 1866. godine, oženjen Marijom Rubinić (Barilčeti) iz Grabrove s kojom je imao sedmero djece, po zanimanju je bio poljoprivrednik. Bio je samouk i znao je čitati te je pročitao puno hrvatskih knjiga, ali pisati nije znao jer u njegovo doba školovanje nije bilo obvezatno. Kako se od poljoprivrede nije moglo dobro živjeti i prehraniti veliku obitelj, bio je prisiljen baviti se i nekim drugim poslovima.

Još kao mladić radio je za nadnicu kod onih kojima je nedostajalo radne snage (npr.

82

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

kositi ili kopati zemlju, obrađivati i održavati vinograd). Tako je preuzeo održavanje jednog vinograda obitelji Marač u Podvežici iznad Sušaka. Zimi je tu lozu obrezivao i vezivao, a ljeti plevio i prskao. Do tog radnog mjesta putovao je tako da je pješačio do broda u Lovranu, odakle je plovio do Rijeke, te pješke do Podvežice. U zimskim danima, prodavao je gostioničarima vino, raznoseći ga u butači od 25-30 litara. Kako je to bio «šverc», morao je raditi noću, kada na cesti od Sv. Jelene do Mošćenica nije bilo nikoga, a još sigurnije je bilo raditi po lošem vremenu kada financi nisu bili vani.

Težak i gorak je to bio kruh.

Aktivan je Jive bio i kod pokapanja mrtvih. On je preuzeo svu organizaciju oko pokopa: od kopanja groba pa sve do obavljanja pogreba, ispraćaj mrtvaca na groblje, a vodio je i molitvu. Posebno je vodio računa o redoslijedu čredi kod pokapanja mrtvaca u Sv. Jeleni. Politikom se nije bavio, ali je bio opredijeljen za Hrvatsku. Za Austro-Ugarsku je govorio da je to bila dobra država. Na izborima je uvijek glasao za Hrvatsku Lipu, kao i svi Brsečani.

Ivan Jurinović na ruskom frontu Jive Pećarski, kako su ga nazivali prijatelji i susjedi, pozvan je u vojsku 1916. godine i to na ruski teritorij koji je Austro-Ugarska okupirala u Galiciji. Tu je bio postavljen za partitführera jednoj grupi talijanskih zarobljenika. Njegova je grupa imala zadatak sjeći drva, dovoziti ih do pruge i ukrcatvati u vagone. U subotu je kompozicija s drvima morala krenuti prema Austriji. To je bio zahtjevan i naporan posao. Nonić Ivan mi je ispričao jednu dogodovštinu iz tog doba: «Ja, kako vidiš, moj mali, uvijek se prekrižin prije jela. Tako sam činio i tamo u Rusiji kada sam 83

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

stajao na čelu stola na ručku sa zarobljenicima, talijanskim vojnicima. Na početku su me oni samo promatrali, a kasnije su se i oni počeli križati i to glasno, misleći da će na taj način dobiti neke olakšice od mene. No, ja sam im odgovorio: Ili s križom ili bez križa, vlak s drvima mora krenuti u subotu za Austriju.»

Nakon povratka kući, Ivan je nastavio obrađivati svoj mali imetak. Sada je bilo lakše jer je sin Alojzije plovio i zarađivao mjesečnu plaću koja je prehranjivala mnogobrojnu obitelj. Za vrijeme II. svjetskog rata Alojzije je zarobljen u Africi, a djed Ivan je opet ostao sam (starac od 76 godina) i obrađivao zemlju. Tada sam ja imao 14 godina te sam bio pripomoć u svim radovima. Za velike poljoprivredne radove, majka bi naručila težake za nadnicu.

Nonić Ivan se bavio većinom uređenjem vinograda. Sorte našeg grožđa bile su malvazija, brankošćina, opaćevina, verdić, torbijan, plavac, teran, muškatel.

Pravili smo približno 400 do 500 litara vina. Sve naše imanje smo obrađivali i to baš sve što se moglo kopati. Neke manje parcele obrađivali smo samo radi održavanja maslina.

Toponimi naših parcela koje smo obrađivali bile su: Vrtići u Kuševicama i Va Erte, Poduliki, Kršini, Gornji i Dolnji, Zasad, Antonićevo (koje je kasnije postalo moje vlasništvo), Brajdi, Matiševo, Podgruško, Podkalić, Gornje Brajdi, Na Kobiline, Za Veli Breg, Podkadanj, Zabrežinu (tu su posađeni borovi). Za vrijeme kišnih dana, nonić bi se prihvatio popravka opanaka, koje smo nosili svakodnevno.

Znao je izrađivati i nove opanke od svinjske kože, a kasnije je izrađivao opanke od gume (od kamionskih kotača). Pojedini okolni postolari izrađivali su cipele zvane sandali i to: ispod guma, a iznad je bila teleća koža. To je bila malo modernija cipela, a izrađivala su ih braća Sović. Te su cipele bile vrlo pogodne za naš kameniti teren i dugo su trajale.

Ivan je bio vrlo mirne naravi, vodio je računa o tome da za teške radove u poljoprivredi kao što su košnja i kopanje, bude uvijek pokoja čaša vina za težake.

Njegova supruga Marija umrla je 1932. godine i tada se preselio u «podrum» gdje je uredio jedan kutak i tu je spavao sve do svoje smrti.

U to vrijeme, u našoj kući ložilo se ognjište, a kasnije štednjak. Stropna konstrukcija bila je drvena, od hrastovih greda na kojima su bile pribijene daske.

Gore je bio šufit gdje smo mi muška djeca spavali. U dugim zimskim danima nonić Jive čitao bi mi pjesmice iz knjige Andrije Kačića Miošića. Ovu knjigu i danas čuvam kao uspomenu na njega.

Dvije fronte – tri države – tri prisege Vjekoslav (Alojz, Lojzo) Jurinović, moj otac, sin nonića Ivana, rođen je u Sv. Jeleni 1. srpnja 1896. godine (Pećari Dolnji). Kada je imao 16 godina napravio je pomorsku knjižicu, «matrikulu», i išao ploviti kao mali od koverte (palube) na brodu «Gasten» tršćanske kompanije «Lloyd Triestino» i na taj način, kao jedino muško dijete u obitelji pomagao prehraniti obitelj. Kao mladić od 19 godina, pozvan je u 84

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

austrougarsku vojsku u Ljubljanu gdje je završio 30 dana regrutske obuke i položio svoju prvu prisegu za vjernost i odanost caru Franji Josipu. Nakon toga je odmah upućen na talijansku frontu u Tirol i tamo ratovao. Nekoliko puta je sudjelovao u borbi prsa u prsa (na šturum). Kasnije se dobrovoljno javio na promatračnicu na jednom visokom brdu, nastojeći izbjeći opasnosti neposrednog ratovanja.

Na toj promatračnici bilo je dvanaest vojnika s jednim časnikom Čehom.

Odmah sljedeće zime, zbog velikog snijega ostali su odsječeni od svoje pozadine, koja se nalazila u dolini. Zalihe hrane imali su samo za nekoliko dana. Tada ih je časnik postrojio i odredio Vjekoslava da pođe u dolinu po hranu. Kad sam ga jednom upitao je li se bojao u toj situaciji, odgovorio je: «Puščanih i mitraljeskih metaka se nisam bojao, jer sam bio naviknut na njih, ali sam se bojao snježnih lavina, stalno prisutnih u tim predjelima.» Vrijeme je toga dana bilo dosta maglovito pa se spuštao velikom brzinom i teško je bio primjetan. Dolje se odmorio i ručao. Na svoju ruku odlučio je uzeti nešto više hrane, približno 50 kg, jer je smatrao da će moći izdržati.

Vjekoslav Jurinović kao austrijski vojnik Međutim, teško mu se bilo sakriti, jer ga je trag po snijegu otkrivao. Kad bi Talijani otvarali vatru, morao se ukopati u snijeg. Bio je gotovo mrak kad se pojavio među svojim suborcima koji su ga ljubili od radosti. Njihov časnik, rodom iz Praga, predložio je komandi da se Alojz, kako su ga oni zvali, odlikuje medaljom za posebne zasluge. Nakon tri mjeseca stigla je na brdo kurirska pošta u kojoj je bila medalja potvrđena dokumentom. Intenzitet rata nije dopuštao da se medalja preda pred svečanim strojem, a zapovjednik mu je poklonio svoje crno dugme s likom pokojnog cara Franje Josipa. To dugme je moj otac poklonio meni te ga još i danas čuvam.

85

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Moj je otac bio na fronti do 4. studenog 1918. godine odnosno do rasula Austro-Ugarske države, kada se vratio kući, vrlo oprezno da ga ne bio zarobili Talijani, koji su se tada kretali prema svojem obećanom istarskom posjedu. Po dolasku kući bio je prinuđen potražiti koru kruha tako da se ponovno ukrcao na brodove stare kompanije, gdje je odmah bio primljen, ali sada pod drugom, talijanskom zastavom.

Na brodu se govorilo talijanski, a nitko ga nije pitao zašto se borio protiv Italije i zbog toga nije imao nikakvih problema. Godine 1927. bio je prisiljen mijenjati svoje hrvatsko prezime Jurinović u Giordano. Tada je plovio na brodovima kompanije «Lloyd Triestino» koja, međutim nije mijenjala ime od svoga osnutka za austrijske uprave.

U vrijeme talijanske objave rata Engleskoj 1940. godine brod mog oca dobio je naređenje da hitno mijenja rutu prema Talijanskoj Somaliji i uplovi u luku Dante gdje se nasukao. Trebalo je izbaciti tisuće tona tereta da bi se brod odsukao. Nakon toga otplovili su u Luku Chisimaio na dnu Talijanske Somalije ispod ekvatora na granici s Kenijom. Kenija je bila engleska kolonija te im je tu prijetila opasnost.

Na tom teritoriju daleko od domovine, Talijani nisu imali nekih velikih snaga pa je došla naredba da se svi mornari s broda mobiliziraju, naoružaju i pošalju na frontu.

Po naredbi višeg zapovjedništva i kompanije iz Trsta, brod su morali potopiti da ne padne u ruke neprijatelju. Tada je, kao vojnik kralja Vittoria Emanuela III. moj otac položio svoju drugu prisegu. U to vrijeme imao je 44 godine.

Vjekoslav Jurinović kao talijanski vojnik u Africi (treći s desne strane) Jednoga dana se čulo da su Englezi prešli kenijsko/somalijsku granicu s jakim snagama i tenkovima te su talijanski vojnici bili prisiljeni na povlačenje.

Komandant Vjekoslavove brodske jedinice postrojio je svoje vojnike na cesti i dao im na volju dvije odluke: «Tko se želi povući i dalje boriti na novoj borbenoj liniji za spas domovine, a tko želi ostati ovdje i postati engleski zarobljenik?» Odluka nije bila jednostavna, no dva prijatelja i dva Istrijana, Luigi Giordano, kako su Talijani zvali mog oca, i Attilio Vretenar iz sela Boljevići u Istri, odlučili su predati se Englezima.

86

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Zatim je još nekoliko mornara slijedilo njihov primjer. Nakon toga povukli su se u grad Chisimaio gdje je još uvijek stajao djelomično potopljeni brod. Presvukli su se u civilna odijela i dočekali engleske okupacijske trupe koje su ih, kao civile smjestile u logore. Ti logori bili su ograđeni bodljikavom žicom radi zaštite od domorodaca koji su sada došli na vlast s bivšim carem Haile Selassiem (zvanim «Negus»).

U to doba nastali su vrlo teški dani za bijelo stanovništvo jer su se na svakom koraku domoroci osvećivali i ponižavali bijelce. Iz tog je logora, tek nakon nekoliko godina moj otac uspio poslati poruku kući preko Crvenog križa. Moja majka bila je presretna po primitku te poruke jer je znala da će se «Lojzo» vratiti jednoga dana.

Tijekom svog boravka u logoru, moj otac se bavio pletenjem boca i damižana, koje su tada bile tražene radi odlaganja hladne vode. Posebno se morao čuvati malarije koje je tamo bilo jako puno. Kada je rat završio, Englezi nisu marili za zbrinjavanje talijanskih zarobljenika odgovarajući im: «Tko vas je ovamo doveo, neka vas izvoli vratiti kućama.» Uzaludno su se obraćali talijanskoj državi i kompaniji u Trstu.

Ovakva neizvjesnost trajala je sve do studenog 1946. godine kad su talijanski zarobljenici vraćeni kućama. Tada je Vjekoslav imao 50 godina. Kod dolaska u Trst, u kompaniji «Lloyd Triestino» ponudili su mu nov ukrcaj na brod i smještaj obitelji, ako se želi preseliti u Italiju. Odgovorio je: «Previše volim moju malu Sv. Jelenu i moju Istru, da bih mogao ostati ovdje.»

Nakon povratka kući, sada u novu državu, opet se trebalo negdje zaposliti.

Posao je potražio na brodovima, jer kao pomorac nije imao drugog izbora. Zatražio je zaposlenje u kompaniji «Jadranska slobodna plovidba», gdje se kao Istranin nije mogao ukrcati na brodove duge plovidbe. Tada su Istrani bili sumnjivi, da ne bi dezertirali i ostali u inozemstvu. Kada su vidjeli njegovu pomorsku knjižicu ispunjenu pečatima mnogobrojnih stranih luka, odmah su mu dali suglasnost za ukrcaj na brodove koji plove po svim morima svijeta, ali pod uvjetom da položi «zakletvu», tj. prisegu, treću u svom životu.

Godine 1951. moj je otac Vjekoslav stupio u invalidsku mirovinu. Silom prilika naučio je četiri strana jezika: njemački u školi i u vojsci, češki tri godine u Prvom svjetskom ratu s češkim časnikom, talijanski na brodovima «Lloyda» pod Italijom i engleski tijekom šest godina zatočeništva u Africi. Umro je u svojoj rodnoj kući, Pećari Dolnji, 1976. godine. Počivao u miru.

Svetojelenčani u ratnoj luci u Puli Vojnici smješteni u tvrđavama oko Pule bili su daleko od fronti, a ova utvrđenja su u šali nazivali Mažinotova linija. Ta utvrđenja zaokružuju čitav grad Pulu i okolicu. Anton Velčić (Slamnjak) iz Sv. Jelene služio je cara u takvoj jednoj tvrđavi zvana «Punta Kristo». U tim tvrđavama nalazili su se topovi velikog kalibra.

To su bile tvrđave tako opremljene da bi u slučaju opsade, mogle samostalno opstati nekoliko dana. Barba Tone je pričao da su u tvrđavama imali i niše za spremanje mrtvaca koji bi eventualno stradali tijekom borbi. U tim tvrđavama bilo je smješteno 87

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Anton Barković (Tunčić Šćocov), Mate Škalamera (Matić Škalamerski), Andrija Velčić (Andrić Barnabov), Anton Filipaš (Tone Filipaš) i Frane Velčić (Franić Pikićev) 15.000 vojnika. U civilnom životu, prije rata, Tone je bio pomorac i plovio je z brodi na jidra. Jednim takvim drvenim brodom na jedra prošao je ocean od Europe do Amerike i to dva puta. Znao je sve detalje tih brodova i nazive svih dijelova od jarbola pa do dna štive. Plovilo se na tim brodovima i svi su bili sretni kada je na moru bilo vjetra. Kada je nastala bonaca, brod se nije micao. Te bonace, ponekad dugotrajne, djelovale su na mornare te se kod njih pojavila nervoza, svađe i sve nezgode s time.

Anton Velčić inače pored svog zanimanja brodskog kormilara, kod kuće se bavio tkalačkim zanatom koji je naučio od svog djeda Jureta, tzv. Jurićina. On je bio veliki radnik, obrađivao je čitavo svoje imanje, a imao je i kravicu, tako da je njegova žena Lucija nosila mlijeko u Mošćeničku Dragu na prodaju i dijelila po kućama na mjericu od ¼, ½ i 1litre.

Ivan Filipaš (Filipaši Gornji) zvani Kajfa, bio je također austrougarski vojnik na tvrđavi u Puli. Uvijek je nosio bradu. Kasnije se oženio djevojkom iz Grabrove (Anica Perčinkina). Volio je «grickati» duhan – ćikat. Po završetku rata 1918. godine i Tone i Ive sretno su se vratili kući.

Osam godina u K.u.K. ratnoj mornarici Mate Škalamera bio je najstariji sin Kazimira i Katarine (r. Jedretić), rođen u Sv. Jeleni 16. siječnja 1887. godine. Nakon završene osnovne škole u Brseču, s 14 godina ukrcao se na trabakul (mali drveni brod na jedra). Na brodu je obavljao poslove malog od kužine, kako se to tada zvao naučnik-kuhar. Bio je malog rasta tako da su mu morali pod noge postaviti škanjić da bi mu glava došla iznad kotla kad bi miješao palentu. Još 1910. godine pozvan je u Austrougarsku vojnu mornaricu.

88

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Kada je započeo I. svjetski rat, trebao se vratiti kući, ali po naređenju otpuštanja iz vojske nije bilo i morao je produžiti vojni rok. Do kraja rata bio je na vojnom brodu S.M.S. «Admiral Spruun» u Puli. Za vrijeme tih ratnih godina u Puli čitao je novine «Hrvatski List», koji je tiskan u Puli na hrvatskom jeziku, iako je vojnicima bilo zabranjeno čitanje tog lista. Između ostalog, u jesen 1918. godine u tom je listu pročitao o raspadu Austro-Ugarske.

Mate Škalamera kao austrougarski mornar u Puli U to vrijeme svjedočio je Mate kako brodove Austrougarske mornarice napuštaju njemački, mađarski, češki i drugi časnici, a neki su i plakali. Zapravo Nijemci i Mađari nikako se nisu mogli pomiriti s tim da se Austro-Ugarska rasula.

Dana 17. studenoga 1918. godine objavljena je odluka da se «Svi vojnici kopnene i pomorske vojske Jugoslavije moraju do 20. studenog 1918. godine vratiti kućama».

Svi su morali predati oružje talijanskoj komandi, koja ga je preuzimala u ime saveznika. Dotada su svi Jugoslaveni bili uvjereni da će ratnu mornaricu predati svojoj jugoslavenskoj državi u nastanku.

Samo nekoliko sati mogao se Janko Vuković Podkapelski radovati svojoj novoj službi zapovjednika flote. Točno u 6 sati ujutro 1. studenog 1918. godine odjeknula je eksplozija pomorske mine na trupu ratnog broda «Viribus Unitis» i ponijela sa sobom u jadranski mokri grob 400 mornara. Dvanaest sati ranije bio je taj isti «Viribus Unitis» predan novom jugoslavenskom savezu država u nastajanju, dobivši odgovarajuće originalno ime «Jugoslavija». No, to nisu znala dvojica talijanskih ronioca koji su položili minu na trup broda, vjerujući da su još uvijek u ratu protiv Austro-Ugarske, koja se upravo tih dana raspadala. Napad na «Viribus Unitis» ili «Jugoslaviju» bio je posljednji borbeni pothvat u ovim prostorima tijekom velikog Svjetskog rata koji je bio pred sam završetak. Ovaj neobični događaj dogodio se usred jako utvrđene pulske luke. Na tom se mjestu još i danas u organizaciji 89

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

društva «Viribus Unitis» u Puli koje čuva tradicije pomorstva u ovom kraju, svake godine na dan Svih Svetih spusti vijenac u more na spomen poginulim mornarima i njihovom herojskom zapovjedniku koji je potonuo zajedno s njima.

Svjedočivši ovom prizoru kao posljednjem u njegovoj vojnoj službi, Mate se nakon osam godina vratio kući, kada se opet zaposlio kao mornar, kormilar i kao vođa palube. Međutim, 1923. godine ostao je bez posla, jer se nije htio upisati u fašističku organizaciju. Oženio se još 1918. godine Rožom Šparožić rodom iz Zagorja te su otvorili malu trgovinu drva i ugljena u starom gradu u Rijeci.

Na tvrđavi «Tovar» Ivan Velčić (Jivić Strupovičin) rođen 1877. godine u Sv. Jeleni, bavio se svime i svačime. Bio je poljoprivrednik, bačvar, mesar, potkivač konja, specijaliziran za klanje i komadanje svinja i ostalih životinja u selu. Godine 1914. kao i svi ostali muškarci pozvan je u vojsku i raspoređen kao artiljerac na tvrđavi «Tovar» u Malom Lošinju gdje je bio sve do kraja rata 1918. godine. Čitave ove četiri godine bio je s njime Miro Škalamera iz Zagorja. Na istoj su se tvrđavi dosađivali. Zapravo, osim nedostatka hrane, naročito u zadnjim godinama rata, i nije im bilo tako loše. U vojsci

Ivan Velčić (Jive Stuprovičin) i Zvonimir Škalamera (Franelov iz Zagorja) 90

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

se bavio nekim svojim hobijem: izrađivao je simbole križnog puta, sve od drveta koje je postavljao u bocu. Ukupno je izradio 13 boca, od kojih se još i danas poneka nalazi kod njegovog unuka Antona. Po završetku rata vratio se kući i nastavio obrađivati vinograd na svom imanju zvano Selo. Barba Ive bio je veliki radnik, a umro je 1956. godine. Njegovu kuću i Selo održava unuk Anton.

Austrougarski vojnici u Mošćenicama Antun Velčić Pikić odslužio je čitav svoj vojni rok u I. svjetskom ratu kao vojnik u obalnoj straži Brseč-Mošćenice. Jednoga dana došla je iz Beča kontrola obalne straže, te su se zajedno slikali časnici i članovi obalne straže, na stepenicama župnog ureda u Mošćenicama. Nalaze se tu i domaći građani: Joža Uhač iz Sv. Jelene i Jivan (Ivićina) Bodulov iz Brseča. U pozadini slike se nalazi jedna ograda koja još i danas postoji na ulazu u župni dvor Mošćenice. U drugom redu desno: Anton Velčić (Pikić) iz Svete Jelene, u civilu na vrhu stoje: desno Joža Uhač (Šimić) iz Svete Jelene i u sredini Jivićina Bodul iz Brseča. Naprijed na stolicama sjede austrougarski časnici.

91

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Pet država – pet vladara – pet zastava Prilikom jednog mog posjeta Milanu Škalameri (Franelov) u Zagorju, ispričao mi je svoj život u pet država ovoga stoljeća: «Rođen sam pod Austro-Ugarskom 1906. godine. Osnovnu školu polazio sam u Brseču od 1912. nadalje. Učiteljica je bila Marija Merhar, vjeroučitelj velečasni Rajmund Jelušić, koji je umro 1914. godine. Vrlo dobro se sjećam kako smo svake nedjelje išli na misu u 10 sati u Brseč, a poslije mise bi se ljudi sakupili pod lipom ispred Batelani i raspravljali ča se sve dogodilo u toj šetimane. Kada je Austro-Ugarska ušla u rat, muškarcima su počeli stizati pozivi za vojsku, a kod kuće su ostala djeca i starci. Do 1915. godine dobivala se aprovizacija: malo šenice u zrnu, kao i kukuruza u zrnu, šećera vrlo malo, kao i malo cikorije. Kad je Italija ušla u rat i aprovizacija je prestala, pa je 1916. godine bilo loše s hranom, a 1917. još lošije, jer je bila velika suša. Ljudi su odlazili na Drenovu kupovati nešto hrane koja bi došla iz Karlovca. Inflacija je bila jako velika. Stvarno je i istinito, da se u našoj kući te 1917. godine nije pekao kruh. Sve se pojelo u kaši i palenti. Mi kao djeca, skupljali smo staro željezo za vojsku. Jednoga dana je došla vojska, popela se na zvonik i bacila dolje zvono koje se razbilo, pa su pokupili krhotine. Na kraju 1918. godine AustroUgarska se raspala, a mi smo ostali pod Italijom.

Godine 1919. Julio Velčić (Matiš) okupio je ljude za sastanak u Mošćeničkoj Dragi radi projugoslavenske propagande. Tada je srpska vojska došla do Plomina.

Međutim, u pusnim danima, početkom ožujka 1919. godine došli su talijanski vojnici u Brseč. U Franelovoj kući bila je komanda, a va Kaštelovoj kuće bila je kuhinja. Školska djeca dobivala su hranu u školi radi propagande. Moj nono vodio je Općinu Brseč samostalno 40 godina, ali je sada došao kraj Franetu Škalameri. Moj djed je svu dokumentaciju općine predao novom talijanskom sindaku čak i katastarske mape. Poslije potpisa ugovora s Italijom, Brseč je bio prekršten i dali su mu ime Versura, ali je ime Brseč ponovno vraćeno kasnije. Bilo je to vrijeme obećanja da će škola biti dvojezična, ali od toga nije bilo ništa. Prvi pohod fašista ovom kraju bio je 1920. godine jer su se tada pripremali prvi izbori. Svi natpisi na hrvatskom jeziku bili su tada skinuti i zamijenjeni. Fašisti su odmah potražili mog nonota jer su znali da on, kao bivši općinar, mnogo utječe na ljude. U kući ga nisu našli, ali su našli glasovnice (glasački listić). Kad su ga našli kako kopa zemlju baš sa mnom (tada sam imao 14 godina), htjeli su ga tući. Tražili su da nagovori ljude da glasaju za KOZU (to znači za Italiju), dok je LIPA bio Hrvatski znak, a RUNOLIST slovenski.

Ovo se na kraju završilo bez većeg zla.

Imao sam 19 godina kad su me pozvali u talijansku vojnu mornaricu. Kasnije sam plovio na trgovačkim brodovima Tršćanskog Lloyda. Nije bilo lako raditi za Talijane, biti bombardiran od Engleza, a zarobljen od Nijemaca. Navigacije iz ratnih vremena posebno su mi se duboko urezale u pamćenje, jer su brodovi svakodnevno doživljavali havarije. Kao da je bilo jučer, živo se prisjećam pokušaja isplovljenja iz Tunisa. Presjekli smo put prema Siciliji, trebali smo oko 4 ujutro ući u Palermo, 92

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

ali su nam planove pokvarili engleski bombarderi. Brod je pred samom obalom bio pogođen. Bomba je pala na krmu, a druga u more blizu broda, kojega je to jako potreslo. Počela je prodirati voda, a posada je pohitala u čamce za spašavanje. Uzeli smo vesla i kante i izbacili vodu koja je ušla u čamac. Svi smo se uspjeli spasiti, samo je kuhar bio ranjen. Morem smo plutali do drugoga dana kada nas je pokupio drugi brod i tako smo se spasili. Onda sam izgubio svu «robu» i potpuno bez ičega došao kući. Kapitulacija Italije zatekla me kod kuće.

Krajem devetog mjeseca 1943. godine njemačka vojska izvršila je čišćenje (rastrellamento) sa zadatkom da Istru očisti od partizana. Nakon toga su oni bili gospodari u Istri. Partizani su nas htjeli naoružati i poslati u borbu protiv Nijemaca, ali nije bilo oružja, pa su morali odustati od toga. Za Uskrs 1944. godine partizani su kod nas zakrčili cestu. Došli su Nijemci, koji su opet u velikom čišćenju (rastrellamentu), pokupili sve domaće ljude, pa tako i mene. Odveli su nas na raščišćavanje ceste (od drveća). Nakon toga su nas odveli u Rijeku, u bivšu vojarnu Diaz, a poslije toga vlakom u logor u Austriju, u Klagenfurt. Tamo sam bio kod jedne obitelji kao pripomoć u obavljanju poljoprivrednih radova. Godine 1945. vratio sam se kući.

Odmah po dolasku kući zaposlio sam se u Narodnu stražu, a poslije toga u «3. Maj», zatim u Luku, Šumariju i «Asfalt» 1952/53. Poslije ponovno u «3. Maj» gdje sam ostao do penzije. Kasnije sam dobio i talijansku penziju. Iznenada, 1991. godine prestala je postojati naša jugoslavenska država «Bratstva i Jedinstva» te smo 1991. godine dobili petu državu, Republiku Hrvatsku. Kada malo bolje razmislim koliko smo toga prošli u ovom stoljeću, onda vidim da smo sada konačno dobili svoju državu u kojoj možemo slobodno reći da smo mi istarski Hrvati. Pod svim tim ranijim državama smo mi Istrijani uvijek bili nekome sumnjivi, svi su htjeli Istru, a Istrijane nitko nije baš volio ni simpatizirao. Danas bez rigvarda gremo na mašu va Brseč ja i moja Milka, aš se more reć da ni vavek tako bilo.»

Pet država, tri rata i puno suza Antonija Valčić, rođena 17. listopada 1906. godine, najmlađa od jedanaestero braće, koji su živjeli u malom zaseoku Škalameri – Kazimirovi u Sv. Jeleni, prisjeća se svoje mladosti: «Kao dijete spavala sam sa sestrama na tavanu. Sa sedam godina upisali su me u osnovnu školu Brseč, kamo sam pješačila svaki dan 6 km, više gladna nego sita, a i polubosa ili sam nosila cipele neke starije sestre. Tada smo u školi učili tri jezika i to hrvatski, talijanski i njemački, jer smo živjeli pod Austrijom. Imala sam osam godina kada je započeo Prvi svjetski rat, pa se svega dobro sjećam, a naročito kada su moja braća odlazila u vojsku, Mate u Pulu u mornaricu, a Jenaro na rusku frontu. Bilo je tu puno suza, a pogotovo kada je došla vijest u našu kuću da je Jenaro umro u ruskom zarobljeništvu.

Dobro se sjećam gladne i sušne 1917. godine. Ni danas ne znam kako smo preživjeli te strašne godine. U obitelji smo imali jednu kravicu i nekoliko ovaca pa 93

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

je tako nešto mlijeka i nešto sira dobro došlo. Po raspadu Austro-Ugarske dobili smo novu državu Italiju. Nije nam bilo lako, jer su Talijani od nas zahtijevali da govorimo talijanski jezik. No, naši su ljudi slabo razumjeli taj jezik, a govoriti da se i ne pomisli, jer su kod kuće svi govorili od vavek po domaći hrvatski čakavski dijalekt.

Četvero braće zajedno: Mate, Katarina, Antonija i Frane u sredini je krupna žena Roža, Matetova supruga.

Godine 1927. udala sam se za Stjepana Valčića, cestara, koji je održavao cestu Rijeka-Pula i to od Sv. Jelene do Brseča (to je tada bila tzv. bijela cesta posipana tucanikom). Baš te godine donesen je zakon Reduzione dei cognomi in forma italiana. Budući da je moj suprug imao stalni državni posao morao je mijenjati prezime iz Valčić u Valli. Najstariji sin rodio se iste godine i dali smo mu ime Jenaro (kako se zvao moj pokojni brat), ali Talijani su nasilu to ime napisali Gennaro, a on ga je zadržao do danas. Imali smo šestero djece. Nije nam bilo jednostavno s mizernom cestarskom plaćom nahraniti osam duša, jer nismo imali zemlje, već smo obrađivali samo neke tuđe vrtove. Imali smo sreće što se moj suprug snalazio u zidarskom i stolarskom zanatu, a bio je i vrstan bačvar. Radio je nove bačve, a i stare je prerađivao iz veće na manju i na taj način je dobivao neku nadoknadu makar u naturi, što je našoj obitelji dobro došlo.

Godine su prolazile i došao je II. svjetski rat. Odmah su u vojsku pozvani mnogi naši susjedi. Moj Štefo nije pozvan jer je bio na državnom poslu. Kad je Italija kapitulirala 1943. godine mislili smo da je rat završen, a on je kod nas tek započeo.

Nijemci su odmah započeli s čišćenjima (rastrellamenti) jer su na raznim mjestima nailazili na otpor partizana. Bili su to teški dani za naš kraj. U prvim mjesecima 1944. godine saznala sam od nekih ljudi da je između ostalih i moj suprug na jednom popisu osoba koje su osumnjičene. Opet je tu bilo puno suza. Tada je u Sv. Jeleni stradao i Francesco Cottiero-Barčev zvani gospodin.

94

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Jednoga dana partizani su uzeli moga supruga i najstarijeg sina Jenara u partizane. Suprug se nakon izvjesnog vremena vratio kući, a Jenaro je postao partizanski kurir. Jednoga dana su ga Nijemci uhvatili na Učki i doveli kao zarobljenika u moju kuću da provjere jesu li mu otac i brat kod kuće, u suprotnom, rekli su zapaliti će mu kuću i strijeljati ga ako ne govori istinu. Srećom, sve se završilo dobro. Jenaro je kasnije postao aktivni oficir i s činom potpukovnika otišao u mirovinu.

U Jugoslaviji moj Štefo i ja napravili smo novu kućicu Va Dolce i tu doživjeli starost. U zadnjoj državi u ovom stoljeću, Hrvatskoj, ponovno suze u obitelji jer su dva moja unuka otišla u rat. Bili su stalno na prvoj bojišnici i sudionici Oluje. Kući su se vratili živi i zdravi. Hvala Bogu, na svemu!»

Spomenica - dar za udovice i djecu palih boraca 95

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Naslovnica talijanske svjedodžbe 96

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

ITALIJA U NAŠEM KRAJU Po završetku I. svjetskog rata, dana 4. studenog 1918. godine Talijani su slavili dan pobjede Anniversario della vittoria. Talijanska vojska počela je dolaziti u Istru, prije nego što je Istra službeno priključena Italiji. Kasnije, nakon okupacije Istre, jedan dio istarskog puka mislio je da će Istra potpasti pod Jugoslaviju. To raspoloženje trajalo je svega nekoliko dana. Nakon dugih pregovora između Italije i Kraljevine SHS, 1920. godine potpisan je Rapalski ugovor čime je sudbina Istre pod Italijom bila zapečaćena. Sam talijanski kralj Vittorio Emanuele dao je, 1919. godine, u svojem krunskom govoru pred talijanskim parlamentom, svečano obećanje o pravednom postupku s pridruženim stanovništvom, o poštivanju njihova jezika i ustanova i na kraju da ćemo «uživati sve privilegije talijanskog zakonodavstva, slobode i demokracije». Međutim, sva su ta lijepa obećanja bila pogažena. Kako bi narod pridobili za sebe, vojne vlasti su u početku dijelili siromasima hranu, kruh i kuhanu rižu.

Kraljevskim dekretom od 28. ožujka 1923. godine ukinuta su stara hrvatska i slovenska imena mjesta i postavljeni napisi s novim, talijanskim. Dana 1. listopada 1923. godine u reformi školstva talijanski ministar Giovanni Gentile predviđa prestanak predavanja na stranim jezicima u školskim klupama na granicama države.

Dekretom br. 494. 1927. godine izglasan je Zakon o promjeni prezimena. U školama su postavljeni talijanski učitelji. U općini Mošćenička Draga (Valsantamarina) svi činovnici bili su Talijani.

Kroz škole, talijanske službenike i službe talijanski se jezik uvlačio u narod.

Tako su i talijanske pjesme canzonette dolazile u naš kraj. Njih su u hrvatska sela Istre i u naš kraj donosili, u prvom redu, mladići što su prošli soldačiju, služili vojni rok (u prosjeku 18 mjeseci) u raznim krajevima Italije. Tako su se na njihovom «repertoaru» nalazile, ne samo soldačke pjesmice, već i pomodne ljubavne kancone te narodne pjesme, takozvani stornelli i serenade i drugo što se od starine pjeva, u Napulju, Toscani te na širem području Alpa.

Zatim su talijansku pjesmu širili rijetki radioaparati i gramofoni, osobito u gostionicama. Istarske i domaće djevojke su kao dekle služile gotovo po svim većim gradovima gornje Italije, Rijeke i Trsta, te su i one pridonijele širenju te kancone.

U doba između dvaju svjetskih ratova, pogotovo tridesetih godina 20. stoljeća, kad su sva sela bila bez električne struje, kad nije bilo ni radioaparata ni televizora, u Istri se mnogo pjevalo na svim jezicima (hrvatski, talijanski i slovenski). Osim u veselim kumpanijama, za blagdane i na sajmovima, čula se pjesma u vinogradima, na pašnjacima i na njivama. Subotom i nedjeljom navečer, držeći se rukama oko vrata mladići su pjevali iz svega grla. Domaću su hrvatsku pjesmu, u pojedinim selima karabinjeri i fašisti mogli ušutkati samo privremeno, da bi se ona iznova pjevala po našem kraju.

Njih je svirao na harmonici naš Zagorčan Drago Galović na plesu u Gruškoj kući, na prvom katu. Tada smo učili plesati. Prostorija je bila prepuna omladine.

97

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Pod, drveni grednik od hrastovih greda, sigurno star sto godina, toliko se tresao da se čudim kako nismo svi skupa propali u donju prostoriju.

U pola noći na prijelazu iz 1943. na 1944. godinu, Anton Blaženić (Tonić Kovačev) bacio je jednu ručnu talijansku bombu (koju nije bilo teško naći) u znak veselja. Stariji ljudi zabrinuli su se zbog takve iznenadne detonacije u ovo nemirno, nesigurno i opasno doba. Kada bi se naši mladići vraćali s plesa iz Dopolavora u Brseču ili iz Mošćenica, malo «pod gasom», tada bi zapjevali onako pod glas, sotto voce onu našu staru: Još Hrvatska ni propala dok mi živi smo, kao i Vilo Velebita.

No, nije sve bilo uz pjesmu. Istrani, pa tako i Svetojelenčani pod fašizmom nisu bolje prošli. Fašisti su doveli seljake do ruba propasti. Onima koji nisu mogli plaćati poreze (franjki), njihova je imovina išla na dražbu (incanto).

Anton Jurinović (r. 1873.), Pećari Dolnji, pomorac, oženio se Marijom Filipaš iz Zagorja i privremeno su se nastanili u Selcu – Kalac, u kuću koju je kasnije Anton i kupio. Imali su troje djece: Josipa, (1908.), Kristinu, (1910.) i Milana, (1912.).

Djed Ivan, Antonov brat, pričao mi je da se još za vrijeme Italije Anton zainatio i za dišpet prema tadašnjim vlastima odlučio ne plaćati porez. Nakon toga dobio je nekoliko opomena i na kraju je država odlučila kuću dati na dražbu (inkant). On se nije puno brinuo jer je mislio da do toga neće doći. To je saznao njegov brat, tj. moj djed Ivan te otišao u Lovran obavijestiti i nagovoriti njegovog sina Milana da kupi na dražbi kuću svog oca jer će u protivnom kuća završiti u tko zna čije ruke. Milan je to ozbiljno prihvatio i otkupio kuću svog oca te nastavio plaćati porez, a njegov otac je i dalje nastavio živjeti u toj kući sve do svoje smrti. Kuća se prodala nakon Milanove smrti.

Za vrijeme Italije zaposlenja je bilo vrlo malo i to na popravku ceste ili u šumariji, tako da je većina naših ljudi otišla u pomorce gdje su imali osiguranu ishranu, panatiku, a plaća im je ostajala za uzdržavanje obitelji. Milan Jurinović je također bio jedan od mnogih.

Italija nam donosi još jedan svjetski rat Dana 10. lipnja 1940. godine Benito Mussolini navijestio je rat Francuskoj i Velikoj Britaniji. Tada su Talijani započeli mobilizaciju i u našem kraju. Svi muškarci sposobni za vojsku razmišljali su o tome je li im bolje čekati poziv za vojsku i riskirati da budu upućeni na frontu u Rusiju, Afriku ili Grčku ili se sami prijaviti kao civilni mornari na brodove pod vojnom komandom (militarizzati). Te je brodove talijanska komanda koristila za prijevoz vojske i ratnog materijala (materiale bellico) iz Italije u Afriku preko Sredozemnog mora gdje su mornari bili izloženi napadu britanskih podmornica, ratnih brodova i zrakoplova. Često nisu znali koje je veće zlo od kojeg im je prijetila pogibelj. Pojedinci su se ipak odlučili za civilne ratne brodove iako su znali što ih tamo čeka. Na tim brodovima, u to su vrijeme poginula tri Svetojelenčana.

98

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Tada se pjevala pjesma: Sant’ Elena, mia bella Sant’ Elena ti devo lasciare per mare e per terra per non morir di fame, oppure in galera. Tutti me la dicevano che sei una bella bionda ma i tuoi occhi me lo dicono che sei una vagabonda.

(Sv. Jelena, o moja lijepa Sv. Jelena ili po moru ili po kraju, moram te napustiti da ne umrem od gladi ili u protivnom otići u zatvor. Svi su mi govorili da si lijepa plavuša, ma tvoje mi oči govore da si ti samo jedna vagabunda.)

Svetojelenski mladići Danijel Velčić, Josip Barković, Frane Velčić, Frane Hrelja i Anton Hrelja (1942.godine) Odmah nakon što su Talijani s Nijemcima 1941. godine okupirali Jugoslaviju, pojavili su se partizani koji su imali utjecaja i na Istru. Baš iz tih razloga, istarski ljudi u talijanskoj vojsci postali su sumnjivi i bili su poslani u talijanske specijalne bataljune. Nisu mogli doći na dopust (licenzu) jer se sumnjalo da će pobjeći u partizane. Kako je rat dalje napredovao, ova se sumnja sve više povećavala.

U godinama 1941.-42. čitavu istarsku obalu čuvale su veće ili manje talijanske postrojbe, zbog bojazni od iskrcavanja neprijatelja na tlo Istre. Tada su talijanski vojnici bili kraj naših kuća (Grohotić) i na našim plažama Lučici, Jelenšćici, Uboki.

Ja sam tada kao dječak dobro naučio talijanski jezik razgovarajući s vojnicima.

Novosti s fronti su dolazile svakog dana. Polako se već moglo naslutiti da će Italija izgubiti rat. Tada je naših ljudi bilo na svim frontama.

99

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Angloameričke trupe iskrcale su se na Siciliji dana 10. srpnja 1943. Tu su ostali zarobljeni Svetojelenčani Stjepan Uhač (Špingarol) i Frane Barković (Šćoc).

Dana 25. srpnja 1943. godine kralj Vittorio Emanuele III. smijenio je Benita Mussolinija. Mussolini je tada uhićen, a s njim je propao i talijanski fašizam. U narodu je nastalo veselje. Kod nas u Sv. Jeleni ljudi se nisu usudili mnogo slaviti jer je u Mošćenicama, odnosno u Mošćeničkoj Dragi bila talijanska straža, (carabinieri) za koju se nije znalo na koju će se stranu prikloniti.

Dana 8. rujna 1943. godine kapitulirala je Italija. Baš toga dana išao sam s majkom po drva na brdo Kobilina. Vraćajući se kući čuli smo zvona iz Mošćenica i Brseča koja nisu prestala zvoniti. Odmah smo znali da se nešto dogodilo, a kasnije smo saznali da je Italija kapitulirala. Talijanski vojnici ostavljali su oružje i ostalu ratnu opremu, presvlačili se u civilna odijela i bježali prema svojim kućama, da ne bi pali u njemačko zarobljeništvo. U Dirakovici, iznad Mošćenica, Talijani su ostavili nekoliko kamiona s raznim ratnim materijalom koji su naši ljudi iskoristili za svoje potrebe. Svetojelenčani, koji su služili u talijanskoj vojsci također su se vraćali svojim kućama s raznih strana. Pojedinci su bili zatečeni od Nijemaca i odvedeni u njemačke logore. Mnogo je Svetojelenčana ostalo zarobljeno u južnoj Italiji, na Siciliji i u Africi. U neku ruku, ti su vojnici bili sretni, jer je za njih rat doista završio i znali su da će se jednoga dana vratiti kući živi.

U tom trogodišnjem talijanskom ratu (1940.-1943.) poginula su četiri svetojelenska mladića: Anton Filipaš (Filipaški) – Dodekanez (Grčka), poginuo je dok se s otoka vraćao kući brodom koji je na tom putu pogođen torpedom podmornice; Lovre Kumičić s brodom «Achille» plovio je na ruti Taranto-Afrika gdje je brod torpediran, a Lovre je nestao; Milan Jurinović (Pećarov, rođen u Selcu) bio je ukrcan na ratnom brodu «Tripolino» s kojim je potonuo između Sicilije i Libije. Počivali u miru. Mirko Barković bio je talijanski vojnik na ruskoj fronti, na rijeci Don, odakle se nikad nije vratio.

Od Jurinovića postao Giordano Kako je već ranije spomenuto, moj otac je stalno plovio na brodovima poznate brodarske tvrtke «Lloyd Triestino». U ovoj kompaniji plovio je još pod Austro-Ugarskom, a kasnije pod Italijom i to na rutama za Daleki istok sve do Vladivostoka. Budući da su ta putovanja išla oko rta Afrike, jedno putovanje trajalo je godinu dana. Nedugo nakon Zakona o promjeni prezimena koji je stupio na snagu 7. travnja 1927. godine nalazio se u Palestini, gdje je zajedno s drugim mornarima dobio dozvolu da posjeti neka sveta mjesta, a usput su išli i na rijeku Jordan, gdje je Sveti Ivan krstio Isusa. Baš toga dana je komandant broda, pozvao mog oca i obavijestio ga da je izašao zakon o promjeni netalijanskih prezimena: «S obzirom na to da se tvoje prezime sastoji od dva slova koja ne postoje u talijanskoj abecedi, «j» i «ć», potrebno je da ti JURINOVIĆ, mijenjaš prezime. Zakon je izašao i ja ga moram provesti, a ti ako to ne želiš, više se nećeš moći ukrcati ni na jedan brod ove 100

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

kompanije.» Otac je želio zadržati bar prvo slovo «J» i tako je predložio ime rijeke Jordan, ali se ta rijeka na talijanskom zove il fiume Giordano. Najzad nije imao izlaza i rekao je komandantu neka bude GIORDANO. Godine 1935. kada sam se upisao u osnovnu školu više nisam bio Josip Jurinović nego Giuseppe Giordano. To je prezime ostalo u našoj obitelji sve do završetka rata 1945. godine. U Sv. Jeleni još su dvije obitelji morale promijeniti prezime i to dva cestara koja su radila u državnoj službi. Barković Jure u Barchetti Giorgio i Valčić Stjepan u Valli Stefano. Barković Jure se kasnije preselio u Italiju i zadržao prezime Barchetti.

Zona franca od Rijeke do Mošćeničke Drage Kada smo živjeli pod Italijom carinska zona (tzv. zona franca del Carnaro) bila je proglašena za krajeve Rijeku, Opatiju, Volosko, Lovran, Mošćeničku Dragu, Matulji. Granica zone je bila u Mošćeničkoj Dragi. Sva okolna mjesta prema Puli smatrala su se izvan zone, iako su spadala pod općinu Mošćenička Draga. Sve je bilo postavljeno na sljedeći način: općina je izradila popis domaćinstava s brojem članova obitelji i svakoj je obitelji izdala jednu malu knjižicu Tessera annonaria, gdje je bilo točno određeno koliko toj obitelji pripada živežnih namirnica: brašna, šećera, kave, riže i tjestenine, kao i svega ostalog. Dakle svu navedenu hranu smo kupovali u Mošćeničkoj Dragi. Kada smo kupili sve potrebne stvari išli smo na carinu (doganu) koja se nalazila gore na cesti, u kući gdje danas stanuje Marija Lazarić, supruga pok. Stanka, gdje smo sve količine kupljene hrane upisali u tu našu tesseru, a zatim krenuli pješke prema Sv. Ivanu gdje je bila straža odnosno carinik (financ) koji je pregledavao sve ono što smo kupili i vodio računa o tome da nismo prekoračili količinu odobrene mjesečne hrane po obitelji. Nakon izvršene kontrole precrtao je ono što su ranije upisali u carinarnici i mi smo imali slobodan prolaz prema kući. Kupovina se stalno ponavljala sve dok nismo iscrpili «sljedovanje» odobreno za mjesečnu kupovinu. Ako bismo željeli kupiti nešto dodatne hrane, onda je na tu hranu trebalo platiti carinu. Carinarnica na cesti kontrolirala je sva vozila i autobuse «Grattoni» koji su vozili prema Puli. Ono «sljedovanje» što smo dobivali mjesečno, nama nije bilo dovoljno, zato smo morali nešto i prošvercati. Žene su šećer sakrivale sebi oko pasa ili kavu u Dolnji dio torbe gdje je financi nisu mogli pronaći. Mene je osobno majka ponekad slala u kupovinu (špežu) pa sam morao proći svu tu proceduru.

Bilo je dosta ljudi iz Sv. Jelene koji su se u to vrijeme bavili švercom, jer je to bilo unosno. U Rijeci su nabavljali šećer i kavu naveliko i morskim putem, čamcima tu istu robu prevozili do naših plaža. Ponekad bi se dogodilo da su im valovi na čamcu ovlažili šećer koji su kasnije morali sušiti na ceradama. Zatim su tu robu prenosili preko Prodola u Kožljak ili u Šušnjevicu. Time su se bavili i ljudi iz Kožljaka, Čepića i Sušnjevice koji su kavu i šećer kupovali u Mošćeničkoj Dragi i preko brda nosili vreće od 30 do 50 kg. Financi su to primijetili i na nekim 101

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

mjestima u šumi postavili zasjede te zaustavljali te švercere. Ako bi šverceri bacili teret odnosno vreću sa šećerom, onda financi nisu smjeli upotrijebiti oružje, a bilo je i onih koji su bili uporni i nisu se zaustavljali pa je na njih otvarana vatra. Jednom prilikom dogodio se i jedan smrtni slučaj, koji je služio kao pouka za sve. Takvu robu šverceri bi prodavali po mnogo višoj cijeni.

Načelnik Comba s psom i financi na place u Mošćenicama Jednoga dana je pas gradonačelnika podešta zvani Combe iz Mošćeničke Drage pronašao u našoj pećini u Potočini veću količinu kave i šećera. Mi nismo znali ništa o tome. Drugi dan je u našu kuću stiglo pet financi i pretresli je svu do najmanjeg kutića. Pronašli su samo nekoliko kutija kremenih kamenčića za upaljače, koje je moj otac poklanjao svojim prijateljima (kamenčići su bili zabranjeni). Budući da su kava i šećer pronađeni na našem zemljištu, oni su okrivili mog oca da se bavi švercom, a nonića da rasprodaje tu robu. Oca su odveli u zatvor gdje je ostao nekoliko dana na ispitivanju. Uspio im je dokazati da se ne bavi švercom te su ga pustili kući, ali je tek na sudskoj raspravi bio oslobođen krivnje. Švercalo se tada i cigaretama koje su se zvale Popolari, Nacionali, Tre stelle itd. U to vrijeme i rakija je bila državni monopol te je bilo zabranjeno praviti rakiju od dropa, ali se to ipak činilo u tajnosti. Financi su znali da se u Sv. Jeleni kuha rakija, ali nisu nikada mogli uhvatiti nikoga na djelu.

«Butiga» i «oštarija» Anton Uhač (Špingarol) uz pomoć svog oca, 1922. godine počeo je graditi novu kuću u kojoj je kasnije otvorio trgovinu («butigu»), a tako se i danas zove ta kuća. Trgovina se tada zvala Commestibili e manifatture. Tu su se tada mogle nabaviti sve živežne namirnice. Ovo je bilo vrlo pogodno za one ljude koji su 102

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

rijetko odlazili u grad, a mogla se kod barbe Toneta kupiti i špeža na dug. Ovdje su ljudi nabavljali i potrebnu modru galicu (vidrijol) kao i sumpor za održavanje vinograda. Puci («butoni») i konci, sve se tu moglo naći, kao i sve druge potrepštine za domaćinstvo. Anica Senčić (Olitova) prodavala je robu, a bavila se i šivanjem. Tu je Anica upoznala jednog talijanskog policajca carabiniera te se udala i otišla živjeti u Goricu (Italija).

Barbe Tonetova butiga je radila još neko vrijeme poslije rata. Nove vlasti od njega su zatražile da donese na uvid odobrenje koje mu nikad nije vraćeno, a trgovina je bila zatvorena. Pored dućana Anton Uhač je u svojoj kući jedno vrijeme držao i prodavaonicu vina zvanu špacijo gdje se moglo kupiti vino po nižoj cijeni.

Mate Barković (Brivač) na ime svoje supruge Ivane otvorio je u selu gostionicu («oštariju»). Uz gostionicu su bila izgrađena dva boćališta («jogi»). Tu se nedjeljom igralo na boće (balote) i na karte, briškula i trešete. Malo kasnije navečer mladići bi zaigrali moru koju su zabranile talijanske vlasti pa smo mi djeca morali stražariti da se ne bi pojavili carabinieri jer bi tada zatvorili gostionicu. «Mora» je bila zabranjena jer je kod te igre najčešće dolazilo do svađe (barufe). Igranje je moglo biti udvoje, a najčešće se igralo u paru 2+2 uglavnom za stolom u stojećem stavu. Na stolu se kredom (žesom) označilo jedanaest bodova (senji), a bila je tu i litra vina s čašama. Igru započinju dvojica, tako da u isto vrijeme bacaju prste jedne ruke te istovremeno izgovaraju zbroj brojeva (na talijanskom jeziku), npr. do, šije, mora, tutta itd. Tko pogodi rezultat njegov je senj. Ona dvojica koji najprije izbrišu sve punte ili senje dobivaju partiju. Obično se igraju dvije partide. Ako je rezultat 1:1 onda se igra treća partija tzv. bella. Gubitnici te partide plaćaju litru vina.

Kada se momci malo ponapiju, tada se počinje bacati prste ne potpuno otvorene (nerazumljive) za zbrajanje, a počinju i nečisti izgovori brojeva. Razloga za svađu koliko želiš, jer su pri kraju već svi pijani. Mi djeca bi se pak negdje sakrili pa smo i mi igrali na karte briškulu i trešete, a ponekad bi se igralo i za novac, tj. bankuc što je bilo zabranjeno, a i roditelji bi nam to branili. Uglavnom u nedjelju poslijepodne tu bi se skupilo mnogo svijeta iz Sv. Jelene i okolnih mjesta i svi bi se polako zabavljali.

Neki igrajući, a drugi promatrajući događaje, iako novaca nije bilo napretek.

«Profughi» U rano proljeće 1941. godine počelo se govoriti da se Rijeka kao pogranična zona mora isprazniti. Dakle, svi su građani dobili obavijest da u roku od 5 dana moraju iseliti, jer prijeti opasnost od jugoslavenskog napada. Tada je granica između Italije i Jugoslavije bila na Rječini koja dijeli Sušak i Rijeku. Jedna veća grupa izbjeglica došla je u Svetu Jelenu u kuće Gruži, kao i obitelj Mate Škalamere. Donijeli su sa sobom samo osobne stvari i nešto hrane. Dana 6. travnja 1941. Italija je napala Jugoslaviju, koja je u vrlo kratko vrijeme kapitulirala. Ta je grupa Riječana još neko vrijeme ostala ovdje u Gruškoj kući, zatim su se vratili natrag u Rijeku.

103

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Talijanski vojnici na plažama ispod Sv. Jelene Godine 1940., dok su glavešine velikih sila spremale ratne taktike, ja, dvanaestogodišnji bosonogi dječak, čuvao sam ovce iznad naših lijepih plaža: Lučice, Jelenšćice i Uboke, povezanih jednim puteljkom uz more zvanim cestica i koji je spajao Brseč i Mošćenice. Kada se približavao napad na Jugoslaviju, na te naše plaže postavljene su u zasjedu grupe vojnika (postazioni). Na svakoj plaži bila je smještena jedna desetina vojske zvana squadra čiji je komandir bio desetar, caporalmaggiore. Grupa je bila naoružana puškama (moschetto) i jednim puškomitraljezom (fucile mitragliatore), a imali su i ručne bombe, kao i pištolje. U uvali Uboka bila je nešto veća utvrda s jednim teškim mitraljezom tipa «Breda» i većim brojem vojnika na čelu s vodnikom (sergente). Na svakoj plaži bio je izgrađen jedan armirano-betonski bunker s puškarnicama za obranu obale. Obrisi tih bunkera se vide i danas. Za spavanje i boravak bila je izgrađena drvena baraka. Na Jelenšćice, baraka je bila smještena ispod Špingarolovih maslina. Stražarilo se danonoćno. Ta jedinica se zvala bojna battaglione BIS costiero. Komanda ove druge čete bila je u Mošćenicama. Komandir čete, tenente Salvadori kasnije se oženio djevojkom iz Mošćenica. Zadatak ove jedinice bila je kontrola obalnog pojasa od Rijeke do Plomina i dalje za slučaj pravovremenog otkrivanja iznenadnog iskrcavanja neprijatelja na obalu ili iskrcavanja manjih ilegalnih grupa (špijunaže) koje bi eventualno došle čamcem iz Jugoslavije.

Talijanski vojnici na Mošćeničkoj punti Autor ove knjige je dječak koji sjedi prvi s lijeva

104

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Dok su Talijani čuvali stražu, ja sam u blizini čuvao ovce. Uvijek sam ih posjećivao za vrijeme ručka ili večere, s nadom da ću i ja nešto dobiti, jer kod kuće nismo baš obilovali hranom. Na Jelenšćice je bilo njih deset, a kada bi me primijetio, komandir, caporalmaggiore Banfi, Fiorentinac, rekao bi kuharu: «Jedanaest porcija, danas». Odmah sam znao da sam i ja pozvan na večeru. Moje je mjesto bilo na čelu stola. U to vrijeme govorio sam vrlo dobro talijanski i poznavao sam gotovo sve njihove dijalekte.

Tada mi je jedan vojnik po imenu Perego stavio svoju kapu na glavu. Radi šale obukli su me u vojničku bluzu (jaknu) i stavili opasač s nabojnjačom ciberne.

Na glavu su mi stavili šljem, elmetto i dali mi pušku u ruke, moschetto i tako sam postao vojnik cara Vittoria Emanuela III. u poderanim hlačama i opancima od gume koje mi je napravio djed Ivan.

S kuharom iz Lučice uspostavio sam posebno prijateljstvo. Ja sam njemu nosio vino, a on je meni davao paštu i rižu u kantama za napoj. Ovo nije puno trajalo, jer se moglo saznati što ne bi bilo zgodno ni za mene, a niti za njega. Tri djevojke iz Sv. Jelene tada su upoznale svoje buduće muževe. Kasnije kada su Italija i Njemačka okupirale Jugoslaviju, ukinuta je straža na tim plažama, a postavljena je jedna promatračnica (posto di osservazione) u blizini naše kuće, na «Hrohotiće», odakle se vidici pružaju od Velikih Vrata «Pučine» do Rijeke i Opatije. Tu su svako jutro dolazila tri vojnika, tj. patrola iz Mošćenica. Na tom mjestu postavili su jednu drvenu stražarsku kućicu garettu. Tu bi ostali cijeli dan, a navečer bi se vratili u Mošćenice.

Trajalo je to samo jedne zime 1941/42. Vojnici su me naučili loviti kosiće pomoću zamki (laci od konjske strune). Kada su me naučili, ja sam kosiće njima prodavao po l liru za komad. Oni su ih pekli na ražnju uz malo pancete. Jednom prilikom došao je po snijegu u obilazak komandir čete Salvadori, a oni su se baš u to vrijeme grijali uz vatru kod nas u kući. Rekao im je: «Ovaj put ću vam oprostiti, ali znajte da ste napustili stražarsko mjesto, a za vrijeme rata takvi se slučajevi kažnjavaju vrlo strogim kaznama.»

Talijanski artiljerci u Brseču Pokraj Brseča kod crkvice sv. Marije Magdalene Talijani su za vrijeme rata postavili jednu bateriju od tri topa u blizini našeg groblja Sv. Stjepana radi čuvanja tjesnaca između Brseča i otoka Cresa, jer je tu prolaz skoro najuži, a Vela Vrata su vrlo pregledna. Tada su u Brseču bili smješteni i artiljerci. Jedan artiljerac vodnik, sergente Emmer zaljubio se u djevojku iz Brseča, Ivku Belić. Oženili su se i otišli stanovati u Milano. Drugi podoficr zaljubio se i oženio se djevojkom Jorjom Jurinović iz Sv. Jelene. Mi, djeca iz radoznalosti smo nedjeljom išli na Svetu misu u Brseč, jer je tu svake nedjelje dolazila jedna desetina talijanskih vojnika postrojenih u sredini crkve s oružjem i šljemom na glavi, predvođeni jednim časnikom, stojeći tako tijekom cijele mise. Nešto kasnije, nakon okupacije Jugoslavije, ova je baterija bila premještene na obalu Toscane.

105

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

U to vrijeme 1942/43. u okolici Rijeke, na bivšem jugoslavenskom teritoriju u mjestima Kastavštine i Grobnišćine pojavili su se partizani koji su vodili borbe s talijanskim okupatorima, a oni su njima za odmazdu svakog dana palili kuće što se dobro moglo vidjeti od naše kuće Pećari Dolnji. U rujnu 1943. godine kapitulirala je Italija. Bilo nam je zanimljivo gledati kako talijanski vojnici napuštaju svu svoju imovinu: vojarne, kamione natovarene oružjem i streljivom, odjećom i raznim drugim materijalom. Oni su uglavnom tražili civilna odijela u zamjenu za vojnička, da ih Nijemci ne bi prepoznali. Nudili su i svoje velike rance i pokrivače za krevete, sve za odiela kojih narod nije imao.

Barba Frane Franjo Škalamera kao jedino muško dijete u kući, jer su ostala muška braća bila raspoređena na razne fronte za vrijeme Prvog svjetskog rata, pomagao je svom ocu Kazimiru kako bi mogli prehraniti obitelj od osam članova. Obavljao je sve poljoprivredne poslove, a naročito ljeti kad se trebala kositi trava. Trebalo je prikupiti toliko sijena da bi se zimi mogla prehraniti ta jedina krava koja je u neku ruku hranila obitelj. Kazimir je često na magarcu odlazio preko Prodola u Kožljak i u mjesto Brdo kod Čepića da bi zamijenio malo kestena za pšenicu i kukuruz, kako bi svojoj obitelji priskrbio malo kruha i palente.

Franjo Škalamera 106

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Kada se jednog dana slučajno dogodilo da su baš sva djeca bila kod kuće, njih jedanaestero, zajedno s ocem i majkom, tada je otac Kazimir rekao svojoj ženi: «Pošto smo svi danas kod kuće morat ćemo zaklati jednog janjca za ručak.» Ona mu je nasmijano odgovorila: «E, moj Kazimire, što će ti jedan janjac, treba nam najmanje dva.» Između dva rata Franjo se primao svih poslova koji su se nudili u ovom kraju: radova na popravku ceste, rada u šumi i ribarstvu, kopanja i obavljanja poljoprivrednih radova na nadnicu. Prije i odmah poslije II. svjetskog rata sva su se braća razišla po svijetu, a Franjo je ostao kući na imanju sa svojim ocem Kazimirom.

Nakon talijanske okupacije, Franjo je bio prvi Svetojelenčanin pozvan u talijansku vojsku u Firenzu u konjicu. Tada je vrlo slabo ili možda nikako govorio talijanski, ali se morao snaći. Pred sam početak rata 1939. godine pozvan je ponovno u vojsku, a nakon nekog vremena poslan je kući gdje je doživio i kapitulaciju Italije.

Za vrijeme rata od 1943. do 1945. nije pozivan u partizane, ali je kod kuće obavljao dužnost odbornika te se morao sakrivati od Nijemaca i fašista. Barba Frane je bio veliki radnik i dobar kosac. Za vrijeme kapitulacije Italije kada su talijanski vojnici ostavljali sve iza sebe, Franjo je dobio jednog prekrasnog konja kojeg je kasnije koristio u svom domaćinstvu.

«Inteligentan» metak Andrija Velčić (Pikić) osobno mi je ispričao svoju priču: «Dana 7. siječnja 1941. dobio sam poziv za vojsku. U to vrijeme su se u Mošćeničkoj Dragi nalazili talijanski carabinieri, koji su imali naređenje da privedu sve one koji dobiju poziv za vojsku i da ih odmah upute u svoje jedinice da bi ih spriječili da dezertiraju ili prebjegnu u partizane, koje su oni nazivali ribelli. Ipak su me drugi dan pustili na slobodu da ostanem kod kuće do dana odlaska u vojsku. Na određeno vrijeme javio sam se u Pulu na distretto, a zatim sam upućen u svoju jedinicu u grad Biellu (Torino) gdje sam ostao do kraja lipnja 1942. godine. Moja divizija bila je određena za rusku frontu. Naivno sam tada razmišljao da će me možda ostaviti kao nepovjerljivu osobu za rusku frontu, ali to se nije dogodilo. Nekoliko dana putovali smo vlakom do grada Njegopetrovski. Poslije toga pješačili smo 40 dana, nakon toga vozili smo se kamionom dva dana i došli na položaj na rijeci Don ispred Staljingrada.

Dana 15. kolovoza 1942. godine sjedio sam na krevetu i jedan desetar prošao je kraj mene i zapitao me: ’Velčić, što razmišljaš?’ Ja sam mu odgovorio: ’Molim se za jedan inteligentni metak.’ Sutra ujutro počeo je napad Rusa s druge strane rijeke.

Bio sam na straži iza jednog dimnjaka. Bili smo raspoređeni uz samu rijeku. Vidio sam da dolazi jedna izvidnica, dignuo sam glavu i odmah dobio metak u desnu stranu glave. To se dogodilo 17. kolovoza 1942. godine što znači da je moje vrijeme na ruskoj fronti trajalo samo dva dana. Odmah sam prebačen u bolnicu na operaciju gdje su mi izvadili jedan metak, a za drugi su rekli da ne mogu to učiniti ovdje i da će me operirati u Italiji. U Riminiju su me pregledali i ustanovili da je operacija vrlo riskantna i da za sada ne dolazi u obzir. Nakon oporavka, uputili su me kući na dva 107

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

mjeseca. Imao sam stalne glavobolje, ali sam se spasio ruske fronte. Poslije toga, vraćen sam opet u Asti kod Torina. Tu sam saznao da je moja jedinica na ruskoj fronti potpuno stradala. Nakon par dana, kapitulirala je Italija i otišao sam odmah prema kući. Malo pješke, malo vlakom, došao sam do Portogruara gdje sam upoznao neke mornare koji su jednom barkasom trebali otputovati u Izolu. Stalno sam bio na oprezu da ne bih pao Nijemcima u ruke. Većinom pješke, došao sam do Boruta i Čepića, te preko Prodola u moju dragu Sv. Jelenu. Poslije dva mjeseca otišao sam u partizane ali sam pušten kući kao nesposoban. Kod jedne njemačke ofenzive Nijemci su me zatekli kod kuće na krevetu i uzeli na rad u Zvoneću. Kada je rat završio, došao sam kući. Nakon izvjesnog vremena dobio sam poziv za jugoslavensku vojsku i bio raspoređen u Udbinu i Korenicu gdje sam ostao pet mjeseci. Kući sam došao 25. listopada l945. godine. Sveukupno je ova komedija trajala točno pet godina.

Poslije toga išao sam ploviti do svoje mirovine, još uvijek s inteligentnim metkom u glavi.»

Mirko Barković i Andrija Velčić kasnije vojnici na ruskoj fronti S Andrijom Velčićem je na rusku frontu putovao još jedan Svetojelenčanin, Mirko Barković. Nisu bili u istoj bojni, ali su ipak zajedno stigli sve do rijeke Don ispred Staljingrada. Tada je Crvena armija započela svoju veliku ofenzivu. Andrija Velčić ranjen je odmah prvih dana i vratio se kući, a Mirku Barkoviću (Z Lokvi) zameo se trag. Ostavio je svoj život u dalekoj Rusiji.

108

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Talijanski i njemački vojnik, francuski partizan i Titov borac Daniel (Danko) Velčić (Slamnjakov), po zanimanju pomorac, isto mi je vrlo rado ispričao svoju ratnu priču: «Pozvan sam u talijansku mornaricu 13. ožujka 1941. godine i nakon regrutske obuke u Puli, poslan sam u Taranto na ratni brod «Corazzata Littorio». Taj je ratni brod bio u stalnoj pratnji konvoja civilnih brodova koji su prevozili vojsku i ratne materijale za ratište u Libiji: Bengasi-Tobruk-Tripoli.

Krajem listopada 1941. engleski avioni bombardirali su Napoli gdje sam se zatekao s brodom u luci. S broda je otvarana vatra na avione. Bio je to pravi pakao. Naš brod se sav tresao od silne vatre koje su ispaljivali naši topovi i teški mitraljezi. Tada nismo ni razmišljali da bi neka bomba mogla i nas pogoditi. Grad je pretrpio velike žrtve i razaranja. Kasnije sam dobio upalu pluća na brodu i poslan sam u bolnicu, a zatim kući na oporavak. Nakon toga ponovno sam se javio u Pulu, gdje sam bio od 17. travnja 1942. sve do 8. rujna 1943. Radio sam kao talijanski mornar užetar (piombador) s Nijemcima u podmorničkoj bazi na Katarini, u pulskoj luci, s još nekoliko Talijanskih mornara.

Danko Velčić (Slamnjakov) r. 1921., Anton Velčić (Pikić), artiljerac, Frane Velčić, rođ. u Sv. Jeleni iz Mošćeničke Drage (u civilu) i prijatelj Kada je kapitulirala Italija, Nijemci su preuzeli komandu i mene su zadržali na istom radnom mjestu samo sada u drugoj uniformi, pa sam postao njemački vojnik. Sa svim njemačkim vojnicima i oficirima dobro sam se slagao i svi su me 109

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

poštovali kao vrlo sposobnog radnika. Jedne subotnje večeri kada su svi njemački vojnici otišli u grad, ja sam već imao pripremljen čamac, u koji sam ukrcao sve svoje alate i druge stvari i odlučio krenuti prema lukobranu, dočepati se Verude, a zatim kopnenim putem krenuti prema kući. Te večeri njemački vojnici koji su bili u gradu vratili su se natrag nešto ranije i došli ravno k meni. ’Daniel, kuda ideš?’ postavio je pitanje jedan od njih na talijanskom jeziku, a drugi je skočio k meni u čamac i vidio sve moje alate i odmah su zaključili da namjeravam pobjeći. Tada su me ukrcali u svoj čamac i odvezli u zatvor. Nakon toga su odmah o tome obavijestili mog komandira. Međutim, njemački komandant, odmah je poslao jednog Talijana i jednog Nijemca da me vrate u postrojbu.

Sve su mi oprostili, jer su znali da ću biti poslan u njemačke logore. Za nekoliko dana vlakom sam upućen prema Njemačkoj, međutim vlak je krenuo u Bordo, u Francuskoj. Tu sam obavljao neke radove za potrebe njemačke vojske, ali sam tada bio tretiran kao njemački zarobljenik. Sakupilo nas se ovdje više Istrana i Slovenaca pa smo se dogovorili da pobjegnemo i pridružimo se francuskom pokretu otpora, s kojim smo ranije uspostavili vezu. Nakon uspješnog bijega, tu smo ostali neko vrijeme i čuli da u Jugoslaviji postoje Titovi partizani. Jednoga dana, nas približno 120 zatražilo je da nas prebace preko Italije u jugoslavensku vojsku. Kad se pojavio jedan brod iz Marseja prebacio nas je do Napulja, a zatim smo krenuli u Bari u Titovu vojsku (partizane). Tu smo dobili uniforme i Titovu kapu s crvenom zvijezdom. Tada smo otišli na Vis pa onda u Split. Tu su nas počeli raspoređivati, ali u međuvremenu, na našu sreću, rat je završio, Njemačka je kapitulirala. Poslije toga smo prebačeni u Crikvenicu pa onda u Rijeku, gdje sam demobiliziran i konačno poslan kući 24. svibnja 1945. godine kao vojnik Jugoslavenske armije. Na kraju svega nikad nisam imao problema što sam služio još tri vojske. Francuska država mi je dala priznanje, a talijanska država penziju.» Čuvar kraljevske kuće «Savoia» Stefano Uhač, rođen u Sv. Jeleni 1909. godine, služio je talijansku vojsku u kraljevskoj gardi. Bilo je čudno da jedan «nepovjerljivi» Istranin bude regrutiran u kraljevsku stražu usred Rima sa zadatkom da čuva kraljevsku kuću.

Kasnije je u ratu prebačen na Siciliju gdje su ga zarobili Englezi te je prebačen u Alžir. U Africi je bolovao od malarije, no vratio se kući živ i zdrav, nakon završetka rata. Od svih dogodovština tijekom njegova ratovanja jednu je zgodu sa Sicilije uvijek najradije pripovjedao: «Sicilija je zemlja bogata vinom, a seljaci ga nisu imali gdje prodati, pa su ga davali po bilo kojoj cijeni. U mjestu gdje sam ja služio vojsku, bila je jedna gostionica u kojoj se za cijenu ulaznice od 1 lire moglo od 12 sati nadalje popiti onoliko vina koliko god se htjelo. Jedne nedjelje skupilo se nas desetak prijatelja, sve hrvatski i slovenski Istrani i poslije ručka otišli smo na piće u tu oštariju. Od popodnevnih sati pa sve do večere popili smo 50 litara vina. Negdje oko 5 litara po glavi, a u međuvremenu smo nešto i pojeli. Navečer, 110

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

kada smo primijetili da nam je dosta, počeli smo se dizati, kako je tko znao i umio.

Međutim, evo gazde i nosi dvije litre vina, govoreći: Ragazzi questo doppio offre la casa ma però che non vi vedo mai più qua. Vjerojatno je gazda razmišljao, ako ovi nastave dolaziti mogu me uništiti.»

Stjepan Uhač vojnik u Rimu Barba Mate sused Matija Jurinović, kao pomorac kormilar (timunjer) stalno je plovio kako bi prehranio svoju veliku obitelj. Imali su jednu kravicu tako da se višak mlijeka mogao prodavati. Najstarija kćerka Marija nosila je to mlijeko na prodaju u Mošćenice i Mošćeničku Dragu u jednoj pletenoj košari (kofi). Barba Mate bio je vrlo snalažljiv, spretan i inteligentan čovjek. Vrlo brzo se snašao u obavljanju više zanata kada nije plovio. Sjećam se, kada mu je umro otac Andrija (1940.), došao je kod mog djeda Ivana da ga zamoli da mu posudi tri daske kako bi mogao napraviti svom ocu škrinju (kasaletu). Moj djed mu je dao samo jednu jer više nije imao. Tada je Matija otišao na tavan svoje kuće, te s poda skinuo još druge dvije daske i napravio svom ocu mrtvačku škrinju. U to vrijeme još nisam znao da postoji jedna pjesma 111

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Mije Mirkovića (Mate Balote) koja se zove «Dvi daske» koja glasi ovako: Kad je Ivi Sveten umrla kći, skinuo je dvi daske sa starog poda i kćeri zgotovija mrtvačku škrinj, a kada je Marija iz kuće nestala na podu je velika «črna škuja» ostala.

Godine 1942. udala se Matijina kći Jorja za jednog talijanskog podoficira koji je služio vojsku u Brseču. Samo vjenčanje obavili su u crkvici Sv. Jelene. Tada je bio običaj da u znak veselja domaći mladići organiziraju pucnjavu iz lovačkih pušaka ili na neki drugi način. Tako su ti domaći mladići pripremili jednu željeznu cijev dužine oko 20 cm, napunili je crnim barutom («maškul») i pomoću sporo gorećeg štapina zapalili barut, te je nastala jaka eksplozija. To su pripremili na mjestu gdje su prolazili svatovi ispod kuća Špingaroli. Uslijed loše procjene, maškul je poletio i ozlijedio nos ocu nevjeste, Matiji. Sva je sreća da ta cijev nije Matiju pogodila u glavu jer bi to bio sigurno smrtonosni udarac.

Jorja i Marija s muževima talijanskim vojnicima Mate Jurinović prošao je I. svjetski rat, a u II., poslije 1942. godine ukrcao se na civilni brod «Petrarca» s Matom Šimcem iz Zagorja. Kada su jednoga dana plovili prema Libiji u Afriku, punim vojnika, otkrili su ih engleski zrakoplovi i počeli zasipati bombama. Pravo je čudo kako ih te bombe nisu pogodile. More je pljuštalo oko broda, ali su se uspjeli obraniti. Po završetku rata oba Mateta vratili su se kući.

Tonin z Mošćeničke Drage Anton Jurinovich (Tonin) rodom iz Sv. Jelene, Pećari Gornji, rođen u Mošćeničkoj Dragi 1903. godine, u 14. je godini života napravio pomorsku knjižicu te mu je prvo ukrcanje bilo na brodu «Croatia». Godine 1917. plovio je za Dalmaciju kamo su prevozili hranu i opremu za vojnike smještene na dalmatinskim otocima.

Na drugom putovanju kada su bili izvan Makarske brod je naišao na minu. Posada se uplašila i počela skakati u more bez neke posebne naredbe zapovjednika broda.

Nakon nekog vremena kada su vidjeli da brod ne tone počeli su se vraćati na brod koji su uspjeli dovesti u luku Split.

112

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Kada je završio I. svjetski rat, 1918. godine došao je kući. Nakon toga je nastavio ploviti na talijanskim brodovima. Godine 1922. dobio je poziv za služenje vojnog roka u talijanskoj mornarici. Javio se u bazu «Arsenale Taranto» i tu je odslužio čitav vojni rok. Drugi svjetski rat ga je zatekao na brodu «Ipparco Bacich» koji je kasnije bio militariziran i naoružan s dva topa i nekoliko mitraljeza te služio za pratnju civilnih brodova koji su plovili između talijanskih otoka (Sicilija-Sardinija) na Mediteranu, te često, na moru i u lukama bili izloženi bombardiranju. Pratili su tada i brodove koji su plovili prema Africi i to od talijanskih luka do otvorenog mora, gdje su pratnju preuzimali razni veći ratni brodovi: torpiljarke, krstarice i razarači.

Nakon tri godine provedene neprestano izloženi opasnosti od bombardiranja engleskih zrakoplova koji su im stalno bili nad glavama, i raznih podmornica kojih je u to vrijeme iz dana u dan bilo sve više i više u talijanskim morima, kao i čestim sudarima s neprijateljskim ratnim brodovima Anton je dobio priznanje, «Ratni križ» i brončanu medalju zato što je sudjelovao u potapljanju jedne engleske podmornice u ratu 1940.-1943.

Kapitulacija Italije zatekla ga je u luci La Spezia, gdje je zajedno s ostalim mornarima mogao birati: priključiti se Nijemcima ili otploviti prema južnoj Italiji na oslobođeni teritorij što je bilo vrlo riskantno. Zapovjednik broda izabrao je nešto treće jer je cijela posada bila umorna od ratovanja. Naredio je da se brod potopi i to je bio kraj. Prije napuštanja broda svi su se mornari presvukli u civilna odijela i uputili prema svojim kućama. Tonin se također uputio prema svojoj Mošćeničkoj Dragi gdje je nešto vlakom, a nešto pješke stigao nakon 8 dana.

Nakon kratkog partizanskog zauzeća Mošćeničke Drage, već početkom listopada 1943. dolaze Nijemci. U tom «rastrellamentu» SS trupe su pokupile sve muškarce i poredali na placi te napravili selekciju. Sve mlađe osobe, a s njima i Tonina, ukrcali su u kamione i odvezli u Pazin na ispitivanje. Pošto je Tonin znao govoriti njemački, izvukao se i vraćen je kući. Nekoliko je Dražana tada zadržano i kasnije upućeno u njemačke logore. Vidjevši Tonin da se tu ne može opstati jer su u Dragu došli fašisti, odlučio se on i nekoliko prijatelja jedne noći čamcem odveslati i prebaciti na otok Cres, a sa Cresa u Rijeku da potraži neki posao. Bilo je vrlo opasno doći u Rijeku kopnenim putem. Zaposlio se u Rijeci kod jedne civilne građevinske firme koja je obavljala radove za njemačku vojsku. Radili su većinom bunkere u Škurinjama i na Drenovi. U Rijeci je doživio i nekoliko bombardiranja i morao se sklanjati u skloništa te je nakon završetka rata konačno došao kući. Sada se posvetio opet svom starom zanatu i zaposlio u Opatiji u hotelu «Galeb» i «Učka» kao šef sale u ugostiteljstvu.

Godine 1949. cijela je obitelj po tadašnjim zakonima imala pravo optirati i otišla je u Italiju. Najprije su stigli u Trst zatim u razne izbjegličke kampove: Udine, Bari, Pisa i na kraju Livorno gdje su se konačno zaustavili 1953. godine gdje i danas žive. Dok su te četiri godine putovali po Italiji kao izbjeglice mogli su često slušati od Talijana puno negostoljubivih riječi, a najčešće: «Došli ste ovamo jesti naš kruh, profughi!»

113

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Kada je došao prijedlog od strane države da im se dodijeli naknada za imovinu koju su ostavili u Mošćeničkoj Dragi odnosno u Jugoslaviji, ponuđena im je vrijednost od nekih 200.000 lira. Tonin je okupio svoju obitelj, suprugu i troje djece da zajednički odluče što učiniti. Zaključak je bio: Zadržat ćemo našu starinu i odbili su prihvatiti ponudu. Dosta je godina Tonin bio bez posla, ali se kasnije zaposlio u NATO bazi kod Amerikanaca odakle je otišao u mirovinu. Poslije sedamdesetih godina došli su na odmor u svoju kuću u Mošćeničkoj Dragi te nastavili dolaziti svake godine kao i njihova djeca, unuci i praunuci. Tonin Jurinovich umro je u Livornu 1996., u svojoj 93. godini života. Zadnje riječi bile su mu: «Nosite me u Mošćeničku Dragu.»

Spas s potopljenog broda Kao i većina svetojelenskih mladića, Milan Barković (Piškarinov) rođen 1921. godine, regrutiran je u talijansku ratnu mornaricu baš u ratno vrijeme. Nakon kratke obuke u Puli, ukrcan je na veliki ratni brod «Trento». Jednoga dana negdje ispod Sardinije sudarili su se engleski i talijanski ratni brodovi. Nastala je velika borba i talijanski brodovi trpjeli su velike gubitke jer su engleski brodovi bili opremljeni radarima (kao što je ranije spomenuto), a Talijani još te sprave nisu imali. U toj borbi pogođena je krstarica «Trento» i još neki drugi brodovi. «Trento» je počeo tonuti i posada je dobila nalog zapovjednika da napusti brod. Tada se Milan dočepao neke splavi i plutao po moru prljavom od nafte i punom brodolomaca. Ratnim brodovima

Milan Barković, Adam Velčić i Danijel Velčić i prijatelj u talijanskoj ratnoj mornarici 114

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

bilo je zabranjeno spašavati brodolomce dok traje borba. Nakon što se sve smirilo, počelo je spašavanje brodolomaca. Milan je imao je sreću da je bio podignut na neki ratni brod koji ga je odvezao u matičnu luku Taranto. Tu je dobio svu novu mornarsku odjeću i sreo slučajno svog susjeda Adama Velčića.

Milan Barković je tada poslan kući na dopust, a poslije se ponovno morao javiti u Pulu. Nakon kapitulacije Italije vratio se kući i skrivao od svih vojski koje su prolazile ovim našim krajem. Jednom prilikom mobilizirali su ga u partizansku domaću jedinicu i postavili za kurira između tzv. partizanskih stanica. Od naoružanja, dobio je talijansku strojnicu, parabellu. Kod jedne ofenzive koja je bila u toku, ostavio je svoju parabellu u stanici i došao kući. Tada se više nije vraćao u partizane već se skrivao u špiljama. Domaći partizani stalno su ga tražili. Više radi toga da vrati parabellu. Jednom prilikom partizani su primijetili da se sakriva u najdonjim kućama Pećari i uputili se prema njima što je primijetila Milanova majka Pepa Vojvodica.

Ona je s ceste počela vikati: «Nemci gredu, Nemci!» Milan je uspio pobjeći prema moru i izbjegao uhićenje. Bila su to teška vremena, naročito ta 1944. godina bila je jedna od najtežih u povijesti Sv. Jelene. Ja sam osobno više vremena proveo s Milanom u jednom bunkeru (podzemnom skloništu) na Dolnjim Kršinama (Pod Pećari) koji smo izgradili zajedno u jednoj lešice u tajnosti, tako što smo radili i po noći. To je sklonište bilo vrlo neprimjetno i teško bi ga bilo pronaći. Pošto su moje vršnjake (1928.) uzimali u vojsku i Nijemci i partizani i ja sam se morao skrivati posebno u prvim mjesecima 1945. godine kada sam imao 17 godina.

Plutajući usred Sredozemlja Adam Velčić (Barnabov), pozvan je u talijansku ratnu mornaricu za vrijeme II. svjetskog rata. Nakon regrutske obuke ukrcan je na torpiljarku «Saetta» koja je imala zadatak pratiti sve talijanske konvoje koji su prevozili vojsku i ratne materijale od Italije prema Africi. Tu rutu prošao je 117 puta. Njegov mještanin i prijatelj, Milan Barković u isto je vrijeme bio na krstarici «Trento». Adam je sa svojeg broda promatrao dramu koju je Milan proživio nakon potonuća «Trenta» i u sebi je razmišljao: «Milane, Bog te pomiluj.» Pošto je glavna baza njihovih brodova bila u luci Taranto, jednoga dana, šetajući gradom, slučajno, pred očima mu se stvorio susjed Milan. Bio je to nezaboravni susret pun suza radosnica. Milan je otišao kući na dopust, a Adam je nastavio ploviti.

Nije prošlo dugo vremena da je ista sudbina zatekla i «Saettu». U blizini Malte napali su je engleski avioni i zasuli bombama i toliko oštetili da je vrlo brzo potonula. Od cijele posade samo njih 13 mornara uspjelo se ukrcati na jednu brodsku splav te su nastavili plutati Mediteranom, a da ih nitko nije opazio. Ta agonija trajala je 54 sata. Od gladi, iscrpljenosti i hladnoće, svako toliko bi netko izdahnuo i bio spušten u more iako se grčevito držao za splav. Bilo je tu svakakvih priča i razmišljanja: netko je molio Boga, drugi je molio sve one koji budu preživjeli da prenesu poruke njihovim najmilijima, no, većina je pričala nekakve dogodovštine i 115

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

šale da bi se skratilo vrijeme kome nije bilo kraja. Svako toliko kada bi iznad njih ili negdje kraj njih prošao neki avion, bacali su svijetleće rakete. Adam je nekako izgledao najjači među njima pa je on ispaljivao rakete, te ga je ruka zaboljela od rukovanja tim pištoljem. Nakon nekog vremena umirili su se jer je svaki pokret značio potrošnju energije, kao i sam razgovor. U jednom trenutku preletio je iznad njih jedan njemački avion u niskom letu, oni su ispalili raketu i on ih je primijetio.

(Da bi Adam ispalio tu raketu, morala su mu dvojica podignuti ruku jer nije imao snage da to sam učini). Taj avion je obavijestio jedan njemački brod koji je plovio prema njima te spasio svu šestoricu koji su preživjeli.

Adam Velčić u talijanskoj mornarici Nakon kapitulacije Italije, Adam je došao kući i čitave dvije godine, skrivao se kao i Milan po skloništima i špiljama uz more. Bili su čvrsto odlučni da više neće ratovati ni za koga. Adama su jednom prilikom mobilizirali partizani te je sudjelovao u borbi kod Portula (Porto-Porton). Naoružan je bio puškomitraljezom. Ubrzo je došlo do povlačenja pa je bio prisiljen sakriti svoj puškomitraljez jer ga nije mogao nositi. Kasnije se vratio kući gdje je, skrivajući se, dočekao oslobođenje. Adam je bio pravi poljoprivrednik, nikad se nije zaposlio ni u jedno poduzeće i živio je samo od poljoprivrede. Njegova supruga Pavica potužila mi se da nije dobila talijansku mirovinu jer njen Adam nije bio nikada zaposlen i nije dobivao jugoslavensku mirovinu koja je bila uvjet za dobivanje druge talijanske mirovine.

Pepić, partizanski noštromo Josip Jurinović (Pepić Drapčev) svoju priču ispričao mi je uz čašu njegovog dobrog vina koju nisam smio odbiti: «Rođen sam pod Austrijom, i u Brseču sam pohađao pučku školu kod učitelja Nike Pajalića. Sjećam se kako sam u opancima od prašće kože išao u školu. Zimi su mi noge bile više mokre nego suhe. Doživio sam i veliku 116

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

sušu i glad 1917. godine. Vojsku sam služio pod Italijom. Prvi vojnici koje je Italija pozvala u vojsku bila su godišta 1901. i 1902., a nakon 6 mjeseci pozvana je i 1903.

Tada sam i ja pozvan u vojsku, kao artiljerac u Modenu.

Matrikula sa slikom Giuseppe Jurinovich Vojni rokovi bili su nešto produženi, pa je godište 1901. služilo 8 mjeseci, godište 1902. dvanaest mjeseci, a godište 1903., 18 mjeseci. Nakon vojske plovio sam na talijanskim brodovima. Za vrijeme II. svjetskog rata, kad je Italija išla u rat, plovili smo od Sicilije do Bengasija i Tripolija u Africi i prevozili vojnike i ratnu opremu. Jednoga dana pogodila nas je engleska podmornica. Brod je počeo tonuti, a mi smo bili prisiljeni skakati u more. Tada nas je spasila jedna torpediniera i dovezla u Patrasso. Neko vrijeme proveo sam kod kuće i ponovno sam bio prisiljen ploviti.

Kapitulacija Italije zatekla me je u Šibeniku, gdje smo krcali ugljen za Veneciju.

Komandant broda odlučio je da krenemo prema Malom Lošinju, zatim prema Puli gdje smo na Verudi noćili. Nakon toga krenuli smo prema Anconi. Na putu smo sreli jednu njemačku torpiljarku koju smo tada smatrali neprijateljskom i malo smo se bojali, ali smo prošli. U Anconi je sve bilo mirno, ali smo nastojali doći na teritorij okupiran od Engleza. Krenuli smo dalje prema Bariju. U Monopoliju smo iskrcali ugljen i vratili se u Bari. Tu smo dobili nalog da skinemo talijansku zastavu i istaknemo našu jugoslavensku. Komandant broda je odredio baš mene da ja to učinim. Svi su bili (čitava posada) u stavu «mirno». Talijansku zastavu sam složio i predao jednom talijanskom vojniku koji se tada slučajno nalazio na našem brodu.

Komandant broda me tada postavio za vođu palube, nostroma. Iza toga smo dvije godine plovili na liniji Bari-Vis. Prevozili smo ratni materijal i prekomorske brigade, a natrag i ranjenike. Bili smo pod partizanskom komandom. Nakon završetka rata 1945. godine i dalje sam plovio na jugoslavenskim brodovima, uvijek kao vođa 117

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

palube. Iz svega ovoga može se vidjeti da sam ipak uspio izbjeći njemačku državu i to samo slučajno, jer nas je ona njemačke torpiljarka mogla vrlo lako uputiti u Rijeku gdje su već bili Nijemci.»

Pod britanskom zastavom Franjo Hrelja, priča svoju priču: «Dobro se sjećam kada smo kao regruti, organizirali zajednička druženja. Bilo je to u prvim mjesecima 1929. godine baš kada je u našem kraju, kao i čitavoj Europi, bila nezapamćena zima te se sve smrzavalo.

Zajedno s brsečkim dečkima išli smo okolo na ples i zabave. Bilo je tada vrlo hladno, a mi smo bili loše odjeveni. Nažalost dvojica od tih brsečkih dečki dobili su upalu pluća te su kasnije od te upale vrlo brzo umrli. Poziv za mornaricu dobio sam 1932. godine. Godine 1940. nije mi se baš išlo od kuće jer je dosta brodova stradalo koji su prevozili ratne materijale u Afriku, ali je to možda bilo bolje nego ići na ratni brod ili negdje na frontu. Ukrcan sam na brod ’Oriani’ i 1941. između Napulja i Sardinije brod je pogođen torpedom. Svi mornari skakali su u more te ih se većina spasila. Na Sardiniju smo došli potpuno goli. Izgubili smo svu odjeću i ostale stvari. Sa mnom je na brodu bio Toma Franković (Čenjarski iz Golovika), koji je do tada izgubio već tri broda.

Tri Svetojelenčana: Frane, Anjulo i Miro u Alžiru Još prije kapitulacije Italije zarobili su me britanski vojnici pa sam nastavio ploviti na civilnom brodu pod britanskim zapovjedništvom. Tu je bio vojnički režim.

Kada je kapitulirala Italija, u Dubrovniku se skupilo više tisuća talijanskih vojnika koje je trebalo prebaciti preko Jadrana u Bari-Italija. Negdje na sredini Jadrana napali 118

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

su nas njemački avioni. Svi su se posakrivali u potpalubje broda. Na komandnom mostu tada je bio jedan britanski časnik i Vitomir (Miro) Velčić koji su vještim manevrima uspjeli spasiti brod od grozdova bombi koje su padale oko njih. Tada smo na brodu bili zajedno tri Svetojelenčana, susjed Anjulo Jurinović (Drapčev) i Miro Velčić, Slamnjakov i ja. Sva trojica smo sretno prošli te dvije godine i plovili u mirnim vodama Mediterana stalno pod britanskom komandom. Godine 1945. vratili smo se kući, a zatim, u Jugoslaviji, sam ponovno potražio koru kruha na moru.»

Vojnik kralja Petra Mirko Barković (Barčev), ima svoju ratnu priču: «Dana 5. siječnja 1941. pozvali su me služiti kralja Vittoria Emanuela III. baš u rasplamsanom II. svjetskom ratu. Regrutsku obuku obavio sam u Cremoni i za 3-4 mjeseca osposobljen sam za artiljerca. Prva prekomanda bila je u Cassal Butano, zatim Rovereto di Trento, Rovereto di Piave, Foggia. Stalno smo imali vježbe na topu. Nakon toga je uslijedila malo dalja prekomanda: Ljubljana, Zagreb, Beograd, Bugarska, Grčka (12 dana putovanja 1941.). Iz Grčke smo avionom otputovali u Afriku (Tobruk) početkom 1942. godine. U to vrijeme Talijani su koristili takav način upućivanja svojih trupa u Afriku, jer morskim putem nije bilo baš sigurno. Smješteni smo u logor i

Mirko Barković (Barčev) 119

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

po potrebi su nas slali na frontu u Africi. Jednoga dana došao je red i na mene i ratovali smo sve do Al Ameina. Tu su nas Englezi zaustavili i preuzeli inicijativu, tada je počelo povlačenje. Bila je to prekretnica rata, engleske jedinice probile su frontu kod El Alameina. Povlačili smo se neprekidno, zajedno s Nijemcima pod komandom čuvenog generala Ervina Rommela zvanog Pustinjska lisica. Mene su Englezi zarobili u ožujku 1943. godine. Kao zarobljenici, najprije smo bili u Alžiru, a poslije u Kairu.

Jednog dana u naš logor je došao jedan jugoslavenski oficir s kokardom na kapi. Bio je to oficir kralja Petra i tražio je ima li tu Jugoslavena. Prijavilo nas se oko 20 Istrana i Slovenaca. Postrojio nas je i pitao da li u našim žilama teče jugoslavenska krv. Odmah nas je odvojio u jedan logor gdje su stalno dolazili Jugoslaveni. Bojali smo se jer su nam Talijani vikali da smo dezerteri (traditori della patria). U tom tzv., tranzit kampu, bili smo dok se nije prikupila jedna kompletna bojna. Bili smo vojnici kralja Petra II. Nismo bili gladni, štoviše, dobivali smo pola plaće engleskih vojnika.

Išli smo okolo na izlete i u Svetu zemlju, Jeruzalem i Betlehem. Tu sam se razbolio i bio u bolnici 10 dana zbog malarije. Taj naš bataljun posjetio je osobno kralj Petar II. Jednoga dana, među vojnike uvukao se jedan «partizanski oficir» i počeo nas nagovarati da prijeđemo u partizane. Ako pristanemo, odmah će nas prebaciti u Italiju i poslije preko Visa u Split. Mi smo željeli što prije kući i pristali smo. Tada nismo imali pojma što su to vojnici kralja Petra, a što su to partizani. Svejedno, polovica nas odlučila se za partizane, a oni su nas smjestili u logor. Skinuli nam remen i remenje s cipela kao da idemo u zatvor. Tu smo bili dva-tri mjeseca.

Za to vrijeme nastao je sporazum Tito-Šubašić i pustili su nas iz logora.

Nakon toga smo išli na tečaj za tenkiste i 1944. godine preko Visa, došli u Split.

Sudjelovali smo u oslobođenju Brača. To je bio naš prvi susret s neprijateljem. Zatim smo tenkove ponovno ukrcali na brodove i vratili se u Split. Kasnije smo krenuli u Imotski, Široki Brijeg i Knin gdje su bile velike borbe, te Slunj i Delnice. I obilazak Rijeke za Postojnu i Pivku i na kraju smo sudjelovali u oslobođenju Trsta. Poslije nekoliko dana došli su Englezi i morali smo napustiti Trst. Među Englezima bilo je Rusa i Poljaka, te smo se nešto i međusobno razumjeli i razmjenjivali neke osobne stvari. Nakon toga krenuli smo u Postojnu. Tu sam dobio tri dana dopusta da mogu posjetiti svoje u Sv. Jeleni poslije toliko godina. Nakon završetka rata moja jedinica je bila stalno po Sloveniji i u blizini zone ’B’. Jednom prilikom kod Vrhnike sam bio predložen za tečaj radiotelegrafista što sam i prihvatio, jer u suprotnom bih bio raspoređen u školu rezervnih oficira. Ovo bi značilo da bih i dalje trebao ostati u vojsci, što se meni baš nije sviđalo.

Sjećam se nekih detalja koje moram ponoviti. Jednom prilikom u Trstu bilo je dosta hrane, a nismo imali kuhara. Kada već nitko nije htio, ja sam se prihvatio posla. Na početku sam kuhao prežganicu. To je brašno prženo na masti i vodi. Bilo je ukusno i svi su to voljeli jesti pa sam neko vrijeme bio i kuhar. U tom maratonu od Afrike do Trsta bio sam vođa tenka, a kasnije i unaprijeđen u čin vodnika. Kući sam se vratio u veljači 1947. godine.»

120

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Pet Šćoca, pet pomoraca Braća Barković, Frane, Mate i Anton iz Sv. Jelene, imali su kućni nadimak Šćoci. Njihov otac Anton (Tunčić Šćocov) 2. lipnja 1902. godine napravio je pomorsku knjižicu (Permesso di viaggio e permesso di servizio marittimo). Prvi put ukrcao se na brod tri mjeseca kasnije u svojoj petnaestoj godini i to na brod «Croatia». Poslije je plovio na raznim brodovima, ali uvijek u svojstvu mladića sobe, mozzo di camera I. posto. I na kraju 1906. godine ukrcao se na brod «Dunav» u svojstvu kormilara (timoniere). Zatim je prestao ploviti. Za vrijeme I. svjetskog rata pozvan je u Austrougarsku mornaricu u Pulu i bio raspoređen kao topnik u pulskim tvrđavama sve do rasula Austro-Ugarske kada se vraća kući i obrađuje svoje imanje da bi prehranio svoju obitelj.

Anton Barković, Albino Velčić i Leonardo Kossez

Frane Barković, Ivan Lencović

Najstariji sin Frane rođen je 1914. godine. Na regrutaciji pod Italijom primljen je u Reggia marina (Kraljevsku mornaricu) i pozvan u rezervu 1943. godine, najprije u Pulu, a zatim odmah na Siciliju (Siracusa). Istrani su slani što dalje od jugoslavenske granice, jer su bili nepovjerljivi. Nakon što su njemačke i talijanske trupe izbačene iz Afrike približavalo se vrijeme kada bi se saveznici mogli iskrcati na Siciliji te je nastalo utvrđivanje čitave sicilijanske obale, koja je bila načičkana topovima, a obalni gradovi bili su izloženi neprestanim bombardiranjima. Jednom prilikom su se za vrijeme bombardiranja našla zajedno tri naša mladića: Frane Šćoc, Adam Velčić i Tone Podin iz Golovika. Pošto nisu imali zaklon, Frane je predložio da se sakriju u rupu gdje je pala prethodna bomba s pretpostavkom da druga neće pasti na isto mjesto i tako su se spasili sva trojica.

Na teritorij Sicilije uz obalu postojale su u to vrijeme tajne engleske službe, koje su organizirale kod talijanskih artiljerijskih jedinica pripremu za (uništenje) miniranje svojih artiljerijskih baterija topova za vrijeme desanta na Siciliju, tj. iskrcavanja saveznika. Frane je bio topnik (capo cannoniere) te je osobno sudjelovao 121

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

u postavljanju eksploziva ispod svojih topova. Kada je otpočela artiljerijska priprema za desant u isto vrijeme dignuta je u zrak i njihova topnička baterija tako da je za vrijeme iskrcavanja ona bila onesposobljena pa su se spasili oni i narod. Bila je to jedna vrsta vrlo teške sabotaže za koju se ide na strijeljanje. U to vrijeme čitavo talijansko rukovodstvo jedva je čekalo da se rat završi jer su svi talijanski gradovi bili izloženi velikom bombardiranju pa su kontrole na fronti bile nikakve.

Kada su se Saveznici iskrcali na Siciliju, Frane je zarobljen. Prilikom jednog poziva kada su Englezi tražili dobrovoljce za rat u Italiji, Frane se javio samo da bi išao prema kući. Razmišljao je samo da se dočepam Italije, a poslije ću već nešto smisliti.

Na taj način je stigao u Napulj. Tu je našao jednog svog poznatog višeg oficira iz ranijih vremena, kojemu je bio posilni (agiutant) i on mu je predložio da ostane tu kod njega te da će on sve dalje urediti kod Engleza. Tako je i bilo. U toj višoj komandi se znalo kako, kada i gdje se vraćaju talijanske jedinice (nakon kapitulacije Njemačke) sa raznih ratnih fronti, pa je saznao i da se u Bari vraća jedinica zarobljenika iz Jugoslavije u kojoj je bio njegov brat Mate. Odmah je upućena depeša. Na taj način srela su se dva brata Barkovića (dva Šćoca). Kasnije su zajedno krenuli prema kući.

Do Mestra su putovali vlakom, zatim jednim engleskim džipom do Trsta gdje su prošli ispitivanje, nakon čega su dobili dokumente za odlazak u Jugoslaviju, tj. kući u svoju Sv. Jelenu, kamo su se vratili u rujnu 1945. godine. Frane se zaposlio kao pomorac u trgovačkoj mornarici Jugoslavije. Kada je njegov brod «Kosovo» plovio Crvenim morem, Frane se iz nepoznatih razloga našao u moru. Bilo je to predvečer tako da su tek kasnije mornari alarmirali «čovjek u moru». Brod je u međuvremenu prešao možda dvadesetak milja (približno dva sata vožnje). Nakon alarma okrenuo je natrag punom brzinom i nakon dugotrajnog pretraživanja reflektorima uspjeli su ga naći. Frane nakon toga više nije išao ploviti već se kod kuće zaposlio i bavio raznim poslovima gdje je dočekao mirovinu.

Brat Mate, drugi po redu sin Antona i Katice u vojsku je pozvan u mjesto Brindisi, također južna Italija. Nakon odsluženja redovnog vojnog roka u mornarici, nije bio otpušten kući zbog toga što je već bio nastupio rat. U jednoj ratnoj akciji njegov je brod potopljen blizu Dodecanesa, kod Grčke. Mate se spasio, i tu na otocima pod talijanskom upravom dočekao kapitulaciju Italije 1943. godine. Kada su Nijemci okupirali otok, postao je njemački zarobljenik i odveden u Srbiju na prisilni rad u rudnik Bor s većom grupom talijanskih vojnika. Na tom mjestu nije postojala nikakva mogućnost da pobjegne i da se poveže s partizanima, te je baš tu dočekao i kapitulaciju Njemačke. Kući se vratio 1945. godine. Kod kuće nije postojala nikakva mogućnost da se zaposli pa je otišao na dobrovoljni rad na izgradnji pruge Brčko-Banovići 1946. godine. Tada su sudionici te radne akcije imali povlasticu za dobivanje političke dozvole za izdavanje pomorske knjižice (matrikule), koju je Mate i dobio. Godine 1956. u jednoj stranoj luci ilegalno je napustio brod i otišao u Kanadu gdje i danas živi.

Najmlađi brat Anton rođen je 1928. godine, pa ga nije zatekla talijanska regrutacija. Za vrijeme rata jednom prilikom Nijemci su prilazili njihovoj kući, 122

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

a Anton se brzo sakrio u tornici iznad ognjišta. Nenadano, Nijemci su se u kući zadržali više vremena i sjeli pokraj vatre u tornici tako da ih je malo dijelilo od njega, pa nije smio niti zakašljati, jedva je duboko disao. Majka je pripremila stol vani, u dvorištu i spremila nešto za jelo samo da bi ih odvratila od tog mjesta. Srećom, brzo su otišli i Anton se spasio. Poslije rata izučio je konobarski zanat i plovio na brodovima trgovačke mornarice.

Kao peti od Šćocove obitelji pomoraca Petar, sin Franeta i Merice rođene Škalamera, napravio je pomorsku knjižicu i išao ploviti. Godine 1972. plovio je na brodu «Gayo», pod talijanskom zastavom, zajedno s Josipom Velčićem iz Golovika.

Tog zimskog jutra u 6,10 sati puhao je jaki vjetar. Dubina mora bila je 3000 m. Sva posada osim dežurnog u stroju i palubi je spavala. Plovili su iz Turske prema Alžiru.

Kad se brod približio alžirskoj obali, odjednom se zaljuljao i odjeknula je strašna eksplozija. Trebalo je svima nekoliko trenutaka dok su uspjeli shvatiti što se zapravo zbiva. Situacija u strojarnici bila je strašna. Međutim, mladi se barba nije dao zbuniti i naredio je telegrafistu da odmah započne imitirati signale za spas ljudi, jer je bilo očito da će se paluba broda ubrzo naći pod vodom. Brod se počeo naginjati na stranu.

Nije preostalo drugo nego spustiti i čamce za spašavanje. Dvadeset minuta nakon eksplozije krma je naglo zaronila, a pramac se digao u zrak. Samo jednu minutu kasnije brod je potonuo. Tek tada počinje prava drama. Dvadeset jugoslavenskih mornara lutalo je u gumenim čamcima, čekajući da netko naiđe. Mornare je spasio ruski tanker «Cesar Kunkin». Brodolomci su potom iskrcani u Alžiru. Nadležni organi ustanovili su da je eksploziju izazvala plutajuća mina. Mladi zapovjednik tada je na brodu bio Ivo Ilić. Štefić Petrojera Stjepanu Gržiniću talijanska škola baš nije išla najbolje. Odmah nakon što je odrastao odlučio je primiti se bilo kojeg posla kako bi mogao lakše preživjeti jer njegov otac nije bio zaposlen, a obitelj je brojila šestero članova. U to vrijeme dva brata iz Sv. Jelene Ivan i Manuel Uhač od kuće zvane Špingaroli odlučili su u Brseču izgraditi novu zgradu u kojoj su otvorili pećnicu. Kruh su razvozili po Istri sve do Sv. Nedelje. U samoj Sv. Jeleni se kruh manje trošio jer je većina domaćinstava kruh pekla u svojoj kući. Svejedno Stjepan Gržinić prihvatio se posla i svaki dan išao u Brseč po 30 kg kruha za potrebe Svetojelenčana. Plaća za taj posao bila je «jedna pinka kruha» svaki dan. To nije bila bogznakakva nagrada, ali i to je bilo bolje nego ništa. Stanovnici Sv. Jelene svako jutro imali su svježi kruh zahvaljujući Stjepanu (Štefiću Brnetićevu). Prihvatio se Štefić i šverca koji je u to vrijeme Zone franke cvao na sve strane. Počeo je kupovati po jeftinoj cijeni petrolej u “Zoni” u Mošćeničkoj Dragi i nosio ga je preko Prodola na prodaju po mnogo višoj cijeni. Tada se petrolej trošio za rasvjetu u svim kućama. Nosio ga je u jednoj limenoj posudi od 15 do 20 litara. Ponekad je ta posuda procurila preko čepa pa je ovlažila njegovu košulju, koja je poslije toga toliko smrdjela da su ga svi nazivali petrojera. Tako su u ono vrijeme 123

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

zvali posebne brodove koji su prevozili naftu i petrolej. Štefo je bio vrlo dobroćudan pa se nije ljutio već je sve uzimao kao šalu. Kada je navršio godine dobio je poziv da se odazove u talijansku vojsku (kao zadnja generacija 1924. godište u talijanskoj državi). To je bilo u prvim mjesecima 1943. godine, a već u rujnu mjesecu iste godine kapitulirala je Italija. Poslije kapitulacije Italije, na povratku kući uhvatili su ga Nijemci i odveli u svoje logore. Iz navike od mladih dana i tamo se bavio švercom. Nalazio se tu i naš Brsečanin Emil Barković (Batištov), koji je ostao bez cipela. Jedan zarobljenik Napoletan mu je ponudio da će mu naći cipele ako mu ovaj nabavi cigareta. Emil tada nije pušio i odmah je pristao na zamjenu. Kada su se dogovorili Napoletan je odgovorio: «Moramo ići jednom jačem šverceru», a taj nije bio nitko drugi do Štefić Brnetićev. Što je drugo moglo nastati nego obostrani smijeh i zagrljaj. Štefo se čitav život mučio i teško radio, više puta je bio gladan. Konačno se pred njim, negdje osamdesetih godina pojavio jedan vedri dan bez crnih oblaka.

Počelo se pričati da mu pripada talijanska mirovina kao i svima ostalima koji su bili talijanski vojnici. To je bila stalna mirovina sa zaostacima od približno 40 tisuća USA dolara. Bili su to vrlo lijepi novci. Štefo je prikupio sve potrebne dokumente i sve predao talijanskim vlastima u Trstu, čekajući kao «ozebo sunce» kada će ga pozvati da primi tu lijepu i veliku svotu. Međutim, čekajući mirovinu, Štefo se razbolio i jednoga dana iznenada umro ne dočekavši talijansku mirovinu. Dobila ju je njegova supruga Anka.

Talijanski bolničar Avelino (Velo) Velčić (Pikić), za stolom u svojoj kući, uz čašicu dobrog vina ispričao mi je svoje dogodovštine u II. svjetskom ratu, kad je s 19 godina pozvan u rat: «Poziv za talijansku vojsku dobio sam baš u najtežim danima rata. Nakon obuke raspoređen sam u mjesto Marina di Massa kod Spezie gdje sam polazio tromjesečni tečaj za bolničara. Kasnije sam premješten u Brindisi u ratnu ambulantu gdje su dopremljeni talijanski ranjenici sa svih fronta Italije, Jugoslavije i Albanije.

Nakon kapitulacije Italije nastavio sam raditi u bolnici. Jednog dana došli su Englezi i odmah nas zarobili i razoružali. Kako nisam mogao ići kući zbog rata koji se i dalje vodio u srednjoj Italiji između Nijemaca i Engleza, jedan liječnik oficir, rendgenolog, prihvatio me za svog atendenta. Nabavljao sam hranu za njegovu obitelj i nosio kući i uz to obavljao sve ostale potrebne poslove u kući, a čuvao sam i djecu. Jednoga dana kada je već rat bio završio dobio sam pismo od kuće. Brat mi je pisao da mogu doći jer se sve stabiliziralo. Liječnik mi je rekao da su Istru okupirali komunisti. Zadržavao me da ostanem kod njega, ali ja na to nisam mogao pristati jer me previše vukao moj dragi kraj, moja mala Sv. Jelena i moja obitelj.

U ljeto 1946. godine odlučio sam konačno otići kući. Liječnik mi je rekao: ’Tvoje te radno mjesto čeka, ako se ikad želiš vratiti.’ No, ja sam ipak otputovao vlakom prema Trstu i dalje prema Divači. Kad sam stigao, u Opatiji su me najprije 124

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

odveli na ispitivanje. Nakon toga sam, pušten pa sam krenuo pješice prema svojoj Sv. Jeleni. Kući sam došao u rujnu 1946.»

Velo u uniformi s između dva Svetojelenčana Miro Velčić i Frane Hrelja Talijanski avijatičar Josip Bošnjak (Špetrić) iz Kalca, rođen je 1920. godine, od majke Mimice Škalamera, iz Sv. Jeleni (Škalameri), koja je umrla vrlo mlada, kada je Josip imao 3 ili 4 godine. Njegov otac oženio se drugom ženom sedam mjeseci nakon smrti svoje prve žene. Maloga Josipa uzela je teta u Rijeku i tu ga odgajala. Kada je porastao, izučio je za pekara i zaposlio se. Radio je u pekari zvanoj «Kadoša». Malo prije nego što je započeo II. svjetski rat, pozvan je u talijansku vojsku, u avijaciju i tu je bio motorist.

Letio je na ratnim avionima i sudjelovao u borbama s engleskim avionima u pratnji civilnih i ratnih brodova na liniji Italija-Libija (Tobruk ili Bengasi). Josip je više puta bio u opasnostima za vrijeme služenja vojnog roka na talijanskim avionima, ali se sretno vratio kući živ i zdrav po kapitulaciji Italije. Neko vrijeme skrivao se od svih vojski koje su tuda prolazile i njemačke i partizanske. Dana 1. svibnja 1944. godine Nijemci su organizirali veliku ofenzivu (rastrellamento), te su ga poveli sa sobom u Rijeku, i zatvorili u vojarnu Diaz, s još mnogim Mošćeničanima i Brsečanima. Kada su sakupili cijelu kompoziciju, ukrcali su ih u vagone i odveli na prisilni rad u blizini Klagenfurta. Nakon završetka rata 1945. godine, došao je kući i oženio se Katinom iz Mošćenica i tu se nastanio. On je bio jedini avijatičar iz našeg kraja, dok je većina naših ljudi služila u ratnoj mornarici.

125

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Nestao na Sredozemlju Milan Jurinović, onaj isti koji je spasio kuću svog oca Antona od državnih poreznika, oženio se Marijom Lazarić (Mušićeva) iz Sv. Antona i nastanio iznad Lovrana, Tuliševica. Imali su jednog sina Ermana rođenog 1941. godine i koji je imao samo 18 mjeseci kada mu je otac nestao negdje u dubinama Sredozemlja. Milan je kao regrut služio vojni rok u talijanskoj mornarici na ratnom brodu «Emanuele Passegno» gdje je dobio i podoficirski čin (oko 1929. godine).

Milan Jurinović Kasnije je nastavio ploviti na civilnim brodovima kompanije Tripković iz Trsta pa se za vrijeme rata (1940.-1943.) zatekao na civilnom brodu «Tripolino» i plovio na ruti Sicilija-Afrika. Tu je već pred talijansku kapitulaciju (1943.) brod naišao na minu i Milan se izgubio zajedno sa svojim brodom, a njegova je supruga dobila obavijest od kompanije Tripković da je marinaio Milan Jurinovich disperso.

Spas na Susku Većina Svetojelenčana u Drugom svjetskom ratu plovila je na brodovima talijanske ratne i trgovačke mornarice. Mnogi među njima su doživjeli brodolom te se spašavali kako su znali i umjeli. Jedan od njih, Viktor Uhač, plovio je na brodu «Giovanni Pascoli». Brod je torpedirala od engleska podmornica i to u blizini njegova rodnoga mjesta. To se dogodilo kad je brod plovio negdje ispod otoka Suska baš pred kapitulaciju Italije. Cijela posada broda uspjela se spasiti i doploviti na otok Susak. Neki ribari su prepoznali Viktora pa mu je jedan rekao: «Ča si to ti, Vitorina», te ga je odmah primio u svoju kuću nahranio i obukao. Nakon povratka kući, pozvan je ponovno u talijansku vojsku pa su ga bez njegove privole odredili u rod vojske 126

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Milizia volontaria per la sicurezza nazionale i obukli ga u crnu košulju. Morao je to prihvatiti jer bi bilo vrlo opasno to odbiti. Vojsku je služio u Veneciji do kapitulacije, a zatim je došao kući i nastavio ploviti do svoje mirovine.

Istra se priključuje matici zemlji Dana 25. rujna 1943. godine došlo je u Pazin mnoštvo ljudi i raznih izaslanika.

Sjednica je počela oko 5 sati poslijepodne u okićenoj i do posljednjeg mjesta ispunjenoj dvorani Narodnog doma. Na toj je sjednici potvrđena odluka NOO Istre od 13. rujna 1943. o priključenju Istre matici zemlji. Tada je govorio i jedan od pet nazočnih svećenika, Milivoj Barković rodom iz Brseča (Cucov). Na toj skupštini su ukinuti svi fašistički pravni propisi. Onih dana od 22. do 26. rujna 1943. godine partizani su oslobodili Cres, Mali Lošinj i veći dio istočne Istre. Istrani su se masovno odazivali u narodnooslobodilačku borbu, prvenstveno zato da bi se riješili talijanske fašističke vladavine. U to vrijeme nastao je obračun s fašistima koji su ranije činili velika zla ovom narodu. Tada je više osoba bačeno u jame, «fojbe» (Vinež, Poreč itd.). Te su osobe bile upletene u fašistička zlodjela za vrijeme Italije iako je tu bilo i nevinih ljudi. Našu učiteljicu Talijanku Annu Barucchi iz Sv. Jelene i Mošćeničke Drage odveli su partizani do Učke, a kasnije su je pustili da slobodno ide u Italiju.

Neki talijanski općinski činovnici iz Mošćeničke Drage također su tada otišli u Italiju. Tih dana su došli u naš kraj jednim rudarskim autobusom (kavarica) neki partizani iz Labina i organizirali ustanak domaćih ljudi. Tu se uključilo nekoliko mladića koji su bili oslobođeni talijanske vojske: Franjo Velčić (Strupovičin) i Jože Valčić (Vidov). Oni su osposobili jedan talijanski motocikl i njime se kretali. Tada su partizani i narod počeli sakupljati oružje, opremu i odjeću talijanske vojske. Bili su uključeni i neki omladinci. Ovo oružje spremljeno je u Filipaševu kućicu kraj same škole u Sv. Jeleni. Jedan dio teškog oružja odnesen je u šumu na Gračišće, a drugi dio u Podstaje približno 500 m od ceste, također smješten na otvorenom i pokriveno samo granjem. Ja i moj prijatelj iz osnovne škole Anton Barković (Šćoc) uzeli smo iz talijanskog kamiona jednu pušku s nešto metaka koju smo odmah zazidali u jednu gromaču. Kasnije smo bili zabrinuti da je Nijemci ne bi slučajno našli. Pušku i metke smo nakon ofenzive predali partizanima. Bio je to naš mali doprinos za oslobođenje Istre od okupatora.

127

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

DOLAZE NIJEMCI Poslije kapitulacije Italije, 1943. godine te bivše njemačke saveznice, Hitlerove trupe okupirale su srednji i sjeverni dio Italije. U to vrijeme gotovo čitava Europa bila je pod okupacijom Njemačke, od Pirineja, do Baltika. Divizije koje je Hitler povlačio iz donje Italije, upućene su u Istru. Nacisti su razbili otpor ustanika, (partizana) uspostavili svoju vlast, preuzeli kontrolu nad cestom, željezničkim i pomorskim prometom te učvrstili veze svojih jedinica na Balkanu. Tada je u Istri zavladala takva ratna strahota kakve nije bilo unatrag mnogo stoljeća. Kod prodiranja od Trsta kroz Istru prema Puli Nijemci su na više mjesta naišli na otpor partizanskih jedinica, naoružanih talijanskim oružjem, ali bez neke veće borbene uvježbanosti. Oni su nemilosrdno ubijali i palili kuće svima onima koji bi im se suprotstavljali. U tom čišćenju u Istri je poginulo 2.500 ljudi, dok ih je 1.244 zatvoreno, a u koncentracijske logore su odvedene 422 osobe. Nakon svih tih čišćenja počeli su Nijemci uređivati građansku upravu i po manjim mjestima organizirati garnizone u koje su bile postavljene kolaboracionističke jedinice Policije za obranu teritorija (Milizia diffesa territoriale, skraćeno MDT) i fašisti, tzv. repubblicani. Ti tzv. republikanci bili su Mussolinijeva novo formirana vojska «Repubblica di Salo» koja je mnogo zla učinili našem narodu.

Nakon što je gotovo cijela Istra bila okupirana, došao je red i na naš brsečki kraj. U Svetu Jelenu Nijemci su se spustili preko Prodola, a motorizirana kolona iz pravca Brseča kretala se točno prema Filipaševoj kućici ispod kuća Pikići kod škole gdje je bio smješten jedan dio municije ustanika (partizana) koji su se povukli samo nekoliko sati prije i nisu stigli sakriti svu municiju. Sjećam se da su njemački avioni u to vrijeme bacali letke i upozoravali narod da preda oružje i da se vrati svojim kućama. Ondašnji partizani presvukli su se u civilna odijela, a pojedinci su pobjegli prema Učki, Planiku i Lisini. Nijemci su pregledavali sve kuće, tražeći oružje i talijansku opremu, koju su ljudi prethodno sakrili i zakopali. Sa sobom su odveli i dva mještana, Marija Barkovića (Piškarinovega) i Nineta Grškovića (Vojvodića) koji se slučajno našao u posjetu svojim sestrama. Njih su vodili točno prema Filipaševoj kućici gdje je bilo skladište municije. Naredili su im da otvore vrata skladišta. Marijo i Nino su se bojali da će ih Nijemci strijeljati kada otkriju municiju. Ustanovljeno je da se između municije nalaze i jedna zaprežna kola na kojima je bilo utovareno nekoliko vreća brašna, svaka po 100 kg. Nakon toga naredili su ovoj dvojici da uzmu svaki po jednu vreću brašna i da idu kući. Veliki strah pretvorio se u veliku radost.

Zatim su Nijemci tu kućicu digli u zrak zajedno s municijom. Streljivo se aktiviralo postupno pa je pucnjava trajala nekoliko sati. Kako su naše kuće (Pećari Dolnji) najbliže prema moru, trojica Nijemca došla su k nama i mene (15 godina) uzeli kao vodiča, da im pokažem kako se najbližim putem dolazi do mora jer se žele kupati.

Malo mimikom, malo talijanski, uspio sam razumjeti što žele. Vodio sam ih baš po pravom putu, a ne po prečicama i cijelo vrijeme sam fućkao, da upozorim naše ljude koji su se tu naokolo posakrivali. Vodio sam ih do mjesta Kargadur između dvije 128

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

plaže Vele i Male Lučice. Nakon kupanja vratili smo se Pećarima. Ispred kuće nas je stalno pratila moja majka jer se bojala da mi se ne bi nešto dogodilo. Kad su otišli, sva trojica pozdravila su nas vojničkim pozdravom i pružila nam ruku zahvaljujući.

Sakriveno oružje u Podstajama i na Gračišću, Nijemci nisu pronašli. Od mjesta Oliti Nijemci su se spustili prema Marinićima.

Danijel Muškardin (Danko) imao je u kući jednu pušku koju je uzeo od Talijana. Uvidjevši da bi mu ta puška mogla činiti probleme, potrčao je s puškom te ju sakrio u stog sijena. Nijemci su to primijetili i čim su se približili kućama rekli su Danku neka ide uzeti pušku koju je sakrio u sijeno. Danko je vidio da tu nema šale pa je donio pušku. Za odmazdu Nijemci su odlučili zapaliti njihovu kuću. Rekli su im: «Za nekoliko minuta gorjet će vaša kuća, izvolite iznositi stvari koje želite.» Nešto imovine su spasili, ali je kuća izgorjela do temelja. Nakon nekoliko vremena netko tko je dobro poznavao taj kraj prijavio je fašistima u Lovranu da se na Gračišću nalazi veća količina oružja i municije, te su fašisti došli s velikim osiguranjem i kamionima i sve odvezli sa sobom. Od svega toga, sva je sreća da nikoga nisu ubili.

Narodnooslobodilački odbor Odmah nakon kapitulacije Italije i početka partizanskog djelovanja, u Istri je počelo osnivanje mjesnih narodnooslobodilačkih odbora – NOO. U to vrijeme su već postojali kotarski i pokrajinski NOO. U Sv. Jeleni postojao je također mjesni NOO koji su sačinjavali sljedeći drugovi: Franjo Škalamera (Franić Škalamerski), Ivan Velčić (Zvanić Strupovičin), Josip Barković (Jožić Piškarinov), a neko vrijeme dužnost odbornika obavljao je i Martin Hrelja (Martin Drapčev). Svi ovdje spomenuti u to vrijeme imali su preko 40 godina, a Josip Barković i nešto više.

Zadatak mjesnih NOO bio je sakupljanje oružja, vojničkih odijela i opreme, raspačavanje tiska, organizacija borbenih i radnih grupa, organizacija pisanja parola po zgradama, upućivanje boraca sposobnih za vojsku u partizane, daljnji zadatak NOO je bio organiziranje ishrane za partizanske borce, koje bi bile najavljene, bilo da ostanu kod nas ili su samo u prolazu našim mjestom. Odbornici su tada išli po kućama i naredili pojedinim obiteljima da spreme ručak za: jednoga, dva, tri ili više boraca. Oni su bili izloženi velikim opasnostima od neprijateljskih čišćenja, jer su fašisti znali da čitava organizacija partizanskog djelovanja ide preko tih odbora. U Brseču je također postojao NOO čiji je prvi predsjednik bio Svetojelenčanin Ivan Uhač rođen u Sv. Jeleni nastanjen u Brseču gdje je živio u «Plovaniji» sa svojom obitelji: suprugom Dragicom i troje djece. U to vrijeme netko je Ivana prijavio da je on jedan od glavnih organizatora partizanskog djelovanja u ovom kraju, tako da su Nijemci i «republikanci» stalno dolazili na njihova vrata i tražili Ivana. Jednom, jedan Poljak, koji je bio među Nijemcima rekao je Dragici: «Otiđite iz ove kuće jer ćemo ovih dana doći po vas i odvesti vas u zatvor.» Dragica je sakupila nešto malo stvari i otišli su kod Županići. To isto poslijepodne došli su nacisti i kad nikoga nisu našli, pripremili su benzin i htjeli zapaliti kuću, ali je to čuo brsečki župnik Talijan 129

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Don Marco Moccelin koji je stanovao u blizini. Zamolio je naciste da to ne čine jer da je to crkvena kuća. Tada su odustali i Brseč je bio spašen. Da su slučajno zapalili tu kuću u jezgri Brseča izgorjele bi i ostale kuće koje su sve naslonjene jedna na drugu.

Ivan je nakon nekoliko dana spremio svoju obitelj i preselio je zaprežnim kolima u mjesto Šantalezi kod Sv. Nedelje gdje su ostali sve do oslobođenja. Ivan je dalje radio kao odbornik u mjestu Brseč i organizirao rušenja ceste Podpeć, a bio je jedan od organizatora za pomoć partizanima kod iskrcavanja Devete dalmatinske udarne divizije 24.04.1945. godine u lučicu Brseč, na tlo Istre. Poslije rata Ivan se prihvatio svoje struke i postao je jedan od glavnih pekara predsjednika Tita na Brijunima.

Taborić Grupa aktivista obilazila je naše mjesto i prikupljala pomoć za partizane, hranu i odjeću. Sjećam se dobro da moja mati nije imala nekog viška ni hrane ni odjeće pa je obećala jednoj drugarici da će joj isplesti dva para vunenih čarapa. Mati je morala najprije vunu ispresti, a zatim isplesti čarape (kopice). Tako je ispunila obećanje. S obzirom na kvalitetu čarapa, oni koji su ih dobili bili su pravi sretnici.

Naše kuće, Pećari Dolnji, bile su pogodne za sve one koji su se skrivali od Nijemaca, jer su bile najdonje u selu i najbliže moru. Svatko onaj koji je došao u mjesto: Nijemci, fašisti ili partizani, morali su najprije proći kroz selo gdje su bili otkriveni i glas da netko dolazi, odmah se prenosio tako da je naša štalica Taborić bila poznata kao mjesto gdje se može sigurno prespavati. Tu je više od mjesec dana spavala jedna grupa Brsečana koja se spremala za odlazak u partizane u proljeće 1944. godine.

U prvom polugodištu 1944. godine naš kraj smatrao se nekako slobodnim teritorijem. U Mošćeničkoj Dragi bio je garnizon fašista koji nisu odlazili u okolna mjesta. U tim mjestima formirani su NOO-i, a svi oni koji su bili sposobni za partizane, bili su mobilizirani. Muškaraca srednje dobi uopće nije bilo kod kuće.

Poljoprivredne radove morali smo obavljati mi dječaci od 15 do 17 godina i pokoji stariji pedesetogodišnjak.

Prva borba na Gromačice Početkom prosinca 1943. godine, kada su Nijemci mislili da su svojim čišćenjem (rastrellamentima) očistili partizane, slobodno su patrolirali od Lovrana do Labina. Po jednom maglovitom kišnom vremenu, Deveta istarska partizanska četa postavila je zasjedu južno od mjesta Sv. Jelena od kuća Strupovičini-Dobrinjci pa sve do kapelice na Gromačice prema Goloviku po komunskom putu, koji prolazi paralelno s cestom prema Goloviku. Ovaj je teren bio vrlo povoljan za povlačenje bez gubitaka, a zid tog puta koristili su kao grudobran. Zasjeda je bila postavljena na brisanom prostoru iznad naše kuće Pećari na udaljenosti približno 300 m, tako da je polovica puščanih zrna završavalo u naše kuće, jer su one bile na nižoj koti od 130

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

postavljene zasjede. Prethodno su partizani postavili jednu veću količinu eksploziva u trup ceste (minu na Gromačice) i spojili na električno paljenje.

Barnabova kapelica Sekje

Jožova kapelica na Gromačice

Duljina položaja bila je približno 350 m na kojoj su bili raspoređeni borci. Mi od naše kuće to nismo primijetili, ali smo odjednom ugledali kako se cestom prema Brseču kreće njemačka kolona od dva otvorena kamiona puna njemačkih vojnika i jedan kamion Crvenog križa pokriven ceradom koji se kretao kao zadnji u koloni. U to vrijeme svako kretanje kamiona po cesti je bila novost koja ne nosi ništa dobroga pa smo kamione pratili pogledom sve do Gromačice. Kada je prvi kamion bio skoro na zavoju, čula se jaka eksplozija i lijepo se vidjelo kako se kamion prevrće preko ceste sa svim vojnicima. Nastala je vrlo jaka puščana i mitraljeska vatra koja je trajala manje od jednog sata, jer kada su Nijemci zauzeli položaj, partizanska vatra bila je neefikasna. I ovoga puta Nijemci su krenuli u protunapad, a povlačenje partizana bilo je neizbježno. Jedan dio Nijemaca gonio je partizane sve do prvih kuća u Sv. Jeleni, (Filipaši). Stari Anton Filipaš, bivši austrougarski vojnik, znao je nešto njemački i objasnio je da to nisu domaći partizani, da su to neki iz Jugoslavije. Nasreću, nikoga nisu ubili, a niti su zapalili kuće kako su to oni običavali raditi radi osvete. Prema nekim neprovjerenim podacima Nijemci su tada imali 5 mrtvih vojnika i nekoliko ranjenih. Drugi dan su se vratili na izvlačenje prevrnutog kamiona.

Na sastancima omladine u Sv. Jeleni bila je formirana borbena grupa, kao i radna grupa. Borbena grupa je bila zadužena za obavljanje razne sabotaže: rušenje stupova telefonije, pisanje slova po zidovima, npr. ŽIVIO TITO, ŽIVJELA NOV., ŽIVIO STALJIN, ŽIVJELA CRVENA ARMIJA itd. Radna grupa je bila zadužena da pomaže obrađivanje zemlje onim obiteljima koje su imale nekoga u partizanima i slično. U to vrijeme telefonski stupovi na mjestu Kršini blizu Gromačice bili su prepiljeni i telefonija onesposobljena. Sudionici tih akcija bili su nepoznati, a znalo se da su iz redova borbene grupe Sv. Jelene i Brseštine.

131

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Druga borba Pod Peć U proljeće 23. ožujka 1944. godine Deveta istarska partizanska četa zvana «Lovranska» koja je u to vrijeme obavljala kontrolu ovog kraja od Brseča do Veprinca i dalje do Kastva, pratila je prolaz četiri otvorena veća automobila Nijemaca na cesti Rijeka-Labin. Bilo je približno 30 do 40 vojnika i časnika, dobro naoružanih.

Kolona je preko Sv. Jelene prošla ujutro oko 9 sati. Rukovodstvo partizanske čete pretpostavilo je da će se kamioni vratiti u Rijeku u popodnevnim satima i postavilo je zasjedu. Mjesto zasjede je odabrano na sjevernoj strani Sv. Jelene od Sekja do Pod Peć, od kapelice Brnabove do kapelice Olitove.

Cesta Pod Peć Cesta na tom mjestu ima puno zavoja, a nalazi se i na dosta kosom terenu, no u slučaju nužnog povlačenja, na tom mjestu vrlo je pogodan. Oko tri sata Nijemci su se vraćali točno prema partizanskoj zamisli. Kada je čitava kolona bila na meti zasjede, borba je započela. Ja sam se tada nalazio na Brege s nekoliko prijatelja.

Obrađivali smo zemlju za Mariju Brivačinke. Čuli smo samo puščanu i mitraljesku vatru, kao i eksploziju bombi. Jedan naš borac, koji je sudjelovao u toj borbi, kasnije mi je osobno pričao da su partizanski borci na svom položaju pripremili hrpe velikih komada kamena koje su za vrijeme borbe gurali i valjali na okupatorske vojnike.

To je djelovalo vrlo zastrašujuće. Nijemci su se nalazili ispod partizana pa su neki automobili ostali u mrtvom kutu. Praktički su bili zaštićeni od puščane i mitraljeske vatre partizana. Borba je trajala približno 1 sat. Dogodilo se i to da se prvi automobil uspio izvući iz sektora borbe prema Olitovoj kapelici, tj. prema Mošćenicama i taj je dio vojnika pokušao bočno napasti partizane, tako da su se ovi morali povući.

Njemačka kolona nije uništena, ali su Nijemci primili na znanje da se ovim krajem ne mogu kretati slobodno. Partizanska četa nije imala niti jednog mrtvog niti ranjenog vojnika. Pošto su Nijemci produžili put prema Mošćenicama i Lovranu, Sv. Jelena je 132

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

ostala nedirnuta. Borbene grupe i partizanske jedinice su na tom mjestu opet minirale i porušile cestu, koju su Nijemci popravili uz pomoć ljudi Sv. Jelene i Brsešćine koje su prisilno tu doveli 1. svibnja 1944. godine.

Zasjeda U ljetnim danima 1944. godine jedna istarska partizanska četa postavila je zasjedu od samih kuća Strupovičini pa sve do Gromačice po starom putu kako je opisano u prvoj borbi. Tada nije postavljen eksploziv i cesta nije bila minirana. Borci su bili na položaju čitav dan, ali se Nijemci nisu pojavili i tako su još jednom kuće u Sv. Jeleni ostale cijele (nezapaljene), a mještani svi na broju. Narod je svojim borcima spremio nešto hrane koju su kuriri nosili na položaje.

Rastrellamento 1. svibnja 1944.

Agitprop Oblasnog komiteta za Istru i Hrvatsko primorje uputio je 15. travnja 1944. godine u povodu 1. maja šire upute svim kotarskim komitetima ovog područja.

I mi, omladina, a i stariji ljudi pripremali smo se na brdu Kremenjak zapaliti vatru.

Vođa nam je bio odbornik Josip Barković (Jožić Piškarinov) i došli smo na brdo iznad Kadnja. Tu je bilo jedno posebno mjesto (Na Vrhe) na visini od približno 800 metara odakle bi se krijes bio vidio iz više istarskih ustaničkih gradića pa i s otoka Cresa. Začuli smo puščanu i mitraljesku vatru iz pravca Kršana i Čepića, ali mi tome nismo davali važnosti jer je bilo jako daleko. U isto vrijeme su po tom putu prošla dva partizana koji su išli prema našoj strani i rekli nam sljedeće: «Raziđite se što prije jer iz Istre dolazi velika njemačka ofenziva.» Požurili smo kućama, a Nijemci su već bili u Brseču, samo 3 km od nas. Da se nismo na vrijeme sklonili, mogli su nas zateći na tom mjestu, a što bi se bilo dogodilo, nemoguće je zamisliti!

Nijemci su odlučili prenoćiti u Brseču. Nikada se nisu kretali noću. Pučanstvo Sv. Jelene se strašno preplašilo te večeri i bježalo od kuće prema moru da bi se sakrilo (glavom bez obzira). Znali su dobro da će se Nijemci osvetiti na narodu jer je cesta odmah iza kuća Sv. Jelene (Podpeć) bila porušena. Međutim, nakon razmišljanja, zaključili su da ako Nijemci nađu kuće zatvorene, sve će zapaliti. Tako teško očekivanje i strah u narodu se ne pamti. Ja kao šesnaestogodišnji dječak, sve sam to proživljavao. Stariji ljudi su razmislili i odlučili da se treba vratiti kućama.

Ti naši stari nonići bili su većinom austrougarski vojnici iz I. svjetskog rata, manje su se bojali, nego mi mladi. Narod je svu svoju stoku potjerao od kuća prema moru.

Najviše se strahovalo od toga da Nijemci zaključe da su cestu porušili domaći ljudi i što bi mogli učiniti za odmazdu. Znalo se da su oni u takvim slučajevima palili kuće, ubijali narod i odvodili ga u logore. Konačno je dogovoreno da svi stariji ljudi Nijemce dočekaju u svojim kućama, a mlađi da se sakriju. Ispod naših kuća nalazio se jedan maslenik zvani Art u kojem sam se i ja sakrio. Drugog dana, 1. svibnja 1944. godine do 9 sati se ništa nije događalo, osim što se saznalo da su 133

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Nijemci na Goloviku, obitelji Galović (Sovići), zapalili štalu. Poslije 9 sati Nijemci su nagrnuli u Sv. Jelenu sa svih strana: motorizirana kolona iz pravca Brseča, jedna grupa iz Kožljaka preko Prodola prema Filipašima i Škalamerima, treća grupa iz Sušnjevice preko Gnojini do Pod Kadnja gdje su zapalili sve svetojelenske dvore pod pretpostavkom da se tu skrivaju i spavaju odmetnici (što nije bilo točno). Dalje su nastavili put prema Sv. Jeleni. Četvrta, veća grupa, dolazila je od mora iz pravca Lučice prema cesti. Sv. Jelena je u tom trenutku bila potpuno opkoljena. Pročešljali su sve šumarke i potoke pa su pronašli i skrivene svetojelenske djevojke u jednoj špilji kraj Protova dvora. Pretpostavljali su da će ih partizani u zasjedi sačekati kod porušene ceste Pod Peć. Kada su primijetili da ih nitko ne napada, razišli su se po kućama i kao obično tražili muškarce i partizane, a i hranu koju su sami uzimali, ako su našli. Vino su također uzimali. Sve sposobne muškarce bez razlike na godine odveli su na popravak ceste. U tim radovima sudjelovali su i muškarci iz Brsešćine koje su doveli sa sobom. Osim svetojelenskih dvora u Pod Kadnju, oni su u toj ofenzivi zapalili i kuće u mjestu Potoki iznad Mošćeničke Drage, kao i Malu i Velu Učku. Ljude Male Učke odveli su sa sobom. Muškarce su uputili u logore, a žene i djeca su se morala preseliti u druga mjesta. Partizanska Deveta četa koja je operirala na tom terenu, raspršila se.

Zarobljene djevojke U tom čišćenju (rastrellamentu) kako je već spomenuto, jedna grupa djevojaka iz Sv. Jelene sakrila se u jednu pećinu (špilju) kraj Protovega Dvora. Pećina je bila dosta sigurna, praktički potpuno neprimjetna. Bilo ju je teško uočiti i naći, jer je baš ispred nje raslo nekoliko gustih grmova (hrahorica). Malo ispod nje prolazio je mali puteljak. U pećini su se sakrile: Marija Barković (Piškarinova), Marija Barković (Barčeva), Marija Filipaš (Filipaška), Pavica Gržinić (Brnetićeva), Anica Jurinović (Pećari Dolnji), Danica Jurinović (Pećari Gornji), Lina Velčić (Brnabova), Katica Velčić (Brnabova). S njima je bio i dečko Mario Jurinović, iz Pećari Gornji.

Ja sam također bio s njima, ali mi se to društvo nije nimalo sviđalo jer su djevojke bile vrlo bučne, stalno su glasno pričale, galamile i smijale se, samo što još nisu i zapjevale, pa sam radije otišao u maslinik Art. Po moru uz obalu su stalno prolazili njemački brodovi. Oni su pročešljali svaki kutak od mora prema mjestu.

Tako su prošli ovom malom stazom ispod pećine, koju ne bi bili primijetili da nisu čuli galamu i razgovor. Jedan se Nijemac spustio izravno ispred njih u pećinu. Kad su ih našli, odveli su ih prema cesti, a zatim u Podpeć, na mjesto gdje je cesta bila porušena. Tu su prikupili veliki broj ljudi da bi što prije popravili cestu, kako bi što prije njihove motorizirane jedinice mogle prijeći tu prepreku i nastaviti put prema Rijeci.

Stariji čovjek, Berto Barković (Barčev) pripovijedao je kasnije, da su ga Nijemci maltretirali i zahtijevali da kaže tko je porušio cestu, a na kraju su ga htjeli objesiti na jedno stablo ako im ne kaže istinu, koju on nije znao. Konopac je već 134

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

bio pripremljen. Berto je u mladim danima bio u Americi pa je znao dosta govoriti engleski, pa je na engleskom uvjeravao komandanta da ne zna tko je to učinio.

Komandant je nešto razumio i pustio ga kući. Dečka Marija Jurinovića (Pećari Gornji), kao maloljetnika (14 godina), pustili su kući. Svih osam djevojaka uzeli su sa sobom u Rijeku i zatvorili u bivšu talijansku vojarnu Diaz. Ostale su u vojarni nekoliko dana. U međuvremenu su Nijemci tražili muškarce i žene rođene 1925. godine da ih koriste za svoje radove. Tada su uzeli Pavicu Gržinić i Anu Jurinović na pregled.

Pavica je bila nešto bolesna pa je proglašena nesposobnom i ostala u Rijeci. Ana Jurinović je odmah, s većom grupom žena i muškaraca, upućena vlakom prema Trstu, a kasnije u radni logor u Klagenfurt. Među nama je vladao veliki strah, jer je vojarna bila prepuna našeg naroda, žena i muškaraca. Svakog su dana odlazile kompozicije, vlakovi puni zarobljenika prema njemačkim logorima. Roditelji zatočenih djevojaka zamolili su brsečkog župnika da intervenira kod njemačke komande da oslobode te nedužne djevojke. Don Marco Moccelin, tada brsečki župnik, odmah se zauzeo i uspio uvjeriti Nijemce da puste djevojke. One su dva dana kasnije puštene kući.

Poslije ove ofenzive, kada su se strasti smirile, ponovno su počela okupljanja partizana u našem kraju. Don Marco Moccelin, kao brsečki župnik, Talijan, na kraju rata nije imao problema od strane novih vlasti i domaćih odbornika te je napustio Brseč i otišao u svoju Italiju. Odmah poslije završetka rata, 1945. godine, pristupilo se popravku porušene ceste Podpeć kao i obnovi popaljenih sela, zgrada i štala, gdje sam i sam sudjelovao. Kod popravka ceste Podpeć trebalo je najprije skinuti privremeno nabačeni zemljani materijal i drva. Na tom poslu, zajedno je sa mnom, radio moj prijatelj Anton Barković (Tonić Šćocov), koji je prilikom ručnog iskopavanja krampom, udario u zakopani sanduk pun municije (dinamita). Sva je sreća da nije udario u upaljač mine jer bi tada nastala eksplozija i svi mi (nas oko 15), sigurno bismo poginuli, jer je u sanduku bilo vrlo mnogo eksploziva.

Napad na «Albergo Armanda» Imao sam tada 16 godina i baš sam toga dana išao u Mošćenice na jutarnju misu, tako da sam već u 7 sati bio na Kosnice, odakle smo promatrali što se to događa dolje u Mošćeničkoj Dragi. Tu se skupilo mnogo ljudi. Vidjeli smo crni dim i čuli stalnu puščanu i mitraljesku vatru kao i detonaciju bombi. Odmah smo zaključili da je to napad partizana na hotel «Albergo Armanda» u Mošćeničkoj Dragi gdje je bila smještena fašistička komanda «republikanaca», vojnika Republike di Salo većinom fašista iz Rijeke, Trsta i južne Italije. Stariji ljudi su nam govorili da se maknemo odatle jer bi se Nijemci mogli pojaviti na Paljone (za napad u Medveji tada nismo znali) i početi otvarati vatru na Mošćenice pa bismo i mi mogli stradati.

Kasnije sam čuo priču od jednog Dražana da su nakon prestanka partizanskog napada Nijemci imali strogu naredbu zapaliti sve kuće u Mošćeničkoj Dragi, ali je tu uskočio jedan umirovljeni austrougarski viši oficir gospodin Fischer koji je stanovao u Rijeci, a imao je kuću u Mošćeničkoj Dragi i je spriječio taj plan. Nijemci su otišli, 135

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

a mještanima se ništa nije dogodilo. Više godina je zgarište hotela ostalo nedirnuto.

Kasnije je učinjena prva rekonstrukcija te je hotel dobio ime «Draga», a kasnije «Mediteran».

Oružana straža kod crkvice Sv. Jelene Uništeni garnizon u Mošćeničkoj Dragi više nije bio obnovljen. Glavno sjedište republikanaca preselilo se u Lovran. Tu je bilo dosta njemačkih vojnika na odmoru koji su dolazili s ruske fronte. Oni su tu ostali neko vrijeme i ponovno se vraćali na frontu. Svakog dana ujutro su marširali po Lovranu i pjevali Deutschland, Deutschland über alles, itd. Republikanci iz Lovrana bi povremeno odlazili u okolna mjesta: Medveju, Kraj, Lovransku Dragu i Dobreć, uglavnom u pljačku, više nego u potragu za partizanima. Partizani bi povremeno postavili zasjedu pa bi došlo do pucnjave. Svakoga koga bi Nijemci našli kod kuće, odveli bi sa sobom. Manje sumnjivi bili bi upućeni na prisilni rad. Po danu na rad, a po noći na spavanje u zatvor. Oni malo više sumnjivi bili su upućeni u logore u Njemačku.

Naši ljudi iz Sv. Jelene nalazili su se u svim vojskama, a bili su i u zarobljeništvu u Africi, Italiji, Francuskoj, u njemačkim logorima, u partizanima po Lici, Slavoniji i Bosni, a vrlo malo po Istri, a neki su bili i na prisilnom radu. NOO Sv. Jelene je donio odluku da se za osiguranje stanovnika Sv. Jelene od iznenadnog dolaska Nijemaca postavi danonoćno oružana straža kod crkvice Sv. Jelene. Ovu su stražu sačinjavali jedan stariji i jedan mladi Svetojelenčanin. (Ja sam bio određen u paru s mojim susjedom.) Znak za obavijest bio je zvoniti s prekidima, zatim napustiti čuvarsko mjesto i bježati prema moru. Po danu smo samo promatrali, jer se s ovog mjesta pružao krasan pogled na sve strane. Po potrebi trebao se u izvjesnim slučajevima opaliti jedan pucanj iz puške. Ovo se događalo od 1. do 26. travnja 1944. godine, kada je cesta Podpeć bila porušena.

Sudbina Francesca Cottiera Francesco Cottiero kupio je jedno veće imanje u Sv. Jeleni u Barci Dolnji, negdje oko 1939. godine i odmah je počeo ulagati i obnavljati ga, od kuće pa sve do najmanje zemljišne čestice. Izgradio je novu kuću u produžetku stare kuće, kao i novu veliku štalu u kojoj je smjestio veći broj svinja i peradi. Sve je lešice i dolce, gdje je bila tanka zemlja nadopunio novom zemljom kako bi ta zemlja dala bolje plodove. Kao poslovođu za te poljoprivredne radove zaposlio je Rudija Salomona iz Mošćenica. Radnici koji su bili zaposleni na tim radovima bili su većinom iz Sv. Jelene i to muška i ženska radna snaga. Žene su u koševima nosile zemlju u te spomenute dolce, a muškarci su radili na težim poslovima ili su radili s magarcima, vozili zemlju ili raznosili gnojivo po zemlji koja se obrađivala. Obnavljanje suhozidova oko tih livada radili su zidari Roko iz Medveje, Jože Paprić, Josip Muškardin i drugi. Oni su radili i na izgradnji kuće i štale gospodina Cottiera koga su, kako smo rekli, domaći 136

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

ljudi zvali Gospodin. Za nadzor svih tih radova, Cottiero je iz Rijeke u svoju dovršenu novu kuću uselio jednog gospodina koji se zvao Daniel «Dalo» sa suprugom i dvije kćeri. Prije izgradnje nove kuće u Barcima, iznajmio je jednu kuću Va Suplave za privremeni boravak svoje obitelji, svojih kćeri Fiore i Wally. Domaći mladići su tim curama pravili društvo i često ih posjećivali.

Moja sestra Ana neko je vrijeme radila kod Gospodina i zarađivala 4 lire na dan. Tada se za te novce mogla kupiti jedna haljina. Poslije kapitulacije Italije došli su partizani koje je i Gospodin Francesco pomagao, ali to mu nije pomoglo. Negdje u ožujku 1944. godine, jednog petka kada je došao iz Rijeke svojim kamionom, kojim je dovozio i odvozio svoje materijale i namirnice, u kuću su mu došle nepoznate osobe i odveli ga preko Škalameri do Oliti i dalje u nepoznatom pravcu prema Dolima gdje je bio likvidiran. Smatra se da je pozadina ubojstva «političke prirode».

Njegovo je tijelo kasnije ekshumirano i prebačeno u Rijeku, a ostali dio obitelji se više nikada nije vratio u Sv. Jelenu.

Sekretar SKOJ-a Anton Korić, rodom iz Poljana iznad Ičića, partizan, političar, sekretar SKOJ-a Lovranštine, stalno je dolazio u Sv. Jelenu. Održavao je sastanke omladine, donosio je partizansku štampu i obavještavao narod o novim događajima. Kretao se uglavnom od Poljana do Zagorja. Nije se kretao cestom već seoskim putovima radi sigurnosti. Njegovi sastanci su se održavali u gornjim kućama u Sv. Jeleni (Barnabovi) ili negdje drugdje zbog iznenadnog dolaska okupatorskih vojnika. Preporučao je Svetojelenskim djevojkama da se moraju sakriti u slučaju dolaska Nijemaca i fašista u naš kraj. Jednog dana nalazio se u Zagorju, u kući poznatog antifašista Rika Premuša (Macanov). Na obavijest susjeda da dolaze «republikanci», sakrio se u podrum, ali prolazeći oko ugla zgrade, fašisti su ga primijetili. Sakrio se u jednu bačvu, misleći da ga tu neće naći. Kada su došli, pitali su gdje je partizan. Domaćini su rekli da ga tu nema. Oni su pregledali čitavu kuću i pronašli ga u podrumu u toj bačvi. Kod sebe je imao pištolj i neke druge dokumente, ali nije davao otpora. Možda zato što je bio u jako tijesnom prostoru, a razmišljao je i to što će biti s domaćinima kod kojih je bio sakriven. «Republikancima» je on bio poznat kao političar koji se kreće ovim mjestima. Odveli su ga u Lovran u zatvor i nakon nekoliko dana ispitivanja i mučenja, objesili ga na stup u Ičićima. Prisilno su pozvani mještani tog kraja da vide kako se oni obračunavaju s komunistima, a učinjeno je to i radi zastrašivanja stanovništva. Na tom mjestu postavljena je kasnije jedna kamena ploča.

137

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

138

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Oznake mjesta u Sv. Jeleni i okolici gdje su se za vrijeme rata 1943.-1945. dogodile neke ratne akcije 1. Filipaševa kućica: kod škole, Nijemci su minirali partizansko skladište municije 2. Prodol: dolazak Nijemaca u Sv. Jelenu 3. Marinići: Nijemci su zapalili kuću Josipa Muškardina 4. Gromačica: partizani su napali tri njemačka kamiona 5. Pod Peć: Deveta partizanska četa napala je četiri njemačka automobila 6. Pod Peć: partizani su nekoliko puta porušili glavnu cestu Rijeka-Pula 7. Slamnjakov dvor: u jednoj špilji pokraj mora Nijemci su pronašli skrivene djevojke iz Sv. Jelene 8. Pišćetak: partizani pred 1. svibanj 1944. ruše cestu Rijeka-Pula 9. Pod Kadanj: 1. svibnja 1944. Nijemci su zapalili dvore 10. Selo Potoki: Nijemci ga zapalili 1. svibnja 1944.

11. Mošćenička Draga: Prva partizanska istarska brigada izvršila je napad na Albergo Armanda 23. srpnja 1944 12. Medveja: partizanski bataljon Pino Budicin napao njemačku kolonu koja je dolazila iz Rijeke u pomoć fašistima u Mošćeničkoj Dragi 13. Martina: Nijemci su strijeljali troje domaćih ljudi 14. Pod Jurovčevo: pećina u kojoj su se skrivali Svetojelenčani za vrijeme neprijateljskih ofenziva 15. Plaža na Jelenšćice: tragičan završetak njemačkih vojnika 16. Taborić, Pećari Dolnji: dvor gdje su spavali domaći mladići pred odlazak u partizane 17. Crkvica sv. Jelene: straža radi osiguranja od iznenadnog dolaska Nijemaca 18. Mošćenička Draga na mostu: Nijemci su strijeljali nekoliko partizana 19. Sovići: Nijemci su zapalili štalu 20. Gračišće iznad Sv. Jelene: skrovište partizanskog oružja i municije 21. Pod Staje, ispod Sv. Jelene: skrovište partizanskog oružja i municije 22. Pod Brseč na rivi: iskrcavanje Druge brigade IX partizanske udarne divizije , 24. travnja 1944 23. Pod Pećari, Grohotić: Talijani su držali stražu 24. Uvala Uboka: talijanska straža 25. Lučica: talijanska straža 26. Sv. Marija Magdalena: talijanska baterija topova 139

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Skrivanje u špilji Pod Jurovčevo Novi rastrellamento njemački okupatori ponovno su provodili 29. i 30. studenog 1944. godine. Da Nijemci dolaze, odmah se saznalo jer su ljudi u ovom kraju složni i odmah se pročuje glas. U narodu je već postojala navika da Nijemci ne dolaze samo po cesti već i po moru i svim pristupnim puteljcima i stazama. Nakon tog saznanja svi muškarci mlađih godišta morali su se skloniti, jer se namjera Nijemaca nije nikada mogla predvidjeti, a sigurno je bilo i to da su oni uzimali sve sposobne muškarce da ne bi otišli u partizane, i da bi radili na izgradnji bunkera i tranšeja, a ukoliko bi bili nešto više sumnjivi ili optuženi, slali su ih u njemačke logore smrti.

Ja sam se tada, kao šesnaestogodišnjak odlučio sakriti (i dobro da jesam), zajedno s Milanom Barkovićem (Piškarinov), Viktorom Uhačem i jednim partizanom iz Rovinja, koji se tu našao. Sakrili smo se u jednu špilju, zvanu Pod Jurovčevo, uz more, ispod Sv. Jelene. Pristup toj pećini, koja se nalazi na vertikalnoj hridi, je vrlo otežan i opasan. Ispred same špilje raste jedno stablo crnike koje tu špilju skriva od pogleda s mora i ona je neprimjetna. Milan i Viktor nisu bili zadovoljni što se nama priključio i ovaj talijanski partizan jer su razmišljali: «Ako nas nađu, onda će nam on pokvariti naše razloge zašto smo se sakrili.» Prilikom ulaska i izlaska u špilju morali smo skinuti obuću da ne bismo na travi ostavili trag, jer bi se tada otkrio pristupni put do špilje. Ovo skrovište smatrali smo dosta sigurnim. Jedino je postojala opasnost od eventualnih pasa koje bi Nijemci mogli imati. Pošto se približavao kraj rata Nijemci pse nisu imali. Kasnije su nam se pridružila još dva mještana. Ispod nas po moru često su prolazile njemačke barkasse ili cateroni, a ponekad bi ispalili koji rafal iz mitraljeza prema našoj crniki (špilji), ali smo mi na to bili spremni pa smo se unaprijed sklonili u unutrašnjost špilje.

Nijemci su tada došli i do naše kuće «Pećari» i pitali majku gdje su joj muškarci, a ona bi im pokazala već unaprijed pripremljena pisma od oca koji je bio engleski zarobljenik u Africi. To je bilo pismo Crvenog križa s 25 riječi koliko je tada mogao pisati otac, a pokazala im je i pismo svoje kćeri iz njemačkog logora u Austriji. To ih je umirilo, ali su nam ipak uzeli malog magarca zvanog Pulić, na koga su nakrcali svoje ruksake. Malog Pulića više nikada nismo vidjeli. Njihov zaključak je bio, ako muškarci nisu kod kuće, onda su u partizanima i bore se protiv njih. U toj ofenzivi Nijemci su uzeli dva dečka Brsečana rođene 1928. godine, dakle moje godište, te Tunčića Brnetićevog iz Sv. Jelene rođenog 1927. godine. Odveli su ih u Rijeku te uputili odmah u Goricu. Obukli su ih u njemačku uniformu i poslali nekoliko dana na vježbe za protuavionsku artiljeriju, zatim ih postavili na topove da čuvaju most preko rijeke Soče.

Još jedan rastrellamento Saznalo se u našem kraju da se priprema njemačka ofenziva te su dva naša mladića iz Sv. Jelene otišla do mora na plažu Jelenšćica ispod Sv. Jelene gdje su 140

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

ugledali ispod maslinovih stabala devet leševa. Odmah su pretpostavili da su to neprijateljski vojnici i da postoji potraga za tim nestalim vojnicima. Zaključili su: «Ako ti leševi budu pronađeni moglo bi nastradati čitavo selo.» Kako su ti neprijateljski vojnici dospjeli do Jelenšćice i kako su okončali svoj život, nikada nije razjašnjeno. Pretpostavlja se da su ih partizani namjeravali prebaciti preko granice u Gorski kotar kao zarobljenike, ali se pripremala njemačka ofenziva i bili su prisiljeni pogubiti te neprijateljske vojnike i njihove leševe ovdje ostaviti s pretpostavkom da ih Nijemci ovdje neće naći. Dečkima nije preostalo drugo nego da te leševe sakriju na sigurnije mjesto, a to je moglo biti jedino da ih noću potope u moru pa su tako i učinili. Mjesto Sv. Jelena je spašeno. Uzalud su se Nijemci stalno raspitivali za svoje ljude kod mještana, koji nisu imali pojma što se dogodilo.

Strijeljani na Kandaloru Bilo je to na Kandaloru (Svijećnicu) 2. veljače 1945. godine kada su dvije naše sugrađanke Antonija Velčić i Katarina Jurinović išle na misu u Brseč. Približno na polovici puta, na mjestu Brdina ispred njih, preko ceste su pretrčala dva partizana.

One nisu ni primijetile da se ispred njih nalazi grupa Nijemaca i fašista. Izgledalo je da oni nisu pucali na partizane baš zbog toga što bi bile nastradale ove dvije žene. Oni su nešto vikali na njemačkom, ali one nisu razumjele. Nijemci su tada otišli u Martinu i pretražili sve kuće. Sa sobom su poveli trojicu muškarca: Antona Galovića (Jačetić), oca današnjeg velečasnog Marijana Galovića u Mošćenicama, Zvana Jurinovića, (Bregovac), rođenog u Sv. Jeleni, Lojza Galovića (Baretov). Kod kuća Hajivetići poredali ih ispod jednog zida i odmah na licu mjesta strijeljali. Ovo je bila odmazda što nisu mogli uhvatiti partizane koji su im izmakli ispred očiju.

Na kraju, četnici Čitavo vrijeme rata (do nestanka garnizona u Mošćeničkoj Dragi) dobivali smo nešto hrane na bonove «aprovizacije». Sve je to bilo vrlo malo, tako da se narod morao snalaziti na neki drugi način. Nešto se kukuruza (farminti) moglo naći i to se samljelo u domaćim žrvima. O pšenici da i ne govorimo, nje jednostavno nije bilo na tržištu. Od škrte zemlje dobivalo se samo nešto krumpira i fažola. Svinju kako je to bilo uobičajeno, tada nismo uzgajali zbog bojazni da nam je ne bi uzeli. Sva je sreća što smo imali dobre susjede pa bi mojoj majci uvijek nešto bilo doneseno.

(Hvala im.) U to vrijeme, moja teta Lovrenca radila je kod šjore Bettine u vili Bettina u Lovranu. Kada su se vremena malo smirila, išao sam s majkom u Lovran, u nabavu hrane. Vila Bettina se nalazila s ove strane rampe gdje je njemački vojnik ili republikan držao stražu. Tada sam već imao osobnu iskaznicu. Na molbu gospođe Bettine ostao sam u Lovranu. Taj boravak u Lovranu, ostao mi je u sjećanju jer sam se dobro hranio o čemu je vodila brigu gospođa Bettina. Jednoga dana se pročulo da dolaze četnici kojima su Nijemci dopustili dolazak u ovaj kraj, jer bez dozvole 141

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Nijemaca oni nisu smjeli doći u Istru. Čuo sam jednu priču koja je kružila u to vrijeme. Lovranci su se žalili Nijemcima da ih republikanci pljačkaju, a na što su im odgovorili: «Poslat ćemo vam vaše koji govore vašim jezikom pa ćete vidjeti koji su vam bolji.» Poslali su četnike s bradama. Mnogi su bili na konjima, a bilo je tu i žena, jer su se spremali na put prema Trstu. Stigli su do Medveje, Kraja i do Obrša.

Jedna žena je obavijestila šjoru Bettinu da treba spremiti sve vrednije stvari: zlato i srebrninu, žlice i ostali beštek. Šjora Bettina skupila je sve zlato i dala ga meni da ga negdje sakrijem. Razmišljao sam gdje. Iz prvog kata na tavan su vodile široke stepenice na kojima su bile složene lončanice. Zaključio sam da bi bilo najbolje kraj tog cvijeća zakopati zlato u zemlju. Odmah sam smotao paketiće od papira, u njih stavio zlato, napravio rupice u zemlji i zakopao omote kraj cvijeća. Sve sam pokrio listovima cvijeća pa se nije ništa primijetilo. Tako redom sve do vrha. Nakon toga uzeo sam udicu i išao loviti ribu do mora i to između dvije stijene tako da sam tu bio sakriven i neprimjetan. Četnici su došli pregledati kuću i pretražiti sve. Uglavnom su uzeli dva radioaparata i tri bicikla. Zlatninu nisu našli. Radi reda tražili su oružje.

Nakon što je prošla opasnost iskopao sam svu zlatninu i predao gospođi Bettini.

Naivno sam mislio da ću dobiti neki manji komad za uspomenu. Mislio sam, kao nagradu, jer sam joj spasio veliku vrijednost, ali sam bio loše sreće i nisam dobio ništa Svejedno zahvalan sam joj što me u to vrijeme dobro hranila.

Dosta obitelji četnici su dobro «operušali». Mnogi će se Lovranci sjećati tog susreta s četnicima. Odmah nakon toga me šjora Bettina poslala kući jer se bojala da mi se nešto ne dogodi. «Republikanci» su tada dolazili u ove krajeve, manje radi partizana već da bi se snabdjeli kokošima i ostalim namirnicama kao i vinom, da bi mogli preživjeti i dočekati kraj rata koji baš nisu voljeli, jer su znali da ih čeka ono najgore.

Zadnji rastrellamento Bilo je to oko 10. travnja 1945. godine u Velikom tjednu (Vela šetimana).

Na Veliki četvrtak došla je velika grupa republikanaca pomiješana s Nijemcima.

Blokirali su sve kuće na Goloviku i Sv. Jeleni. Tu su ostali do Velike subote ujutro.

Moja sestra Marija se sjeća da su odnekuda donijeli jednog većeg janjca, izgleda od obitelji Uhač (Podini) iz Golovika. Kod nas su ga oderali i stavili u veću posudu u kojoj smo kuhali hranu za svinje. Kada je janje bilo gotovo, nudili su ga svima. Moj djed nije htio jesti, jer je rekao da se na Veliki petak ne jede meso, ali su ga prisilili i morao je jesti. Spavali su u našoj kući i u kući naših susjeda. Donijeli su i vina koje su negdje uzeli te su slavili i veselili se samo zato što su bili pijani. Bili su svuda po selu. Uzimali su krumpir i ostale namirnice i slaninu, ako su našli. Ti «republikanci» su međusobno govorili kako će rat skoro završiti. Bili su svjesni da će rat izgubiti i da će Njemačka kapitulirati. Znali su da se negdje moraju skloniti. Svi su imali namjeru prijeći u Trst i dalje u Italiju, jer su se bojali predati partizanima. To bi bila zadnja varijanta. Ja sam tada bio skriven u špilji Pod Jurovčevo s drugim ljudima 142

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

iz sela. Nisu odlazili van sela jer su se bojali partizana. Na Veliku subotu njihovi su prijatelji prolazili po selu i ispalili jedan rafal prema našoj kući. To je bio znak da se spreme za pokret (odlazak). Oni su se spremili i otišli. Od toga dana ni njemačka ni «republikanska» noga nije zakoračila u naš kraj.

Rat se približavao kraju. Svakoga dana patrolirala su uz našu obalu dva aviona jer se na suprotnoj creskoj strani, u mjestu Porozina nalazila jedna jaka njemačka baterija topova. Svakog dana kada bi se čuli ti avioni, istrčao bih iz kuće da vidim kada će konačno bombardirati tu bateriju. Jednoga dana sjedio sam pred našim vratima odakle se vrlo lijepo vidi Porozina. Bio sam očevidac kako su došla dva aviona i ispustila bombe nad Porozinom. Cijelo brdo se pretvorilo u bijeli oblak prašine, a zatim je ostao samo kamenjar. Preživjeli Nijemci su se povukli u svoj garnizon u gradu Cresu. Baterija je prestala zauvijek postojati.

U radnom logoru Za vrijeme njemačke okupacije u njemačko je zarobljeništvo i njihove logore odvedeno više ljudi iz našeg kraja, što vojnika, što civilnih osoba. Njemački zarobljenici bili su, osim moje sestre Ane Jurinović, još Josip Barković, Mario Barković, Stjepan Gržinić, Ivan Barković, Daniel Velčić, Romano Filipaš, Mate Barković, Milić Škalamera. Neka mi oprosti ako sam nekoga izostavio.

Po povratku kući, nakon oslobođenja, moja sestra Anica ispričala mi je svoje preživljavanje u radnom logoru u Klagenfurtu: «Radila sam u tri smjene i to na tokarskom stroju tornje i na freze. Jeli smo repu i krv od vola s ječmom. To je bilo toliko gadno da se nije moglo jesti.

Ova je tvornica bila ranije smještena u Hamburgu, ali je uslijed stalnih bombardiranja kasnije premještena u Austriju – Klagenfurt. Iz Hamburga je došlo i nekoliko starijih majstora, koji su bili jako dobri i željeli su nam pomoći na svakom koraku. Zapravo, bili su dobri ljudi. S nama su još radile i Ruskinje, Talijanke, Francuskinje, Grkinje, Poljakinje i Hrvatice, kako smo ih mi tada nazivale. Pronašle smo nešto vune pa sam počela plesti čarape za sebe i za naše ljude. Sebi sam napravila i jednu maju. To je primijetila jedna kuharica Austrijanka i zamolila me da i njoj ispletem jednu. Prihvatila sam, a za protuuslugu kuharica mi je davala uvijek nešto hrane što je moralo biti neprimjetno. Nešto na hrvatskom, a nešto na talijanskom jeziku, mogla sam se sporazumjeti sa svim ženama, osim s Grkinjama. Često smo morale napuštati rad u tvornici zbog uzbuna najavljivane sirenama, kada bi iznad nas prolazili američki avioni koji su bombardirali Njemačku, a ponekad bi koju bombu bacili i na Klagenfurt. Imale smo sreću da smo ostale žive.

Na tom poslu imale smo neku malu plaću te sam 2.000 maraka poslala kući koje nikad nisu stigle. Spavale smo u barakama, na drvenim krevetima, uvijek pod stražom. Tu smo ostale do 5. svibnja 1945. godine kada nam je direktor tvornice rekao da je sve gotovo i da možemo ići kući. Sve nas je pitao želimo li i dalje ostati raditi u tvornici za puno veću plaću, ali mi smo to s guštom odbile. Svojim kamionom nas 143

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

je prebacio nekih 60 km prema talijanskoj granici, a zatim smo pješke krenule prema Udinama. Nakon toga nastavile smo put jednim engleskim kamionom do Gorice.

Ana Jurinović Tu su nas opet razdvojili: muškarci u jugoslavenske partizane, a mi djevojke određene smo za čišćenje i pranje prostorija, vojarni i spavaonica te pranje rublja za vojnike partizane. Na to smo protestirale pa su nas nakon 8 dana pustili kući. Do Pivke smo išle vlakom. Zatim pješke i povremeno smo se vozile nekim kamionom prema Matuljima. Sa mnom je bilo još 5 djevojaka iz Kastavštine. Jedan dio puta sam prošla s djevojkama iz našeg kraja Milenom Milanović i Anom Kršanac, ali na jednom dijelu puta ja sam zaostala i one su stigle kući prije mene. U Svetu Jelenu sam stigla 20. svibnja 1945. godine.

Pepo Laskić, maloljetni partizan Mog kolegu iz osnovne talijanske škole Josipa Galovića (Pepo Laskić) rođenog 3. travnja 1928. godine u Goloviku uhvatili su republikanci 15. veljače 1945. godine kada je sa svojim ocem Felicetom obrađivao svoju zemlju «Nad Usoje».

Danas se još uvijek dobro sjeća teških događaja iz II.svjetskog rata: «Odjednom su se na Gromačice pojavili republikaci X.Mass, a kako su nas izdaleka primijetili, nismo se mogli sakriti. Sve onako u radnom odijelu, odveli su nas u Brseč, gdje smo prenoćili u Šilvetovoj kući. Tu je bilo desetak Brsečana. Drugi dan smo krenuli prema Mošćenicama. Tada su uzeli Antoniju Uhač (Tonicu Županovu) i njenog starog oca. Drugu noć smo spavali u crkvi Sv. Bartula u Mošćenicama. Treći dan smo išli pješke sve do Ičića. Smjestili su nas u vilu Tomašić gdje smo pilili drva.

144

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Četvrti dan smo krenuli prema Rijeci, ali smo bili zaustavljeni u Preluci jer su avioni bombardirali Rijeku. Zatim smo nastavili i stigli u riječki zatvor. Tu je mog oca prepoznao jedan njegov drug iz Prvog svjetskog rata, koji je tada obavljao dužnost prevodioca za Nijemce i on ga je odmah oslobodio i pustio kući. Mene nije mogao jer su rekli da sam premlad. Nakon 17 dana provedenih u Via Romi i neprekidnih ispitivanja smjestili su nas u vojarnu «Pastrengo». Nakon 21 dana otpremili su nas u Žejane. Tu smo kopali bunkere u njemačkoj organizaciji TOT, kasnije smo isti posao radili u mjestu Zvoneća. Za jedan vikend, ili je bio neki praznik, tražili smo da nas puste kući. Oni su nam to odobrili pod uvjetom da se vratimo u roku od 4 dana, u protivnom će nam zapaliti kuće. Prihvatili smo dogovor i vratili se u dogovorenom roku, jedino smo se brinuli što reći partizanima ako ih slučajno sretnemo putem.

Jednog dana nas 28 kopali smo bunkere na Škrapnom pod stražom 3 vojnika Wermachta. Jaka mitraljeska vatra koju su partizani otvorili iznad naših glava natjerala je Nijemce u bijeg, a nas svih 28 zarobili su partizani i odveli u šumu. Najprije su nam skinuli svu bolju odjeću i obuću i uključili nas u jednu kolonu koja je dolazila iz Istre i vodila više krava za partizanske jedinice u Gorskom kotaru. Nakon što smo stigli u Ravnu Goru tu su nas rasporedili u dopunski bataljun koji je dopunjavao jedinice 43. istarske divizije. Tada smo dobili puške i nešto bolje odjeće i cipele te smo vježbali 4 dana (rukovanje oružjem). Poslije toga dobili smo hranu za 3 dana i krenuli na put prema Istri u 43. istarsku diviziju (pješačili smo bez odmora). Ja sam tada raspoređen u II. četu, I. bataljuna, II. brigade 43. istarske divizije. Komandir mi je bio Ivan Matošić iz Matulja. Sudjelovali smo u borbi za oslobađanje Lokava.

Bilo je puno mrtvih i ranjenih na obje strane, kao i puno ubijenih konja. Marš je nastavljen prema Trstu i naša je jedinica stigla do poznatog dvorca ’Miramare’.

Drugi dan smo ga morali napustiti jer su došli Englezi pa smo nastavili marš preko centra Trsta. U mjestu Kaštel kod Buja saznali smo da je kapitulirala Njemačka. U to vrijeme su ispred Novigrada bila usidrena dva engleska broda koja su pratila naše pokrete. Uslijed stalnih marševa meni su od cipela nastali krvavi žuljevi na nogama sve do kosti te sam završio u bolnici u Umagu. Bili smo neko vrijeme i u mjestu Salvore, a zatim opet pješke došli smo u Kanfanar i Savičentu, zatim u Cerovlje i u mjesecu kolovozu stigli smo u Rijeku u vojarnu Diaz. Iz Rijeke sam pušten kući na dopust od 4 dana, a nakon toga iz Rijeke smo vlakom prebačeni u Ljutomer, a kasnije sam u Mariboru raspoređen za kuhara. Jednoga dana 1945. godine ugodno sam se iznenadio kada je došla naredba da sam pušten kući kao maloljetnik, jer sam tada imao 17 godina i 4 mjeseca. Šteta što ovo nisu ranije primijetili. U ratu to nije bilo važno, maloljetnici su jednako ginuli.

Godine 1948. bio sam pozvan na dosluženje vojnog roka u Skoplje. Opet mi nije bilo lako jer je upravo tada došlo do zaoštrenja odnosa između Informbiroa i jugoslavenskog vodstva, pa je u vojsci vladala velika disciplina i baš radi toga morao sam odslužiti dva mjeseca više od predviđenog» , završio je svoju priču Pepo Laskić.

145

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

U zatvor zbog istog prezimena Antoniju Uhač (Tonicu Županovu) r. 1926. uzeli su republikani negdje u prvim mjesecima 1945. godine od svoje kuće na Goloviku zajedno s ocem Franjom Uhačem rođenim 1888. godine u Sv. Jeleni (Špingarol). Tonica se vrlo dobro sjeća svega i danas priča ovako: «U to vrijeme su najprije mom ocu postavili pitanje je li Ivan Uhač zvani Ive Pek njegov sin. Oni su Ivana imali na popisu kao čuvenog odbornika i organizatora partizanskog pokreta u našem kraju. Otac je odgovorio da mu Ivan Uhač nije sin, (kao što nije ni bio), ali oni to nisu vjerovali. Uzeli su nas tada u zatvor u Rijeku te je počelo ispitivanje i baš radi tog istog prezimena počeli su ga batinati i toliko su ga pretukli da je pao na pod bez svijesti na hodniku zatvora.

Vidjevši to, jedan republikanac uzeo je mog oca na rame i odnio do nekih kolica i povezao u riječku bolnicu, ali je sve to bilo prekasno jer je otac preminuo isti dan od zadobivenih udaraca. Meni je bilo vrlo teško kada sam sve to saznala i zamolila sam njemačkog komandanta da me pusti ocu na pogreb na Kozali. Dobila sam dozvolu koja je trajala 4 sata, ali mi je zaprijetio da će mi kuću zapaliti ako se ne vratim u zatvor. Nakon toga uzeli su me na rad u organizaciju TOT u mjesto Mune i to na kopanje rovova i bunkera. Bila sam tu otprilike mjesec dana a zatim su nas prebacili u Rukavac. Tu mi je došla sestra u posjet pa sam zamolila jednog njemačkog oficira (Poljaka) da me pusti nekoliko dana na dopust kući sa sestrom. Rekao mi je da će me pustiti, ali da mu donesem nekoliko jaja od kuće čak mi je dao novac unaprijed. Dok je u kancelariji pisao dozvolu razmislio je i rekao: ‘Evo ti dozvola, ali novac mi vrati jer znam da se više nećeš vratiti.’ Doista, približavao se kraj rata i ja sam ostala kod kuće i tu dočekala oslobođenje sa svojom sestrom i majkom.»

Titov partizan, Hitlerov vojnik U godinama 1943. do 1945. moglo se u našem kraju i ovako nešto dogoditi.

Anton Gržinić (Tunčić Brnetićev), ispričao mi je svoju ratnu priču, ali tek na kraju ovog burnog stoljeća, osjetivši se slobodnije i otvorenije: «Sve do početka 1944. godine bio sam kod kuće i sakrivao se od svih: partizana, fašista i Nijemaca. U ljeto 1944. odveli su me partizani zajedno sa susjedima Milanom Barkovićem (Piškarinov) i Adamom Velčićem (Barnabov). Odmah smo krenuli u Lovransku dragu, zatim u Čepić, Buzet, Motovun i Portule. U međuvremenu sam dobio pušku koju sam hitil ća. Smatrao sam da ja ne moram nikoga ubijati. Svi prijatelji i susjedi ozbiljno su me upozoravali da bih radi toga mogao imati problema. Dobro da to nije nitko od komandira primijetio. Na putu smo sreli nekoliko partizana starijih godišta koji su bili pušteni kućama. Slučajno je među njima bio i moj susjed Zvanić Jurinović (Pećarski).

Zamolio sam ga da mi preda svoju pušku jer sam ja moju izgubio. On mi se smilovao i dao mi svoju pušku iako ju je trebao predati u komandu. Ostali su priskočili i rekli da će svjedočiti da je pušku dao jednom partizanu (to bi značilo u prave ruke).

Kasnije sam se često u životu sjetio tog detalja koji me je mogao stajati glave, jer 146

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

u ono vrijeme mogli su me proglasiti neprijateljem i osuditi na smrt po kratkom postupku. Prva borba bila je u Portulama gdje su nas fašisti napali iz Motovuna s velike udaljenosti. Tada smo se razišli, no ubrzo ponovno prikupili i sredili. Nakon toga zauzeli smo zasjedu uz cestu tu u blizini Portula. Mene su odredili za bombaša.

Dali su mi nekoliko talijanskih bombi ’Breda’. Položaj mi je bio uz samu cestu.

Odmah sam pomislio u sebi: ’Ovo neće dobro završiti.’ Poslije izvjesnog vremena evo ti, dolazi kolona kamiona s njemačkim vojnicima. Kada je kolona došla ispred nas, jedinica je zapucala, ali se na mojem dometu nije našao niti jedan kamion i nisam imao priliku bacati bombe. Budući da su Nijemci imali jače naoružanje i teške mitraljeze, mi smo se morali povući. Svi smo se razbježali na razne strane. U silnoj brzini ja sam ostao bez jedne cipele, a Adam Velčić je morao ostaviti mitraljez, jer ga nije mogao nositi u trku. Poslije nekoliko dana smo se ponovno okupili. Takva su bila partizanska ratovanja. Jednog dana je došla naredba da od seljaka prikupimo 30 krava koje smo morali voditi preko željezničke pruge Rijeka-Trst prema Gorskom kotaru, u Čabar. Kod prijelaza preko pruge, ja i dva borca iz Zvoneća bili smo na osiguranju naše grupe koja je vodila krave. Tad su nas primijetile njemačke patrole.

Zapucali su i odmah ubili dva moja druga, a ja sam se uspio izvući u šumu dok su meci fijukali oko mene. Bilo mi je žao mojih drugova, ali sam bio sretan što glavnina njih nije pala Nijemcima u ruke.

Anton Gržinić i Anton Barković

Na putu prema Čabru sreo sam se sa svojim susjedima Stjepanom i Jenarom Valčićem, te smo zajedno nastavili put prema Jušićima. Tu su nas napali Nijemci, ali smo se izvukli. Nakon toga sam došao kući. Domaći partizanski odbornici primijetili su da se ja i Adam Velčić kao i Milan Barković nalazimo kod kuće i htjeli su nas 147

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

ponovno vratiti u partizane. Opet smo se morali skrivati u špilje kod mora i bunkere pod Pećari. Teško je bilo u to vrijeme donijeti odluku kojoj strani bi se čovjek priključio, Nijemcima ili partizanima. Pogotovo ako imaš na umu kako sačuvati živu glavu. Da su nas u ono vrijeme uhvatili partizani, bili bi nas sigurno strijeljali.

Od Barkovića su tražili strojnicu parabellu koju nije imao. Krajem studenog 1944. godine otac i ja brali smo ulike. Znali smo da dolaze Nijemci, ali se nismo imali gdje sakriti. Okupatorski vojnici Wehrmachta su došli točno na nas iako je to bio zabačeni kraj. Tražili su od mene dokumente, a ja sam pokazao (legitimaciju) osobnu kartu. Čim su vidjeli godinu rođenja 1927. rekli su: ‘Hodi s nama.’ U tom čišćenju oni su pregledali sve uvale, potočiće i šumice. Kretali su se raspoređeni u strijelce i ništa im nije moglo promaknuti. Pregledali su sve umejke od mora do ceste. Tako veliki broj vojnika nije nikada viđen u našem kraju.

Mene su odveli u zatvor «Via Roma» u Rijeku. Nakon tri do četiri dana kada su prikupili više momaka tih godišta (1927. i 1928.), odveli su nas u mjesto Gradiška na rijeci Soči. Sa mnom su bila dva Brsečana. Tu su nas obukli u novu njemačku uniformu. Odmah smo prešli na vježbanje i rukovanje topovima (gađanje aviona). Oni su nas spremali za prave artiljerce. Nakon mjesec dana postavili su nas na baterije i dobili smo zadatak da gađamo američke avione koji su letjeli iznad nas prema Njemačkoj. Glavni zadatak nam je bio čuvati most na Soči koji je Nijemcima trebao za povlačenje jedinica koje su se vraćale iz Jugoslavije, odnosno to povlačenje se očekivalo, da bi se izbjegla predaja partizanima. Ponekad bi bombardirali i našu bateriju. Tada smo bili prisiljeni ići u sklonište. Kada se približavao dan završetka rata (kapitulacija Njemačke), napravili su nam dokumente o otpustu iz njemačke vojske i pustili nas kući. Ja sam kod sebe imao civilno odijelo. Presvukao sam se i bacio uniformu. Bili smo uvjereni da bi nam ta uniforma donijela smrt. Nas trojica Brsečana krenuli smo prema kući. Prešli smo preko Udina gdje nam je jedan svećenih dao hrane za put. Živi i zdravi stigli smo kućama u svibnju 1945. godine.

Domaći odbori i partizani koji su se vraćali kući mislili su da smo mi bili njemački zarobljenici i nisu nas ništa pitali, a mi nismo ništa pričali o našem ’zarobljeništvu’.

Odmah po dolasku kući, dobrovoljno sam se javio u Narodnu stražu u Mošćenicama i Brseču (to je bila neka vrsta policije). Tu sam odradio skoro dvije godine dok se to slavlje malo stišalo (nitko mi ovdje nije postavljao nikakva pitanja). Nakon nekoliko dana vratio se i moj brat Stipe te smo se odmah obojica zaposlili i tako se promijenio život u našoj obitelji.»

Pušten kući iz Dachaua Giovanni Lomele (Nino) rođen je 1927. godine u Rijeci od Giovannina Lomele i Marije Jurinović, rođene u Sv. Jeleni (Pećari). Nino je imao još troje braće.

Svi su oni živjeli u Rijeci do odlaska u Italiju 1947. (kao optanti), jer je glava obitelji Giovannin Lomele bio rođeni Talijan. Kasnije je čitava obitelj preselila u Kanadu bez Giovannina koji je umro ranije i pokopan u Rijeci.

148

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Godine 1943. nakon kapitulacije Italije, Nino je dobio poziv da se javi u MDT (kao gradska straža). Budući da su to bila vrlo teška vremena, on se odazvao na poziv fašističke postrojbe satelitske Repubblica di Salo i postao Mussolinijev vojnik. Obavljao je dužnost čuvara pruge između Matulja i Rijeke i tu je bio smješten u jednoj stražarnici (njih desetero). Jedne noći, u dogovoru s partizanima, svi su oni zarobljeni i zajedno s oružjem odvedeni u Gorski kotar. I tako je Nino postao partizanski borac. U jednoj partizanskoj borbi s Nijemcima u Drežnici, Nino je ostao zarobljen i samo slučajno ga Nijemci nisu strijeljali, već su ga uputili u zloglasni logor Dachau. Iz logora se javio majci koja je otišla na njemačku komandu s molbom da ga vrate opet na raniju dužnost (gradsku stražu) pod njemačkom komandom.

Nino je imao sreće i Nijemci su ga vratili iz logora opet u Rijeku što je u to vrijeme (1944.) bilo nešto nepojmljivo jer su Nijemci svima govorili: «Ovdje se ulazi na glavna vrata, a izlazi kroz dimnjak.» Nakon povratka kući nastavio je služiti vojsku opet u Miliciji za obranu terena.

Kada je primijetio da se približava kraj njemačke i fašističke vladavine, dezertirao je i pošao u Trst, zatim prema unutrašnjosti Italije, gdje se sklonio kod nekih svojih prijatelja. Nakon toga su saveznici okupirali Italiju i tu je dočekao kraj rata. Kasnije je zajedno s čitavom svojom obitelji otputovao u Kanadu. Oženio se Dalmatinkom iz Zadra i zajedno su se vratili u Anconu gdje je Nino i umro iako je više puta znao ponavljati: «Kada sam se uspio izbaviti iz logora Dachau, mislio sam da nikada više neću umrijeti, jer mi je tamo smrt bila pred očima svakog dana.»

Preživio bombardiranje Drezdena Na Valentinovo, 14. veljače 1945. godine, teški saveznički bombarderi natovareni tonama bombi zasipali su grad Drezden u Njemačkoj i pretvorili ga u plamenu buktinju. Dva preživjela logoraša Romano Filipaš iz Sv. Jelene i Milivoj Čop iz Hreljina, te su se noći slučajno našli u tom gradu. Kao svjedok drezdenskog pakla Romano Filipaš, rođen 1925. godine i nastanjen u Sv. Jeleni i nakon pedeset godina od tog događaja teško vjeruje kako je uspio preživjeti. Evo njegove priče: «U lipnju 1944. Nijemci su me uhitili u Lovranu i zatim odveli u zatvor ’Via Roma’ u Rijeku gdje sam bio smješten u samicu. Ispitivanje se obavljalo većinom svake noći.

Pitanje je uvijek bilo: Što znaš o partizanima? Kada nisu bili zadovoljni odgovorom, upotrijebili su pendrek. Iz samice sam premješten u sobu br. 18. Tu sam se sprijateljio s Milivojem Čopom (kasnije profesorom na Pedagoškom fakultetu u Rijeci). U toj sobi nas je bilo 19 zatvorenika, sve simpatizeri partizana pa je između nas ubačen jedan zatvorenik (domaći čovjek), ’krtica’ koji je sve naše razgovore prenosio Nijemcima. Sva je sreća što smo ga brzo otkrili pa se o politici nije pričalo. Hranili su nas juhom od kupusa i repe. U sobi je bila postavljena ’kibla’ koja je zamjenjivala zahod. Spavali smo na slami. Soba je bila puna stjenica i uši. Zanimljivo je da smo dobivali talijanske novine iz kojih smo mogli pročitati kako Nijemci napreduju na raznim frontovima. Nedjeljom smo išli na misu u zatvorsku kapelicu.

149

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Nakon nekoliko dana smo iz Rijeke otputovali vlakom prema Trstu, Villachu, Beču, Bratislavi sve do Wroclava, a zatim u Grunberg. Smješteni smo u logor gdje smo spavali noću, a po danu smo radili u tvornici. Odmah su nas dali na tečaj za elektrozavarivače. Plaća je bila 5-6 maraka. Hrana očajna. Krumpir smo skupljali po raznim seljačkim njivama i bio nam je najveća poslastica. U veljači 1945. počelo se u logoru pričati da su Rusi prešli Odru. Među logorašima vladala je dilema: ostati i čekati Ruse ili krenuti na zapad. Naš šestorica Primoraca odlučili smo krenuti s kolonom logoraša prema Drezdenu. Imali smo samo logoraške i tvorničke dokumente. U Drezden smo stigli oko 12 sati 13. veljače 1945. godine. Grad je brojio negdje oko 120.000 stanovnika. Bio je tada prenapučen logorašima koji su se masovno skupljali ovdje. Sličio je na mravinjak jer su logoraši dolazili sa svih strana da se domognu nekog vlaka za dalje putovanje prema Münchenu. Tako smo se i mi ugurali u jedan vagon. Međutim vlak nikako da krene. Umjesto znaka za polazak počele su zavijati sirene, što je bio znak za zračnu uzbunu. Odmah iza toga počele su padati bombe. Brzo smo iskakali iz vlaka i sklonili se u jedno sklonište u blizini željezničke stanice te smo se nasreću smjestili pri dnu skloništa. Nakon vrlo kratkog vremena bombe su probile prednji dio skloništa, nastao je vrisak i plač ranjenika, a bilo je i više mrtvaca.

Bombardiranje je nakratko prestalo, ali smo ostali i dalje u skloništu. Zatim je počeo drugi napad i tada smo primijetili da padaju zapaljive bombe. Kada se to malo stišalo, dogovorili smo se da izađemo iz tog pakla. Držeći se za ruke, kretali smo se prema izlazu. Prolazili smo između ranjenika i mrtvaca. Drugog dana krenuli smo prema gradu i imali smo što vidjeti. Na svakom koraku samo mrtvaci. Opet smo krenuli prema željezničkoj stanici. Nalazili smo se već u vlaku i čekali da vlak krene kada je započeo treći napad. Nasreću nismo bili pogođeni.

Kasnije smo saznali da su se tu smjenjivali engleski i američki bombarderi.

Tada je izvršen trostruki napad. Središte Drezdena pretvoreno je u plameni kotao.

Tu je smrt našlo 135.000 ljudi, a razoreno je 35.470 zgrada. Prvi val izvršili su 244. britanska aviona tipa ’Lancaster’. Za približno 3 sata u drugom valu 529 aviona na Drezden je bacilo 2659 tona bombi. Tijekom popodnevnih sati 14. veljače 311 američkih ’letećih tvrđava’ tipa ’B-17’ izbacilo je na Drezden 771 tonu različitih bombi. U posljednjem napadu 15. veljače ,210 izbacili su još 461 tonu bombi. Nakon toga su se avioni koso spuštali i mitraljirali izbezumljene ljude. Grad se pretvorio u golemu goruću ruševinu. Ljude su spaljivali na ulici da bi se riješili leševa. Naš vlak je konačno vrlo sporo krenuo prema Münchenu i dalje smo se sporo kretali prema kući, gdje sam stigao poslije završetka rata. S prijateljem Čopom sreli smo se kasnije više puta. Ostali naši primorci također su se sretno vratili svojim kućama.»

Po dolasku kući Romano se zaposlio u opatijskoj šumariji, zatim je prešao u 3. maj te nakon toga do 1980. godine, radio na održavanju ceste: Brseč-Mošćenička Draga. Danas živi u Sv. Jeleni baveći se starim bačvarskim zanatom i košaraštvom.

Drvo je njegova ljubav*. *

Ovdje je korišten članak Borislava Ostojića, objavljen u Novom listu, 14.02.1995.

150

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Partizani, Nijemci, pa opet partizani Mirko Filipaš, rođen u Goloviku, 9. listopada 1925. godine (Mirko Šporarov, čija je punica Franka bila rodom iz Sv. Jelene) osobno mi je ispričao svoju priču: «Nakon kapitulacije Italije sve do veljače 1944. godine bio sam kod kuće. Tada sam dobio poziv za njemačku vojsku. Poziv mi je predao tadašnji fanat, Šime Galović iz Brseča. Nakon dobivenog poziva, ja i Miro Uhač, pok. Šimeta, također rođen u Goloviku 1925. godine (Miro Šiminov), odmah smo krenuli od kuće u partizane, gore prema Olitun. Odmah drugi dan došli su kamionom Nijemci i pitali mog oca gdje se ja nalazim. Kad im je rekao da ne zna, oni su otišli dalje, tražiti druge. Od Oliti smo išli preko Lovranšćine i drugi dan preko pruge u Skrad gdje se skupilo oko 900 Istrana. Tu nas je komanda namjeravala uputiti dalje u Liku, ali smo se mi pobunili želeći se vratiti u Istru i tamo se boriti. Onda su nas nekolicinu razoružali i zatvorili u jedan podrum. Došli su politički komesari da nas uvjere da moramo ići dalje. U noći su došle dvije naoružane partizanske čete, jedna naprijed, druga straga, a mi u sredini i marš, preko Mrkoplja pravac Drežnica. U Drežnici je već padao snijeg i nismo se imali gdje skloniti, jer su sve kuće bile popaljene. Iz Drežnice smo krenuli dalje prema Brinju. Na tom maršu napali su nas Nijemci i ustaše. Sutra, kada je svanulo, svi mokri prešli smo preko ceste i nastavili kretanje uz cestu. Tu smo se našli nas dvojica sami: Miro Uhač i ja. Nakon par koraka pali smo u njemačku zasjedu. Jedan nas je držao na nišanu, a druga dvojica pregledavali. Nismo bili naoružani, a nismo imali niti ikakvog partizanskog znaka. Vodili su nas u svoju baraku kraj jednog sela, čijeg imena se ne sjećam. Dali su nam kruha i nekog namaza. Po noći su nas pješke prebacili u Brinje. Sutradan smo raspoređeni na kopanje rovova. To je trajalo dva do tri dana. Jedan nas je Nijemac, koji je znao hrvatski, čuvao. Mi to nismo znali jer je bio odjeven u njemačku uniformu. Jednoga smo dana napustili kopanje, a on nas je počeo tući i govoriti hrvatski.

Nakon tri dana išli smo u Ogulin. Bilo nas je 180, a pratila nas je njemačka policija od samo tri Nijemca, no nitko nije pokušao bježati. U Ogulinu su nas zatvorili u zatvor i tu ostavili. U međuvremenu je unutra došlo 7 ustaša. Počelo je ispitivanje jer je prvoga dana njihova jedinica vodila borbu s partizanima te su imali velike gubitke. Njih je zanimalo tko je od nas iz te jedinice. Našli su petoricu. Pod pritiskom su morali sve ispričati. Tukli su ih do smrti. Ustaše su nas htjeli svući i uzeti našu bolju robu i cipele. Svatko koji nije brzo odgovarao dobio je batine.

Drugi dan su nas ukrcali u vagone (40 u svaki), onda su nas prebacili u Slavonski Brod (vožnja je trajala 8 dana). Smjestili su nas u neku privremenu baraku i sutradan smo odmah radili na uređenju ceste i zgrada koje su razorile bombe. Taj su grad svaki dan bombardirali američki avioni, ujutro ili poslije podne. Morali smo se stalno sklanjati u skloništa. Nakon nekog vremena prebacili su nas na jedno mjesto zvano Sajmište, između Zemuna i Beograda. Nastalo je razdvajanje prema državama i pripadnosti: Talijani, Francuzi i komunisti, odvojeni jedni od drugih. Komunisti su bili prvi na redu za logor u Njemačkoj. Nas dvojica bili smo razvrstani kao 151

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

komunisti, ali smo se poslije prijavili kao Talijani jer smo još uvijek imali talijansku legitimaciju. Nakon toga služili smo im kao prevodioci.

Na Uskrs 1944. američki avioni bombardirali su naš logor. Nismo se imali gdje skloniti. Jedva smo ostali živi, a bježati nismo mogli, jer bi nas odmah strijeljali čuvari (Nijemci). Jednoga dana postrojio nas je naš komandir Talijan i pitao tko želi ići s Nijemcima raditi u Srbiju. Drugi dan su nas kamionima odvezli do željezničke stanice na vagone i pravac Kraljevo, Čačak i na kraju Titovo Užice. Tu su nas pridodali jednom njemačkom bataljunu i obukli u njemačku uniformu. Hranili smo se zajedno s njima i bilo je dobro (uvijek zajedno Miro i ja). Tada smo postali njemački vojnici.

Zadužili su nas svakoga za jednu mulu. S nama je uvijek bio jedan čuvar. Jednoga dana došao je k nama jedan civil naoružan pištoljem, zatim još trojica i pitali su tko zna govoriti hrvatski (srpski). Javili smo se nas dvojica. On nam je svima naredio da se odmah skinemo do gola, svi (naš čuvar se bio negdje maknuo). To je bio četnik kome je trebala odjeća. Jedan Talijan je obavijestio Nijemce i oni su hitno došli i počeli se smijati. Tako gole vodili su nas kroz grad do vojarne, gdje su nas ponovno obukli. Zatim je jednoga dana došla naredba da krenemo u Bosnu: Travnik, Bugojno, Jajce i Gornji Vakuf. Tu smo stali. Skoro smo pali u ruke partizanima. Čitavi kolovoz 1944. bili smo u Bosni.

Taj bataljun je odjednom dobio naredbu da se vraća u Njemačku. U Zemunu smo morali u vagone. Htjeli su nas uzeti sa sobom, ali smo mi na brzinu uspostavili vezu s partizanima. Dana 8. rujna 1944. godine Miro je prvi otišao iz vagona, a kada sam ja htio izaći, došao je stražar i nisam mogao nikamo. Tražio sam da me pusti obaviti nuždu i onda sam preko pruge otišao na drugu stranu. Mira sam, ne znam kako, našao na jednoj livadi, sasvim slučajno. Preobukli smo se u seljačku odjeću i seljačkim kolima išli uz njemačku stražu van grada. Seljak koji nas je vozio imao je propusnicu. Išli smo tada u Sremske Karlovce, a nakon toga na Frušku goru. Raspoređeni smo u IV. vojvođansku brigadu Jugoslavenske armije. Tu su nas naoružali i išli smo na srijemski front – Ruma, Mitrovica. Sve je tada bilo oslobođeno.

Poslije preko Petrovaradina namjeravali smo ići u Mađarsku (čekati Nijemce koji se povlače). Saznali smo da je u Beogradu jedna talijanska jedinica (Pino Budicin), što nije bilo točno pa smo nas dvojica tražili premještaj. Komandant nas nije htio pustiti, ali mi smo išli sami bez odobrenja. Kada smo došli u Beograd nitko nije imao pojma o toj jedinici. Kad su saznali da govorimo talijanski, zadržali su nas kao prevodioce, jer je tamo bilo puno Talijana. Ja sam bio raspoređen u kuhinju, a Miro u ambulantu.

Tu smo ostali do ožujka 1945. godine.

Komanda grada saznala je da smo mi Hrvati i pozvala nas u vojsku. Tu su nas obukli i poslali na željezničku stanicu pravac Skoplje, u komandu grada gdje je formiran jedan bataljun Slovenaca. Komandant je bio iz Vipave, Sušanj, bivši talijanski časnik. Tu smo držali red za vrijeme policijskog sata. Dana 19. srpnja 1945. krenuli smo u Ljubljanu (putovanje je trajalo 2-3 dana) i smješteni smo u domobranske vojarne. Držali smo stražu na skladištu UNR-e. Tu smo opet zajedno bili, Miro i ja, a ostali su bili Slovenci. Zatim smo raspoređeni na hvatanje 152

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

belogardejaca oko Ljubljane. Tu smo ostali do studenog 1945. Nakon dugo vremena iz Ljubljane smo se javili kući da smo živi. Moj otac je odmah napravio molbu da je invalid i da mene puste kući kao hranioca. U Ljubljani je već bio pao snijeg (hrana je bila slaba). Dana 30.11.1945. godine pozvan sam u komandu i obavješten da se spremim i da idem kući. Poslije 1948. pozvan sam na dosluženje još 14 mjeseci u Skopje. (Moj susjed Miro ostao je u Ljubljani.) Nakon 23 dana otkako sam bio kod kuće, došla je obavijest na Golovik (Šiminovima) da je Miro poginuo u Ljubljani kao vojnik. Nisam mogao doći k sebi kada sam promislio što smo sve proživjeli zajedno. Je li nastradao u borbi s belogardejcima ili na neki drugi način, ne znam.»

Vojnik Crvene armije Josip Barković (Pepić Piškarinov) bio je pozvan u talijansku trgovačku mornaricu i tu je plovio pod vojnom komandom talijanske mornarice za potrebe vojske. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine pao je u ruke Nijemcima koji su ga otpremili u jedan zloglasni logor na istoku Poljske. Kako se približavao kraj rata Crvena armija je napredovala i oslobodila njihov logor pa je tada postao ruski zarobljenik, kao još mnogo talijanskih vojnika. On se odmah deklarirao kao Hrvat i dosta dobro je razumio ruski jezik pa su ga Rusi postavili za svog prevodioca s Talijanima. Nakon toga dali su mu svoju uniformu i postao je vojnik Crvene armije.

Pri kraju rata dobio je i oficirsku uniformu u kojoj je došao kući sa svim dokumentima iz kojih se moglo razabrati da je služio rusku vojsku. Mi omladinci smo ga gledali sa zanimanjem, naročito taj srp i čekić na crvenoj zvijezdi, velike šapke. Poslije toga zaposlio se u Rijeci i obavljao svoj konobarski zanat sve do smrti.

Po snijegu i ledu na ličkom bojištu Ljubomir Kumičić (Ljubo) iz Sv. Jelene ispričao mi je svoju ratnu priču: «U partizane sam otišao u rujnu 1943. godine odmah nakon kapitulacije Italije. Krenuli smo bez nekih naročito organiziranih vojnih jedinica, sa slabim naoružanjem, a neki bez oružja (goloruki), pravac Mošćenička Draga, Lovran, Veprinac. Tu smo ostali nekoliko dana i imali nekoliko okršaja s ’republikancima’. Bio sam ranjen od eksplozije mine (minobacača), ali sam nastavio marš.

Nakon nekoliko dana uslijedila je velika njemačka ofenziva širih razmjera i sve nas je rastjerala, jer smo bili mladi, neiskusni borci i slabo naoružani. Nakon završene ofenzive vratio sam se kući ujesen 1943. godine.

Poslije nekoliko mjeseci dobio sam poziv za njemačku vojsku. Tada je trebalo odlučiti ili s Nijemcima ili s partizanima. Odlučio sam da je bolje da odem u partizane, nego u njemačku vojsku. Kasnije sam uvidio da je moja odluka bila pravilna, jer sam se na završetku rata našao na pobjedničkoj strani.

Krenulo je više nas i to pravac: Kalac, Obrš, Poljane, Veprinac, Matulji, Studena, gdje smo noćili i odmorili se, a potom krenuli u Gorski kotar. U Delnicama 153

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

smo bili raspoređeni po jedinicama Primorsko-goranske brigade. Sutradan, preko Skrada krenuli smo šumskim putem za Liku. Ispred Brinja naišli smo na zasjedu i kolona je morala stati. Tu smo noćili u snijegu do pojasa, bosih nogu. Od kuće sam krenuo u vunenim čarapama i gumenim opancima u kojima nisam ni koraka mogao napraviti, jer mi se jako klizalo pa sam ih morao skinuti i objesiti preko ramena, a dalje pješačiti u samim čarapama koje su se brzo poderale, a noge ostale gole. No, nije bilo druge, nego naći sebi žbun (hrahoricu) i nagnuti se na suho lišće. Onako umorni i iscrpljeni pješačenjem, zaspali smo dok nas nije probudila jaka hladnoća i glad. Te noći su mi bili promrzli svi prsti na nogama. Ovo mi je bio prvi susret s Likom.

Daljnji boravak u Lici bio je težak i iscrpljujući. Stalno smo se kretali, pješačili, nailazili na neprijateljske zasjede ili smo mi napadali. Znalo se dogoditi da navečer kolona krene iz jednog mjesta, pješačimo cijelu noć, i onako umorni, gladni i iscrpljeni ujutro kad kolona stane i razdani se, pogledamo uokolo i vidimo da smo došli na isto mjesto iz kojeg smo sinoć krenuli. Ovo je nemoguće vjerovati, ali je stvarno tako bilo.

Jednom, naša brigada nalazila se na odmoru u blizini Udbine i dobili smo naređenje da moramo priteći u pomoć našim jedinicama koje vode teške borbe s Nijemcima i ustašama u mjestu Vrhovine. Odmah se formirala kolona i brigada je krenula preko Krbavskog polja i Bunića prema Vrhovinama. Bila je jaka mećava (zima 1944.), padao je gusti snijeg i bilo je vrlo hladno. Kretali smo se u koloni i oprezno držali se jedan za drugoga, jer zbog smanjene vidljivosti, naročito noću i malom nepažnjom netko bi mogao ispasti iz kolone, a onda mu ne bi bilo spasa.

Više njih je tako stradalo te su poslije nekoliko dana nađeni smrznuti. Mnogo boraca onesvijestilo se i padalo na cesti. I meni je već bilo pozlilo, ali me srećom moj komandir voda uhvatio i odveo u jednu baraku gdje sam se kraj vatre i uz topli čaj do jutra oporavio.

Tada je nastala neka galama i čula se komanda o povlačenju, jer je neprijatelj potisnuo naše jedinice. Jedini put povlačenja bio je vraćanje po istom putu preko Krbavskog polja. Gazeći po onoj bljuzgavici do koljena, imali smo što vidjeti: s jedne i s druge strane ceste, svako toliko je ležao u nesvijesti ili mrtav naš borac i kraj njega puška, puškomitraljez ili dijelovi minobacača. Bio je to stravičan prizor.

Poslije toga brigada je otišla u Donji Lapac. Kasnije sam čuo od rukovodećih ljudi brigade da je ovo bio jedan od najtežih događaja brigade od njenog formiranja.

U svibnju 1944. godine nalazili smo se u Babinom Potoku, kada je stigla naredba da naša brigada oslobodi Korenicu. Dosta dobro smo se za to pripremili.

Podijeljeno nam je nešto odjeće i obuće. Baš tih dana su nam Saveznici s padobranima bacili odjeće i hrane. Ja sam tada dobio hlače i cipele. Dobili smo i nešto oružja i municije. Kada smo završili s pripremom, malo smo se odmorili i oko 2 sata poslije ponoći, krenuli prema Korenici. Kad nas je neprijatelj opazio, otvorili su vatru po nama. Morali smo se povući, jer su nas obasuli jakom unakrsnom vatrom. Na 154

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

tim mjestima smo se zadržali nekoliko dana i u to vrijeme dva puta smo napadali i bivali odbijeni. U trećem napadu došla nam je u pomoć 19. dalmatinska brigada i uspjeli smo neprijatelja potisnuti prema Bijelom Polju i osloboditi Korenicu. U tih nekoliko dana borbi dogodile su se neobične i stravične stvari. Onako umorni, iscrpljeni, gladni, neispavani, pojedini su borci usred najžešćih borbi i pucnjave, kad je sve gorjelo i sijevalo, spavali najdubljim snom. To se dogodilo i meni, ali sam se svejedno pribrao i znao sam da kad bih zaspao, ne bih uspio izvući živu glavu.

Mnogi su pali u ruke neprijatelju, te smo ih našli unakažene i polomljenih udova, izvađenih očiju. Tom prilikom prepoznao sam i mrtvog borca iz moje desetine, Matu Krajcara iz Učke.

Kada je već Korenica bila oslobođena prelazili smo preko neprijateljskih fortifikacijskih objekata i bunkera. Tu smo imali što vidjeti: madrace, jorgane, jastuke, deke što su oni uzimali od ljudi da bi udobnije spavali u bunkerima. Zarobili smo i njihovu kuhinju sa spremnim jelom za podjelu. Dobro smo se najeli. Ma ni izdaleka nitko nije razmišljao da bi hrana mogla biti zatrovana, jer smo bili toliko gladni da je u hipu nestala.

Zarobljeni neprijateljski vojnici bili su likvidirani po kratkom postupku, bez suđenja, jer ih nije bilo moguće negdje zatvoriti. Možda su pogubljeni i nevini ljudi, a zločinci su izmakli, kako to obično biva.

U Korenici smo ostali nekoliko dana. Malo smo se odmorili pa nastavili pješačenje i borbu s neprijateljem sve dok se nisam potpuno iscrpio i razbolio. To je trajalo do srpnja ili kolovoza 1944. Tada sam prebačen u bolnicu negdje u šumu na Maloj Kapeli. Tu sam ostao nekoliko tjedana. Jednom prilikom kod ukrcavanja ranjenika u saveznički avion nalazio sam se tu u blizini te me je bez neke najave komandir bacio u avion, tako sam s tom grupom ranjenih i bolesnih partizana prebačen u Bari, na liječenje. U Italiji sam bio nešto manje od godine dana, do lipnja 1945., kada sam se vratio u domovinu. Dobio sam odmah 3 mjeseca bolovanja kod kuće.

Po isteku bolovanja, morao sam se javiti vojnim vlastima u Rijeci koji su me uputili u Komandu IV. armije u Ljubljanu, gdje sam bio raspoređen u politički odjel, a pored toga obavljao sam i kurirske poslove. Nakon toga javio sam se na oglas i bio primljen u podoficirsku školu. Tu mi je put bio otvoren za daljnje školovanje i napredovanje. Na kraju, pred mirovinu s činom majora, zatražio sam stan u Rijeci 1970. godine.»

Zarobljeni partizanski kurir Krajem studenog 1944. godine dva partizanska kurira kretala su se prema selu Vela Učka radi izvršenja jednog zadatka. Vrijeme je bilo kišovito i maglovito tako da se put jedva raspoznavao. Nakon dolaska u selo Vela Učka, koje je bilo do temelja spaljeno (1. svibnja 1944. god.), zaustavili su se kod jednog korita za napajanje stoke gdje je bila montirana slavina, te malo zastali, a željeli su se umiti i odmoriti.

155

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Jedan među njima bio je Gennaro (Jenaro) Valčić iz Sv. Jelene. Drugi je bio Mirko Šnebel rodom iz Poljanama iznad Opatije. Evo što mi je Jenaro ispričao o njihovim dogodovštinama na Učki: «Ja sam krenuo naprijed dok je Mirko malo zaostao. Kada sam došao ispred jedne spaljene kuće, ugledao sam mitraljez i nekoliko šljemova, a u istom momentu čuo se glas halt!. Odmah sam legao uz jednu stijenu dok se Mirko pokušao prebaciti preko zida, ali je mitraljezac bio brži i Mirko je ostao na mjestu pokošen, mrtav. Ja sam bio u vojničkoj partizanskoj odori sa zvijezdom petokrakom na kapi i puškom u ruci, a imao sam i dvije bombe, kao i neke partizanske letke.

Bombe i letke sakrio sam u udubinu zida i otpuzao malo dalje prije nego su Nijemci došlo do mene. Oni su bili opkolili cijelo selo, ali zbog magle mi ih nismo mogli primijetiti. Čim su došli k meni, odmah su me vezali i počeli ispitivati gdje su ostali partizani i koliko ih ima. Jasno, nisam odgovarao na pitanja. Tada sam na talijanskom jeziku odgovorio da smo samo dvojica i da idemo kući. Nisu vjerovali i počeli su me tući rukama i nogama, ali sam u džepu imao talijansku legitimaciju (ličnu kartu) izdanu još za vrijeme Italije. Govorio sam da idem kući, jer su me partizani na silu uzeli. Mojoj pušci izvadili su zatvarač i stavili mi je preko leđa. Još su mi na leđa natovarili jedan ranac pun hrane. To sam morao nositi sve do njihove komande u selu Boljun. Tu su me zatvorili u malu ćeliju da bi za nekoliko minuta došao jedan oficir i opet je počelo ispitivanje. Nisam odgovarao, samo sam talijanski ponavljao da nisam partizan. Nije vjerovao i počeo me tući i gaziti nogama. Kada mu to nije bilo dosta, uhvatio me za ruku i okrenuo na trbuh, tada mi je zavrnuo ruku za 180 stupnjeva i slomio mi u ramenu lopaticu lijeve ruke. Pao sam u nesvijest od bolova.

Koliko sam bio u nesvijesti, ne znam, ali kada sam se probudio bio je već mrak. Došla su dva vojnika i podigli me a ja sam jaukao od bolova. Vezali su mi ruke i odveli me van, gdje je bio jedan kamion i odmah smo krenuli na put. Nisam mogao pretpostaviti kamo idemo. Mislio sam da me vode na strijeljanje. Stigli smo u neko nepoznato mjesto i opet u zatvor. Drugo jutro saznao sam da sam opet u njihovoj komandi u Lupoglavu Drugog dana Švabo koji me je čuvao, pitao me na talijanskom što mi je. Ja mu objasnim i pokažem mu ruku koja je sva bila poplavila i otekla. Otišao je van i došao s dva vojnika pa su me odveli u ambulantu. Tu je bio i talijanski tumač. Po uniformi sam zaključio da je ’republikan’, jer je nosio crnu košulju i kukasti križ na kapi. Ponovno je počelo ispitivanje, ali je on bio fer prema meni, povjerovao je što sam govorio.

Nakon toga došao je liječnik i stavio mi ruku u gips. Zatim sam ponovno prebačen u zatvor. Kada sam se oporavio ponovno je uslijedilo ispitivanje, da bi na kraju počeli ispitivati gdje mi je porodica. Sve sam ispričao o mojoj porodici i da imam kući oca i brata, a oni su to sve pisali. Uopće nisam mogao naslutiti da će posjetiti moju porodicu. Ja sam govorio samo talijanski pa je uvijek bio prisutan tumač. Nekoliko dana kasnije, došli su po mene, nisu me vezali, ali su uvijek dva vojnika bila uz mene. Spremili su odred vojnika i mene u kamion te smo se odvezli u Boljun i zatim u Kožljak. Onda smo krenuli pješke preko Prodola pa preko Leskovca u Zagorje. Odmah sam znao da idu tražiti moju obitelj. Bilo je jako loše vrijeme i 156

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

magla, tako da nas narod nije skoro ni primijetio, a ako bi nas netko primijetio, brzo se sakrio. Na mjestu zvanom Turanj, kada sam pokazao svoju kuću kroz maglu, tada mi je oficir rekao: Idemo kod tvoje kuće, ako si nas lagao zapalit ćemo ti kuću i sve tvoje ukućane koje nađemo ćemo ubiti, a tebe ćemo objesiti na toj kući. Bio sam više mrtav nego živ, strašno sam se preplašio. Molio sam Boga u sebi da budu svi kod kuće ili je sve gotovo. (Oni su mislili da su mi otac i brat sigurno u partizanima.)

Majka je otvorila vrata. Kada me ugledala, zaplakala je kao i ja. Na moju sreću, cijela obitelj, otac Stjepan, brat Josip, brat Anton i Romano te ostale dvije sestre, Katica i Ivanka, svi su bili u kući. Majka je odmah ponudila da sjednu i stavila na stol nešto hrane. Ostali su se rasporedili oko susjeda, ali nisu nikoga dirali. Nešto su pojeli i nešto uzeli u ruksak i odmah zatim otišli, vodeći i mene. Krenuli smo dalje prema Rošićima. Bili su malo ljubazniji prema meni, ali su gledali da ne bih slučajno pobjegao. Nisam više mislio na sebe. Neka bude što bude. Bilo mi je svejedno ako će me baš odmah i ubiti. Na kraju su me odveli u zatvor u Pazin. Pošto nisam mogao raditi dali su me kod jednog šefa da mu budem kurir, nosim hranu i perem posuđe.

Tu sam ostao do proljeća 1945. godine.

Vojna knjižica Gennara Velčića Kada je u travnju počela ofenziva i završne operacije, Nijemci su se uskomešali i počeli se pakirati. Stariji zatvorenici vidjeli su što se sprema i pitali se hoće li će nas pobiti prije nego krenu. Ja sam još ranije uspostavio vezu i upoznao neke domaće mladiće i djevojke te smo se dogovorili da će mi pomoći da pobjegnem što sam i učinio jednog dana kada sam išao po ručak. Nijemci nisu imali vremena organizirati potjeru, razmišljali su o tome kako spasiti vlastitu glavu. Sve je dobro prošlo, ali sam čitav život ostao invalid zbog one skršene ruke. Nakon par dana javio sam se u Komandu mjesta u Opatiju. Oni su me rasporedili u Trst, u sastav štaba IX. dalmatinske udarne divizije. (Ova se divizija 24. travnja 1945. godine iskrcala ispod Brseča.) Poslije nekog vremena čitava divizija prebačena je u Šapjane 157

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

te vlakom preseljena u Novi Sad. U studenom 1945. godine prebačen sam u Sremsku Mitrovicu, u podoficirsku školu za radiotelegrafiste. Nakon 34 godine vojne službe mirovinu sam dočekao 1979. godine u činu potpukovnika.»

Partizanski dnevnik Početkom travnja 1944. godine dobrovoljno su otišli u partizane: Anton Blaženić (Tonić Kovačev), Andre Filipaš (Andrić Anićev), Anton Uhač (Tonić Butigerski), Cvetko Salković (Cveto Hajivetićev), Danko Žitinić (Danko Cresanov) i Frane Žitinić (Frane Šćapov). Prije polaska, zadnjih mjesec dana, spavali su pokraj kuća Pećari Dolnji, u dvoru zvani «Taborić» gdje su bili sigurniji od eventualnog iznenadnog dolaska Nijemaca. Jedan od šestorice Anton Blaženić od prvoga dana pisao je dnevnik: «Skupili smo se ispred ’Taborića’ dana 1.04.1944. godine i pošli pješke sve do Zagorja i od kuća Matetići smo se počeli pozdravljati sa svima prema Brseču, Martini, Goloviku i navečer smo zadnji put spavali va ’Taboriće’. Dana 2. 04. 1944. na Nedjelju cvjetnicu Uličnicu, pozdravili smo Svetojelenčane i veselo, uz pjesmu krenuli na put. Navečer smo došli do Lovranske Drage i tu večerali (ono što su nam ljudi pripremili). Poslije večere smo zapjevali pjesmu ’Po šumama i gorama’. Drugi dan smo krenuli prema Leprincu, do Zvoneća. Bio je to 4. travnja kada smo bosi prešli preko pruge Rijeka-Trst da ne bi bili primijećeni. Prošli smo preko Studene i Klane. Zatim smo stigli u Delnice. Tu smo doživjeli prvo vatreno krštenje: jedan avion nas je gađao mitraljeskom vatrom i bacio nekoliko bombi. Navečer smo krenuli prema Sloveniji i došli do Metlike, a zatim u Žumberak, Petersko selo. Tu smo ostali u Omladinskoj brigadi ’Jože Vlahovića’. Dobili smo oružje i odmah bili spremni za borbu. Tako se to tada radilo. Naš bataljun dobio je zadatak minirati pruge Zagreb-Karlovac. Nakon miniranja ostali smo na položaju, ali neprijatelj nije došao.

Zapovjeđen je pokret u jedan sat poslije ponoći, jer su Nijemci spremali napad na nas. Ja i Andre Filipaš bili smo naprijed u patroli, tako da su nas Nijemci prve opazili i zapucali na nas. Bataljun je stupio u akciju, ali smo primijetili da su nas počeli opkoljavati. Nama su sva četiri mitraljeza zatajila jer su bili potpuno mokri. Nije bilo druge nego povući se na bolji položaj i tu smo zaustavili Švabe. Naređeno nam je da se povučemo prema Metliki 24. 04. 1944. godine. Zatim smo nastavili pokret prema Medved Dragi, a poslije prema Krašiću. Stalno smo patrolirali. Došli smo u blizinu Karlovca, a zatim prošli pokraj Zagreba.

Dana 10. 05. 1944. godine krenuli smo prema Slavoniji. Uvijek smo nosili oko 20 kg naoružanja. Stalno smo bili na oprezu zbog avionskog napada. Spavali smo i odmarali se po šumama. Nemilosrdno nas je pratila kiša tako da smo često bili mokri do kože. Tri naše brigade bile su raspoređene na položaju u Vrginmostu jer se očekivala jedna veća kolona neprijateljske vojske. Kolona se pojavila oko 4 sata poslijepodne s oko 10.000 vojnika (jedna divizija). Mi smo svi odjednom otvorili vatru sa svih strana. Oni su se počeli povlačiti. Onda smo krenuli u juriš. Zarobili 158

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

smo nekoliko stotina konja. Dosta je bilo mrtvih i zarobljenih neprijateljskih vojnika.

Zaplijenili smo dosta oružja i municije. Borba je završila oko 7 sati navečer.

Drugi dan, 29. svibnja, opet smo se kod Gline ušli u okršaju, ali je Nijemcima stigla pomoć. Avijacija nas je bombardirala tako da smo se morali skloniti u šumu.

Teška borba se razvila i treći dan kod Gline. Sada su Nijemcima došli u pomoć tenkovi. Bili smo bez hrane, a bila je i velika vrućina. Poslije smo dobili komad kruha i tako smo produžili do jednog sela gdje smo se konačno najeli. Svakog dana smo napravili 20 do 30 km.

Na tom putovanju Nijemci su nas napali iz Petrinje. Dana 5.06.1944. godine Nijemci su nas opet pronašli i otvorili vatru po nama. Tu se brigada sakupila i organiziran je napad na 1.200 Nijemaca i Čerkeza. Bila je noć i ništa se nije vidjelo osim oružane vatre sa svih strana. Borimo se prsa u prsa. Borba je prestala u 4 sata ujutro. Banda je pobjegla. Ostalo je na tlu oko 150 mrtvih. Zarobili smo opet 80 konja i raznog ratnog materijala. Tu smo izgubili dva borca.

Zatim smo krenuli na Baniju. Spavali smo u jednoj šumi, a kiša lije. Dopodne smo dobili komad mesa, i to je sve. Nakon toga morali smo prijeći preko jedne močvare, gdje smo se sukobljavali s četnicima. Dana 12. lipnja prešli smo dvije pruge i došli u selo Gejanović. Kiša je bila stalno naš saveznik. Produžili smo prema selu Komarevu. Brigada je rušila prugu Sisak-Slavonski Brod. Dana 22. lipnja nas trojica Brsečana išli smo u patrolu: Anton Uhač, Cvetko Salković i ja. Tu smo se najeli trešanja. U srijedu 28. 06. 1944. godine išli smo prema Svetom Vidu, opet po kiši. Bili smo toliko mokri kao da smo pali u more. Kretali smo se uglavnom uz rijeku Savu i tako došli u selo Štrmac na Savi, gdje smo se počeli prebacivati preko Save, a naša četa je osiguravala prebacivanje cijele brigade. Zatim smo se prebacili i preko rijeke Orljave i krenuli prema Moslavini. Upali smo borbu i tu smo izgubili jednog borca. Položaj smo držali na jednom groblju. Nakon dugog putovanja i borbi, došli smo u blizinu Bjelovara, u mjesto Pisanicu.

Dana 6. 07. 1944. dobili smo englesku odjeću i malo smo se obnovili. Počela nas je mučiti vrućina. Došli smo u blizinu Podravske Slatine. Jedan nam je borac stao na minu te je izgubio obje noge. Odmah se sam ustrijelio u glavu. Anton Uhač ga je pomogao zakopati. Tu smo bili uglavnom na osiguranju našeg aerodroma gdje su engleski avioni dolazili svake noći i spuštali hranu i odjeću. Prema Osijeku smo krenuli 13. srpnja do mjesta Čačinci i do sela Mikleuš. Neke naše grupe uzimale su hranu od ustaških obitelji, jer se moralo jesti, a oni nam je nisu htjeli dati. Sada smo već bili 7 km od mađarske granice. Tu smo mobilizirali seljake koji su trebali kositi žito. U borbi s Nijemcima izgubio je život komandir III. čete. Bili smo skoro na rijeci Dravi. U slavonskoj ravnici, kao nasred Jadranskog mora, 24. srpnja u Mikleušu nas je napalo 800 ustaša-legionara, a navečer smo krenuli u Čačince. Četvrtak 27. srpnja bio je nesretni dan. Bili smo na položaju cijelu noć, a 1.000 bandita, raspoređenih u strijelce je išlo prema nama. Razvila se vrlo teška borba. Ja, kao pomoćnik mitraljesca, stavio sam sanduk municije ispred glave borca koga su pogodila tri mitraljeska zrna i meni je glava ostala spašena. Tada smo se 159

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

morali povlačiti kroz tu strašnu pucnjavu. Prijeći i samo 50 m do jednog brdašca, bilo je pogibeljno. Tu je ostalo dosta naših boraca ranjenih i mrtvih. Banda nam se jako približila, na 50 teških koraka. Spasili smo i jednog ranjenog delegata. Salković i ja smo prošli sve te sudbonosne sate, dok je Anton Uhač bio na zadatku pokopa onog druga. Čitava 24 sata nije bilo vremena da se nešto pojede. Nakon toga nas je zamijenio drugi bataljun i mi smo se odmorili. U Voćin smo došli 30. srpnja, a zatim krenuli prema Bjelovaru i Daruvaru. Tu je bilo 2.500 neprijateljskih vojnika.

Nakon 12 sati borbe neprijatelj je morao napustiti Daruvar uz dosta gubitaka. Na tom položaju je bio čitavi naš korpus. Kasnije smo krenuli u Dežanovac. U iznenadnom napadu borili smo se na život i smrt. Cvetko Salković i Anton Uhač isto su bili u opasnosti, a ja sam morao ostati do kraja borbe dok se svi povuku. Bilo je dosta ranjenika. Tada sam prošao preko ceste, 15 m ispred tenka. Tu mi je bio iskopan grob.

Dana 15.08.1944., Velika Gospa. Teško nam je, jer se zima približava, a Crvena armija je još daleko. (Zbogom naši tanci, zbogom naše mlado vino.) Pitamo se hoćemo li ikada još vidjeti naš kraj, naše more, jer svakog dana borbe su sve jače i žešće. U Grubišno Polje koje je napala 12. brigada stigli smo 17. kolovoza. Ona je svladala neprijatelja i zarobila puno neprijateljskih vojnika i ratnog materijala. U Pješanici Cvetko Salković je išao u jurišnu četu za napad na Hercegovac koji je teško pao. Tada smo primijetili da idu ’Čerkezi, najbolji neprijateljski borci’, kaže Tonić.

Otvarali su vatru po nama, a mi smo im uzvraćali. Sretan je bio onaj tko je imao bolji zaklon. Navečer smo se morali povući. Dalje smo produžili za Puljanek, onda opet u Dežanovac. Dana 30. kolovoza krenuli smo prema Požegi, opet smo se kupali u rijeci Orljavi, a onda krećemo prema Petrovu Selu kraj Gradiške. U tim krajevima bilo je puno Čerkeza.

Krenuli smo prema pruzi Zagreb-Beograd. Kada smo došli u blizinu pruge, čulo se halt. Naš komandir viče tko je tamo, a onda počinje pucnjava. Ja sam kod sebe imao mitraljez i komandant me zove da prijeđem preko ceste. Legao sam na cestu i pripremao se za otvaranje vatre, kad sam dobio metak u lijevi kuk, baš kada sam se počeo prebacivati u jarak. Anton Uhač me je pridržavao dok smo došli 100 m od položaja. Tu sam dobio prvi zavoj. Onda su me stavili na nosila do baze. Bilo je to 3. 09. 1944. godine. Pješačili smo cijelu noć, a kiša nas je stalno pratila. Mene su vozili na kolima sve do Psunja, smjestili me u bolnicu i tu je završila moja borba.

U bolnici sam dobio krevet, struju i novine, a i redovitu hranu. Navečer su me odvezli prema Voćinu. Imao sam veliku sreću što smo bili blizu aerodroma.

Dana 15.09.1944. godine ukrcali su me u avion na voćinskom aerodromu i krenuli smo prema Italiji. Otada nadalje, u mojem dnevniku više nema imena mojih dragih Brsečana i Svetojelenčana s kojima sam se ovdje rastao. Nakon dolaska u Bari, odvezli su nas u Grumu gdje sam ležao na trbuhu, bez okretanja 10 dana.

Poslije 78 dana hodao sam pomoću štaka. U Dalmaciju smo krenuli 6.12.1944. godine. Najprije smo stigli na Vis, zatim smo od Visa do Hvara putovali motornim trabakulom, a kasnije i u Split. Tu sam ostao dok se nisam potpuno oporavio.

160

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Već 25. 01. 1945. godine raspoređen sam na prometni odsjek. Nakon dugo vremena našao sam zemljaka, Stanka Bradičića iz Grabrove, pa smo malo popričali po domaću. Kao vozač kamiona putovao sam na sve strane po Dalmaciji: u Drniš, Knin, Livno, Zadar, a kasnije u Bosnu. Jednom prilikom sam sreo još jednog našeg Brsečana iz Sv. Jelene, Ljubu Kumičića, koji se vraćao također iz bolnice u Italiji.

Prošao sam čitavu Dalmaciju uzduž i poprijeko. Tu sam doživio i kraj rata, ali kući nisam mogao.

U II. armiju sam prekomandiran 2. 09. 1945. godine. Tada smo krenuli prema Zadru i Rijeci. Kada smo se približavali Senju i Crikvenici, ugledao sam moju milu Istru koju nisam vidio punih 17 mjeseci. Malo brodom, malo željeznicom, stigao sam u Rijeku. Bio sa od kuće samo 35 km, ali nisam mogao poć doma. Skočio sam do tete Rože i saznao od susjeda Jožeta Vidovega sve o Brseču i Brsešćini. Vlakom sam produžio do Zagreba. Tu sam raspoređen u auto-bataljun i krenuo prema Sloveniji.

Imali smo zadatak da sredimo svu njemačku motorizaciju koja je bila zarobljena.

Dana 21. listopada dobio sam prvo pismo od kuće koje sam čekao kao žedan vode. U Ljubljani sam potražio svoje susjede: Mira Šiminov i Mirka Šporarovega, oba iz Golovika. Imao sam sreće što smo tada prešli pod civilnu vlast i dobili prvu plaću. Na kraju je došlo vrijeme da idemo kući. Nisam mogu sakriti suze radosnice kada sam vidio sve svoje drugove, prijatelje i susjede Brsečane, s kojima sam u travnju 1944. godine otišao iz Sv. Jelene u partizane.»

Otac i sin u partizanima Anton Barković rođen je u Goloviku 1927. godine od Ivana (1896.) i Franke (1897.) rođene Barković, (Brivači iz Sv. Jelene), nastanjen u Goloviku. U obitelji Ivana i Franke, Anton je bio jedno od petero djece. Otac Ivan bio je vojnik u austrougarskoj vojsci (artiljerac). Za to vrijeme ratovao je po planinama Tirola na talijanskoj granici. Sudjelovao je u protuofenzivi kod Kobarida pa sve do rijeke Piave. Nakon toga se austrougarska vojska raspala te je ostao talijanski zarobljenik, a kući se vratio tek 1919. godine. Anton, moj školski drug, ispričao mi je svoju i očevu priču iz vremena II. svjetskog rata: «Moj otac je godine 1941. pozvan u talijansku vojsku kao osumnjičenik.

U to vrijeme je tako mobilizirana većina Istrana iz razloga da se ne bi priključili ili pobjegli u partizane te su bili poslani većinom u donju Italiju. Bio je smješten u logor u mjestu Avelinu, gdje je ostao oko 6 mjeseci. Poslije toga je pušten kući. Za vrijeme Italije Ivan (Jive Loškić) se bavio švercom, kao i dosta naših mještana, a trgovao je i prodavao vino, kestene, češnjak i ostale proizvode. Najčešće bi robu nosio u Labin gdje se moglo najbolje unovčiti, jer su tamo ljudi imali veće rudarske plaće. Kasnije, poslije okupacije njemačke vojske, u rujnu godine 1944., uzeli su ga Nijemci (imao je 48 godina) na rad u TOT, u Žejane, odakle je pobjegao u partizane. Raspoređen je u 43. istarsku diviziju. Tu je ostao do oslobođenja 1945. godine i dalje. Demobiliziran je tek početkom rujna 1945. godine. Umro je 1958. godine.

161

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Za vrijeme partizanštine (1943.-1945.) Anton Korić postavio me za kurira u našem kraju od Brseča do Vedeža (Poljane). Zatim sam premješten u Lisinu u Intendaturu stanice 11. Tada sam imao zadatak voditi krave preko željezničke pruge u tzv. Jugoslaviju. Te krave su dolazile iz Istre za prehranu partizanskih boraca u Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju. Prelazio sam prugu 90 puta. Neprijatelj nas je često primjećivao pa je trebalo bježati. Jednoga dana sam dobio zadatak da idem po krave prema Lanišću i baš tada se pojavila jedna grupa njemačkih vojnika u civilu koji su doveli približno 10 krava da ih predaju na stanicu. Kada su već bili na stanici, uzeli su oružje i poklali 6 partizana. I ovoga puta sam sretno prošao jer sam bio van stanice i nisam doživio sudbinu ovih mojih nesretnih prijatelja. Tada se približavala ofenziva i svi smo se morali razbježati.

Kada smo se razbježali pred njemačkom ofenzivom, bili su sa mnom Anton Galovićev iz Grabrove i Pepić Ninin iz Selca. Bilo je to negdje oko Božića. Poslije toga sam se skrivao od svih, ali sam opet dospio u partizanske ruke. Mobilizirao me odbornik Ivan Uhač i poslali su me u 7. udarnu diviziju u Ilirsku Bistricu, baš tamo gdje su tada bile najjače borbe. Vidio sam puno njemačkih vojnika mrtvih i zarobljenih. Dana 7. kolovoza 1945. godine demobilizirali su me kao mlađe godište.

Na dosluženje u JNA pozvan sam 1949. godine. Odslužio sam još 21 mjesec. Sa mnom je bio i Anton Gržinić (Brnetić). U vojsci je tada bilo i gladi. Za vrijeme SFRJ izučio sam zidarski zanat te sam u mirovinu otišao 1985. godine. Nažalost ni sin mi nije bio pošteđen rata. Bio je u Hrvatskoj vojsci tijekom Domovinskog rata i ostao ranjen, ali se kući vratio živ. Ostalo je sve u redu, samo da ne bude više rata.»

Partizansko iskrcavanje pod Brsečom U drugoj polovini travnja 1945. godine njemačka vojska bila je pred kapitulacijom. Vrhovni zapovjednik NOV Josip Broz Tito uvidio je dobro da će odluka o političkoj budućnosti Istre i naših krajeva mnogo ovisiti od toga tko će ih prvi zaposjesti. Naredbu za oslobađanje ovih krajeva od njemačke okupacije dobila je Deveta dalmatinska udarna divizija sa 4.586 boraca.

Dana 24. i 25. travnja 1945. godine krenula je II. proleterska dalmatinska brigada te divizije iz malog mjesta Beli na otoku Cresu s malim ribarskim čamcima koje je teglio jedan trabakul preko Kvarnera. Predsjednik NOO Brseča, inače naš Svetojelenčanin, Ivan Uhač, dočekao je u lučici Brseč jedan vod izviđača koji se prebacio preko Kvarnera sa zadatkom da utvrdi rutu prolaza jer je more na tom pravcu bilo minirano. Brodice su se kretale prema pomorskim kartama zarobljenim od Nijemaca u Karlobagu. Najvažnije od svega bilo je da u to vrijeme u Brseču nije bilo neprijateljskih vojnika iako su pojedine njemačke patrole često prolazile ovom cestom od Rijeke prema Labinu i natrag.

U Sv. Jeleni je još ranije bio formiran seoski Narodnooslobodilački odbor koji su sačinjavali: Franjo Škalamera, Josip Barković, Martin Hrelja i Ivan Velčić i 24. i 25. travnja taj je Odbor organizirao pučanstvo u pružanju pomoći pri iskrcavanju 162

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

partizanskih jedinica u lučici ispod Brseča, udaljenoj 4 km od našeg sela. Civilno stanovništvo je bilo angažirano da kolima pomaže prijevoz ratnog materijala za potrebe 9. divizije. Moja je majka nosila sanduk municije na leđima, a ja sam uz ostale omladince gurao kola koja nisu bila upregnuta konjima. Od lučice Brseča vozilo se sve do Medveje. Izbjegli smo miniranu cestu na Paljone i svoju zadaću smo uspješno obavili. Drugi dan iskrcavanja promatrao sam brodice što prebacuju partizansku vojsku od Glavine na Cresu prema Brseču. Kretale su se jedna za drugom, izbjegavajući minska polja kojima je Kvarner tada obilovao. Nijemci iz Ičića gađali su ih, ali bezuspješno. Sljedećeg dana čuli smo da je iskrcavanje nastavljeno u Mošćeničkoj Dragi, i to motoriziranih jedinica (artiljerijski divizion Devete divizije) taj dio partizanskih jedinica krenuo je prema Opatiji i Matuljama, a kasnije prema Trstu, jer je zamisao Vrhovnog štaba bila osloboditi Trst prije dolaska savezničke vojske. Sve te jedinice koje su se kretale prema Učki i Opatiji, kao i prema Trstu prolazile su kroz Sv. Jelenu, a narod je pratio dobro organiziranu i naoružanu vojsku partizana odjevenu većinom u engleske uniforme. Ljudi, su skupljeni kod autobusne stanice, promatrali vojsku koja prolazi. Među partizanima zamijetili su više žena, (drugarica) koje su sudjelovale u ratu. U kući Špingaroli je tada bio privremeno smješten štab tih jedinica.

Mi, stanovnici ovoga kraja bili smo navikli gledati partizanske borce loše odjevene i s lošim cipelama čak i u opancima, kao i s vrlo lošim naoružanjem. Svaki partizan je imao običnu pušku, a malo koji «šmajser». Znali smo da partizani moraju najprije neprijatelja razoružati da bi se domogli nekog boljeg oružja ili odjeće.

Prema tome bili smo uvelike iznenađeni vidjevši ovako dobro odjevenu i opremljenu partizansku vojsku. Nepoznanica je bila i crvena zvijezda sa srpom i čekićem. Na pitanje što znači taj znak odgovor je bio: «Pa mi smo proleteri.» Tek smo kasnije saznali što znači ta riječ.

Narod našeg kraja tada je bio oslobođen i nakon nekoliko dana sa zadovoljstvom prisustvovao zboru u Opatiji, koja je već bila oslobođena, ali su se još vodile borbe za oslobođenje Rijeke, koju su Nijemci počeli napuštati. Sve pokušaje jedinica njemačkog 97. armijskog korpusa da se 5. i 6. svibnja probije prema Ilirskoj Bistrici i Šent Peteru slomila je jugoslavenska armija.

163

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Ploča postavljena kraj lučice ispod Brseča

Plan partizanskog desanta s otoka Cresa 164

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

JUGOSLAVIJA Oslobođenje od fašističke i nacističke okupacije, a najviše od svih muka rata, gladi i neimaštine, s dolaskom partizana 1945. godine, unijelo je mnogo zanosa među ljude i vjere u novu državu, «Jugoslaviju».

Anton Škalamera, rođen u Sv. Jeleni (Škalameri) 1896. godine, veliki rodoljub (simpatizer Hrvatske i Jugoslavije), oženio se Antonijom Dražul (Tončica Filipaševa) i odselio u Ameriku (Philadelphia) jer nije podnosio fašističku vlast.

Bio je presretan kad je saznao da je jugoslavenska vojska na čelu s drugom Titom oslobodila Istru i da će Istra postati hrvatska, odnosno jugoslavenska. Bio je jedan od organizatora za pomoć narodu našeg kraja. Od radosti nije mogao sakriti svoje zadovoljstvo pa je Mjesnom uredu Brseč poslao pismo podrške. Iz pisma je vidljivo da on nije dobro poznavao prilike i rat u Jugoslaviji 1941.-1945. Anton je posebno bio sretan što se Istra oslobodila fašističkog režima. Kada bi danas bio živ sigurno bi se na mjestu Jugoslavija našlo ime Hrvatska i bio bi više nego presretan kada bi čuo da danas imamo svoju nezavisnu državu Hrvatsku. Pismo, pisano u stihovima, glasi ovako: «Philadelphia, 18.01.1946. Jugoslavijo, republiko nova! Partizan će čuvati prava tvoja, jer prije ga on nikad nije imao. Pod vladarom kojega je prije imao.

Mali Pero i njegova vlada iz države su utekli iznenada, u Englesku zemlju se sakrili da ih Nijemci ne bi ulovili, narod su na cjedilu ostavili. Uzeli su novac i zlato, ali to je narod sve dobro znao. Narod se podigao svojim silama i oružjem potukao je dušmanina. Ustaše od Ante Pavelića, i četnike od Draže Mihaljevića i ostale neprijateljske hajduke partizanske potukle su ruke. Dvajset i pet njemačkih diviziona i na stotine velikih aviona i mnogo Mussolinijevih fašista od njih nije ostalo ništa.

Anton Škalamera (Kazimirov)» Pismo je pronađeno nakon puno godina u arhivu Mjesnog ureda Brseč.

Ilegalno iseljavanje Godine neposredno po završetku II. svjetskog rata bile su teške, nije bilo zaposlenja u blizini našeg mjesta. Svi su morali putovati do Rijeke i natrag na rad u tvornice. Dosta se naših dečki bavilo ribarstvom, a više je njih otišlo na more (šli su navigat), a počela su i razmišljanja kako bi bilo dobro poći u svijet «trbuhom za kruhom». Tada nije bilo lako ići preko granice, jer je to zapravo bilo zakonom zabranjeno, a straže su bile vrlo stroge, tako da je kopnenim putem bilo vrlo riskantno.

Mnogi su ipak išli i nastradali, uhvaćeni, završili bi u zatvoru.

Jedna grupa Svetojelenčana ribarila je u Mošćeničkoj Dragi kod Andreta Deškovića (Krajan) koji je imao dobru barku i dobar motor i nakon što su zaključili da je ovdje težak život odlučili su da treba ići u svijet. Napravili su plan i proračun potrebnih stvari za prijelaz na drugu obalu, tj. Italiju. Čamac nije bio velik, ali po dobrom vremenu mogao je poslužiti za takvo putovanje. Trebalo je pratiti i 165

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

166

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

meteorološke prognoze da bi se izbjegle eventualne nezgode na moru. Čamac su uzeli bez znanja šjora Andreta, jer je takva odluka morala, u to vrijeme, biti velika tajna. U noći između 12. i 13. rujna 1956. godine krenuli su na put u tajnosti tako da ni svojima kod kuće nisu ništa rekli. Bili su to: Karlo Velčić (Strupovičin), r.

1930., Bino Velčić (Strupovičin) r. 1932. (Karlov brat), Rude Uhač (Činkovičin), r.

1931., Josip Jurinović (Pećari Gornji) r. 1933., Mario Kumičić (Pepičin) r. 1928. (iz Mošćenica) i Emil Mićelov (iz Kraja).

Dragana, supruga Tunke Vojvodićeve, koji je bio stariji ribar, također s njima na barci, iskrcali su na nekom neprohodnom terenu između Brseča i Brestove, kako bi što kasnije stigao do ceste. Na taj način oni bi dobili na vremenu da se što više udalje od istarske obale (za slučaj da ih Dragan prijavi policiji). Mreže i ostali ribarski pribor, koji sada njima više nije bio potreban, iskrcali su na stijene i riješili se svih nepotrebnih stvari (ovo je kasnije pokupio vlasnik Andrija Dešković).

Vidjevši da svoj čamac više nikada neće vidjeti rekao je: «Neka im Bog da sreću».

Barba Andre je bio velika dobričina.

Dakle, trebalo je ploviti dalje od obale sve do rta Premanture, zaobići svjetionik «Porer» i skrenuti udesno preko Jadranskog mora, a svakako i čuvati se obalne straže koja patrolira ispred Pule. Čamac je bio opremljen kompasom, a imali su sa sobom dobrog mehaničara (Bino Velčić), koji je motor dobro poznavao. Dakle, plovidba se odvijala normalno sve negdje do polovine Jadrana. Odjednom su se počeli osjećati tragovi bure, a onda je bura počela jačati. Sva je sreća što su valovi udarali u krmu čamca pa nije prijetila opasnost da se čamac napuni vodom, a počeo se nazirati i kraj, tj. talijanska obala pa su znali da su izbjegli ono najgore, da budu primijećeni od jugoslavenske straže i vraćeni u zatvor. Sada je već bio dan, a bura je bila sve jača i jača.

Kako su se približavali talijanskoj obali došli su na plićak i uslijed velikih valova čamac se počeo puniti vodom pa im nije preostalo drugo nego napustiti ga i plivati do plaže. Vidjeli su svojim očima kako valovi razbijaju čamac i tako su izgubili sve svoje stvari. Konačno su svi došli na obalu potpuno goli jer im je more razderalo odjeću. Obala je bila prepuna svijeta koji je promatrao ovaj nemili događaj, a nisu im mogli pružiti pomoć jer bi i spasioci mogli nastradati od velikih valova.

Odmah su došla kola prve pomoći te su ih smjestili u hotel. Na taj je način ova «drama» završena sretno, bez žrtava.

Poslije toga su upućeni u kamp Gaeta, a zatim su krenuli u Kanadu: braća Karlo i Bino u Calgary, Rude u Toronto. Sva trojica kasnije su se oženili domaćim curama. Karlo je uzeo Đinu iz Brseča, Bino Ivanku (Tunkinu) iz Sv. Jelene, Rude Ivanku Bučić (Šćapovu). Danas vrlo rado dolaze u naš kraj. Bino i Karlo imaju po troje djece, a Rude četvero. Josip Jurinović (Pećari Gornji) oženio se Francuskinjom i danas živi u Francuskoj. Ima tri kćeri koje su danas već udane. Mario Kumičić također se oženio Mošćeninkom i on danas živi u Parizu, Francuska. Svake godine dolazi u Mošćenice. Emil Mićelov ostao je u Italiji i tamo se oženio. Njegova je žena rodom iz Cresa. On također dolazi u svoj rodni Gornji Kraj.

167

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Nakon toga su na isti način, čamcem, otišli i Nino Filipaš (Anićev) i Ivan Uhač (Nino Butigerski). I oni su sretno prošli. Nino Uhač oženio se Talijankom iz Padove i danas živi u Kanadi. Ima sina Mikulu. Ime je uzeo od svog prejnonića Mikule (Pećarskega) rođenog 1828. godine, a također ima i jednu kćer. Prije nekoliko godina bio je sa svojom obitelji u posjetu svom rodnom kraju Sv. Jelene. Nino Filipaš kasnije se oženio Danicom Barković (Brivačeva).

Na sličan način ilegalno su napustili Sv. Jelenu još dvojica naših dragih prijatelja: Antun Valčić (Tunkin) koga je na brodu sakrio njegov prijatelj Antun Velčić te su zajedno prebjegli u Trst. Antun Valčić otišao je u Njemačku i tamo se oženio Njemicom (Kristel), imaju dvije kćeri. Antun Velčić (Barnabov) otišao je u SAD (Philadelphia). Oženio se Olgom iz Kršana i u Brseču je sagradio kuću.

Kasnije je kopnenim putem želio prijeći granicu Igor Barković (Šćocov), ali je bio uhvaćen. U drugom pokušaju mu je uspjelo prijeći u Italiju, odakle je otišao u Francusku gdje i danas živi sa svojom obitelji. Sveukupno je tako otišlo deset Svetojelenčana.

Prije ovih ilegalnih prijelaza preko granice, još 1947. godine dosta je naših ljudi otišlo u Italiju i to na taj način što su optirali i legalno otišli (većinom su iseljavali ljudi iz gradova). Oni su došli u Italiju i bili smješteni u «kampove» i u logore, zapravo u škole gdje su jedva preživljavali, jer su im Talijani govorili da bježe iz socijalizma, te da su oni, ti optanti, prebjegli jer su fašisti. Njihov je život bio svakakav, samo ne dobar. U «kampovima» su neki ostali i po sedam godina čekajući ostvarenje nade da budu prebačeni u neke prekomorske zemlje. Ti isti ljudi danas nerado pričaju o tim teškim danim koje nastoje zaboraviti, ali je to ne moguće.

Na odsluženju vojnog roka Odmah nakon oslobođenja Istrani, pa i naši Svetojelenčani nisu bili odmah pozivani u vojsku radi toga što status Istre još nije bio riješen. U listopadu 1949. godine odjednom je iz Istre pozvano u vojsku nekoliko godišta od 1921. na dosluženje, a godišta 1928. i 1929. na redovno odsluženje vojnog roka. Iz našeg kraja većinom su dečki pozvani u mornaricu na 3, a pješadija na 2 godine. U to vrijeme u vojsci hrana nije baš bila obilna, tako da su domaćini često vojnicima od kuće slali pakete s hranom u vojsku. Ja sam tada bio oslobođen jer sam posjedovao rješenje o odgodi dok ne završim školovanje, te sam tek godine 1951. pozvan u vojsku, u školu rezervnih oficira pješadije u Bitolu u Makedoniji.

Sjećam se da tada ta naša nova država nije imala svog naoružanja pa smo koristili trofejno oružje iz Drugog svjetskog rata: njemačke puške i mitraljeze tipa «šarac» koji smo tada zvali «moćno oružje pješadije». Imali smo i ruske mitraljeze tipa DP s tanjurastim spremnikom za municiju i ruske automate s okruglim bubnjem (šaržerom).

U proljeće 1952. dobili smo automate jugoslavenske proizvodnje. Škola je trajala do listopada 1952. godine. Tada je oficir pred strojem pozdravljao vojnike: 168

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Svetojelenčani Romano Uhač i Anton Velčić s Danielom i Milanom Frolja u JNA 1958

Đani Gržinić

«Drugovi vojnici, smrt-fašizmu!» Odgovor je bio: «Sloboda narodu!» Spavali smo na slamaricama, tj. na vrećama napunjenim slamom. Nakon toga više puta sam pozivan u rezervu i na kraju dobio čin rezervnog kapetana, tada mi je rečeno da više ne mogu napredovati jer nisam član Saveza Komunista.

Kad sam se vratio kući majka mi je kupila jednu košulju i jedne hlače, prvi put za novce jer su točkice bile ukinute onih dana. Nakon zaposlenja na gradilištu u Potpićnu kao građevinski tehničar zimi 1952/53. nabavio sam jednu novu deku (ponjavicu) od koje mi je sestra sašila novi kaput. Tada su me svi pitali: «Pa gdje si ga kupio?» Žuljavi dlanovi Dana 11. studenog 1947. godine započeta je izgradnja nove magistralne ceste uz more Mošćenička Draga-Brseč. Skoro ravna niveleta u dužini od približnih 9 km, mnogo je kraća od stare ceste i bez uspona. Cesta je završena i puštena u promet 1954. godine. U početku su na cesti radili i njemački zarobljenici iz II. svjetskog rata, a spavali su u usamljenoj kući zvanoj Kovačići na trasi iznad Lučice. Ranije, za vrijeme Italije, su u kući Kovačići živjela tri brata, a kada bi odlazili u Brseč ili Mošćenice kretali bi se po puteljku uz more zvanom cestica, kojom su bile uz more povezani gradići Brseč i Mošćenice. Na toj cesti su kasnije pri kraju (1953.) radili i kažnjenici s Golog otoka. Oni su imali spavaonicu Va Šaptiće.

Cesta je građena primitivnim sredstvima i alatima. Ručni iskop s krampom i lopatom, macola, pralica, kariola, kopanjice itd. Bušenje rupa za miniranje obavljano je ručno, tako da jedan radnik drži svrdlo, a drugi udara po njemu, što je danas nezamislivo. U pokosu (škarpadi) visina je bila i do 15 metara. Materijal se prevozio vagonetima po uskotračnom kolosjeku, ručnim guranjem ili konjskom zapregom.

Potporni zidovi izrađeni su od kamena lomjenjaka ručne obrade. Većina tih zavojnih zidova (Uboka, Jelenšćica, Lučica) itd. zidana je u suho bez morta, tako 169

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

da je obrada kamena morala biti stručna, a samo zidanje vrlo solidno. I danas, ako prošetamo tom cestom uz more od Mošćeničke Drage do Brseča, možemo vidjeti te potporne zidove koje su gradili naši domaći (samouki) majstori: Josip Flipaš Paprić, Josip Muškardin Marinić, Tone Matusan iz Mošćenica, Mirko Prelčić iz Mošćeničke Drage i drugi.

Na tim zidovima ni danas nema slijeganja niti pukotina pa ih možemo nazvati «remek-djelima tih majstora». Na trasi je radio veliki broj pomoćnih nekvalificiranih radnika: Ličani, Dalmatinci i drugi. Za prijevoz materijala kasnije su se koristili i kamioni. Godine 1952. zaposlila se tu i jedna domaća brigada od 22 radnika.

Većinom su to bili ljudi iz Sv. Jelene, Mošćenišćine i Brsešćine.

Priložena slika napravljena je na trasi Pod Kuševice gdje nije bilo moguće naći ni pedalj zemlje, sve je bila čvrsta stijena. Težak je to bio rad, ili Teške muke, a rijave plaće, rekli bi bili naši stari. Ishrana još uvijek nije bila dovoljna a niti kvalitetna. Ljudi su od kuće u posudi (latici) nosili hranu, a bilo je i gladi. Te teške poslove napuštali bi svi oni koji su mogli ići na more ploviti.

Grupa radnika na Pod Kuševice i obala ispod Sv. Jelene s «novom cestom» Imena radnika na slici: Josip Filipaš (Paprić), Daniel Velčić (Slamnjak), Miro Muškardin (iz Rovini), Anton Velčić (Strupovičin), Josip Muškardin (iz Marinić), Romano Filipaš (Filipaški), Riko Muškardin iz (Marinić), Anton Barković (iz Loškić), Frane Škalamera (Škalameri), Frane Hrelja (Drapac), Rude Aštalić (iz Zagorja), Velo Velčić (Pikić), Anton Uhač (Butigerski), Toma Franković (Čenjarski), Frane Barković (Šćocov), Milić Škalamera (Ulijanin).

Negdje u isto vrijeme, ili možda malo ranije, započeta je gradnja šumske ceste Sv. Jelena-Ozrinj. Tu je radila grupa od12 naših Opaćara. Kasnije (oko 1955.) ta je cesta produžena prema jugu, Kobilini i Prodolu, (za potrebe Šumarije), a nastavljena je prema sjeveru te prolazi između „pastirskih Svetojelenskih dvora“ u Pod Kadnju prema Kremenjaku pa sve do Učke. Ta cesta danas služi za šumske 170

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

potrebe, vatrogasna vozila, a označena je i kao biciklistička brdska cesta prema Parku prirode Učka.

Izgradnja pristupnih cesta za pojedine kuće otpočela je negdje sedamdesetih godina, postupno. Sve su to radili dobrovoljno sami mještani, jer je svatko htio da do svoje kuće može prići autom. Općina je obično dala potrebni eksploziv, a ljudi su minirali sami. Kasnije su se radovi obavljali pomoću kompresora. Posipavanje gornjeg sloja tih cesta tucanikom odobrila je također općina (nabavu tucanika). Kuće Pećari Dolnji i Gornji dosta su udaljene od stare ceste pa sam godine 1975. angažirao jedan utovarivač-gusjeničar, koji je izravnao postojeći put te se u dva navrata dobilo oko 500 m donjeg sloja ceste. Uz mali nasip tucanikom cesta je bila prohodna i mogla je primiti sva manja vozila kao i kola prve pomoći. Godine 1976. umro je starosjedilac tih kuća Alojzije Jurinović koga su mrtvačkim kolicima neposredno od kuće prevezli sve do groblja Sv. Stjepan u Brseču. Sada, na kraju 20. stoljeća sve kuće u Sv. Jeleni (stare i nove) imaju svaka svoju pristupnu cestu. Godine 1997. u Sv. Jeleni je bilo 38 automobila. Danas po tzv. staroj cesti (asfaltiranoj 1979. godine) u Sv. Jelenu vozi autobus iz Rijeke i Opatije više puta dnevno.

Električna struja Mjesto je dobilo električnu struju 1962. godine, 17 godina poslije oslobođenja.

Dosta je radova obavljeno dragovoljnim radom mještana pa je na kopanju rupa za stupove svatko odradio određeni broj sati. Kada se sjetimo onih uljarica i lampe petrolejke koje smo upotrebljavali u mladim danima, onda je dolazak struje zbilja veliki preporod. Petrolej smo morali kupovati u Mošćeničkoj Dragi u posebnim posudama jer je imao jaki, neugodan miris. Čekali smo tu struju kao «ozebo sunce».

Kasnije je u selu postavljeno i nekoliko lampi ulične rasvjete.

Ponovno zajedno Jedno krasno druženje dogodilo se ispred crkvice Sv. Jelene dana 5. kolovoza 1978. godine. Uz harmonike i pjesme, slavlje se nastavilo do dugo u noć. Malo je bilo poteškoća u sporazumijevanju jer djeca naših iseljenika ne znaju svoj materinski jezik. Oni su rođeni u nekoj drugoj sredini. Pojedina djeca ipak su naučila jezik svojih roditelja tamo gdje se u obitelji govori taj naš domaći čakavski jezik.

Kada sam vidio to veselo raspoloženje u našem društvu, sjetio sam se da bi bilo dobro da svatko tko želi napiše svoje dojmove u jednu bilježnicu koju sam tada ponudio i da svi ti dojmovi ostanu kao uspomena na te lijepe i nezaboravne dane naše mladosti. Mnogi od prisutnih napisali su svoje dojmove na raznim stranim jezicima kako je tko želio: engleskom, francuskom, njemačkom i talijanskom. Tu knjigu čuvam već gotovo trideset godina kao uspomenu na tu 1978. godinu. Više njih koji su tada bili djeca, danas su očevi i majke.

171

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Na feštu 1978. uz domaće djevojke i mladiće došli su: Mate Barković, Kanada, Ornela Radešić, Rijeka, Anica Barković, Kanada, Cristian Radešić, Rijeka, Oliver Barković, Kanada, Anton Škalamera, Trst, Valentina Škalamera, Trst, Anton Uhač, Lovran, Mario Barak, Labin, Srećko Uhač, Lovran, Tonči Uhač, Lovran, Umberto Gomita, Padova, Zorica Gomita, Padova, Cristian Gomita, Padova, Sonja Gomita, Padova, Sv. Jelena, Rudi Uhač, Toronto, Kanada, Josip Jurinović, Pula, Ivanka Uhač, Toronto, Marino Jurinović, Pula, Danilo Uhač, Toronto, Milvana Jurinović, Pula, Lidia Uhač, Toronto, Kanada, Josip Jurinović, Francuska, Nadia Uhač, Toronto, Suzanne Jurinović, Francuska, Sonja Uhač, Toronto, Corine Jurinović, Francuska, Anton Valčić, Njemačka, Gabriella Jurinović, Francuska, Cristina Valčić, Njemačka, Valeria Jurinović, Francuska, Stefani Valčić, Njemačka, Mario Jurinović, Milano, Suzanne Valčić, Njemačka, Eva Jurinović, Milano, Anton Velčić, Lovran, Peppino Jurinović, Milano, Merica Velčić, Lovran, Marko Jurinović, Milano, Bernard Velčić, Lovran, Mirko Jurinović, Milano, Bruna Velčić, Lovran, Velimir Velesovski, Opatija, Frane Radešić, Rijeka, Anđelka Velesovski, Opatija, Lučana Radešić, Rijeka, Aleksandar Velesovski, Opatija.

Nešto u manjem broju «fešta» se ponovila i 29. srpnja1979. godine. Svi se oni dive i hvale naš lijepi zeleni istarski poluotok za koji kažu da je to najljepši poluotok na svijetu.

Druženja Svetojelenčana iz 1962. i 1978.

Ljubav jača od birokracije Tako je izgledao početak novog života za mladu 19-godišnju Bugarku Vilianu Zlatanovu koju je ljubav odvela iz rodnog velegrada u malo mjesto nad Kvarnerom, Sv. Jelenu. Sve je počelo prije osamnaest godina kada se Vlado Hrelja odlučio s jednim prijateljem na turistički izlet u Sofiju, gdje je i upoznao Vilianu. No, nije sve završilo samo na poznanstvu.

Nakon godinu dana «hodanja» na distanci (Sv. Jelena - Sofija) pala je konačna odluka. Dali su zahtjev da im se dopustiti vjenčanje u Bugarskoj jer inače Viliani ne bi dopustili izlaz iz zemlje. Bugarska birokracija nastojala im je zagorčiti ljubav. Vlasti su se nadale da će im dosaditi čekanje, kao i da će se roditi dijete zbog 172

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

kojeg će se odlučiti na ostanak u Bugarskoj. Ipak, nakon duge procedure i «šetnje» dokumenata s jednog mjesta na drugo, stigla je nakon više od 6 mjeseci i dozvola.

Tada su odlučili da nakon vjenčanja dođu živjeti u Sv. Jelenu.

Koliko ljudima iz malih mjesta smeta buka kada dođu u velike gradove, toliko je Viliani koja je živjela u centru Sofije i bila naviknuta na buku mnoštva ljudi, trolejbusa i tramvaja, smetala tišina malog mjesta poput Sv. Jelene. Ni s kuhinjom nije sve teklo glatko. Dosta se razlikuju jela s jelovnika jedne obitelji u Sofiji od jela koja su omiljena u našem kraju. Paštu osim, bolognese, nikad nije jela, a poznato je na koliko je sve načina pašta prisutna u ovdašnjoj kuhinji. «Kad je svekrva radila njoke, nisam mogla dočekati da završi. U prvo vrijeme nisam ih toliko obožavala, ali kasnije sam ih tako zavoljela. Na ribu sam se također postepeno naviknula. Sva je sreća da su ta jela tako ukusna pa nije bilo problema naviknuti se na njih», priznala je Viliana.

Talijanske mirovine Godine 1985. lokalne novine su objavile da svi oni koji su služili talijansku vojsku imaju pravo na mirovinu. Da bi mogli ostvariti to pravo, morali su prethodno imati jugoslavensku mirovinu (rješenje o mirovini). Kao prilog molbi za talijansku mirovinu bilo je potrebno uz ostalu dokumentaciju priložiti i dokument o upisu u matičnu knjigu foglio matricolare. Mnogi tu ispravu nisu imali pa su tek tada išli u potragu za istim. Iz tog upisa se točno moglo vidjeti kada je dotični regrutiran i pod kojim se brojem vodio u vojnoj evidenciji, kada i gdje je pozivan na redovno služenje talijanske vojske ili mobiliziran. Republika Italija je taj zakon donijela na temelju konvencije s drugim državama, tako da su mirovinu mogli dobiti i svi oni njeni građani koji su se nalazili u stranim zemljama: Americi, Kanadi ili Australiji.

Nakon dolaska Italije u ove krajeve 1918. godine, ona je počela pozivati u vojsku.

Svake godine po jedno godište i to najprije one rođene 1901. godine pa sve do godišta 1924., tako da su ti vojnici 1943. imali 19 godina. Sva ta godišta prema njihovim zakonima imala su pravo na mirovinu, svi koji su priložili uredno ispunjeni foglio matricolare ljudi iz Istre, Rijeke, kao i Zadra, koji su smatrali da imaju na to pravo.

Te iste 1985. godine nakon podnošenja molbi počele su stizati talijanske mirovine sa zaostacima, tako da su pojedinci dobili odjednom i do 40 tisuća američkih dolara, a zatim je stizala i redovita mjesečna mirovina. Od tih iznenadnih prihoda ljudi su mogli ostvariti neke svoje male želje o kojima prije nisu mogli ni sanjati. U više obitelji, međutim, nastale su nesuglasice oko tog iznenadno dobivenog kolača.

Svi oni koji nisu dobili foglio matricolare nisu mogli dobiti mirovinu. Moja majka Katarina Jurinović zatražila je mirovinu za svog pokojnog supruga Vjekoslava koji je bio talijanski vojnik šest mjeseci u Chisimaio, Afrika, ali joj je uslijed loše odnosno nikakve talijanske administracije Distretto militare di Trieste dao odgovor: «Vjekoslav Jurinović bio je austrougarski vojnik (1915.-1918.)». Budući da je moj otac Vjekoslav Jurinović u Africi (1941.) kao talijanski vojnik bio mobiliziran na 173

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

crno, za njega foglio matricolare nije postojao i talijansku mirovinu nikada nije dobio. Mirovinu nije dobila ni Pavica Velčić supruga pokojnog Adama koji je plovio na ratnom brodu «Saetta». Razlog je tome taj što Adam nije bio u radnom odnosu za vrijeme SFRJ i nije imao radnog staža u toj državi te nije primao mirovinu koja je bila uvjet za dobivanje talijanske mirovine.

Potvrda o promijeni prezimena

174

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

ROĐENA JE REPUBLIKA HRVATSKA Početkom zadnjeg desetljeća 20. stoljeća Republika Hrvatska postala je samostalna, nezavisna i međunarodno priznata država, ukupno peta država koju smo doživjeli ovdje u Sv. Jeleni.

Tri naroda (Slovenci, Hrvati i Talijani) koji su živjeli na početku stoljeća u Julijskoj krajini pod Austro-ugarskom nisu mogli ni sanjati da će na kraju stoljeća živjeti svaki u svojoj državi, a to se ipak dogodilo. Nakon Drugog svjetskog rata (1945.) Talijani iz Julijske krajine dobivaju Trst i pola Gorice. U zadnjem desetljeću stoljeća (1991.) kada je Jugoslavije prestala postojati, Slovenci i Hrvati u Istri dobivaju svaki svoju nezavisnu državu.

Prilike u SFRJ (1945.-1991.) bile su slobodnije, ali dosta slične onima u ostalim zemljama s komunističkim totalitarizmom. Onemogućavane su demokratske slobode. Prednost u napredovanju nisu imali sposobni, već «politički podobni», članovi Saveza Komunista. Zbog nezadovoljavajućih uvjeta života, mnogi su ljudi s jugoslavenskog prostora otišli na tzv. privremeni rad u inozemstvo (trbuhom za kruhom). Taj privremeni rad za mnoge je značio odlazak zauvijek.

Godine 1989. započeo je «proboj Berlinskog zida» i srušen je diktatorski režim u Rumunjskoj. Događaji u istočnoj Europi izmijenili su i zapadnu Europu.

Pojavila se inicijativa da se ujedine dvije njemačke države. Počelo se drukčije gledati na budućnost Europske zajednice.

Nema nikakve sumnje da će 1989. godina ući u povijest, kao sasvim posebna godina 20. stoljeća. Bila je to godina velikog preokreta, jer su se komunistički režimi srušili praktički preko noći.

Stanje se u SFRJ pogoršalo nakon što je u siječnju 1990. prekinut Četrnaesti izvanredni kongres Saveza Komunista Jugoslavije, održan u Beogradu. Time se raspala vladajuća i jedina politička stranka, koja je od 1945. godine bez ikakve konkurencije upravljala političkim životom zemlje.

U takvim bremenitim političkim situacijama održani su 22. travnja 1990. prvi poslijeratni slobodni i demokratski višestranački izbori u Hrvatskoj. Na njima su sudjelovale brojne stranke. Pobjedu je odnijela Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) čiji je predsjednik bio dr. Franjo Tuđman.

Novi višestranački Hrvatski sabor svoju je prvu sjednicu održao 30. svibnja 1990. godine. U Republici Hrvatskoj 94% glasača opredijelilo se za samostalnu i suverenu Hrvatsku. Volju građana ozakonio je Sabor 25. lipnja 1991. ustavnom odlukom kojom je Hrvatska proglašena samostalnom i suverenom državom, ali je njena promjena odgođena za tri mjeseca zbog nastavka pregovora jugoslavenskih republika. Tim smo zalogom krenuli prema novom stoljeću i tisućljeću.

175

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Domovinski rat Međutim, rođenje samostalne hrvatske države, bilo je teško i odvelo nas ponovno u rat za oslobođenje trećine hrvatskog teritorija koji je bio pod okupacijom srpsko-četničkih snaga potpomognut ostacima jugoslavenske armije. Mladići iz Sv. Jelene ponovno su pozvani u rat, nakon gotovo pola stoljeća mira.

Na poziv hrvatskog vrhovništva u Domovinski rat su se odazvali: 1. Vladimir Hrelja, pok. Franje (Drapčev) 2. Đani Uhač sin Srećka (Butigerski, sada u Lovranu) 3. Kružić Miro (svetojelenski zet) 4. Miljenko Uhač, pok. Viktora (Činkovičin) 5. Tonči Uhač, sin Srećka (Butigerski, sada u Lovranu) 6. Valter Jurinović, pok. Ivana (Pećarski, sada u Rijeci) 7. Dušan Rubinić, nećak Tončice (Kovačinkini) 8. Davor Valčić, sin Romana (Tunkin, sada u Poljanama) 9. Rajko Valčić, sin Josipa (Tunkin, sada u Poljanama).

Kao 47-godišnjak, otac dvoje djece, Vladimir Hrelja (redovnu vojsku služio je u bivšoj državi SFRJ) pozvan je u nekoliko navrata u Hrvatsku vojsku. Kasnije je pozvan u opatijsku Domobransku brigadu Hrvatske vojske s kojom je bio na položaj u Divoselu. Poslije toga na položaju na Kapeli, iznad Plaškog. Dana 30. srpnja 1995. pozvan sam (kao priprema za «Oluju») u istu jedinicu u mjesto Kosinj. Vladimir mi je prepričao svoje dramatične doživljaje iz Domovinskog rata: «Priprema je trajala 4 dana i ja sam postao mitraljezac. Dana 3. kolovoza 1995. godine krenuli smo u Ramljane. Zatim drugi dan prema neprijateljskom mjestu Hinić koji je bio pod srpskom okupacijom. Kretali smo se laganom udolinom dok su se na brežuljcima jedne strane nalazili neprijateljski bunkeri, a s druge strane naša artiljerija i neprestano izmjenjivali paljbu. Napredovali smo, ali vrlo usporeno.

Ponekad, kada bi neka granata imala kraće punjenje završila bi između nas te nas poškropila kamenjem, ali srećom nije nikoga usmrtila. Tu smo se zadržali od 6 do 14 sati no morali smo se povući jer taj bunker nije bio osvojen, pa smo se vratili natrag u Ramljane. Od naših nije nitko poginuo. Drugog dana jedna naša jedinica s jačim naoružanjem zauzela je Hinić. Dobili smo novi zadatak te smo raspoređeni na čišćenje terena i objekata. Bili smo raspoređeni u strijelce na udaljenosti jedan od drugoga samo jedan metar i tako smo išli do Vrhovina gdje smo saznali da je Knin pao pa je počelo slavlje. Nakon toga smo krenuli u Bruvno, opet na čuvanje objekata i otkrivanje eventualno zaostalih ili skrivenih neprijateljskih vojnika ili naoružanih civila koji su posjedovali oružje. Kući sam pušten 31. 08. 1995.»

176

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Vladimir Hrelja među hrvatskim vojnicima u Divoselu 1994. godine Kao hrvatski dragovoljac, Đani Uhač je bio raspoređen u raznim jedinicama u tijeku Domovinskog rata, a svoju priču osobno mi je ispričao: «Čitava 111. riječka brigada našla se u mjestu Klanac kraj Gospića dana 23. travnja 1993. godine. U jednom trenutku dan je znak za zračnu opasnost. Pošto se u blizini nalazilo veliko skladište raznog streljiva i oružja, kompletna brigada je morala hitno napustiti to mjesto i krenuti u brda. Svako grupno okupljanje moglo je završiti kobno. Položaj smo držali na Velebitu (Kapela) po snijegu visine od metra i pol, od 28. ožujka do 30. travnja 1995. godine. Sudjelovao sam i u «Oluji» od 30. srpnja do 31. kolovoza 1995. godine, u okolica Gospića, Gornji i Donji Lapac u 8. domobranskoj pukovniji. Tu nas je iz opatijskog kraja bilo oko 300 ljudi. Na prvoj liniji bila je 9. gardijska brigada, dok je naša 8. domobranska bila otraga na čišćenju.

Borba je počela u 5 sati ujutro 4. kolovoza. Artiljerijska paljba bila je tako jaka da se sve treslo. Nekoliko minuta na mjestu gdje sam ja stajao na polaznom položaju pala je granata i usmrtila našeg liječnika Ivicu iz Opatije. Probijali smo se naprijed prema srpskim položajima. Njihovi su tenkovi bili ukopani u betonskim bunkerima i stalno su otvarali vatru. Tada je naš komandir organizirao jednu taktičku varku: Odredio je da se nas 50 vojnika kretanjem po jednoj uvali ubaci u njihov među-položaj i da svi odjednom otvorimo jaku puščanu i mitraljesku vatru (samo nekoliko minuta) te da se odmah povučemo istim putem radi zavaravanja i otkrivanja neprijateljskih položaja.

Predviđalo se da će nas bar polovica poginuti (što smo kasnije saznali). Zavaravanje je uspjelo jer smo mi bili previše blizu njihovih položaja te oni nisu mogli otvarati vatru da ne bi stradale njihove jedinice, koje su bile raspoređene lijevo i desno.

177

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Kasnije kada je otkriven njihov položaj stupila je u akciju 9. gardijska koja je sve izravnala, a svi neprijateljski vojnici kojima je to uspjelo, su se razbježali. Borba je trajala od 5 sati ujutro do 21 sat navečer. Vatru je otvarala i naša topnička baterija, tako da se iz tog pakla malo njih moglo spasiti. Mi nismo imali gubitaka iz razloga što je konfiguracija terena odgovarala nama, a oni su bili zbunjeni jer se nisu nadali da ćemo se mi pojaviti ispod njih. Kako je već rečeno, mi smo odjednom svi zapucali i otkrili sve njihove položaje. Naši su nas podržavali, a mi smo odmah nestali s te vrlo opasne zone. Bilo je tu oko 50-60 neprijateljskih dobro ukopanih vojnika.

Tenkovi su bili njihova posebna zaštita, ali su oni uništeni pod pritiskom naše jake artiljerije devete gardijske. Sve ostale dane išli smo samo na čišćenje po okolnim selima te nismo nailazili na posebne otpore. Tu su smrtno stradala naša dva domaća borca. Naših je dosta stradalo od minskih polja i od nestručnog rukovanja oružjem.

Sve civilno stanovništvo je izbjeglo ranije. U nekim štalama je bila zatvorena stoka pa smo je otvorili i pustili na polje da ne ugine.»

Davor Valčić također mi je osobno ispričao svoju priču: «Od 7. travnja 1992. do 5. srpnja 1992. bio sam u 155 brigadi «Veli Jože» u Gospiću, Triovac, u tehničkoj službi, gdje sam radio kao automehaničar. Često je trebalo otići na popravak nekog vozila u kritičnu zonu gdje smo bili izloženi neprijateljskoj vatri pa smo te radove morali obavljati pod osiguranjem, a ponekad su oko nas padale i granate (tada smo se morali raštrkati kako bi izbjegli masovnu tragediju). Od 18. travnja 1993. do kraja svibnja 1993. bio sam u Brinju-Lipice u 138. delničkoj brigadi na položaju također u tehničkoj službi kao automehaničar i vozač. Tada smo bili u blizini neprijateljskih položaja tako da smo čuli njihov razgovor. Tu smo bili izloženi snajperskoj vatri.

Samo bi nam metak zafijukao iznad glave, jer su oni bili na brdu, a mi u dolini, ali su odmah utihnuli kada bi čuli našu mitraljesku vatru. Od 2. prosinca 1993. do 8. ožujka 1994. ponovno sam bio u istom mjestu i u istoj brigadi. Tada sam sudjelovao u intervenciji na jednom položaju po snijegu debelom oko pola metra. U ovom slučaju trebalo je zamijeniti jednu jedinicu koja je ostala odsječena od naših položaja, a ostala je i bez hrane pa je intervencija pod svaku cijenu trebala biti izvršena. Nailazili smo na mnoge nepredviđene poteškoće. Od 7. do 31. kolovoza 1995. sudjelovao sam u «Oluji». Raspoređen sam u 8. domobransku pukovniju u Gornje Vrhovine, zatim u Bruvno-Doljani. Tu smo stražarili i držali osvojene položaje. Na straži su tada bila određena petorica kao patrola. Odjednom smo po noći oko 2 sata ujutro primijetili dolazak većeg broja konja između kojih su bili četnici. Kada su došli u blizinu, otvorili su rafalnu vatru po našoj patroli. Tu su od petorice odmah poginula dvojica naših: Boris Čudina i Giordano Brumnjak, oba iz Lovrana, dok su se trojica sretno izvukla. Drugi dan je izvršeno čišćenje šireg prostora pa je ta neprijateljska grupa uhvaćena i odvedena u sabirni centar. Otpušten sam iz svoje jedinice 31. kolovoza.

Odlikovan spomenicom Domovinskog rata.»

178

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Rajko Valčić bio je hrvatski vojnik u nekoliko navrata tijekom Domovinskog rata. Godine 1992. bio je na ratištu u Slavoniji, kod Slavonskog Broda i okolice stalno na položaju u 111. riječkoj brigadi, a 1994. godine na ratištu Brinje u Lici. U Primorsko-goranskoj 138. brigadi, stalno na prvoj crti obrane. Prošao je tamo i vojnu akciju «Bljesak» i «Oluja». O tome mi je ispričao sljedeće: «U to vrijeme krenuli smo iz Brinja prema Plitvičkim jezerima. Ispred nas je bila I. gardijska brigada ’Tigrovi’. Naša Domobranska pukovnija kretala se u pozadini gdje smo kontrolirali teren i objekte od eventualno zaostalih ili naknadno ubačenih neprijateljskih vojnika.

Taj teren je bio nenaseljen, jer je sve domaće srpsko stanovništvo ranije otišlo (prebjeglo) u Bosnu. Stoku koju smo zatekli u stajama smo oslobodili i pustili na slobodu u pašnjake. Ukupno sam na položajima i na liniji obrane proveo nešto više od 13 mjeseci. Odlikovan sam medaljom Oluja.»

Anton Tonči Uhač s hrvatskim vojnicima u Glibodolu, 1992. godine

179

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Prema novom mileniju Nova država i zadnje desetljeće ovog stoljeća velikih i intenzivnih promjena, nisu donijeli samo još jedan rat. Gledajući unatrag od početka stoljeća i uspoređujući način života sa životom s kraja stoljeća, mora se priznati da kvaliteta života u našem malom mjestu ne zaostaje puno za civilizacijskim standardima te da prirodne ljepote kojima je okružena Sv. Jelena postaju konačno prednost, a ne samo prepreka i težina preživljavanja. Park prirode Učka i blizina mora stvaraju uvjete za neki budući razvoj turizma, dakako u maloj mjeri. No, s druge strane razvili su se neki obrti, koji su već prije spomenuti, ali je dobro ponovno naglasiti da u Sv. Jeleni postoji soboslikarski obrt, automehaničarska radionica, stolarska radionica i klesarska radionica. Sve su to obrti domaćih ljudi, a zapošljavaju i nekoliko radnika, kao što je klesarska radionica «Eurograniti» koja ima desetak zaposlenika od kojih je sedmero domaćih ljudi. To zasigurno omogućava Svetojelenčanima da ostanu u svom rodnom kraju.

Sveta Jelena ulazi u 21. stoljeće

180

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Telefon Telefon je u mjesto došao tek u ožujku 1994. godine. Puno je tu utrošeno novca i vremena da bi se moglo ostvariti to praktično povezivanje sa svijetom. Kada sam jednom prilikom razgovarao s jednom našom nonicom koja je živjela sama, rekla mi je: «Sada bih se u kući odrekla svega, samo ne telefona jer sam njime povezana s čitavim svijetom. Kada mi je najpotrebnije mogu pozvati dohtora, prvu pomoć, svoje najbliže, a kad mi je dosadno zovem svoje prijateljice i susjede pa napravimo kraću, a ponekad i dužu ćakuladu i na taj način skratimo vrijeme.»

Vodovodna mreža na vidiku Glavne vodovodne cijevi postavljene su do mjesta Škalameri, a dovršetak kompletne mreže predviđa se negdje 2002. godine. Vodovod iz pravca Učke postavlja se u gornjoj zoni kako bi sva brsečka naselja mogla dobiti priključak. Voda u Sv. Jelenu trebala je stići još za vrijeme Italije. Govorilo se kako je u mjestu Grabrova postavljen ventil za Brseč, ali su navodno neki općinski zastupnici to odbili s razlogom da u Brseču i Sv. Jeleni svi imaju svoje šterne pa je općina odustala od tog projekta. Tako se to godinama prepričavalo. U SFRJ odgovor je bio da Učka nema dovoljno vode da se priključi Brsešćina te se uvijek čekalo neke bolje dane. Sada u novoj državi Hrvatskoj, imamo svoju općinu, pa se nastojalo ljudima izaći u susret. Tako se voda u ljetnim danima dovozila kamionskim cisternama besplatno svim domaćinstvima na području koje nemaju vodovodnu mrežu: Brseč, Mune, Žejane, Zvoneća, Liganj i Lovransku Dragu i to dva puta godišnje s tim da su plaćali samo vodu. Onda je u poduzeću «Komunalac» Opatija donesena odluka o ukidanju besplatne isporuke vode pa su troškove dopreme vode morala snositi sama domaćinstva što je svakako značilo veći financijski nepredviđeni trošak i negodovanje mještana.

Vodovodne cijevi spremne za polaganje 181

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Kasnije se pri kraju stoljeća počelo govoriti da se ipak približava dan kada bi žedna Brseština mogla dobiti vodu, a počeli su i iskopi od Učke prema Brseču pa se čini da se bliži ostvarenje sna naših predaka što će biti svakako «povijesni događaj» za ovaj kršni i žedni brsečko-svetojelenski kraj. Voda će sigurno smanjiti odlazak mladih ljudi koji će ovdje sagraditi svoje kuće i nastojati ostati na starini svojih djedova. U ovom lijepom kraju povećat će se i broj kuća za odmor (vikendica) koje se koriste samo povremeno.

Dok je ova knjiga bila u pripremi za tisak, 2002. godine, napokon je stigla voda u Sv. Jelenu.

Možda jednog dana i muzej Mate Barković od pokojnog Mate i Ivane rođene Hrelja nastanjen u Sv. Jeleni (Na Lokve br. 30) u kući koju je sagradio Ivan Hrelja (brat Martina Hrelje, Dobrinjac 1903.-1906). Ivan je došao iz Amerike 1914. godine i odmah je pozvan u vojsku na rusku frontu odakle se nikad nije vratio. Mate je kupio kuću zvanu «Paprići» koju je sagradio Andrija Barković 1800. godine, otac Jelice koja se udala za Josipa Filipaša iz Zagorja, tu je došao «za reda». U podrumu te kuće Mate (r. 1936.) osposobio je dvije prostorije i prikupio veći broj starina: poljoprivrednih alatki, ribarskih i raznih drugih predmeta za upotrebu u kućanstvu od prije 100 i više godina, skupio je veći broj knjiga i starih dokumenata. Tu se skupilo približno 100 do 200 predmeta, skoro jedan mali muzej. Za sada sve ovo Mate drži kao stare uspomene, no vrlo rado će vam pokazati svoju zbirku koju ljubomorno čuva od propasti i uništenja.

Terasa za ples Konačno je na samom kraju 20. stoljeća ostvaren san mnogih naših predaka koji su imali veliku volju, ali mogućnosti nikada, za izgradnju jedne terase za ples na mjestu ispred crkvice Sv. Jelene. Danas kada imamo svoju općinu lakše je bilo ostvariti ovaj san. Uz pomoć općine kupljen je građevinski materijal za betoniranje.

Napravljena je kamena podloga, zatim jača betonska podloga sa žičanom mrežom u sredini da ne dođe do pucanja, te završno zaribana i zaglađena podloga za ples. Terasa je velika 8x12 metara. Radna snaga okupila se na dobrovoljnoj bazi. Sudjelovali su svi oni koji su na bilo koji način mogli pridonijeti da se ovo malo, ali za Sv. Jelenu, veliko djelo dovede kraju za vavek. Dovedena je i struja tako da je otvorenje bilo u lipnju 1995. baš na Jeleninu. Mnoštvo prisutnih uveličalo je ovu priredbu. Uz roštilj i dobru kapljicu vina, večer je bila vrlo vesela. Ovdje treba zahvaliti najviše slozi omladine i svim prijateljima koji su sudjelovali u organizaciji.

Kad smo već kod omladine i zabave, nekadašnje svirače naslijedili su domaći dečki koji su 1995. godine osnovali «Company Band»: Antoan Hrelja – bubnjevi, David Uhač – truba, Cristijan Uhač – bas-gitara i pjesma. Ovim Svetojelenčanima pridružio se već na početku i Dean Jedretić iz Martine – harmonika i klavijatura.

182

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Kasnije se također pridružila pjevačica Mikaela Sirotnjak iz Lovrana. Još je bilo nekih svirača koji su dolazili i odlazili.

Terasa za ples

Naši pomorci Još od početka stoljeća tradicija plovidbe na moru u Sv. Jeleni se nastavljala iz generacije u generaciju. Taj posao je nekako prihvaćen iz više razloga. Jedan je bio taj što su ljudi razmišljali pored ostalog (kao što smo već ranije napomenuli), da se može povremeno ploviti, a povremeno obrađivati ono malo škrte zemlje. To je bio jedan od načina kako se može najlakše preživjeti, odnosno zaraditi nešto novaca za nabavu potrebnih namirnica i ostalih potreba za uzdržavanje višebrojne obitelji.

Budući da je bilo nemoguće napraviti biografiju za svakog pomorca, učinjen je ovaj pregled pomoraca Svetojelenčana.

Pod Austro-Ugarskom su plovili: A. Jurinović,V. Jurinović, M. Jurinović, J. Barković, A. Uhač, B. Barković, A. Filipaš, M. Škalamera, J. Škalamera, A. Škalamera, M. Velčić, A. Velčić, F. Velčić, A. Barković. Ukupno njih 14 mornara, (nitko nije izgubio brod).

Pod Italijom su plovili: V. Jurinović, J. Jurinović, M. Jurinović, M. Jurinović, T. Jurinović, J. Jurinović, A. Jurinović, F. Jurinović, F. Hrelja, J. Barković, M. Barković, J. Barković (sin), Z. Velčić, M. Hrelja, V. Uhač, I. Uhač, A. Filipaš, A. Filipaš (sin), M. Škalamera, A. Velčić, M. Valčić, L. Kumičić, P. Filipaš, A. Velčić, V. Velčić, D. Velčić, F. Velčić, A. Barković, M. Barković. Ukupno je plovilo 29 mornara. Brod su izgubili trinaestorica, od kojih se trojica nisu spasili: A. Filipaš, L. Kumičić. M. Jurinović.

183

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Pod Njemačkom je plovio: J. Jurinović neko vrijeme nakon kapitulacije Italije na ruti Napoli-Capri sve do iskrcavanja saveznika u tom kraju. Ukupno 1, (brod nije izgubljen).

Pod Jugoslavijom je dosta njih plovilo zato što je to još uvijek bio povoljniji posao od svakodnevnog snalaženja za odlazak na posao u gradove. Računica je bila jasna: ukrcati se na brod i tamo imati hranu i spavanje, a čistu zaradu slati kući. Plovili su: V. Jurinović, J. Jurinović, A. Jurinović, F. Hrelja, S. Gržinić, I. Barković, F. Velčić, A. Velčić, V. Uhač, A. Velčić, P. Filipaš, V. Velčić, D. Velčić, L. Kossez, A. Velčić, F. Barković, M. Barković, A. Barković, A. Uhač, P. Barković, J. Velčić.

Ukupno je plovio 21 mornar (brod su izgubili trojica i sva trojica su spašena).

Zanimljivo je spomenuti sudbinu Leonarda Kosseza koji je (1946/47.) plovio na brodu «Srbin» koji je naišao na minu kraj otoka Krka te Petar Barkovića i Josipa Velčića plovili su na stranom brodu «Gayo», napuljske kompanije. Dana 10. 01.

1972. godine. izgubili su svoj brod.

Pod Hrvatskom je plovio: Tonči Uhač plovio je do 1995. godine. Otada više u Sv. Jeleni nema pomoraca.

Kroz čitavo stoljeće u Sv. Jeleni bilo je 48 pomoraca.

Izvod iz matrikule 184

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Ćaći za stogodišnjicu rođenja Ja san mal bil kad si ti po svete vali tukal, navigal, da biš velu fameju doma mantinjal. Si oceani i mora od Meriki do Vladivostoka si pasal. Od sakega porta si se matere javjal i listi doma pošijal.

Previše si pošten va živote bil i ča si od tega dobil? Sakamo zdignute glave si hodil i mornarsku baretu z fruntinun si vavek na glave nosil. Na kumpanije Lloyd Triestino si navigal i tu si timunjer i noštromo postal.

Vrednu ste četvoru decu ti i mat zgojili, a to ste na ovin (pokvarenin) svete čuda dobili. Ti si me volel, va školu si me slal, ki će pokle zemju kopat, va sebe si mislel i promišjal. Bile su to uske lešice, još manji dolčići, vrtići mali tvojeh nonići, pa ju nesi zapušćal. Bila bi to sramota i greh. Va ono vreme tako si razmišjal.

Va prvoj gvere od devetnajs let si Cara služil, va Tirole na šturum si hodil. A unda se Austrougarska rasula i svet ju je raskomadal, ma za to se nesi čuda pojidal.

Ti si pustil pušku va rove (tranšeje), Hvala Bogu doma si prišal.

Va drugoj gvere kako mornar na brode «Carso» va Afrike si se našal! Kraj Vittorio Emanuele III. ti je stavil pušku na rame i talijanski soldat si postal. Na crtie ekvatora va Chisimaio na kenijsku frontu te je poslal i tu si zarobjen ustal.

Sedan let ingleški zarobjenik va Somalije si bil. Soldaskega kampa si se škapulal, aš si prvo kako civilni mornar na brode navigal. Od domorodac i malarije si strahoval. Bodljikavun žicun si ogradil kuću kade si počival, da biš živ ustal i doma prišal.

Pasalo je 19 meseci da je gvera finila. S brodun Toscana (1946.) prema Trstu si putoval, brod je koštal, i ti si se zbarkal. Staroj kumpanije kade si 25 let navigal, «Bog si rekal i bilo ti je žal». Srećan i kuntenat si ustal kada si na ognjišče va staroj kuće celu fameju na kupe našal.

Va novoj države doma si mižeriju našal. «Ča sada?» si razmišjal. Pulitičku dozvolu si dobil, prisegu položil, na more se utisnul, na brod se inbarkal i opet navigat si šal.

Njazlo se j’ doma praznilo, deca su se razletela. Mat je sakega posebno oplakevala, a tebe najviše aš je znala da će čuda vremana pasat, da se Lojzo s mornarskun vrećun na ramene neće pokazat.

Prišlo je vreme, va penziju si se spravjal. Čuda puti san te čul govorit, da ćeš po pravice dve penzije dobit. Ma sejeno su te fregali. Rekli su ti da su se po zakonu zračunali i unda su ti samo jenu malu mornarsku penziju kunšenjali.

Kasneje kad je mat drugu penziju (talijansku) jiskala odgovor je bil, da si ti po regule austrijski soldat bil. To ča si va Afrike talijanski soldat postal, to je bilo na črno ,«foglio matricolare» nesi našal i bez te druge penzije za vavek si ustal.

Kroz život si se teškun mukun probijal, ćaća moj. A leta su se navrezala i pasevala. 1974. leta ti i tvoja Katica pul Pećari Dolnjeh već kako stari penzioner z decun, vnukima, rodbinun i prijateli zlatni pir si fešteđal.

185

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Treću našu gveru na ovin nemirnim zmućenim Balkane na kraju ovega 20. stoleća nesi doživel. I sreća da nesi. Ča ni bilo dosti tega? Ma suzi va našoj fameje nesu fermale, aš je tvoj vnuk va gveru šal, «Oluju» preživel i skroz nju pasal, bil je hrvatski domobran i s kolajnun okol vrata doma je prišal. Vnuk tvoj, ćaća moj.

Na Opaćah pul Sv. Jeleni si se rodil, 1896. leta na svet prišal i more ugjedal.

Va osandesetin lete va tvojoj rodnoj kuće si se razbolel. Na put bez povratka deštin te je poslal. Smrt te je ća zela, kako da tu nesi nikad bival.

Ustala j’ samo mornarska bareta, od noštroma, ku si vavek nosil. Se ča si kroz život storil, akvištal i priskrbel, se si to protegnutih ruk i otprtih dlani pustil: se van pušćan i niš mi već ne rabi. «Nemojte se svajevat!» reć si otel. Čuda j’ domaćih mornari bilo je na tvojin sprogode. Saki te je do groba kumpanjal. Starog barbu Lojza saki je štimal. Za uspomenu na starega timunjera i noštroma, još je samo na Pećarskoj kuće jedan mali brodski komin ustal.

Tvoja te je rojena brsečka zemjica vase zela. Počivaj va miru Božjen, rekal je zadnje plovan. I zabubnjale su grudi zemji po kasalete, i bilo mi je žal, i bilo mi je teško, aš san znal da si ti zavavek tuka ustal.

Forca, homo napred: jutre će bit novi dan, Neki će se i jutre rodit pa ćemo feštu storit.

Tako je bilo čera, tako je danaska, i tako će bit saki dan.

Napisano: va Sv. Jelene, 1. žetvenjaka 1996. leta, sin Pepić

186

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Vjekoslav Jurinović, prvi s lijeva

187

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

TUMAČ DOMAĆIH RIJEČI almeno – barem angurija – lubenica anke – čak, isto arat – zanat arbašpanija – lucerna avertit – upozoriti avizat – obavijestiti babuj – okrugli kamen bacilat – mariti baketa – debela grančica banda – strana bankuc – igra na karte za novac baras – brajda barufa – tučnjava baštardo – izrod berma – krizma bisagi – dvodijelna torba od sukna bisak – imela boršeta – torbica brageše – hlače bravura – vještina brek – pas bukun – komad butiger – trgovac cedit – popustiti, ustupiti cikulata – čokolada cima – konop cimiter – groblje cito – tišina, umukni cok – panj cukaran – jako sladak čitovat – cjelovit, kompletan črešnja – trešnja čuda – puno

188

ćaro – svjetlo, jasno ćikara – šalica ćorav – smanjenog vid dakordo – složno depožit – spremište, rezervoar dešperija – očajanje deštin – sudbina dežbrigat – osloboditi se brige dišenjat – zacrtati, crtati diškorš – razgovor dišpijacer – učiniti nažo duperat – upotrebljavati facol – rubac falas – pokvaren faša – vrpca febra – temperatura fermat – zaustaviti feta – kriška fila – red finjeno – završeno fleka – mrlja foji – novine forca – snaga fortica – utvrda frajati – gostiti se, častiti frantojo – drobilica frkalas – vjetropir, adolescent fundament – temelj furbo – prefrigan goba – grba gradelac – vrsta ptice graja – živica grišpa – bora grop – čvor

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

grota – veći kamen, stijena gvera – rat hipac – trenutak hrahorica – mali žbun huje – lošije infišan – zaljubljen ingamba – dobro se drži, u redu inkanat – dražba inpenjat – zauzeti nekim poslom ili obavezom inšempjan – zaglupiti, smućen inšoma – dakle, bilo kako bilo intrada – urod, ljetina inžinjat – umijeti jerlanda – vijenac kadina – lanac kalmat se – primiriti se kalotina – cjepanica kampijun – uzorak kanotiera – podkošulja kapricijati – smetati, izazivati karatel – bačva kasaleta – lijes kaštig – kazna kjanta – boca 2 l specifična oblika koltrina – zastor kontra – protiv kumpanjat – pratiti kumpar – kum kumparit – uspoređivati kunfin – međa, granica kuntrat – ugovor kus – komad kušet – bedro kušin – jastuk

lac – omča lambik – kotao za kuhanje rakije lancun – plahta lazno – imati vremena letrika – struja maganja – kvar, nedostatak magari – makar manig – drška alatke merital – zaslužio meštar – učitelj mirakul – čudo mižerija – neimaština mjava – debeli kolac monada – tričarija mot – pokret movit – micati murva – dud mustaće – brkovi nabumbat – napuhnuti narisano – nacrtano ne przni – ne lupetaj nikamor – nikuda ordinat – naručiti pacenca – strpljivost paježani – mještani parafango – blatobran parićat – pripremiti, skuhati paron – gospodar pasal – prošao patil – patnja petada – napakostiti peza – vaga pijacer – usluga pikuleca – sitnica pilaštar – kameni stup

189

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

pinka – štruca, komad kruha pipa – lula pirikulož – opasan pomidori – rajčice postol – cipela pot – znoj povedat – pripovijedati pozgorun – uzbrdo požicijon – pozicija prečižan – identičan pretendit – zahtijevati, htjeti prevrnul – prevrnuti prežentat – predstaviti prokurat – nabaviti pronto – spremno prošećat – prošetati prošišjon – procesija pržun – zatvor pumpjer – vatrogasac rabit – trebati, upotrebljavati rabota – besplatni rad razo – u razini regalati – pokloniti regole – pravila reloj – džepni sat rendit – isplativo riga – crta rigvard – obzir rulo – valjak rušnja – doručak rušpid – grub sake foži – svake vrste san paral – sam mislio senjat – označiti spat – spavati spodoban – sličan spominjat – sjećati se spotit – oznojiti

190

starić – starinska mjera za volumen sučedit – dogoditi se superab – ohol svaća – svati sić – vedro, posuda za vodu šaguma – kalup šajeta – munja šakret – tajna šandali – sandale šantulo – kum šegala – raž šegav – lukav šegun – vrsta pile šenac – uš šentimenti – osjećaji šerijo – ozbiljno šetimana – tjedan šijun – jak vjetar šjatika – reuma škaf – sudoper škalin – stepenica škercoz – šaljiv škoj – otok škornja – čizma škorup – vrhnje škropilnica – kamena posuda za blagoslovljenu vodu škrtača – četka škuro – tamno škvadra – klapa, momčad škvere – kazaljke šoldi – novci šoranome – nadimak šošpetati – sumnjati španjulet – cigareta špaš – šetnja špingeti – vezice štajun – godišnje doba štiman – cijenjen

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

štropa – 1 m3 drva štumig – želudac štupido – blesav šušur – nered, buka taj – ožiljak, rez tavaja – stolnjak tendit – brinuti se tentat – nagovarati tikat – dirati timbrat – pečatiti timun – kormilo tir – hitac toporišće – drška tornat – vratiti tradit – iznevjeriti traškuran – zanemaren traškuranca – nemarnost trefit – sresti trliš – radno odijelo trubilo – blesav, glup tumbin – kanal za vodu ispod ceste turkinja – kukuruz užanca – običaj uževal – običavali valiža – kufer vetura – auto zaklimati – zaspati zamrzil mi se – omrazio mi se zbandan – nagnut zehat – zijevati žbaljal – pogrešio žurnada – dnevnica žvejarin – budilica žvental – izmislio žvelt – hitar, brz

191

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

LITERATURA: ANIČIĆ, Marija, Nepozabjene besedi, Hrvatsko filološko društvo, Rijeka, 1998 ANIČIĆ, Marija, Bonaci i neveri življenja, Hrvatsko filološko društvo, Rijeka, 2000.

BARBALIĆ, Radojica F., Brodarstvo Istre u doba propadanja jedrenjaka i stvaranja parobrodarstva, doktorska teza, Pula 1971.

BARTOLIĆ, Ante, IVETAC, Just, Valigaštar, Naša Sloga, Pazin, 1998.

BRATULIĆ, Josip i ŠIMUNOVIĆ, Petar, Prezimena i naselja u Istri, Čakavski sabor, Pula, 1985.

BURŠIĆ, Herman, Tri tisućljeća mita, tri tisućljeća stvarnosti. Pod Italijom: Crna mrlja fašizma, u Glas Istre, 28. srpnja 1993.

FABRIS, Josip, Lindar. Sjećanja, zapisi, dokumenti o Lindaru dvadesetog stoljeća, C.A.S.H., Pula, 2002.

DE AMICIS, Edmondo, Cuore, Garzanti, Milano, 1964.

DUKOVSKI, Darko, Usud Europe, C.A.S.H., Pula, 1999.

DUKOVSKI, Darko, Rat i mir istarski. Model povijesne prijelomnice 1943-1955., C.A.S.H., Pula, 2001.

GENTILE, Giovanni, Storia illustrata della seconda guerra mondiale, 1939-1945, Officine grafiche, Firenze 1969.

Istarska Danica, (više brojeva), Pazin (godišnjak) IVETAC, Just, Manje poznata Istra, Pazin, 1999.

JAKOVLJEVIĆ, Božo i PERŠIĆ, Božo, O prošlosti škole u Brseču, Školske novine, Zagreb, 1982.

JURINOVIĆ, Josip, Iz života Svetojelenčana na moru, u Mošćenički zbornik, br. 4, Katedra čakavskog sabora općine Mošćenička Draga, Mošćenice, 2007., str. 137156 KOSTIĆ, Uroš, Oslobođenje Istre, Slovenačkog Primorja i Trsta 1945, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1978.

Liburnijske teme, knjiga 8., Brseč i Brsešćina. Katedra Čakavskog sabora, Opatija 1994.

MATKOVIĆ, Hrvoje, Povijest Jugoslavije (1918-1991). Hrvatski pogled, Naklada P.I.P., Zagreb, 1998.

MILANOVIĆ, Božo, Hrvatski narodni preporod u Istri, knjiga II., Istarsko književno društvo Sv . Ćirila i Metoda, Pazin, 1973.

MILANOVIĆ, Božo, Moje uspomene, Istarsko književno društvo Sv. Ćirila i Metoda, Pazin, 1976.

PERIĆ, Ivo, Povijest za 4. razred gimnazije, Štamparski zavod Ognjen Prica, Zagreb, 1972.

PERIĆ, Ivo, Povijest za IV. razred gimnazije, Alfa, Zagreb, 1997.

RADETIĆ, Ernest, Istra pod Italijom (1918-1943), Matica Hrvatska, Ogranak Rijeka, 1991.

192

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

RIBARIĆ, Danilo, Borbeni put 43. istarske divizije, 1969., Zagreb, 1969. ŠETIĆ, Nevio, Istarski razgovori, Profil International, Zagreb, 1990. ŠETIĆ, Nevio, Iz istarskog novovjekovlja, Naši foji, Labin, 1999.

TUMPIĆ, Dušan, Hrvatska Istra, NIP Alineja, Zagreb, 1995.

TUMPIĆ, Dušan, Nepokorena Istra, sjećanja i dokumenti, August Cesarec, Zagreb, 1975.

Mošćenička Draga, Izvještaj Turističkog društva (1952-1962), Novi List, Rijeka.

UŠIĆ, Mijo, Valturske iskre, Zagreb, 1997.

193

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

194

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

BILJEŠKA O PISCU Josip Jurinović iz obitelji Pećari, rođen 15. prosinca 1928. godine u Svetoj Jeleni (Brseč), općina Mošćenička Draga, od oca Vjekoslava i majke Katice Škalamera.

Po zanimanju je viši arhitektonski tehničar. Čitav radni vijek, od 40 godina, neprekidno je odradio u Građevnom poduzeću «Jadran» iz Rijeke, na izgradnji i projektiranju objekata visokogradnje u Rijeci, Istri, a najviše u Puli.

Sada umirovljenik i povremeno se bavi stručnim obrazovanjem odraslih.

Javlja se u Čakavskoj besedi Novog lista od 1997. godine 1998. sastavio je zbirku objavljenih članaka Sjećanja na Mons. dr. nadbiskupa Josipa Uhača, rodom iz Svete Jelene, kojeg je Sveti otac Ivan Pavao II. tri dana prije smrti imenovao kardinalom. Član je Katedre čakavkog sabora općine Mošćenička Draga od njenog osnutka 2002. godine. U svom dosadašnjem radu dao je značajan doprinos u istraživanju povijesnih činjenica našega zavičaja. U okviru rad Katedre do sada je objavio članke o iskrcavanju partizanskih jedinica u travnju 1945. godine ispod Brseča, o životu Svetojelenčana na moru, te pripremio članak o napadu partizana na garnizon u Mošćeničkoj Dragi.

195

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

196

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

Posebna hvala: Katedri čakavskog sabora općine Mošćenička Draga koja je glavni nosilac financiranja pripreme i tiskanja knjige pa prema tome i suizdavač ove knjige zajedno s izdavačkom kućom «Adamić» iz Rijeke. Zahvaljujem prije svega gospodinu prof.

Veseljku Velčiću, predsjedniku Katedre, koji je podržao cijeli taj proces.

Nakon toga, svakako, sve moje zahvale idu dr. sc. Robertu Mohoviću koji mi je puno pomogao oko sređivanja izvornog teksta, koji je u početku imao 460 stranica. U svakom slučaju, da nije bilo njega, ne znam kada bi ova knjiga ugledala svijetlo dana.

Moram se zahvaliti i prof. Albinu Senčiću, koji me podržavao od prvoga dana (još prije 7 godina), unijevši razne gramatičke ispravke i napisao nekoliko predgovora, za nekoliko verzija ove knjige. Kao naš svetojelenski susjed uvijek mi je govorio: «Ja sve te ljude poznajem, pa kako ne bih podržao knjigu o njima.»

Zahvaljujem se i urednici knjige mr. sc. Tei Mayhew koja je puno toga «skresala» u mom izvornom tekstu, ali sam i sam nakon njenih prijedloga uvidio: čim manje «velike» povijesti, tim manje primjedbi.

Dužan sam hvalu i svima onima koji su na bilo koji način doprinijeli izdavanje ove knjige. Na kraju, hvala i svim našim Svetojelenčanima koji su pomogli popuniti moja sjećanja. Zahvaljujem svima koje sam pred puno godina preslušavao i koji su mi ispričali svoje istinite, često puta i potresne priče. Većine njih više nema među nama. Počivali u miru Božjem.

Josip Jurinović Pećarski

197

Josip Jurinović Pećarski - Mali svjedoci velikih promjena

198

SADRŽAJ Predogovor ..................................................................................... 5 Uvodna bilješka pisca .................................................................... 7 SVETA JELENA U LIBURNIJSKOM KRAJU ISTRE ............... 11 MJESTO ........................................................................................ 12 LJUDI ............................................................................................ 24 GOSPODARSTVO ....................................................................... 44 OBIČAJI ........................................................................................ 57 PET DRŽAVA 20. STOLJEĆA ...................................................... 77 AUSTRO-UGARSKA U NAŠEM KRAJU ................................... 79 ITALIJA U NAŠEM KRAJU ......................................................... 97 DOLAZE NIJEMCI ....................................................................... 128 JUGOSLAVIJA .............................................................................. 165 ROĐENA JE REPUBLIKA HRVATSKA ...................................... 175 TUMAČ DOMAĆIH RIJEČI ........................................................ 188

199

Izdavači Katedra čakavskog sabora općine Mošćenička Draga Mošćenice 21, 51417 Mošćenička Draga Adamić, d.o.o. Rijeka, Zvonimirova 20a, +385 51 650 01 45 www.adamic.hr Za izdavače Veseljko Velčić, prof.

Franjo Butorac Lektura Magda Ivanfy Korektura Albino Senčić Grafičko uređenje i naslovnica Martin Mayhew Naklada 300 primjeraka Tisak BMG d.o.o. Zagreb Tiskanje dovršeno u svibnju 2007.

PRINTED IN CROATIA May 2007