ČIJANJE pERJA Sva slovačka domaćinstva uzgajala su i puno gusaka za meso i za perje. Tako je i danas. Najbolje su bile šopane guske, koje su silom hranjene i tovljene. Guščija mast se čuvala za lijek, tako se mnogi sjećaju da se protiv kašlja davalo vruće mlijeko sa žličicom guščje masti. I danas kao i prije u zimskim večerima domaćice organiziraju čijalo, a okupe se susjede koje vrijednim rukama čijaju perje, a razgovorom dodirnu svakoga mještanina ili mještanku, sa ponekom pikantnom novošću. To su ujedno i usmene novine žena koje često ne izlaze, pa im se, kako nekada tako i danas, pruža mogućnost razmjene vijesti od prošlog do sadašnjeg čijala. Čijano perje služi za jastuke, a danas prave i jorgane od perja. Na kraju čijala, koje traje više dana, žene si prirede pravu gozbu koja uz ostalo ne može proći i bez barem jedne pečene guske. MAJSKO dRVO Za razliku od Slovaka iz istočnog dijela Hrvatske, u Lipov-ljanima su se postavljala majska drva (ravne i visoke bukve) tako da je službeno majsko drvo postavljeno blizu crkve, a posebnost je ta što su djevojkama, u koje su bili zaljubljeni, majska drva postavljali mladići. Obično su to činili noću, da ih nitko ne čuje, da se djevojka kojoj je netko namijenio majsko drvo iznenadi. Na taj način su mladići iskazivali ljubav prema izabranicama svoga srca. Uz podizanje ili rušenje drveta nisu bile nikakve posebne ceremonije. SLOVACI OBRTNICI I MALI pOdUZETNICI NEKAd I dANAS Slovaci su se dobro snašli po dolasku u novu domovinu. Završavali su zanate te su u mjestu zauzeli značajno mjesto u društvenom životu. Bilo je dosta izučenih krojača, brijača, zidara, tesara, kolara, a posebno želim istaći djeda Hrmu (Hrmo) koji je izrađivao brda za tkalački stan, kao i ničanice, a živio je između Lipovljana i Piljenica. Njegove proizvode trebali su svi bez obzira na narodnost, a posebno žene koje su tkale, lanena i konopljena platna. Moram istaći i djeda Mokry koji je izrađivao drvene papuče (pantole) koje smo svi nosili po dvorištu, pogotovo zimi. Kožnate papuče izrađivao je djed Krajči, koji je uz rad bio i veoma šaljiv čovjek. Po pričanju starijih, obično se šalio tako da ne imenuje osobu o kojoj se radilo. Zapamtio sam jednu njegovu šaljivu zgodu, koju ću citirati: ‘‘Došla je jedna žena k meni i naruči kožnate papuče uz napomenu da će mi platiti kada proda tele, a ja sam pouzdano znao da joj krava još nije ni stelna’’. I takvima je djed Krajči ipak napravio kožnate papuče. Od zidara bio je poznatiji od drugih Vinko Hudec, koji je puno svojih naučnika, nakon šegrtovanja i odrade poslova kalfe, izučio u prave zidare. Na žalost, od kraja II. svjetskog rata je otkazao obrt i bavio se poljoprivredom. Mnogo je vrsnih obrtnika
91