«Naša je obitelj zadnja doselila iz Ukrajine i meni je tada bilo svega šest godina, ali se vrlo dobro sjećam kako nam je bilo teško i koliko smo bili siromašni kada smo došli. Među zadnjima sam koja se sjeća Lemkovščine i selidbe. Još uvijek znam ukrajinski, i to s narječjem iz Lemkovščine, pa se tako dopisujem s rodbinom. Imala sam i ukrajinsku narodnu nošnju koju sam dala nećakinji Ani Kopinić r. Mitrenjko iz Kutine. U kraju iz kojeg smo doselili gotovo da više nema Ukrajinaca. Davno su se raselili po čitavom svijetu, a najviše u Ameriku. Na poticaj ukrajinskih iseljenika iz Amerike u Lemkovščini se održavaju «Lemkivske vatre», veliko godišnje okupljanje i festival Ukrajinaca iz čitavog svijeta u starom zavičaju. Uglavnom su to potomci nekadašnjih iseljenika. Doputuju u preko tisuću autobusa. Do sada sam četiri puta bila u rodnom zavičaju u organizaciji Kulturno-prosvjetnog društva Karpati iz Lipovljana koje vodi Mirko Fedak. Moje rodno selo Svjatkova Mala bilo je u nizini, a crkvu smo imali na obližnjem brdu. Sada tamo nema sela i sve je zapušteno. Upravo zbog crkve se moj otac odlučio na odlazak. Mi smo grkokatolici i bio je pritisak da pređemo na pravoslavlje, da se upišemo, kako je otac govorio, «u pravoslaviju». Crkva je postala pravoslavna i nas grkokatolike više nisu puštali u nju. S obzirom da tada nismo imali svojoj državu, nas Ukrajince su svakako zvali i službeno pisali Poljacima, Rusima, Rusinima, Bjelorusima, Galicijanima, Lemkima i slično.
Ana Kopinić u ukrajinskoj narodnoj nošnji, iz Lemkomvščine
44
Jedna naša sestra bila je udana u obitelj Kivko, koja je prethodno odselila u Lipovljane, pa smo se s njom dopisivali. Obitelj Kivko nas je nagovarala da doselimo, da su se u Lipovljanima lijepo snašli, da su imućni, da imaju šnajderaj, da je kraj jako bogat i slično. Međutim, bili su siromašni kao i mi, čak su morali prodati pola kuće zbog emigracije u Ameriku. Sjećam se da nas je pet zaprežnih kola selilo iz Galicije u Mađarsku, a potom smo vlakom doselili u Lipovljane. Sestru Ružu je na putu boljela noga pa joj je mama zamotala nogu orahovim listom. U početku smo živjeli kod Kivkovih u Lipovljanima dok nismo od obitelji Kostko, također ukrajinskih doseljenika, kupili pola imanja u Novoj Subockoj. Dolazak u novi kraj za nas je značio još veće siromaštvo, a uz to smo se morali privikavati na ovdašnje načine gospodarenja. U starom kraju smo, primjerice, svinje prodavali nakupcima Židovima jer nismo znali organizirati kolinje. Tamo smo pretežito uzgajali krumpir i raž. U Lipovljanima smo se susreli i s kukuruzom i pšenicom. Imali smo malo zemlje i malo žita. Toliko malo da smo ga sami mljeli na ručni kameni mlin, a ne u Baratovoj vodenici na Subockoj gdje je trebalo dati i ušur. Jeli smo uglavnom kukuruzni kruh koji sam nosila i u školu gdje sam ga s prijateljicom Rozom Pereglin mijenjala za crni pšenični. Roza je bila iz imućnije obitelji koja se iz Hrvatskog zagorja pred 2. svjetski rat doselila u Novu Subocku», priča nam Teklja Javiljak.