proklinjanja). Bili bi pretvoreni u majmune i svinje, a dolina bi izgorila u plamenu. Allah bi uništio Nedžran i njegov narod ne štedeći ni ptice na vrhovima drveća, i prije nego što istekne godina, svi bi hrišćani bili mrtvi.”17 Nastavljajući svoj komentar ajeta o događaju Mubahala, Zamahšeri je posebno naglasio položaj Ehlul Bejta prenoseći sljedeće riječi Poslanikove supruge Aiše: “On je spomenuo Ehlul Bejt prije nego što je rekao riječi “i mi” kako bi istakao njihov položaj i njihovu bliskost (sa Allahom), i kako bi naglasio njihovu prednost nad “nama” koja bi se za njih mogla žrtvovati... Nema jačeg dokaza od ovoga o zaslugama Ehlu-l-Kisa.18 To je dokaz istinitosti Poslaničke misije, jer niko, koliko god bio pristrasan, nije zabilježio da su se oni (hrišćani) usudili da prihvate izazov.”19 Fahruddin Razi u svom djelu ‘Et-Tefsir El-Kebir’ prenosi identičnu izjavu i, nakon što je prenio Zamahšerijeve riječi, dodaje: “Uzmite u obzir da su svi komentatori (Kur’ana) i prenosioci (Poslanikovih hadisa) jednoglasni u pogledu autentičnosti ovog hadisa.”20 Allama Muhammed Husejn Tabataba‘i, poznati moderni komentator, u svom monumentalnom tefsiru Kur’ana pod nazivom ‘Tefsir El-Mizan,’ pozivajući se na ajet “oni kroz koje je Allah prokleo njihove neprijatelje,” kaže da su oni niko drugi do Allahov Poslanik s.a.v.a.s, Ali, Fatima, Hasan i Husejn. On dodaje: “...ovaj hadis su prenijeli svi muhaddisi i zabilježili svi sakupljači (hadisa) u svojim zbirkama, kao na primjer Muslim u svom ‘Sahihu,’ a pored toga su ga potvrdili i istoričari. Oduvijek su ga svi komentatori navodili bez ikakve primjedbe ili sumnje, uključujući i tako poznate muhaddise i istoričare kao što su Tabari, Ebul Fida, Ibn Kesir, Sujuti i drugi.” Stoga je u svjetlu naprijed navedene diskusije jasno da su svi komentatori jednoglasno definisali Ehlul Bejt kao Alija, Fatimu, Hasana i Husejna. Samo njihovo spominjanje u ajetu Mubahala, koji ih čini sredstvom za zazivanje Allaha, jasan je pokazatelj njihovog uzvišenog i posvećenog položaja. Činjenica da je Allah tražio od Svog Poslanika da dovede te čiste ličnosti zajedno sa sobom do dogovorenog mjesta za proklinjanje je još jedan jasan dokaz njihove čistoće. Izazov da se njihovim posredstvom baci Allahovo prokletstvo na Njegove neprijatelje otkriva kako ih visoko cijeni Svemogući Allah. Budući da je konfrontacija bila između istine i laži, dvije direktno suprotstavljene struje, situacija je zahtijevala da vjera bude predstavljena onim najboljim, na čemu je počivala čitava građevina Islama. Niko nije bio vrijedniji da prati Poslanika na Mubahalu, od čijeg je rezultata zavisila sudbina Islama, od njegovog Ehlul Bejta, nosioca baklje upute i vrline. Sam Svemogući Allah, Koji ih je ranije u Kur’anu počastio ogrtačem čistoće, još jednom ih je učinio zvijezdom vodiljom za sve oči dokazujući kroz njih istinitost Islama. Najmudriji je ukazivao muslimanima čija su srca slaba, da se kontinuitet božanske misije neće završiti sa Pečatom vjerovjesnika, nego se nastaviti kroz njegovo bezgriješno potomstvo. Nijedna od njihovih molitvi neće ostati neuslišena i nijedna njihova riječ neće biti utjerana u laž. Čak i planine bi se pomjerile samim njihovim molitvama, kao što su to dobro shvatili hrišćani. Sama ova činjenica je dovoljna da se otklone posljednje preostale sumnje o ovim bezgriješnim ličnostima; rezultat vijekova dvoličnosti koja je odvela mnoge obične ljude sa pravog puta. Sa razilaženjem magle, polako se pojavljuje sve jasnija slika koja pokazuje da je 17
Ibn Sabag Maliki, ‘El-fusulu-l-muhimma’, predgovor autora. Termin Ehl-ul-Kisa označava one koji su se okupili sa Poslanikom pod njihovim ogrtačem (el-kisa) kada je objavljen ajet o čistoći. Odnosi se na Alija, Fatimu, Hasana i Husejna, kao što smo već ranije objasnili. 19 Zamahšeri, ‘Et-tefsiru-l-keššaf’, komentar sure Ali Imran, ajet br. 61. 20 ‘Et-tefsiru-l-keššaf’, komentar sure Ali Imran. Isto se tvrdi u djelu ‘Tefsir es-Sa‘lebi’, gdje se citira od Mudžahida i Kelbija. 18
13