da su njihove dimenzije promjenjive i gledanjem kao da mala crkva postaje još manja zbog crkve pokraj sebe koja je velika, a novosagrađeni hram kao da iz sekunde u sekundu postaje još veći i veći zbog male crkvice pokraj sebe. I kiša. Kiša je otada do kraja dana lila stalno. (A, zapravo, da sam znala da će me pratiti i sljedećih šest dana u Bugarskoj, možda bih se poželjela i vratiti.) Muzeji su ponedjeljkom zatvoreni pa mi je utočište za ostatak dana bila kafana, grickalice iz dućana zdrave hrane Čarobna bundeva i uz pola litre točenog piva zamalo sam se pretvorila u urbanu princezu. Konobar me nakon toga želio počastiti još s pola litre točenog piva –objašnjenje je bilo: pola litre za jednu nogu, pola litre za drugu. Nemalo sam prihvatila prijedlog, ali znala sam da bi to moglo značiti ostati prenoćiti u Beogradu, a plan je ipak bio drugačiji – krenuti još te noći put Sofije. Noćni vlak za Sofiju. Djevojka sama u kupeu vlaka. Usprkos zlim slutnjama poznanika – preživjela. Dan prvi: dolazak u Sofiju i traženje smještaja. Budući da sam u Sofiju odlučila ići u subotu, a otišla u nedjelju, računala sam na to da ću u tom gradu naći neki turistički informativni centar u kojem ću lako naći ponudu smještaja u Bugarskoj, no to baš i nije „ispalo“ tako. Došavši u grad, lutala sam i tražila hostel, apartman, sobu – hotel baš i nije bio moj prvi izbor. Turističke informacije ne postoje. Imala sam nekoliko adresa hostela koje sam našla na internetu i po tome sam se mislila snaći bar „za prvu ruku“. Kupila sam kartu grada pisanu ćirilicom i na bugarskom, naravno. I dok sam lutajući pokušavala shvatiti gdje sam i kamo bih trebala ići, naišla sam na
gospodina koji je pitao tražim li možda smještaj. I tako sam, ponovno vođena unutarnjim glasom, našla svoje utočište za sljedećih šest dana. Apartman u kojem sam stanovala bio je prava slika Sofije u malom – prljav i star. No, ništa nije smetalo, željela sam se prvo odmoriti od puta pa je svakako taj smještaj bio dobar. Kako sam došla, tako sam se i ponašala tih sljedećih tjedan dana u Sofiji - bez plana i programa. Lutala sam i obilazila građevine kako bih na koju naišla. Jedno od najdivnijih mjesta je Sinagoga. Građevina iz 1909. godine i jedna od najljepših građevina Sofije. Zrači zadivljujućom jezivom energijom. Svijet sam za sebe, dalek od gradske vreve, meteže, prolaznosti. U neposrednoj blizini Sinagoge je Džamija. Mjesto koje sam u tom trenutku doživjela kao mjesto rezervirano samo za molitvu muškarca, ušavši bila sam jedina žena koju je nekolicina u džamiji pogledala. Ipak ono što sam zapamtila sa sofijskih ulica, su psi koji sklupčani u kiflice spavaju nasred ulica ili parkirališta. I tome nikako nisam mogla naći logično objašnjenje - zašto spavaju nasred ulice? Istovremeno u tom gradu voze se skupocjeni automobili dok je jako puno ljudi siromašno, i opet tako puno tih siromašnih traži po kontejnerima... nešto, ali izgledom ti ljudi ne nalikuju na prosjake, već „prosječne“ građane. U tom gradu je puno kasina i rado se kocka. Grad je prljav i ljudi žive na rubu egzistencije, o tome su mi govorili i Bugari koje sam upoznala i koji su potvrdili moju sliku. Puno je prljavog i ružnog, pa i ono grandiozno, veliko, lijepo izgleda ne toliko veličanstveno zbog sjene siromaštva, ali ne može se nikako zanijekati ta veličanstvena strana Sofije sa zgradama prelijepe arhitekture kakve su npr. Katedrala Aleksandra Nevskog
15