Goran Beus Richembergh NIJEMCI, AUSTRIJANCI I HRVATI I. Prilozi za povijest njemaÄ?ko-austrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
Goran Beus Richembergh
NIJEMCI, AUSTRIJANCI I HRVATI I. Prilozi za povijest njemačko-austrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
SYNOPSIS, Zagreb – Sarajevo, 2010. Njemačka zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek
Sadržaj
Uvod...........................................................................................................................................................................................9 1.
O NIJEMCIMA I AUSTRIJANCIMA ......................................................................................................................... 13
1.1. Nijemci i Austrijanci............................................................................................................................... 13
1.2. Podunavski Švabe i Folksdojčeri........................................................................................................ 20
2.
HRVATI I NIJEMCI U SREDNJEMU VIJEKU........................................................................................................ 25 2.1. Doticaji i zajednička iskustva Hrvata i Germana (Nijemaca) u ranome srednjem vijeku............................................................................................ 25
2.2. Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira............................................................................ 26
2.3. Njemačka markgrofovija Istra............................................................................................................. 27
2.4. Prva naseljavanja Nijemaca u Ugarsku, Hrvatsku i Bosnu. .................................................... 28
3.
HRVATSKE ZEMLJE U DOBA HABSBURGOVACA................................................................................................ 41
3.1. Hrvatske zemlje prije habsburške vlasti......................................................................................... 41
3.2. Prvi Habsburgovac na hrvatskome prijestolju............................................................................. 43
3.3. Celjski i Habsburgovci u ratu za Albertovo naslijeđe............................................................... 44
3.4. Fridrik III. i Maksimilijan I. i Hrvati. .............................................................................................. 45
3.5. Početak četiristoljetne habsburške vlasti...................................................................................... 47
3.6. Hrvatska vojna granica (Vojna krajina).......................................................................................... 49
3.7. Protjerivanje Osmanlija......................................................................................................................... 52
3.8. Organizirana kolonizacija Nijemaca u srednje Podunavlje..................................................... 55
3.9. Edikt o vjerskoj toleranciji Josipa II. i germanizacija............................................................. 65
3.10. Utjecaj Nijemaca na razvoj gradova, trgovine i obrta u Hrvatskoj.................................... 71
3.11. Austro-njemački utjecaji u Dalmaciji.............................................................................................. 81
3.12. Nijemci u hrvatskome narodnom preporodu................................................................................ 87
3.13. Bachov neoapsolutizam i doba nagodbi........................................................................................ 92
3.14. Okupacija i aneksija Bosne i Hercegovine − organizirano naseljavanje Nijemaca u Bosnu.................................................................................................................................... 97
3.15. Nijemci u srednjem Podunavlju na razmeđu stoljeća............................................................ 106
3.16. Socio-kulturna integracija Nijemaca u Hrvatskoj
3.17. Franjo Ferdinand između trijalističkih planova
i njihov utjecaj na razvoj hrvatskoga kulturnog kruga. ....................................................... 109 i vojne diktature i Prvi svjetski rat............................................................................................... 124 4.
PODUNAVSKI ŠVABE IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA. .................................................................................. 129 4.1. Demografska slika njemačke nacionalne manjine nakon Prvoga svjetskog rata............................................................................................................ 129
4
4.2. Njemačka nacionalna manjina u novim
4.3. Organiziranje njemačke nacionalne manjine u Kraljevini SHS.......................................... 136
4.4. Treći Reich i njemačka nacionalna manjina u Kraljevini
političkim okolnostima ..................................................................................................................... 131
Jugoslaviji................................................................................................................................................ 143 5.
NJEMAČKA NACIONALNA MANJINA U DRUGOME SVJETSKOM RATU.................................................... 163 5.1. Njemačka nacionalna manjina u okolnostima raspada monarhističke Jugoslavije................................................................................................................. 163
5.2. Uspostava Nezavisne Države Hrvatske i otpor okupaciji...................................................... 167
5.3. Njemačka narodna skupina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj................................................. 172
5.4. Odnos komunista i četnika prema manjinskome pitanju i Folksdojčerima. ................................................................................................................................... 185
6.
5.5. Kraj rata i uspostava nove Jugoslavije........................................................................................ 191 NIJEMCI I AUSTRIJANCI U HRVATSKOJ I JUGOSLAVIJI NAKON DRUGOGA SVJETSKOG RATA ............................................................................................................................... 201
6.1. Kolektivna krivnja: likvidacije, progoni, logori i iseljavanje............................................. 201
6.2. Izbjeglice i prognanici u novoj domovini.................................................................................. 211
6.3. Nijemci i Austrijanci u poslijeratnoj Hrvatskoj i Jugoslaviji. ............................................ 219
7.
NIJEMCI I AUSTRIJANCI U SUVREMENOJ HRVATSKOJ.............................................................................. 223
7.1. Raspad Jugoslavije i osamostaljenje Hrvatske......................................................................... 223
7.2. Uloga Njemačke i Austrije u procesu osamostaljenja
7.3. Revitalizacija njemačko-austrijske nacionalne manjine
Hrvatske i razvoj međudržavnih odnosa..................................................................................... 228 u Hrvatskoj. ............................................................................................................................................. 233 Sažetak................................................................................................................................................................................ 253 Zusammenfassung.......................................................................................................................................................... 258 Kronika................................................................................................................................................................................ 264 Kazalo osobnih imena.................................................................................................................................................. 295 Bibliografija...................................................................................................................................................................... 313 Bilješka o autoru. ........................................................................................................................................................... 323
5
Umjesto predgovora
Povijest njemačko-austrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj (i Bosni i Hercegovini) tema je kojoj pristupam uglavnom fragmentarno i publicistički, prije svega kao zainteresirani i aktivni sudionik procesa revitalizacije njemačko-austrijske nacionalne manjine devedesetih godina prošloga stoljeća. Kao jedan od osnivača Njemačke narodnosne zajednice – Zemaljske udruge Podunavskih Švaba u Hrvatskoj (VDG) imao sam čast sudjelovati u pokretanju niza projekata koji su od 1992. godine do danas pridonijeli širenju kruga istraživača, znanstvenika i publicista, prije svega povjesničara, kulturologa, književnika, književnih teoretičara, politologa i etnologa zainteresiranih za pojedine dionice i aspekte povijesti njemačko-austrijske nacionalne manjine (zajednice) u Hrvatskoj. To osobito možemo zahvaliti simpoziju, koji pod nazivom “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu” VDG organizira svake godine od svoga osnutka, Godišnjaku/Jahrbuchu VDG-a, u kojemu se objavljuju radovi, priopćenja i prilozi sa simpozija, te dvojezičnome časopisu Deutsches Wort/ Njemačka riječ, koji sam nekoliko prvih godina i uređivao. Ti iznimno važni projekti omogućili su da se okupi krug od nekoliko desetaka autora i istraživača čiji radovi već sad daju solidnu osnovicu za zasnivanje historiografskoga okvira koji ima zadaću odgovoriti na najvažnija pitanja o povijesti njemačkoaustrijske nacionalne manjine (u kontekstu hrvatskoga kulturnog kruga), kako bi se ona poznavala i bolje razumjela ne samo unutar same nacionalno-manjinske zajednice nego i u hrvatskome društvu u cjelini. Pored aktivističkoga i organizacijskoga doprinosa u procesu revitalizacije njemačko-austrijske nacionalne manjine odlučio sam tome procesu pokušati dati i svoj publicistički doprinos autorskim projektom “Nijemci, Austrijanci i Hrvati”. Njegov prvi dio oblikovan je biografskim leksikonom (uz podnaslov “Prilozi za povijest zajedničkih biografija”) kojim sam do 2003. godine obuhvatio oko osam stotina biografskih jedinica najpoznatijih i najvažnijih Nijemaca, Austrijanaca te (njemačkih i austrijskih) Židova i Hrvata njemačkih korijena koji su ostavili trag u razvoju hrvatskoga i bosansko-hercegovačkoga društva. Po prirodi stvari svaki je biografski leksikon zastario već onoga časa kada se objavi pa smo to izdanje priredili i tiskali u VDG-u u tehnički pojednostavljenoj formi i vrlo ograničenoj nakladi, dostupnoj tek manjemu broju zainteresiranih istraživača i publicista. Taj će biografski leksikon vrlo skoro pretrpjeti bitne izmjene i dopune te tako revidiran, nadam se, za godinu-dvije u novoj formi biti dan na uvid široj javnosti. Projekt “Nijemci, Austrijanci i Hrvati”, zamišljen u dva dijela, nastavljam ovim radom (koji formalno nosi oznaku prvog dijela projekta) s podnaslovom “Prilozi za povijest njemačko-austrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini”. Žanrovski eklektičan, zasigurno neće moći odgovoriti mno7
gim izazovima koji se postavljaju pred historiografske radove, ali može donekle pomoći u kontekstualizaciji povijesti njemačko--austrijske nacionalne manjine, osobito političkih, gospodarskih, kulturnih i drugih utjecaja koji su je oblikovali, ali i ukazati na neke stereotipe, predrasude i manire koji su uvjetovali, ili još uvijek uvjetuju njezino izvrtanje, podcjenjivanje, prenaglašavanje ili prešućivanje. Povijest njemačko-austrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nemoguće je sagledati i razumjeti izvan konteksta povijesnoga slijeda odnosa Germana i Slavena, odnosno interakcije i međusobnih utjecaja Nijemaca, Austrijanaca, njemački govorećih Židova i Hrvata, ali i drugih naroda još od srednjega vijeka, reducirajući je tek na povijest Podunavskih Švaba ili na njezinu sudbinu nakon Prvoga, a osobito tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata. Jednako tako, njezinoga poznavanja i razumijevanja ne može biti ni izvan konteksta Podunavlja, osobito srednjega, a posebice prostora bivše Jugoslavije. Zato ovaj rad podcrtava i te poveznice, najmanje u onoj mjeri u kojoj je to nužno da bi se shvatili procesi nastajanja, razvoja, života, devastacije i revitalizacije njemačko-austrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u vremenima dok se nije mogla promatrati samo i isključivo unutar tih administrativnih ili državno-političkih granica. U tome smislu želio bih ovim svojim doprinosom dati poticaj da se novim radovima takav pristup dalje osnaži te prema stručnim prosudbama, ali i kulturno-prosvjetnim potrebama njemačko-austrijske nacionalne manjine, dogradi i korigira. Ovaj rad sadrži i onaj dio suvremene povijesti njemačko-austrijske nacionalne manjine u kojemu sam i osobno sudjelovao od 1990. godine i koji simbolički ovdje zaključujem s 2003. godinom. Baš zato što se radi o subjektivnoj slici vremena u toj će dionici ovaj rad zasigurno trebati objektivniju valorizaciju i nadogradnju. Možda već u prigodi 20. obljetnice Njemačke narodnosne zajednice – Zemaljske udruge Podunavskih Švaba u Hrvatskoj. Eto još jednoga izazova. Koristim ovu prigodu istaknuti svoju posebnu zahvalnost recenzentima, prof. dr. sc. Miri Kolar Dimitrijević i mr. sc. Zdravku Lučiću. Zahvaljujući njihovim primjedbama i sugestijama ovaj je rad opsežniji, detaljniji i bolje oprem ljen znanstvenim aparatom nego što je isprva bilo zamišljeno. Zahvaljujem također i prijateljima iz Njemačke narodnosne zajednice – Zemaljske udruge Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, prije svega Renati Trischler i Nikoli Maku na razumijevanju, dobroj volji i pomoći. Zahvalnost pripada i Ivanu Pandžiću, izdavaču koji je, nakon niza po mnogo čemu iznimno vrijednih izdanja svoje izdavačke kuće Synopsis, prepoznao značenje i jedne ovakve knjige. Naravno, zahvalnost dugujem Savjetu za nacionalne manjine RH i sponzorima koji su olakšali da ova knjiga bude predstavljena zainteresiranoj javnosti. Svima njima od srca hvala na povjerenju i potpori. U Velikoj Gorici, 15. prosinca 2008. godine
8
Goran Beus Richembergh
| Uvod |
Povijesne veze Hrvata i Nijemaca, a poslije i Austrijanaca, traju praktički od vremena u kojemu su Slaveni i Germani zaposjeli susjedna područja u Europi, a svakako od doseljenja Hrvata u svoju današnju postojbinu pa do naših dana. Značajnije kulturne i političke veze možemo pratiti još od sredine IX. stoljeća, da bi se intenzivirale u kasnome srednjem vijeku, a osobito razvile uslijed osmanlijskih osvajanja Balkana i ulaska Hrvatske u personalnu uniju s H absburgovcima u XVI. stoljeću. Dolazak H absburgovaca na hrvatsko prijestolje 1527. godine svakako je prva prijelomna točka u uspostavljanju sustavnih i tijesnih hrvatsko-njemačkih veza, koje intenzivno traju sve do Prvoga svjetskog rata. Organizirana njemačka kolonizacija Podunavlja, koja je započela u XVIII. stoljeću, je druga prijelomna točka, nakon koje se formulirala većina identifikacijskih elemenata sve brojnije njemačko-austrijske narodnosne skupine u svim podunavskim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj. Priroda i sadržaj tih odnosa isprva su bili uglavnom uvjetovani političko-sigurnosnim razlozima, koji su Hrvatsku, a poslije i Slavoniju, ugrožene osmanlijskim osvajanjima, prodajom Dalmacije i mletačkim grabežom, naveli da se u strahu za vlastiti opstanak tješnje vežu uz moćne austrijske vladare, pripadnike najveće europske vladarske kuće. Poslije se karakter tih odnosa mijenjao, ovisno o povijesnim prilikama. Čelični habsburški zagrljaj u nekim je povijes nim dionicama bio toliko omražen da su 1670. godine hrvatski velikaši (a još prije njih, 1573. godine, i kmetovi) bili spremni priznati čak i osmanlijsku vlast, samo da se otrgnu habsburškoj hidri, koja nikad nije osobito marila za njihove povijesne pravice i žudnju za ponovnim osamostaljenjem. U drugima je pak bio poželjniji od nezasitne potrebe Ugarske da ovlada istočnim Jadranom i mađarizira Hrvate. Naivno vjerujući da će se Carstvo reformirati u zajednicu u kojoj bi i oni mogli biti ravnopravni, praktički su ga, pomažući Austriji, spasili 1848. godine, no kada se to nije dogodilo morali su se zadovoljiti nagodbama iz 1867. i 1868. godine, sretni što su, za razliku od svih drugih Slavena u Monarhiji, ipak nešto dobili. Žudeći za državnom i nacionalnom zajednicom koju bi, kao slobodan narod, stvorili s ostalim južnim Slavenima, konačno su umakli Austriji i Mađarskoj 1918. godine, raskidajući s njima državnopravne odnose, ali su se ubrzo i u novoj, jugoslavenskoj zajednici, gorko razočarali. Svojevrsna prilika za ostvarenje povijesnoga projekta hrvatske samostalnosti, koja se opet ukazala raspadom Kraljevine Jugoslavije, propala je zbog same prirode neuspjeloga ustaškog eksperimenta, koji se uspio održati tek četiri godine samo zahvaljujući kvislinškoj odanosti nacističkim protektorima. Nova prilika bio je projekt antifašizma i federalizma. S tih su pozicija Hrvati gotovo pet desetljeća izgrađivali društvene uvjete za konačno osamostaljenje 1991. godine. I to nakon historijskoga 9
| 10 | Goran Beus Richembergh NIJEMCI, AUSTRIJANCI I HRVATI I.
kraha socijalizma, pada “željezne zavjese”, suočeni s velikosrpskom agresijom i borbom za fizički opstanak te uz obilnu pomoć i razumijevanje Njemačke i Austrije kao i ostalih prijateljskih zemalja. Ispod političke razine na kojoj su Nijemci i Austrijanci, kao vladari, političari i vojnici, kroz četiri stoljeća u Hrvatskoj djelovali kao hegemoni odvijali su se kompleksni društveni razvojni procesi u kojima su, između ostalih, neki drugi Nijemci i Austrijanci i njihovi pohrvaćeni potomci dali velik doprinos da se Hrvatska, opustošena ratovima i okovana vojnom granicom, osluškujući europska zbivanja, relativno brzo razvije i identificira kao zemlja srednjoeuropskoga kruga. Kulturna, umjetnička, znanstvena, obrazovna, crkvena, gospodarska, socijalna, pa i sportska povijest Hrvatske i Hrvata obogaćena je doprinosom velikoga broja hrvatskih domoljuba i naprednjaka koji su potekli iz svih etničkih zajednica koje su živjele i danas žive s Hrvatima. Posve razumljivo, zbog svoje brojnosti, kulturnih i političkih veza s maticom, gospodarske snage stečene marljivim i predanim radom više generacija te zbog kulturne i vjerske bliskosti s većinskim narodom, u tome su procesu posebno snažno sudjelovali Nijemci i Austrijanci, koji su Hrvatsku prihvatili kao svoju novu domovinu u kojoj žele živjeti i koju žele razvijati. Oni i njihovi uglavnom pohrvaćeni potomci ostavili su neizbrisiv trag koji je bitno utjecao na smjerove i procese društvenoga raz vitka. Od Ivana III. Ungnada, koji je u svojoj hrvatskoj protestantskoj tiskari u Urachu dao tiskati hrvatski prijevod Novoga zavjeta, Pavla R ittera Vitezo vića, koji je svojim prosvjetiteljskim radom prethodio Gaju i njegovim ilircima, Franje Kuhača, koji je utemeljio hrvatsku muzikologiju i spasio od zaborava tisuće hrvatskih narodnih napjeva, Josipa Jurja Strossmayera, koji je, kao najveći mecena u hrvatskoj povijesti, omogućio utemeljenje svih važnijih hrvatskih nacionalnih institucija, Svetozara R ittiga, koji je pridonio da se očuva i vrednuje glagoljaška tradicija, pa do stotina drugih, koji su svojim otkrićima, inovacijama, djelima, praktičnim znanjem i pedagoškim radom potakli ili ostvarili razvitak kulture, umjetnosti, arhitekture, znanosti, narodnoga zdravlja, gospodarstva, građanskih i političkih institucija, civilnoga društva, sporta i mnogih drugih područja. Njihov je stalan doprinos gotovo posve prekinut sudbinom koju je njemačka nacionalna manjina doživjela potkraj i nakon Drugoga svjetskog rata. Ispaštajući kolektivnu krivnju zbog zlodjela koje su Hrvatima, Srbima, Židovima, ali i svima ostalima nanijeli nacisti, Folksdojčeri su kažnjeni smaknućima, logorima, konfiskacijom imovine, šikaniranjem, protjerivanjem, nasilnim odnarođivanjem, asimilacijom i, naposljetku, prešućivanjem. U tome Jugoslavija i Hrvatska nisu bile nikakav izuzetak. Nijemci nisu ništa bolje prošli ni u jednoj socijalističkoj zemlji u Europi.1 Milijuni Folksdojčera i onih koji
1 Njemačka nacionalna manjina u zemljama zapadne i sjeverne Europe, prije svega u Francuskoj, Belgiji, Luksemburgu, Nizozemskoj i Danskoj trpjela je poslijeratnih godina stigmu pripadnosti poraženomu narodu, ali nisu zabilježeni slučajevi njihova organiziranog progona ili zlostavljanja.
| 11 | su nosili njemačka prezimena, a da se već odavno nisu Nijemcima ni osjećali ni izjašnjavali, sličnu su sudbinu doživjeli i u poslijeratnom SSSR-u, Poljskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj i Rumunjskoj, u kojima su nasilno zbrisani ili svedeni na marginalne etničke skupine koje pod teretom kolektivne krivnje nisu smjele ni tražiti, a kamoli dobiti prava nacionalne manjine. Poslijeratna jugoslavenska historiografija, a s njome i hrvatska, Nijemce je prikazivala, iz ideoloških razloga i pod političkim diktatom, uglavnom kao remetilački faktor povijesti južnoslavenskih naroda, kao hegemone koji su svojim prodorom na Istok (Drang nach Osten) širili vlastiti životni prostor (Lebensraum) na štetu svojih susjeda te kao začetnike i provoditelje zločinačkih koncepata čiji je osnovni cilj bio gospodarska, kulturna i politička supremacija, koju je socijalistička revolucija konačno dokinula. U tome se pothvatu i od historiografije očekivalo da dade svoj doprinos, i to svim raspoloživim sredstvima. 2 Nakon fizičkoga uništenja i progona najjače je sredstvo bilo falsificiranje povijesti i prešućivanje svega onog što bi tu zajedničku povijesnu sudbinu višestoljetnoga suživota moglo ocrtati i u pozitivnim kategorijama i u drugačijemu svjetlu. Zato se u slučaju stradanja njemačke manjine s pravom može govoriti o zločinu s obilježjima genocida i kulturocida. Nacistički zločinački pokret iskorišten je kao alibi da se, novim interpretacijama zajedničke povijesti, kazne, pored njegovih protagonista, ne samo oni koji u njemu nisu sudjelovali, ali su bili njegovi suvremenici, nego i oni koji su živjeli i djelovali davno prije njega. Bilo je, istina, i drugačijih, ali ipak sporadičnih i bezuspješnih, odnosno ignoriranih pokušaja da se o povijesti njemačko-austrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj (i Jugoslaviji) progovori i na drugačiji, neideologiziran i objektivan način. No takvi su se pokušaji intenzivirali i pronašli adekvatnu recepciju tek potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme demokratizacije i pluralizacije političkoga života, kada su na vidjelo počele izlaziti i mnoge druge, namjerno prešućivane teme i događaji iz hrvatske povijesti čija je objektivizacija pridonijela jačanju društvene svijesti o mračnim stranama komunističke prošlosti, katkad i uz cijenu radikalne, nanovo ideološki ostrašćene reinterpretacije. Danas to pitanje u Hrvatskoj više nije tabu-tema i Hrvatska zbog njega nema ozbiljnije hipoteke u odnosima s iseljenim Folksdojčerima, a pogotovo u odnosima s Njemačkom i Austrijom. 3 2 Neki suvremeni srpski historiografi i publicisti, nažalost, i dalje ustraju na tim ili sličnim tezama. Vidi: V. Geiger: O najnovijem srbijanskom viđenju povijesti i sudbine Nijemaca (Folksdojčera) u bivšoj Jugoslaviji, Časopis za suvremenu povijest, god. 27, br. 2, Zagreb, 1995. i još: V. Geiger: Tko je kriv za genocid nad Podunavskim Nijemcima? Ili o najnovijem srbijanskom prikazu sudbine Folksdojčera u Titovoj Jugoslaviji, Časopis za suvremenu povijest, god. 29, br. 2, Zagreb, 1997. 3 Nažalost, to nije slučaj kada se govori o sudbini sudetskih Nijemaca u Češkoj, čije posljedice i danas ozbiljno opterećuju češko-njemačke službene odnose. I odnosi između Slovenije i Austrije opterećeni su pitanjem slovenskoga nepriznavanja vlastite odgovornosti za sudbinu tzv. staroaustrijske nacionalne manjine, koja se ni danas ne ubraja među priznate nacionalne manjine u Sloveniji. Odnosi između Njemačke i Poljske također se odvijaju zasjenjeni kako tragičnim posljedicama nacističke okupacije, tako i povijesnom sudbinom njemačke nacionalne manjine nakon oslobođenja.
| 12 | Goran Beus Richembergh NIJEMCI, AUSTRIJANCI I HRVATI I.
Recentna historiografska i kulturološka istraživanja pridonose rasvjetljavanju stvarne društvene i političke uloge njemačko-austrijske manjine u hrvatskoj povijesti. Ipak je očito da na tome planu ima još iznimno mnogo neobrađenih tema i neistraženih događaja, čije bi daljnje istraživanje moglo pomoći da se u skorije vrijeme pristupi izradi sveobuhvatnije historiografske sinteze prošlosti njemačko-austrijske manjine u Hrvatskoj. Ova je studija tek prilog strukturiranju jedne od mogućih takvih sinteza. Zasebna razdoblja za proučavanje njemačko/austrijsko-hrvatskih društvenih veza, a onda u tome kontekstu i povijesti njemačko-austrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj, kako ih postavlja ova studija, počinju razdobljem prvih doticaja od naseljavanja Hrvata pa do kraja srednjega vijeka, koji koincidira s dolaskom H absburga na hrvatsko prijestolje. Od toga vremena pa otprilike do početka hrvatskoga narodnog preporoda teče drugo razdoblje u kojemu se prate dva procesa – razvoj Vojne krajine i organizirana kolonizacija oslobođenoga srednjeg Podunavlja. Doba hrvatskoga (ilirskoga) narodnog preporoda i godine do nagodbi (1867./8.) zaslužuje posebnu pozornost kao vrijeme nacionalnoga samoosvješćivanja većinskoga naroda. Razdoblje od nagodbi do Prvoga svjetskog rata doba je stvaranja modernoga hrvatskoga građanskog društva u kojemu su i mnogi Nijemci dali svoj važan doprinos. Razdoblje između dva svjetska rata posebna je dionica unutar koje se oblikuje identitet njemačke nacionalne manjine u novostvorenoj državi kroz razvoj važnih nacionalnih institucija vezanih uz Kulturbund. Vrijeme Drugoga svjetskog rata zauzima posebno mjesto zbog pogubnoga utjecaja Trećega Reicha na politiku i sudbinu njemačke nacionalne manjine, a poraće je razdoblje zle kobi koja je zadesila njemačku nacionalnu manjinu. I naposljetku, vrijeme od raspada SFR Jugoslavije do danas doba je revitalizacije ostatka ostataka njemačko-austrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj u kojoj malobrojna preživjela njemačko-austrijska manjina doživljava svoje ponovno priznanje, ali u posve izmijenjenim okolnostima. Ova studija posve razumljivo težište stavlja na elemente povijesti njemačko-austrijske nacionalne zajednice u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (i srednjem Podunavlju), a ne na ukupne i kompleksne društvene veze Nijemaca, Austrijanaca i Hrvata, koje su ovdje tek kontekstualni okvir (s izuzetkom političke i vojne povijesti koja je ovdje i mnogo više od toga). Za drugačije strukturiran rad bilo bi nužno prirediti pregled tih utjecaja izvan prostora djelovanja samih Nijemaca i Austrijanaca (i njemački govorećih Židova) u Hrvatskoj, odnosno revalorizirati postojeća ili potaknuti nova istraživanja s područja graditeljstva i arhitekture, etnologije, književnosti, likovne i glazbene umjetnosti, crkvene povijesti, filozofije, medicine, kemije, biologije, tehnike i tehnologije i mnogih drugih područja.
1.
| O Nijemcima i Austrijancima |
1.1. Nijemci i Austrijanci
Nijemci su indoeuropski narod čija se povijest u Europi bilježi i prati još od antičkoga doba. Germanska plemena, kao jedan od barbarskih naroda, doseljavaju se s područja južne Skandinavije i pribaltičkoga pojasa na sjeverne granice Rimskoga Carstva u I. stoljeću stare ere, ozbiljno ugrožavajući sigurnost rimskoga gospodstva u srednjoj Europi. Ona se u to vrijeme dijele u tri skupine: Istveone, Ingveone i Herminone. Rimljani ih pokušavaju potisnuti ili pokoriti, osobito u doba Cezara, koji je s njima ratovao u Germaniji, te u Augu stovo vrijeme.4 Velika seoba naroda osnažuje barbarske provale od III. stoljeća i slabi Rimsko Carstvo, koje je u vrijeme cara Dioklecijana podijeljeno na četiri upravno-vojne, a zapravo interesne sfere, odnosno prefekture: Italiju, Galiju, Istok i Ilirik, od kojih poslije nastaje Zapadno (Rim) i Istočno (Bizant) Rimsko Carstvo. Među Germanima svojom su se ratničkom prirodom i osvajačkim pohodima posebno isticali Istočni i Zapadni Goti (Ostrogoti i Vizigoti), koji su prelazili granice Rimskoga Carstva rušeći rimske gradove od Hispanije na zapadu do Trakije na istoku, naseljavajući se na tim područjima te zahtijevajući jednakopravnost i gospodstvo nad zemljom. Da bi smanjili pritisak barbarskih, osobito germanskih plemena rimski carevi dodjeljuju njihovim vođama prava gospodarenja pojedinim pokrajinama u zamjenu za mir, ali se oni nerijetko odmeću i ponovno nastupaju protiv svojih rimskih saveznika. 5 Vizigotski kralj A larik 410. godine opljačkao je i sam Rim, a germanski vođe, od kojih mnogi imaju čast patricija, već sredinom V. stoljeća praktično kontroliraju Zapadno Rimsko Carstvo i na carsko prijestolje postavljaju svoje pouzdanike. U tome je osobito vješt bio vizigotski kralj Teodorik II., koji to čini dva4 Germanski knez Arminije, tada dvadesetpetogodišnjak na čelu združenih germanskih plemena, ujesen 9. godine n. e. u velikoj bitki u Teutoburškoj (Teutonskoj) šumi do nogu je potukao čak tri rimske legije potpomognute konjicom (oko 20 tisuća vojnika). Ta je pobjeda vrlo negativno odjeknula u Rimu, gdje je po predaji car August na vijest o porazu vojske i samoga prokonzula Publija Kvintilija Vara očajan zavapio: “Vare, Vare, vrati mi moje legije”, označavajući početak kraja rimske dominacije u središnjoj Europi. Od toga se događaja službeno prati povijest njemačkoga naroda. 5 Jedan od poznatijih germanskih vođa, rimskih federata (podaničkih namjesnika) u Galiji početkom V. stoljeća bio je i Gundahar – Gunther, burgundski kralj i junak Sage o Nibelunzima, nastale oko 1200. godine.
Motiv iz Sage o Nibelunzima: Gundahar naređuje Haganu da odbaci plijen
13
| 14 | Goran Beus Richembergh NIJEMCI, AUSTRIJANCI I HRVATI I.
Karlo Veliki s krunom njemačko-rimskoga cara na slici Albrechta Dürera
Pečat Ludwiga II. Njemačkog
put, te vrlo moćan vojskovođa R acimer (po ocu Svev, a po majci Vizigot), koji je kao vojni gospodar Zapadnoga Rimskog Carstva nosio i titulu magister militum. Vizigot Odoakar 476. godine svrgava cara Romula Augustula, čime je zapravo propalo Zapadno Rimsko Carstvo.6 Ostrogotski kralj i vizigotski regent Teodorik Veliki7 488. godine prešao je Alpe, porazio Odoakara te osvojio sjevernu Italiju i sjevernu jadransku obalu. Kroz nekoliko stoljeća germanska plemena pokoravaju druge barbarske narode i gospodare većim dijelom Europe, formirajući veliku franačku državu koja seže od Pirineja do Dunava, a njihov vođa K arlo Veliki prima kršćanstvo i 800. godine u Rimu se kruni za cara Svetoga Rimskog Carstva. Franačka (karolinška) država u to je vrijeme na vrhuncu, teritorijalno je podijeljena na marke (pokrajine) i markgrofovije (pogranične grofovije), a obuhvaća i znatan dio današnjih hrvatskih područja, odnosno područja do Mohača i Fruške gore. Riječ Deutsch (njemački) prvi se put spominje u latinskom obliku riječi theodiscus 786. godine (poslije derivirana u thiutisce ili theudisk), označavajući isprva jezik kojim su se služili Istočni Franci, a koji je kroz stoljeća postao osnovni razlikovni element identiteta, nacionalno ime čitavoga naroda koji se služio tim jezikom te nazivom zemlje u kojoj su živjeli. Nakon K arlove smrti (814. godine) njegovi unuci Verdunskim ugovorom (843. godine) franačko carstvo dijele na Zapadno (područje današnje Francuske), Srednje (područja od Frizije do Papinske Države) i Istočno (područja današnje srednje Europe). Tom se podjelom utvrdila i više-manje stalna zapadna granica buduće Njemačke (uz međusobne prijepore Francuza i Nijemaca oko područja Alsaca i Lorraine), dok su se istočne granice mijenjale sve do XX. stoljeća. Istočnim Franačkim Carstvom, u kojemu žive njemačka plemena od Alemana na zapadu, Bajuvara i Švaba na jugu te Sasa na sjeveru, vlada pr vi svenjemački vladar Ludvig II. Njemački. Stoljeće nakon njega (962.) njemački kralj Oto I. postaje car Svetoga Rimskog Carstva. U to su vrijeme najjače južne njemačke vojvodine Bavarska i Karantanija, kojom su Nijemci lako ovladali germanizirajući karantansku vlastelu te vezujući slavenske vojvode vazalskim odnosom. No Carstvo slabi pa njegove sastavnice (kraljevine, vojvodstva, kneževine i grofovije) tijekom srednjega vijeka ostvaruju sve veću razinu samostalnosti. Sveto Rimsko Carstvo zapravo je bilo vrlo labava zajednica njemačkih država i država pod njemačkim gospodstvom, pa se stoljećima nazivalo Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti, odnosno Sveto Njemačko-Rimsko Carstvo. Carska čast nije bila nasljedna, nego izborna, a pravo sudjelovanja
Kruna njemačko-rimskoga cara
O ulozi germanskih vođa u događajima sredinom V. stoljeća više u: V. Posavec: Dalmacija u vrijeme Marcelina i Julija Nepota, Split, 2007. 7 Teodorik Veliki (454. – 526.) bio je ostrogotski kralj, vizigotski regent i vladar Italije. Svojim je osvajanjima obuhvatio i tadašnji Singidunum (današnji Beograd). Kao konzul istočnorimskoga cara Zenona ratovao je protiv Odoakara kojega je ubio 493. godine nakon osvajanja Ravene. Jedan je od junaka Nibelunga. 6
Sažetak
Iako su Nijemci i Austrijanci danas malobrojna nacionalna zajednica u Hr vatskoj jer ih čini tek nešto više od 3 tisuće deklariranih pripadnika (zajedno), činjenica da imaju čak 6 svojih organizacija, koje su nastale od 1990. do 2004. godine, kazuje o visokoj razini aktiviteta na revitalizaciji njihova nacionalno-manjinskoga života. Osnovni preduvjet da bi do toga uopće moglo doći bila je uspostava višestranačja i parlamentarne demokracije 1990. godine, a s njom i osamostaljenje Republike Hrvatske. Ustavom iz 1990. i Ustavnim zakonom o ljudskim pravima i pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina iz 1992. godine Republika Hrvatska uspostavila je potpuno nov pravni okvir za djelovanje nacionalnih manjina. Do tada proskribirana njemačko-austrijska na cionalna manjina, nakon punih 45 godina diskontinuiteta u radu svojih organi zacija i institucija, ponovno je dobila priliku da sastavi preostale krhotine svoga kulturno-povijesnog identiteta i da ponovno pokuša uspostaviti unutarmanjin ski, prije svega društveni, kulturni i prosvjetni život. Ključni elementi identiteta, kao što su jezik, tradicija i narodni običaji go tovo da su bili posve iščezli među Nijemcima, Austrijancima i njihovim potom cima u Hrvatskoj. Njemački jezik bio je potisnut iz obitelji, javne upotrebe i školstva; više nije postojalo ni jedno jedino naselje u kojemu su Nijemci činili brojčano ozbiljniju etničku skupinu sposobnu da očuva kulturni identitet, a ge neracije pripadnika nacionalne manjine rođene nakon Drugoga svjetskog rata bile su u potpunosti uskraćene za poznavanje vlastite kulture, tradicije i povije sti. Štoviše, društveno okruženje u kojemu su stasali bilo je desetljećima izrazito antinjemačko, a društveni i povijesni doprinos Nijemaca i Austrijanaca razvoju Hrvatske bio je prešućivan ili smještan isključivo u kontekst hegemonističke politike Austrije i Njemačke prema Hrvatskoj, Hrvatima, Južnim Slavenima i općenito prema europskome Istoku. Ili još radikalnije: cjelokupan povijesni doprinos Nijemaca poništen je i zamračen nacističkom politikom od 1933. do 1945. godine – 13 stoljeća kulturnih, političkih, znanstvenih i drugih veza bilo je posve zasjenjeno s 13 godina najbolnijega dijela njemačke povijesti. Za pripadnike njemačko-austrijske manjine najteže je svakako bilo to što se desetljećima prešućivala povijesna istina o stradanju njemačke nacionalne ma njine nakon Drugoga svjetskog rata. Oni Nijemci koji su likvidirani i umrli kao ratni zarobljenici ili civilni zatočenici logora te oni koji su svojevoljno ili pod pritiskom napustili Hrvatsku, odnosno Jugoslaviju, smatrani su bez iznimke krivcima za vlastitu sudbinu, bez prava na povratak, a oni koji su ostali, uglav nom su morali skrivati obilježja svoga nacionalnog identiteta, stalno i uvijek iznova prisiljeni dokazivati svoju lojalnost društvu u kojemu su rođeni i žive. Političke, vojne, kulturne, znanstvene, gospodarske i ostale društvene veze između Nijemaca i Austrijanaca, s jedne strane, i Hrvata, s druge strane, 253
| 254 | iznimno su vrijedne i bogate, a možemo ih pratiti još iz vremena prvih doticaja Germana i novodoseljenih Slavena, odnosno Hrvata na Balkanu. Tijekom srednjega vijeka te su veze bile vrlo snažne na području Istre, koja je bila dio karolinške države i poslije Njemačkoga Carstva, odnosno Istočne marke. I na području Središnje Hrvatske doticaji Hrvata i Nijemaca datiraju u srednji vijek, kada se u Hrvatsku naseljavaju prvi njemački velikaši ili u njoj djeluju njemački vojni plaćenici, trgovci, zabavljači, liječnici, majstori i rudari. Veze jačaju u vrijeme slabljenja Ugarskoga Kraljevstva i gospodstva njemačkih velikaških obitelji, među kojima najznačajnije mjesto zauzima obitelj grofova Celjskih. Osobito u vrijeme kada na granice hrvatskih krajeva stižu Osman lije i kada hrvatsko plemstvo traži pomoć i zaštitu austrijskih H absburga. Od 1527. pa sve do 1918. godine hrvatske su zemlje bile u sastavu Habsburške Mo narhije odnosno Austro-Ugarske, i to podijeljene kao dio Ugarske (Hrvatska i Slavonija) ili Austrije (Vojna krajina te Istra i Dalmacija nakon pada Mletačke Republike). I ostali krajevi u kojima živi hrvatsko pučanstvo (od Karlovačkoga mira Vojvodina, od pada Napoleonova carstva Boka kotorska, a od 1878. go dine i Bosna i Hercegovina) potpali su pod habsburšku vlast. Tako su sve hr vatske zemlje i naseobine u Europi (što uključuje i one gradišćanskih Hrvata u Austriji i Ugarskoj te Hrvata u Slovačkoj i Rumunjskoj), većina njih nekoliko stoljeća, a sve od 1878. do 1918. godine (s jedinim izuzetkom Janjevaca na Ko sovu i moliških Hrvata u Italiji) bile u istoj državnoj zajednici. Nju su Hrvati di jelili s austrijskim i ostalim Nijemcima (naravno, i ostalim narodima) koji su se među Hrvate doseljavali od srednjega vijeka. To povijesno iskustvo iznimno je bogato i kompleksno, a zahvaljujući njemu Hrvatska se, kao matica hrvatskoga naroda, oblikovala i razvila kao zemlja srednjoeuropskoga kruga. Snažnim poveznicama Hrvata i Nijemaca te Austrijanaca izravno su prido nijeli i njemački doseljenici, osobito kolonisti koji su organizirano naselili sred nje Podunavlje od XVII. do XIX. stoljeća, stvarajući novu i po mnogočemu spe cifičnu etničku zajednicu Podunavskih Švaba. Tijekom više stoljeća njemačka je nacionalna zajednica u Hrvatskoj do Drugoga svjetskog rata narasla na gotovo 200 tisuća pripadnika, a njezin utjecaj na društveni, politički, gospodarski, cr kveni, vojni, a osobito kulturni i znanstveni razvoj Hrvatske bio je iznimno snažan. Među najvažnijim hrvatskim velikanima na stotine je onih koji su bili njemačkih ili austrijskih korijena. Od Ivana III. Ungnada, koji je u svojoj hrvat skoj protestantskoj tiskari u Urachu dao tiskati hrvatski prijevod Novoga zavjeta, Pavla R ittera Vitezovića, koji je svojim prosvjetiteljskim radom otvorio put Ljudevitu Gaju i njegovim ilircima, Franje Kuhača (Franza X avera Kocha), koji je utemeljio hrvatsku muzikologiju i spasio od zaborava tisuće hrvat skih narodnih napjeva, Josipa Jurja Strossmayera, koji je, kao najveći mecena u hrvatskoj povijesti, omogućio utemeljenje svih važnijih hrvatskih nacionalnih institucija, zatim pripadnika nekoliko generacija obitelji Freudenreich, koji su ostavili snažan pečat u kulturnom razvoju Hrvatske, msgr. Svetozara R ittiga, koji je pridonio očuvanju i vrednovanju glagoljaške tradicije, A ntuna Bauera, jedne od najmarkantnijih figura hrvatske povijesti umjetnosti i muzeologije, pa
| 255 | do stotina drugih zaslužnika, koji su svojim neumornim djelovanjem i stvara njem, svojim otkrićima, inovacijama, djelima, praktičnim znanjem i pedagoš kim radom potakli ili ostvarili razvitak hrvatskoga društva. Među njima je bilo i mnoštvo onih koji su podrijetlom ili po jednome od roditelja potjecali iz dru gih etničkih skupina (osobito Židova Aškenaza, Hrvata, Srba, Mađara i Čeha), ali su se smatrali ili su smatrani pripadnicima austrijske ili njemačke nacije ili dionicima njemačko-austrijskoga kulturnog kruga, uglavnom zbog svojega dje lovanja na njemačkome jeziku ili zbog svoje pune afirmacije zemljama njemač koga govornog područja. Mnogo je i onih koji su se, iako su bili potomci rani jih njemačkih i austrijskih doseljenika, posve integrirali i smatrali pripadnicima drugih etničkih skupina, ali se zbog svojih korijena mogu smatrati nastavlja čima njemačko-austrijskoga doprinosa ukupnome razvoju hrvatskoga društva. Utjecaji etničkih zajednica u kojima se govori njemački bili su snažni i u dru gim zemljama bivše Jugoslavije (osobito u Sloveniji, Vojvodini i Bosni i Herce govini) u kojoj je do Drugoga svjetskog rata živjelo oko pola milijuna Nijemaca (i Austrijanaca), čineći najbrojniju, a po mnogo čemu i najnapredniju i najorga niziraniju nacionalnu manjinu. Ovim radom posebno se ističu i utjecaji Nijemaca i Austrijanaca na razvitak Bosne i Hercegovine u kojoj danas nema organizirane njemačko-austrijske na cionalne manjine. Njemački doseljenici, uglavnom obrtnički majstori i rudari u Bosni bili su poznati još u doba srednjovjekovnoga bosanskog kraljevstva koje je uz njihovu pomoć eksploatiralo različite rude, a osobito olovo, bakar i sre bro te ih izvozilo u druge europske zemlje. U kasnije doba osmanlijske uprave, osobito u vrijeme tanzimata sredinom XIX. stoljeća, bilježe se doseljavanja Ni jemaca i Austrijanaca, uglavnom liječnika, u Bosnu i Hercegovinu koji djeluju kao vojni i gradski liječnici. Također je važna uloga i nekolicine opata koji su 1869. godine pokraj Banje Luke osnovali čuveni trapistički samostan Maria Stern (Marija Zvijezda) koji je poslije sa svojim proizvodnim i obrađivačkim pogonima postao jedan od najvećih u Europi. Veći broj Nijemaca i Austrija naca u Bosnu i Hercegovinu stiže nakon austrougarske aneksije 1878. godine. Pored znatnoga broja vojnika i časnika, državnih službenika, industrijskih, gra đevinskih, poštanskih i željezničkih radnika i službenika, liječnika, arhitekata, profesora, inženjera i svećenika austrijske okupacijske vlasti naseljavaju i tisuće seljaka koji osnivaju svoje kolonije u srednjoj Bosni i Posavini. Dio naseljenika napušta Bosnu i Hercegovinu nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije, ali mnogi ostaju u Bosni i Hercegovini i tamo dočekuju Drugi svjetski rat. Drugim svjetskim ratom višestoljetni je doprinos Nijemaca i Austrijanaca razvoju društava i novih nacionalnih država u srednjem Podunavlju stavljen na ozbiljnu kušnju ili je gotovo posve anuliran. Treći Reich, koji je poveo do tada najkrvaviji osvajački rat u povijesti svijeta, zloupotrijebio je gotovo sve nje mačke manjinske zajednice u drugim zemljama, osobito na europskome Istoku i u srednjem Podunavlju, koristeći ih za ostvarenje svojih osvajačkih ciljeva i okupaciju drugih država. Novačili su ih u svoje vojne ili poluvojne postrojbe, tjerali na uključivanje u službene organizacije manjine i suradnju s okupacij
| 256 | skim vlastima, što su neki od njih zdušno prihvatili, sudjelujući i u zločinima. Posljedice su bile užasne. Gotovo svi etnički Nijemci morali su ponijeti namet nuti teret kolektivne krivnje, ispaštajući nacistička zlodjela. U strahu od jasno proklamirane osvete iz svojih višestoljetnih zavičaja nisu izbjegli samo oni koji su se s pravom mogli nadati kazni za počinjena zlodjela nego i mnoštvo ustra šenih civila, spašavajući gole živote. Pripadnici njemačkih nacionalnih skupina, koji su, unatoč svemu ostali živjeti u novostvorenim komunističkim državama doživjeli su strašnu sudbinu. Komunističke vlasti uvele su drakonske propise i okrutnu osvetu. Oduzeta im je gotovo sva imovina, oduzeta su im ljudska i ma njinska prava, stavljeni su izvan zakona, internirani u koncentracijske logore, likvidirani ili umoreni bolešću i glađu, protjerani ili silom natjerani na iseljava nje ili u najboljem slučaju prisiljeni na odricanje od svoje nacionalnosti, jezika i tradicije kako bi bili lakše i što brže odnarođeni i asimilirani. Od nešto više od pola milijuna Nijemaca, koliko ih je 1941. godine živjelo u Kraljevini Jugoslaviji, odnosno od gotovo 200 tisuća koliko ih je živjelo u tadaš njoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, već do 1953. godine njihov je broj smanjen za oko 88%, a u sljedeća tri desetljeća za ukupno oko 98%. Pljačka, genocid i kulturocid koji su provedeni nad pripadnicima njemačke nacionalne manjine bili su desetljećima prešućivani u jugoslavenskoj i hrvatskoj javnosti, osobito u historiografiji i publicistici koje su ih kolektivno optuživale za nacističke zločine i tvrdile da je njihovo stradanje logična i opravdana po sljedica nacističkih zlodjela te da su se odselili vlastitom voljom izbjegavajući zasluženu kaznu. Malobrojni preživjeli pripadnici njemačko-austrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj djelomičnu moralnu satisfakciju i priznanje svojega postojanja doži vjeli su tek uspostavom višestranačja i parlamentarne demokracije 1990. go dine, odnosno državnim osamostaljenjem Republike Hrvatske, kada im je pri znat status nacionalne manjine i omogućeno slobodno nacionalno organizira nje i udruživanje. Tijekom Domovinskoga rata okupirana su ili su najteže stradala i ona pod ručja u kojima su u većemu broju živjeli pripadnici njemačko-austrijske nacio nalne manjine – Zapadni Srijem, Baranja i Slavonija. No proces revitalizacije njemačko-austrijske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj, započet 1990. godine osnivanjem prve njihove organizacije sa sjedištem u Osijeku, a nastav ljen sljedećih godina osnivanjem još pet organizacija koje imaju sjedišta u Za grebu, Osijeku i Vukovaru, uspješno se odvija i pokazuje vrijedne rezultate na planu kulturno-prosvjetnoga rada, znanstveno-istraživačkih projekata, izda vaštva, suradnje s matičnim zemljama. Među udrugama Nijemaca i Austrija naca po mnogo čemu prednjači Njemačka narodnosna zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, osnovana 19. prosinca 1992. godine u Zagrebu čije je sjedište 1997. godine preseljeno u Osijek. Kontinuiranim ra dom i djelovanjem VDG postiže zapažene rezultate i okuplja oko 1500 redovi tih i pridruženih članova kao i prijatelja iz cijele Hrvatske. Intenzivno surađuje
| 257 | i s brojnim udrugama Podunavskih Švaba u drugim zemljama kao i s njihovim središnjim kulturnim institucijama u Njemačkoj i Austriji. Taj se napredak u njemačko-austrijskom nacionalno-manjinskom organi ziranju potvrdio i na uspješno provedenim izborima za vijeća i predstavnike manjinske samouprave u više hrvatskih općina, gradova i županija 2003. go dine, a osobito izborom Nikole M aka, izvornoga i legitimnoga predstavnika njemačke nacionalne manjine u Hrvatskome saboru 2003. godine, prvoga na kon pune 94 godine. Tim događajima iz 2003. godine završava i razdoblje koje obuhvaća ova studija. Bogata povijest njemačko/austrijsko-hrvatskih društvenih veza te zapostav ljena povijest njemačko-austrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj (a neznatno i u Bosni i Hercegovini) doživljavaju proteklih godina svoju sve objektivniju, ali još uvijek fragmentarnu revalorizaciju. Nakana ove studije poticaj je i poziv na sveobuhvatnija istraživanja koja bi mogla zasnovati cjelovitu sintezu povije sti njemačko-austrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Bilješka o autoru
Goran Beus Richembergh rođen je 1965. godine u Splitu gdje je završio sred nju školu (u zvanju suradnika u kulturno-znanstvenim ustanovama). Apsolvirao je studij politologije na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Dugo godina (od 1983.) djelovao je kao aktivist organizacija civilnoga društva te kao novinar, dopisnik i urednik različitih medija u Hrvatskoj i inozemstvu. Bio je prvi predsjednik Savjeta za razvoj civilnoga društva Vlade RH (2002. – 2003.), jedan od autora i glavni redaktor Nacionalnoga programa djelovanja za mlade (2002.), član Upravnoga odbora Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva (2003. – 2007.). Radio je kao predsjednik Hrvatskoga ferijalnog i hostelskog saveza te kao regionalni razvojni koordinator i stručni konzultant mreže Hostelling Internati onal za područje središnje i istočne Europe i središnje Azije. Od 2005. do 2009. godine bio je zamjenik gradonačelnika Velike Gorice, a u studenome 2007. godine izabran je za zastupnika Hrvatske narodne stranke – Li beralnih demokrata u Hrvatskome saboru. U njemačko-austrijskim manjinskim udrugama aktivan je od 1990. godine. Suosnivač je i dugogodišnji aktivist Njemačke narodnosne zajednice – Zemaljske udruge Podunavskih Švaba u Hrvatskoj (Volksdeutsche Gemeinschaft – Lands mannschaft der Donauscwhwaben in Kroatien) (1992.) te jedan od pokretača i organizatora njezinih kulturno-znanstvenih projekata (Simpozij “Nijemci i Au strijanci u hrvatskom kulturnom krugu”, Godišnjak Njemačke narodnosne za jednice/VDG Jahrbuch), a bio je i glavni urednik njezina dvojezičnoga časopisa Njemačka riječ/Deutsches Wort. Autor je i/ili urednik više publicističkih radova, članaka, priopćenja i knjiga s područja omladinskoga turizma, omladinske politike i povijesti njemačko-au strijske nacionalne manjine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Objavio je bio grafski leksikon Nijemci, Austrijanci i Hrvati – Prilozi za povijest zajedničkih biografija (2003.), zbirke pjesama Kristalno oko (1991.) i Noćno putovanje (2000.), dječju slikovnicu Životinjska Olimpijada (2002.) te dramu Ulmska kutija (1995.).
317
Nakladnici SYNOPSIS d.o.o., Zagreb Bunićeva 22, Zagreb SYNOPSIS d.o.o., Sarajevo Kralja Tvrtka 9, Sarajevo Njemačka zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek Za nakladnike IVAN PANDŽIĆ ALEKSANDRIDA KOSIĆ ZORISLAV SCHÖNBERGER Urednik biblioteke IVAN LOVRENOVIĆ Recenzenti prof. dr. sc. Mira Kolar Dimitrijević mr. sc. Zdravko Lučić Prijelom i izrada indeksa JURICA PUHALOVIĆ Lektura MORANA KOVAČ Korektura IVANA KLOBUČAR SRBIĆ © GORAN BEUS RICHEMBERGH Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez pisanog dopuštenja autora i nakladnika. ISBN 978-953-7035-53-2 Zagreb - cjelina 978-953-7035-52-5 Zagreb - I. dio 978-9958-587-49-8 Sarajevo CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 747237. Tisak PRINTERA GRUPA d.o.o., Zagreb Tisak dovršen u studenom 2010.
Knjiga je tiskana uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske i Ministarstva kulture RH