Olga Špikić
„UMJETNOST JE SKANdAL, dOSLOVCE KAMEN SpOTICANJA SVAKOG MORALA...“
Seksualna lica, umjetnost i dekadencija od Nefertiti do Emily Dickinson, Camille Paglia. Zagreb, Ženska infoteka, 2001. Slikarstvo samo po sebi postaje još zanimljivije kada ga se povezuje sa različitim popratnim skandalima kao nekakvim nepriličnim događajima, koji predstavljaju javnu sramotu ili točnije sablazam i bruku koju su namjerno ili nenamjerno izazvali slikari i ostali umjetnici svojim, za publiku i kritičare, sablažnjivim radovima. Namjera mi je bila istražiti onaj vid slikarskih djela, ne tako poznat širokoj publici, ali i zanemarivan odnos prema interesantnim događanjima između publike i slikara, koji je kroz dugu povijest bio sve, samo ne sjajan. Susrećemo se sa mnogim nepriličnim, ponekad paradoksalnim događanjima koja su vezana za pojedino autorsko djelo i pitamo se zbog čega su neka djela morala proći kroz ponekad destruktivna i vandalizmom nastrojena razdoblja, da bi tek onda postala vrijedna i cijenjena. Svoje proučavanje o djelima koja su izazivala skandale u tadašnjem društvu i njihovim ne tako pitomim autorima, počela sam od humanizma, tj., razdoblja renesanse i svima nam poznatog Michelangela, kao borca za individualno i kreativno stvaranje, a prije svega revolucionarnog za svoje vrijeme. On, kao i svi ostali, radili su u okvirima tradicionalizma i u zadanim šablonama u državama nastalima na vrijednostima starog Rima i kršćanstva, ali su postigli puno, tj., bolje rečeno napravili su revolucionarne pomake u slikarstvu! Renesansa je vrijeme kada se umjetnik po prvi puta počinje doslovce potpisivati na svoje radove i ponosno stoji iza svoga imena i svojeg postignuća. Daljnjim kronološkim slijedom, nisam, niti sam se mogla držati točnog vremenskog slijeda, nego sam neke stilove i preskakala zbog nemogućnosti pronalaska podataka koji bi sukladno odgovarali odabranoj temi. Tako da na primjer o baroknim slikarima i njihovim možda nepriličnim djelima nisam skoro ništa našla što bi zaokupiralo moju pažnju. Jedino o Caravaggiou, koji je bio beskompromisan talijanski slikar i koji se svojim umjećem sporio s tadašnjim crkvenim vlastima u vezi sa svojim slikama. Bitno je naglasiti da je u tom periodu 15., 16., i 17., stoljeća tema slikarstva, pa tako i motivi u kojima su često bila prikazivana naga muška ili ženska tijela, počinju odudarati od postojećih pravila i normi
226