0 FUKOU Veoma važan momenat čije će implikacije biti vidljive i na području znanja/moći/nauke, bio je momenat konstruisanja moderne države, koja do men javnog pretvara u sopstveni atribut. Zato Ha bermas ističe da "javno postaje u ovom užem smis lu sinonim za državu" (Habermas 1969: 28). lako je socijalno bilo konstruisano u domenu novog tipa javnosti, novog ekonomskog, proizvodnog i kultur nog sistema, javno postaje atribut koji se više ne odnosi na tradicionalne oblike reprezentacije, već na delovanje jednog (državnog) aparata sa mo nopolom na legitimnu upotrebu sile, moći i vlasti "prema kompetencijama koje su uređene zakonom. Vlast se pretvara u policiju; privatni ljudi koji su joj potčinjeni čine, kao adresati javne vlasti, publiku" (Habermas 1969:28; Veber 1998). U konstelaciji so cijalnih i političkih snaga, kada se jasno odvojilo ja vno i privatno, domen socijalnog nije jednostavno bio prepušten građanstvu privatnih pojedinaca, koji su objedinjeni novim utilitarnim standardima kulturnih vrednosti i kritičkim socijalnim identite tima koji ih čine publikom - socijalnom strukturom koja javno rezonuje. lako su mnogi, pa i Habermas, naslućivali relativnost autonomije socijalnog, naj bolja zapažanja o tome kako je, tek pod pretenzi jama državnog aparata javne vlasti da uspostavi kontrolu nad sferom socijalnog, bila moguća jedna nova diskurzivna socijalna praksa - nauka, a potom i sociologija i humanističke nauke - potiču od M. Fukoa. To je, čini se, njegovo trajno nasleđe. Na onim mestima u njegovom delu Nadzirati i kažnjavati (Fuko 1997), g d e na jedan neočekivan, neuobičajen i svakako plodotvoran i teorijski nov način tumači ideje Bentamovog panoptikon-a,
244
Fuko, zapravo, zalazi ne samo u ontološke domene socijalnog (arheologije socijalne ontologije mo derne epohe), već i u njegov epistemološki domen. Drugim rečima, kako je socijalno moglo da bude saznato i znano, i kako je uopšte, ta nova sfera, postala predmetom jedne nove diskurzivne prakse - humanističke nauke i kasnije sociologije. Takođe, valja ponoviti jedan od temeljnih Fukoovih stavo va, izrečen u Rečima i stvarima, da: "Epistemološko polje u kome se kreću humanističke nauke nije bilo unapred obeleženo: nikakva filozofija, nikakav politički ili moralni stav, nikakva empirijska nauka - bez obzira koja, nikakvo posmatranje čovekovog tela, nikakva analiza osećaja, imaginacije ili strasti nije nikada, u 17. i 18. veku, susrela nešto kao što je čovek; jer čovek nije postojao;... i humanističke nauke se nisu javile kada je, pod pritiskom nekog racionalizma, nekog nerešenog naučnog problema ili nekog praktičnog interesa, odlučeno da čovek.... pređe među naučne predmete - g d e još uvek nije sigurno da ga apsolutno možemo svrstati; one su nastale onog trenutka kada se čovek u zapadnoj kulturi konstituisao i kao ono što treba misliti i kao ono što treba saznati. Doduše, ne treba sumnjati da je svaka pojedina humanistička nauka nastala po vodom nekog problema... Svakako, biloje potrebno da industrijsko društvo pojedincima nametne nove norme, kako bi se u 19. veku..."(Fuko 1971:383-384) konstituisale i sociologija i antropologija i pedago gija i psihologija. Takođe, one su se pojavile kada se javila ozbiljna pretnja po novostvoreni postrevolucionarni poredak da će se ugroziti konstruisana društvena ravnoteža - jedan prosvetiteljski ideal kanalisan kroz revolucionarnu praksu i kasnije legitimisan konceptom racionalnog naučnog znanja.