Novembar 1992: Hadži Hafiz Ismet ef. Spahić
Rječnik imamove samoće (Autor: Semezdin Mehmedinović)
"Ljude se može dijeliti na jake i na slabe, ali ne treba prekoravati slabe: postoje razlozi za to koji ih pravdaju. Nikada svojom rukom nisam zaklao kurbana, niti bih imao snage za to" 1) Nakon što mi je djevojčica otvorila vrata njegove kuće, zatičem ga - ruku zaposlenih oko šporeta — u svijetložutom puloveru, sa smiješkom; pokretom ruke mi pokazuje da sjednem. Gledam u red videokaseta uz televizor; i, prva radoznala misao mi je: ima li među njima, možda, neki film Jilmaza Gineja? I istog trenutka odustajem da ga to pitam. 2) Od granate pale pred Dairama poginulo je troje djece i unuče efendije Spahića, imama Begove džamije. Prije toga i žena njegova; kao da ju je Bog uzeo sebi da je zaštiti. Da ne gleda. Ovako mislim: nema velikih, ni malih, tragedija. Postoje tragedije. Neke se, možda, mogu riječima opisati. Postoji tragedija za koju je svako srce malo. Takva tragedija u srce ne može stati. 3) Ovog sam čovjeka prvi put vidio na televiziji: potreslo me je s kolikom snagom duha skuplja u sebi tugu; sada mi izgleda mlađi; dok prilazi stolu, spušta kutiju "porta", prinosi pepeljaru, nudi me cigaretama i kaže: "Nekada sam volio duhan, a onda sam prestao, i ne pušim više." On govori tiho. Ja kad govorim tiho, onda mi glas ohrapavi; to je zbog cigareta. Oprezno ga zagledam, tražim neki znak u kojem će se pokazati njegova snaga koja ga izdvaja. Razgovaramo; on kaže: "Ljude se može dijeliti na jake i na slabe; ali ne treba prekoravati slabe: postoje razlozi za to koji ih pravdaju: recimo, fizička konstitucija. I mnogo drugih razloga. Nikada svojom rukom nisam zaklao kurbana, niti bih imao snage za to. Eto."
http://www.plbih.org