postao muzej u pravom značenju te riječi. Onoga što bi podsjećalo na moderni razvoj nema mnogo, nekoliko hotela na obali, neke zgrade u Cetinju, koje je od prijestonice postalo sjedište banovine, a valjda najuočljivija promjena bila je dominacija automobila kao glavnog i praktično jedinog prevoznog sredstva. Tadašnjeg propagatora čehoslovačko-jugoslovenske uzajamnosti Karela Hansu u Cetinju je zainteresovao i “mali spomenik podignut ponosnim pristalicama ideje ujedinjenja sa Srbijom”,404 tj. unionistima, palim u borbama tokom Božićnog ustanka. Međutim, i to podsjećanje na nedavne događaje, nekih desetak godina kasnije, u suštini je predstavljalo reminiscenciju već završene prošlosti. I u tom periodu je susret sa domaćim stanovništvom za Čehe često predstavljao egzotični doživljaj, naročito u oblastima koje su bile duže pod osmanskim uticajem. Ali s velikim junacima i značajnijim Crnogorcima se više ne srijećemo. Lokalni pratioci, vodiči, kafedžije i drugi Crnogorci s kojima Česi dolaze u površni kontakt, pričaju posjetiocima gotovo isključivo o slavnoj prošlosti i tokom putovanja upozoravaju “na mjesta koja su potoci ljudske krvi posvetila”.405 Isto kao i u 19. vijeku, i u 20-im i 30-im godinama putovanje u Crnu Goru predstavljalo je putovanje u prošlost. Međutim više se ne radi o živoj prošlosti, o susretu sa praslovenskim korijenima vlastitog naroda, već o putovanju u prošlost tuđu, egzotičnu, striktno crnogorsku i prije svega definitivno završenu i mrtvu. Slika Crne Gore vegetira na rubu slike Jugoslavije i Jugoslovena. Od druge polovine 20-tih godina 20. vijeka se više ne razvija i petrifikuje se u svom tadašnjem obliku. Sliku nove Jugoslavije, ispunjenu reminiscencijama na svoja balkanska iskustva iz prethodnih dekada, pesimističkom kritikom savremenosti i istrajnim nastojanjem da se sačuvaju idealističke nade u vezi s budućnošću, prezentovao je u 20-im godinama takođe i Jozef Holeček. Veteran češko-južnoslovenske solidarnosti posjetio je novu Jugoslaviju 1924, pet godina prije svoje smrti. Glavni podsticaj zbog kojeg je stari pisac krenuo na putovanje bio je poziv da dođe na Cetinje, da bi prisustvovao svečanom prenošenju ostataka Petra Petrovića Njegoša natrag u grobnicu na vrhu Lovćena, odakle su bili odnešeni nakon austro-ugarske okupacije 1916. godine. Svečanost je 404 405
Isto, 299. Isto, 290.
208