SVJEDOČANSTVA sam čula svoje ime i poziv da se dignem i pođem na saslušanje. Žene oko mene povikale su svaka za se: “Vodite mene, ostavite nju, bolesna je”. Ali sve je bilo uzalud, jer se ponovila naredba da pođem u zapovjedništvo. Podigla sam i izašla iz prostorije. U mraku sam prepoznala Maria Mihalja koji me je ponovo odveo u njihovo zapovjedništvo. Tamo, u kući Vlatka – “Cara”, zatekla sam zapovjednika Maku Radića i sa njim krupnog ćelavog, crnog čovjeka u civilnom odijelu. Bio je čudnovato ćelav, drugačije od ostalih muškaraca. Po sredini glave imao je veoma malo kose. Tom srednjovječnom čovjeku Maka se obratio govoreći mu da sam ja ta riba, a meni je rekao: “Evo gospodina ministra, tvog spasioca, ukoliko budeš pametna... On zna tvoje roditelje i samo ako ti to hoćeš, oslobodit će i njih i tebe i onda idete u Ameriku”. Rekao mi je da sa gospodinom treba da popričam nasamo i naredio mi da se dignem. Digao se, a sa njim i “ministar” i odveli su me na sprat susjedne kuće, u onu istu sobu u kojoj sam bila ponižena. Ostavio nas je u sobi i vratio se u komandu. “Ministar” mi je rekao da sjednem u fotelju i da ne treba ničega da se plašim, da mi je prijatelj, da mi poznaje roditelje... Dok mi je to govorio, samoj sebi sam potvrdila da je to Vice Vukojević, poslanik u Saboru (parlamentu) Hrvatske koga sam u protekle tri godine veoma često viđala na Hrvatskoj televiziji. Nisam bila uplašena kao prije nekoliko sedmica u istoj sobi i pitala ga nije li on gospodin Vice Vukojević, sabornik u Hrvatskom Saboru. Odogovorio mi je da nije, već da je stričević Vukojevića i da radi kao ministar – savjetnik u Ministarstvu inozemnih poslova Republike Hrvatske u Zagrebu. Htjela sam mu reći da laže i da mi ne može sakriti pravi identitet, jer ga svako i po glasu i po liku može prepoznati kao Vice Vukojevića, člana Hrvatskog sabora, porijeklom iz Hercegovine, ali sam se suzdržala. Pitala sam Vukojevića, šta će biti sa mnom. Odgovorio mi je da ću i ja kroz nekoliko dana vani i da će me spojiti sa njima “Ako budeš dobra i ako ne
BEHAR 90-91
budeš pravila probleme sve će se dobro završiti” rekao mi je. Pitala sam ga šta znači “ako budem dobra”, a on mi je odgovorio: “Ako ne budeš plakala i ako budeš surađivala na kauču, što nisi pri isljeđivanju...” Nisam mogla da ne zaplačem i da mu kroz plač ne kažem da sam i zatočena i uz to još i nevina djevojka... Molila sam ga za milost kao katoličkog vjernika, kao starijeg čovjeka, no on me nije slušao. U međuvremenu se već bio skinuo i prišao mi da me otkopčava i skida. Bila
Napolju nije bilo bojovnika. Mario me je uveo u jednu kuću, ošamario me odmah dva puta i naredio da se skinem. Plačući sam ga molila da me ne dira, da ću mu platiti ako me poštedi. Govorila sam mu da sam nevina, a to ga je, čini mi se, još više razuzdalo, pa me je onda ošamario još nekoliko puta i sav crven u licu, bacio me na jednu spužvu, svukao me, psujući mi muslimanski rod i onda me grubo uzeo na silu. Silovao me pored gaćica, ne skidajući mi gaćice... Osjećala sam nakon 10 do
ŠIFRA: “SABORNIK”: Molila sam ga za milost kao katoličkog vjernika, kao starijeg čovjeka, no on me nije slušao. U međuvremenu se već bio skinuo i prišao mi da me otkopčava i skida. ... U sebi nisam ništa osjetila osim dahtanja na sebi, pa onda psovke i uvrede. Sjećam se, govorio je, dižući se sa mene: “Smrdiš muslimanko na islam”, pa me je tvoja smrad blokirala...” sam sva ukočena, skamenjena, obamrla i obnažena. U magnovenju sam vidjela oca i majku iza rešetaka. Otac je tada imao 54, a majka 49 godina... Plakala sam. Nisam imala snage da se branim, da vrištim... Zatočena u logoru, u kući u kojoj je i HVO zapovjednik sa svojim bojovnicima, na katu sa visokim hrvatskim uglednikom, bespomoćna, jadna, poražena, obeščašćena. Ležala sam gola na kauču i bila gotovo bez daha od mlohavog tijela Vice Vukojevića koji je dahtao na meni, nada mnom, pa onda nešto sam sebi mrmljao... Nisam osjećala nikakvu bol, samo nisam mogla disati, nisam imala daha pod težinom njegovog tijela. Bila sam kao žena nevina i nisam imala nikakvo lično seksualno iskustvo, ali sam znala šta je spolni akt. U sebi nisam ništa osjetila osim dahtanja na sebi, pa onda psovke i uvrede. Sjećam se, govorio je Vice Vukojević, dižući se sa mene: “Smrdiš muslimanko na islam”, pa me je tvoja smrad blokirala...” Nekoliko dana poslije, a za to vrijeme me nisu vodili ni na kakav posao, vrata sobe otključala je straža. Na vratima je ponovo bio Mario Mihalj. U sobi sam bila samo ja i tri starice, jer su ostale žene bile odvedene na prisilni rad. Naredio mi je da pođem ispred njega.
15 minuta veliku bol. Ležala sam plačući iznurena i krvava. On mi je zatim bacio neki prljav peškir da obrišem i sebe i spužvu. Kada sam to teškom mukom uradila, digao me grubo, izveo iz te kuće i vratio u zatvor. Stare žene su mi odmah prišle i pomogle mi. Oprale su me i umile, plačući zajedno sa mnom. Do kraja marta 1994. godine, do razmjene i oslobađanja, desetak puta me je silovao zapovjednik Marko Radić, “Maka”, a Mario Mihalj najmanje dvadesetak puta, uvijek mi govoreći “da me čuva od starih i debelih ustaša”, jer su se Maka i Vice Vukojević, kako kaže, bili dogovorili da insceniraju moju pogibiju od granate, od metka sa naše strane, da me zatim utope u Neretvi, da me ubiju i tako me se riješe. Kada sam oslobođena krajem marta 1994. godine, bila sam u petom mjesecu trudnoće. Izjavu sam dala sudskim organima u Mostaru. Moji su me prihvatili i na moju molbu i insistiranje, prihvatili su da odemo u Švedsku, gdje i sada živim sa roditeljima i djetetom i družim se sa brojnim logorašima iz Bosne i Hercegovine, moleći Boga da svakoga čovjeka ili kazni ili nagradi prema njegovom zlom ili dobrom djelu, prema zasluzi...
61