Zbornik Moslavine IX - X

Zbornik Moslavine

IX - X 2006. / 2007.

MUZEJ MOSLAVINE KUTINA

ZBORNIK MOSLAVINE IX - X 2006. / 2007.

KUTINA, 2007.

Nakladnik: Muzej Moslavine Kutina Za nakladnika: Slavica Moslavac Glavni urednik: Slavica Moslavac Uredništvo: Ana Bobovec, Dražen Kovačević, Zdravko Nikšić, Mladen Mitar, Slavica Moslavac, Dragutin Pasarić, Miroslav Hržina Grafičko oblikovanje: Slavica Moslavac Lektura: Natalija Tramošjanin-Kolenc i autori tekstova Prijevod na engleski: Olga Friščić Fotografije: Arhiva Muzeja Moslavine, Dubravko Vidiček, Slavica Moslavac, Miroslav Hržina, Alojz Miler, Matija Vizner, autori tekstova Korektura: Ana Bobovec, Mladen Mitar, Zdenka Moguš, Dubravko Vidiček, Željko Meaški dizajn i pripema za tisak: Martina Gulan, Grafika gulan Tisak: Grafika Gulan Naklada: 1000

ISSN 1330-0199

Kutina se po prvi put u prošlosti spominje g. 1256 u povelji hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. U kasnom srednjem vijeku tu živi više imućnih plemićkih obitelji uz riječicu Kutinicu. Gospoštija ima svoje sjedište i utvrđeni dvorac na brežuljku sjeverno-istočno od današnje Kutine. Za obranu od Turaka izgrađena je mala tvrđava Plovdin. U blizini živjeli su obrtnici i trgovci. Župa i župna crkva spominje se u Kutini g. 1334., 1364., 1488., 1501. itd. Kako Kutina obuhvaća veliko područje uz rječicu Kutinicu, na tom su se području sigurno nalazile dvije župe. Za turskih provala, oko g. 1543. - 1552. stanovništvo je odavde nestalo: pobijeno, odvedeno u ropstvo i raseljeno. Tako je Kutina gotovo 150 godina ostala posve opustošena. Poslije oslobođenja Moslavine i Slovenije .. od Turaka, sele se u pustu Kutinu sisački Posavci, Erdodyjevi podložnici, i stvaraju novo naselje.

Pečat iz 1844.g.

..

Moslavinu su poslije stanovite borbe zauzeli Erdodyji, pa Sečeni, koji su gospodari Kutine do 1848. Godine 1879. Kutina postaje kotar, pridružen Požeškoj županiji. Katolička crkvena župa obnovljena je u Kutini 1706. g. Požeška županija određuje gradnju škole u Kutini i ta (današnja škola) podignuta je 1879. g. Ferdinand IV. proglašava Kutinu trgovištem g. 1837. U to vrijeme Kutina ima kirurga i ljekarnu. 1850. g. djeluje pošta u Kutini, a 1895. telefon. Željeznica je izgrađena 1897. g. Godine 1701. Kutina ima 25 kuća, a 1880. godine 324 kuće. Danas Kutina ima 25.000 stanovnika i urbano je središte mikro-regije Moslavine. Svakim danom Kutina potvrđuje da je grad u kojem je poželjno biti poduzetnik, zadovoljstvo biti radnik i, prije svega, ugodno biti građanin.

Sadržaj

Povijest Silvija Pisk OD POTOKA DO NASELJA - TOPONIM KUTINA KROZ SREDNJI VIJEK

11

Rajka Bućin Mr. sc. Miljenko Pandžić

IZVORI ZA POVIJEST MOSLAVINE U FONDOVIMA I ZBIRKAMA HDA

17

Ivan Gračaković

UKRAJINCI U ZAPADNOJ SLAVONIJI I MOSLAVINI

45

Mr. sc. Željko Holjevac

Iz prošlosti pravoslavnih (srpskih) naselja i žitelja u kutinskom kraju

Ivan Hudec

SLOVACI U LIPOVLJANIMA

64

100

Franko Mirošević

HRVATSKA SELJAČKA STRANKA U MOSLAVINI 1941. – 1945.

119

Filip Škiljan

KRATAK OSVRT NA RAZDOBLJE RAZVIJENOG I KASNOG SREDNJEG VIJEKA I RANOG NOVOG VIJEKA NA PODRUČJU STARE ŽUPE SVETAČJE (NOVSKA I OKOLICA)

155

uro Vidmarović

ZASLUŽUJE LI BANOVA JARUGA EPITET «CRVENOGA SELA»?

170

Arheologija Ana Bobovec

KUTINSKA LIPA, KUTINA - ARHEOLOŠKO NALAZIŠTE IZ RIMSKOG RAZDOBLJA (II. – IV. ST. N. E.)

195

ETNOLOGIJA Slavica Moslavac

SIR I MLJEČNE PRERAĐEVINE MOSLAVINE I HRVATSKE POSAVINE

213

Ivica Gregurec

IZOMETRIJE NA UKRASIMA NARODNE NOŠNJE IZ JUŽNE MOSLAVINE

238

Slavica Moslavac Građanski elementi u tradicijskom odijevanju

244

Sanja Tomašinec Korica

Tradicijsko u suvremenom

246

Umjetnost Mladen Mitar IKONOGRAFIJA SVETACA U MOSLAVINI U 18 ST.

267

Zvonimir Martinović

OBILJEŽAVANJE 10.GODINA RADA GALERIJE KRSTO HEGEDUŠIĆ“ U PETRINJI 1996-2006.

ZNAČAJNE IZLOŽBE KIPARA U GALERIJI „KRSTO HEGEDUŠIĆ“

286

Olga Špikić

Umjetnost je skandal, doslovce kamen spoticanja svakog morala...“

316

Gospodarstvo Dragutin Pasarić

80 GODINA PROIZVODNJE ČAĐE U HRVATSKOJ

354

Turizam Andrija Rudić

Razvoj turizma uz europsku pomoć

Eduard Bogović

Život s rijekom, park prirode Lonjsko polje

8

371

377

Domovinski rat Nevenka Kauzlarić

Trofejno oružje iz kutinskog Muzeja Moslavine u rukama RISOVA

Rudi Stipčić

NE ZABORAVITI

385

405

Sport Pero Prebeg

KUTINA – sportski grad ŠSK AUGUSTIN (1996. - 2006.)

411 416

Osvrt i vijesti Ana Bobovec STOTINU HRVATSKIH ARHEOLOŠKIH NALAZIŠTA

421

Slavica Moslavac

Prilog izučavanju tradicijskog rukotvorstva novljanskog kraja(osvrt na knjigu Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana)

Slavica Moslavac

OSTAVŠTINA ZORKE SEVER

Prof. dr. Stipe Botica

Dražen Kovačević «Moslavačke predaje i legende»

431

425

439

Maja Matković

Predstavljanja „Oblizeka − Moslavine za stolom“ Božice Brkan Svijet je zavičaj / Zavičaj za svijet

urđa Vukelić-Rožić

Haiku u Moslavini

urđa Vukelić-Rožić MOJ IVANIĆ GRAD

441

446

455

Mislav Glibo

Moja Kutina (Svom gradu za 750-ti rođendan)

458

Mladen Mitar

«VILA» KUTINSKA – SIGNUM KOJI OPLEMENJUJE

461

Mladen Mitar

KUTINSKI OPUS MIROSLAVA ŠUTEJA (1966. – 1978.)

464

Mladen Mitar

KUTINSKI OPUS MIROSLAVA ŠUTEJA (1966. – 1978.)

465

Mladen Mitar

100 PARIŠKIH RADOVA ANTONA CETINA

467

Duško Rastovac

OD CRKVENE DO VOLODERA DESET GODINA NEZAVISNE TELEVIZIJE

Slavica Moslavac i Mladen Mitar JUBILARNI KALENdAR 2007.

469

471

povijest

Silvija Pisk Od pOTOKA dO NASELJA - TOpONIM KUTINA KROZ SREdNJI VIJEK Toponimi s područja današnje Moslavine javljaju se u dokumentima uglavnom od 13. stoljeća1. Iako su Osmanlije prekinule razvoj ovog kraja i protjerale dio lokalnog stanovništvo, zanimljivo je da je velik broj toponima ostao sačuvan u sličnom obliku.

Jedan od čestih toponima na upravnom području Gračenice u 13. i 14. stoljeću je Kutina, koja je označavala potok, posjed i naselje, a bila je zapisivana kao Kotynna, Kotinna, Katynna, Katinna, Kathynna, Kuthynna...

1 Iznimka je npr. toponim Garić koji se prvi put javlja 1163.

2 Iako se po datumu ove isprave 10. studenoga čak slavi dan grada Kutine, kao prvi spomen imena Kutine, evidentno je da se radi o potoku, a ne naselju, «...ad magnam viam ad metam antiquam communem inter Grassanicham et Garig, ibique transeundo viam per unam vallem ex parte occidentis descendit in Cotynnam et transeundo eam...» CD 5, 37; Josip Buturac, Kutina uz 200. obljetnicu župne crkve, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1977., 15; citira navedeni dio i interpretira ga kao da je Kutina naselje; M. Bedić, «Oppidum Kutina», Moslavački list (Kutina), br. 1413, 8.

9. 2005., 6, smatra da se spominje posjed 3 Tadija Smičiklas, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 5 (1907), 71-72.; dalje CD. 4 Milan Kruhek, «Srednjovjekovni utvrđeni gradovi i posjedi u Moslavini», u: Dragutin Pasarić (ur.), Kutina, povijesno-kulturni pregled s identitetom sadašnjice, Kutina: Matica hrvatska 2002., 123

Uz njega se vezuje više posjeda i naselja koji su se smjestili uz tok istoimenih potoka, a protezali se od brdovitih dijelova Moslavačke gore do močvarnih Lonjskog polja.

Toponim se prvi put spominje 1256. u obliku Cotynna2. U literaturi se često interpretira kao prvi spomen naselja Kutine, ali ne može nikako biti naselje, već se sigurno odnosi na potok, današnju Kutinicu. Godine 1257. u opisu međa posjeda Zapolyscha ponovo se spominje, ovaj put izričito potok Kotinna (in luvio Kotinna), ali i Zuha Kotinna i Kotinna maioris (isto potoci)3. Milan Kruhek smatra da je već riječ o Kutini kao određenom zemljišnom posjedu, a u prilog tome poziva se i na ispravu iz 12644. No smatram da se u toj ispravi još ne može govoriti o zemljišnom posjedu koji se izričito zove Kutina, jer se opet spominju samo potoci Katinna i minoris Katinna5.

5 CD 5, 322-323 6 CD 6, 39

13

7 M. Kruhek, «Srednjovjekovni utvrđeni gradovi i posjedi u Moslavini», 123 8 CD 13, 296-297 9 CD 13, 364-366 10 CD 13, 299-301 11 CD 13, 299-301 12 Stjepan Pavičić, «Moslavina i okolina», Zbornik Moslavine 1 (1968), 66-67 13 J. Buturac, Kutina uz 200. obljetnicu župne crkve, 16-17 14 Pál Engel, Magyarország a középkor végén, Budapest 2001. (CD) 15 Josip Adamček, Ivan Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u 15. i 16. stoljeću, Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Institut za hrvatsku povijest 1976., 9 16 Bila je smještena kod današnje zgrade galerije 17 Ana Bobovec, «Arheološka topograija grada Kutine», Zbornik Moslavine 4(1998), 16; «Tragom arheoloških nalazišta Moslavine», u: Dragutin Pasarić (ur.), Kutina, povijesno-kulturni pregled s identitetom sadašnjice, Kutina: Matica hrvatska 2002., 77-78; «Sjećanje na arheološke ostatke dijela stare Kutine», Zbornik Moslavine 7/8 (2005), 252-253

14

Iako je očito postojao i prije, posjed Kutina spominje se izričito tek u ispravi kralja Ladislava 1273., kad on potvrđuje županu Ruhu posjede na području Garića i Gračenice. Ova isprava također je u literaturi krivo interpretirana.

Latinski tekst glasi: «...predium autem sive possessio eiusdem Ruh comitis in comitatu de Guersenche existens, quam a Dezyno, Gumzyna et Dionisio iliis Wecheren iobagionibus castri precio dinoscitur conparasse, Katynna nominatur...»6, a doslovni prijevod bi glasio: «...a imanje ili posjed istoga župana Ruha, koji se nalazi u župi Guersenche, a koji je od jobagiona Dezyna, Gumzyne i Dionizija, sinova Wecherenovih, kako se može razaznati, stekao kupnjom, naziva se Katynna...».

Dakle, iz isprave jasno proizlazi da je posjed Katynna župan Ruh kupio od sinova Wecherena, a ne kako Kruhek interpretira da «kralj potvrđuje posjede županu Ruhu s čijim zemljama međaše zemlje Kutine sada u posjedu Večerinih sinova»7.

Godine 1292. Čazmanski kaptol izdaje ispravu o prodaji zemlje pored potoka Kutine. U opisu se spominje potok Pribyn i potok Kotynna.

Najvjerojatnije se isto radi o posjedu Kutina, jer je većina posjeda uz potok Kutina dobila ime po njemu.

U prvoj ispravi kralja Ludovika iz 1363. vezanoj za zamjenu posjeda plemića Latka i kralja, spomenuti su, uz utvrdu Bressanouch, posjedi Zenthamas, Zabathina i Mentzent8. Godine 1364. umjesto Mentzent stoji «..., nec non Kotonya iuxta luuium Kotonya nominatum existente, in qua ecclesia in honore omnium Sanctorum constructa existit et fundata,...»9. Do preimenovanja je došlo očito zbog crkve koja je posvećena Svim Svetim. Isprava iz 1363., kojom se vlasnici susjednih posjeda žale na spomenutu zamjenu, kazuje da treba razlikovati posjede superiori i inferiori Kotennya vsque Lonam, Kotennycha i maioris Kotennya10.

Treba spomenuti da je jedna od isprava kralja Sigismunda pavlinskom samostanu blažene Djevice Marije u Moslavačkoj gori, povezana uz vraćanje dragocjenosti Vranskog priorata, pisana 23. kolovoza 1393. u Kutini («Datum in villa Kathenna...»)11.

U literaturi postoji nekoliko verzija. Prema Pavičiću područje Kutine protezalo se od izvora potoka pa sve do Lonje i na njemu su se razvila tri naselja, Donja, Gornja i Velika Kutina. Donja je zauzimala područje s obje strane potoka prema Trebežu i Lonji. Gornja je bila sjevernije, a Velika je nazvana po istoimenom potoku i nalazila se na području današnjeg sela Slatina. U popisu župa Zagrebačke biskupije 1334. navedena je kapela u Kutini («Item capella in Kotenna») pa on smatra da je tada na tom cijelom području bila samo kapela, a crkva Svih Svetih izgrađena kasnije na području Velike Kutine12.

Buturac pak smatra da je na mjestu zabilježene kapele kasnije bila crkva sv. Katarine, a crkva svih svetih je zabilježena već i 1334., samo bez oznake mjesta. On navodi i da se ta crkva nalazila na mjestu današnje crkve Marije Snježne u Kutini, koja je građena u baroknom stilu, jer je ona podignuta na temeljima srednjovjekovne crkve13.

Prema postojećim izvorima treba razlikovati više posjeda oko potoka Kutina (superiori i inferiori Kotennya vsque Lonam, Kotennycha i maioris Kotennya), ali u izvorima do 1400. se pojavljuje samo villa Kutina na cijelom prostoru (iako je možda bilo više sela, koja nisu zabilježena u izvorima) pa se ne mogu složiti s Pavičićem. Ne poričem da je sigurno bilo više sela, možda čak i trgovišta, ali nije zabilježeno.

Mađarski medievist Pál Engel bilježi samo naselje Kutina, koje je 1498. klasiicirano kao oppidum14, a oppidum Kwthennya zabilježen je također 1495. u popisu dimova Križevačke županije15.

Na širem kutinskom prostoru postoji zabilježeno u arheološkoj literaturi više lokaliteta, koji su najvjerojatnije nastali na pojedinim dijelovima Kutine. Zasada nije precizno određeno iz kojeg razdoblja srednjeg vijeka potiču.

Na području današnje Kutine zabilježeni su ostaci tri gradine/gradišta: Auševo, Turski stol i Plovdingrad. Arheolozi nisu sigurni kada su pojedine utvrde nastale.

Na lokalitetu koji je nazvan Auševo pedesetih godina 20. stoljeća bili su vidljivi ostaci utvrde16. Radilo se o utvrdi građenoj od hrastovih balvana, dok su temelji bili ojačani kamenjem i ciglom. Utvrda je bila okružena bedemom, kulama te opkopima u koje je voda pritjecala iz starog korita potoka Kutinice. Nažalost, regulacijom toka Kutinice te razvojem i urbanizacijom grada Kutine izgubili su se svi tragovi ove utvrde17.

Lokalitet Turski stol smješten je sjeveroistočno od današnjeg središta Kutine uz cestu koja vodi prema Garešnici u šumi Gradina. Čini ga središnje uzvišenje okruženo bedemom i sustavom opkopa. Godine 1966. vršeno je pokusno iskapanje. Pretpostavlja se da je građen od drveta i zemlje, ali i opet nije pobliže utvrđen nastanak. Doduše, u Registru arheoloških nalaza kao vrijeme apsolutne datacije navedeno je 16. stoljeće, ali 16. stoljeće je sigurno vrijeme rušenja, a ne nužno i nastanka ovog objekta18.

Plovdingrad se ne spominje u pisanim izvorima do 1400., i u literaturi prevladava mišljenje da je nastao u 15. stoljeću19, čak i u 16. stoljeću20, ali neki arheolozi su skloni njegov nastanak staviti i u 13., 14. ili čak u 12. stoljeće21. Prilikom pokusnih istraživanja 1963. zabilježeno je postojanje gradišta močvarnog tipa i obližnjeg naselja. Izgrađeno je od drva, a temelji su pojačani ciglama i kamenjem22. Nažalost ovo nalazište je također uništeno izgradnjom odlagališta fosfor-gipsa pa se ne može utvrditi točnije vrijeme nastanka.

U blizini današnje Kutine sjevernije od sela Krajiška Kutinica nalazi se i lokalitet Vilenjak s ostacima Kutinec grada. Sastoji se od dva uzvišenja okružena opkopima i bedemima, a navodno se tu nalazila i staklarska peć što navodi na zaključak da je u okolici bilo i neko naselje23. O nastanku nema nikakvih preciznih podataka, osim u Registru arheoloških nalaza u kojem je Kutinec datiran u 16. stoljeće, no nema dokaza da objekt nije nastao ranije. Ako nema pisanih izvora i većih sustavnih istraživanja, u Registru je kod datacije obično upisano stoljeće iz kojeg su pronađeni pokretni materijalni ostaci24.

Međutim isprava iz 1364. svjedoči da je samo Bršljanovac utvrda (cas-

18 A. Bobovec, «Arheološka topograija grada Kutine», 17; «Tragom arheoloških nalazišta Moslavine», 79; Dragica Iveković, «Rezultati sondažnih arheoloških istraživanja na području Moslavine», Zbornik Moslavine 1 (1968), 373; Registar arheoloških nalaza i nalazišta sjeverozapadne Hrvatske, Bjelovar: Muzejsko društvo sjeverozapadne Hrvatske, sekcija arheologa i preparatora 1997., 88 19 Registar arheoloških nalaza i nalazišta sjeverozapadne Hrvatske, 88 20 M. Kruhek, «Srednjovjekovni utvrđeni gradovi i posjedi u Moslavini»,123.

21 Zahvaljujem na usmenoj obavijesti Ani Bobovec, prema kojoj je Plovdin najvjerojatnije nastao već u 13. ili početkom 14. stoljeća 22 A. Bobovec, «Srednjovjekovni arheološki lokaliteti na području Općina Kutina i Garešnica», Muzejski vjesnik 14 (1991) 14, 11; «Pećnjaci moslavačkih srednjovjekovnih gradova», Zbornik Moslavine 3(1994), 36-37; «Arheološka topograija grada Kutine», 16-17; «Tragom arheoloških nalazišta Moslavine», 78; «Sjećanje na arheološke ostatke dijela stare Kutine», 253; 40 godina arheoloških istraživanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Bjelovar : Muzejsko društvo sjeverozapadne Hrvatske, 1986. 140

15

23 A. Bobovec, «Arheološka topograija grada Kutine», 17; «Tragom arheoloških nalazišta Moslavine», 79; D. Iveković, «Rezultati sondažnih arheoloških istraživanja na području Moslavine», 373; Gjuro Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj, Zagreb: Matica hrvatska 1920., 107; Bilješke i nacrti o starinama u Moslavini, Muzej Moslavine u Kutini ili Dražen Kovačević, « uro Szabo – O starinama u Moslavini», Zbornik Moslavine 4(1998), 103104 24 Registar arheoloških nalaza i nalazišta sjeverozapadne Hrvatske, 93 25 CD 13, 364-366

trum) pod koju između ostalih spada i naselje Kutina25, što bi značilo da u to vrijeme nema drugih utvrda ili da se ne smatraju kastrumima.

Zaključak Analizom najranijih pisanih izvora pokušala sam razrješiti nedoumice oko toponima Kutina, koji je bio rasprostranjen na prostoru uz današnju Kutinicu, od Moslavačke gore do Lonjskog polja. Prema dokumentima toponim je označavao potok, nekoliko posjeda i naselje. Nema sumnje da se prvi spomen toponima Kutina 1256. odnosi na potok, a istoimeni posjed spominje se izričito tek 1273. Kapela u Kutini zabilježena je u popisu župa Čazmanskog arhiđakonata 1334., a tridesetak godina kasnije spomenuta je i crkva Svih Svetih. Isto tako prema postojećim dokumentima u 13. i 14. stoljeću na proučavanom prostoru nije bilo utvrđenja koje se smatra kastrumom.

Sažetak: Toponim Kutina pojavljuje se u izvorima od 13. stoljeća u različitim oblicima. Budući da je u literaturi bilo krivih interpretacija proučila sam srednjovjekovne dokumenate te ustanovila da se kontinuiranim praćenjem najranijih pisanih izvora (uglavnom 13. i 14. st.) može razlikovati nekoliko značenja toponima Kutina (potok, posjed, naselje).

Isto sam tako odredila područje zastupljenosti toponima, smještaj naselja, crkava i utvrda te usporedila s postojećom literaturom.

SUMMARy:

The toponym «Kutina» has been mentioned in various forms in sources since the 13th century. As I have come across several wrong interpretations, I have studied the medieval documents and discovered that by continuous tracing of the earliest written sources (mostly from the 13th and 14th century), one can differ several meanings of the toponym «Kutina» (brook, estate, settlement). I have also deined the area of toponym representation, the location of settlements, churches and fortiications and compared it to the existing literature.

16

Rajka Bućin Mr. sc. Miljenko Pandžić IZVORI ZA pOVIJEST MOSLAVINE U fONdOVIMA I ZBIRKAMA HdA U Hrvatskom državnom arhivu (HDA) nalaze se brojni fondovi središnje državne uprave, vojske, sudstva i drugih organa, organizacija, društava i udruženja, kao i fondovi obitelji i pojedinaca, te raznovrsne zbirke, u kojima se mogu naći izvori za povijest Moslavine. Njih, barem dijelom, usredotočivši se pretežno na upravne ustanove, prikazujemo ovim radom. Kad je riječ o starijem razdoblju takvi izvori su slabije sačuvani.

Izvori do sredine 19. st. su gotovo isključivo na latinskom jeziku, osim malobrojnih iznimaka na hrvatskom, uz koje to posebno napominjemo.

U razdoblju od sredine 19. st. struktura uprave je sve složenija, a broj upravnih ustanova se povećava, čime je i brojnost arhivskih izvora u HDA općenito sve veći, pa to vrijedi i za područje Moslavine. Pored toga, u ovome pregledu usput se kratko osvrćemo i na druge arhive, posebice kad se radi o starijim razdobljima. Za najnovije razdoblje, ono iza 1945. godine, velik broj izvora nalazi se ne samo u HDA, gdje su pohranjeni poglavito fondovi središnje uprave sa područja Hrvatske, već i u tijelima regionalne uprave čije gradivo se od nekoga doba nastoji sustavno pohranjivati u regionalnim arhivima, kao što je za ovo područje Državni arhiv u Bjelovaru, osnovan 1961. godine i Državni arhiv u Sisku, osnovan 1962. godine.

Uvid u fondove i zbirke HDA i ostalih hrvatskih državnih arhiva, ali i drugih ustanova u Hrvatskoj koje čuvaju arhivsko gradivo, za sada još uvijek daje pregled Arhivski fondovi i zbirke u SFRJ, SR Hrvatska, nastao 1984. godine, prema kojemu su ovdje citirani nazivi fondova1.

1 U pregledu nije posebno izdvojeno arhivsko gradivo u Muzeju Moslavine, međutim, navedeno je u uvodnome tekstu Historijskog arhiva Sisak. Vidi: Arhivski fondovi i zbirke 1984, 241242. U pripremi je novo izdanje pod nazivom: Pregled arhivskih fondova i zbirki u Republici Hrvatskoj, koje će sadržavati ažurirane podatke. Kod predaje ovog rukpisa novo izdanje pregleda bilo je još uvijek u pripremi.

17

2 Vidi: Čupor, Pavao. HE IV, 1942, 389-390. Vidi također: Čupor, Čupor Demetrije i Čupor Pavao, HBL 3 1993, 133-136. “(...) deinde per vallem supra ad orientem venit ad duas arbores has et tul cruce signatas et metis terreis circumfusas, inde ad uiam, que separat metas iliorum Stephani, ilii Chupor de Monozlow, a terra Gresencha, vbi sunt arbores has cruce signate metis terreis circumfuse et per eandem viam vadit in motem Babinagora in longo spacio et venit ad magnam viam, que vadit versus Monoslow de Garig (...)”, HDA, Pavlinski samostan u Gariću, fasc. II, nr. 39.

Također: CD, XVI, 177-179.

O problemu identiikacije i ubikacije Gračenice (Grassanicha, Grassancha, Gresseniche, Gressenche, Gerzenche, Gersencze i sl.) koju Diplomatički zbornik najčešće razrješava kao Garešnicu, a kao takvu navodi je i mađarski povjesničar Csánki (Körösmegye a XV-ik században, Budapest, 1893), pisao je ponaprije Stjepan Pavičić.

On za razdoblje 13. st. govori o dva susjedna područja, župama Gariću i Gračenici, te kaže da su se “nalazile jedna pored druge, Garić na sjevernoj, a Gračenica na južnoj strani, graničeći u velikoj duljini jedna pored druge”. Naziv, a i sam lokalitet, Garešnica nastaje po njemu tek u poslijeturskom vremenu, iza g. 1700, naslanjajući se na staro ime Garića. Odgovara današnjoj Garešnici Donjoj (Pavičić, 59-60).

Za područje Križevačke županije Csankijev rad obilato je koristio i Josip Bösendorfer, u svojim Crticama iz slavonske povijesti (Bösendorfer, 67-98). U novije doba na povremene zabune oko ubikacije Garešnice i

18

fondovi i zbirke HdA za razdoblje od srednjeg vijeka do sredine 19. st.

U najstarije izvore za povijest Moslavine u HDA pripadaju spisi Pavlinskog samostana u Gariću (1256.-1520.), gdje se nalazi mnoštvo podataka o topograiji Moslavine u srednjem vijeku, plemićkim posjedima, njihovim sporovima i razgraničenjima, parnicama koje su vodili sa samostanom, podaci o župama, crkvama, samostanima, utvrdama i trgovištima tog područja, te o gospodarskim i socijalnim prilikama.

Primjerice, u svezi jednog razgraničenja posjeda, u ispravi Kaptola čazmanskog iz g. 1381. spominje se ime Čupora Moslavačkog (Chupor de Monozlow) - kasnije župana Zagrebačke i Križevačke županije, a potom slavonskoga bana2 - navodeći tu granice posjeda njegovih unuka, sinova Stjepanovih, i Gračenice3. Nekoliko godina kasnije, u ispravi iz 1385. godine, u vezi spora Tome Čupora i Andrije i Blaža, sinova Ivančeca, kojega je vodio Toma, župan Gračenice, spominju se i imena više plemića te, pored trgovišta Gračenica, i ime Kutine, koja se pojavljuje pod imenom Kutenna4. Govoreći o Čuporima treba napomenuti da je nekoliko vrijednih dokumenata o njihovom posjedu i desetinskom okrugu Moslavina (“cultellus decimae”), te o više članova dotične obitelji u 1. polovici 15. st., objavio A. Lukinović u Povijesnim spomenicima Zagrebačke biskupije5. Pored dokumenata iz HDA (iz fonda samostana Garić), on je ovime obuhvatio i do sada neobjavljene izvore iz Arhiva zagrebačkog Prvostolnog kaptola te Tajnog vatikanskog arhiva.

Zbirka srednjovjekovnih isprava Documenta mediaevalia varia (DMV, 1111.-1525.) također sadrži dokumente s imenom obitelji Čupor, vezano uz njihove posjede na ovome području, ali i izvan njega. Na ovdašnji posjed Čupora odnosi se isprava iz 1444. godine, kojom sinovi pokojnog bana Pavla Čupora Moslavačkog – Akacij, Demetrij i Juraj – daju povlastice i oslobađaju raznih podavanja jobagione i podanike sela Dubrovčaka, na području Moslavine. Tu je ispravu 1517. godine potvrdio i dao prepisati kraljevski posteljnik Petar Erdödy od Manyorokereka i Moslavine (DMV, br. 769)8.

Obitelj Erdödy9 , koja je bila u vlasništvu posjeda Moslavina od početka 16. st., uspjela je još u vrijeme turske dominacije osloboditi utvrdu na tome imanju, iako je područje sve do kraja 17. st. bilo pusto10. Na to se kratko osvrnuo B. A. Krčelić koji kaže da je “Moslavina (…) od starine bila tvrđava , koju je

Turcima oteo najprije godine 1590. Toma, a zatim Žigmund Erdödy”11.

U svezi toga treba istaknuti i jednu noviju akviziciju u HDA, grbovnicu podijeljenu 3. lipnja 1655. u Beču Ivanu Vojkoviću (Joannes Voikffy), čiji tekst na jednom mjestu kaže da je Ivan Vojković “osvojivši utvrdu Moslavina, prvi pro-valio vrata utvrde, protjerao Turke i ključeve iste predao u ruke grofa Tome Erdödyja, tada bana Kraljevine Slavonije” (HDA, Obitelj Josipović-Vojković, Grbovnica Ivana Vojkovića).

Za vrijeme nakon povlačenja Turaka s moslavačkog područja relevantno je više fondova središnjih državnih organa, a ponajprije Sabor Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, prije svega zaključci, tj. protokoli zaključaka saborskih sjednica12. Iz njih je zanimljivo izdvojiti zaključke iz 1691. godine, koji se odnose na imanje Erdödyja, Moslavinu. Imanje se ondje navodi pod imenom Bona Moszlauvina.

Franjo Erdödy se zbog njega parničio s gradačkim Ratnim vijećem, pa se Sabor stoga obvezao pisati Vijeću, a u nešto kasnijim zaključcima i kralju, ne bi li on ukinuo nepovoljne odluke Vijeća13.

Postoje i drugi saborski zaključci vezani uz moslavačko imanje Erdödyja, u kojima se ono navodi pod imenom Mons Claudii. Primjerice, kad na sjednici od 5. lipnja 1719. Sabor određuje za taj posjed porez od 200 rajnskih forinti14, ili kad godine 1733. saborski zapisnik kaže da taj posjed ima 300 selišta15. U zaključku od 7. siječnja 1762. spominje se buna na njemu16, a godine 1763. obvezuje se kmetove s tog posjeda na sudjelovanje u gradnji krajiških utvrda, od svakoga dima po dvojicu17.

Saborski zaključci iz g. 1755./1756. odnose se velikim dijelom na provedbu urbarijalne regulacije, a potom i na bunu seljaka koja je uslijedila18. S obzirom na razmjere bune, koja je zahvatila širi prostor Križevačke županije i Varaždinskog generalata, iz Beča je imenovana posebna, tzv. Althanova komisija, koja je 1755. trebala saslušati nezadovoljne i pobunjene seljake, a spisi o tome su se imali pohraniti u Zemaljskome arhivu19. Buna je zahvatila i moslavačko područje, naročito 1756. godine, a rješavala se na Saboru još tijekom 1757.20.

U svezi toga treba navesti i saborske spise (Sabor Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Acta Congregationum Regni, sv. 1/1756 – br.

21, 53, 55, 68, 71, 72, 84, 85) koji se odnose na urbarijalnu regulaciju vlastelinstva Moslavina (Mons Claudii), a potom i spise u fondu Bana Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Acta Cancellariae Banalis-ACB, 1645/1848) koji se također odnose na provedbu urbara i bunu. Iz potonjih se vidi da je 1756. godine banski namjesnik izvijestio bana o 300 seljaka iz Moslavine koji su, “mirno i bez oružja”, tražili neke privilegije s kraljevskim pečatom (ACB 51/1756) i da je zatim ban izvještavao dvor o stanovnicima Moslavine koji ne prihvaćaju urbarijalnu regulaciju i spremaju se krenuti u Beč s podanicima drugih vlastelinstava (ACB 70, 78, 79, 90, 93, 95, 96, 99, 100, 108, 109, 115, 118, 125, 142, 145/1756). Iste godine grof Erdödy piše banu da, postupivši primjerno s nemirnim Moslavcima, treba držati pod kontro-

Gračenice i problem njihovog poistovjećivanja za razdoblje srednjega vijeka ukazao je i M. Bedić (Bedić, 89-91).

4 (...) Qui quidem Tomas iudex eis predictum terminum ad peticionem ipsorum proposuit feriam quintam videlicet festum beati Bartholomei apostoli absque prorogacione, iobagiones videlicet pristaldos dando et assignando ad predictam terram mensurandi pro parte magistri Tome Andream de Peclenech, Tomam dictum Ladisich, nobilem de Gresencha, ac Iohannem magnum, ciuem libere ville de Gresencha, pro parte vero Andree Stephanum, ilium Georgii de Lesna, Endream de Kuteuna, nobilem de eadem (...). HDA, Pavlinski samostan u Gariću, fasc. II, nr. 39. Također: CD, XVI, 545-546.

5 PSZB, V-VI, za razdoblje 1395-1440 6 Zanimljiva je isprava iz kaptolskog arhiva, nastala g. 1421, o sporu zagrebačkog kaptola i obitelji Čupor zbog međa prema kaptolskom posjedu Sisak, jer su sa strane obitelji Čupor, kao sudionici u sporu, navedeni sinovi pokojnoga bana Pavla: Stjepan, Akacij, Demetrij i Juraj (“Stephanus, Akacius, Demetrius, Georgius”).

Nav. dj, VI, 38 7 Najstarija isprava koja spominje ime bana Pavla Čupora iz g. 1412. ne odnosi se na Moslavinu, već na njegovu obvezu da vrati dobra Zebenche i Cheglych Pavlu Zrinskom (HDA, DMV, br. 166).

8 Valja napomenuti da jedan od najstarijih fondova u HDA Blagajnik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Conscriptiones dicarum (Popisi kraljevinskog poreza, 16. do 18.

19

st.), iz kojega su popisi dimova djelomično objavljeni u radu J. Adamčeka i I. Kampuša, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeća (Zagreb 1976.), nema podataka za područje Moslavine, jer se popisi dimova za Moslavinu 15. i prve polovice 16. st. nalaze u Mađarskom državnom arhivu i Szechenyijevoj nacionalnoj knjižnici u Budimpešti.

Tako, primjerice, Adamček i Kampuš navode popis dimova u kotaru plemićkog suca Mihajla Garazde iz 1507. godine, koji je pohranjen u Mađarskom državnom arhivu (Diplomatikai levéltár, br. 104. 187), a obuhvaćao je područje oko Kutine: “REMETHYNCZ fratrum heremitarum sub Garyg 11 RAMACHA WELGE Simonis Zabo 3 FELSEW GERZENCZE domini archiepiscopi 13 ZEDINYNCZ eiusdem 31 ALLSO GERZENCZE eiusdem 33 GERSZENCZE plebani 7 Mathie Tharnoczy 3 OREHOUCZ Gabrielis 3 9 Vidi: Erdödy i navedeni popis literature. HBL 4, 1998, 54-65 10 S obzirom na značaj obitelji Erdödy za područje Moslavine treba napomenuti da se obiteljski arhiv Erdödyja ne nalazi u Hrvatskoj, već u Državnom arhivu Slovačke u Bratislavi.

11 Krčelić, 228.

12 Gradivo Sabora i kraljevinskih konferencija, na kojima se raspravljaju pitanja koja se nisu mogla riješiti na Saboru, objavljeno je u: Hrvatski saborski spisi, Acta Comitialia, knj.

I-V, Zaključci Hrvatskog sabora (ZS), knj. I-XII, te Hrvatske kraljevinske konferencije (HKK), knj.I-V.

20

lom ostale seljake i vratiti ih iz Štajerske i Ugarske (ACB 149, 151, 157/1756). Sljedeće godine podban Adam Najšić piše banu o buni u Moslavini (ACB 8, 10, 11, 13, 15/1757), a pukovnik Zetrić mu dostavlja popis s imenima 1138 pobunjenih seljaka iz Moslavine koji su zbog toga uhićeni (ACB 17-24, 26, 27, 29-32, 34/1757). Konačno, 1758. godine kraljica traži popis moslavačkih seljaka koji su, u okviru mjera za uništenje pobune, prebačeni na dobra Komore (ACB 10/1758).

Protokoli u fondu Zemaljske komisije Sabora Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Commissiones Regnorum Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, ili skraćeno: Acta commissionalia, 1618-1900) sadrže žalbe seljaka iznošene pred Althanovom komisijom (Acta commissionalia, protokoli 1-9, 1755-1756.), među kojima su zabilježena i preslušavanja podložnika obitelji Erdödy. Uz protokole sačuvani su i spisi koji se odnose na urbarijalnu regulaciju i bunu 1755/1756. (Acta commissionalia, fasc. 26, kut. 14).

Pitanje davanja moslavačkih seljaka rješavao je 1755. godine poseban urbarni odbor. U vezi sa time je nastao protokol Regulatio specialis incolarum dominii Moslavina a sua Maiestate resoluta, jer su upravo tu regulaciju seljaci uporno odbijali s obrazloženjem da nije ovjerena kraljevskim pečatom (Acta commissionalia, protokol 10/1755).

Gradivom ovoga fonda obuhvaćeni su i drugi nemiri na tom području, buna na moslavačkom vlastelinstvu 1815-1819. (Acta commissionalia, fasc. 1-8, br. 1-524, kut. 20-23), te buna na kutinskom vlastelinstvu Jankovića 1816-1831. ( Acta commissionalia, fasc. 1-4, br. 1-269, kut.

24-25). Fond sadrži i podatke o problemu razgraničenja moslavačkog vlastelinstva s Varaždinskim generalatom 1766. godine (Acta commissionalia, protokol 13).

Fond Popisi plemićkih posjeda prije regulacije županija Sabora Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Consriptiones bonorum ante regulationem comitatuum Zagrebiensis, Vara-sdiensis et Crisiensis, 1643.-1769.), nastao je prikupljanjem podataka o poreskim obveznicima za potrebe Ugarske dvorske komore, odnosno Sabora, čija je posebna komisija izradila plan i nadzirala popisivanje. Fond sadrži popis 61 posjeda Gornjeg križevačkog kotara iz 1737. godine, među kojima je sa 30 dimova popisano i vlastelinstvo Moslavina (dok je Kutina u međuvremenu pripala Komori, vidi bilj. br. 22), popis težaka obveznih Križevačkoj županiji 1739. godine, popise kmetova s pojedinih posjeda, primjerice ure Erdödyja s posjeda Moslavina iz 1754. i drugo (Sabor Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Popisi plemićkih posjeda prije regulacije županija, Križevačka županija, protokol I-X, fasc. 1/45, fasc. 2-3/15).

Urbarski spisi i popisi posjeda, nastali radom Ugarske dvorske komore (fond Acta urbarialia et conscriptiones bonorum, 1564-1848), sadrže popise slavonskih vlastelinstava oko 1750. godine, popise za prikupljanje desetine zagrebačkog biskupa u Slavoniji 1759. i 1768., popise sela kotara Kutina iz razdoblja 1721.-1735. i popis za vlastelinstvo Moslavina iz 1850. godine (Ugarska dvorska komora, Urbarski spisi

i popisi posjeda, fasc. 91/41, 102/9, 132/5-9, 135/8, 137/26-27, 389394; citirano prema vodiču fonda iz 1964. godine). Posebno izdvajamo urbarske spise za Moslavinu iz g. 1778.-1779. koji su dijelom pisani hrvatskim jezikom, a sadrže popise sela (Mustaina Klada, Ludina, Kompator, Kutinica, Čaire itd.) i poimenične popise davanja na koja su bili obvezni pojedini seljaci (Ugarska dvorska komora, Urbarski spisi i popisi posjeda, fasc. 745-748, br. 6-21, sveukupno 4 kutije).

Među fondove regionalne uprave ovoga razdoblja spada Križevačka županija (Comitatus Crisiensi, 1551-1850). I dok je njezino gradivo za razdoblje 1850.-1871. uništeno u Bje-lovaru 1945. godine, opsežno je sačuvan dio iz ranijeg vremena, pogotovo iz 18. i 19. st. Ono je zanimljivo prije svega za područje vlastelinstva Moslavina i moslavačkog distrikta, iako sadrži i mnoštvo dokumenata koji se odnose na čitavu županiju u raznim stvarima – uređenju odnosa s vojskom u pitanjima granica županije, žalbama protiv krajišnika zbog ispada, nasilja i dr., uređenju poštanske službe u 18. st., rješavanju cehovskih privilegija, gospodarskim mjerama za razvoj županije, pogotovo u vrijeme Josipa II, raznovrsnim tabelarnim prikazima i godišnjim izvješćima, popisima umrlih i stanovnika po župama, kraljevskim gradovima ili trgovištima, popisima majstora, uredbama o stanovništvu pravoslavne vjeroispovijesti, spisima o insurekciji tijekom napoleonskog razdoblja, popisima Židova i “Cigana”, zbivanjima 1848. godine, itd.

Za područje Moslavine moguće je navesti i brojne konkretnije primjere, tj. zanimljivije pojedinačne predmete. Tako su sačuvani spisi iz kojih se vidi da je na tome području 1761.-1763. harala stočna kuga (Križevačka županija, Acta congregationalia, KŽ–AC, fasc. VIII, 146/1761, fasc.

IX, 150/1761.; fasc. XVII, 277/1763.), banovo pismo o osudi Juraja Pintarića s vlastelinstva Moslavina na 10 godina robije zbog sudjelovanja u seljačkoj buni 1755. godine (fasc. XV, 239/1763.), razna godišnja izvješća iz 1778. godine - o sadnji vrba, požarima, nadzoru mjera i utega, suzbijanju razbojstava, troškovima seoskih gozbi (fasc. LX, 155-165/1778.), spisi o porezu od mlinova na rijeci Kutinici koja dijeli vojno područje od Provincijala (fasc. LXXI, 22-23/1780.), tabelarni popis majstora zidara i tesara u moslavačkom distriktu (fasc. LXXI, 43/1780.), žalbe stanovnika općine Moslavina protiv službenika vlastelinstva zbog opterećenja i potraživanja (fasc. LXXI, 58/1780.), molba stanovnika imanja Vidrenjak i općine Mala Ludina zbog zajedničkog pašnjaka (fasc. LXXIII, 22/1780.), izvješća iz 1780. godine o popisu novonaseljenog stanovništva i pregledu grobova (fasc. LXXIV, 57/1780.; fasc. LXXVIII, 16/1780), te dalje iste godine, izvješća o pobožnim zakladama, napuštenim i naseljenim selištima, te malti i brodarini u moslavačkom distriktu (fasc. LXXVIII, 136-138/1780.), spis o nalazu petroleja u Moslavini (fasc. II, br. 12/1786.), molba kmetova iz Popovače da se vlastelinska gostionica ne gradi na njihovome pašnjaku (Congregatio particularis, 21. IV. 1800, br. 165-166), spis o osnutku osnovne škole u Ludini (fasc.V, 305-306/1805.), o opskrbi vojske u Moslavini 1810. godine (fasc. II, 53-55/1810.; fasc. IV, br. 154/1810.; fasc. V, 192-194/1810.; fasc. IX, 345/1810), žalbe moslavačkog vlaste-

13 ZS I, 538 14 “Bonis autem Montis Claudij Familiae Erdödiannae pro hoc Anno usque dum Noua instituetur Diactio imponuntur Floreni Rhenenses Ducenti (...)”.

ZS III, 91.

15 “(...) in Monte Claudio Sessiones populosas integras circiter trecentas (...)”

(ZS III, 443-444).

16 “Ordinati in negocio coriphaeorum tumultus Montis Claudii criminaliter attractorum iudicii diurnis nondum persolutis, ine excontentandorum eiusmodi iudicum per aversionem centum aurei ex cassa Regni solvendi ordinantur”. ZS VIII, 92 17 “(...) ex comitatu vero Crisiensi dominium Montis Claudii ea ratione assummantur, ut sive ad palisatarum elaborationem atque devectionem (in quantum adhuc necessariae forent), requisitas vecturas suppeditare, sive ad erigenda fossata et valla manuales laboratores, quippe ab uno quoque fumo binos (...)”. ZS VIII, 131 18 ZS VII, od 88

19 ZS VII, 118-119

20 ZS VII, 263-264.

Kao suvremenik o ovim događajima pisao je opširno B. A. Krčelić, u djelu Annuae 1748-1767, koje je kao 30. svezak serije Monumenta Spectantia Historiam Slavorum Meridionalium objavio T. Smičiklas, Zagreb 1901.

U izdanju JAZU izišao je hrvatski prijevod. Vidi: Krčelić, 1952. U kraćem obliku dotakao se Krčelić pobuna i događaja 1755/1757. u još jednom

21

rukopisu, kronici pisanoj hrvatskim jezikom, koju je vodio od g. 1749. do 1762.

Vidi: Žic, 233-25419 ZS VII, 118-119

linstva protiv vojske zbog ubiranja maltarine od alodijalnih proizvoda (fasc. I, 411-412/1810.; fasc. XIII, 765/1810.), molbe obitelji Erdödy za pojačanje vojnih straža i četa zbog nesigurnosti od razbojnika i pljačkaša i odgovor vojnih vlasti (fasc. XIII, 788/1810; fasc. XV, 840 i 846/1810.), protokol sudskih kazni za g. 1847. u Moslavini (Velika skupština 1. XII 1847., 2417/1847) itd. (citirano prema vodiču fonda Križevačka županija, izrađenome u HDA 1964. godine).

Fond Požeške županije (Comitatus Poseganus, 1745.-1850.), koji obuhvaća gradivo iz razdoblja nakon obnove županija 1745. godine, također, pored podataka zanimljivih za područje čitave županije (djelovanje pavlina, doseljavanje i život Židova, međe županije prema brodskoj regimenti, imena plemića i službenika u županiji, broj stanovnika prema vjerskoj pripadnosti i dr.) obiluje mnoštvom detalja o životu Kutine i kutinskog vlastelinstva21.

U njemu se nalaze i dokumenti o izgradnji mlina na rijeci Ilovi, podignutog za potrebe stanovništva Kutine (388/1781., 391/1781.), kopanju kanala na kutinskom vlastelinstvu (764/1800.), štetu koju su kutinskom vlastelinstvu nanijeli Kutinčani (346/1800.), zahtjevu Kutinčana za otvaranjem „Malinskog jarka“ (416/1800., 549/1800., 784/1800.), dokumenti koji govore o popravku kotarske zgrade (125/1800.,127/1800.) i župne kuće u Kutini g. 1800., pa potom župnih zgrada u vrijeme župnika Pavčeca g. 1846. (548/1800.; 329, 650, 847/1846.), o izgradnji ljekarne (182, 575, 576, 987, 1193/1840.), cehovskim povlasticama (873/1840.), školi u Kutini (1387./1840.; 87, 285, 775/1847.), parnici koji su neki Osvlad i Petrak poveli protiv Erdödyja (889/1840.), kutinskim Židovima (2, 576, 963, 1145/1840.), popisu poljskih plodina (628/1847.) i obnovi vinograda u Kutini (275, 852/1847.), imenovanju učitelja (Šutej) (285/1847.), sporu općine i kutinskog vlastelinstva (225/1849.), šumama kutinskoga vlastelinstva (236/1849.), Kušićevom mlinu u Kutini (780/1850.). Posebno treba spomenuti popise rabote na kutinskom vlastelinstvu iz razdoblja 1756/1784. (citirano prema vodiču fonda Požeška županija, iz 1964. godine)22.

Upravni fondovi za razdoblje od sredine 19. stoljeća Od sredine 19. st. ustroj središnje, pa i regionalne uprave biva sve složenijim i promjenljivijim, što ne prestaje do najnovijeg doba. Stoga je ovdje za razdoblje od sredine 19. st. moguće tek djelomično prikazati arhivske izvore, odnosno izdvojiti samo dio fondova i dokumenata koje oni sadrže. Pri tome se posebno osvrćemo na fondove koji sadrže podatke o školstvu, kulturnim i drugim društvima, imovinskim, poglavito zemljišnim pitanjima i gospodarstvu ovog područja.

Od tijela središnje zemaljske uprave izdvajamo gradivo Zemaljske vlade Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (ZV, 1869.-1921.), s

22

nekolicinom primjera. Tako se u gradivu Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske Vlade (BiN ZV, 1869.-1921.), među ostalim, nalaze i iskazi kotarskih oblasti o grko – istočnim svećenicima, pa tako i kotareva Kutina i Garešnica iz 1897. godine (BiN ZV, VII-57/1897.), spisi o plaćanju bogoštovnog prinosa Izraelitske bogoštovne općine u Kutini 1913. g. (BiN ZV, 50-4/1030./1913), izvješća o pregledu pučkih škola na području Bjelovarsko-križevačke županije g. 1917., koji obuhvaćaju i razna mjesta u Moslavini – G. Garešnicu, Ludinu, Vukovje, Kutinicu, Okole, Dišnik i dr. (BiN ZV, Prezidijalni spisi, 3/1917., 61/1917.), dok se u gradivu Kulturno-tehničkog odsjeka Odjela za unutarnje poslove Zemaljske vlade (UOZV KTO, 1869.-1920.) nalaze nacrti školskih vrtova i rasadnika pučkih škola u Mikleušu, Vrtlinskoj, Ludini, Osekovu i Kutini iz 1885. (UOZV- KTO, 16/1885.), karte općina kutinskog područja iz 1894. (UOZV- KTO, 7/1894.), spisi vezani za izgradnju gospodarstvene zgrade pokraj škole u Kutinici 1906. (UOZV-KTO, 2/1906.), tehnički spisi ribnjaka u Bokšić Lugu kod Kutine, s mjerama nasipa, te nacrtima potoka Kutina i Lendava, ribnjaka Kusanje i dovodnog kanala iz 1908. (UOZV- KTO, 2/1908.), te nacrti, presjeci, mjere i sl. za kutinski ribnjak iz 1911. godine (UOZV- KTO, 3/1911).

U gradivu Zemaljske vlade nalaze se i brojna pravila raznih društava, pa tako i niz pravila za područje Moslavine, koja bi ovdje bilo preopsežno nabrajati u cjelini. Inventar ovih, kao i drugih pravila, odnosno podaci o pravilima, sa signaturama fondova i nazivima društava, objavljeni su u izdanju HDA23. Pored gradiva Zemaljske vlade ovim je inventarom za područje Moslavine (Be-rek, Garešnica, Hercegovac, Kutina, Ludina, Miklouš, Popovača, Samarica, Štefanje, Trnovitica, Vukovje) obuhvaćeno i gradivo drugih, prije svega upravnih fondova iz razdoblja 1922-1939. godine, sve do Odjela za unutarnje poslove Banovine Hrvatske (1939.1941.). Najstarija sačuvana pravila ovoga područja, iz 1873. godine, odnose se na Obrtničku zadrugu u Garešnici (UOZV, 10-4, 591/1909./1875.), Dobrovoljno vatrogasno društvo iz Popovače, iz 1893. (UOZV, 13-4, 12637/1894.) i Prvo moslavačko streljačko društvo u Popovači iz 1895. godine (UOZV, 13-4, 47232/1895.).

Za grad Kutinu sačuvana su pravila Pjevačkog društva Moslavac (UOZV, 13-4, 5766/1895.), Hrvatske čitaonice (UOZV SP, 467/1907.), Hrvatskog Sokola (UOZV SP, 1799./1909.), Hrvatske građanske čitaonice (UOZV SP, 1983./1911.), Hrvatskog nogometnog športskog kluba Moslavina (UOZV SP, 2480/1920.), Nogometnog športskog kluba Ilirija (Pokrajinska uprava za Hrvatsku i Slavoniju-Upravno odjeljenje-PU UO: VIII-10, 13548/1922.; SP 2700/1922.), Kuglaškog sportskog kluba Moslavina (Savska banovina–Upravno odjeljenje: SBUO, Pov. II, 567/1933.), Hrvatske čitaonice i knjižnice (SBUO, Pov. II, 2476/1935.).

21 Kutina pripada Požeškoj županiji tek od 1745. godine. Prije dolaska Turaka pripadala je Križevačkoj županiji.

Prema podacima A. Lutza - povjesničara i kartografa iz Graza, koji je izradio mapu karata povijesti uprave Slavonije od 1684. do 1936. - Kutina je od Vašvarskog mira 1664. bila ponovno u sastavu Habsburške monarhije, pod komorskom upravom. Za pojedine faze uprave u Slavoniji, nakon oslobađanja od osmanlijske vlasti, s priloženim kartama na kojima je Lutz upisao i položaj Kutine, vidi Kušen-Pandžić, 251282 22 Nadovezujući se na ovo, treba napomenuti da se djelatnost Bjelovarske županije, 1871-1886, i kasnije uspostavljene Bjelovarsko - križevačke županije, 1886-1924, danas može samo rekonstruirati temeljem spisa upućenih Zemaljskoj vladi, jer je izvorno gradivo najvećim dijelom uništeno g. 1945, dok se mali dio sačuvanog gradiva ne nalazi u HDA, već u Državnom arhivu u Bjelovaru (DAB, Bjelovarsko-križevačka županija, 1889-1919, 2 kutije, 2 knjige).

Zanimljiva za regionalnu povijest bit će svakako i pravila Društva hrvatskih Moslavaca sa sjedištem u Zagrebu, iz 1937. godine (SBUO, Pov. II 5212/1937., ZP 3141).

23

23 Pleše, 1999 23 Signature: HDA, BHOPros, 2.1.1. Skupna statistika narodnih škola i 2.1.2. Skupna statistika građanskih, srednji i stručnih škola (kut.

8-10); 3.3.4. Iskazi učenika državnih i privatnih građanskih škola (kut. 23); 4.1.7. Podaci o školama, učiteljima i učenicima pučkih škola i 4.1.8. Statistika i kartoteka Odsjeka za pučke škole (kut. 34 i 36); 5.1.1.

Platni popisi narodnih škola i 5.1.3. Platni popisi građanskih škola (kut. 51, 60, 74, 108).

U fondu Odjela za prosvjetu Banske vlasti Banovine Hrvatske (BHOPros, 1939.-1941.) sačuvani su statistički dokumenti, kao izvori za istraživanje školstva ovoga područja. To su raznovrsni prikazi i tabele za područje kotareva Kutina i Garešnica, koji obuhvaćaju podatke o broju učenika i nastavnika pučkih i građanskih škola, troškovima škola, izdvajanjima za plaće i proračune i sl., a odnose se na mješovite građanske škole u Kutini i Garešnici, te postojeće pučke škole čitavog područja24. Međutim ima i drugih dokumenata, poput izvješća upravitelja škola s područja kotara Garešnica, o obilježavanju smrti Antuna Radića 1940. godine, povodom čega su škole organizirale predavanja i priredbe (BHOPros, 2.3.1. Izvješća o proslavi smrti A. Radića), ili pak najamnih ugovora iz kojih se može vidjeti koje pučke škole kotareva Garešnica i Kutina (npr. u kutinskom kotaru: Čaire, Gračenica, Kutinica, Stružac, Volo-der) nisu raspolagale vlastitim školskim zgradama u razdoblju 1937.-1940. godine (BHOPros, 4.2.7. Najamni ugovori pučkih škola). Iz predmeta o ocjenjivanju nastavnika pučkih škola kotara Kutina mogu se saznati njihova imena, podaci o stručnoj spremi i slično, za razdoblje 1938.-1940. godine (BHOPros, 4.4.1. Personalnoadministrativni pododsjek Odsjeka za pučke škole).

Fond obuhvaća i gradivo Banovinskog školskog odbora, tijela koje je kontinuirano djelovalo od 1929. godine, kao savjetodavni organ prosvjetnih vlasti u pitanjima proračuna i unapređenja školstva. U njemu se mogu naći podaci koji nadopunjuju statistike o školskim proračunima, za narodne škole u Kutini i Garešnici (BHOPros, I.2. Proračuni narodnih škola).

Ostale školske spise nastale radom Odjela za prosvjetu, preuzeo je kasnije, radi operativnih potreba, njegov sljednik: Ministarstvo narodne prosvjete NDH (o čemu vidi dolje).

Budući da je unutar Odjela za prosvjetu Banske vlasti BH djelovao i Pododsjek za umjetnost, književnost i štampu, u fondu su sačuvana i pravila kulturnih društava. U gradivu kotara Kutina nalaze se dva izvješća o djelatnosti kulturnih društava iz kojih se vidi da je u Ludini od 1920. djelovala Čehoslovačka besjeda, na čijem su se čelu 1941., kad je izvješće nastalo, nalazili Alojs Veseli kao predsjednik i Karel Fišter kao tajnik, te da je na čelu Hrvatske čitaonice i knjižnice u Kutini, koja postoji još od 1886. godine, bio dr. Pave Stanić, advokat. Uz njega su navedeni i ostali članovi Upravnog odbora iz 1941. godine - tajnik Ivo Košković i dr. Iz istoga se izvješća vidi da je u Kutini bila planirana izgradnja Hrvatskoga doma, jer je 1941. Hrvatska čitaonica održala zabavu u tu svrhu (BHOPros, 1.3.1. Kulturna društva).

Fond Ministarstva narodne prosvjete NDH (MNP NDH, 1941.-1945.) sadrži spise o radu pojedinih škola u razdoblju od 1. do kraja 2. svjetskog rata, pa tako i za područje kotareva Kutina i Garešnica. Spisi pokazuju da je u Garešnici otvorena Građanska škola 1930. (MNP NDH, III-73), a u Kutinici 1932. pučka škola (IV-1416). Fond sadrži i podatke o radu pučke škole u Kutini 1941.-1943. (IV-1117), ali i ostalih pučkih škola u kutinskome kotaru 1931.-1944. (IV-1630.), te o Građanskoj

24

školi u Kutini 1930.-1945. godine (III-767).

U HDA se nalazi i niz fondova koji se odnose na privatnu imovinu, poglavito fondova koji se odnose na zemljišna pitanja. U razdoblju poslije ukidanja kmetstva 1848. pitanje regulacije naknada za ukinuta urbarijalna davanja rješavalo se po zahtjevu oštećenika temeljem raznih posjedovnih isprava, a posebice temeljem marijaterezijanskih spisa iz vremena urbarijalne regulacije (gradivo koje smo ranije već navodili), naročito spisa Urbarijalnog departmana Ugarskog namjesničkog vijeća.

U fondu Zemljorasteretnog ravnateljstva u Zagrebu (1850.-1900.) nalaze se operati za urbarijalnu odštetu, pa tako za Kutinu – za dobra grofa Georga Erdödyja, grofa Johanna Nep. Erdödyja, te Niklosa i Joseine Szeczen (Zemljorasteretno ravnateljstvo u Zagrebu: ZRR, fasc.

437-439, kut. 57), i za Moslavinu – za dobra obitelji Erdödy, posebice Georga Erdödyja (ZRR, fasc. 547-549, kut. 72).

Za kasnije razdoblje, u gradivu Zavoda za kolonizaciju NDH - Likvidacija agrarne reforme na veleposjedima (tzv. “Veleposjedi”, 1919.1945.) sačuvani su spisi Poljoprivrednog d.d. Zagreb, za područje upravnih općina Kutina i Popovača, odnosno katastarskih općina Kutina, Husain, Ilova, Mikleuška, Repušnica, Srpsko Selište, Šartovac, Zbjegovača, Gračenica i Osekovo (HDA, Veleposjedi, Poljoprivredno d.d. Zagreb, 1928.-1941., kut. 115).

Gradivo preuzeto u HDA od Državne geodetske uprave 1996. godine sadrži katastarske podatke za područje Moslavine, iz razdoblja 1858.1968. godine. Podaci o elaboratima i sačuvanim katastarskim planovima iz pojedinih izmjera tiskani su u inventaru HDA, prema abecednom redoslijedu županija i katastarskih općina iz 1881. godine26. Najveći dio izmjera nastao je polovicom, te krajem 19. ili početkom 20. st., pa tako i većina izmjera na moslavačkom području. Radi primjera navodimo dokumente nastale izmjerama u Kutini: 1. Originalni zapisnik omeđivanja k.o. iz 1858.

Prijepis zapisnika omeđivanja k.o. iz 1858.

Popis čestica iz 1861.

Zapisnik računanja površina k.o. iz 1861.

2. Popis čestica iz 1902.

Zapisnik računanja površina k.o. iz 1902.

Poljski prednacrti u 40 listova iz 1902.

3. Indikacijske skice iz 1902; I-65 i I-66 4. Katastarski plan reambulacije u 33 lista iz 1902.

5. Kopija katastarskog plana u 30 listova iz 1902.

(Državna geodetska uprava, Kutina, BK-147) U inventaru su obuhvaćene i druge katastarske općine moslavačkog područja i okolice: Berek (BK-10), Garešnica (BK-68), Hercegovac (BK-95), Ludina (BK-157), Popovača (BK-218), Štefanje (BK-274), Vukovje (BK-301).

25

Ured za podržavljeni imetak Odjela za novčarstvo, državnu imovinu i dugove Ministarstva državne riznice NDH (1941.-1945., tzv. “Ponova”) prvenstveno je izvorom za poznavanje sudbine židovske imovine u 2. svjetskom ratu, ali i imovine Srba, te hrvatskih antifašista, kao osoba “koje su narušavale javni red i mir”. Između ostaloga fond sadrži spise o imovini oduzetoj moslavačkim Židovima, uglavnom iz 1941./1942. godinu. To se odnosi ponajprije na imovinu 32 Židova u Kutini, među time i na trgovinu mješovite robe Steiner Olge (DKI 3172/4), imovinu liječnika Freibergera (DKI 3170/2), posjed Ausch Paule (DKI 40/1) itd., dok je Židova u drugim moslavačkim mjestima bilo puno manje. Gradivo serije DKI (dosjei koniscirane imovine) ograničene je dostupnosti.

S obzirom da se radi o inancijskoj dokumentaciji koja sadrži osobne podatke njezino je korištenje ograničeno na srodnike osoba na koje se dokumentacija odnosi, te na znanstvene istraživače, kako to predviđa Zakon o arhivskom gradivu i arhivima (NN 105/97).

Radi ilustracije navodimo sadržaj predmeta iz serije DKI vezan uz koniskaciju imovine Židovske bogoštovne općine u Kutini. Ona je 25. studenoga 1941. molila Ravnate-ljstvo za ponovu - kako se u jednome razdoblju zvao ovaj ured - za dozvolu podizanja iznosa od 10 tisuća kuna sa svojeg tekućeg računa kod Pučke štedionice u Kutini, kao novca koji je potjecao od priloga članova, a radi izdržavanja židovskih izbjeglica i Židova u koncentracijskim logorima. U istome predmetu se nalaze spisi od 15. travnja 1943. po kojima se dozvoljava uknjižba prava najma na “čestice kat. broj 265, upisane u gr. ul. br. 425 K.o.

Kutina, vlasništvo Nezavisne Države Hrvatske, za vrieme od 99 godina za najamnu cijenu od 1 kn godišnje (...) u korist “Ustaša” Hrvatski Oslobodilački Pokret, Hrvatski radnički savez u Zagrebu”, a potom i spis od 22. lipnja 1943. kojim se zemljište židovske općine (gr. ul. br.

78) uknjižuje u korist NDH (Ministarstvo državne riznice, Odjel za novčarstvo, državnu imovinu i dugove, Ured za podržavljeni imetak, DKI 3997/3).

Za imovinska pitanja vezano je i gradivo kotarske Komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Kutini koja je djelovala nakon 2. svjetskog rata, a pripadala je nadležnosti Ministarstva poljoprivrede i šumarstva NRH (Odjeljenje za agrarnu reformu i kolonizaciju). Gradivo komisija za agrarnu reformu izdvojeno je u HDA u posebnu cjelinu pod nazivom Komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju NRH, unutar čega su komisije razvrstane prema abecednom redoslijedu mjesta (kotareva i gradova). Ono sadrži podatke o zemljištu oduzetom pojedi-ncima i vjerskim zajednicama – katoličkoj i pravoslavnoj - te posebice veliki broj odluka o oduzimanju zemljišta Nijemcima, sukladno odluci AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. i Zakonu o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području NRH, usvojenome nakon rata. U gradivu ove Komisije nalazi se i predmet gore spomenute Židovke Ausch Paule, kojoj je time određen zemljišni maksimum. U predmetu su popisani gruntovni ulošci i katastarske čestice koje su eksproprirane, ali i one koje su ostale u njezinome vlasništvu (Komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju NRH: Kutina, 756/1946.).

Savska inancijska direkcija (SFD, 1929.-1939.), inancijska oblast

26

na području Savske banovine, izvorom je za gospodarsku povijest.

U gradivu nastalom djelatnošću Odsjeka za poreze, mogu se, pored uobičajene inancijske dokumentacije, naći i pravila i drugi pravni akti pojedinih poduzeća. Tako se u njemu nalaze spisi o radu Zanatlijske štedne i kreditne zadruge s.o.j. iz Garešnice, bilance 1939./1940. i pravila iz 1939. (23481-III-1042.), D.d. za izradbu i promet građevnog materijala u Garešnici, iz razdoblja 1928-1943, s bilancama za 1928.1938. (2823-III-1943.), Pučke štedionice d.d. iz Kutine (1927.-1943.), s pravilima iz 1911. i 1912. godine (22824-III-1940., 6607-III-1943., 22 421-III-1943.).

U gradivu Ministarstva obrta, veleobrta i trgovine NDH (MOVT NDH, 1941.-1945.) nalaze se spisi Šumskog d.d. Moslavina-Popovača, iz razdoblja 1938.-1944., u kojima su pravila, s izmjenama iz 1938. i 1942. godine, te bilance, popisi dioničara, kako prijeratnih francuskih, tako i i onih iz vremena NDH, zapisnici glavnih skupština, izvješća Nadzornog odbora i dr. (MOVT NDH, Dionička društva: Šumsko d.d.

Moslavina - Popovača).

Ostali fondovi i zbirke u HdA za razdoblje od sred. 19. st. do danas Pored upravnih fondova, u HDA se, kao i u drugim državnim arhivima, čuvaju i fondovi nastali djelatnošću vojnih, pravosudnih, gospodarskih, prosvjetnih, kulturnih i drugih ustanova, društava i organizacija, obitelji i pojedinaca, te raznovrsne zbirke, kako za ranija razdoblja tako i za ovo iza sredine 19. st.

Među gradivom vojnih ustanova nadležnih za ovo područje, nalaze se i spisi Ministarstva oružanih snaga NDH (1941.-1945.). U fondu je sačuvana serija dnevnih izvješća, kojima su sustavno praćene vojne aktivnosti na područjima sjeverno i južno od Save i Kupe, pa se u njima izvještava i o operacijama različitih vojnih snaga na području Moslavine i Kutine. Djelatnost Domobranskog popunidbenog zapovjedništva Bjelovar (1941.-1945.), nadležnog u vrijeme NDH za područje velike župe Bilogora (Bjelovar, urđevac, Koprivnica, Križevci, Čazma, Garešnica) i dijela velike župe Prigorje (Kutina) dokumentirana je posebnim fondom27.

U HDA se nalaze i fragmenti gradiva partizanskih vojnih tijela, pa tako i štabova dvaju partizanskih jedinica s područja Moslavine: Moslavačkog narodnooslobodilačkog partiza-nskog odreda (1943.-1945.), i 33. hrvatske divizije (I. udarna brigada, II. brigada/moslavačka/, I. i II. haubička baterija, inženjerski bataljon, Divizijski komitet SKOJ-a za 33. diviziju, Brigadni komitet SKOJ-a I, II, III. brigade; 1943.-1945.).

U ovu skupinu smo, zbog speciičnih okolnosti rada i djelokruga, svrstali i fond Odjeljenja zaštite naroda (OZN-a) za Hrvatsku (1943.1946.) iako on prema klasiikaciji fondova u HDA također pripada upravnim ustanovama. Naime, OZN-a je nastala u kontekstu NOP-a

U gradivu fonda Zemljišne zajednice, koje obuhvaća razdoblje 1854.-1949., za područje moslavačkih općina Kutina, Vukovje, Ludina, Garešnica i Popovača nalaze se spisi: Z.z. Bršljanica, 1902, 1925-1939, Z.z. Ciglenica, 1929-1942, Z.z. Čazma, 1925-1933, Z.z. Dereza, 1912-1943, Z.z. Dišnik, 1920-1938, Z.z. Donja Jelenska-Potok, 1903-1944, Z.z. Kapelica, 1928-1943, Z.z. Mustaina Klada, 1933-1945, Z.z. Kostanjevac Berečki, 1936-1942, Z.z. Krivaj-Voloder, 19411943, Z.z. Krivaja, 1930-1939, Z.z. Kutina, 1903-1944, Z.z. Kutinica-Čaire, 1898-1934, Z.z. Ludina, 1930-1946, Z.z. Mikleuška, 1935-1936, Z.z. Okoli, 1927-1934, Z.z. Osekovo, 1940-1942, Z.z. Palešnik, 1922-1937, Z.z. Pašijan, 1928-1939, Z.z. Stara Ploščica, 1925-1943, Z.z. Nova Ploščica, 1931-1943, Z.z. Podgarić, 1930-1943, Z.z. Prokop Veliki i Mali, 1939, Z.z. Repušnica, 1936-1947, Z.z. Ruškovac, 1903-1942, Z.z. Samarica, 1926-1934, Z.z. Urb. općine Stružec, pravilnik, Z.z. Trnovitica, 1920-1933, Z.z. Vidrenjak, 1929-1947, Z.z. Zid, Oštri, 25 1921-1940.

25 Zbog potpunosti uvida navodimo i sve brojeve tehničkih jedinica (kutija) koje sadrže ovo gradivo: 78, 96, 114, 123, 128, 133, 288, 298, 330, 342, 354-358, 394, 426, 449, 473, 480, 493-495, 520522, 543-545, 554, 577, 587, 589, 638, 706-707, 735-736, 795 (HDA, Zemljišne zajednice).

27

te je, do ukidanja 1946. godine, objedinjavala zadaće civilne i vojne obavještajne i kontraobavještajne službe, a tada ju je zamijenila UDBa (Uprava državne bezbjednosti), kao civilna sigurnosno-obavještajna služba, te vojne službe - VOS (Vojnoobavještajna služba) i KOS (Kontraobavještajna služba)28.

Do formiranja OZN-e 1944. godine, na moslavačkome području je djelovao Rajonski obavještajni centar za Moslavinu 1943.-1944. (HDA, OZN-a za Hrvatsku, 30/15), a od rujna 1944. djeluje Opunomoćeništvo OZN-e Zagrebačke oblasti za okrug Moslavinu koji je kao takav dokumentiran sve do svibnja 1945. (30/16 i 30/110)29. Sačuvani su i spisi Kotarskog obavještajnog centra Kutina i onog iz Garešnice 1943.-1944.

(30/20, 30/21), te Opunomoćstva OZN-e Garešnica iz 1946. (30/94).

Gradivo obiluje, prije svega, dnevnim, tjednim i mjesečnim izvješćima s terena, s podacima “o općem političkom stanju i djelovanju neprijatelja”, sadrži i materijale o razmjenama zarobljenika i slično, koji puta i zapisnike saslušanja i druge osjetljive dokumente koji navode osobne podatke, zbog kojih je njihovo korištenje ograničeno.

Iz gradiva ROC-a za Moslavinu vidi se tijek organiziranja teritorijalne obavještajne službe, jer su o tome mjestimice sačuvane upute, slane kotarskim obavještajnim centrima, poput okružnice od 10. studenoga 1943. godine, pod čijom točkom br. 5 se traže podaci „o osnutku knjige o narodnim neprijateljima, u vezi (..) okružnice od 25. X. 1943. god.“, kao obaveznom vidu uredskog poslovanja partizanske obavještajne službe (HDA, OZN-a za Hrvatsku, ROC za Moslavinu, 30/15, Ob. br.

28/43).

U fragmentarno sačuvanom gradivu Javnog tužilaštva Socijalističke Republike Hrvatske (JT SRH, 1945.-1990.) nalaze se izvješća okružnih, odnosno oblasnih javnih tužilaštava koja su djelovala nakon 2. svjetskog rata, koja su ova tužilaštva slala u mjesečnim ili tjednim razdobljima javnom tužiocu. U izvješćima nastalima u razdoblju do opće amnestije u kolovozu 1945. godine, pored stanja organiziranosti javnih tužilaštava, praćena je i opća politička situacija u okruzima, propusti koje su organi vlasti počinili u postupku protiv zatočenih, uglavnom vojnih zarobljenika, u logorima i zatvorima, prikazani su statistički podaci o broju vođenih predmeta (građanskih i krivičnih), a mjestimično sadrže čak i poimenične popise amnestiranih osoba. Tako se, primjerice, pod pov. br. 128/45 nalazi izvješće za razdoblje od 15. lipnja do 20. srpnja 1945., sastavljeno po Okružnome javnom tužilaštvu Bjelovar, nadležnom za područje Moslavine, u kojemu se ukazuje na nepravilnosti u logoru Velika Pisanica, počinjene „sa strane Komande područja i OZN-e, pošto su oni upućivali u taj logor i one koji nisu bili pred sudom i sud nije donio za njih nikakovu presudu, a što je najviše činila OZN-a, gdje su uputili oko 200 ljudi bez presude.“ Tražilo se podizanje optužnice protiv zatočenih ili njihovo puštanje kućama.

28

U sljedećem izvješću, za razdoblje od 20. srpnja do 20. kolovoza, javni tužilac Okruga Bjelovar piše da je, povodom Ukaza o amnestiji i pomilovanju, „amnestirano odnosno pomilovano iz kažnjeničkog logora Vel. Pisanica osuđenih po vojnom sudu oko 700, osuđenih po sudu za zaštitu nacionalne časti 19 od 55, a iz zatvora OZN-e sa čitavog okruga i vojnog suda amnestirano je oko 140, dakle ukupno svega amnestirano odnosno pomilovano na našem okrugu oko 895 osoba (…)“ (JT SRH, Ured javnog tužioca, Pov. br. 128/1945.).

26 Slukan

Radi primjera navodimo i fond kulturno-prosvjetnog društva Družbe Braće Hrvatskog Zmaja (1905.-1946.) u kojemu su sačuvana pravila Hrvatskog doma u Garešnici iz 1930. (također registrirana u gore navedenome, tiskanom inventaru HDA). Pravila određuju da je društvu svrha izgradnja i uređenje društvenoga doma sa čitaonicom, te da će se u njemu smjestiti i “njegovati i ine uredbe značaja: prosvjetnog, socijalnog, zdravstvenog i opće obrazovnog, kojima je cilj podizanje duševne i materijalne kulture sela, naročito higijene i narodnog zdravlja.” Uz navedena pravila sačuvana je iz g. 1932. korespondencija tajnika Hrvatskog doma, ljekarnika Franića iz Garešnice, ujedno “zmajskog brata Vukogorskog”, s velikim meštrom Emilijem Laszowskim, u vezi postavljanja ploče na zgradi Doma, posvećene kralju Tomislavu (Družba Braće Hrvatskog Zmaja, Obilježavanje povijesnih obljetnica i kulturnih proslava, Spomen ploča Tomislavu u Garešnici, 1930.1932.)30.

Radom nekadašnjeg Instituta za historiju radničkog pokreta i njegovog arhiva (današnji Hrvatski institut za povijest, arhiv je u cjelini preuzet u HDA) prikupljene su tematske zbirke u kojima se također mogu naći dokumenti vezani uz povijest Moslavine.

U Zbirci gradiva privrede ( Grupa XXVII) nalaze se spisi o hrvatskim poduzećima sa stranim kapitalom - prikupljeni 1939. na zahtjev Odeljenja za državnu zaštitu MUP-a Kraljevine Jugoslavije, zbog eventualne nacionalizacije – s podacima o poduzećima kotareva Kutina i Garešnica. Za kutinski kotar izvještava se da je u njemu djelatno Šumsko dioničko društvo Moslavina u Popovači, koje se bavi sječom i eksploatacijom šuma, ima parnu pilanu u Popovači i 126 zaposlenih (Grupa XXVII, inv. br. 143).

Zbirka gradiva građanskih stranaka (Grupa VI) nastala je prikupljanjem dokumenata različitih upravnih ustanova od 1869. do 1941. godine, primjerice Odjela za unutarnje poslove Zemaljske vlade Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (1869-1921), Pokrajinske uprave za Hrvatsku i Slavoniju (1921.-1924.) i oblasnih uprava (1924.-1929.), ali prije svega Odjeljka državne zaštite Upravnog Odjeljenja Savske banovine (1929.-1939.) i Banske vlasti Banovine Hrvatske (1939.1941.), kojima su lokalne kotarske vlasti slale izvješća o političkim kretanjima na svojem području. Gradivo ove zbirke nije zanimljivo samo za političku povijest Moslavine, već i šire, jer se odnosi na djelat-

29

27 Sačuvano je 7 knjiga i 21 kutija spisa

nost političkih stranaka, političko raspoloženje naroda i njegove manifestacije.

Zbirka u najvećem dijelu sadrži dokumente vezane uz djelatnost Hrvatske republikanske seljačke stranke, odnosno Hrvatske seljačke stranke, prije svega izvješća i često puta okružnice na koja su ta izvješća upućivana kao odgovori s područja Kutine ili Garešnice o izvješavanju zabranjenih zastava, prikupljanju milodara, skupštinama i agitaciji tijekom 1923.-1924. (Grupa VI, inv. br. 67, 93, 131, 140), djelatnosti stranke i raspoloženju naroda prilikom smrti Stjepana Radića 1928. godine (inv. br. 226), prikupljanju novčane pomoći zatvorenim istomišljenicima 1930. (inv. br. 370), djelatnosti vezanoj uz ličnost V. Mačeka - prikupljanju potpisa za predstavku kralju radi njegovog oslobađanja 1933., manifestacijama povodom rođendana 1936. i 1937., pjesmarici “Život i djela V. Mačeka i hrvatska politika od 1904. do danas” iz 1938., putu Mačeka u Beograd i manifestacijama njegovih pristaša u vezi toga 1938. godine (inv. br. 482, 584, 662, 865, 945), osnutku podružnica u Garešnici i Kutini (inv. br. 681), zatim o djelatnosti pojedinaca, propagatora i pristaša HRSS-a ili HSS-a: dr.

Ante Adžije na području Hercegovca i Garešnice 1921. godine (inv. br. 24) ili bivšeg narodnog poslanika HSS-a Tome Mađarevića 1933. i književnice Matočec Mare iz Korije 1938. u Garešnici (inv. br. 456, 772), o radu Hrvatske seljačke zaštite u Garešnici i Kutini 1937., te u Ludini 1940. godine (inv. br. 2001 i 2069), itd.

Zbirka sadrži i dokumente nastale u vezi djelatnosti drugih stranaka i udruga koji pokazuju političko raspoloženje naroda, primjerice one koji se odnose na nedozvoljeno održavanje sastanka narodnog poslanika iz Dereze i gibanje K. Andrije u Štefanju 1937. (inv. br. 624), ili pak razna izvješća - o kontroli rada Hrvatskog sokola iz 1929. u Kutini (inv. br. 1478.), sa-stancima Jugoslavenske narodne stranke u garešničkom kotaru 1934. (inv. br. 1527.), pokretu za suzbijanje nepismenosti kojega je vodio predsjednik Seljačke sloge Herceg na području Garešnice i Kutine 1937. (inv. br. 654), itd.

Uz matične knjige treba svakako napomenuti da se one nalaze i na terenu, u župnim i matičnim uredima, pogotovo od kraja 19. st. nadalje31.

Objavljeno gradivo i pretraživanje gradiva

obavijesna

pomagala

za

Gradivo pohranjeno u HDA, relevantno za ovo područje, već je objavljivano. Prije svega to su spomenuti srednjovjekovni dokumenti (u izdanju JAZU)32 , saborski zaključci33 i kraljevinske konferencije (oboje u izdanju HDA). Povijesni spomenici Zagrebačke biskupije koje je za g. 1395.1440. prikupio A. Lukinović, objavljeni su sudjelovanjem Hrvatskog državnog arhiva i temelje se djelomično na dokumentima iz HDA34, pored onih iz Arhiva prvostolnog kaptola zagrebačkog, Nadbiskupijskog arhiva u Zagrebu, Tajnog vatikanskog arhiva i drugih arhiva.

Ovdje treba napomenuti da je i dio gradiva objavljenog u Građi za po-

30

vijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941.1945.35 , točnije onaj dio koji je ranije pripadao Arhivu Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, u međuvremenu preuzet u HDA36.

Pored inventara za pojedine fondove ili skupine fondova o kojima je već bilo govora (Državna geodetska uprava, Pravila društava), HDA je objavio još nekoliko obavijesnih pomagala koja opisuju fondove relevantne za područje Kutine i Moslavine. Iako se radi o gradivu crkvenog tj. Nadbiskupijskog arhiva u Zagrebu, objavljen je inventar Kanonske vizitacije zagrebačke (nad)biskupije37, jer se to gradivo do daljnjega nalazi u depozitu u HDA. Vremenski raspon razmjerno dobro sačuvanog gradiva obuhvaća godine 1649.-1866.38. Područje je pripadalo Arhiđakonatu Čazma i Arhiđakonatu Gušće i Svetačje, a gradivo je - pored povijesti župe i vjerskoga života - osobito zanimljivo za proučavanje stanovništva, običaja, gospodarenja, umjetnosti, školstva itd. (obuhvaćeno je protokolima 1/I –9e/XII, 43/XV, 105/I -111/VII, 192 i 211).

U izvješću se nalaze i podaci iz nadzornog pregleda od 7. srpnja 1945. kad je utvrđeno da se u Velikoj Pisanici nalazilo “831 osoba, od toga: • osuđenih po vojnim • sudovima: 142 • odposlanih po odjeljenju zaštite naroda II: 174 • osudjenih po odjeljenju zaštite naroda III: 40 upućenih po okružnom • N.O.-u: 2 zarobljenih prilikom • povlačenja u Sloveniju: 288 Nijemaca i Madžara: • 185

Inventar fonda Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba (NV SHS, 29.

10. 1918. - 1. 12. 1918.), koji je također objavljen, na više mjesta ukazuje na dokumente vezane uz Kutinu i druga moslavačka naselja. Spomenimo spise koji se odnose na djelatnost mjesnih odbora, raspoloženje naroda, nemire i zbivanja u Garešnici (NV SHS, Središnja kancelarija: SK, Opći spisi, 333/1918; SK, Telefonske obavijesti, 5/1918; Sekcija za organizaciju i agitaciju: SOA, Dopisivanje s mjesnim odborima, Garešnica; Odio za narodnu obranu: ONO, Opći spisi Operativnog odsjeka, 65, 202, 231/1918.)39, te one koji se odnose na zbivanja u općini Kutina (SK, Telefonske obavijesti, 3/1918.; SOA, Dopisivanje s mjesnim odborima, Kutina; 290/1918.; ONO, Opći spisi Operativnog odsjeka, 65, 280, 498/1918)40.

Od objavljenih pomagala, treba istaknuti i Regesta dokumenata za historiju NOB-a41, s podacima o zbivanjima na području Moslavine. Regesta se odnose na dokumente iz fondova NDH - Ministarstvo narodnog gospodarstva, Ministarstvo seljačkog gospodarstva, Ministarstvo obrta, veleobrta i trgovine, Ministarstvo šumarstva i rudarstva, Državnu riznicu, Ministarstvo udružbe, Ministarstvo bogoštovlja i nastave i druge ustanove NDH-a – prema stanju fondova 1964. godine.

Zaključak Pored izvora iz Hrvatskog državnog arhiva koji se mogu obuhvatiti ovakvim pregledom treba napomenuti da postoje i brojne druge ustanove koje čuvaju arhivsko gradivo relevantno za povijest ovog područja.

28 Vukušić, 105-106; Domankušić-Selić, 123141

Veoma važni izvori, pogotovo starije povijesti Moslavine, mogu se pronaći u crkvenim arhivima, u Arhivu Prvostolnog kaptola u Zagrebu, koji čuva i gradivo nekadašnjeg Čazmanskog kaptola, te Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu42. Oba imaju, kao što smo naznačili, status depozita u Hrvatskom državnom arhivu. Pored crkvenih arhiva treba

29 O teritorijalnoj obavještajnoj službi 1943-1944, te Ozni 19441945, na ovome, i širem području SZ Hrvatske vidi više u: Brezović Prebeg, 795-823

31

ponovo naglasiti i važnost župnih i matičnih ureda za čuvanje matičnih knjiga od sred. 19. st.

Gradivo obitelji Erdödy, tako značajne za stariju povijest Moslavine (prisutne na ovome području od 16. st.) u manjoj se mjeri nalazi u Arhivu HAZU43, a najveći je dio obiteljskog arhiva smješten u Državnom arhivu Slovačke. Dio tog gradiva za potrebe HDA popisao je Ivan Filipović, što je i objavljeno u Arhivskome vjesniku44. Važni izvori, naročito novijeg razdoblja, nalaze se i u regionalnim državnim arhivima, Državnom arhivu u Bjelovaru i Državnom arhivu u Sisku, čije je gradivo popisano u spomenutome pregledu iz 1984. (Arhivski fondovi i zbirke u SFRJ, SR Hrvatska).

I konačno, ne treba zaboraviti arhive izvan Hrvatske, pored Državnog arhiva Slovačke, arhive u Vatikanu, Mađarskoj, Austriji i Srbiji, te uz to i različite ustanove u Hrvatskoj koje čuvaju arhivsko gradivo (HAZU, NSK-rukopisni odjel, Muzej Moslavine itd.).

IZVORI U HdA: • • • • • • • • • • • • • • • • • •

32

Uprava i javne službe Sabor Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Saborski zaključci, 1557.-1848. (fond br. 1) Sabor Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Acta Congregationum Regni, 1708.-1848. (f. br. 1) Sabor Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Popisi plemićkih posjeda prije regulacije županija, 1643.-1769. (f. br. 4) Zemaljske komisije Sabora Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (“Acta commissionalia”), 1618.-1848. (1900.) (f. br. 5) Blagajnik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Conscriptiones dicarum, 1543.-1726. (f. br. 8) Ban Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, 1645./1848. (f. br. 10) Ugarska dvorska komora, Urbarski spisi i popisi posjeda, 1564-1848. (1849.-1850.) (f. br. 22) Hrvatske plemićke obitelji i vlastelinstva, 1251.-1846. (f. br. 25) Križevačka županija, 1551.-1850. (f. br. 28) Požeška županija, 1745.-1850. (f. br. 29) Zemaljska vlada Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Da-lmacije, Odjel za unutarnje poslove, 1869.-1920. (f. br. 79) Zemaljska vlada Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Odjel za bogoštovlje i nastavu, 1869.-1921. (f. br. 80) Zemljorasteretno ravnateljstvo u Zagrebu, 1850.-1900. (f. br. 85) Zemljišne zajednice, 1854.-1949. (f. br. 1569.)

Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, 1918.-1919.

(1920.-1923.) (f. br. 124) Pokrajinska uprava za Hrvatsku i Slavoniju, 1922.-1924.

(1925.) (f. br. 137)

• • • • • • •

• • •

Savska banovina, Upravno odjeljenje, 1929.-1939. (f. br. 144) Savska inancijska direkcija u Zagrebu, 1929.-1939. (f. br. 152) Odjel za prosvjetu Banske vlasti Banovine Hrvatske, 1939.-1941. (f. br. 159) Ministarstvo narodne prosvjete Nezavisne Države Hrvatske, (1850.-1940.) 1941.-1945. (f. br. 216) Ministarstvo obrta, veleobrta i trgovine Nezavisne Države Hrvatske, 1941.-1945. (1945.-1946.) (f. br. 224) Zavod za kolonizaciju, Likvidacija agrarne reforme na veleposjedima (“Veleposjedi”), 1919.-1945. (f. br. 246) Ured za podržavljeni imetak Odjela za novčarstvo, državnu imovinu i dugove Ministarstva državne riznice NDH (“Ponova”), 1941.-1945. (f. br. 1076) Komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju Narodne Republike Hrvatske, 1946.-1948. (f. br. 1167) Državna geodetska uprava, 1847.-1963. (1974.) (f. br.1421) Odjeljenje zaštite naroda (OZN-a) za Hrvatsku, 1943.-1946. (f. br.

1491)

30 Za to je Laszowski sugerirao natpis: “Slavnoj uspomeni krunisanja prvoga hrvatskoga kralja Tomislava g. 925.

Postaviše garešnički Hrvati 1932.”

pravosuđe Javno tužilaštvo Socijalističke Republike Hrvatske, 1945.-1990. (f. br.

421) Vojska Ministarstvo oružanih snaga NDH, 1941./1945. (f. br. 487) Domobransko popunidbeno zapovjedništvo Bjelovar, 1941./1945. (f. br. 492) 33. hrvatska divizija,1944./1945. (f. br. 1914) Moslavački narodnooslobodilački partizanski odred, 1943./1945. (f.1919) društveno-političke organizacije, društva udruženja Družba Braća Hrvatskog Zmaja, 1905.-1946. (f. br. 635)

i

Vjerske zajednice: Pavlinski samostan u Gariću, 1256-1520. (f. br. 647) Obiteljski i osobni fondovi Obitelj Josipović-Vojković, 1267.-1872. (f. br. 726) Zbirke Documenta mediaevalia varia, 1111.-1525. (zbirka br. 877) Zbirka matičnih knjiga, 1621./1947. (zb. br. 883) Zbirka gradiva privrede (Grupa XXVII): zbirka bivšeg Arhiva Instituta za historiju radničkog pokreta (zb. br. 1553.)

Zbirka gradiva građanskih stranaka (Grupa VI): zbirka bivšeg Arhiva Instituta za historiju radničkog pokreta (zb. br. 1353.)

33

U HDA je pohranjena i Zbirka matičnih knjiga, koja sadrži podatke o rođenima, vjenčanima i umrlima katoličkih župa s moslavačkog područja.

Knjige sežu u vrijeme 1707-1878. godine, ali neujednačeno po vrstama knjiga i pojedinim župama, tako da ih navodimo u cjelini, sljedom abecednog reda župa: Garešnica • Matične knjige rođenih i vjenčanih, 1834-1857 (br. 284-285), • Matične knjige umrlih, 1834-1878 (br. 286-287) Hercegovac • Matične knjige rođenih, 1789/1858 (br. 332-333), • Matične knjige vjenčanih i umrlih, 1835-1858 (br. 334-335) Kutina • Matične knjige rođenih, 1726-1858 (br. 564-569), • Matične knjige vjenčanih, 1707-1857 (br. 564, 570-571), • Matične knjige umrlih, 1721-1849 (br. 572-574) Ludina • Matične knjige rođenih, 1726-1857 (br. 675-678) • Matične knjige vjenčanih, 1721-1857 (br. 675, 679) • Matične knjige umrlih (1742) 1760-1857 (br. 680-681)

LITERATURA: •

•

•

• •

•

•

• •

•

•

•

• •

34

ADAMČEK, J. - KAMPUŠ, S. (1976.) Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću. Izvori za hrvatsku povijest 3. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Institut za hrvatsku povijest : Ognjen Prica : Liber ADAMČEK, J. (1980.) Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća. Zagreb : Centar za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Odjel za hrvatsku povijest : Liber ARHIVSKI FONDOVI I ZBIRKE (1984.) Arhivski fondovi i zbirke u SFRJ. SR Hrvatska. (Uredio: J. Kolanović). Beograd : Savez arhivskih radnika Jugoslavije BARDIĆ, M. (1968.) Kronologija događaja 1941.-1943. Zbornik Moslavine (Kutina), I, str. 283-348 BEDIĆ, M. (2002.) Kutina-najveće mjesto srednjovjekovne župe Gračenica. Kutina: povijesno kulturni pregled s identitetom današnjice. Kutina : Matica Hrvatska, str. 86-92 BÖSENDORFER, J. (1910.) Crtice iz slavonske povijesti s osobitim obzirom na prošlost županija: Križevačke, Virovitičke, Požeške, Cisdravske baranjske, Vukovske i Srijemske, te kr. i slob. grada Osijeka u sred[n]jem i novom vijeku. Osijek : J. Pfeiffer BREZOVIĆ PREBEG, N. (1976.) Teritorijalna obavještajna služba i Odjeljenje zaštite naroda (OZN) Zagrebačke oblasti u NOR-u od jeseni 1943. do proljeća 1945. godine s osvrtom na grad Zagreb (fragmenti). Sjeverozapadna Hrvatska u NOB-u i socijalističkoj revoluciji. Varaždin: Zajednica općina Memorijalnog područja Kalnik; Zagreb : Institut za historiju radničkog pokreta, str. 795823 BUTURAC, J. (1984.) Popis župa Zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine. Starine JAZU (Zagreb), 59, str. 43-108 CD (1904-1976) Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (Diplomatički zbornik kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije), II-XVI. Zagreb: JAZU DOMANKUŠIĆ, S. - SELIĆ, M. (1981.) Organizovanje i razvoj sistema bezbednosti i obaveštajno-bezbednosnih službi u Narodnooslobodilačkom ratu. Vojnoistorijski glasnik (Beograd), XXXII(3), str. 123-141 FILIPOVIĆ, I. (1978.-1979.). Ispisi iz Središnjeg arhiva obitelji Erdödy u Središnjem državnom arhivu Slovačke. Arhivski vjesnik (Zagreb), XXI-XXII, str. 181-200 GRA A (1981.-1989.) Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941.-1945., I-X. Zagreb: Savjet za izdavanje “Građe za povijest NOP-a i socijalističke revolucije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941.-1945.”; Ljubljana: Mladinska knjiga HBL (1993.-1998.) Hrvatski biografski leksikon, 3-4 (Č-Gm). Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža HE IV (1942.) Hrvatska enciklopedija, IV. Zagreb: Naklada Izdavalačkog bibliografskog zavoda

• • • •

•

• • • • • • • •

• •

HRG, M. – KOLANOVIĆ, J. (1989.) Vizitacije zagrebačke (nad) biskupije. Zagreb: Hrvatski državni arhiv HKK (1985.-1993.) Hrvatske kraljevinske konferencije (1689.1848.), I-V. Zagreb: Arhiv Hrvatske (Hrvatski državni arhiv) KRČELIĆ, B. A. (1952.) Annuae ili historija 1748.-1767. Zagreb: JAZU KUŠEN, D. - PANDŽIĆ, M. (2001.) Karte povijesti uprave nekadašnje Slavonije (1684.-1936. g.), Andreas (Andrija) Lutz, Graz 1937. Glasnik arhiva Slavonije i Baranje (Osijek), 6, str. 251282 PSZB (1992-1994) Povijesni spomenici Zagrebačke biskupije (Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis), IV-V. Zagreb : Kršćanska sadašnjost : Arhiv Hrvatske OPĆI ŠEMATIZAM (1975.) Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji 1974. Zagreb: Biskupska konferencija Jugoslavije PAVER, J. - PLEŠE, S. (1993.) Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba. Zagreb : Hrvatski državni arhiv PAVIČIĆ, S. (1968.) Moslavina i okolina. Zbornik Moslavine (Kutina), I, str. 7-167 PLEŠE, S. (1999.) Pravila društava 1845.-1945. Zagreb : Hrvatski državni arhiv REGESTA (1964.) Regesta dokumenata za historiju NOB-a, I-IV. Zagreb : Arhiv SR Hrvatske u Zagrebu SLUKAN, M. (2000.) Državna geodetska uprava 1847.-1963. Zagreb: Hrvatski državni arhiv ZS (1958.-1980.) Zaključci Hrvatskog sabora, I-XII. Zagreb: Hrvatski državni arhiv VUKUŠIĆ, B. (2001.) Tajni rat UDB-e protiv hrvatskoga iseljeništva. Zagreb: Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva; Donja Lomnica : Ekološki glasnik Zakon o arhivskom gradivu i arhivima (1997.). Narodne novine (Zagreb), 105/97 ŽIC, N. (1945.) Hrvatska kronika kanonika Baltazara Krčelića od god. 1749. do god. 1762. Vjesnik HDA u Zagrebu (Zagreb), XI, str. 233-254

31 Matični ured Kutina raspolaže sa 8 svezaka matičnih knjiga rođenih, 4 vjenčanih i 6 umrlih iz razdoblja 1858-1948, dok se u Rkt župnom uredu Kutina nalazi 5 knjiga zavičajnika, koje su vođene od 1891., 2 popisa nezavičajnika, 18431968., 2 knjige stanja duša (Status animarum), od 1850. do danas, te spomenica župe 18431968. (Liber memorabilium parochiae Kutinensis).

Pored toga i neki regionalni arhivi raspolažu zbirkama matičnih knjiga pa se one nalaze i u Državnom arhivu u Bjelovaru, koji u svojoj zbirci (16851949.) raspolaže, primjerice, knjigama rkt župe Štefanje.

Za raspored župa mogu se konzultirati Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji 1974, Zagreb 1975; Šematizam Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb 1996. i sl. izdanja.

Prema Općem šematizmu za g. 1974., područje Moslavine i okolice pripada Čazmanskom arhiđakonatu, koji se dijeli na Čazmanski, Garešnički, Ivanićki i Moslavački dekanat. Moslavački dekanat obuhvaća župe: Gornja Jelenska, Križ, Kutina, Ludina, Osekovo, Popovača, Voloder i Vrtlinska (Opći šematizam, 94-98).

A REVIEW Of HISTORICAL SOURCES RELEVANT fOR THE TERRITORy Of MOSLAVINA IN THE CROATIAN STATE ARCHIVES In the Croatian State Archives many fonds and collections are kept, relevant as sources for the history of Moslavina, mainly fonds of central and regional administration, but also the others – fonds of military institutions, same as of justice, cultural, economic or other institutions, organizations and societies, family and individual fonds, and various collections.

35

32 CD, II-XVI. Obuhvaćeno je razdoblje 1101-1385 33 ZS, I-XII. Obuhvaćaju g. 1631-1847. U pripremi je sv. XIII za g. 1848.5 34 HKK, sv. I-V. Obuhvaćaju g. 1689-1848

35 Građa, I-X. Obuhvaćeno je razdoblje do 15. kolovoza 1944.

36 U istoj su publikaciji objavljeni i arhivski izvori čuvani u brojnim drugim ustanovama, pa tako i Muzeja Moslavine, a od izvornih ustanova čije je gradivo publicirano treba za područje Moslavine posebice istaknuti dokumente nastale radom kotarskih oblasti (Garešnica, Čazma) i velikih župa NDH, ali i partizanskih i partijskih organa.

U međuvremenu je i Muzej Moslavine, prateći kronologiju NOB-a na svojem području, koristio arhivske izvore. Tako je u Zborniku Moslavine I. objavljena Kronologija događaja 1941-1943. (Bardić, 283-348), obuhvativši ponajviše dokumente iz Vojno-istorijskog instituta u Beogradu i samoga Muzeja Moslavine. Gradivo Vojno-istorijskog instituta također je objavljeno, te se u tekstu M. Bardić tako i citira.

37 Hrg – Kolanović 38 Za Čazmu g. 16681840, Garešnicu 17481825, Gornji Miklouš 1792-1825, Gradec 16501912, Hercegovac 17921825, Ivansku 1725-1840, Kutinu 1710-1866, Ludinu 1725-1825, Samaricu 1725-1825, Staru Ploščicu 1704-1825, Štefanje 16741840, Tomašicu 1704-

36

For the period from the Middle Ages to the 1850-ies sources are not numerous, and mainly are written in Latin. They are presented all and illustrated by exemples i.e. by content of the particular documents. The fonds and collections are next: Pavlin Monastery in Garić (1256.-1520.), Various Mediaeval Documents (Documenta maedievalia varia, 1111.1525.), Family Josipović-Vojković (1267.-1872.), Parliament of the Kingdom of Croatia, Dalmatia and Slavonia i.e. parliamentary minutes and correspondence (13th century-1848.), Ban of the Kingdom of Croatia, Dalmatia and Slavonia (Acta Cancellariae Banalis, 1645./1848.), Land Commissions of the Parliament of Croatia, Dalmatia and Slavonia (Acta commissionalia, 1618.-1900.), Lists of Noblemen’s Estates Before Counties’ Regulation (Conscriptiones bonoroum ante regulationem comitatuum Zagrabiensis, Varasdiensis et Crisiensis, 1643.1769.), Urbar Papers and Estate Lists of Royal Hungarian Governing Council or Stadtholdership (Acta urbarialia et conscriptiones bonorum, 1564.-1848.),County of Križevci (Comitatus Crisiensis) 1551.-1850.) and County of Požega (Comitatus Poseganus, 1745.-1850.).

Because of more comprehensive and changeable organization of central and regional administration since 1850-ies the article presents a choice of those fonds and their documents, primarily those which content data on schools and cultural societies, on property issues, especially on real-estates, and on local economic issues: Department of the Interior of the Land Government (1869.-1921), Department of Religious and School Affairs of the Land Government (1869.-1921.), Department of Education of the Banovina of Croatia (1939.-1941.), Ministry of the People’s Education of the Independent State of Croatia (1941.-1945.), Directorate for the Land Disencumberment (1850.-1900.), Burea („Institute“) for the Land Colonisation of the Independent State of Croatia-Liquidation of the Agrarian Reform on Estates (1941.-1945.), Land Communions (1854.-1949.), State Geodetic (Cadastral) Administration (1847.-1963.), Ofice for the Nationalised Property of the Ministry of State Treasury of the Independent State of Croatia (1941.-1945.), Commission for the Land Reform and Colonisation in Kutina (1946.-1948.), Financial Directorate of the Sava Banovina (1929.-1939.), Ministry of the Crafts, Industry and Commerce of the Independent State of Croatia (1941.-1945.).

Other fonds and collections, beginning with the midth of 19th century, are also presented – fonds of military, justice, cultural, educational or economical institutions, and various collections from this, but also from earlier periods: Ministry of Defence of the Independent State of Croatia (1941.-1945.), fragments of the fonds of partisan’s military units from the territory of Moslavina (1943.-1945.), Department for the Protection of the People (OZNA, 1943.-1946.), Public Prosecutor of the Socialist Republic of Croatia (1945.-1990.), Order of „Brothers of the Croatian Dragon“ (1905.-1946.), two collections taken from the former Archives of the Institute for the History of Labours’ Movement, one known as „Economy“ (or Group XXVII), and another one called „Civil Political Parties“ (or Group VI), both with archives from the

period 1869.-1941., and inally Collection of Registers of the Register Ofices (1707.-1878.).

Editions of published archives are presented, too, same as published inding aids of fonds from the Croatian State Archives, with data relevant for the territory of Moslavina.

In the conclusion other archival or cultural institutions keeping archives interesting for the history of Moslavina are mentioned: religious archives (Zagreb’s Archdiocesan Archives and Zagreb’s Capitular Archives), regional state archives (State Archives in Bjelovar and State Archives in Sisak), archives in other countries, besides Slovak National Archives where is mostly kept family fonds of Erdödy family, also archival institutions in Vatikan, Hungary, Austria and Serbia, and inally, other institutions in Croatia which keep archives (HAZU, NSK, Muzej Moslavine: Croatian Academy of Science and Art, National and University Library, Museum of Moslavina etc.).

1825, Veliku Trnoviticu 1746-1825, te za Vrtlinsku 1792-1802.

37 Hrg – Kolanović 39 Paver-Pleše, 77, 103, 123, 144, 149, 150 40 Paver-Pleše, 103, 126127, 144, 151, 157.

41 Regesta, I-IV 42 Ovdje kao primjer rada koji koristi te izvore navodimo: J. Buturac, Popis župa Zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine, Starine JAZU, knj.

59/1984, 43-108 43 3 kutije, 1389-1730.

Vidi: Arhivski fondovi i zbirke 1984, 430 44 Znatan dio spisa odnosi se upravo na Moslavinu (Filipović, 181-200.)

37

Ivan Gračaković UKRAJINCI U ZApAdNOJ SLAVONIJI I MOSLAVINI Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Lipovljane, Novu Subocku, Donju Vlahiničku, Voloder, Veliku Ludinu, Popovaču, Kutinu, Antunovac te druga naselja zapadne Slavonije i Moslavine počeli su doseljavati Ukrajinci iz Galicije, tada pokrajine u sklopu Austro-Ugarske. Naseljavanje Ukrajinaca prekinuo je 1. svjetski rat, ali je ono nastavljeno ponovo između dva svjetska rata te poslije 2. svjetskog rata kada su, u Lipovljane i neka druga naselja, doselile ukrajinske obitelji prethodno naseljene u Bosni i Hercegovini, u okolici Banja Luke, Prnjavora i Dervente.

Mladi Nove Subocke u ukrajinskim narodnim nošnjama

Ukrajinci su se, baš kao i Česi, Slovaci, Mađari i Nijemci prije njih, doseljavali zbog ekonomskih razloga. Iz siromašnih i napućenih dijelova Monarhije u hrvatske krajeve, gdje su se čitavi posjedi nudili po povoljnijim cijenama. Doselili su iz pokrajine Galicije pa ih se zavičajno zove i Galicijanima, te iz Lemkovščine (Lemkivščine), dijela Galicije u Karpatima (danas dio Poljske, op.a.). Lemki (Lemci), Ukrajinci iz Lemkovščine, promatrajući prostor bivše Jugoslavije, žive samo u Lipovljanima, Novoj Subockoj i Antunovcu. Njihovi su sunarodnjaci iz Lemkovščine, poslije 2. svjetskog rata, selili u Ukrajinu, tada u sklopu

38

Sovjetskog Saveza, ili su preseljavani u one dijelove Poljske iz kojih su protjerani Nijemci. Danas u Lemkovščini živi vrlo malo Ukrajinaca.

Iako na području zapadne Slavonije i Moslavine živi dosta potomaka Ukrajinaca koji su prije stotinjak godina doseljavali trbuhom za kruhom, danas ih se vrlo malo izjašnjava Ukrajincima, također ih vrlo malo govori ukrajinskim jezikom.

Kao i druge narodnosti, Ukrajinci su se uglavnom asimilirali s većinskim hrvatskim stanovništvom pa se njihovo podrijetlo razaznaje tek iz prezimena. Istražujući povijest i kulturu Ukrajinaca na području Lipovljana, uro Vidmarović došao je do zaključka da «u vrijeme dolaska u ovaj kraj ukrajinski imigranti nisu bili nacionalno izdiferencirani, kao što su bili npr. Česi, Mađari i Nijemci» ( uro Vidmarović, Formiranje narodnosnih kolektiviteta na teritoriju bivše općine Lipovljani», Lipovljanski susreti 85, Lipovljani, 1986.) Stoga su se Ukrajinci izjašnjavali kao Poljaci, Rusi, Bjelorusi, Rusini, Galicijani i Lemki. Možda su i zbog toga, za razliku od drugih manjina, bili najpodložniji ubrzanoj asimilaciji. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine, na području općine Lipovljani, bilo je 177 deklariranih Ukrajinaca (prilikom popisa iz 1971. Ukrajincima se izjasnilo 335 građana Lipovljana, op.a.), na području grada Novske 54, na području grada Kutine 23, na području općine Popovača 12 itd.

Ukrajinska nošnja iz Lipovljana

Svoj su nacionalni identitet, jezik, vjeru, narodne nošnje i običaje Ukrajinci ponajbolje sačuvali u Lipovljanima, gdje od 1909. postoji grkokatolička župa, utemeljena upravo na zahtjev njihovog Kulturnoprosvjetnog društva Karpati, koje njeguje ukrajinski folklor te nastavu ukrajinskog jezika u lipovljanskoj osnovnoj školi. U drugim naseljima

39

nemaju svojih institucija ni udruga. Povijest je ukrajinskog naroda bila teška i krvava te je slična povijesti Hrvata. Ni Ukrajinci, naime, dugo nisu imali svoju državu pa su krajevi iz kojih su doselili u hrvatske krajeve pripadali Austro-Ugarskoj, nakon 1. svjetskog rata Polj-skoj, a poslije 2. svjetskog rata djelomično i Sovjetskom Sa-vezu. Tek raspadom Sovjetskog Saveza osnovana je Ukrajina, matična država Ukrajinaca, koja se brine o položaju i pravima Ukrajinaca u drugim državama.

Ukrajina je zemlja s vrlo brojnim iseljeništvom.

ROMAN MIZ O SUNAROdNJACIMA O Ukrajincima u novoj domovini, bivši je grkokatolički župnik lipovljanske župe, mr.sc. Roman Miz, pisao u više listova i publikacija, a 2004. izdao je i knjigu «Ukrajinci u Lipovljanima i Novoj Subockoj».

Iako najviše govori o sunarodnjacima u Lipovljanima i Novoj Subockoj, gdje ih je i najviše, Miz se pozabavio i prošlošću moslavačkih Ukrajinaca koji također spadaju pod lipovljansku župu utemeljenu 1909.

Stoga je njegovo djelo, koje je u najvećoj mjeri poslužilo kod pisanja ovog prikaza, vrijedan prilog izučavanju zavičajne prošlosti zapadne Slavonije i Moslavine.

Iako se rodio 1932. u Ukrajini, u Lipovljane je Miz doselio već 1933. jer je njegov otac Bogdan, također grkokatolički svećenik, preuzeo lipovljansku župu. Stoga se Miz školovao u Lipovljanima i Zagrebu gdje je završio gimnaziju i Rimokatolički bogoslovni fakultet s postdiplomskim studijama. Župu Lipovljane je Miz preuzeo od bolesnoga oca i u njoj je radio desetak godina, do 1968. kada odlazi u Novi Sad. Na lipovljanskoj promociji svoje knjige, kojoj je recenziju napisao prof. uro Vidmarović, bivši hrvatski veleposlanik u Ukrajini, Miz je naglasio da se knjige pišu na kojekakve načine, a da je on knjigu «Ukrajinci u Lipovljanima i Novoj Subockoj» pisao sa srcem. Miz, naime, potječe iz sredine lipovljanskih Ukrajinaca, odrastao je i službovao u tom mjestu te nije bio samo promatrač već i aktivni sudionik mnogih događanja u životu svojih sunarodnjaka.

Proučavajući migraciju svojih sunarodnjaka, Roman Miz ni sam nije našao odgovore na brojna pitanja. Ne zna se točno što je ponukalo Ukrajince da se dosele upravo u Lipovljane i okolicu jer je jeftinih posjeda bilo i u drugim krajevima. Premda se većina doseljenika mogla koristiti željeznicom, jer je pruga Dugo Selo-Novska otvorena 1897., prvi su doseljenici, koji su dolazili od 1894., vjerojatno iz dalekih krajeva doputovali konjskim zapregama. U Bosnu su, koju je Austro-Ugarska okupirala 1878., Ukrajinci selili, na poticaj države, besplatnim transportima. U hrvatske su krajeve dolazili samoinicijativno i o vlastitom trošku. Roman Miz doseljenike, prema kraju iz kojeg su došli, svrstava u dvije grupe. Lemci su došli iz susjednih kotareva Jaslo i Gorlice u Lemkovščini, a Galicijani uglavnom iz kotara Sokalj. Iz toga zaključuje da su pri migraciji bili povezani rodbinski, prijateljski ili poznanstvom.

40

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća iz Galicije je, zbog velikog siromaštva i usitnjenih posjeda, pokrenut snažan gospodarsko-socijalni iseljenički val prema Sjedinjenim Američkim Državama i Brazilu te prema hrvatskim i bosanskim krajevima tadašnje Monarhije. Znatan se broj ukrajinskih obitelji, zaradivši novac u prekooceanskim zemljama, vratio u Austro-Ugarsku Monarhiju, ali ne više u stari zavičaj, već na područje Lipovljana i Moslavine. Roman Miz u svom djelu navodi i prezimena tih obitelji koje su, vjerojatno na nagovor rodbine, svoju ušteđevinu uložile u kupnju posjeda u Hrvatskoj. U matičnim knjigama umrlih i vjenčanih grkokatoličke župe u Lipovljanima, nalazimo i podatke da su se pojedini Ukrajinci rodili u SAD-u.

Teklja Kostantkvević i Marica Čeina, 1947.

UKRAJINCI U ZApAdNOJ SLAVONIJI Navodeći prezimena Ukrajinaca nastanjenih u Lipovljanima, koje i osobno poznaje, Roman Miz donosi i podatke o vremenu njihovog doseljavanja te opisuje čitava obiteljska stabla. Uz pomoć tih podataka i prema matičnim knjigama grkokatoličke župe u Lipovljanima i Dišniku, bilježimo ukrajinska prezimena u Lipovljanima i Novoj Subockoj. Miz je koristio «Spisak stranih poljskih državljana, boravećih na području

41

općine Lipovljani». Očito je riječ o spisku koji je rađen između dva svjetska rata dok je čitava Galicija spadala pod Poljsku pa se i Ukrajince smatralo poljskim državljanima. Sličan je spisak koristio i Vojta Šubr u svojoj publikaciji o Novoj Subockoj pa Ukrajince dijeli na Poljake, Galicijane i Ukrajince iz Podolje Ukrajine. Dakako, riječ je o jednoj narodnosnoj skupini, o Ukrajincima, iz tri pokrajine iz kojih su se počeli doseljavati 1894.

U Lipovljane, iz Lemkovščine doseljavaju obitelji: Pirtko, Dalinjak, Pekera, Kačmarčik, Šteljma, Filjak, Ljaljus, Fedak, Vapenski, Fricki, Haščič, Pokladtko, Ksenič, Senica, Bugelj, Hadžinski, Vihovanec, Sokač, Petriljak, Slota, Miško, Kivko, Željem, Javornicki, Hoško, Sidorjak, Nester, Kostantkevič, Variha i dr.

Iz ravničarskog dijela Galicije doseljavaju obitelji: Filipčuk, Cvik, Kancir, Filozof, Klimčuk, Lozinski, Vedmedik, Goralj, Smilka, Musij, Kolenič, Mihalj, Simčik, Bas, Koščuk, Paškovski, Dikij, Duda, Kravčuk, Miz, Filjas i dr.

Iz Bosne i Hercegovine u Lipovljane, poslije 2. svjetskog rata, doseljavaju ukrajinske obitelji: Paska, Mocnij, Hnatjuk, Kostecki, Semenjuk, Ovad, Letvenčuk, Lagudza, Burda, Šarkevič, Rudak, Kahan, Holod, Karpa, Semjaniv, Kostjuk, Herič, Psalmister, Sikorski, Lasek i dr. Neki su od njih prethodno selili iz Bosne u okolicu Slavonskog Broda pa u Lipovljane.

U Novu Subocku iz Lemkovščine doseljavaju obitelji: Fricki, Bavoljak, Dzjama, Svjantko, Senica, Kostko, Kureljak, Gajdoš, Ožoga, Mitrenjko, Vasko, Grozjo, Kavočka, Korba, Kosarovič, Kostjuk, Paslavski, Rojko, Škimba, Šuvera, Havik, Filjak, Javiljak, Hudik, Gabor, Plaskonj, Dzjurij, Kostantkevič, Slezak, Krokvic, Tinjo, Virgala, Zapisocki, Vinnik i dr.

Iz ravničarskog dijela Galicije doseljavaju ukrajinske obitelji: Bojko, Duda, Dubecki, Musij, Kirik, Zathej, Koščuk, Turko, Gajoha, Cvik, Bas i dr.

U Brestači su se nastanile ukrajinske obitelji: Filjas, Meljnik, Duda, Rutka i Hudima.

U Antunovcu su živjele ukrajinske obitelji: Hoško (iz te obitelji potječe i dr. Emanuel Hoško, franjevac, profesor i povjesničar), Javornicki, Mirdič, Sim, Uram, Vašenjko, Valko i Zatorski.

Iako je Antunovac udaljen od Lipovljana, te je prema crkvenom ustrojstvu trebao pripadati grkokatoličkoj župi u Dišniku, ukrajinske su obitelji iz tog sela činile istu etničku zajednicu s lipovljanskim i novosubočanskim Ukrajincima, smatra Miz. Određen se broj ukrajinskih obitelji kasnije nastanio u Novskoj, Lipiku, Pakracu i drugim zapadnoslavonskim mjestima, ali je najviše obitelji ostalo živjeti u Lipovljanima i Novoj Subockoj. Pojedine su se obitelji, očito razočarane krajem u koji su doselile, vraćale u Galiciju ili trajno emigrirale u SAD-e i druge zemlje.

42

UKRAJINCI U MOSLAVINI Iako su se Ukrajinci u Moslavinu doseljavali istovremeno kada i u Lipovljane i Novu Subocku, u matičnim knjigama grkokatoličkih župa u Lipovljanima i Dišniku ne vidimo njihovu rodbinsku niti zavičajnu povezanost sa zapadnoslavonskim Ukrajincima skoncentriranim u Lipovljanima i Novoj Subockoj. U Moslavinu se nisu naseljavali Ukrajinci iz Lemkovščine već iz nizinskog dijela Galicije. I među njima postoji rodbinska i zavičajna povezanost jer pojedine obitelji dolaze iz istih sela (Ivanivka, Ostrovčik, Slobidka Strusivska, Trebovlja, Lisičinci, Dobre Pole, Huminska i dr.). Sa zapadnoslavonskim su se Ukrajincima, po svemu sudeći, povezali u novoj domovini osnivajući zajedničku grkokatoličku župu u Lipovljanima. Pojedini moslavački Ukrajinci su, također, rođeni u SAD-u što znači da su njihovi roditelji prethodno emigrirali preko oceana pa se početkom 20. stoljeća naseljavali u Moslavinu. Naknadno su se pojedine obitelji ženidbom, ili iz drugih razloga, selile iz jednog mjesta u drugo. I na području Lipovljana i Nove Subocke te Antunovca, ali i u svim selima od Kutine do Popovače i Velike Ludine, Ukrajinci nisu bili prvi strani naseljenici. Prije njih su, u svim tim selima, posjede kupovali Česi, Slovaci, Mađari i Nijemci, a istovremeno i Talijani. Ukrajinci dolaze u ove krajeve među zadnjim stranim naseljenicima. Nakon njih naseljavali su se još jedino Talijani ciglari u Ciglenicu. Naseljeni u jednom selu oni su duže od Ukrajinaca, raseljenih po više moslavačkih sela, sačuvali svoju nacionalnu samobitnost, jezik i običaje. Raspadom Austro-Ugarske prestat će masovna doseljavanja stranaca u Hrvatsku. Područje Moslavine i susjedna lipovljanska župa bit će između dva svjetska rata naseljavani uglavnom ljudima iz Hrvatskog zagorja.

Od ukrajinskih prezimena u Moslavini još postoje: Davosir, Južvak, Javorski, Kostecki, Sekanovič, Kovalčuk, Hmorinski, Škrejbalo, Matvijov, Zavacki, Bojko, Špekuljak, Farion, Bespalko, Grečan, Holovčuk itd. Nalazimo na kutinskom području i ukrajinska prezimena: Semenjuk, Bavoljak, Kačmarčik, Javornicki, Hudik, Hoško, Koščuk, Ožoga, Plaskonj, Fricki, Budimski, Slota, Duda, Svjantko i druga koja potječu iz drugih mjesta i krajeva gdje žive potomci ukrajinskih doseljenika.

SELIdBA NA NAGOVOR ROdBINE Teklja Javiljak r. Kostantkevič iz Novske sjeća se selidbe iz Lemkovščine, dijela Galicije koji je nakon 1. svjetskog rata pripao Poljskoj, u Hrvatsku.

Rođena je 1926. u siromašnoj ukrajinskoj obitelji s devetero djece. Otac Vasilj odlučio se 1934. prodati kuću i imanje u selu Svjatkova Mala, u kotaru Jaslo, te na nagovor rodbine doseliti u Lipovljane, a potom u Novu Subocku. U oba sela je već živio znatan broj ukrajinskih doseljenika povezanih rodbinski, zavičajno i vjerski u grkokatoličkoj župi.

Međutim, to ne znači da je Kostantkevičima bilo lako. Prošli su težak put kao i većina doseljenika.

Ana Kopinić u ukrajinskoj narodnoj nošnji, iz Lemkomvščine

43

«Naša je obitelj zadnja doselila iz Ukrajine i meni je tada bilo svega šest godina, ali se vrlo dobro sjećam kako nam je bilo teško i koliko smo bili siromašni kada smo došli. Među zadnjima sam koja se sjeća Lemkovščine i selidbe. Još uvijek znam ukrajinski, i to s narječjem iz Lemkovščine, pa se tako dopisujem s rodbinom. Imala sam i ukrajinsku narodnu nošnju koju sam dala nećakinji Ani Kopinić r. Mitrenjko iz Kutine.

U kraju iz kojeg smo doselili gotovo da više nema Ukrajinaca. Davno su se raselili po čitavom svijetu, a najviše u Ameriku. Na poticaj ukrajinskih iseljenika iz Amerike u Lemkovščini se održavaju «Lemkivske vatre», veliko godišnje okupljanje i festival Ukrajinaca iz čitavog svijeta u starom zavičaju. Uglavnom su to potomci nekadašnjih iseljenika.

Doputuju u preko tisuću autobusa. Do sada sam četiri puta bila u rodnom zavičaju u organizaciji Kulturno-prosvjetnog društva Karpati iz Lipovljana koje vodi Mirko Fedak.

Moje rodno selo Svjatkova Mala bilo je u nizini, a crkvu smo imali na obližnjem brdu. Sada tamo nema sela i sve je zapušteno. Upravo zbog crkve se moj otac odlučio na odlazak. Mi smo grkokatolici i bio je pritisak da pređemo na pravoslavlje, da se upišemo, kako je otac govorio, «u pravoslaviju». Crkva je postala pravoslavna i nas grkokatolike više nisu puštali u nju. S obzirom da tada nismo imali svojoj državu, nas Ukrajince su svakako zvali i službeno pisali Poljacima, Rusima, Rusinima, Bjelorusima, Galicijanima, Lemkima i slično.

Ana Kopinić u ukrajinskoj narodnoj nošnji, iz Lemkomvščine

44

Jedna naša sestra bila je udana u obitelj Kivko, koja je prethodno odselila u Lipovljane, pa smo se s njom dopisivali. Obitelj Kivko nas je nagovarala da doselimo, da su se u Lipovljanima lijepo snašli, da su imućni, da imaju šnajderaj, da je kraj jako bogat i slično. Međutim, bili su siromašni kao i mi, čak su morali prodati pola kuće zbog emigracije u Ameriku.

Sjećam se da nas je pet zaprežnih kola selilo iz Galicije u Mađarsku, a potom smo vlakom doselili u Lipovljane. Sestru Ružu je na putu boljela noga pa joj je mama zamotala nogu orahovim listom. U početku smo živjeli kod Kivkovih u Lipovljanima dok nismo od obitelji Kostko, također ukrajinskih doseljenika, kupili pola imanja u Novoj Subockoj.

Dolazak u novi kraj za nas je značio još veće siromaštvo, a uz to smo se morali privikavati na ovdašnje načine gospodarenja. U starom kraju smo, primjerice, svinje prodavali nakupcima Židovima jer nismo znali organizirati kolinje. Tamo smo pretežito uzgajali krumpir i raž. U Lipovljanima smo se susreli i s kukuruzom i pšenicom. Imali smo malo zemlje i malo žita. Toliko malo da smo ga sami mljeli na ručni kameni mlin, a ne u Baratovoj vodenici na Subockoj gdje je trebalo dati i ušur.

Jeli smo uglavnom kukuruzni kruh koji sam nosila i u školu gdje sam ga s prijateljicom Rozom Pereglin mijenjala za crni pšenični. Roza je bila iz imućnije obitelji koja se iz Hrvatskog zagorja pred 2. svjetski rat doselila u Novu Subocku», priča nam Teklja Javiljak.

OSNIVANJE GRKOKATOLIČKE ŽUpE U LIpOVLJANIMA U vrijeme doseljavanja Ukrajinaca, hrvatsko je selo bilo siromašno i s dosta neobrađene zemlje. Zbog poreznih opterećenja starosjedioci Hrvati prodavali su zemlju doseljenicima, a oni su se voljeli naseljavati u selima i krajevima gdje je već bilo njihovih sunarodnjaka. Mihajlo Klimčuk iz Lipovljana, inače dugogodišnji zvonar u župnoj crkvi, kaže da je njegov djed prije doseljavanja u Lipovljane sam došao upoznati selo. Kada je vidio da u Lipovljanima ima podosta Ukrajinaca, da osnivaju i svoju grkokatoličku župu, odlučio se i sam doseliti 1909. godine.

Svi su doseljeni Ukrajinci grkokatolici, tj. katolici istočnog, točnije bizantsko-slavenskog obreda, pojašnjava Miz i dodaje da prvi doseljenici nisu imali svoju župu već su pripadali grkokatoličkoj župi u Dišniku kod Garešnice. U Lipovljane su u privatne kuće dolazili služiti bogoslužje grkokatolički svećenici iz Dišnika, Križevaca i Zagreba dok nije pokrenuta inicijativa za osnivanje župe u Lipovljanima.

U Piljenicama i Lipovljanima je početkom 20. stoljeća živio učitelj Stipe ukić, Hrvat grkokatolik, koji je doseljenike uputio grkokatoličkom biskupu Juliju Drohobeczkom u Križevce. Biskup je 1909. udovoljio molbi lipovljanskih Rusina, kako ih je tada nazivao, i osnovao župu sa sjedištem u Lipovljanima. Prethodno je napravljen i spisak vjernika iz Lipovljana, Nove Subocke i moslavačkih sela. Ti dokumenti postoje u arhivu župe u Lipovljanima. Prema njima je tada u Lipovljanima živjelo 36 grkokatoličkih obitelji sa 190 vjernika, a u Novoj Subockoj 17 obitelji s 96 vjernika. Uz to župa je obuhvaćala 71 vjernika iz Donje Vlahiničke, 48 iz Volodera, 39 iz Velike Ludine, 23 iz Kutine, 15 iz Voloderskog Krivaja, 15 iz Popovače, 13 iz Gornje Vlahiničke, 12 iz Mikulanice kod Popovače, 10 iz Grabrovog Potoka, 10 iz Medara kod Okučana te 9 iz Brestače kod Novske. Pri osnutku župa je obuhvaćala 551 vjernika iz 13 naselja. Bilo je prijedloga da sjedište župe bude u nekom od moslavačkih sela: Voloderu, Popovači ili Velikoj Ludini, gdje su živjeli Ukrajinci isključivo iz Galicije, ali presudan je bio broj vjernika u Lipovljanima i Novoj Subockoj gdje su se uz Galicijane naselili i ukrajinski Lemci. Ipak, grkokatoličko je dušobrižništvo, sa sjedištem u Lipovljanima, nazvano Lipovljansko-moslavinskim.

Bogoslužje se i dalje obavljalo za vjernike u Lipovljanima i Novoj Subockoj u privatnoj kući koja je opremljena za privremenu bogomolju, a za vjernike iz moslavačkih sela u voloderskoj i velikoludinskoj rimokatoličkoj crkvi, uz privolu tamošnjih župnika, dok se ne izgradi crkva. Nova je župa dobila i prvog župnika, Tomu Severovića iz Žumberka.

Godine 1913. posvećeni su temelji za novu župnu crkvu Bezgrješnog začeća sv. Ane, koja je začela Mariju. Ratne su prilike spriječile nastavak gradnje. Vjernici su se prethodno sporili o lokaciji nove crkve.

Jedni su predlagali sadašnju lokaciju u središtu mjesta, drugi su tražili

Prema matičnim knjigama bilježimo ukrajinska prezimena u Moslavini: U Voloderu: • Zahoži, Hudima, Davosir, Čajkovski, Hospodjuk, Dobrjanski, Kačarovski, Stanimir, Špekuljak, Kozira, Borko, Osovski, Krasnodemski U Popovači: • Kolesnicki, Kačarovski, Verbovecki, Jakimov, Javorski, Kindzierski, Derevianka U Donjoj Vlahiničkoj: Jamstrinski, Kovaljčuk, • Zavacki, Tiholis, Javorski, Homnicki, Saratni, Sekanovič, Rudij U Gornjoj Vlahiničkoj: Škribajlo, Hmurinski, • Sikorski U Repušnici: Mučula, Svobodjan, • Kostecki, Oniskiv, Svistun, Sobata U Velikoj Ludini: Davosir, Grečan, • Gorgovič, Matvijov, Bespalko U Kutini: Krička, Kruk, Kostecki, • Farion, Bojko, Klivak, Skavronski, Verbovecki U Gornjoj Jelenskoj: Davosir, Kostecki, • Južvak U Grabrovom Potoku: • Špekuljak, Siborski U Vidrenjaku: Medinski • U Katoličkom Selištu: Burjak • U Okolima: Zathej • U Batini: Klivak •

45

U Husainu: • Terleha U Stupovači: • Zvalinski, Cebrinski U Jamaricama: • Bobaljik U Banovoj Jaruzi: • Timčuk, Kolbas, Bulava

da bude u Živaljskoj ulici (danas Ulica braće Radić) jer u njoj živi najviše vjernika, dok su vjernici iz Nove Subocke tražili da bude uz križanje Živaljske i Zagrebačke ulice kako bi im bila bliže. Pojedini su vjernici zbog toga otuđili od crkve, pribilježio je Miz. Gradnja crkve u Lipovljanima je nastavljena je nakon 1. svjetskog rata, a 1926. u njoj je izbio požar u kojem je izgorio oltar s opremom. Vjernici na moslavačkom području imali su svoju grkokatoličku kapelu u privatnoj kući Konstantina Jakimova u Popovači (danas kbr.106 kraj puta za Mikulanicu). U njoj je lipovljanski župnik mise služio jednom mjesečno. Po odluci Križevačke biskupije kapela je ukinuta 1933. jer se drastično smanjio broj vjernika. Znatan je broj Ukrajinaca grkokatolika odselio iz Moslavine, a dio se asimilirao među većinske Hrvate, rimokatolike.

KULTURNO-pROSVJETNI ŽIVOT UKRAJINACA Kao posebna narodnosna skupina u lipovljanskom i kutinskom kraju, Ukrajinci su se s vremenom uglavnom asimilirali, zaboravili jezik, pjesme, plesove, običaje i dr. Jedino su u Lipovljanima uspjeli sačuvati svoju nacionalnu samobitnost i to zahvaljujući grkokatoličkoj župi, njenom pjevačkom zboru, učenju jezika u školi te kulturnom amaterizmu u mjesnom KUD-u Lipa, a od 1992. u sklopu vlastitog Kulturnoprosvjetnog društva Karpati koje predvodi Mirko Fedak. Velik doprinos očuvanju kulture nacionalnih manjina u Lipovljanima, pa tako i ukrajinske kulture, dala je priredba «Lipovljanski susreti» koja se održavala od 1974. do kraja osamdesetih godina. Na njenim iskustvima KPD Karpati pokreće 2002. Festival nacionalnih manjina.

«Za razliku od Čeha, koji su u Lipovljanima imali nastavu na češkom jeziku u sva četiri razreda pučke škole, još u Kraljevini Jugoslaviji, pa i nakon 2. svjetskog rata, Ukrajinci nisu nikada imali razrednu nastavu na ukrajinskom jeziku. Ukrajinski je jezik u školi bio nazočan samo u nastavi vjeronauka», ističe Roman Miz (Roman Miz, Ukrajinci u Lipovljanima i Novoj Subockoj) Ukrajinski je jezik uveden kao izborni predmet tek 1979. Prije toga su ukrajinska djeca učila isključivo na hrvatskom. To je nekada bilo jako teško o čemu nam svjedoči i Teklja Javiljak: »Kada smo doselili u Novu Subocku ja sam trebala ići u drugi razred, ali nisam znala jezik pa sam krenula od prvog. Učiteljica me nešto pita, ja ne razumijem, druga djeca se smiju, a ja plačem.»

Momak i djevojka u ukrajinskoj nošnji iz Lipovljana

46

Ni druga ukrajinska djeca nisu odmah svladala hrvatski jezik. Učiteljica je Milka Katalinić u školi u Novoj Subockoj službovala od 1931. do 1941. pa je o vremenu, kada je i Teklja Javiljak pohađala školu, zapisala: «Čudno mi je bilo kada sam pogledala školske imenike, bilo je dva-tri prezimena na -ić, a sva ostala prezimena Duda, Vasko, Svjantko,

Fricki, Ožoga, Šubr, Plaskonj, Bavoljak, Erdeš itd. Bila su mi čudna jer ih prije nisam čula. Kolegica Kata Jednačak, koja je radila prije mene, pričala mi je da su to doseljenici iz Ukrajine i Češke te da govore ukrajinskim i češkim jezikom, da uz njih ima i Slovaka, Mađara i Nijemaca, a malo Hrvata. Bojala sam se kako će ta djeca svladati nastavu. Bilo je malo teže, ali su vrlo brzo svladali jezik i redovito napredovali u nastavi. Novi doseljenici su se uklapali i lijepo snalazili», pribilježila je Milka Katalinić (Vojta Šubr, Nova Subocka 1857-1982, publikacija).

Petar Džjama iz Nove Subocke kaže da se u galicijanskim obiteljima u selu govorilo ukrajinskim do 2. svjetskog rata pa i kasnije, ali da su mlađi, koji su rođeni u Hrvatskoj, brzo svladavali hrvatski i postupno zaboravljali jezik svojih predaka. Osim toga, kaže Džjama, postojala je određena jezična razlika između doseljenika iz Lemkovščine, koje su neki nazivali i Poljacima, i Galicijana iz drugih dijelova Galicije, ali su se ipak dobro sporazumijevali.

KUD Karpati Lipovljani

Doseljavanjem u lipovljanski i kutinski kraj Ukrajinci su se kao i većina žitelja uglavnom bavili poljoprivredom. Kasnije će neki postati obrtnici i zapošljavati se u tvornicama. U novoj domovini nisu se svi doseljenici jednako snašli. Pojedinci su uspjeli stvoriti uzorna obiteljska gospodarstva ili osnovati obrte i tvrtke. Većina je, međutim, bila siromašna i na razne načine preživljavala. O tim teškim vremenima između 2. svjetska rata Teklja Javiljak kaže: «Kako je tko od nas djece završavao osnovnu školu, tako smo odlazili služiti kod imućnijih seljaka, obrtnika ili na ciglanu koju je u Novoj Subockoj imao Ivan Bavoljak, tada imućniji doseljenik iz Galicije. Ciglana je bila u blizini današnjeg groblja, za njene potrebe sjekla se obližnja šuma Bakovac, stručna radna snaga su bili neki Talijani, izučeni ciglari, dok bi mladići, kao moj brat Mijo, radili ostale poslove. Brat Andrija je služio kod obitelji Marka

47

Šeničnjaka, HSS-ovca i poslijeratnog saborskog zastupnika iz Stare Subocke, a ja kod Židova Dečina, vlasnika ljekarne u Novskoj. Uglavnom smo služili za stan, hranu i nešto odjeće i obuće. Nešto bi hrane nosili i kući. Dok sam išla u školu, hodala sam uglavnom u drvenim klompama, tek kasnije sam dobila cipele. Starije sestre, kasnije udane u obitelji Gabor i Mitrenko, dok smo još bili u Galiciji, dobile su nove cipele koje su čuvale pa bi zimi, čak i po snijegu, išle bose na zabavu noseći cipele u torbi. Kada bi došle na zabavu, obule bi cipele…»

I Petar Džjama kaže da se između dva rata živjelo jako teško i siromašno te da su mnogi Ukrajinci u Novoj Subockoj, kao i svi drugi seljaci, nadničarili na «spahiluku» Izidora Rodanića.

Ukajinka iz Lipovljana

UKRAJINCI U MIRNOM SUŽIVOTU S dRUGIM NAROdIMA Kao i druge nacionalne manjine (Česi, Slovaci, Mađari, Talijani i Nijemci), koje su se prethodno doseljavale u zapadnu Slavoniju i Moslavinu, i Ukrajinci su se vrlo brzo uklopili u novu sredinu. Roman Miz sjeća se situacije u Lipovljanima: «Ukrajinci u Lipovljanima su živjeli i žive u vrlo dobrim odnosima sa svim ostalim pučanstvom – Hrvatima, Česima, Slovacima, Mađarima, Talijanima i ostalim mještanima, bez obzira kojoj narodnosti ili vjeroispovijesti oni pripadali. Međusobno se žene, posjećuju, pomažu i poštuju. Jedni od drugih preuzimaju dobre običaje ili metode rada, speciična nacionalna jela, pjesme, igre. Čak ni pripadnost dvama katoličkim obredima, istočnom i zapadnom, nikada nije bila prepreka za dobre međuljudske odnose», piše Miz. (Roma Miz, Ukrajinci…)

I Teklja Javiljak se sjeća dobrosusjedskih odnosa u višenacionalnoj životnoj sredini, ali i doživljaja iz 2. svjetskog rata: «U Novoj Subockoj je uz Hrvate živjelo dosta Ukrajinaca, Čeha, Slovaka, Mađara i Nijemaca. Među susjedima nije bilo problema i dobro smo se slagali s ostalima. U Drugom svjetskom ratu bojali smo se svih vojski pa i čerkeza, s kojima smo se znali sporazumijevati, a koji su znali biti vrlo neugodni.

Jedne noći su me htjeli odvesti od kuće, ali otac nije dao. Strašno sam se uplašila. Iako su nama Ukrajincima prijetili da će nas iseliti nazad u Rusiju, a neke su u selu ubili ili otjerali u Jasenovac, naša obitelj s ustašama nije imala većih problema. Nama i susjedima Kosko i Čeina ustaše su oduzele krave. Netko nas je savjetovao da ih u upravi logora Jasenovac tražimo i da će nam vratiti. Tako je susjed Antun Čeina, inače češke narodnosti, upregao konje pa smo Milka Kosko i ja krenule s njim kolima u Jasenovac. Stražar pred upravom logora je otišao u zgradu pitati za naše krave, brzo se vratio i savjetovao nam da što prije bježimo. Susjed Čeina do Brestače nije prestao tjerati konje kasom. Tek kasnije smo shvatili u što smo se upustili.»

Petar Džjama nam je potvrdio da u višenacionalnoj Novoj Subockoj nije bilo međunacionalne netrpeljivosti i da su se suseljani poštivali i uvažavali. U selu je bilo mirno dok su uredovale domaće ustaše iz sela, ali kada bi dolazile ustaše iz drugih sela onda su počela saslušavanja,

48

maltretiranja, strijeljanja, klanja, vješanja i odvođenja u logor, i Ukrajinaca i drugih.

«Izbjegavali smo služenje bilo kakvih vojski i odlazak u rat, dok smo mogli. Mi Ukrajinci smo ipak, na neki način, bili stranci i nismo smatrali da se moramo opredjeljivati za jednu ili drugu stranu. Čekali smo da rat završi i da si ne stvaramo neprijateljstva u sredini gdje smo manjina. Većina nas smo bili slabo informirani seljaci. U selu je postojao samo jedan radio koji se potajno slušao. I meni se nije išlo u rat dok nisam morao otići u domobranstvo, pa kasnije u dočasničku školu i u elitnu njemačku Tiger diviziju. Na koncu sam pobjegao iz Tiger divizije da bi me susjed, Hrvat, Ivica Turković pod prijetnjom odveo u partizane. Na kraju rata sam, iako sam želio ići kući, raspoređen u zloglasnu OZN-u koja je, još dugo poslije rata, hvatala križare po okolnim šumama», sjeća se Petar Džjama te dodaje da je pomogao oslobađanju iz zatvora dvojice suseljana Hrvata, mladića koji su pred kraj rata mobilizirani u ustaše.

Znatan broj Ukrajinaca iz Lipovljana i Nove Subocke našao se na udaru novih vlasti odmah po proglašenju NDH-a. U početku su bili izvrgnuti prijetnjama i maltretiranju, a kasnije najokrutnijim likvidacijama i odvođenju u logore. Prema nacionalnoj strukturi žrtava Drugog svjetskog rata u bivšem kotaru Novska, prema knjizi Alojza Buljana i Franje Horvata (Žrtve Drugog svjetskog rata i poraća na području Novske, Jasenovca, Lipovljana, Banove Jaruge i Lonje), smrtno su stradala 82 Ukrajinca. Buljan i Horvat žrtvama smatraju sve koji su poginuli u 2. svjetskom ratu, dakle, i vojnike poginule u borbama. Najviše je stradalo lipovljanskih (56) i novosubočanskih (18) Ukrajinaca i to u jasenovačkom logoru. Miz navodi da je stradalo 57 lipovljanskih Ukrajinaca. Ukrajinci su stradavali i u Antunovcu i u Popovači.

Ukrajinci su tijekom 2. svjetskog rata, kao strani državljani, nastojali izbjeći služenje bilo kakvih vojski, ali im to nije u cijelosti uspjelo. I oni su, poput drugih nacionalnih manjina, bili na razne načine uvučeni u ratne sukobe i vojne odore. Većinom su se opredjeljivali za partizanski pokret, ali su pojedinci bili i u domobranima i ustašama te drugim postrojbama.

Nakon 2. svjetskog rata Ukrajinci nastavljaju suživot u selima gdje su se naselili, stječu državljanstvo nove države i postaju punopravni građani.

ZAKLJUČAK: Ukrajinci se na područje Lipovljana i Moslavine doseljavaju krajem 19. i početkom 20. stoljeća iz austro-ugarske pokrajine Galicije, danas većim dijelom zapadne pokrajine u Ukrajini s glavnim gradom Lavovom, te njenog zakarpatskog dijela Lemkovščine koja danas pripada Poljskoj. Obje su doseljeničke grupe na području Lipovljana bile dio velikog migracijskog vala Ukrajinaca koji je selio i u prekooceanske zemlje poput Brazila i SAD-

Ukajinsko oglavlje (straga), Lipovljani

49

Milka Kosko i Teklja Kostantkijević

a. I Lemki i Galicijani lipovljanskog kraja bili su zavičajno, poznanstvima i rodbinski vezani, a s Galicijanima u Moslavini su se povezali tek u novoj domovini osnivajući 1909. grkokatoličku župu, lipovljansko-moslavinsku, sa sjedištem u Lipovljanima. Dio je Ukrajinaca prethodno migrirao na rad u SAD-e pa se onda naseljavao u zapadnu Slavoniju i Moslavinu, također privučeni povoljnim cijenama posjeda. Najiscrpnije je o tome pisao bivši lipovljanski župnik mr.sc. Roman Miz u knjizi Ukrajinci u Lipovljanima i Novoj Subockoj.

Dolaskom u lipovljanski i moslavački kraj Ukrajinci nisu bili nacionalno osviješteni poput drugih stranih naseljenika: Čeha, Slovaka, Mađara, Nijemaca i Talijana. Stoga ih se privatno i službeno razno nazivalo: Rusinima, Lemkima, Galicijanima, Poljacima, Rusima, Bjelorusima i na kraju Ukrajincima. Za razliku od drugih nacionalnih manjina, oni nisu imali svoju matičnu nacionalnu državu jer je samostalna Ukrajina utemeljena tek po raspadu Sovjetskog Saveza. U novom kraju ih je vezala tek grkokatolička vjerska zajednica. Iako su se nastojali neutralno ponašati u 2. svjetskom ratu, Ukrajinci su bili uvučeni u ratne sukobe i vojske te ih je znatan broj stradao, posebice u jasenovačkom logoru.

Ukrajinski se jezik u školi u Lipovljanima uči tek od 1979. dok su Česi, Slovaci i druge manjine učile svoj jezik još za Kraljevine Jugoslavije. Stoga se znatan dio Ukrajinaca ubrzano asimilirao među većinske Hrvate i rimokatolike, a posebice Ukrajinci raspršeni u moslavačkim selima. Osnivanje Grkokatoličke župe u Lipovljanima, učenje ukrajinskog u školama, njegovanje nacionalnog folklora i kulture kroz KUD Lipa, pa kasnije KPD Karpati, kao i priredbe Lipovljanski susreti te Festival nacionalnih manjina u Lipovljanima, pomoglo je očuvanju nacionalne samobitnosti Ukrajinaca u Lipovljanima. Očuvanju ukrajinske kulture pomaže i suradnja KPD-a Karpati s udrugama i institucijama u matičnoj državi.

Literatura: Kazivači: 1. Teklja Javiljak r.

Kostantkevič iz Novske 2. Mihajlo Klimčuk iz Lipovljana 3. Petar Džjama iz Nove Subocke

Izvori: 1. Arhiv Grkokatoličke župe u Lipovljanima 2. Spomenica Grkokatoličke župe u Lipovljanima 3. Matične knjige Grkokatoličke župe u Lipovljanima i Dišniku

50

•

• • • • •

•

Alojz Buljan i Franjo Horvat, Žrtve Drugog svjetskog rata i poraća na području Novske, Jasenovca, Lipovljana, Banove Jaruge i Lonje, Novska, 2006.

Josip Martinović, Lipovljani, Lipovljani, 1970.

Mr.sc. Roman Miz, Ukrajinci u Lipovljanima i Novoj Subockoj, Vukovar, 2004.

Dragutin Pasarić, Popovača usred Moslavine, Kutina, 2005.

Vojta Šubr, Nova Subocka 1857.-1982., publikacija, 1982. uro Vidmarović, Formiranje narodnosnih kolektiviteta na teritoriju bivše općine Lipovljani, Lipovljanski susreti ‘85., Lipovljani, 1986.

Voloder, kulturno i gospodarsko naslijeđe, ur. Dragutin Pasarić, Zagreb, 2003.

SUMMARy Ukrainians came to the region of Lipovljani and Moslavina in the late 19th and early 20th C. Some of them came from the Austria-Hungarian province of Galicia, which today for its largest part constitutes the western province of Ukraine, with Lavov as its capital. The others came from the Transcarpathian part of Lemkivshchyna, which today belongs to Poland. Both groups came to Lipovljani as a part of a large migration wave of Ukrainians, moving to overseas countries as Brazil and USA. Lemki and Galiciani of the Lipovljani area were linked by their common homeland, by relation and acquaintance. In their new homeland they established links with Galiciani in Moslavina by founding the Lipovljani-Moslavina Greek-Catholic parish, with the seat in Lipovljani in 1909. A part of Ukrainians had previously migrated to work in the USA, then came back, and settled in West Slavonia and Moslavina, attracted by inexpensive estates there. Their settlement is most extensively described in the book Ukrainians in Lipovljani and Nova Subocka ,

by Roman Miz, the former parish priest of Lipovljani.

On their arrival in Lipovljani and the Moslavina region, they had no strong national feelings as the other immigrants: Czechs, Slovaks, Hungarians, Germans and Italians. That is why they were both privately and oficially called Russins, Lemki, Galicians, Poles, Russians, Belorussians, and inally, Ukrainians. As opposed to other national minorities, they did not have their mother, national state, since Ukraine as an independent state was established only after the breakdown of the Soviet Union. In their new homeland they were only united by their Greek Catholic religious community. Although they tried to remain neutral in World War II, Ukrainians were drawn into war conlicts and armies and a signiicant number of them were killed, especially in the Jasenovac concentration camp.

The Ukrainian language has been taught in school only since 1979, while Czechs, Slovaks and other minorities used to learn their language in school already in the Kingdom of Yugoslavia. For this reason a large number of Ukrainians quickly assimilated among the majority of Croats and Roman Catholics, in particular the Ukrainians dispersed in the villages of Moslavina. The preservation of national identity of Ukrainians in Lipovljani was made possible by the Greek Catholic parish, teaching Ukrainian in schools and fostering the national folklore and culture, led by KUD (Cultural and Artistic Society) Lipa, and later Karpati, as well as the Lipovljanski Susreti (Meetings in Lipovljani) Festival and the Festival of National Minorities in Lipovljani. The cooperation of KPD Karpati with associations and institutions in their mother state, has helped the preservation of the Ukrainian culture.

Ukrajinsko oglavlje

51

1 Ovdje se pod pojmom “kutinski kraj” misli na ukupno 50 naselja na području bivše općine Kutina, odnosno ukupno 50 naselja na području sadašnjega grada Kutine i općina Popovače i Velike Ludine zajedno: Banova Jaruga, Batina, Brinjani, Ciglenica, Čaire, Donja Gračenica, Donja Jelenska, Donja Vlahinićka, Gojlo, Gornja Gračenica, Gornja Jelenska, Gornja Vlahinićka, Grabričina, Grabrov Potok, Husain, Ilova, Jamarica, Janja Lipa, Katoličko Selišće, Kletište, Kompator, Krajiška Kutinica, Kutina, Kutinica, Kutinska Slatina, Kutinske Čaire, Ludinica, Mala Ludina, Međurić, Mikleuška, Mišinka, Moslavačka Slatina, Moslavački Krivaj, Mustaina Klada, Okoli, Osekovo, Podbrđe, Popovača, Potok, Repušnica, Ruškovica, (Srpsko) Selište, Stružec, Stupovača, Šartovac, Velika Ludina, Veliko Brdo, Vidrenjak, Voloder i Zbjegovača.

2 Vidi: Kutina, 2002.

3 Pavičić, 1968: 7-167.

52

Mr. sc. Željko Holjevac IZ pROšLOSTI pRAVOSLAVNIH (SRpSKIH) NASELJA I ŽITELJA U KUTINSKOM KRAJU

Uvodne napomene

Građani srpske narodnosti, a tako se od druge polovice 19. stoljeća u modernom nacionalnom smislu uglavnom identiiciraju pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti u hrvatskim zemljama, žive danas u Kutini i još nekim naseljima u kutinskom kraju1. Lokalni pravoslavni (srpski) žitelji tradicionalno su većinski stanovnici sedam naselja ispod Moslavačke gore: Brinjani, Čaire, Krajiška Kutinica, Kutinica, Mikleuška, (Srpsko) Selište i Stupovača. U manjoj mjeri zastupljeni su i u središnjem naselju Kutini2, dok je njihov udjel u ukupnom pučanstvu ostalih naselja u kutinskom kraju uglavnom neznatan.

Budući da se o stanovnicima pravoslavne vjeroispovijesti Kutini i okolici do sada nije iscrpnije pisalo, budući da o njima nema mnogo podataka ni u najnovijoj povijesno-kulturnoj monograiji o Kutini , svrha je ovoga priloga da posredovanjem nekih temeljnih povijesnih i statističkih podataka barem donekle ispuni prazninu koja u tom smislu nedvojbeno postoji.

Osnovno stanje literature i izvorâ Budući da je historiografska i druga literatura koja se izravnije odnosi na Kutinu i okolicu razmjerno oskudna, moguće je ovdje posebno izdvojiti svega nekoliko značajnijih naslova koji su nam, uz referentno arhivsko gradivo i relevantne statističke podatke, bili na raspolaganju kao osnovna podloga za izradu ovoga priloga.

Razmjerno dobar uvid u povijesnu osnovu naseljâ i stanovništva u Moslavini i okolici pruža rad Stjepana Pavičića u Zborniku Moslavine I iz 19683. Slavko Gavrilović bavio se naročito agrarnim pokretima i seljačkim nemirima u Moslavini i o tome između 1956. i 1964. objavio nekoliko vrijednih radova4, utemeljenih na arhivskim istraživanjima. U njima ima podataka i o sudjelovanju lokalnog pravoslavnog (srpskog) elementa u tim događanjima. Sastav seljačkoga posjeda na hrvatskoslavonskim vlastelinskim imanjima u doba ukidanja feudalizma 1848., uključujući i moslavačko i kutinsko vlastelinstvo, podrobno je 1993. analizirala Štefanija Popović5. Vrijednih podataka ima i u konskripciji (popisu) stanovništva i vlastelinstava u Slavoniji iz 1736., koju je 1993. u zasebnoj knjizi objelodanio i obrazložio Ive Mažuran6. O “narodnim, vjerskim, prosvjetnim, gospodarskim i higijenskim prilikama” u nekoliko naselja na sjeveroistočnom rubu kutinskoga kraja, koja su nekoć pripadala Vojnoj krajini, pisao je još 1938. Mato Božičević7. Zbivanja

u kutinskom kraju tijekom Drugog svjetskog rata (1941.-1945.), dakako iz partizanske perspektive, osvijetljena su već 1968. u Zborniku Moslavine I8. Uvid u elementarne statističke i demografske mijene na kutinskom području, počevši od sredine 19. stoljeća, omogućava konzultiranje radova Mirka Korenčića iz 19799. i Božidara Feldbauera iz 199210. Napokon, za proučavanje vjerske i nacionalne strukture žiteljstva u bilo kojoj hrvatskoj sredini, pa tako i u Kutini i okolici, nezaobilazna je referenca Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880.-1991. po naseljima, koju je 1998. u pet knjiga izdao Državni zavod za statistiku u Zagrebu.

Dio korisnih informacija za ovaj prilog autor je preuzeo iz drugih statističkih izdanja koja se ovdje navode, a određeno je gradivo prikupio i u Hrvatskom državnom arhivu (HDA) u Zagrebu. Budući da je Kutina uvijek bila pomalo po strani glavnih tijekova povijesnih zbivanja i procesa na hrvatskom tlu u cjelini, u pitanju su uglavnom samo skromni pabirci iz različitih fondova koji se čuvaju u spomenutom Arhivu. Ponešto materijala o prošlosti naseljâ i ljudi u kutinskom kraju moglo bi se vjerojatno pronaći i u još ponekoj ustanovi u Hrvatskoj i izvan nje, ali to ovom prilikom nije bilo moguće realizirati u mjeri koja bi se mogla ocijeniti zadovoljavajućom. Stoga ovaj prilog valja shvatiti tek kao fragmentaran nacrt naslovljene problematike, odnosno on je samo pokušaj da se učini korak dalje u smislu stvaranja temeljnih pretpostavki za njezinu cjelovitiju obradu, što će u vremenu koje je pred nama nužno iziskivati upuštanje u znatno složenija i dugotrajnija istraživačka nastojanja.

4 Gavrilović, 1956: 3-36; Isti, 1957: 71-82; Isti, 1960: 197-203; Isti, 1962: 243-256; Isti, 1964: 115-181.

5 Popović, 1993.

6 Mažuran, 1993.

7 Božičević, 1938: 93-118 8 Bardić, 1968: 235265; Isti, 1968: 283-384; Mirošević, 1968: 267-281.

9 Korenčić, 1979: 375379 10 Feldbauer, 1992: 69-90 11 Gelo – Crkvenčić – Klemenčić (prir.), knj. 3, 1998: 1693-1717

Seobe i preseljavanja Sadašnji Srbi u Kutini i okolici pretežno su potomci vlaških doseljenika pravoslavne vjeroispovijesti, koji su se u Moslavini trajno nastanili između 16. i 18. stoljeća. U početku je na njihove migracije prema Moslavini ponajviše utjecala osmanska (turska) ekspanzija na prostoru srednje i jugoistočne Europe, a kasnije su više dolazili do izražaja drugi čimbenici, zapravo drugačiji oblici preseljavanja. Prvi selidbeni val većih razmjera zbio se u 16. stoljeću, a drugi potkraj 17. i početkom 18. stoljeća.

Osmanska ekspanzija u srednjoj i jugoistočnoj Europi izazvala je u 16. stoljeću značajne promjene u etničkoj i demografskoj strukturi stanovništva kutinskoga kraja. Staro hrvatsko pučanstvo, suočeno s neposrednom osmanskom opasnošću, dobrim je dijelom napuštalo stara ognjišta u Moslavini u koju su polovicom 16. stoljeća upali Turci. Osmanska su osvajanja izazvala snažna migracijska kretanja i u dubini Balkanskoga poluotoka, odakle potječu pravoslavni Vlasi koji u 16. stoljeću kao pokretni stočari dolaze u Moslavinu. Prema Stjepanu Pavičiću, pravoslavni su se doseljenici već oko 1550. nastanili u više naselja u kutinskom kraju, u kojima oni i danas žive kao većinsko stanovništvo (Kutinica, Mikleuška, Selište, Stupovača i dr.),

53

12 Vidi: Pavičić, 1968: 43-75 13 Isti: 29, 45

a u određenoj mjeri nastanili su se i u nekim naseljima u kojima su danas u manjini (Gojlo, Podbrđe, Popovača, Šartovac i dr.)12. Nazivi naselja Donja Vlahinićka i Gornja Vlahinićka u kutinskom kraju također upućuju na snažniju nazočnost pravoslavnog vlaškog elementa u tim ambijentima tijekom prošlosti. Kad je hrvatski ban Tomo Erdödy 1591. iznova osvojio staru utvrdu Moslavinu, hrvatsko-turska granica pomaknuta je s rijeke Česme na Ilovu, što je potvrđeno habsburškoosmanskim mirom na ušću rijeke Žitve u Dunav 160613. Je li i u kojoj mjeri tzv. dugi rat (1593.-1606.) možebitno utjecao na daljnja selidbena kretanja pravoslavnih Vlaha u Moslavini, podijeljenoj između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva, teško je zasad preciznije ustanoviti.

Novi snažan migracijski val, koji je s više strana zapljusnuo čitavu Moslavinu, uslijedio je za vrijeme i osobito poslije velikoga Bečkog rata (1683.-1699.), kada je u cijelosti oslobođen kutinski kraj. Za razliku od moslavačkih migracija u 16. stoljeću, uvjetovanih u prvom redu provalom Osmanlija, migracije na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće bile su uvjetovane prije svega potrebom za ponovnim napučivanjem u to vrijeme poprilično ispražnjenih moslavačkih predjela. Prema nekim podacima, austrijska je vojska već 1690., pri povlačenju iz Srbije, dovela u Slavoniju oko 6000 Srba iz užičkoga kraja, od kojih su se neki nastanili i u Moslavini14. Čini se da bi to mogli biti prvi “pravi” Srbi u kutinskom kraju, jer se pravoslavni Vlasi (“vlaški sinovi” )15 tada još nisu smatrali Srbima. Zemaljski gospodar grof Petar Erdödy dopustio je 1698. skupini pravoslavnih krajišnika iz Karlovačkog generalata da se nasele u današnjem naselju Mikleuškoj. Uvjet je bio da svaka vlaška kuća u tom selu godišnje daje jednu životinjsku kožu i janje. S obzirom da su opće vojne i političke prilike u Moslavini još bile nesigurne, spomenuti su Vlasi naseljeni u Mikleuškoj s obvezom da po potrebi obavljaju i vojnu službu. Vlasi u Maloj Kutinici (danas Krajiška Kutinica) i Selišću (danas Selište) također su u to vrijeme obavljali vojnu službu i od svakoga selišta plaćali sedam lorena16. Potkraj 17. i početkom 18. stoljeća u Moslavinu se u većem broju doseljavaju Hrvati iz Primorske krajine, Gorskoga kotara, Podgorja, Hrvatskoga zagorja, Turopolja i drugih krajeva. Hrvatski su se doseljenici dijelom nastanili i u nekim naseljima u kojima je otprije bilo pravoslavnih Vlaha (Donja Vlahinićka, Gornja Vlahinićka, Šartovac i dr.), pa su s vremenom postali većinsko pučanstvo u tim naseljima17. Tijekom 18. stoljeća došlo je u kutinski kraj desetak pravoslavnih obitelji iz okolice Brinja u potkapelskom kraju u današnjoj sjeverozapadnoj Lici. Ti su se doseljenici nastanili u dotad razmjerno pustom naselju koje je po njima nazvano Brinjani18.

Naselja i ljudi u 18. stoljeću U 18. stoljeću privode se kraju ratovi s Osmanlijama i završavaju migracije, pa se polako stabiliziraju prilike u pojedinim naseljima u kutinskom kraju. Dio naselja u kojima danas prevladavaju pravoslavni žitelji

54

(Kutinica, Mikleuška, Selište) pripao je tada vlastelinstvu Moslavina, a u selu Mikleuški bili su i posjedi obližnjeg vlastelinstva Kutina19.

Njihovi zemaljski gospodari bili su grofovi Erdödy de Monyorókerék.

Oni su 1738. iznova preuzeli od Dvorske komore upravu nad spomenutim vlastelinstvima koja su držali i u predturskim vremenima. Manji dio kutinskoga vlastelinstva (sela Husain i Repušnica) dobila je nešto kasnije magnatska obitelj Széchenyi21. Iako je prije navale Osmanlija pripadala Križevačkoj županiji, Kutina je s okolicom 1745. priključena Pakračkom kotaru u sastavu Požeške županije22. Današnja pravoslavna naselja Brinjani, Čaire, Krajiška Kutinica i Stupovača dodijeljena su tom prilikom Vojnoj krajini (granici), odnosno krajiškoj satniji u Velikom Vukovju blizu Garešnice u sastavu Križevačke pukovnije kao dijela Varaždinskog generalata. U Stupovači je između 1825. i 1827. sagrađen stan za nadzornog časnika koji je ostvarivao nadzor nad obližnjim krajiškim čardacima.

U popisu kmetova s posjeda Moslavina iz 1754. spominju se poimenice i kmetovi pravoslavne vjere u Vlaškoj Miklouškoj (danas Mikleuška), Vlaškom Selišću (danas Selište) i Vlaškoj Kutinici (danas Kutinica).

U Vlaškoj Miklouškoj je evidentirano 29 kućedomaćina (Ignacija Stepanović, Radušin Milosavić, Lazo Janković, Jovan Mamula, Milivoj Vlahović, Jakob Jakšić, Ilija Bunjevčević, Jovan Sučević, Petar Labis, Lazo Vunović, Stojan Janić, Todor Kovačević, Miter Pavlović, Milenko Mišljenović, Sava Mrvoš, Radoja Tatalović, Marko Hajdinec i dr.), u Vlaškom Selišću isto tako 29 kućedomaćina (Radojica Plavaš, Ilija Dević, Luka Dijanović, Radiša Kotač, Nikola Trbuhović, Jovan Vorkapić, Mihajlo Birač, Ilija Mrvoš, Todor Ivančević, Mihajlo Paučević, Stojan Podunavec, Lazo Puljar, Jovan Kutić, Ćiro Radašinović, uro Gostović, pop uro Vlaislavić i dr.), a u Vlaškoj Kutinici 15 kućedomaćina (Vid Čabrajec, Radojica Vlaičević, Stipan Vujnović, paroh Stanoje Kolundžić, Miter Kordić, Sava Hajdinec, Petar Kranjčević, Ilija Todorović i dr.)24. Vidimo da se iznimno rijetko pojavljuje poneko ime i prezime koje bi se možda moglo smatrati izrijekom hrvatskim, što će reći da su pravoslavni žitelji u tim vremenima bili gotovo jedini stanovnici navedenih naselja.

Godine 1700. u Stupovači je živjelo 13 obitelji, a već 1732. popisane su u tom naselju 24 obitelji25. Prema podacima iz 1736., selo Šartovac je imalo ukupno 23 obitelji, 12 konja, 21 vola, 44 krave i junadi, 137 ovaca i koza, 71 svinju, 41 jutro oranica, dva jutra livada i 13 motika vinograda. Kućedomaćini su u tome naselju bili: Stepan Glavaš, Mato Marić, Mileta Lončar, Radota Stojaković, Luka Vuković, Vukadin Janković, Janko Mandić, Nikola Preradović, Lazo Stepević, Todor Gazibara, Lazo Orlić, Simo Kobačević, Jovan Vukajević, Todor Lemić, Marko Bribić, Juro Crnković, Juko Kobačević, Tomo Kalabić, Trifun Kalan, Vidrak Vidaković, Miho Copić, Vukovoj Potić i Jovan Todorić26. Ako je moguće suditi prema navedenim imenima i prezimenima, primjetna je značajna zastupljenost hrvatskoga življa, koja se priljevom novih useljenika u Šartovac tijekom 18. stoljeća očito mogla samo povećavati, što neizravno potvrđuje i popis “ilirskih osoba” (Illyrica Personarum), tj. pravoslavnih kućedomaćina, u Šartovcu iz

14 Ivić, 1909, 96-97. Usp. Pražić, 1986: 42 15 Moačanin, 1984: 291 16 Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture, Zagreb 1980: 380 17 Pavičić, 1968: 53, 74 18 Isti: 60 19 Vidi: Popović, 1993: 90 20 Gradić (oppidum) Monyorókerék (danas Eberau u austrijskoj pokrajini Burgenland/Gradišće) bio je od 15. do 19. stoljeća središte tzv. Varoške gospoštije u tadašnjoj zapadnoj Ugarskoj. Grofovi Erdödy posjedovali su nekoć i to vlastelinstvo, a na njemu se nalazilo Petrovo Selo (Szentpéterfa), današnje naselje gradišćanskih Hrvata na tlu zapadne Mađarske.

(Više o tome: Geosits, 1996.).

55

21 Pražić, 1986: 42 22 Kempf, 1910: 206.

Usp. Potrebica, 1996: 51-56. Kutina se tada nije smatrala dijelom Moslavine, jer se Moslavinom nazivalo samo istoimeno vlastelinstvo u kraju oko Popovače.

23 Božičević, 1938: 106 24 Božičević, 1938: 106 25 Pavičić, 1968: 74

1770., prema kojem proizlazi da je u tom naselju živjelo u to vrijeme samo 14 obitelji neupitno pravoslavne vjere. Pravoslavni kućedomaćini, prema tome popisu, bili su: Nikola Plavaš, Ilija Rapain, Slava Lemić, Ninko Puškarić, Nikola Božinović, Ilija Lončar, Radojica Lončar, Petar Stojaković, Božo Lastovica, Marko Klavaš, Mihajlo Filipčević, Jovan Potak, David Domnjanović i Jovan Božić27.

Bune i nemiri Između polovice 18. i polovice 19. stoljeća na kutinskom je vlastelinstvu i općenito u današnjoj Moslavini bilo nekoliko seljačkih buna i nemira28. U nekima od njih sudjelovali su u stanovitoj mjeri i lokalni pravoslavni žitelji. Već 1756. moslavački se kmetovi bune zbog marijaterezijanske urbarijalne regulacije. Pravoslavni žitelji Vlaške Miklouške, Vlaške Kutinice i Vlaškog Selišća pridružili su se toj buni, utoliko prije jer je spomenuta urbarijalna regulacija mijenjala neke razmjerno slobodnjačke pretpostavke na kojima je počivao njihov dotadanji status. Buna nije urodila plodom, a seljaci su morali prihvatiti regulaciju. Pukovnik Zetrić je početkom 1757. dostavio hrvatskom banu Franji Nádasdyju popis od 1138 seljaka uhićenih zbog nemira u Moslavini. U njemu se poimenice navodi 31 seljanin iz Vlaške Miklouške, sedam seljana iz Vlaške Kutinice i 27 seljana iz Vlaškog Selišća. Podban Najšić izvijestio je početkom ožujka 1757. da su u Vlaškoj Kutinici svi žitelji, osim petorice, prihvatili regulaciju i prisegli na vjernost i poslušnost. Iz Vlaškog Selišća pokorilo se 12 ljudi, dok su desetorica još neko vrijeme ustrajala “u tvrdoglavosti” (in Contumacia). U Vlaškoj Miklouškoj na vjernost su se obvezale 24 osobe, a “u tvrdoglavosti” nije više ustrajavao nitko. Istraga o inanciranju bune pokazala je da su troškove buntovničke deputacije, koja je krenula u Beč ali je uhićena u Zagrebu, uglavnom pokrivali sâmi seljaci. U izvoru je navedeno da je u Vlaškoj Miklouškoj, gdje je seoski knez u to vrijeme bio izvjesni Todor Kovačević, prikupljeno u tu svrhu 46 lorena i 22 2/3 krajcara, a u Vlaškom Selišću, Vlaškoj Kutinici i Čairama zajedno 66 lorena i 36 krajcara29.

Izgleda da u moslavačkim i kutinskim seljačkim bunama i nemirima tijekom prve polovice 19. stoljeća lokalni pravoslavni žitelji više nisu sudjelovali, barem ne u mjeri koja bi ostavila dubljeg traga u sačuvanim vrelima. Slavko Gavrilović piše da su Mihajlo Mariković (ili Mareković) i Andrija Pleše, vođe moslavačke bune 1815/16.30 , pokušali u svoj pokret uvući i kutinske Vlahe, uvjeravajući ih da su “objavljene njihove privilegije na osnovu kojih će biti imuni od robota (rabota, op. Ž. H.), imati slobodnu pašu na spahiskim (vlastelinskim, op. Ž. H.) livadama i davati samo banderiju (tj. slati vojnike u hrvatsku bansku vojsku, op. Ž. H.)”31. Kako Mariković i Pleše nisu mogli svoje tvrdnje potkrijepiti konkretnim pisanim dokazima, pravoslavni su se Vlasi u kutinskom kraju držali podalje od spomenute bune. Pišući o seljačkom pokretu u Slavoniji, tadašnji pakrački episkop Josif Putnik, pod čiju su

56

crkvenu jurisdikciju spadali i kutinski Vlasi, u pismu karlovačkom mitropolitu Stevanu Stratimiroviću od 8. veljače 1815. spominje i “njekaja našego blagočestija” sela, tj. neka pravoslavna sela32 , vjerojatno ipak više ona na posjedima daruvarskog vlastelina grofa Jankovića. Godine 1837. opet su zabilježeni nemiri na kutinskom vlastelinstvu, ali lokalni pravoslavni žitelji u njima više uopće ili gotovo uopće nisu sudjelovali, iako su npr. žitelji sela Šartovca, gdje je bilo i pravoslavnih Vlaha, tada – kako piše Gavrilović – “odbili da seju vlastelinski kukuruz”33. Može se pretpostaviti da pravoslavni Vlasi u Kutini i okolici u prvoj polovici 19. stoljeća iz raznoraznih razloga očito nisu imali dovoljno motiva da se otvorenije bune, kao što je to bio slučaj sredinom 18. stoljeća prilikom urbarijalne regulacije koja je postavila okvire i njihovom podložničkom statusu na moslavačkom i kutinskom vlastelinstvu.

Nacionalnointegracijski procesi

26 Mažuran, 1993: 810811; Isti, 2002: 125-146 26 Mažuran, 1993: 810811; Isti, 2002: 125-146 27 HDA, Požeška županija, kut. DLVII, br. 15 (1770).

28 Usp. Pavličević, 2002: 172-198.

28 Usp. Pavličević, 2002: 172-198.

29 HDA, Acta banalia, kut. 42, fasc. I, br. 17-36 (1757).

Banskim pismom Josipa Jelačića od 25. travnja 1848. o ukidanju kmetstva i kasnijim tzv. zemljišnim rasterećenjem, tj. postupnim uklanjanjem feudalnih odnosa, stvorene su bitne pretpostavke za posve drugačiji gospodarski i socijalni obrazac razvojnih kretanja prema suvremenom građanskom društvu posvuda u tadašnjoj civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji pa tako i u kutinskom kraju. Upravnim promjenama u doba Bachova (neo)apsolutizma 1850-ih godina Križevačka je županija sjedinjena s Varaždinskom, a Moslavina je kao poseban kotar privremeno priključena Zagrebačkoj županiji. Obnovom ranijeg županijskog ustrojstva 1861. moslavački je kotar vraćen obnovljenoj Križevačkoj županiji, dok je kutinski kotar i dalje bio u Požeškoj županiji34.

Uz korjenitu društvenu preobrazbu iz podanika u slobodne ljude, za pravoslavne je Vlahe u kutinskom kraju od posebne važnosti glede njihove narodnosne prepoznatljivosti bio proces hrvatske i srpske nacionalne integracije tijekom 19. stoljeća. U tom “vijeku narodnosti”, koje je obilovalo složenim i slojevitim transformacijama, oni su polako postajali sastavni dio moderne srpske nacije. Ubrzo su se i obični ljudi počeli sve više smatrati i osjećati Srbima, pa je Hrvatski sabor već 1861. morao priznati da u Trojednoj Kraljevini Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji ima i “naroda srbskog”35. U preobrazbi Vlaha u Srbe naročitu je ulogu, ne zanemarujući ni druge čimbenike, odigrala srpsko-pravoslavna ili, kako se tada govorilo, “grčko-istočna” odnosno “grko-nesjedinjena” crkvena hijerarhija, možda najdosljedniji nositelj i promicatelj srpske nacionalne ideje na hrvatskom prostoru toga vremena. Ona je djelovala i na kutinskom području. U Mikleuškoj i Stupovači službovao je već u 18. stoljeću pravoslavni paroh, a u Stupovači je 1853. podignuta nova pravoslavna parohijalna crkva36.

Zanimljivo je u tom kontekstu osvrnuti se ukratko na promjene naziva pojedinih pravoslavnih (kao i nekih nepravoslavnih) naselja u kutinskom kraju između 18. i 20. stoljeća, jer su one u nekim elementima dosta indikativne, s obzirom da u koječemu izravno upućuju na dostignutu razinu nacionalne integracije u pojedinim njezinim etapama. Spomenu-

57

30 Usp. Bedić, 1998: 83-98. Bedić piše da se prvi od dvojice vođa bune prezivao Mareković 31 Gavrilović, 1956: 17.

Prema Gavriloviću, prvi od dvojice vođa bune prezivao se Mariković 32 Ibid., 1962: 245 33 Ibid., 1964: 158.

Tridesetak godina kasnije selo Šartovac se smatralo glavnim pribježištem hajduka na Moslavačkoj gori, a među njima je tada najpoznatiji bio Joco Udmanić (O tome više: Pavličević, 1987: 144152).

58

li smo već da se sredinom 18. stoljeća selo Mikleuška u izvorima naziva Vlaškom Miklouškom (Miklouska Valachorum), a Kutinica Vlaškom Kutinicom (Kuttinicza Valachorum)37. U 19. stoljeću gubi se pridjevak “Vlaški”, pa se Vlaška Miklouška, modiicirajući pritom i svoj osnovni naziv, tada naziva Mikleuškom (tako se i danas zove), a Vlaška Kutinica samo Kutinicom, npr. u iskazu pravoslavnog parohijalnog svećenstva u kutinskom kotaru iz 189738. Na Kilometričkoj karti kotara kutinskoga iz 1894. za Kutinicu je upisan naziv “Kutinica v.”, tj. Velika Kutinica40.

U popisima od 1910. do 1961. Kutinica se iskazuje pod imenom Kutinica Selišna (ili Selišna Kutinica, npr. 1910. ), a od 1971. opet samo pod imenom Kutinica41. Povremeno se pojavljuje i naziv Paurska Kutinica42 (prema njem. Bauer = seljak), vjerojatno zato jer su mještani bili podložnici kutinskoga vlastelinstva. Susjedno selo Kutinica, koje je do 1871. bilo dijelom Vojne krajine, nazivalo se nekoć Malom Kutinicom43. Na Kilometričkoj karti kotara garešničkoga iz 1894. za to je naselje upisan naziv “Kutinica m.”, tj. Mala Kutinica44. Kasnije se ona nazivala uglavnom samo Kutinicom (do 1948.). Od 1953. do 1961. to se naselje u popisima iskazuje pod imenom Kutinica Krajiška, a od 1971. pod imenom Krajiška Kutinica45. Naselje Kutinske Čaire na teritoriju kutinskoga vlastelinstva u 18. stoljeću zvalo se samo Čaire ili Čajre (Chayre)46. Tako se uostalom nazivalo i susjedno istoimeno naselje, koje se u to vrijeme nalazilo na obližnjem vojnokrajiškom teritoriju. I jedno i drugo Čaire iskazano je pod tim imenom još u popisima iz 1857. i 1869. Od 1880. oba naselja se neko vrijeme u popisima iskazuju pod imenom Čajire48. Na Kilometričkoj karti kotara kutinskoga i Kilometričkoj karti kotara garešničkoga iz 1894. upisan je naziv Čaire, tj. bez slova “j”. Bivše civilne Čaire iskazane su u popisima od 1910. do 1931. kao Kutinske Čajire, od 1948. do 1961. kao Čajire Kutinske, a od 1971. iskazuju se kao Kutinske Čaire. Bivše krajiške Čaire pisale su se sve do 1961. u popisima kao Čajire, a potom se ustalio današnji oblik Čaire49. Stjepan Pavičić tumači da naziv toga naselja potječe od turske riječi koja označava livadu50. Brinjani se kao zasebno naselje iskazuju u popisima tek od 1880., a još 1869. popisani su skupa s obližnjom Stupovačom51 , iz čega bi se dalo zaključiti da su Brinjani nekoć bili razmjerno maleno selo.

Poseban slučaj predstavljaju dva Selišta u kutinskoj okolici: jedno nastanjeno katoličkim Hrvatima, a drugo pravoslavnim Vlasima. Prvo se još sredinom 18. stoljeća nazivalo Hrvatskim Selišćem (Selische Croatorum), a drugo Vlaškim Selišćem (Selische Valachorum)52. U vrijeme nacionalnointegracijskih procesa u 19. stoljeću imena tih naselja polako se mijenjaju. Tako se već sredinom toga stoljeća, prema nekim pokazateljima, Hrvatsko Selišće naziva “Selišće katoličko”. U isto vrijeme Vlaško Selišće zove se “Selišće serbsko”53. Iz toga bi se moglo zaključiti da se i jedno i drugo Selište u 19. stoljeću naziva samo Selišćem (pisano velikim početnim slovom), dok pridjevi “katoličko” i “serbsko” (pisani malim slovima) upućuju na svojevrsno običajno (neslužbeno) imenovanje, odnosno razlikovanje. Simptomatično je da Vlaško Selišće pritom sve više poprima narodnosnu oznaku “serbsko”, dok Hrvatsko Selišće upravo tada gubi svoju izvornu narodnosnu

odrednicu i postaje “katoličko”. Na Kilometričkoj karti kotara kutinskoga iz 1894. upisan je naziv “Selišće srbsko”54. U iskazu pravoslavnog parohijalnog svećenstva u kutinskom kotaru iz 1897. upisana je skraćena varijanta “srb. Selište”55. Ona se u pomalo modiiciranim oblicima pojavljuje i u nekim vrelima iz prve polovice 20. stoljeća, npr. u popisu žiteljstva iz 1910. (“Srpsko Selište”)56 , u izvješću kotarskog školskog nadzornika u Kutini iz 1932. o stanju pučkoga školstva (“Srp. Selište”)57 , odnosno u nekim dostupnim izvješćima Kotarskog obavještajnog centra OZN-e za Hrvatsku iz 1944. o situaciji u pojedinim selima (“Srp. Selište”, ali i “Srb. Selište”) 58. Korištenje velikih početnih slova, npr. u formulaciji “Selište Srpsko” iz 1933.59 , znak je oicijelne kodiikacije ili poslužbenjivanja ranije uglavnom neformalne izričajne konstrukcije. U obje Jugoslavije prevladavali su u službenoj uporabi nazivi Katoličko Selišće i Srpsko Selište60, što će reći da su običajni pridjevi iz 19. stoljeća postali u 20. stoljeću službeni mjesni nazivi. Danas se Srpsko Selište zove samo Selište, dok se Katoličko Selišće i sada tako zove.

Od sredine 19. stoljeća do 1918.

Budući da popisi pučanstva prije sredine 19. stoljeća uglavnom nisu bili vođeni dosljedno niti prema uniiciranom obrascu, podaci iz tih vremena često variraju, ovisno o tome jesu li popisi rađeni u porezne svrhe ili je bila riječ o nečemu drugome što je popisivačima različitih provenijencija moglo biti važno. Stoga je vrlo često moguće na temelju kombinacije različitih izvora svjetovnoga ili crkvenoga podrijetla iznositi samo približne procjene. Prema statistici koju je za neka naselja 1930. iznio Rade Grujić u svojoj studiji o Pakračkoj eparhiji, selo Mikleuška imalo je 1809. ukupno 592 duše u 42 kuće, a 1839. ukupno 444 duše u 47 kuća. U današnjoj Kutinici živjelo je 1809. ukupno 235 duša u 14 kuća, a 1839. ukupno 243 duše u 18 kuća. Godine 1809. u (Srpskom) Selištu zabilježene su ukupno 254 duše u 25 kuća, a 1839. ukupno 227 duša u 27 kuća. Mjesto Stupovača imalo je 1809. ukupno 1011 duša u 90 kuća, a 1839. ukupno 1034 duše u 97 kuća. Selo Šartovac brojilo je 1809. ukupno 96 duša u 10 kuća, a 1839. ukupno 95 duša u osam kuća61. To su samo neki primjeri. Ako se broj ljudi podijeli s brojem kuća, proizlazi da su tadašnje obitelji gotovo redovito bile proširene i da su zapravo uveliko počivale na tradicionalnom zadružnom modelu patrijarhalne obitelji (deset i više članova po obitelji). Dok se u predmodernim konskripcijama ponekad još i mogu pronaći razmjerno pouzdani podaci o vjerskoj pripadnosti žiteljâ pojedinih naselja, dotle se o narodnosnom sastavu najčešće može samo posredno zaključivati, jer načelo narodnosti prije 19. stoljeća nije imalo ono značenje koje je ono poprimilo u vrijeme narodnih preporoda i nacionalnointegracijskih procesa, pa stoga o tome za ranija razdoblja niti ne postoje konkretniji podaci.

Prema popisu stanovništva od 31. listopada 1857., prvom modernom popisu takve vrste u hrvatskim zemljama i općenito u Habsburškoj

34 Pavličević, 1996: 7886 35 Gross – Szabo, 1992: 152 36 Božičević, 1938: 106 37 HDA, Popisi plemićkih posjeda prije regulacije županija, kut. 2, fasc. 3/15 (1754).

37 HDA, Popisi plemićkih posjeda prije regulacije županija, kut. 2, fasc. 3/15 (1754).

38 HDA, Zemaljska vlada.

Odjel za bogoštovlje i nastavu, VII-57/1897 39 HDA, Zemaljska vlada. Odjel za unutarnje poslove. Kulturno-tehnički odsjek, 7/1894, kut. 5480 (11).

40 Vidi: Popis žiteljstva od 31. prosinca 1910. u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1914: 230-237.

41 Korenčić, Mirko, 1979: 376 42 Vidi: Moslavina, karta, 1972

59

43 Pavičić, 1968: 67 44 Pavičić, 1968: 67 45 Korenčić, 1979: 376 46 HDA, Acta banalia, kut. 42, fasc. I, br. 17-36 (1757). Danas se to selo zove Katoličke Čaire 47 Vidi bilj. 45 48 Vidi bilj. 39 49 Vidi bilj. 45 50 Pavičić, 1968: 71 51 Vidi bilj. 45 52 HDA, Acta banalia, kut. 42, fasc. I, br. 17-36 (1757).

53 Popović, 1993: 90

60

Monarhiji, tadašnji je moslavački kotar imao ukupno 12 284 stanovnika62. Kutinski je kotar bio znatno manji, pa je brojio ukupno 6297 stanovnika63. Posljednji podatak odnosi se na područje tadašnjeg kotara Kutina. Inače je u čitavom kutinskom kraju (u suvremenom smislu)64 tada prebivalo ukupno 14 987 stanovnika65. Spomenuti popis iz 1857. sistematizirao je 1866. Vinko Sabljar66. Njegova sistematizacija donosi podatke o ukupnom broju stanovnika po naseljima, ali ne sadrži određenije podatke o njihovom etničkom ili vjerskom sastavu. Tako je naselje Čaire imalo 1857. ukupno 126 stanovnika, Krajiška Kutinica ukupno 128 stanovnika, Kutinica ukupno 277 stanovnika, Mikleuška ukupno 572 stanovnika, (Srpsko) Selište ukupno 241 stanovnika, a Stupovača ukupno 983 stanovnika67. Sljedeći popis stanovništva obavljen je 1869. Tada je kutinski kotar imao ukupno 10 836 stanovnika. Od toga je bilo ukupno 1787 pravoslavnih žitelja ili 16,49 %68. U čitavom kutinskom kraju živjelo je tada ukupno 14 624 stanovnika.

Naselje Čaire imalo je 1869. ukupno 114 stanovnika, Krajiška Kutinica ukupno 124 stanovnika, Kutinica ukupno 254 stanovnika, Mikleuška ukupno 584 stanovnika, (Srpsko) Selište ukupno 255 stanovnika, a Stupovača ukupno 865 stanovnika69.

Razvojačenjem Križevačke pukovnije 1871. današnja pravoslavna naselja Brinjani, Čaire, Krajiška Kutinica i Stupovača u satniji Vukovje pripala su – kao dio nove općine Vukovje – garešničkom kotaru u Bjelovarskoj županiji. Teritorijalnim preustrojem 1886. spojene su Bjelovarska i Križevačka županija u jedinstvenu Bjelovarsko-križevačku županiju. Tada je kotaru Križ u sastavu te županije bio priključen i kotar Kutina70. Ukidanjem kotara Križ 1894. ustrojen je iznova kotar Kutina, koji se djelomično proširio na istočne dijelove bivšeg moslavačkog kotara. Krajem 19. stoljeća u sastavu kutinskog kotara bile su tri općine: Kutina, Popovača i Ludina. Sadašnja pravoslavna naselja Mikleuška, Kutinica i (Srpsko) Selište pripadala su tada općini Kutina.

Godine 1880. kutinski je kotar brojio ukupno 13 353 stanovnika, a 1890. ukupno 14 751 stanovnika. Od toga su 1880. zabilježena ukupno 1292 pravoslavna žitelja ili 9,68 %, a 1890. ukupno 1572 pravoslavna žitelja ili 10,66 %71. U čitavom kutinskom kraju prebivalo je 1880. ukupno 16 093 stanovnika, a 1890. ukupno 18 133 stanovnika. Od toga je 1880. bilo ukupno 2518 pravoslavnih žitelja ili 15,64 %, a 1890. ukupno 2752 pravoslavna žitelja ili 15,17 %72. Zanemarimo li manji broj Rusina i Ukrajinaca, kojih je sasvim sigurno bilo, s obzirom da ih evidentiraju kasniji popisi, možemo reći da su ti pravoslavni žitelji najvećim dijelom bili Srbi.

Naselje Brinjani imalo je 1880. ukupno 15 stanovnika, a 1890. ukupno 267 stanovnika. Svi su bili pravoslavne vjere. Naselje Čaire brojilo je 1880. ukupno 115 stanovnika, a 1890. ukupno 169 stanovnika. U tom selu, koje je 1880. bilo isključivo pravoslavno, udjel pravoslavnih žitelja 1890. iznosio je 97,04 % (164 osobe). Naselje Krajiška Kutinica imalo je 1880. ukupno 142 stanovnika, a 1890. ukupno 189 stanovnika.

U tom selu, koje je 1880. također bilo isključivo pravoslavno, udjel pravoslavnih žitelja 1890. iznosio je 96,29 % (182 osobe). Naselje

Kutinica brojilo je 1880. ukupno 220 stanovnika, a 1890. ukupno 261 stanovnika. Svi su bili pravoslavne vjere. Naselje Mikleuška imalo je 1880. ukupno 602 stanovnika, a 1890. ukupno 673 stanovnika. Udjel pravoslavnih žitelja u tom selu 1880. iznosio je 97,67 % (588 osoba), a 1890. bilo ih je 98,81 % (665 osoba). Naselje (Srpsko) Selište brojilo je 1880. ukupno 246 stanovnika, a 1890. ukupno 381 stanovnika. Svi su bili pravoslavne vjere. Naselje Stupovača imalo je 1880. ukupno 975 stanovnika, a 1890. ukupno 575 stanovnika. Udjel pravoslavnih žitelja u tom selu 1880. iznosio je 97,53 % (951 osoba), a 1890. bilo ih je 97,56 % (561 osoba).

Pravoslavni su žitelji u to vrijeme bili većinski stanovnici i u Šartovcu.

To je naselje 1880. imalo ukupno 212 stanovnika, a 1890. ukupno 234 stanovnika. Udjel pravoslavnih žitelja u Šartovcu 1880. iznosio je 48,58 % (103 osobe), a 1890. bilo ih je 54,27 % (127 osoba). Značajnije su bili zastupljeni i u naseljima Donjoj Vlahinićki i Podbrđu. Donja Vlahinićka imala je 1880. ukupno 266 stanovnika, a 1890. ukupno 325 stanovnika. Od toga je 1880. bilo 30 osoba pravoslavne vjere ili 11,27 %, a 1890. evidentirane su 33 osobe pravoslavne vjere ili 10,15 %.

Podbrđe je 1880. imalo ukupno 101 stanovnika, a 1890. ukupno 89 stanovnika. Od toga je 1880. bilo sedam osoba pravoslavne vjere ili 6,93 %, a 1890. evidentirano je devet osoba pravoslavne vjere ili 10,11 %. Udjel pravoslavnih žitelja u ostalim naseljima kutinskoga kraja bio je u to vrijeme manji ili čak znatno manji od 5 %, a u nekim naseljima (Donja Jelenska, Gojlo, Grabrov Potok, Jamarica, Katoličko Selišće, Kompator, Ludinica, Mala Ludina, Moslavačka Slatina, Mustaina Klada, Ruškovica, Vidrenjak) nisu niti zabilježeni. Središnje naselje Kutina imalo je 1880. ukupno 1558, a 1890. ukupno 1644 stanovnika. Od toga je 1880. bilo 35 pravoslavnih žitelja ili 2,24 %, a 1890. u Kutini su popisane 23 osobe pravoslavne vjere ili 1,39 %74.

Tadašnja Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinska zemaljska vlada u Zagrebu zatražila je 18. veljače 1897. od podređenih kotarskih oblasti da joj dostave Izkaz grčko iztočnog parohijalnog svećenstva na svome području. Poglavarstvo općine Kutina sastavilo je iskaz 28. veljače 1897. i dostavilo ga matičnoj kotarskoj oblasti. Potvrdivši ispravnost iskaza, tadašnji kotarski predstojnik Kutine, Oto Rajaković, proslijedio ga je 2. ožujka 1897. Zemaljskoj vladi. U tom iskazu spominje se svećenik Nićifor Grubić, upravitelj parohije Mikleuška u Pakračkoj eparhiji. Rođen je 5. srpnja 1848., a rukopoložen 1872. Imao je stan i plaću od 500 forinti. Uživao je cijelo selište zemljišta. Parohiji su pripadala sljedeća naselja: Mikleuška, Srpsko Selište, Kutinica, Voloder, Popovača, Donja Vlahinićka i Podbrđe75.

Pored crkvenosti u pravoslavnim se naseljima razvijalo u to vrijeme i pučko (osnovno) školstvo. U Stupovači je škola utemeljena već 1800.

Isprva se nalazila u drvenoj zgradi, a 1874. smještena je u bivšem stanu krajiškog nadzornog časnika u tom naselju. Učitelj Maksim Ogorelica, koji je u Stupovači službovao od 1880. do 1883., osnovao je školski vrt i uredio školsku knjižnicu. Njegov nasljednik Ljubomir Trbuhović, koji je u Stupovači službovao od 1884. do 1892., uredio je izičku zbirku školskih učila. Djeca iz Brinjana polazila su u to vrijeme pučku

54 Vidi bilj. 39 55 HDA, Zemaljska vlada.

Odjel za bogoštovlje i nastavu, VII-57/1897 56 Vidi: Popis žiteljstva od 31. prosinca 1910. u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1914: 57 HDA, Ministarstvo narodne prosvjete NDH, IV-1630 58 HDA, OZN-a za Hrvatsku, Kotarski obavještajni centar Kutina, 30/21, kut. 12 59 HDA, Zavod za kolonizaciju. Likvidacija agrarne reforme na veleposjedima (“Veleposjedi”). Poljoprivredno d. d. Zagreb, kut. 115 60 Usp. Pavličević, 2000: 277 61 Grujić, 1930: 218, 222

61

62 Statistische Übersichten über die Bevölkerung und den Viehstand von Österreich nach der Zählung vom 31. October 1857, Wien 1859: 119 63 HDA, Namjesničko vijeće, br. 9006 (1861).

64 Vidi bilj. 1 65 Korenčić, 1979: 375.

Usp. Feldbauer, 1992: 75 66 Vidi: Sabljar, 1866 67 Korenčić, 1979: 375376. Usp. Feldbauer, 1992: 83 68 A magyar korona országaiban az 1870. év elején vegrehajtott népszámlálás. Ergebnisse der in den Ländern der ungarischen Krone am Anfrange des Jahres 1870 vollzogenen Volkszählung, Pest 1871: 66 69 Korenčić, 1979: 375376. Usp. Feldbauer, 1992: 75, 83 70 Vranješ-Šoljan, 1996: 102. Usp. Božičević, 1938: 93.; Pražić, 1986: 44

62

školu u Stupovači. S obzirom na značajnu zastupljenost mađarske manjine, u Brinjanima je 1908. otvorena mađarska škola. Ta je škola radila do 1918., a polazila su je mađarska djeca iz Brinjana, Stupovače i Šartovca. U današnjoj Krajiškoj Kutinici škola je osnovana 1908. i to u prvom redu zahvaljujući iznimnom zauzimanju Jovana Stanojevića, pravoslavnog paroha iz obližnje Bršljanice blizu Garešnice. Kako u sâmoj Kutinici nije bilo prikladne zgrade, škola je privremeno smještena u trošnoj kući seljaka Toše Glavaša u Čairama, a 1912. podignuta je nova školska zgrada na brijegu Ravna Kosa između Kutinice i Čaira76.

Zgrada pučke škole u Mikleuškoj podignuta je još 1895. od tvrdoga materijala77. Manji dio pravoslavne djece polazio je mjesnu školu u Kutini. Školske godine 1906/07. upisano je u tu školu samo 10 učenika pravoslavne vjere, a školu je ukupno polazilo samo 3,03 % pravoslavne mladeži78. Školske zgrade u pojedinim selima gradile su se najčešće na zemljištu koje je pripadalo zemljišnim zajednicama. Zemljišne zajednice su u to vrijeme upravljale zajedničkim dobrima, najčešće šumama i pašnjacima.

Iako su se zemljišne zajednice u pravilu osnivale u svakom selu, bilo je slučajeva da su jednu zemljišnu zajednicu tvorila po dva do tri sela.

Tako su npr. Brinjani i Stupovača bili u jednoj zemljišnoj zajednici, jednako kao i današnja Krajiška Kutinica i Čaire, dok je selo Mikleuška imalo vlastitu zemljišnu zajednicu79.

Godine 1907. izlazio je neko vrijeme Moslavački glasnik, prve novine u Kutini i okolici. Iako je to bio isključivo lokalni list, u njemu ima vrlo malo konkretnih podataka o prilikama u pojedinim pravoslavnim naseljima, što će reći da se u ustaljenoj seoskoj zbilji u to vrijeme po svoj prilici rijetko što značajnije zbivalo, odnosno mijenjalo. Tako je Moslavački glasnik u lipnju 1907. prenio tek kratku vijest o gradnji ceste za Mikleušku: “Radnje na toj cesti lijepo napreduju, te je kamen navežen. Možda će cesta u jesen već biti posve gotova”80. Stjecajem razvojnih okolnosti, pravoslavna (srpska) naselja u kutinskom kraju nalazila su se u to vrijeme ipak po strani glavnih cestovnih i željezničkih smjerova kao modernizacijskih žila-kucavica, među kojima je naročitu važnost u komunikacijskom smislu imalo puštanje u promet željezničke pruge preko Kutine 1897.81, pa se tamošnji narod uglavnom bavio poljodjelstvom, a higijenske i druge prilike u selima bile su skromne.

Najopsežniji članak koji se makar i posredno odnosi na Srbe u kutinskom kraju objavljen je u Moslavačkom glasniku prvih dana mjeseca studenoga 1907. Riječ je o otvorenom pismu Nićiforu Grubiću, već spomenutom parohu u Mikleuškoj, koje je 26. listopada 1907. napisao Nikola Vujašković, učitelj u tom naselju. Iz teksta je teško zaključiti što je bio pravi razlog njihova spora pred kotarskim sudom u Kutini, ali se stječe dojam da su u pitanju, vjerojatno, bila neka razilaženja osobne naravi: “Ovdašnji narod sa zapetom i pažnjom očekivao je rezultat naše parnice i pravorijek sudišta. Po prirodi same stvari neznatni su bili kriteriji našeg prijepora, ali se je ovdje radilo o moralnom prestižu jednog ili drugog u narodu”82.

Od 1900. mogu se u popisima stanovništva pratiti podaci ne samo o vjerskoj nego i o narodnosnoj pripadnosti žiteljstva kutinskoga kraja,

pa tako i podaci o kretanju udjela Srba u ukupnome pučanstvu. Kutinski je kotar 1900. imao ukupno 17 806 stanovnika, a 1910. ukupno 22 754 stanovnika. Od toga je bilo 1900. ukupno 1740 pravoslavnih žitelja ili 9,77 %, a 1910. ukupno 1675 pravoslavnih žitelja ili 7,36 %.

Odbiju li se od posljednjega broja 194 osobe kojima je materinji jezik bio rusinski, proizlazi da je u kotaru Kutina 1910. moglo biti samo 1481 pravoslavnih Srba ili 6,50 %83. U čitavom kutinskom kraju popisan je 1900. ukupno 21 951 stanovnik. Od toga je bilo ukupno 2974 Srba ili 13,54 %. Godine 1910. na istom je području prebivalo ukupno 27 308 stanovnika. Tada je evidentirano ukupno 2829 Srba ili 10,35 %84. Dok se broj Hrvata u kutinskom kraju u tom razdoblju značajnije povećao (1900. bilo je ukupno 13 335 Hrvata, a 1910. popisano je ukupno 18 184 Hrvata )85, broj Srba se u isto vrijeme – prema svim statističkim pokazateljima – osjetnije smanjio.

Kretanje udjela Srba u ukupnom pučanstvu kutinskoga kraja između 1900. i 1910., izraženo u postocima, pokazuje sljedeća tablica:

71 Vidi: Artuković, 2001: 43. Usp. Statistički godišnjak kraljevina Hrvatske i Slavonije I1905., Zagreb 1913: 4 72 Gelo – Crkvenčić – Klemenčić (prir.), knj. 3, 1998: 1693 73 Isto: 1693-1717

Tablica 1: Udjel Srba u ukupnom pučanstvu kutinskoga kraja 1900.-1910.

GODINA 1900.

1910.

SRBI U % 13,54 10,35

Izvor: Gelo – Crkvenčić – Klemenčić (prir.), knj. 3, 1998: 1693.

Naselje Brinjani imalo je 1900. ukupno 351 stanovnika, a 1910. ukupno 250 stanovnika. Udjel Srba 1900. iznosio je 76,35 % (268 osoba), a 1910. bilo ih je 62,5 % (250 osoba). Naselje Čaire brojilo je 1900. ukupno 218 stanovnika, a 1910. ukupno 198 stanovnika. Udjel Srba 1900. iznosio je 84,40 % (184 osobe), a 1910. bilo ih je 85,85 % (170 osoba). Naselje Krajiška Kutinica imalo je 1900. ukupno 260 stanovnika, a 1910. ukupno 237 stanovnika. Udjel Srba 1900. iznosio je 82,69 % (215 osoba), a 1910. bilo ih je 75,94 % (180 osoba). Naselje Kutinica brojilo je 1900. ukupno 301 stanovnika, a 1910. ukupno 325 stanovnika. Udjel Srba 1900. iznosio je 93,35 % (281 osoba), a 1910. bilo ih je 86,15 % (280 osoba). Naselje Mikleuška imalo je 1900. ukupno 778 stanovnika, a 1910. ukupno 791 stanovnika. Udjel Srba 1900. iznosio je 91,38 % (711 osoba), a 1910. bilo ih je 88,49 % (700 osoba). Naselje (Srpsko) Selište brojilo je 1900. ukupno 861 stanovnika, a 1910. ukupno 566 stanovnika. Udjel Srba 1900. iznosio je 47,27 % (407 osoba), a 1910. bilo ih je 68,90 % (390 osoba). Naselje Stupovača imalo je 1900. ukupno 619 stanovnika, a 1910. ukupno 645 stanovnika. Udjel Srba 1900. iznosio je 89,01 % (551 osoba), a 1910. bilo ih je 83,72 % (540 osoba)86.

Dakle, vidljivo je da su Srbi početkom 20. stoljeća bili većinsko ili čak izrazito većinsko pučanstvo u Brinjanima, Čairama, Krajiškoj Kutinici, Kutinici, Mikleuškoj, (Srpskom) Selištu i Stupovači, dakle u naselji-

63

74 Isto 75 HDA, Zemaljska vlada.

Odjel za bogoštovlje i nastavu, VII-57/1897

64

ma u kojima oni i danas imaju većinu. Osim toga, značajnije su bili zastupljeni i u Donjoj Vlahinićkoj, Gojlu, Podbrđu i Šartovcu. Donja Vlahinićka imala je 1900. ukupno 455 stanovnika, a 1910. ukupno 594 stanovnika. Od toga je 1900. bilo 30 Srba ili 6,59 %, a 1910. bilo je 26 Srba ili 4,37 %. Gojlo je 1900. imalo ukupno 212 stanovnika, a 1910. ukupno 237 stanovnika. Iako u tom selu 1880. i 1890. nije zabilježen niti jedan žitelj pravoslavne vjere, već 1900. u Gojlu je bilo 58 Srba ili 27,35 %, a 1910. bilo je u Gojlu 40 Srba ili 16,87 %. Podbrđe je 1900. imalo ukupno 117 stanovnika, a 1910. ukupno 147 stanovnika.

Od toga je 1900. bilo 13 Srba ili 11,11 %, a 1910. bilo je 12 Srba ili 8,16 %. Šartovac je 1900. imao ukupno 340 stanovnika, a 1910. ukupno 355 stanovnika. Od toga je 1900. bilo 113 Srba ili 33,23 %, a 1910. bilo je 90 Srba ili 25,35 %. U Kutinskoj Slatini, koja se od 1900. iskazuje u popisima kao samostalno naselje, evidentiran je 1900. ukupno 21 stanovnik, a 1910. bilo je u tom selu ukupno 70 stanovnika.

Zanimljivo je da su Srbi i ondje bili u određenoj mjeri zastupljeni, ali samo u početku. Naime, popis iz 1900. evidentirao je u Kutinskoj Slatini tri Srbina, što je u odnosu na ukupan broj stanovnika, koliko ih je tada popisano u tome selu, iznosilo čak 14,28 %. No, već u popisu iz 1910. u Kutinskoj Slatini nije evidentiran niti jedan žitelj pravoslavne vjere. Udjel Srba u ukupnom pučanstvu ostalih naselja u kutinskom kraju bio je početkom 20. stoljeća manji ili čak znatno manji od 5 %, a u nekim naseljima (Batina, Gornja Vlahinićka, Grabričina, Katoličko Selišće, Kompator, Ludinica, Ludina, Mustaina Klada, Vidrenjak) nisu ni zabilježeni. Središnje naselje Kutina imalo je 1900. ukupno 2074 stanovnika, a 1910. ukupno 3000 stanovnika. Od toga su 1900. zabilježena ukupno 54 Srbina ili 2,60 %, a 1910. evidentirano je u Kutini ukupno 57 Srba ili 1,9 %87.

U nekim pravoslavnim (srpskim) selima, osim pravoslavnih Srba kao većinskih žitelja, bili su u to vrijeme zastupljeni ne samo Hrvati nego i pripadnici drugih naroda kao manjinski žitelji tih naselja. Tako je npr. u Brinjanima bilo razmjerno mnogo Mađara (32 % prema popisu iz 1910.), a u Srpskom Selištu su lokalni Nijemci (26 % prema popisu iz 1910.) čak podigli vlastitu evangeličku bogomolju, posvećenu 190888.

O prilikama u pravoslavnim (srpskim) naseljima i njihovim žiteljima u kutinskom kraju za Prvoga svjetskog rata (1914.-1918.) nema mnogo podataka. Može se pretpostaviti da su se pojedini mještani borili na udaljenim bojištima kao mobilizirani pripadnici austro-ugarske vojske, dok su njihova sela dijelila sudbinu duboke ratne pozadine u kojoj su tada bile hrvatske zemlje. U današnjoj Krajiškoj Kutinici učiteljevao je tijekom rata izvjesni Jovan Kvirin. Dosta je radio na gospodarskom podizanju sela, pa je bio i pročelnik lokalnog “Gospodarskog odbora za obrađivanje zemlje”89. U jesen 1918. raspala se Austro-Ugarska.

Prvoprosinačkim aktom iste godine stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), zajednička država južnoslavenskih naroda, koja je 3. listopada 1929. službeno preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju.

U jugoslavenskoj monarhiji (1918.-1941.)

Među prvim mjerama koje je su se pokušale provesti u novoj državi bila je agrarna reforma. Već 27. veljače 1919. vlada u Beogradu je objavila Prethodne odredbe za pripremu agrarne reforme, kojima je ukinula kmetske, kolonatske i slične odnose te odredila izvlašćivanje velikih posjeda i dodjelu zemlje seljacima u najam do konačnog rješenja90.

Velikim posjedima u smislu navedenog propisa smatrali su se posjedi veći od 100 do 500 jutara, ovisno o pojedinom kraju. Iako su feudalni odnosi u Hrvatskoj i Slavoniji ukinuti još 1848., staro kutinsko vlastelinstvo nije bilo u potpunosti likvidirano. Ono je s vremena na vrijeme mijenjalo vlasnike, a 1916. kupilo ga je Poljoprivredno d. d. iz Zagreba.

U to vrijeme kutinsko je dobro imalo ukupno 430 jutara oranica, 70 jutara livada, 2500 jutara šume i 5000 jutara pašnjaka (najviše u Lonjskom polju), pa se po tome ubrajalo u velike posjede koji se nisu smjeli otuđivati, jer je na njima trebalo provesti agrarnu reformu. Ministarstvo za agrarnu reformu Kraljevine SHS odobrilo je 10. listopada 1924. da neke katastarske općine u kutinskom kotaru mogu otkupiti određenu količinu zemlje od Poljoprivrednog d. d. Među njima je bila i urbarska općina Srpsko Selište, kojoj su tom prilikom pripala 164 jutra i 407 četvornih hvati zemlje. Unatoč svemu tome, agrarna reforma u jugoslavenskoj monarhiji između dva svjetska rata nikad nije bila u cijelosti provedena. Štoviše, s vremenom se pristupilo likvidaciji agrarne reforme na veleposjedima. Stoga je zagrebačko Poljoprivredno d. d. i kasnije, npr. 1933., posjedovalo određene parcele u Mikleuškoj, Srpskom Selištu i drugdje u kutinskom kraju91.

Pored agrarnih, kutinski su kraj u to vrijeme prožimale i upravne promjene. Budući da je tzv. Vidovdanskim ustavom, donesenim 28. lipnja 1921., bila predviđena teritorijalna podjela Kraljevine SHS na oblasti, kralj Aleksandar Karađorđević je 26. travnja 1922. potpisao uredbu o upravnoj podjeli zemlje na 33 oblasti s postavljenim velikim županima na čelu i sa skromnim samoupravnim ovlastima92. Iako je provedba uredbe na području Hrvatske i Slavonije, zbog političkog otpora, tzv. Markovim protokolom (sporazumom Pašićevih radikala i Radićeve HRSS) iz travnja 1923. bila privremeno odgođena93, ipak su početkom 1925. počele uredovati oblasne uprave u Karlovcu, Zagrebu, Osijeku i Vukovaru, a 1927. konstituirane su i oblasne skupštine. U međuvremenu je stara Bjelovarsko-križevačka županija ukinuta, pa je kutinski kotar pripojen Osječkoj oblasti. Sljedeća upravna promjena zbila se 3. listopada 1929., kada je Kraljevina Jugoslavija jednostranom odlukom kralja Aleksandra u apsolutističko-unitarističkom duhu podijeljena na devet banovina s postavljenim banovima na čelu, što je sankcionirano i u tzv. Oktroiranom ustavu, proglašenom 3. rujna 1931. U skladu s tom podjelom, kotar Kutina je 1929. pripao Savskoj banovini. Kad je temeljem Sporazuma Cvetković-Maček od 26. kolovoza 1939. ustrojena Banovina Hrvatska, kutinski se kotar našao u njezinim granicama94. Za postojanja jugoslavenske monarhije dvaput je obavljen popis stanovništva: prvi put, 31. siječnja 1921. i drugi put, 31. ožujka 1931. Neke od speciičnosti tih dvaju popisa očitovale su

76 Božičević, 1938: 105118 77 HDA, Ministarstvo narodne prosvjete NDH, IV-1630 78 Moslavački glasnik, br. 3/I, Kutina, 1. veljače 1907 79 O tome postoji razmjerno opsežna građa u: HDA, Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva NRH. Zemljišne zajednice, kut.

74-75, 358, 426, 640.

Usp. Ivšić, 1935: 205 80 Moslavački glasnik, br. 12/I, Kutina, 16. lipnja 1907 81 Usp. Kolar, 2002: 263

65

82 Moslavački glasnik, br.

21/I, Kutina, 3. studenoga 1907 83 Vidi: Artuković, 2001: 43. Usp. Statistički godišnjak kraljevina Hrvatske i Slavonije I1905., Zagreb 1913: 4.

Također: Popis žiteljstva od 31. prosinca 1910. u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1914: 230-237 84 Gelo – Crkvenčić – Klemenčić (prir.), knj. 3, 1998: 1693 85 Isto. Početkom 20. stoljeća doseljavaju se Moslavinu “trbuhom za kruhom” u većem broju Hrvati iz Like, Hrvatskoga zagorja i drugih dijelova Hrvatske, pa je ta okolnost zacijelo najviše pridonijela njihovom brojčanom porastu u kutinskom kraju prije Prvoga svjetskog rata

66

se i u činjenici da su 1921. popisani skupa Hrvati i Srbi (kao “Srbi ili Hrvati”), a 1931. priznavao se samo tzv. jugoslavenski narod. Stoga se pri utvrđivanju udjela Srba u ukupnom pučanstvu kutinskoga kraja možemo donekle osloniti jedino na podatke o vjerskoj pripadnosti po općinama kutinskoga kotara (Kutina, Popovača, Ludina). U cijelom kutinskom kraju živjelo je 1921. ukupno 28 517 stanovnika, a 1931. ukupno 32 673 stanovnika95. U nastavku ćemo se pretežno ograničiti na statističke podatke koji se odnose na tadašnji kutinski kotar kao upravnu cjelinu.

Popisom stanovništva iz 1921., prvim popisom poslije Prvoga svjetskog rata, ustanovljeno je da kutinski kotar ima ukupno 24 166 stanovnika. Od toga je bilo 1635 pravoslavnih žitelja. To ipak nisu sve bili Srbi, jer popis u kutinskom kotaru razlikuje Slovence, Čehoslovake, Poljake, Mađare, Nijemce, Talijane i još neke narodnosti, pa tako izrijekom bilježi i 29 Rusina, 69 Rusa i tri Rumunja-Cincara ili ukupno 101 stanovnika kutinskoga kotara, koji su također pripadali istočnom obredu ali nisu bili Srbi. Odbije li se taj broj od ukupnog broja pravoslavnih žitelja, proizlazi da je u kutinskom kotaru tada u najboljem slučaju moglo biti 1534 Srba ili 6,34 %96. Pad udjela srpske populacije u kutinskom kotaru za svega 0,16 % u odnosu na stanje iz 1910., kada je u tom kotaru bilo 6,50 % Srba, gotovo se i ne može povezivati s negativnim učinkom Prvoga svjetskog rata, pogotovo ako imamo na umu činjenicu da je sličan pad u razdoblju između 1900. i 1910., kada nije bilo nikakvog rata, bio mnogo veći, a iznosio je čak 2,41 %.

Godine 1921. današnje naselje Brinjani imalo je ukupno 394 stanovnika, naselje Čaire ukupno 178 stanovnika, naselje Krajiška Kutinica ukupno 223 stanovnika, naselje Kutinica ukupno 285 stanovnika, naselje Mikleuška ukupno 910 stanovnika, naselje (Srpsko) Selište ukupno 557 stanovnika, a naselje Stupovača ukupno 710 stanovnika97. Ako se podaci o ukupnom broju stanovnika tih naselja s neupitno većinskim pravoslavnim (srpskim) žiteljstvom usporede s podacima o ukupnom broju stanovnika tih istih naselja prema popisu iz 1910., vidljiv je sasvim neznatan pad broja stanovnika u većini naselja, a u Mikleuški i Stupovači uočljivo je čak stanovito povećanje ukupnog broja žitelja.

Prema popisu iz 1931. kutinski je kotar imao ukupno 28 041 stanovnika. Od toga je bilo 1810 pravoslavnih žitelja98. Kad bi se svi oni čak i mogli poistovjetiti sa Srbima, što je dvojbeno, proizlazi da ih ne bi bilo više od 6,45 %, što ukazuje na znatno slabiji porast udjela srpske populacije u kutinskom kotaru između 1921. i 1931., pogotovo ako se taj porast usporedi sa spomenutim padom njezina udjela u razdoblju između 1900. i 1910.

Godine 1931. današnje naselje Brinjani brojilo je ukupno 386 stanovnika, naselje Čaire ukupno 211 stanovnika, naselje Krajiška Kutinica ukupno 254 stanovnika, naselje Kutinica ukupno 334 stanovnika, naselje Mikleuška ukupno 762 stanovnika, naselje (Srpsko) Selište ukupno 684 stanovnika, a naselje Stupovača ukupno 658 stanovnika. Ako se podaci o ukupnom broju stanovnika tih naselja s neupitno većinskim pravoslavnim (srpskim) žiteljstvom usporede s podacima o ukupnom broju stanovnika tih istih naselja prema popisu iz 1921., vidljivo u

većini naselja prilično skromno povećanje broja stanovnika, a u Brinjanima, Mikleuškoj i Stupovači uočljiv je čak stanoviti pad ukupnog broja žitelja.

Prema podacima koji su 26. veljače 1932. izneseni u Izvještaju sreskog školskog nadzornika sreza Kutina za prvo polugodište šk. god.

1931/32. (u daljem tekstu: Izvještaj… iz 1931/32.), u Kutinici su svi žitelji bili “Jugosloveni”, tj. pretežno Srbi. U istom dokumentu navodi se da Mikleuška ima ukupno 890 stanovnika. Među njima je bilo čak 830 “Jugoslovena”, tj. pretežno Srba. S obzirom da je taj broj znatno veći od ukupnog broja stanovnika u tom selu prema službenim statistikama, vjerojatno se radilo o području školske općine99. Napokon, za Srpsko Selište spomenuti dokument donosi podatak o ukupno 682 stanovnika, među kojima je bilo 640 “Jugoslovena”, tj. pretežno Srba100. Analizirajući narodnosni sastav nekih pravoslavnih (srpskih) naselja na kutinskom području, koja su tada bila u sastavu susjednog garešničkog kotara, Mato Božičević 1938. piše da u Brinjanima živi 62,53 % Srba, u današnjoj Krajiškoj Kutinici 90,63 % Srba, a u Stupovači 90,12 % Srba. Po njemu, selo Brinjani je u to vrijeme imalo ukupno 395 stanovnika, današnje selo Krajiška Kutinica ukupno 256 stanovnika, a selo Stupovača ukupno 658 stanovnika101.

U Kutinici je tadašnjih 334 stanovnika živjelo u 70 kuća102, što će reći da se prosječna brojnost pravoslavnih (srpskih) obitelji u to vrijeme kretala negdje oko pet članova po obitelji. Slično je bilo i u drugim selima. Usporedi li se to s podacima iz prve polovice 19. stoljeća, vidi se da su se pravoslavne obiteljske strukture na kutinskom području tijekom 100-tinjak godina uveliko modernizirale, prelazeći pritom sve više iz proširenih (zadružnih) u uže (suvremene) obitelji.

Ljudi u pravoslavnim (srpskim) naseljima u kutinskom kraju živjeli su u to vrijeme pretežno skromnim seoskim životom prema ustaljenim obrascima koji su se uvijek iznova ponavljali. Mato Božičević spominje 1938. običaj tzv. zajma u Stupovači: “U selu je doista lijep običaj ‘zajma’ koji je ostao još od davnine. Ljudi se naime međusobno potpomažu za vrijeme težih i većih gospodarskih poslova”103.

Nešto o školstvu između dva svjetska rata Polazeći od raspoloživih vrela i relevantne literature, možemo zaključiti da se u pravoslavnim (srpskim) naseljima u kutinskom kraju između dva svjetska rata razvijalo ponajviše pučko (osnovno) školstvo. Čini se da se ono ipak nije razvijalo posvuda jednako i na posve zadovoljavajući način. Tako je u Brinjanima stara mađarska škola, koja je 1918. prestala s radom, već 1921. preobražena u pučku školu. Ipak su djeca iz toga sela polazila pučku školu u obližnjoj Stupovači sve do 1928., kada je u Brinjanima napokon sagrađena nova školska zgrada. Međutim, pitanje je koliko je to bilo pravo rješenje. Mato Božičević 1938. piše, očito ne bez razloga, da je škola u Brinjanima “vrlo neprikladna, jer je građena ... bez stana za učitelja i na kraj sela”104. Školske godine 1937/38. školu u Brinjanima polazilo je 20 učenika i 24 učenice105.

67

87 Isto, 1693-1717 88 Isto. Podatak o evangeličkoj bogomolji autor je dobio od prof.

Dragutina Pasarića 89 Božičević, 1938: 117 90 Matković, 1998: 141

68

Za razliku od Brinjana, u današnjoj Krajiškoj Kutinici (tada samo Kutinici) postojao je u to vrijeme stan za učitelja. Među učiteljima koji su djelovali u tom selu vrijedi posebno spomenuti Vasu Vitojevića i Jelku Dostal. Vaso Vitojević, koji je učiteljevao od 1920. do 1926., bavio se pomalo i književnošću, pa je izdavao Zbornik molitava, a surađivao je i u pedagoškim časopisima. Jelka Dostal, koja je učiteljevala poslije 1928., priređivala je diletantske priredbe sa školskom djecom. Mnogo je radila i na izobrazbi ženske mladeži u domaćinskim poslovima. Za potrebe prehrane siromašne školske djece osnovala je 1933. Školsku kuhinju Crvenog križa, za što je 1938. odlikovana srebrnom kolajnom. Školu u (Krajiškoj) Kutinici polazilo je školske godine 1937/38. ukupno 20 učenika i 24 učenice106.

Pučka škola u susjednoj (Paurskoj) Kutinici otvorena je tek školske godine 1931/32. U Izvještaju… iz 1931/32. navodi se da je nova škola u Kutinici privremeno smještena u privatnoj zgradi od tvrdog materijala, građenoj još 1913. Imala je jednu učionicu i stan za učitelja od tvrdog materijala, ali još nije bila opskrbljena potrebnim učilima. Potvrđuje to i podatak o samo tri knjige, evidentirane tada u školskoj knjižnici. U Izvještaju… iz 1931/32. zabilježeno je također da se u selu mogu dobiti privatni udobni stanovi. Školske godine 1931/32. školu u (Paurskoj) Kutinici polazilo je 32 učenika i 19 učenica. Banska vlast Banovine Hrvatske podijelila je Školskom odboru u Kutinici 19. lipnja 1940. iz banovinskog proračuna za 1940/41. pomoć u iznosu od 30 000 dinara za gradnju nove škole107. Međutim, ostvarenje toga projekta omeo je Drugi svjetski rat.

Selo Mikleuška imalo je u to vrijeme školu koja se sastojala od jedne učionice, a bila je smještena u zgradi od tvrdog materijala. Stan za učitelja bio je također od tvrdog materijala. U Izvještaju… iz 1931/32. zabilježeno je da se u selu ne mogu dobiti privatni udobni stanovi. Školske godine 1931/32. školu u Mikleuškoj polazilo je 75 učenika i 61 učenica. U školskoj knjižnici evidentirano je u isto vrijeme 486 knjiga za učitelje i 139 knjiga za učenike109. Škola u Srpskom Selištu podignuta je tek 1929. na općinskom zemljištu.

Građena je od tvrdog materijala. Imala je jednu učionicu i stan za učitelja. Prema Izvještaju… iz 1932/31., u selu su se mogli dobiti privatni udobni stanovi. Školska knjižnica raspolagala je u to vrijeme s 29 knjiga za učitelje i 64 knjige za učenike, a postojao je i poseban fond za pomaganje siromašnih đaka. Školske godine 1931/32. školu u Srpskom Selištu polazilo je 29 učenika i 47 učenica109.

Kad je 1936. srušena stara školska zgrada u Stupovači, nastava se školske godine 1936/37. privremeno održavala u lokalnom “Vatrogasnom spremištu”. Godine 1937. sagrađena je u tom selu nova škola i to ponajviše zahvaljujući nastojanju stupovačkoga paroha Milivoja Stepanova, koji je u to vrijeme bio narodni poslanik u beogradskoj Skupštini.

U Stupovači je od ranije postojao stan za učitelja. Školu u Stupovači polazilo je školske godine 1937/38. ukupno 25 učenika i 21 učenica110.

U tim školama predavalo se uglavnom na srpskom nastavnom jeziku, a učitelji su pretežno bili srpske narodnosti. Školske godine 1931/32. učitelj u (Paurskoj) Kutinici bio je Hrvat, u Mikleuškoj Srbin, a u Srp-

skom Selištu učiteljevao je jedan Srbin i jedan Hrvat. U već spominjanom Izvještaju… iz 1931/32. stoji da su svi oni završili učiteljsku školu. No, bilo je i onih koji su se kasnije uključivali u razne oblike doškolovanja, iako su se već prethodno okušali u praksi. Tako je Mato Božičević 1938. pribilježio da Milena Stepanov, dotadašnja učiteljica u Brinjanima, od 1937. polazi Višu pedagošku školu u Zagrebu111.

Tijekom 1930-ih godina spominju se u sljedeći učitelji: u Srpskom Selištu učiteljica Milka Kangrga, u Kutinici učitelj Sava Teodorović, u Mikleuškoj učiteljica Adela S. Fogadić i učitelj Bogdan Čuić.

Izvještaj…iz 1931/32. bilježi da su u (Krajiškoj) Kutinici i Mikleuškoj održana dva predavanja za narod113, što bi moglo upućivati i na postojanje neke vrste izvanškolskog narodnog prosvjećivanja.

Iskušenja drugoga svjetskog rata (1941.-1945.)

Sporazumom Cvetković-Maček od 26. kolovoza 1939. stvorena je Banovina Hrvatska i sastavljena vlada Cvetković-Maček. Svega nekoliko dana kasnije, 1. rujna 1939., počeo je Drugi svjetski rat. Fašističke sile Njemačka, Italija i Japan, udružene u osvajačku alijansu pod imenom Trojni pakt, krenule su ratnom stazom kako bi čovječanstvu nametnule svoj “novi poredak”. Suočena sa sve izrazitijim Hitlerovim pritiskom, vlada Cvetković-Maček potpisala je 25. ožujka 1941. u Beču protokol o pristupanju jugoslavenske monarhije Trojnom paktu. Ali, već 27. ožujka 1941. u Beogradu su organizirane demonstracije, a vlada Cvetković-Maček svrgnuta je u probritanskom puču skupine časnika jugoslavenske kraljevske vojske, koje je vodio general Dušan Simović.

Zanimljivo je da su toga dana demonstracije protiv pristupa Trojnome paktu organizirane i u selu Mikleuškoj. “Ovaj događaj je interesantan to više, što u tim selima nisu tada postojale partijske organizacije, niti su u njima posebno djelovali komunisti kutinskog područja” – piše Marija Bardić u Zborniku Moslavine I iz 1968114. Naime, u socijalističkoj Jugoslaviji se preuveličavala uloga komunista u beogradskim demonstracijama. Danas znamo da iza tih demonstracija nisu stajali u prvom redu komunisti, nego zapravo velikosrpski krugovi. Oni nisu time istupili samo protiv pristupa Trojnom paktu nego su bili i protiv Sporazuma Cvetković-Maček i postojanja Banovine Hrvatske kao pokušaja rješavanja hrvatskog pitanja u okviru jugoslavenske monarhije115.

Okolnost da su Srbi u jugoslavenskoj monarhiji imali prednost u svemu i da su hrvatsko-srpski odnosi u toj državi bili uveliko narušeni, odražavala se u određenoj mjeri nesumnjivo i na lokalne prilike u kutinskom kraju. Protuosovinske demonstracije u Mikleuškoj 27. ožujka 1941. bile su samo lokalni odraz opće političke situacije u zemlji.

Slomom i okupacijom Kraljevine Jugoslavije u travanjskom ratu 1941. i uspostavom Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. počelo je novo razdoblje u povijesti naseljâ i stanovništva u kutinskom kraju. U novoj državi ustrojene su u lipnju 1941. velike župe kao nove teritorijalne jedinice. Kutinski je kotar tada pripao Velikoj župi Prigorje, a garešnički kotar Velikoj župi Bilogora116. Vlast u NDH preuzeli su

91 HDA, Zavod za kolonizaciju. Likvidacija agrarne reforme na veleposjedima (“Veleposjedi”). Poljoprivredno d. d. Zagreb, kut. 115 92 Matković, 1998: 96 93 Markov protokol je bio dogovor između Radićeve Hrvatske republikanske seljačke stranke i srbijanske Narodne radikalne stranke, nazvan tako prema radikalskom predstavniku Marku uričiću.

Radikali su se obvezali da neće provoditi “parcelaciju” Hrvatske, a Radić je obećao da zastupnici HRSS-a neće dolaziti u Narodnu skupštinu u Beograd, kako bi Pašićevim radikalima tom apstinencijom omogućio sastavljanje homogene vlade.

Kao prijelazno rješenje osnovana je Pokrajinska uprava za Hrvatsku i Slavoniju sa središtem u Zagrebu. Budući da je Radić 1924. pristupio tzv.

Seljačkoj internacionali u Moskvi, vlasti su početkom 1925. reagirale zabranom HRSS-a i uhićenjem Radića. Pokrajinska uprava za Hrvatsku i Slavoniju je likvidirana, a Markov protokol pao u vodu, pa su Hrvatska i Slavonija ipak podijeljene na četiri oblasti: Primorsko-krajišku sa središtem u Karlovcu, Zagrebačku, Osječku i Srijemsku sa središtem u Vukovaru. (Više o tome: Matković, 1998: 156-160).

94 Vidi: Boban, 1992: 27, 31, 37, 43

69

95 Vidi: Boban, 1992: 27, 31, 37, 43 95 Vidi: Boban, 1992: 27, 31, 37, 43 96 Deinitivni rezultati popisa stanovništva od 31 januara 1921 god., Sarajevo 1932: 254-255 97 Korenčić, 1979: 375376. Usp. Feldbauer, 1992: 83 98 Deinitivni rezultati popisa stanovništva od 31 marta 1931 godine. Knjiga II. Prisutno stanovništvo po vjeroispovesti, Beograd 1938: 89 99 Do 1971. skupa s naseljem Mikleuška iskazivano je i naselje Ciglenica.

Prema Korenčićevoj sistematizaciji, Ciglenica je 1931. imala ukupno 213 stanovnika. Zbroji li se to s ukupno 762 stanovnika, koliko ih je tada imala Mikleuška, dobiva se ukupno 975 stanovnika.

(Korenčić, 1979: 375).

70

ustaše s Pavelićem na čelu. Oni su pod njemačko-talijanskim patronatom već u proljeće 1941. započeli s “rješavanjem” srpskog pitanja, a to se ustvari svodilo na razne oblike nasilja i terora (progoni, uhićenja, prekrštavanja, likvidacije i sl.), čega je već 1941. u stanovitoj mjeri bilo i na kutinskom području117. Sve su te mjere nužno morale naići na otpor među Srbima, utoliko prije kad je stvaranje NDH za dobar dio tog svijeta već samo po sebi bilo okolnost koju su oni teško prihvaćali.

Pod utjecajem malobrojnih komunista iz Kutine i okolice, pretežno Hrvata, kutinski se Srbi ljeti 1941. samoorganiziraju i djelatno uključuju u antifašističku borbu i partizanski pokret. Stvaraju se prve partizanske postrojbe, sastavljene od Hrvata, Srba i pripadnika drugih narodnosti, koje se pretežno okupljaju na Moslavačkoj gori, a potkraj 1941. osnovani su u Srpskom Selištu, Mikleuškoj, Paurskoj Kutinici i Krajiškoj Kutinici mjesni Narodnooslobodilački odbori (NOO-i) kao tijela nove tzv. narodne vlasti119.

Ratne prilike poremetile su uobičajene životne tijekove u Moslavini, pa su utjecale i na otežan rad većine škola u pravoslavnim (srpskim) naseljima u kutinskom kraju. Kotarski školski nadzornik u Kutini, Ljudevit Korade, izvjestio je 18. prosinca 1941. Ministarstvo nastave i bogoštovlja (kasnije Ministarstvo narodne prosvjete) NDH u Zagrebu da pučke škole u Kutinici i Mikleuškoj uredno rade. Kasnije je to sve manje bio slučaj. Odlukom Velike župe Prigorje od 4. rujna 1942. obustavljene su do završetka rata sve “novogradnje, popravci i dogradnje školskih zgrada”. Zbog pomanjkanja učiteljskog osoblja već 1943. nije radila škola u (Paurskoj) Kutinici. Partizanske su vlasti 18. veljače 1944. konstatirale da se nastava ne izvodi ni u Srpskom Selištu, iako tamo “postoji učiteljska sila, postavljena od naših vlasti”. U Kutinici, gdje je škola bila smještena u privatnoj zgradi u vlasništvu izvjesnog Ignjatije Čabrajca, nastava se također nije održavala, a kao razlog tome navedeno je u spomenutom izvoru sljedeće: “Vlasnik, i ako ima drugu zgradu za stanovanje, u kojoj je i prije stanovao, sada se je naselio u školsku zgradu, te je više neda za školsku potrebu”120.

Zbog sve izrazitijeg djelovanja partizana ustaške vlasti već 1942/43. gube praktički svaku vlast nad rubnim dijelovima kutinskog kotara ispod Moslavačke gore121 i sve više se utvrđuju u Kutini kao svom glavnom uporištu, čuvajući u prvom redu željezničku prugu i druge vitalne komunikacije. Ipak su ustaško-domobranske i njemačke snage, izvodeći napade na partizanske položaje, povremeno upadale i u pravoslavna (srpska) sela i pritom obično pljačkale i terorizirale lokalno pučanstvo.

Jedan takav slučaj spomenut je i u partizanskom izvješću od 12. srpnja 1944.: “Na dan 9. VI. 1944. prilikom naleta neprijateljske vojske u selo Mikleušku, neprijatelj je opljačkao neke naše drugove, medju kojima se nalaze i Mrvoš Stevo, te Labus Stevo, kojima jesve odnešeno iz kuće, što su ranije posjedovali...”122. Unatoč nemilosrdnoj ratnoj zbilji, bilo je slučajeva da su pojedini mještani pravoslavnih (srpskih) naselja nesmetano odlazili u Kutinu i tamo čak prodavali živežne namirnice, iako to nije bilo po volji lokalnim partizanskim vlastima, koje su se potkraj rata angažirale ne samo u pravljenju spiskova “narodnih neprijatelja” (uglavnom su to bili Hrvati) nego i pokušajima suzbijanja “šverca”

(u čemu su sudjelovali i pojedini Srbi). Tako je npr. u partizanskom izvješću od 18. kolovoza 1944. zabilježeno da je “Vujnović Milka, seljakinja iz Mikleuške, ... dana 22. VII. 1944. g. prodala u neprijateljsko uporište Kutinu, jedna kola pšenice”123. Jedno je sasvim jasno: bio je rat, a živjeti se moralo.

Sve veći priljev Hrvata u partizanske redove i stvaranje zavnohovske Hrvatske tijekom 1943/44. izazvali su djelomičnu oseku među Srbima glede njihova oduševljenja za antifašističku borbu124. U partizanskom izvješću od 18. veljače 1944. navodi se sljedeće: “Selo Brinjani govori da se ne treba bojati bande (ustaša i Nijemaca, op. Ž. H.) nego partizana, koji će selo upropastiti”125. Da takvo raspoloženje nije u svojoj osnovi bilo nimalo bezazleno, pokazuje izvješće od 19. travnja 1944. U njemu se nadležne partizanske vlasti upozoravaju na neke mnogo pogubnije pojave na terenu: “Primjećuje se četničko raspoloženje u selu Srbskom Selištu, odnosno loši stav i izbjegavanje katolika... Oko 23. III. 1944. vidjena je napisana parola na crkvi u Srpskom Selištu ‘Živio kralj Petar’ (kurzivom istaknuo Ž. H.)”126. Ratni vihor u kutinskom kraju bio je u svim svojim pojavnim oblicima očito znatno kompleksniji nego što bi se to na prvi pogled moglo uočiti.

Antifašistička je borba u Moslavini ipak prebrodila sva ratna iskušenja, partizanske su vlasti na teritoriju pod svojom kontrolom uredovale i sudile127 , radi umirenja lokalnih Srba osnovan je u kutinskom kraju 1944. poseban “Srpski bataljon”128 , a u proljeće 1945. partizanski je pokret najzad pobijedio i kutinski se kraj našao u obnovljenoj jugoslavenskoj državi u kojoj su svu vlast preuzeli komunisti.

100 HDA, Ministarstvo narodne prosvjete NDH, IV-1630 101 Božičević, 1938: 105-117 102 Božičević, 1938: 105-117

Razdoblje socijalizma (1945.-1990.)

U socijalističkoj Jugoslaviji i Hrvatskoj u njezinom sastavu poslije 1945. zbile su velike društveno-političke i gospodarske promjene: agrarna reforma, prinudna kolektivizacija i forsirana industrijalizacija, radničko samoupravljanje, gospodarske i društvene reforme 1960-ih godina, uvođenje gotovo polukonfederalnih odnosa prema Ustavu iz 1974. i dr129. Zahvaljujući snažnom razvoju petrokemijske industrije, Kutina se u tom razdoblju uzdiže kao gospodarsko središte i prometno čvorište cijele Moslavine.

Teritorijalno-upravne promjene u razdoblju socijalizma bile su dosta česte. Poslije Drugoga svjetskog rata kutinski je kotar pripao Okrugu Bjelovar, a prema zakonskom rješenju iz 1949. priključen je Oblasti Zagreb. Kasnije je Kutina neko vrijeme bila središte velikog kotara koji je obuhvaćao čitavu Moslavinu. Od 1962. Kutina je središte istoimene općine, najprije u sastavu kotara Sisak (do 1967.), a zatim u sastavu tzv.

Zajednice općina Zagreb (od 1974.)131. U međuvremenu, kutinskoj su općini priključeni Brinjani, Čaire, Krajiška Kutinica i Stupovača, tj. naselja koja su ranije pripadala garešničkom kotaru. U vrijeme demokratskih promjena 1990. u tadašnjoj Općini Kutina, omeđenoj otprilike rijekama Česmom, Lonjom i Ilovom te Moslavačkom gorom, bilo je 50 samostalnih naselja. Na taj je način izvršeno teritorijalno

71

103 Božičević, 1938: 108 104 Isti: 109 105 Isti 106 Isti: 117-118

72

zaokruživanje kutinskog kraja kao sastavnog dijela Moslavine u suvremenom smislu132. Danas, u samostalnoj Republici Hrvatskoj, u kutinskom kraju, tj. na području bivše općine Kutina, postoje tri jedinice lokalne samouprave: grad Kutina i općine Popovača i Velika Ludina, koje se nalaze u sklopu Sisačko-moslavačke županije. Naselja Brinjani, Čaire, Krajiška Kutinica, Kutinica, Mikleuška, (Srpsko) Selište i Stupovača pripadaju području Grada Kutine.

Već smo naveli da je razvoj petrokemijske industrije u vrijeme socijalističke Jugoslavije utjecao na gospodarski uspon Kutine, što je tu sredinu nesumnjivo učinilo privlačnom za lokalne i druge migrante. Osim toga, na kretanje stanovništva u kutinskom kraju utjecali su i socijalistički zahvati u tradicionalni sociokulturni krajolik sela, a određeni je učinak svakako imala i sve izraženija depopulacija sela. U nastavku ćemo iznijeti samo neke osnovne statističke parametre, prije svega one koji se odnose na srpsko pučanstvo i njegov udjel u ukupnoj populaciji kutinskoga kraja.

Prvi popis stanovništva poslije Drugoga svjetskog rata proveden je 1948.

U kutinskom je kraju bilo ukupno 34 021 stanovnika. Od toga je bilo ukupno 2279 Srba ili 6,69 %. Naselje Brinjani imalo je 1948. ukupno 351 stanovnika, naselje Čaire ukupno 191 stanovnika, naselje Krajiška Kutinica ukupno 202 stanovnika, naselje Kutinica 260 stanovnika, naselje Mikleuška ukupno 741 stanovnika, naselje Srpsko Selište ukupno 615 stanovnika, a naselje Stupovača ukupno 647 stanovnika. Budući su te brojke za otprilike tri do čak 23 % manje od brojki koje za pojedina naselja daje popis iz 1931., može se reći da su posljedice ratnih stradanja u nekima od tih naselja bile razmjerno znatne. Teško je zapravo, na ovoj razini spoznaje, podrobnije ustanoviti koliki je bio opseg tih stradanja, poglavito s obzirom na nacionalnu strukturu. Problem je u tome što su neka naselja u popisu iz 1948. iskazana zajedno s drugima, a broj žitelja je pritom zbrojen, što uveliko otežava izvođenje pouzdanijih zaključaka o stvarnoj promjeni broja stanovnika. Tako je naselje Brinjani iskazano skupa s naseljem Šartovac, naselje Čaire i Krajiška Kutinica s naseljem Velika Bršljanica kod Garešnice, a naselje Kutinica sa Srpskim Selištem. Jedino je u Stupovači od ukupno 647 stanovnika bilo 483 Srba ili 74,65 %. Središnje naselje Kutina imalo je 1948. ukupno 4631 stanovnika. Od toga je bilo 113 Srba ili 2,44 %133.

Sljedeći popis stanovništva, obavljen 1953., bitno je precizniji. Tada je u kutinskom kraju bilo ukupno 36 367 stanovnika. Od toga je bilo 2900 Srba ili 7,97 %. To upućuje na polagani demografski oporavak lokalne srpske populacije134. Naselje Brinjani imalo je 1953. ukupno 347 stanovnika. Od toga je bilo 200 Srba ili 57,63 %. Naselje Čaire brojilo je 1953. ukupno 177 stanovnika. Od toga su bila 142 Srbina ili 80,22 %. Naselje Krajiška Kutinica imalo je 1953. ukupno 207 stanovnika.

Od toga je bilo 188 Srba ili 90,82 %. Naselje Kutinica brojilo je 1953. ukupno 275 stanovnika. Od toga je bilo 243 Srba ili 88,36 %. Naselje Mikleuška imalo je 1953. ukupno 883 stanovnika. Od toga je bilo 560 Srba ili 63,42 %. Naselje Srpsko Selište brojilo je 1953. ukupno 581 stanovnika. Od toga je bilo 415 Srba ili 71,42 %. Naselje Stupovača imalo je 1953. ukupno 665 stanovnika. Od toga je bilo 485 Srba ili

72,93 %. Osim toga, Srbi su tada bili znajačnije zastupljeni i u Gojlu, Šartovcu i Podbrđu. U Gojlu je od ukupno 890 stanovnika bilo 185 Srba ili 20,78 %, u Šartovcu od ukupno 495 stanovnika 80 Srba ili 16,16 %, a u Podbrđu od ukupno 737 stanovnika 50 Srba ili 6,78 %.

Udjel Srba u ukupnom stanovništvu ostalih naselja u kutinskom kraju bio je manji ili čak znatno manji od 5 %, a u nekima (Batina, Donja Jelenska, Gornja Vlahinićka, Grabričina, Grabrov Potok, Jamarica, Kompator, Moslavačka Slatina, Mustaina Klada, Repušnica i Ruškovica) nisu niti zabilježeni. Središnje naselje Kutina imalo je 1953. ukupno 5222 stanovnika. Od toga su bila 204 Srbina ili 3,90 %135.

Između 1961. i 1991. popisi stanovništva provođeni su redovno svakih deset godina. U kutinskom kraju bilo je 1961. ukupno 37 410 stanovnika, 1971. ukupno 37 794 stanovnika, 1981. ukupno 38 597 stanovnika, a 1991. ukupno 39 520 stanovnika. Od toga je bilo 1961. ukupno 3150 Srba ili 8,42 %, 1971. ukupno 3478 Srba ili 9,20 %, 1981. ukupno 2700 Srba ili 6,99 %, a 1991. ukupno 3105 Srba ili 7,85 %. Iz navedenih oscilacija proizlazi da se udjel Srba u ukupnom pučanstvu kutinskoga kraja između 1961. i 1971. povećavao. Oko 1981. došlo je do osjetnijega pada, a zatim je opet neko vrijeme bio primjetan lagani porast.

Kretanje udjela Srba u ukupnom pučanstvu kutinskoga kraja između 1948. i 1991., izraženo u postocima, pokazuje sljedeća tablica:

107 HDA, Ministarstvo narodne prosvjete NDH, IV-1630 108 HDA, Ministarstvo narodne prosvjete NDH, IV-1630 109 HDA, Ministarstvo narodne prosvjete NDH, IV-1630 110 Božičević, 1938: 106 111 Isti: 109

Tablica 2: Udjel Srba u ukupnom pučanstvu kutinskoga kraja 1948.-1991.

GOdINA 1948.

1953.

1961.

1971.

1981.

1991.

SRBI U % 6,69 7,97 8,42 9,20 6,99 7,85

Izvor: Gelo – Crkvenčić – Klemenčić (prir.), knj. 3, 1998: 1693.

Naselje Brinjani imalo je 1961. ukupno 307 stanovnika, 1971. ukupno 261 stanovnika, 1981. ukupno 251 stanovnika, a 1991. ukupno 253 stanovnika. Od toga je bilo 1961. ukupno 189 Srba ili 61,56 %, 1971. ukupno 170 Srba ili 65,13 %, 1981. ukupno 123 Srba ili 49,00 %, a 1991. ukupno 139 Srba ili 54,94 %. Naselje Čaire brojilo je 1961. ukupno 157 stanovnika, 1971. ukupno 95 stanovnika, 1981. ukupno 79 stanovnika, a 1991. ukupno 56 stanovnika. Od toga je bilo 1961. ukupno 130 Srba ili 82,80 %, 1971. ukupno 74 Srbina ili 77,89 %, 1981. ukupno 52 Srbina ili 65,82 %, a 1991. ukupno 38 Srba ili 67,85 %. Naselje Krajiška Kutinica imalo je 1961. ukupno 202 stanovnika, 1971. ukupno 159 stanovnika, 1981. ukupno 127 stanovnika, a 1991. ukupno 94 stanovnika. Od toga je bilo 1961. ukupno 167 Srba ili 82,67 %, 1971. ukupno 137 Srba ili 86,16 %, 1981. ukupno 106 Srba ili 83,46 %, a 1991. ukupno 71 Srbin ili 75,53 %. Naselje Kutinica brojilo je

73

113 O tome opširnije: Matković, 1998: 202-214, 232-240 114 Bardić, 1968: 285 115 Usp. Pavličević, 2000: 385-386 116 Vidi: Klemenčić, 1996: 126, 141

1961. ukupno 243 stanovnika, 1971. ukupno 167 stanovnika, 1981. ukupno 114 Stanovnika, a 1991. ukupno 83 stanovnika. Od toga je 1961. evidentiran ukupno 221 Srbin ili 90,94 %, 1971. bilo je ukupno 143 Srbina ili 85,62 %, 1981. popisano je ukupno 90 Srba ili 78,94 %, a 1991. ustanovljeno je da u naselju ima ukupno 74 Srba ili 89,15 %.

Naselje Mikleuška imalo je 1961. ukupno 834 stanovnika, 1971. ukupno 593 stanovnika, 1981. ukupno 295 stanovnika, a 1991. ukupno 223 stanovnika. Od toga je 1961. bilo ukupno 480 Srba ili 57,55 %, 1971. ukupno 332 Srba ili 55,98 %, 1981. ukupno 174 Srba ili 58,98 %, a 1991. ukupno 171 Srbin ili 76,68 %. Naselje Srpsko Selište brojilo je 1961. ukupno 506 stanovnika, 1971. ukupno 360 stanovnika, 1981. ukupno 335 stanovnika, a 1991. ukupno 327 stanovnika. Od toga je 1961. bilo ukupno 356 Srba ili 70,35 %, 1971. ukupno 248 Srba ili 68,88 %, 1981. ukupno 165 Srba ili 49,25 %, a 1991. ukupno 231 Srbin ili 70,64 %. Naselje Stupovača imalo je 1961. ukupno 580 stanovnika, 1971. ukupno 552 stanovnika, 1981. ukupno 485 stanovnika, a 1991. ukupno 500 stanovnika. Od toga je 1961. bilo ukupno 399 Srba ili 68,79 %, 1971. ukupno 385 Srba ili 69,74 %, 1981. ukupno 330 Srba ili 68,04 %, a 1991. ukupno 381 Srbin ili 76,2 %136.

Srbi su između 1961. i 1971. bili znajačnije zastupljeni i u Gojlu i Šartovcu. U Gojlu su 1961. od ukupno 869 stanovnika bila 182 Srbina ili 20,94 %. Godine 1971. u tom je naselju od ukupno 536 stanovnika bilo 106 Srba ili 19,77 %, 1981. od ukupno 535 stanovnika evidentiran je 51 Srbin ili 9,53 %, a 1991. od ukupno 438 stanovnika popisana su 33 Srbina ili 7,53 %. U Šartovcu je 1961. od ukupno 449 stanovnika bilo 62 Srba ili 13,80 %, 1971. od ukupno 445 stanovnika 65 Srba ili 14,60 %, 1981. od ukupno 471 stanovnika 39 Srba ili 8,28 %, a 1991. od ukupno 450 stanovnika 30 Srba ili 6,66 %. U Podbrđu je još 1961. od ukupno 1003 stanovnika bilo 130 Srba ili 12,96 %. No, već je 1971. udjel Srba u ukupnome pučanstvu toga naselja pao ispod 5 %. Udjel Srba u ukupnome stanovništvu ostalih naselja u kutinskome kraju bio je između 1961. i 1971. trajno manji ili čak znatno manji od 5 %, a u nekima (Kompator, Ludinica, Mustaina Klada i Ruškovica) nisu niti zabilježeni137.

Središnje naselje Kutina imalo je 1961. ukupno 7103 stanovnika, 1971. ukupno 10 997 stanovnika, 1981. ukupno 13 209 stanovnika, a 1991. ukupno 14 992 stanovnika. Od toga je 1961. bilo ukupno 596 Srba ili 8,39 %, 1971. ukupno 1421 Srbin ili 12,92 %, 1981. ukupno 1241 Srbin ili 9,39 %, a 1991. ukupno 1639 Srba ili 10,93 %138. Taj je porast bio usko povezan s modernizacijskim preobražajem i gospodarskim usponom Kutine, koja u tom razdoblju ubrzano izrasta u vodeće mjesto moslavačke subregije, a u stanovitoj mjeri i s planskim dovođenjem osoba srpske narodnosti u gradove i na mnoga ključna mjesta.

U samostalnoj Republici Hrvatskoj Hrvatski pokret 1971., slikovito nazvan “Hrvatskim proljećem”, uzdrmao je temelje socijalističke Jugoslavije, a poslije Titove smrti 1980. počelo je njezino unutarnje rastrojavanje139. Početkom 1990-

74

ih godina Jugoslavija se raspala, a Hrvatska je u Domovinskom ratu (1991.-1995.) izborila svoju samostalnost. Srbi u Kutini i okolici nisu se pridružili oružanoj pobuni svojih sunarodnjaka u drugim dijelovima Hrvatske, iako su borbe vođene nadomak kutinskom kraju, npr. u Pakracu i okolici, tako da je kutinsko područje bilo praktički na “puškomet od bojišta”141.

U ožujku 2001. obavljen je najnoviji popis stanovništva. Grad Kutina danas ima ukupno 24 594 stanovnika. Od toga je 1706 Srba ili 6,94 %.

Na području Općine Popovača popisan je ukupno 12 701 žitelj. Pritom su evidentirana 62 Srbina ili 0,49 %. Općina Velika Ludina broji ukupno 2831 stanovnika. Od toga je samo 12 Srba ili 0,42 %142. Zbroje li se navedeni brojčani pokazatelji, proizlazi da na području bivše općine Kutina iz socijalističkog razdoblja živi danas ukupno 40 126 stanovnika. Od toga ima ukupno 1780 Srba ili 4,43 %.

Umjesto zaključka Pravoslavni žitelji, Srbi, obitavaju u kutinskom kraju u višestoljetnom kontinuitetu, ponegdje još od 16. stoljeća, a većinom žive okupljeni u sedam naselja: Brinjani, Čaire, Krajiška Kutinica, Kutinica, Mikleuška, (Srpsko) Selište i Stupovača. Sva se ta naselja kategoriziraju kao sela.

Nekoć pretežno pravoslavni Vlasi postali su u nacionalnointegracijskim procesima tijekom druge polovice 19. stoljeća sastavni dio srpskog nacionalnog korpusa. U posljednjih 100 godina njihov je udjel u ukupnom pučanstvu kutinskoga kraja u suvremenom smislu opao s 13,54 % (1900.) na 4,43 % (2001.), iako se ukupno pučanstvo kutinskoga kraja u tom razdoblju gotovo podvostručilo. Iskušenja prošlosti, modernizacijske preobrazbe i depopulacijska stvarnost na moslavačkom selu učinili su svoje. Danas su Srbi u Kutini i okolici sastavni dio srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj.

Izvori (neobjavljeni): • • • • • • • • • • •

HDA (Zagreb), Popisi plemićkih posjeda prije regulacije županija, kut. 2, fasc. 3/15 (1754).

HDA (Zagreb), Acta banalia, kut. 42, fasc. I, br. 17-36 (1757).

HDA (Zagreb), Požeška županija, kut. DLVII, br. 15 (1770).

HDA (Zagreb), Namjesničko vijeće, br. 9006 (1861).

HDA (Zagreb), Zemaljska vlada. Odjel za unutarnje poslove. Kulturnotehnički odsjek, 7/1894, kut. 5480 (11).

HDA (Zagreb), Zemaljska vlada. Odjel za bogoštovlje i nastavu, VII57/1897.

HDA (Zagreb), Ministarstvo narodne prosvjete NDH, IV-1630.

HDA (Zagreb), ZAVNOH. Odjel pravosuđa. Kotarski narodni sud Kutina, kut. 1, K 20/44 HDA (Zagreb), ZAVNOH. Odjel pravosuđa. Općinski narodni sud Kutina, kut. 1, K 2/44.

HDA (Zagreb), OZN-a za Hrvatsku. Kotarski obavještajni centar Kutina, 30/21, kut. 12.

HDA (Zagreb), Zavod za kolonizaciju. Likvidacija agrarne reforme na vele-

117 Vidi: Klemenčić, 1996: 126, 141 118 Vidi: Bardić, 1968: 236-265; Ista, 1968: 293 119 HDA, Ministarstvo narodne prosvjete NDH, IV-1630 120 HDA, OZN-a za Hrvatsku, Kotarski obavještajni centar Kutina, 30/21, kut. 12 121 Budući da je “narodna vlast” u pravoslavnim (srpskim) selima na “oslobođenom teritoriju” kutinskog kraja bila u rukama lokalnih Srba, uglavnom neprijateljski raspoloženih prema svojim suseljanima hrvatske, njemačke ili druge narodnosti, ovima nije preostajalo drugo nego nastaviti živjeti pod partizanskom vlašću ili se iseliti. Tako je već 1942. iseljena njemačka manjinska zajednica iz Srpskog Selišta.

Prema sjećanjima Pavla Mrvoša, lokalne je Nijemce iselila njemačka vojska poslije partizanskog napada na Gojlo u rujnu 1942., ali je iz njegova iskaza vidljivo i to da lokalni Srbi nisu bili nimalo naklonjeni svojim njemačkim suseljanima, ne samo tijekom rata nego i u godinama koje su prethodile ratu (O tome usp. Karanović, 1981: 542-545).

75

122 HDA, OZN-a za Hrvatsku, Kotarski obavještajni centar Kutina, 30/21, kut. 12 123 Isto. U izvješću od 25. srpnja 1944. stoji da i “Mrvoš Stevo, iz Srb. Selišta, odnaša u uporište Kutinu živežne namirnice, kao putar, jaja, kokoši, guske itd.”.

• • • • •

Literatura:

124 Usp. Mirošević, 2002: 313-327

•

125 HDA, OZN-a za Hrvatsku, Kotarski obavještajni centar Kutina, 30/21, kut. 12

•

126 Isto

• •

127 Vidi neke presude u: HDA, ZAVNOH. Odjel pravosuđa. Kotarski narodni sud Kutina, kut. 1, K 20/44; Isto, Općinski narodni sud Kutina, kut. 1, K 2/44

•

128 HDA, OZN-a za Hrvatsku, Kotarski obavještajni centar Kutina, 30/21, kut. 12

•

129 HDA, OZN-a za Hrvatsku, Kotarski obavještajni centar Kutina, 30/21, kut. 12 130 O tome podrobnije vidi: Matković, 1998: 272353 131 Usp. Gelo – Crkvenčić – Klemenčić (prir.), knj. 3, 1998: 1693-1717

• •

• • •

• • • •

132 Usp. bilj. 1

•

133 Usp. bilj. 1

•

• • •

76

posjedima (“Veleposjedi”). Poljoprivredno d. d. Zagreb, kut. 115.

HDA (Zagreb), Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva NRH. Zemljišne zajednice, kut. 74-75, 358, 426, 640.

Novine: Moslavački glasnik, Kutina, 1907.

Internet: http://www.dzs.hr (Popis stanovništva, kućanstva i stanova 31. ožujka 2001.

Stanovništvo prema narodnosti, po gradovima/općinama).

A magyar korona országaiban az 1870. év elején vegrehajtott népszámlálás.

Ergebnisse deri n den Ländern der ungarischen Krone am Anfrange des Jahres 1870 vollzogenen Volkszählung, Pest, 1871.

ARTUKOVIĆ, Mato (2001), Srbi u Hrvatskoj (Khuenovo doba), Slavonski Brod, 2001.

BARDIĆ, Marija (1968): Kronologija događaja 1941-1943, u: Degoricija, Slavko (gl. i odg. ur.), Zbornik Moslavine, I, Kutina, 1968., 283-384.

BARDIĆ, Marija (1968): Stvaranje prvih partizanskih jedinica na području Moslavine, u: Degoricija, Slavko (gl. i odg. ur.), Zbornik Moslavine, I, Kutina, 1968., 235-265.

BEDIĆ, Marko (1998): Seljačka buna u Moslavini (1815.-1816.), u: Bobovec, Ana (ur.), Zbornik Moslavine, IV, Kutina, 1998., 83-98.

BOBAN, Ljubo (1992): Hrvatske granice od 1918. do 1992. godine, Zagreb, 1992.

BOŽIČEVIĆ, Mato (1938): Od Garića do Ilove i Česme. Monografski prikaz o narodnim, vjerskim, prosvjetnim, gospodarskim i higijenskim prilikama u srezu garešničkom, Garešnica, 1938.

Deinitivni rezultati popisa stanovništva od 31 januara 1921 god., Sarajevo, 1932.

Deinitivni rezultati popisa stanovništva od 31 marta 1931 godine. Knjiga II. Prisutno stanovništvo po vjeroispovesti, Beograd, 1938.

Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture, Zagreb, 1980.

FELDBAUER, Božidar (1992): Demografski procesi u Moslavini, u: Moslavac, Slavica (gl. i odg. ur.), Zbornik Moslavine, III, Kutina, 1992., 69-90.

GAVRILOVIĆ, Slavko (1956): Pokret moslavačkih seljaka 1815-16. godine, Istorijski glasnik, 2, Beograd, 1956., 3-36.

GAVRILOVIĆ, Slavko (1957): Agrarni pokreti u Sremu, Slavoniji i Moslavini početkom XIX veka, Historijski zbornik, 1-4/X, Zagreb, 1957., 71-82.

GAVRILOVIĆ, Slavko (1960): Agrarni pokreti u Sremu i Slavoniji početkom XIX veka, Beograd, 1960.

GAVRILOVIĆ, Slavko (1962): Pisma episkopa J. Putnika o seljačkom pokretu u Slavoniji 1815-1816, Historijski zbornik, XV, Zagreb, 1962., 243256.

GAVRILOVIĆ, Slavko (1964): Prilozi istoriji seljačkih nemira u Hrvatskoj i Slavoniji 1778-1848, Historijski zbornik, XVII, Zagreb, 1964., 115-181.

GELO, Jakov – CRKVENČIĆ, Ivan – KLEMENČIĆ, Mladen /prir./ (1998), Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880.-1991. po naseljima, knj. 3, Zagreb, 1998.

GEOSITS, Stefan (1996): Szentpéterfa – Petrovo Selo – Prostrum, Wien, 1996.

GROSS, Mirjana – SZABO, Agneza (1992): Prema hrvatskome građanskom društvu, Zagreb, 1992.

GRUJIĆ, Rade (1930): Pakračka eparhija. Istorijsko-statistički pregled, Spomenica o srpskom pravoslavnom vladičanstvu pakračkom u slavu

• • • • •

•

• • • • •

•

•

•

• • • • •

• •

• •

četrdesetgodišnjice episkopstva, šesdesetgodišnjice svešteničke službe, i osamdesetpetogodišnjice života vladike Mirona, Novi Sad, 1930.

IVIĆ, Aleksa (1909): Seoba Srba u Hrvatsku i Slavoniju. Prilog ispitivanju srpske prošlosti tokom 16. i 17. veka, Sremski Karlovci, 1909.

IVŠIĆ, Milan (1935): Razvitak hrvatskog društva u drugoj polovici XIX. stoljeća, Obzor. Spomen-knjiga 1860-1935, Zagreb, 1935.

KARANOVIĆ, Vukašin (1981), Moslavački partizanski odred 1941-1945., Kutina, 1981.

KEMPF, Julije (1910): Požega. Zemljopisne bilješke iz okoline i prilozi za povijest slob. i kr. grada Požege i Požeške županije, Požega, 1910.

KLEMENČIĆ, Mladen (1996), Promjene upravno-teritorijalnog ustroja Hrvatske 1918-1992., u: Mirošević, Franko (ur.), Hrvatske županije kroz stoljeća, Zagreb, 1996., 123-148.

KOLAR, Mira (2002): Kutina i Moslavina na početku XX. stoljeća (do 1918. g.), u: Pasarić, Dragutin (gl. i odg. ur.), Kutina. Povijesno-kulturni pregled s identitetom današnjice, Kutina, 2002., 262-280.

KORENČIĆ, Mirko (1979): Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857-1971, Zagreb, 1979., 375-379.

MATICKA, Marijan (1990): Agrarna reforma i kolonizacija u Hrvatskoj od 1945. do 1948., Zagreb, 1990.

MATKOVIĆ, Hrvoje (1998): Povijest Jugoslavije (1918-1991). Hrvatski pogled, Zagreb, 1998.

MAŽURAN, Ive (1993): Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine i njihova ekonomska podloga, Osijek, 1993.

MAŽURAN, Ive (2002): Kutina i okolica u XVIII. stoljeću, u: Pasarić, Dragutin (gl. i odg. ur.), Kutina. Povijesno-kulturni pregled s identitetom današnjice, Kutina, 2002., 125-146.

MIROŠEVIĆ, Franko (1968): Sabotaže i hapšenja u Moslavini 1941., u: Degoricija, Slavko (gl. i odg. ur.), Zbornik Moslavine, I, Kutina, 1968., 267281.

MIROŠEVIĆ, Franko (2002): Ratne prilike u kutinskom kotaru i u Moslavini 1941-1945., u: Pasarić, Dragutin (gl. i odg. ur.), Kutina. Povijesno-kulturni pregled s identitetom današnjice, Kutina, 2002., 313-327.

MOAČANIN, Fedor (1984): Pokušaji sporazumijevanja između hrvatskog plemstva i Vlaha Varaždinskog generalata u 17. stoljeću, u: Pavličević, Dragutin (ur.), Vojna krajina. Povijesni pregled – historiograija – rasprave, Zagreb, 1984., 275-302.

Moslavina, karta, prir. Božić, Branko – Plavljanić, Duško, Petrinja, 1972.

PASARIĆ, Dragutin (1997): Vidici kutinski. Zapisi, portreti, bibliograija, Kutina, 1997.

PAVIČIĆ, Stjepan (1968): Moslavina i okolina, u: Degoricija, Slavko (gl. i odg. ur.), Zbornik Moslavine, I, Kutina, 1968., 7-167.

PAVLIČEVIĆ, Dragutin (1987): Hajdučija u Hrvatskoj 60. godina 19. stoljeća, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 20, Zagreb, 1987., 129-158.

PAVLIČEVIĆ, Dragutin (1996): Županije u Hrvatskoj i Slavoniji u prijelaznom razdoblju od 1848. do 1881., u: Mirošević, Franko(ur.), Hrvatske županije kroz stoljeća, Zagreb, 1996., 71-97.

PAVLIČEVIĆ, Dragutin (2000): Povijest Hrvatske. Drugo, izmijenjeno i znatno prošireno izdanje sa 16 povijesnih karata u boji, Zagreb, 2000.

PAVLIČEVIĆ, Dragutin (2002): Nemiri i bune na kutinskom i moslavačkom vlastelinstvu 1815.-1816. i 1837. godine, u: Pasarić, Dragutin (gl. i odg. ur.), Kutina. Povijesno-kulturni pregled s identitetom današnjice, Kutina, 2002., 172-198.

Popis žiteljstva od 31. prosinca 1910. u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1914.

POPOVIĆ, Štefanija (1993): Seljaštvo na vlastelinstvima u Hrvatskoj 1848.

Sastav seljačkog posjeda na hrvatsko-slavonskim vlastelinskim imanjima u

134 Taj se porast može objasniti samo demografskim oporavkom, jer je učinak poslijeratne kolonizacije u Moslavini bio znatno manji nego u istočnim dijelovima Slavonije i u Vojvodini, gdje su često u prazne kuće protjeranih Nijemaca useljavani kolonisti, pretežno Srbi iz pasivnih dijelova Hrvatske i BiH. Prema istraživanjima Marijana Maticke, između 1945. i 1948. iz kutinskoga je kotara otišlo između 25 i 50 obitelji. U istom razdoblju na područje kutinskoga kotara došlo je oko 200 obitelji, pretežno domaćih kolonista i Zagoraca. (Maticka, 1990: 130-132).

135 Gelo – Crkvenčić – Klemenčić (prir.), knj.

3, 1998: 1693-1717: Feldbauer, 1992: 75, 83; Korenčić, 1979: 375-376 136 Gelo – Crkvenčić – Klemenčić (prir.), knj. 3, 1998: 1693-1717 137 Isto 138 Isto 139 Usp. Pavličević, 2000: 486-491, 495-499 140 Usp. Pavličević, 2000: 486-491, 495-499 141 Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001. Stanovništvo prema narodnosti, po gradovima/općinama, podaci u Državnom zavodu za statistiku u Zagrebu (www. dzs.hr).

77

•

• •

• • •

doba ukidanja feudalizma, Zagreb, 1993.

POTREBICA, Filip (1996): Županije u Hrvatskoj i Slavoniji u 18. i prvoj polovici 19. stoljeća, u: Mirošević, Franko (ur.), Hrvatske županije kroz stoljeća, Zagreb, 1996., 49-70.

PRAŽIĆ, Rastko (1986): Iz prošlosti Kutine, Kaj, 1/XIX, Zagreb, 1986., 41-50.

SABLJAR, Vinko, Mjestopisni riečnik kraljevinah Dalmacije, Hérvatske i Slavonije. Orts-Lexikon der Königliche Dalmatien, Kroatien und Slavonien, Zagreb, 1866.

Statistički godišnjak kraljevina Hrvatske i Slavonije I-1905., Zagreb, 1913.

Statistische Übersichten über die Bevölkerung und den Viehstand von Österreich nach der Zählung vom 31. October 1857, Wien, 1857.

VRANJEŠ-ŠOLJAN, Božena, Županijsko uređenje u posljednjoj fazi postojanja (1881.-1918.), u: Mirošević, Franko (ur.), Hrvatske županije kroz stoljeća, zagreb, 1996., 99-112.

THE ORTHOdOX (SERBIAN) pOpULATION IN KUTINA’S AREA This article is an attempt to present the historical and statistical data on the Orthodox (Serbian) population in Kutina and its surroundings.

The members of the Serbian minority living today in Kutina’s area predominantly descend from the Orthodox Vlachs who moved from Balkan hinterland into Moslavina between the 16th and the 18th centuries.

During the 19th century this people became a part of modern Serbian nation. Nowadays, at the beginning of the 21st century, the Serbs predominantly are inhabited in seven settlements of Kutina’s area: Brinjani, Čaire, Krajiška Kutinica, Kutinica, Mikleuška, (Srpsko) Selište and Stupovača. Some of them live in the city of Kutina as well. The share of the Serbs in population of other settlements in Moslavina is insigniicant.

78

Ivan Hudec SLOVACI U LIpOVLJANIMA Ova značajna materija do sada je više puta dobro obrađena, a od autora koji su dali veliki doprinos u zapisima , posebno treba istaknuti sljedeće autore-istraživače: prof. Josip Matušek, pater Vit Ušak, gđa. Kvetoslava Kučerova. Pouzdano znamo da je prva slovačka obitelj doselila u Lipovljane 1883.godine i to obitelj Žemla. Dakle, pred 123 godine i Slovaci počinju nastanjivati ove prostore. Česi su već nekoliko godina bili u Lipovljanima, dakle, dose-ljavati su počeli ranije, ali s istim ciljem. Za prodana imanja u staroj domovini, kupovali su mnogo više zemlje, ali su kuće koje su tamo prodali, po svjedočenju, bile puno bolje od ovih u Hrvatskoj. Naime, mnogi Slovaci su kupili puno zemlje, sagradili drvene kuće, relativno male, ali su gradili velike gospodarske objekte; štale, sjenike, plevnjake, nadstrešnice, svinjce, šupe i krušne peći, a neki i pčelinjake.

Zanimljivo je da su mnogi sjenici bili građeni od hrastove građe, a pokriveni su bili raženom slamom, posebno savijen u tzv. ´bapke.

No, mnogi sjenici, iako veliki, sa dvije parme i jednim uvozom, s obveznim plevinjakom, i izvana su zatvarani raženom slamom. Jedino su od dasaka bila velika vrata na uvozu. Štale su bile prostrane, zidane ili drvene, pokrivene crijepom, sa stazom u sredini, a na lijevoj strani bili su za jaslama volovi ili konji, a na desnoj strani više krava. Krečenje je bilo obavezno svake godine. Posebno se vodilo računa o urednom slaganju gnoja izveženog iz staja , pa se redovito gnoj preslagivao i gazio u starim čizmama, a povremeno za sušnih razdoblja i zalijevao gnojnicom. Kuća je bila pristojno odmaknuta od gospodarskih zgrada, uredno okrečena, sa ili bez poda. Svaka kuća je imala otvoreni hodnik, ganjak iz kojega se išlo u kuhinju. U kuhinji, koja je bila prostrana , na lijevoj strani bila je zidana kuhinjska peć za kuhanje i pečenje, pod prozorima je gotovo u svakoj kuhinji bila prostrana masivna klupa(lavica), na sredini veliki stol, a sa strane nekoliko stolica. Za odmor i to kratak odmor nakon obroka, služila je klupa ili posebno načinjena postelja bez povišenih stranica, a takva postelja bila je napunjena slamom, za koju su marljive domaćice istkale lanene slamarice. Umjesto kredenca, većinom smo svi u početku imali stelaže, sa samo jednim malim dijelom koji je bio pod ključem i tu su se držale skupe namirnice (šećer) i mirodije. Na prednjoj strani stelaže, majke ili bake stavljale bi ´bolje platno’, ali i domaće, da donekle štiti od pogleda, ali i od prašine. Oni Slovaci koji su imali dva hodnika ili ganjka, držali su vodu za piće i umivanje u hodniku bliže kuhi-nji. Iznad klupe u centralnom dijelu kuhinje gotovo u pravilu stajala je sveta slika, žene su vezle i stavljale tzv. kuharice koje su sadržavale razne zgodne poruke. Kod ulaza u kuhinju, s unutarnje strane, nalazio se i stakleni ili keramički predmet koji je sadržavao svetu vodu. Raspelo je obično bilo iznad uzglavlja krevetca u kuhinji. Kuhinja je bila velika, mogu reći najveća prostorija, gdje su

79

se članovi obitelji najviše zadržavali. I ja se sjećam, da je moja majka, kao i mnoge druge uvečer pripremila kvas za kruh i podgrijala brašno , a kada sam se ujutro probudio, osjetio sam miris svježe pečenoga kruha u krušnoj peći. Kruh je trajao i po sedam dana, a čuvao se u podrumu, na oribanoj dasci koja je za gredu bila privezana žicom ili špagom, a kruh je bio prekriven lanenom čistom krpom. Zanimljivo je reći da se kruh mijesio u drvenom koritu, gdje se dizao, zatim su se pravili kruhovi i stavljali u ´simplea na opet lanenu krpu da se ponovo kruh može dizati. Radnja koja je prethodila stavljanju kruha u krušnu peć, za mene je bio poseban obred. Majka je o-tkrila krpu na simpli, okrenula i istresla kruh na drvenu lopatu, zatim ga umila, prekrižila i rasporedila u priređenu, dobro ometenu vruću krušnu peć. I tako je u peći bilo 5-7 kruhova, peć se zatvorila metalnim, još bolje gusenim komadom, a žera se na kraju prigrtala do metalnih vrata peći. I tako je pečenje trajalo oko 1,5 sati. Simple je zimi pravio kućedomaćin od slame, a od alata mu je trebala metalna alka, šilo i vješti prsti. Na isti način muškarci su pleli i košnice od slame, u kojima su kroz godinu dana marljive pčele pravile med, da bi ih pri vađenju meda gospodar ugušio štapićem sumpora. No uvijek se pazilo da svaka košnica tijekom godine dade 1-2 roja, kako bi se ako ne proširilo pčelarsko blago, barem održalo. Tijekom zime,

Slovaci u Lipovljanima

u kuhinji se svake godine postavljao tkalački stan, gdje su marljive ženske ruke opet noću tkale; plahte, ručnike, vreće, zobnice , ali i tepihe (krpare) i dr. Neke žene su tkale i platno za košulje, ali i za školske torbe, koje su mnogi nosili preko ramena sa nekoliko knjiga, pločicom i pisaljkom. Svaka kuća je imala i 1-2 spavaće sobe. Bile su uredne, pune pernatih jastuka, perina, ali se spavalo dugo na strožama u kojima je najprije bila zobena slama, a kasnije i perušina. Uz dva kreveta i dva ormara , u sobi je bilo i nekoliko svetih slika, a posebno moram istači da se svaka slovačka kuća dala prepoznati po lijepim keramičkim tanjurima donesenim iz Slovačke, obješenih na zidu. Kreveti su svakoga dana bili pospremljeni i prekriveni čipkom ukrašenim ´kopertama i to najčešće bijele boje. Čipka je u pravilu bila ručni rad. Posebno je bilo

80

zanimljivo pogledati na ormare, gdje su uredno bili složeni keramički predmeti i to oni vredniji, pa čak i pletena slovačka keramika i razne uspomene naših baka i očeva, do kojih mi mali nismo mogli doći, pa su bili na sigurnom. Pored kreveta su bile ´krpare, a u sobu se ulazilo u kožnatim papučama (radio ih je jedan dragi i šaljivi postolar Krajči). Za mene, danas starog učitelja u mirovini , bilo je uvijek zanimljivo pred samo spavanje. Naime, ložilo se zimi u pećicu, takozvani bubanj, samo jednim pu-njenjem drva, soba je bila već tako jako topla. Ako je bila i druga spavaća soba, onda su u njoj bili kreveti za djecu, a zagrijavana je bila kroz otvorena kuhinjska vrata. Ja sam imao privilegiju , jer sam od sestre Marije 12 godina mlađi , a od brata Antuna 11 godina, pa sam do pete godine spavao između roditelja, jer su kreveti bili masivni i široki. Komora je bila ostava, ali kao i kuća, redovito krečena. Iz komore se išlo na tavan. U obiteljima se složno živjelo, ali je otac uvijek imao zadnju riječ. Tako su se Slovaci ženili Hrvaticama, Čehinjama, Ukrajinkama, Talijankama, ali sve su te žene, slovačke snahe brzo i dobro naučile slovački jezik. Ovdje bih istaknuo gospođu Nadu Krajči, rođenu Hrvaticu, koja jako lijepo i danas govori slovački jezik. I moja pokojna majka Šteica, rođena Vrzal-Čehinja, vrlo brzo nakon udaje dobro je govorila slovački jezik, tako da se u našoj kući dok smo bili svi zajedno, govorilo samo slovački. Takvih primjera ima u Lipovljanima mnogo, ali neki od nas, uz slovački i hrvatski jezik, naučili smo i Češki jezik. Dvorišta su bila uredna i subotom su najmlađe ženske ,brezovom metlom mele dvorišta i pred kućom. Rasvjeta je u početku bila petrolejka, a moj kvart ili bolje rečeno Brdašice, današnja Kutinska ulica, električnu rasvjetu dobila je 1956.godine, kada sam već pohađao 5. razred. Putovi su bili blatnjavi, a samo je put bio makadamski kolnik, a ostale rijetke ulice bile su nasute tucanikom. Park u Lipovljanima nastao je u Kozarčevo doba, a posebno je slikom zabilježeno sađenje kestena i lipa početkom XX. stoljeća od kojih mnogi i danas rastu, a sadnjom, prema zapisu, rukovodio je učitelj ili možda čak i ravnatelj škole, gospodin Vereš (vjerojatno Slovak).

STARE RAZGLEdNICE LIpOVLJANA IZ VREMENA dOSELJAVANJA SLOVAKA I NEKOLIKO pOVIJESNIH CRTICA Sve ove razglednice Lipovljana potječu s kraja XIX. i početka XX. stoljeća, dakle iz vremena kada su u Lipovljane doselili Slovaci. Jedna se slika ili točnije crtež ipak izdvaja iz ovog okvira, jer predstavlja stari grad Kraljeva Velika (crtež oko 1600.g.) jer je to feudalno gazdinstvo imalo i mnogo kmetova. Iz toga vremena nigdje se ne spominju Lipovljani, jer je gro kmetova bio lociran u Kraljevoj Velikoj, a iz raznih rukopisa dade se zaključiti da su postojali Torovi (danas jedna lipovljanska ulica) sa crkvicom Sv. Roka koja je 1758.god. srušena. Sam prostor Lipovljana do dolaska Turaka imao je više od 10 domaćinstava, a spominje se pod raznim imenima (Belina i dr. ). Tek ga Butorac 1690.god. spominje pod nazivom Lipovljani. Prema provjerenim po-

81

dacima iz 1519.god. može se saznati da je u vlastelinstvu Kraljeva Velika postojalo 561 domaćinstvo (kmetsko) u 37 sela, a samo u 12 od tih sela živjelo je više od 10 domaćinstava. Po logici tu spadaju i današnji Lipovljani. Još raniji podatak o popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1334. god. što je ponovljeno i 1363.god. jasno je da je u to vrijeme postojala crkva u Kraljevoj Velikoj. Turci su 10. srpnja 1544. god. ušli u prazan grad Kraljeva Velika, jer su kmetovi pobjegli u Mađarsku i Gradišće, tako da je grad i nakon odlaska Turaka ostao neoštećen. Postoji legenda da su od cigala dvorca mještani gradili svoje domove, ali i živim lancem ljudi su prenosili ciglu u Lipovljane, gdje je sagrađena župna crkva Sv. Josipa koja je dovršena 1772. godine. Škola u Lipovljanima radi kontinuirano od 1770. god. Iz starih razglednica, koje su vlasništvo općine Lipovljani, a na korištenje sam ih dobio dobrotom načelnika, prof. Stjepana Markanovića, dade se zaključiti da su se Lipovljani baš početkom XX. stoljeća širili od druma prema današnjem centru te da su, iako bi slavonsko selo trebalo biti ušoreno, vjerojatno selo sa najviše ulica. Željeznička postaja Lipovljani u funkciji je od 28. XI. 1897. god. tako da smo potpuno sigurni da su Slovaci doseljavali u Lipovljane vlakom, o čemu postoje i svjedočanstva g. Vita Ušaka. Prije Slovaka su se u ove krajeve doseljavali Česi, a nešto kasnije i Ukrajinci (dio direktno a dio iz BiH), Poljaci i drugi narodi iz Austro-Ugarske Monarhije. Zanimljivo je istaknuti da su Slovaci oformili današnju Željansku ulicu (Marko, Krajči, Dijan, Pješ, Kubran i dr.) kao i današnju Kutinsku ulicu, nekada Brdašice (Domin, Hudec, Marcinek, Škopec, Dovec, Ivanec i drugi).

Općina Lipovljani uspostavljena je 1872. god. i s prekidima djeluje i danas. Ambulanta i ljekarna otvorene su 1910.godine. DVD Lipovljani utemeljeno je 15. 8. 1888. god., a u to vrijeme je u Lipovljanima živio i stvarao veliki hrvatski književnik Josip Kozarac, koji je bio i upravitelj šumarije. On je stanovao kod obitelji Švab koja je posjedovala krčmu, ‘‘Tri graničara’’ i dvoranu za zabave, a kasnije i prvu kino dvoranu.

KUD ‘‘Lipa’’ je radio od 1920 .god., a registriran je 1924. godine. Češko-slovačka beseda bila je osnovana 1923. god., a NK Slavonac 1934. godine.

Moram napomenuti da su Slovaci doselili u Lipovljane na zapuštena, ali plodna polja i rijetko su se odlučili ih napuštati osim tijekom II. svjetskog rata. Iako su u knjigama prof. Matušeka, Vita Ušaka i Kvetoslave Kučerove, Slovaci u Lipovljanima dobro obrađeni, ipak su im neka prezimena bila nedostupna, tako da su ih ili previdjeli ili im nisu bili dostupni podaci. To su sljedeća prezimena : Lipovljani - Šošovička, Kiška, Dudaš, Romanjek; Krivaj: Žilka, Lalik, Viboh, Očko, Suja, Pastor; Kraljeva Velika: Turčan. I ovo spominjanje slovačkih prezimena kasnije bi trebalo još proučiti i detaljnije obraditi, kako bi još danas živi potomci znali od kuda su im došli preci. Jer svatko od nas Slovaka danas cijeni i voli svoju domovinu Hrvatsku, ali je svatko od nas i ponosan na svoje slovačke korijene

82

OpĆINA LIpOVLJANI dANAS Općina Lipovljani smještena je u slavonskom dijelu Sisačkomoslavačke županije, a prostire se na 111,4 km2. U četiri naselja: Lipovljani, Kraljeva Velika, Krivaj i Piljenice živi 4.193 stanovnika u 1.229 domaćinstava. Uz većinsko hrvatsko stanovništvo na području općine živi i nešto više od 11% nacionalnih manjina. Najbrojniji su Ukrajinci, slijede ih Slovaci (2,9%), Česi (2,4%) i drugi. Na području općine djeluje rimokatolička Župa Sv. Josipa koju vodi župnik Stjepan Biber i grkokatolička Župa Sv. Ane u kojoj je župnik Slavko Leščešen. Lipovljani su smješteni na prekrasnim obroncima slavonskih planina, ispresijecanih rijekama Ilovom, Pakrom, Zelenkom i velikim akumulacijskim jezerom. Uz šumarstvo, eksploataciju nafte i plina, drvnu i tekstilnu industriju, prijevozništvo, trgovinu ,obrtništvo i ribnjačarstvo, stanovnici se bave poljoprivredom ,a znatan broj radi u Ina - Naftaplinu, Croscu i obližnjoj Petrokemiji. Na cijelom području općine značajni su potencijali za razvoj lovnog turizma, ribolovnog i seoskog turizma, radi bogatstva hrastovim šumama i voda u neposrednoj blizini Parka prirode i Lonjskog polja. Općina je dobro povezana cestovno i željeznicom i okolnim općinama i gradovima. Općinu presijeca i autoput, no direktan ulaz i izlaz još nemamo, pa se koristimo ulazima i izlazima u Novskoj ili Kutini. U općini djeluju Osnovna škola ‘‘Josip Kozaraca’’, dječji vrtić, ambulanta, ljekarna, matični ured, Hrvatski zavod za poljoprivredno savjetodavnu službu, knjižnica (i sa slovačkim odjeljkom), poštanski ured, Privredna banka, ve-terinarska stanica, željeznički kolodvor, prognaničko naselje i ove godine osnovano Komunalno poduzeće ‘‘Lip-Koma’’. Općina izdaje Glasnik Općine Lipovljani (GOL). Područje općine je pokriveno električnom, telefonskom, a većim dijelom i plinskom mrežom. Manji dio općine ima sustav odvodnje i kanalizaciju. U 2005. g. završena je prva faza općinskog vodoopskrbnog sustava u dužini od 12 km, ali vode još nema. Organizirano se vrši zbrinjavanje otpada, a preko 90% cesta su asfaltirane. Društveni život je razvijen, a na području općine djeluju; UDVDR, KUD ‘‘Lipa’’, PZ ‘‘Lira’’, KPDU ‘‘Karpatia’’, Matica slovačka, Češka Beseda, Udruga žena ‘‘Ruže’’, nogometni klubovi, ‘‘Slavonaca’’, ‘‘Stari Grad’’, ‘‘Croatia’’, rukometni klub ‘‘Slavonac’’, Kuglački klub ‘‘Slavonac’’, šahovski klub, lovačko društvo i ribolovno društvo ‘‘Šaran’’. Protupožarna zaštita sa 128-godišnjom tradicijom je organizirana u nekoliko DVD-a Lipovljani, Kraljeva Velika, Krivaj, Piljenice, a svi su objedinjeni u VZO Lipovljani. Lipovljanci su marljivi i gostoljubivi ljudi, a mogli bismo reći da su Europa u malom.

SLOVACI U KULTURI NEKAdA I dANAS Poznato je diljem Hrvatske da je KUD ‘‘Lipa’’ djelovalo već 1920.g. pjevajući Muku Isusovu po Mateju na Cvjetnu nedjelju i Veliki petak.

Ali je malo poznato da su u ‘‘Lipi’’ dali veliki doprinos Slovakinje i Slovaci. Pošto je gotovo nemoguće nabrojati sve koji su bili članovi

Slovačka nošnja iz Lipovljana

83

‘‘Lipe’’, navest ću dio Slovaka, koji su dali značajan doprinos kulturi Lipovljana. To su prije svega Jano Baranek, Hrmo (s druma), Anka i Tonka Božikova, Milka Pivarčikova, Marica Tisajova (Poljakinja udana za Slovaka), Marica Rubaninskova, Rozika Kamensky i mnogi drugi. 1923.g. osnovana je Čehoslovačka beseda u Lipovljanima koja se s ‘‘Lipom’’ nadopunjavala. Nakon uvođenja Čehoslovačke škole , a zatim Slovačke škole u Lipovljanima, svaki je učitelj za sobom ostavio traga značajnog za cijele Lipovljane. Posebno ističem učiteljicu Ludmilu Sheibalovu udanu za Slovaka Kolejaka, koja je kao Čehinja puno traga ostavila i na razvoju slovačke kulture. Posebno treba istači da su u njezino vrijeme uvježbani slijedeći kazališni komadi: Kameni hodniček, Stridža spod haja, Konoparen, Ked mesiačik svietil, Prevrhnuta slanička, Ludia i druge.

Vježbala je slovački folklor i pjevačku skupinu, a nastupi su bili osim u Lipovljanima i na Dožinkah ma gdje da su se održavale. Iako je ostala bez supruga sa tri kćeri (Vjerka, Tonička i Vlasta) to se u njezinom radu nije osjetilo, dapače, davalo joj je snage za kulturno-prosvjetno djelovanje uvijek pazeći na svoje učiteljsko i majčinsko dostojanstvo.

Hvala teti Liduški, kako smo ju od milja zvali za svaku izgovorenu ili napisanu riječ. Pošto KUD ‘‘Lipa’’ djeluje već više od 80 godina, vratimo se toj vitalnoj kulturnoj starici. I počasna predsjednica Marija Vanjekova, po majci Jelki Miškić, rođenoj Richter je Slovakinja. Gospođa Vanjekova je od svoje majke naučila mnogo slovačkih pjesma , te po mome mišljenju prava je riznica slovačke pjesme. Između I. i II. svjetskog rata u Lipovljanima je bilo više orkestara pa i limena glazba.

Spomenut ću orkestar Mije Mačkala, Čeha rođenog u Slovačkoj, koji je sa Gjulom Zaborsky, Gjurišom i drugima svojim violinama mogao svirati i na bečkom dvoru. Drago mi je da je slika ovog orkestra uzeta za pozivnicu manifestacije ‘‘100 godina Slovaka u Hrvatskoj’’ održane u Bratislavi.

U KUD-u ‘‘Lipa’’ bili su sljedeći predsjednici Slovaci; Josip Krajči, Ljubica Kozina, rođ. Zaborsky, Zlatko Brnušak, a folklor uvježbava Drago Tisaj. Današnja predsjednica ‘‘Lipe’’ je Marica Tisajova, ujedno i tajnica Matice slovačke Lipovljani. Iako hrvatsko, KUD ‘‘Lipa’’ uspješno nastupa i sa slovačkim koreograijama na svim manifestacijama diljem Hrvatske, Slovačke, a nastupili su i u Italiji, gdje su uz hrvatski folklor prikazali i slovačke plesove u regiji Mogliano Veneto, tako da je to bilo nešto novo za Talijane. U Lipovljanima djeluje već 9 godina Pjevački zbor ‘‘Lira’’. Prva predsjednica bila je Blaženka Horvat, a dirigenti su bili Josip Ferenčaković i Jasenko Horvat. Danas Pjevački zbor ‘‘Lira’’ ima više pjevača, predsjednik je Franjo Vlahović, a dirigent i aranžer je prof. Franjo Rodić. Iako je riječ o hrvatskom pjevačkom zboru, rado na repertoar stavljaju i slovačke pjesme i to u obradi četveroglasno, zastupaju Maticu slovačku Lipovljani na svim manifestacijama, a 2005.g. su sa iločkim folklorom i starom slovačkom pjesmom Nitra, mila Nitra predstavljali Savez Slovaka u RH u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu , a povodom godišnje smotre kulturnog stvaralaštva organiziranih nacionalnih manjina u RH. Dio Pjevačkog zbora ‘‘Liraa pjeva u RKT crkvi Sv. Josipa u Lipovljanima,

84

a već dva puta ´Lira’’ je otpjevala cijelu misu na državnom vatrogasnom hodočašću u nacionalno marijansko svetište Mariju Bistricu. Nitko ne svojata niti ‘‘Lipu’’ niti ‘‘Liru’’, već i ta dva društva, ali i Matica slovačka temeljem vlastita iskustva, pozivaju sve organizirane manjine u Lipovljanima da rade preko ta dva kulturno - umjetnička društva, jer ćemo ovu relativno malu sredinu, sa bogatom kulturnom tradicijom još više obogatiti. U općinskoj knjižnici Slovaci imaju lijep broj slovačkih knjiga, a imamo sreću da je knjiničarka Marica Tisaj naša tajnica. Od današnjeg kulturnog i umjetničkog stvaralaštva moramo istaći našu slikaricu Ljubicu Kozina, rođenu Zaborsky sa bogatim opusom kako ulja na platnu, tako i pastela. Do sada je imala pedesetak što samostalnih što skupnih izložbi, a ističem izložbe u Bratislavi, Osijeku, Našicama, Labinu, Kutini, Novskoj, Lipovljanima.... Poeziju za sada pišu dva Slovaka i to Vlado Turas i Ivan Hudec. Poezija Ivana Hudeca objavljena je u skupnoj zbirci Tužby te nekoliko pjesama u Pramenu, a Vlado Turas je do sada objavio tek nekoliko pjesama u Pramenu, što mu je dobar poticaj za nastavak pisanja pjesama. Ranije je kulturno stvaralaštvo bilo predstavljano na Lipovljanskim susretima, a danas se kulturno stvaralaštvo prezentira na manifestaciji Lipovljansko ljeto LJULJ, a održavaju se svake subote tijekom ljeta.

SLOVACI U SpORTU Poznato je i zapisano da je prvu pravu nogometnu loptu u Lipovljane donio Antun Domin iz Slovačke. Tada su u Lipovljanima postojale dvije skupine mladića zainteresiranih za nogomet. Antun Domin je tridesetih godina prošloga stoljeća poklonio nogometnu loptu skupini mladića koji su 1934.g. osnovali NK ‘‘Slavonac’’. Kroz NK ‘‘Slavonac’’ prošlo je puno generacija mladih, a među njima su bili i brojni Slovaci. U upravi kluba bio je niz godina Branko Vincent, a od slovačkih nogometaša ističem Turasa, Ribara iako ih je bilo još puno uspješnih. Iz tridesetih godina prošloga stoljeća još se kadikad spomene stara dobronamjerna pjesmica: ‘‘Antun Domin’’, stari djed, uči djecu nogometa . U kuglačkom klubu ‘‘Slavonac’’ igrali su i mnogi Slovaci, a na slikama sam vidio Antuna Galu u mlađim danima, Stjepana Hudeca i druge. Ženski rukometni klub osnovao je i bio tajnik Ivan Hudec, a od igračica Slovakinja sijećam se Blaženke Krajči. Drago mi je da su Slovaci gotovo u svim sferama života i rada u Lipovljanima ostavili pozitivne tragove.

SLOVACI U dVd LIpOVLJANI U Lipovljanima je osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo na Veliku Gospu 15. 8. 1888. godine, a za prvog predsjednika DVD-a izabran je Martin Crkvenac. Članovi su bili ne samo Lipovljanci, već i mještani okolnih mjesta sve do Međurića. Posveta vatrogasne zastave obavljena je 13.VIII. 1911.g., a kuma je bila gđa.

85

Šporer. Za istaći je da su na slici s posvete zastave i sljedeći Slovaci: Baksa Josip (Međurić), Urban Jozef (Međurić), a iz Lipovljana su na slici Turas Stjepan, Bednar Matija, Žemlja Josip, Žemlja Ludvig, Mitošinka Stjepan i Vincent Ivan. Dakle, Slovaci su se aktivirali odmah po doseljenju u Lipovljane. Sve ove podatke pokupio sam iz Matične knjige članova od osnutka do kraja 2003.g. U knjizi je zapisano 1055. imena i prezimena, a od ukupnog broja upisanih članova ima čak 128 Slovaka. I danas je DVD vrlo aktivno i dobro opremljeno u jednokatnom velikom vatrogasnom domu. Danas je predsjednik DVD-a Damir Hubak (majka mu Milka rođena Brnuškova, Dubravka Hubak - njegova supruga, rođena Ivanec također Slovakinja) i zapovjednik DVD-a Zlatko Pjeđ –Slovak izvrsno vode DVD.

Slovačke nošnje iz Me urića i Lipovljana

Lijepo je vidjeti članove DVD-a kada u Velikom tjednu organiziraju Križni put, kada drže stražu uz grob Isusa Krista, te kada u tijelovskoj procesiji nose ‘‘nebo’’ od sjenice do sjenice. U aktivnostima vezanim uz vjerske obrede, vrlo su aktivni uz već navedene i sljedeći Slovaci: Antun Turas, Vinko Krajći, Janko Novota, Zlatko Brnušak i drugi. Danas DVD Lipovljani, uz prevenciju zaštite od požara i gaženja požara,

86

uspješno sudjeluje na svim razinama natjecanja. Osobito treba istači da se DVD Lipovljani iz daleke Finske s natjecanja na Vatrogasnoj olimpijadi vratilo sa zlatnim odličjem. Društvo ima i ženske ekipe, ali i bogati podmladak koji od najranije mladosti uči o prevenciji, ali i o pomoći drugome koji je u nevolji zbog požara.

IZ VJERSKOG ŽIVOTA SLOVAKA NEKAd I dANAS Slovaci su uvijek bili pobožan narod. Kod doseljavanja Slovaka u Lipovljane znamo da su uz mnogobrojne vjernike rimokatoličke vjeroispovjesti (RKT) doselile i dvije obitelji evangelističke vjere, to su obitelji Zaborsky i Rubaninsky, no stari (sada pokojni) ostali su evangelici, a mladi su ženidbom prešli u rimokatoličku vjeru. Iz razgovora sa danas osamdesetogodišnjakom Ivom Vincent saznao sam da je njegov blizak rođak Mišo Vincent završio u Slovačkoj teologiju te je prigodom vjenčanja svoje bliske rođakinje u lipovljanskoj crkvi Sv. Josipa služio svetu misu na slovačkom jeziku. Od tada do danas sv. mise na slovačkom jeziku više nisu služene, iako 90% lipovljanskih Slovaka redovito prisustvuje sv. misama i rado idu na hodočašća od Marije Bistrice, Međugorja do Voćina koji među sobom nazivamo hrvatskim Lurdom. Među Slovacima ima mali, vrlo mali broj ateista. Svi se sjećamo Petrone Sudrove koja je godinama bila župnikova domaćica. Pavlina Vincentova, rođ.Benjo kitila je cijeli život crkvu, a vodila je brigu i oko misnog ruha i oltarnika. Njezin muž Karol Vincent je bio u crkvenom odboru i skupljao je ‘‘lemuzinu’’ u crkvi. I Pavlina i Karol Vincent su pekli hostije za pričest, a sjećam se da su one koje nisu dobro ispale davali nama djeci da si ih namažemo medom i u slast pojedemo. Oboje su dali veliki doprinos Crkvi i svojim su životima svjedočili vjeru. Još uvijek se stariji rado sjećaju prekrasnog glasa Tonke Božikov (udane Ječmenica) njezine sestre Anke Božikove (udane Horvat) te mnogih drugih, a na orguljama je svirao Stjepan Horvat (Ankin suprug). Danas na orguljama svira sin Anke i Stipe Horvata, Josip Horvat, ali i prof.

Franjo Rodić, a dio Pjevačkog zbora ‘‘Lira’’ uvijek misnom slavlju, svojim anđeoskim glasovima, daje poseban doprinos. Obično im se pridruže u pjesmi i na misi nazočni župljani. Za mojega života, dakle u posljednje 63 godine, u Lipovljanima su službovali sljedeći župnici: vlč. Stjepan Sanić, vlč. Ivica Stuparić, vlč. Ljubić, vlč. Ignacije Fostač (monsinjor), a danas je župnik župe Lipovljani vlč. Stjepan Biber. U duhovnim zvanjima od lipovljanskih Hrvata starosjedilaca imamo tri časne sestre Brebrić koje još uvijek, iako starije, vrše svoje poslanje koje su odabrale. I brat časnih sestara, pok. Josip Brebrić, srcem i dušom opredijelio se za duhovno zvanje, no pred kraj studija 1962.g. poginuo je sa tri kolege u prometnoj nesreći vraćajući se iz Krašića s proslave imendana sada već blaženog kardinala Alojzija Stepinca. O ovoj nesreći piše prečasni Antun Herman, župnik u mirovini (majka mu je bila Slovakinja rođ. Stolar), u svojoj tek izdanoj knjizi ‘‘Povijest župe u Međuriću’’, koji sada u mirovini živi u Lipovljanima. Jako bih pogriješio, kada ne bih spomenuo poznate, svečane i velike tijelovske

87

procesije kako prije II. svjetskog rata, tako i za vrijeme II. svjetskog rata. Na starim fotograijama su snimljene Slovakinje: Anđela Dominova, udana Petravić, Marica Hudec, udana Žanić i mnoge druge. Nakon II. svjetskog rata tijelovske procesije održavane su u crkvenom dvorištu, a ulice su se natjecale čija će ‘‘sjenica’’ biti ljepša. Od 1990. g. opet se održavaju veće procesije, a sjećam se jedne koja je išla od crkve do kapelice Sv. Barbare (oko 2 km) s povratkom u crkvu. Nakon gotovo 100 godina, 1995.g. u Lipovljanima je Mladu misu održao vlč.

Robert Mokri. Ovo je bio veliki događaj ne samo za Hrvate već i za nas Slovake, jer su Robertovi preci po očevoj liniji došli iz Slovačke, a još k tomu i brat vlč. Roberta Pavao Mokri već je započeo studij teologije, a Mladu misu je održao 1998.g. u Lipovljanima. Iako im je otac mlad smrtno stradao radeći kod kuće, majka Ankica, rođ Šegotić, sa svoja dva sina (Mijo i Josip) i dvije kćeri (Snježana i Sabina) je, uz još neke značajne osobe i predanošću Bogu vlč. Roberta i vlč. Pavla, uspjela u ostvarenju cilja - služiti Bogu, imajući na umu poznatu latinsku izreku: Ora et labora (Radi i moli). Vlč. Robert je najprije bio na dužnosti u požeškoj biskupiji, a danas je župnik župe Suhopolje. Radio je i kao vjeroučitelj. Vlč. Pavao je bio dušobrižnik hrvatskim vojnicima, policajcima i zatvorenicima, a danas kao župnik vodi župu Skenderovci i vodi biskupijski Caritas. Često navraćaju u Lipovljane i svi bismo se rado češće s njima susretali, ali im obveze to ne dopuštaju. Sretne li njihove majke Ankice, koja ih je postavila na noge, ali ne samo njih već i njihova 2 brata i 2 sestre. I danas su dvojica mladića iz dviju obitelji u sjemeništu. Poželimo i njima da ostanu na putu na koji su pozvani i putu koji su prihvatili. Na kraju želim istaći člana Izvršnog odbora Roberta Ivaneca koji zajedno sa šogorom Damirom izrađuje prekrasne cvjetne aranžmane za sve oltare i to vrlo stručno i estetski, tako da je svakoga tjedna crkva sve ljepše i ljepše okićena. Robert Ivanec je i član Pastoralnog vijeća za mladež, a Antun Turas je već više mandata član Ekonomskog vijeća naše župe. Tako Slovaci i dolaskom na sv. mise, ali i konkretnim aktivnostima pomažu župniku, jer ni jednom župniku ova velika župa (Lipovljani, Kraljeva Velika, Piljenice, Krivaj, Kozarice, Nova Subocka, Stara Subocka i Sigetac) nije bila lagana.

KAKO SU SE OdIJEVALI I ČEšLJALI NAšI SLOVACI U LIpOVLJANIMA Djevojke su krasile debele pletenice bilo da su spuštene ili podignute uz glavu. Haljine, bluze i sve ostalo šivano je doma na singericama ili kod susjeda koje su imale vještije ruke. Dok su djevojčice bile manje, obvezno su imale haljinice ili bluzice malo izvezene sa ‘‘puf rukavima’’. Na nogama su bile cipele, čizme, nanule ili sandale. Dečki su bili jednostavno odjeveni u svijetle košulje i svjetlije hlače, bilo duge ili kratke. Hlače su bile od cajg materijala. Muškarci su za crkvu nosili bijele košulje, crne prsluke (na leđima svila), crne hlače i crne visoke cipele od boksa. Na glavi su gotovo svi nosili šešire sa nešto širim obodom i svilenom trakom. Starice su nosile tamne nabrane duge suknje,

88

tamne bluze, obvezne marame (delinke) posebno lijepo svezane. Već majke moje generacije nisu pratile tradicijsko nasljeđe, već su odijevale haljine do koljena, kratke kapute ili veste, marame preko glave, a zimi preko svega stavljale su vunene velike marame (od prave vune) samo preko ramena, a za većih hladnoća i preko glave, a zavezane su bile oko pojasa na križ. Mene su fascinirale frizure, najprije spletene u jednu pletenicu, zatim uvijene u kofrtan ili kunč, te učvršćene harnadlama.

Danas u Lipovljanima, takvu frizuru ima Ankica Žemljova i možda još neka Slovakinja. Upravo danas sam saznao da je Ankica Žemljova odrezala svoju kečku da bi lakše podnijela vrućinu. Radna odjeća je znala biti i pokrpana, ali ističem - morala je uvijek biti čista. KUD Lipa posjeduje 6 pari slovačkih narodnih nošnji, no one su stare oko 40 godina, vrlo su bogato ukrašene, a izradile su ih vojvođanske Slovakinje pa još uvijek dobro služe svrsi pri mnogobrojnim nastupima. Neću ih opisivati, jer slika govori više od riječi.

pOLJOpRIVREdNA pROIZVOdNJA NEKAd I SAdA Svako novoosnovano slovačko gospodarstvo imalo je uz okućnicu, ograđenu drvenim plotom, poveći vrt, a pred kućom cvijetnjak. Negdje u uglu cvijetnjaka bake su znale posijati kim ili roscu. Od cvijeća pamtim bijeli i ljubičasti jorgovan, crvene, bijele i ružičaste pivonke ali i božure, perunike, ljekovito bilje neven, žaliju, pelin i još puno cvijeća koje je bilo jednogodišnje. U nekom od uglova cvjetnjaka, gotovo uvijek u rano proljeće, cvao je kukurijek. U vrtu je bio ´trap za krumpir i repu, a sadila se paprika, paradajz, krastavci, mrkva, peršin, celer, pasternjak, crveni i bijeli luk, kao i krumpir, koji je i po mjesec dana ranije bio za jelo od onoga s polja . Sadila se i cikla, turkinje (tikva za pečenje), kupus i mahune (visoke i niske).Sve je to rukom i motikom obrađeno, bez ikakvih kemikalija. Voćnjak je bio odmah do vrta, sa puno sorti jabuka, krušaka, dunja, mušmula, šljiva, trešanja i višanja.

Nikada neću zaboraviti jabuke petrovače, ilinjače i kolačare. Vinograd je bio uz voćnjak i to uz kolac. Uglavnom je bilo bijelo grožđe (tudum) koje se kod berbe strašno sipalo. Mi najmlađi uvijek smo morali pobrati svako zrno. Brajda je bila od drvenih kolaca i letvi, a tu je bilo crno grožđe - seksarda. Pošto je gotovo svako gazdinstvo u komadu imalo njive, livadu, a mnogi i šumu, sve je bilo nekako na dohvat ruke. Na njivama se uvijek pazilo na plodored, tako da se nije sijala ili sadila dvije godine za redom ista kultura. Ujesen se sijala pšenica (šišulja i brkulja), zob i raž (radi zrna, ali najviše radi slame). Gdje bi otac primijetio slabiji urod, sijala se djetelina za stočnu hranu, ali i da se tlo odmori i prihrani. Najbolji dio djeteline ostavljao se za sjeme. U proljeće se sijalo proso, lan, konoplja, kukuruz i sadio se krumpir. Sijala se i stočna repa (bumburica ili burina), cikorija i šećerna repa. Žetva je bila nakon što se sijeno pospremilo u štagalj, a trajala je i do kraja 7. mjeseca. Kosilo se ručno, kosom na kojoj je bio pričvršćen dio (neke čudne grablje) koji je pomagao da se nakon otkosa žito ne rastrese, kako

89

bi ga, pomažući si srpom, žena slagala u snopove. Najmlađi član u žetvi , obično je pravio pojaseve, a jači sudionik žetve je vezao snop, kleknuvši na njega da bude što bolje zavezan. što se pokosilo tijekom dana, to se je složilo u granice (križeve) ili pak u okomito poslagano snoplje, preko kojega su se polagala tri snopa kako zrnje ne bi zakislo. U stucki je uvijek bilo vode, a jelo se ujutro i navečer. Za doručak je bila skuhana prežgana juha, pečeni krumpir (na sapu), jaja s dodatkom mlijeka i brašna, sve to sa dobrim kruhom iz krušne peći. Dok se u podne obično pojelo nešto hladno (svježi sir, špek, luk) Kuhala su se i tipična slovačka jela: haluški, trganci, krpice s kupusom (šiliki), lokše i drugo. Pokošeno žito se nastojalo što prije dovesti u štagalj ili složiti u kamaru. Tada su cepovima u posebnom ritmu, u uvozu štaglja, mlatili žito, zatim su vjetrnjakom odvajali pljevu i nečist, a u trijeru su se otklonile sitnije sjemenke i sjemenke korova, ali to se nije bacalo, to su obično davali peradi. Kod žetve se poslovi nisu dijelili na muške i ženske. Kod mlaćenja raži posebno se pazilo da slama bude opet svezana u snopove, kako bi se od slame radilebapke za prekrivanje dotrajalih dijelova krova štaglja. Pljeva se odvajala i stavljala u pljevnjak, a davana je kao hrana konjima, ali uz neke dodatke. Kasnije je Ferdo Štrban vršio pšenicu vršilicom koju je najprije pokretao parni stroj, a kasnije traktor. I žetve su bile kasnije lakše, jer se kosilo kosilicom, kasnije samovezačicom, a danas se sve to obavlja kombajnom. Danas u mjestu ima nekoliko registriranih poljoprivrednih gazdinstva, a među njima prednjače Zlatko i Damir Štrban. Obrađuju oko 100 ha zemlje, imaju tridesetak krava muzara i sve to obrađuju vlastitim poljoprivrednim strojevima. Od voća se nekada kao i danas pekao pekmez u kotlu, pekla se rakija, od grožđa se pravilo vino a od koma se pekla rakija. I svaki od ovih poslova ima svoj ritual, koji se i do danas gotovo nije izmijenio.

KOLINJE Svaka obitelj je tijekom zime, kada su svinje bile utovljene, imala kolinje i to jednog pa do četiri smoka. Sve su radili sami domaćini, samo su susjedi došli pridržati smoka pri kolinju, a pomogli su i opažmati u vrućoj vodi. Vješala za smoka zvali smo kranholce. Što je slanina bila deblja, to je za obitelj bilo bolje, jer su bili sigurni da neće morati kupovati mast. Pravile su se češnjovke-kobasice, krvavice sa ječmenom kašom, a sušilo se meso i slanina na dimu i vjetru, nakon dužega pacanja. Nije bilo nikakvih frižidera, pa se dobar dio mesa ispekao i zalio mašću, te je tako bilo dobro konzervirano, a jelo se je podgrijano. Mast nije dopustila da se meso pokvari, jer je zaštićeno mašću od zraka. Bilo je to jako dobro. Svi smo voljeli čvarke, a majke su nam pekle veoma ukusne slane kolače od čvaraka tzv. čvarenjake. Danas je drugačije jer svi imamo frižidere za duboko smrzavanje pa nije potrebno praviti zapečeno meso. Samo kolinje je trajalo i dva dana, a danas se 3 smoka obično završe za 8 sati.

90

ČIJANJE pERJA Sva slovačka domaćinstva uzgajala su i puno gusaka za meso i za perje.

Tako je i danas. Najbolje su bile šopane guske, koje su silom hranjene i tovljene. Guščija mast se čuvala za lijek, tako se mnogi sjećaju da se protiv kašlja davalo vruće mlijeko sa žličicom guščje masti. I danas kao i prije u zimskim večerima domaćice organiziraju čijalo, a okupe se susjede koje vrijednim rukama čijaju perje, a razgovorom dodirnu svakoga mještanina ili mještanku, sa ponekom pikantnom novošću. To su ujedno i usmene novine žena koje često ne izlaze, pa im se, kako nekada tako i danas, pruža mogućnost razmjene vijesti od prošlog do sadašnjeg čijala. Čijano perje služi za jastuke, a danas prave i jorgane od perja. Na kraju čijala, koje traje više dana, žene si prirede pravu gozbu koja uz ostalo ne može proći i bez barem jedne pečene guske.

MAJSKO dRVO Za razliku od Slovaka iz istočnog dijela Hrvatske, u Lipov-ljanima su se postavljala majska drva (ravne i visoke bukve) tako da je službeno majsko drvo postavljeno blizu crkve, a posebnost je ta što su djevojkama, u koje su bili zaljubljeni, majska drva postavljali mladići. Obično su to činili noću, da ih nitko ne čuje, da se djevojka kojoj je netko namijenio majsko drvo iznenadi. Na taj način su mladići iskazivali ljubav prema izabranicama svoga srca. Uz podizanje ili rušenje drveta nisu bile nikakve posebne ceremonije.

SLOVACI OBRTNICI I MALI pOdUZETNICI NEKAd I dANAS Slovaci su se dobro snašli po dolasku u novu domovinu. Završavali su zanate te su u mjestu zauzeli značajno mjesto u društvenom životu.

Bilo je dosta izučenih krojača, brijača, zidara, tesara, kolara, a posebno želim istaći djeda Hrmu (Hrmo) koji je izrađivao brda za tkalački stan, kao i ničanice, a živio je između Lipovljana i Piljenica. Njegove proizvode trebali su svi bez obzira na narodnost, a posebno žene koje su tkale, lanena i konopljena platna. Moram istaći i djeda Mokry koji je izrađivao drvene papuče (pantole) koje smo svi nosili po dvorištu, pogotovo zimi. Kožnate papuče izrađivao je djed Krajči, koji je uz rad bio i veoma šaljiv čovjek. Po pričanju starijih, obično se šalio tako da ne imenuje osobu o kojoj se radilo. Zapamtio sam jednu njegovu šaljivu zgodu, koju ću citirati: ‘‘Došla je jedna žena k meni i naruči kožnate papuče uz napomenu da će mi platiti kada proda tele, a ja sam pouzdano znao da joj krava još nije ni stelna’’. I takvima je djed Krajči ipak napravio kožnate papuče. Od zidara bio je poznatiji od drugih Vinko Hudec, koji je puno svojih naučnika, nakon šegrtovanja i odrade poslova kalfe, izučio u prave zidare. Na žalost, od kraja II. svjetskog rata je otkazao obrt i bavio se poljoprivredom. Mnogo je vrsnih obrtnika

91

stradalo u logoru Jasenovac (Vincent i dr.), a dio obrtnika je otišao u Slovačku. Nakon bankrota bogate obitelji Dreisinger, Slovak Šošovička je sa suprugom kupio dio Dreisingerove imovine, srušili su drvenu veliku kuću i sagradili su veliku jednokatnicu u parku, uz današnju općinsku zgradu. Do svoje smrti imali su trgovinu i gostionu, a pošto djece nisu imali, sve su darovali svojoj vjernoj služavki Milki, što je za svaku pohvalu. Samo je dio imanja pripao Mirku Kiška (Slovaku) koji je imovinu prodao, te preselio u Zagreb sa suprugom Nevenkom i djecom. Danas u kući Šošovićka živi Milkin zet sa sinom, a kuća je s pročelja uređena te predstavlja ukras Lipovljana. Više u kući Šošovička ne radi ni dućan ni gostionica, a treba ju još renovirati sa dvije strane da bi zablistala u punom sjaju. Danas od malih poduzetnika uspješno radi ELDING Drage i Gordane Tisaj, parketarski obrt Zlatka Brnušak, dok su Josip i Sonja Mokry zatvorili radnju radi sve veće konkurencije velikih trgovačkih lanaca. Veoma uspješno posluje i Davor i Anica Turas, koji uz proizvodnju pogrebne opreme imaju i cvjećarnu u Novskoj. Vjerujemo da će se malo poduzetništvo razvijati u Lipovljanima i dalje.

MATICA SLOVAČKA LIpOVLJANI Od 15. lipnja 1996. godine u Lipovljanima djeluje Matica Slovačka njegujući jezik, pjesmom, ples i tradiciju koju su donijeli naši stari iz Slovačke. Ove godine obilježila je Matica Slovačka desetu obljetnicu rada, izdavši knjigu Avana Hudeca i Andreja Kurica «Slovaci u Lipovljanima».

Od 6. studenog 2006. godine ponovo se u Osnovnoj školi Josip Kozarac uči slovački jezik, kao izborni predmet, po modelu C, a slovački podučava učiteljica Željka Uzlova. Matica Slovačka već je započela suradnju s Maticom hrvatskom jer na razini država, kako Hrvatske, tako i Slovačke, o suradnji već postoji potpisani dogovor. I sa svim ostalim udrugama koje djeluju u Lipovljanima, Matica Slovačka gaji dobre odnose, a članovi naviše vole studijska putovanja u Slovačku – Tragom naših korijena – jer je dvadesetak obitelji već našlo rođake u Slovačkoj. Sa slovačkom pjesmom i folklorom obišli smo cijelu Hrvatsku i Slovačku a jedan nastup imali smo u Italiji.

Literatura: • Zbornik Moslavine VII-VIII, 2004./2005., Kutina, 2005.

• Vit Ušak; Slovaci v Chorvatsku, Cleveland-Rim, 1978.

• Josip Matušek; Česi i Slovaci u Lipovljanima,Krivaju i Međuriću, izdanje u ciklostilu • Mr.sc.Roman Nyz;Ukrajinci u Lipovljanima i Novoj Subockoj, Vukovar, 2004.

• Dr. Kvetoslava Kučerova, Slovaci u Hrvatskoj, Matica Slovačka, 2005.

• Jednota; Česi i Slovaci u naseljima Lipovljani i Krivaj, Daruvar, 2005.

92

• • • •

Antun Herman: Povijest župe u Međuriću, Lipovljani, 2006.

Pramen (zadnjih 10 godina), razni članci Vinko Proštenik: župa u Kraljevoj Velikoj, rukopis 1939.

Dvije knjige zapisnika KUD-a Lipa od 1923.do 1939.

Ostali izvori: Obiteljski albumi fotograija, razni predmeti iz Slovačke, neposredni razgovori, arhiva.

CENTRAL SLOVAK CULTURAL SOCIETy IN LIpOVLJANI The Central Slovak Cultural Society has been active in Lipovljani since 1996. Its role is to foster the language, folk songs, dances and tradition that our ancestors brought over from Slovakia. This year the Society marked its 10th anniversary by publishing a book called Slovaks in Lipovljani by Aran Hudec and Andrej Kuric.

Since 6 November 2006, the Slovak language has been taught again as an optional subject by Željka Uzlova in the Josip Kozarac Elementary School. The Slovak Society has already begun cooperation with the Central Croatian Cultural Society, in line with the Agreement on Cooperation signed by Croatia and Slovakia. The Slovak Society has good cooperation with other associations working in Lipovljani. Particularly popular among the Society members are excursions to Slovakia - Seeking our Roots – since some 20 families have already found their relatives there. We have toured all over Croatia with Slovak songs and folklore and we had a performance in Italy as well.

93

1 Navedena struktura organizacije HSS-a u Moslavini sačinjena je na temelju elaborata Sekretarijata unutrašnjih poslova Socijalističke Republike Hrvatske, Službe državne sigurnosti RSUP-a RSH- SDS koja se čuva u Državnom arhivu u Zagrebu, Šifra o1, red. broj 14, 31 elaborati, kut 2,13

Franko Mirošević HRVATSKA SELJAČKA STRANKA U MOSLAVINI 1941. – 1945.

U ovom prilogu autor na temelju izvornih dokumenata, odo-bnog tiska i dostupne literature, piše o položaju Hrvatske seljačke stranke (HSS) u Moslavini za vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Ujedno se i prati njihov odnos prema ustaškom režimu i Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP-u) kao i politici središnjeg vodstva u Zagrebu s Vladkom Mačekom na čelu. Iako je ustaški režim zabranio rad njihove stranke i u nekoliko navrata zatvarao njezine članove i simpatizere, oni su pronalazili načine kako se aktivno uključiti u događaje boreći se za ostvarenje svojih političkih ideala. U tom nisu bili jedinstveni. Političke okolnosti podijelile su ih na tri skupine pa su se i međusobno, politički i ideološki, sukobljavali. Stranka se tako podijelila i dezintegrirala.

HSS UOČI SLOMA KRALJEVINE JUGOSLAVIJE HSS je u Moslavini, uoči napada sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju, bila dominantna politička snaga. Navedenu tvrdnju potvrđuje brojnost njezinih organizacija kao i rezultati parlamentarnih izbora 1935. i 1938. godine te općinskih izbora 1936. i 1940. godine. U tri prijeratna kotara, koliko ih je bilo u Moslavini prije Drugoga svjetskog rata ( Kutina, Čazma i Garešnica ), bilo je ukupno 17 općinskih organizacija s u-kupno 85 mjesnih organizacija u kojima je bilo organizirano oko 500 članova1. Svaki je kotar imao svoj kotarski odbor. Kotarski su odbori objedinjavali općinske, a općinski, mjesne odbore. Navedena je organizacijska struktura HSS-a rezultat obnove i osnivanja novih organizacija koje je stranačko vod-stvo u Zagrebu poduzelo od sredine 1935. što je urodilo dobrim rezultatima, ne samo u Moslavini, već u čitavoj Hrva-tskoj.

Najistaknutiji su prijeratni članovi HSS-a u Moslavini bili: Mijo Stuparić iz Vidrenjaka , Tomo Mađarić iz Kajgane, Franjo Rafaj iz Grabovnice, Ivan Turković Škeco iz Pobjenika, Tomo Vojković iz Klokočevca, Martin Marković iz Prekrižja, uro Tudjan iz Repušnice, Andrija Gibanjek iz Dereze. Od navedenih članova HSS-a, Mijo Stuparić i Tomo Vojković bili su narodni zastupnici, a uro Tudjan i Martin Marković zamjenici zastupnika. Pored navedenih, bili su poznati i Djuro Hagljan, Franjo Novačec, Franjo Antolić, Ivan Bolt, Mato Rijetković, Ivan Kosak, Mirko Galeković, Ivo Bralić, Nikola Batrnjak, Mijo Lenart, Josip Blažak i drugi.

Na posljednjim parlamentarnim izborima u Kraljevini Jugoslaviji, HSS je u Moslavini postigao veliki uspjeh. Za listu oporbe, na čelu koje je

94

bio na čelu Vlatko Maček, glasalo je 89,97 % glasača. U Moslavini su na listi V. Mačeka bili: Mijo Stuparić (kutinski kotar), Tomo Vojković (đurđevački kotar ), Većeslav Vilder (garešnički kotar ) i Andrija Pavlić (čazmanski kotar )2.

Opredjeljenjem za HSS, Moslavci su se svrstali u snažan hrvatski nacionalni pokret i svima pokazali da su stali uz politiku koja je zahtijevala priznanje hrvatske nacionalne individualnosti. Njihova su se politička uvjerenja temeljila na jasno izraženoj hrvatskoj nacionalnoj svijesti. Politička opredijelje-nost Hrvata 1938. godine bila je jedan od čimbenika popuštanja centralističkih snaga zahtjevima Hrvata da se konačno riješi hrvatsko pitanje.

Sporazumom Cvetković Maček, 24. kolovoza 1939. godine, dogovoreno je formiranje Banovine Hrvatske u čiji sastav ulazi i Moslavina s kotarima: Kutina, Čazma i Garešnica3. Na temelju podataka koje donosi Godišnjak Banovine Hrvatske od 29. kolovoza 1940. godine, proizlazi da je najbrojnije stanovništvo Moslavine, pred Drugi svjetski rat, bilo hrvatske nacionalnosti, ukupno 84. 700 stanovnika ili 87, 31 % .

Druga nacionalnost po brojnosti bili su Srbi, ukupno 9. 790 stanovnika ili 10,09 %4.

Vodstvo HSS-a, nakon popuštanja diktature, poslije smrti kralja Aleksandra 1934. godine, započinje ilegalno osnivati Hrvatsku seljačku zaštitu (HSZ). Zaštita se osniva s ciljem «da štiti sela od žandara» koji su, posebno u vrijeme predizborne kampanje ili javnih manifestacija, kao i poslije izbora, provodili teror nad seljaštvom. Zatvarali ih, tukli, ranjavali, a i ubijali5.

Organizacije HSZ-e u Moslavini niču i razvijaju se od 1937. godine.

Utemeljuju se kotarska i općinska vodstva. Njihova organizacija bila je identična organizaciji HSS-a. Jedinice HSZ-e čine bataljuni, satnije, vodovi i rojevi. Satnije, vodovi i rojevi sastavljeni su od zaštitara međusobno najbližih mjesta. Bataljuni su imali prosječno oko 800, a negdje i više zaštitara 6.

Službeni pozdrav u HSZ-i bio je: « Vjera u Boga i seljačka sloga «.

U svim moslavačkim kotarima odredi HSZ-e nisu bili jednako aktivni.

Najaktivnija je bila Zaštita u čazmanskom kotaru, dok je manje aktivna bila u garešničkom kotaru.

Djelatnost Zaštite, osim aktivnosti prilikom izbora i javnih manifestacija, očitovala se prilikom rješavanja raznih sporova među seljacima, a poduzimala je i mjere protiv kriminala i skitnica. U svakom moslavačkom kotaru bio je organiziran po jedan bataljun Zaštite.

Računa se da je u Moslavini moglo biti oko 3.500 zaštitara. Vodstvo HSS-a, na čelu sa Stjepanom Kemfeljom, zaduženim od vodstva HSS za HSZ, krilo je točan broj zaštitara7. Istaknuti su organizatori i članovi HSZ u Moslavini bili: Zvonko Salaj iz Vidrenjaka, Josip Gilg iz Potoka, Matko Retković iz Kajgane, Josip Blažak iz Novoselca, uro Hagljan iz Prnjavorca i Ivo Bralić iz Bereka8.

Uspostavom Banovine Hrvatske HSS je postala vladajuća stranka zajedno s koalicijskim partnerom Samostalnom demokratskom strankom pa se HSZ potpuno legalizira. Prema riječima Vlatka Mačeka HSZ je, i nakon uspostave Banovine Hrvatske, i dalje potrebna jer «mora i

2 Jutarnji list od 15. prosinca 1938.

Rezultati izbora u Moslavini bili su sljedeći: kotar Čazma : Stojadinović: 140, Maček: 10. 193, Ljotić: 0 glasova,kotar Garešnica: Stojadinović: 1. 845, Maček: 5. 697, Ljotić: 8 glasova, kotar Kutina: Stojadinović: 453, Maček: 6. 263, Ljotić: 5 glasova. Na listi Stojadinovića u Čazmanskom kotaru bio je Nikola Pavlić, u garešničkom kotaru bili su Milivoj Stepanov i Vasilije Dragić,a na listi kutinskog kotara Srećko amonja. Na Mačekovoj listi u čazmanskom kotaru bio je Andrija Pavlić, u garešničkom kotaru Većeslav Vilder i u kutinskom kotaru Mijo Stuparić Na Ljotićevoj listi bili su u čazmanskom kotaru Konstantin Milošević, u garešničkom kotaru Nikola Vorkapić i u kutinskom kotaru Vaso Puljarić.

Mačekova lista postigla je u Moslavini 22. 133 glasova ( 89,97% ,) Stojadinovićeva lista 2.

458 ili 9,99 % i Ljotićeva lista 13 glasova ili 0,05 % 3 Godišnjak Banovine Hrvatske 1939. godine, 26. kolovoz 1940. Prema tom Godišnjaku u kotaru Čazma bile su općine: Čazma, Dubrava, Ivanić Grad, Kloštar Ivanić, Križ i Štefanje s ukupno 38.

044 stanovnika. Od toga broja 36.044 rimokatolika, 1. 843 pravoslavaca , evangelika 27, muslimana 21, Židova 70 i ostalih 22. U sastavu kotara Garešnica bile su općine: Berek, Garešnica, Hercegovac, Hrastovac, Velikin Zdenci i Vukovje s ukupno 30. 971 stanovnikom. Od toga je rimokatolika bilo 23. 038, pravoslavnih vjernika 6.137,evengelika 1. 697, muslimana 12, Židova 53, ostalih 39.

95

U kotaru Kutina bile su općine: Kutina, Ludina i Popovača s ukupno 28.

041 stanovnikom. Od toga 25. 661 rimokatolik, 1.

810 pravoslavnih vjernika, 322 evangelika, 9 muslimana, 60 Židova i 170 ostalih 4 U navedenim rezultatima rimokatolici su ubrojeni u Hrvate, a pravoslavci u Srbe. Međutim, među evangelicima i muslimanima moglo je biti i Hvata i Srba, a i drugih narodnosti. Navedeni broj je mali pa se postotak ne bi značajno promjenio 5 H. Matković, Povijest HSS-a , Zagreb, 1999. str 348 6 Bataljun je imao oko 800 zaštitara, a sastojao se od 4 satnije. Satnija je dakle imala oko 137 zaštitara, a vod oko 33 zaštitara, dok su rojevi imali oko 8 zaštitara 7 Fikreta Butić Jelić, HSS na str. 55. navodi da se brojno stanje HSZ moglo samo približno odrediti jer njezin vođa Stjepan Kemfelja nije nikada davao njezine točne podatke ,već je govorio o preko četvrt milijuna zaštitara 8 Hrvatski državni arhiv ( HAD), Zagreb, šifra 01 red. br. 15 elaborati kut. 2 9 «Seljački dom» od 22. veljače 1940 10 34

96

F.Butić-Jelić. n.dj. str.

nadalje držati red i poredak»9. Zadaća HSZ-e u Banovini Hrvatskoj bila je «čuvanje ustavnih prava Hrvatske, suzbijanje prevratničkog i hrva-tskom seljačkom pokretu protivnog, protuzakonitog i uopće rušilačkog djelovanja» kao i pružanje pomoći prigodom elementarnih nepogoda (poplava, požara, pošasti, nestašice hrane i slično )10. HSZ je u Banovini Hrvatskoj bila pomoćna sila režima pružajući mu pomoć u suzbijanju demonstracija.

HSS U VRIJEME SLOMA KRALJEVINE JUGOSLAVIJE dO 1942.

Napad Njemačke i njezinih saveznika na Jugoslaviju doveo je ubrzo do njezinog sloma. Svega nakon četiri dana ratovanja, 10. travnja 1941., proglašena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH). U toj , od okupatora stvorenoj državnoj tvorevini, Moslavina je ušla u njezin sastav našavši se svojim teritorijalnim ustrojstvom u velikoj župi Prigorje sa sjedištem u Zagrebu. U vrijeme rasula Kraljevine Jugoslavije najaktivniji bili su pripadnici HSZ u Moslavini. Oni su razoružavali vojnike jugoslavenske vojske koji su napustili bojište i kretali prema svojim kućama. Uzimali su im oružje i streljivo i predavali ga organima tadašnje ustaške vlasti. Zaštitari su na području kotara Kutine razoružali veći broj vojnika i žandara. U tom se zadatku isticao satnik Andrija Ostojić.

U garešničkom kotaru neki su zaštitari pokazivali i netrpeljivost prema Srbima, vrijeđali ih i obavljali pretrese njihovih domova, naročito onih koji su se do 1941. godine isticali kao pobornici velikosrpske i unitarističke politike11. Uoči okupacije Moslavine, a dan prije proglašenja NDH, oko 200 naoružanih zaštitara u Garešnici zauzelo je žandarmerijsku postaju i razoružali njezinu postavu12.

1. Odnos HSS-a prema ustaškom režimu 1941.

Izjavu su Mačeka, danu preko radio Zagreba prilikom Kvaternikovog proglašenja NDH, članovi i simpatizeri HSS-a u velikoj većini prihvatili. Pokorili su se novoj vlasti i izvršavali njezina naređenja. Međutim, navedeno ujedno nije značilo da su odobravali uspostavu nove vlasti. Važno je bilo sačuvati živote, spriječiti krvoproliće. To potvrđuje i činjenica da se Maček, nakon navedene izjave, povlači iz političkog života, ne surađuje s ustašama, a ubrzo dospijeva i u logor Jasenovac.

Nema pouzdanih izvora koji bi nam pobliže potvrdili kako su Moslavci dočekali uspostavu ustaške vlasti. No, pouzdano se može reći da nije bilo svečanih dočeka i pozdrava niti oduševljenja. Prihvatili su je mirno i pokorno kako im je Maček savjetovao svojom izjavom. Kotarski i općinski službenici nastavili su obavljati svoje poslove, a narod je u većini ostao pasivan i rezerviran, reklo bi se u «stavu čekanja» što će se dalje događati i zbiti. Okupacija, uspostava NDH, pripreme komunista za dizanje ustanka protiv okupatora i ustaša ,stavili su članove HSS-a pred teški problem prema kojem su morali odrediti svoj stav. Imali su

tri rješenja: ostati uz vodstvo koje se ne želi uplitati u postojeće prilike, prići komunistima i prihvatiti borbu s okupatorom i ustašama ili se pak priključiti ustašama i pomoći im da konsolidiraju novo uspostavljenu državu i da se što lakše obrane od partizana.

Vodstvo HSS-a, izolirano od članstva nije imalo mogućnosti da u takvoj situaciji očuva jedinstvo i homogenost stranke, već se suočavalo s njezinim raslojavanjem i diferencijacijom. Već za Banovine Hrvatske, HSS zahvaća proces diferencijacije na desne, lijeve i centar. Na tzv. lijeve, utjecaj su imali komunisti, desni su se priklanjali tzv. «frankovcima» odnosno ustaškom pokretu, dok je centar bio uz vodstvo stranke s Mačekom na čelu. Centar je u prvoj fazi rata ostao potpuno pasivan, osobito nakon zatočenja Mačeka u logoru Jasenovac. Pasivnost je postala obilježje stranke. Naime, vodstvo je bilo uvjereno da će sudbina Hrvatske i Jugoslavije ovisiti o držanju velikih sila i to, u prvom redu, zapadnih saveznika, smatrajući da je pružanje oružanog otpora uzaludno. Međutim, neosporno je da su Maček i njegovi najbliži suradnici bili na strani Antifašističke koalicije, to jest uz zapadne demokratske zemlje, Veliku Britaniju i SAD13. Što se u to vrijeme zbiva u Moslavini? Iako je ubrzo nakon uspostave ustaški režim zabranio djelovanje HSS-a, njegovo članstvo nije bilo potpuno pasivno. Pokušava se uspostaviti kontakt s vodstvom u Zagrebu. Stjepan Novosel iz sela Lipovca, općina Ivanić Grad, član kotarskog odbora HSS-a Čazma, u dva je navrata do Mačekova uhićenja razgovarao s njim u Kupincu. Na upit Mačeka: “ Kliču li u kotaru Čazma ugledni članovi HSS-a novoj vlasti i Paveliću?», Novosel je odgovorio: « Neki da, a neki ne «14. Upitavši ga za Nijemce, Maček je Novoselu odgovorio: « (...) Nijemci su jako disciplinirani, a ujedno i jako motorizirani «, te da su «(...) napravili čudesa «, ali da «(...) tko se na velikog baca, može malo uteći ispred njega «15. Novosel je taj odgovor protumačio kao mogućnost da pristalice HSS-a organiziraju narod na otpor. Kada je od Mačeka u drugom susretu tražio podrobnija objašnjenja navedenog stava, Novosel kaže da je Maček tada postao sasvim hladan prema njemu te ga je ubrzo uputio u Zagreb Ljudevitu Tomašiću s kojim je razgovarao o komunistima i njihovom pokretu.

Tomašić mu je rekao, kaže Novosel, da funkcioneri HSS-a s njima ne smiju imati nikakve veze. Završetak rata, kaže Novačić, Tomašić je vidio tako da će Njemačka i SSSR iskrvariti pa će Velika Britanija «(...) dobiti mandat za preuređenje Europe». U tome je Tomašić vidio ostvarenje slobode za Hrvatsku, napomenuvši da će uz pomoć Velike Britanije, HSS doći na vlast u Hrvatskoj. Tomašić je Novoselu rekao da oni koji su naklonjeni HSS-a moraju čekati na Mačekovu riječ, kad on reče i što on reče16.

Upute vodstva iz Zagreba nisu prihvatili svi članovi HSS- a . Jedan manji dio se, uspostavom NDH, opredjeljuje za politiku te države i postaju dio njezine vlasti.Vrlo mali broj članova HSS-a, koji su prije rata bili povezani s komunistima, pa čak i tajno bili u Komunističkoj partiji Hrvatske (KPH), pristupaju komunistima i uključuju se u njihove akcije. Takvih je bilo i u Moslavini, među kojima je bio Ivan Bolt.

Od Moslavaca, koji su se isticali kao pobornici ustaške politike, bili

11 Isto, str. 30.-31 12 «Hrvatski dnevnik», od 13. travnja 1941

97

13 Ivan Jelić, na znanstvenom skupu «Hrvatska 1941.» koji je održan u Zagrebu 1991. ocjenjuje pasivnost vodstva HSS-a i kaže da tu pasivnost ne treba razumjeti kao neko totalno mrtvilo. Diskusije navedenog skupa tiskane su u Časopisu za suvremenu povijest, broj 1-3, 1991., str.23 14 F. Butić-Jelić, n.dj. str 32., Novosel je Mačeka prvi put posjetio 22. lipnja 1941 15 Isto 16 F. Mirošević, Odnos građanskih stranaka u Moslavini prema NOPu, Slavonski povijesni zbornik, god. 24 br. 1-2 1987. str. 83

su Stjepan Uroić i Vjekoslav Andrinek. No, oni nisu u to vrijeme pripadali HSS-u. Andrinek je bio član ustaškog pokreta, a Stjepan Uroić iz Repušnice, do 1925., bio je istaknuti radićevac kojeg napušta zbog Radićevog potpisivanja sporazuma s Nikolom Pašićem. Dakle, ustaški režim nije uspio privući istaknute članove HSS-a i angažirati ih u sustav svog režima. Tako postupci Janka Tortića i nekih drugih čelnika HSSa, koji su se pridružili ustašama u Moslavini, nije imao odjeka. Samo nekoliko manje istaknutih članova HSS-a postali su ustaški zbirnici u selima i tabornici u većim na-seljima. Neki su se uključili i u ustaške postrojbe, a najviše ih je bilo u domobranskim jedinicama. No, u te su jedinice došli mobilizacijom17. Dakle, do kraja 1941. pristalice HSS-a u Moslavini, još uvijek, u velikom broju slijede vodstvo iz Zagreba.

Da ustaše nisu uspjele pridobiti pristalice HSS-a (iako su to uvelike pokušavale postići) vidljivo je iz jednog ustaškog dokumenta u kojem piše : « Držanje bivših pristaša HSS-a i HSZ-a je pasivno, ali ispravno. Mnogo je kriva promidžba preko krugovala. Koliko je promidžba preko krugovla korisna (misli se na ustašku propagandu op- aut.) toliko je i štetna promidžba strana. Gotovo bi najbolje bilo oduzeti sve krugovale pa bi se time spriječilo širenje neistinitih i alarmantnih vijesti.

Kontrola nad slušanjem nije moguća jer nema pouzdanika «18.

2. Odnos HSS-a prema inicijativama komunista za dizanje ustanka Ideja Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), odnosno Komunističke partije Hrvatske (KPH), da organizira masovni ustanak naroda Hrvatske protiv okupatora u NDH, bila je nezamisliva bez uključivanja cjelokupnog hrvatskog naroda, a taj je narod u to vrijeme bio opredjeljen prema politici vodstva HSS-a, koje zastupa mišljenje da nije vrijeme za ustanak i da treba čekati pogodnije vrijeme. U vezi s gore navedenim, Centralni komitet (CK) KPH, 5. rujna 1941., upućuje proglas HSS-u i svim njenim kotarskim organizacijama i simpatizerima da se uključe u oružanu borbu koja se već vodi u Hrvatskoj pod vodstvom komunista19. Do prvih kontakata vodstva Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) u Moslavini s članovima HSS-a Moslavine dolazi tek u prosincu l941. godine. Komunist Branko Horvat uspio se sastati s Tomom Vojkovićem, međutim, on tada odbija suradnju. Vojković se u svibnju 1942. sastao s Pavlom Gregorićem. O tom razgo-voru piše Gregorić u knjizi Narodnooslobodilački pokret u zapadnoj Slavoniji, Moslavini i bjelovarskom okrugu 1941. Za Vojkovića Gregorić kaže da je bio protivnik ustaša i uvjereni antifašist te da je sa simpatijama gledao na NOP, ali da se nalazi pod Mačekovim utjecajem20. Tom je prilikom Gregorić predložio Vojkoviću, da kao ugledni član HSS-a, djeluje među istomišljenicima da pristupe NOP-u kako bi se u njemu našlo što više Hrvata21.

U isto vrijeme vodstvo NOP-a Moslavine uspostavlja kontakte s Tomom Mađerićem, članom kotarskog odbora HSS-a iz sela Kajgana, kotar Garešnica. U razgovoru s komunistima Mađerić je izjavio : «Ja

98

nisam ni za komunizam ni za fašizam, ne ću se ni s kim vezati. Bez obzira kako rat završio, mi mačekovci sigurno ćemo doći na vlast. Ne može biti govora o tome da bi se formirala neka država (misli na Hrvatsku i Jugoslaviju, (op.aut.)) bez Mačeka.»22. Komunisti Moslavine nude suradnju i Miji Stupariću, sigurno jednom od najistaknutijih čelnika HSS-a u Moslavini. Međutim, Stuparić, također ne prihvaća suradnju, izgovorom da je star i da se ne želi više baviti politikom23.

Od članova HSS-a, godine 1942., suradnju s komunistima prihvaćaju: Franjo Antolić, predsjednik kotarskog odbora HSS-a Kutine, Mijo Lenart, predsjednik općinskog odbora HSS-a Kutine i Mirko Galeković, tajnik kotarskog odbra HSS-a Kutine24. Za kotarsko rukovodstvo HSSa Kutine, u partizanskim dokumentima piše: «U ovom kotaru reakcionarno vodstvo HSS-a ima najmanji utjecaj. Nismo uspjeli otkriti ni jednog reakcionara iz redova bivših funkcionara HSS-a da je povezan s vodstvom u Zagrebu. Predsjednik kotarske organizacije pristupio je NOP-u i uspio privući za sobom stranku.»25.

U kotaru Čazma, komunisti uspijevaju uspostaviti kontakte s Ivanom Turkovićem i Ivanom Kosakom, članovima kotarskog obora HSS-a Čazme. Ivan Kosak iz Vezišća je u ivanićgradskom kraju bio vrlo popularan i njegovo poveziva-nje s NOP-om privuklo je mnoge da surađuju s NOP-om. U garešničkom kotaru, suradnju s NOP-om prvi uspostavljaju Ivan Bolt, predsjednik mjesne organizacije HSS-a u Kaniškoj Ivi i član kotarskog odbora HSS-a Garešnice26. Istaknuti član HSS-a i bivši zastupnik Tomo Vojković, nije prihvatio suradnju s NOP-om kao ni Martin Marković iz kotara Čazma. Dakle, tri najistaknutija predstavnika HSS-a iz Moslavine: Stuparić, Turković i Marković, ostaju i dalje vjerni Vlatku Mačeku.

Kada je riječ o opredjeljivanju pristalica HSS-a, vrijedno je spomenuti akciju koju su, u prosincu 1941. godine, poduzeli haesesovci sela Kaniška Iva u kotaru Garešnica. Njih je sedamdesetak (po drugim izvorima i oko 300), dana 6. prosinca 1941. godine, predvođeno Ivanom Boltom, urom Barlovićem i Mijom Pribanićem došlo u ured kotarske oblasti u Garešnici sa zahtjevom da se «(...) odmah puste iz zatvora Valent Bolt- Zelenko i uro Pribanić te Andrija Lustig privedeni zbog sumnje da su komunisti».

Dozvolom pouzdanika ustaškog logora u Garešnici, kotarskog pristava Franje Jelinića, pritvorenici su pušteni 27.

17. HAD, elaborati, kut.

2,13, i 14 18. sto, Fond Okružnog komiteta Čazma, kut 244, fascikl 13 19. F. Butić- Jelić, n .dj. str. 298. U proglasu između ostalog piše: «Danas se ne radi o oslobođenju hrvatskog naroda i svih naroda Jugoslavije od tuđinskog jarma, danas se radi o time da protjeramo iz naše zemlje i osvojimo svoju nezavisnost i slobodu.»

3. Stanje u 1942. godini Početkom 1942. godine Pavelić saziva Hrvatski državni sabor. Iz Moslavine pozvani su bivši zastupnici i njihovi zamjenici izabrani na izborima 1938. godine. Pozivu se odazivaju Mijo Stuparić i Tomo Vojković dok se Martin Marković pozivu nije odazvao. U drugoj polovici 1942. osjeća se izvjesna politička pokretljivost vodstva HSS-a u Zagrebu. Maček, od sredine 1942., nije u Jasenovačkom logoru, već je interniran na svom imanju u Kupincu. U tijeku 1942. godine ustaše su uhitile dio vodstva HSS-a. Među uhićenima bilo je i nekoliko pristalica HSS-a iz Moslavine: Josip Blažak i uro Hagljan te još neki kotarski čelnici . Uhićenici su pušteni iz zatvora

99

20. Pavle Gregorić n. djelo str. 110., Pavle Gregorić je u to vrijeme bio član CK KPH zadužen za veze s komunistima Moslavine, Bilogore i zapadne Slavonije 21. Isto, str. 111 22. Mirošević, NOP u Moslavini 1941-1945, časopis Radovi, vol. 15, str. 101 23. Mijo Stuparić, rodom iz sela Vidrenjaka, narodni zastupnik HSS izabran na izborima 1938.

Rođen je 1898. U ratu nije surađivao s vodstvom u Zagrebu, ali je stupio u Pavelićev Hrvatski državni sabor 1942 24. HDA, elaborai RSUP-a kut. 13 šifra 010, red. br.14 25. Isto 26. Ivan Bolt ujedno je od 1938. bio i član KPH. Njegov brat Valent bio je istaknut član KPH na kotaru Garešnica

100

krajem 1942. godine.

Zbog Mačekove izoliranosti od ostalih čelnika stranke, sve veću ulogu u vodstvu stranke preuzima Ivanko Faroli. Uz njega su Ljudevit Tomašić i Tomo Jančiković. U rujnu 1942., vodstvo iz Zagreba upućuje okružnicu pristalicama HSS-a, u kojoj se članstvo obavještava da slijedi politiku Vlatka Mačeka vjerujući da će «(... ) hrvatski narod nakon rata sigurno ostvariti svoju Hrvatsku Seljačku Državu uređenu na načelima Hrvatskog seljačkog pokreta ». Navedena okružnica važna je i po tome što se u njoj vodstvo HSS-a distancira od ustaške države i politike, zaključujući da se u toj državi «vlada bez naroda « i da treba snositi odgovornost za «rezultate takove politike”28.

U 1942. godini tiskano je, u pojedinim dijelovima Hrvatske, više letaka i okružnica što ukazuje da HSS nije bila u stanju potpune političke pasivnosti. Međutim, u tim okružnicama i letcima osjeća se i izvjesno distanciranje od politike vodstva. Iako se rukovodstvo na čelu s Mačekom izravno ne napada, pisci okružnica naglašavaju da su sljedbenici politike Stjepana Radića, što se može nazrijeti kao početak otvorene diferencijacije od vodstva stranke. Pisci kliču Narodnooslobodilačkoj borbi (NOB-u) i izražavaju nezadovoljstvo politikom čekanja.Nasuprot vodstvu HSS- a, i vodstvo NOP-a u isto vrijeme tiska brošuru «Izdajničko i reakcionarno vodstvo HSS-a i NOB-a «. Brošura je bila namijenjena pristalicama HSS-a s ciljem njihovog pridobivanja za NOP29. U njoj se rukovodstvo HSS-a napada za izdaju hrvatskog naroda. Navedeni dokumenti došli su i do članova HSS-a u Moslavini, učinivši izvjestan pomak u diferencijaciji unutar stranke. Ta se diferencijacija očitovala na političkoj liniji za i protiv NOP-a, odnosno za i protiv vodstva s Mačekom na čelu. Krajem 1942. godine neki istaknuti haesesovci prilaze NOP- u, ulaze u njegove vojne jedince i narodnooslobodilačke odbore, lokalne organe partizanske vlasti ( NOO-e). Među njima su već spomenuti čelnici Franjo Antolić, uro Tudjan, Mirko Galeković, Mijo Lenart, Ivan Bolt i Ivan Kosak30.

U drugoj polovici 1942. godine, NOP Moslavine još uvijek ima najjače uporište u srpskim selima. Ono je pružalo sve što je bilo potrebno NOV-i i NOP-u. Materijalnu pomoć NOP-u pružali su i mnogi Hrvati. U to vrijeme na području naseljenom Srbima, stvara se teritorij na kojem se organizira partizanska vlast (zvana i Prokopska Republika). U listopadu 1942. godine, u Moslavini ima oko 400 partizana pa, 10. listopada iste godine, postojeći Moslavački bataljon prerasta u Moslavački narodnooslobodilački odred31.

Na konferenciji OK KPH Čazma, održanoj 13. kolovoza 1942. godine, raspravljalo se, između ostalog, i o odnosu prema sljebenicima HSS-a sa zaključkom «(...) da se nastavi jače raskrinkavanje Mačeka i lokalnih rukovodstava HSS-a, koji imaju za sobom znatan dio seljačkih masa «32.

Nezadovoljno brojnošću Hrvata u moslavačkim partizanskim jedinicama, vodstvo NOP-a poduzima intenzivnu propagandu među članovima HSS-a . To intenzivno političko djelovanje donijet će početkom 1943. i vidljive rezultate. Problemom što većeg broja Hrvata u jedinicama NOV-e bavi se i vodstvo NOP-a Moslavine na savjetovanju u

Zvečevu održanom 25. prosinca 1942. godine. Savjetovanje je donijelo zaključke da su za takvo stanje odgovorne ponajviše partijske organizacije, čije članstvo tome ne polaže dovoljno pažnje. Od tada će se u selima, oslobođenim od ustaške vlasti, češće organizirati sastanci sa seljacima, tumačit će im se ciljevi NOP-a, pojačat će se i individualan pristup, pisat će se parole, širiti letci, a posebna će se pozornost poklanjati omladini33.

Na oslobođenom dijelu Moslavine, u selima smještenim u podnožju Moslavačke gore (Veliki i Mali Prokop, Podgarić, Kopčić, i Andigola), formirani su NOO-i kao organi vlasti. Međutim, na sastancima rukovodstva NOP-a Moslavine, zaljučuje se da u njima nema Hrvata zato što “(...) ustaše i HSS svakako nastoje da narod ne ide u našu vlast”, a jedan od uzroka tog stanja je “(...) što ovdje još uvijek ne pljačkaju kao drugdje te seljacima nije prevršilo”34. Dakle, krajem 1942. godine, pred rukovodstvom NOP-a u Moslavini, postavilo se krupno pitanje kako Hvate pokrenuti u borbu i uključiti ih u NOP. Od pROSINCA 1942. dO RUJNA 1943. GOdINE 1. Razdoblje prijeloma u držanju HSS-a prema NOp-u Saznanja o ustaškom teroru, njihovim zločinima od kojih strada veliki broj nevinih ljudi u logorima, odnos prema Srbima, Hrvatima antifašistima i drugim nehrvatima u državi, utjecala su na to da mnogi članovi HSS-a u Moslavini sve kritičnije gledaju prema NDH, ustašama i njihovom poglavniku Anti Paveliću. Predviđale su se katastrofalne posljedice za Hrvatsku i hrvatski narod, ako se zločinačka politika genocida, nasilja i terora ne zaustavi. S druge pak strane, uspjesi Antifašističke koalicije na svjetskim bojištima, posebno u Europi, ukazivali su na neminovan slom sila Osovine. Uz navedeno, i uspjehe NOV u Hrvatskoj, pa i u samoj Moslavini, naznačavao se skori slom NDH. Pred haesesovce, koji slijede politiku Mačeka, postavljalo se pitanje ima li «politika čekanja» realne osnove da nakon pobjede Antifašističke koalicije osigura slobodu i nezavisnost onakve države kakvu želi HSS. Skupina istaknutih čelnika HSS-a, razmatrajući navedeno, odlučila se prikloniti NOP-u. Sredinom 1943., NOP-u pristupaju: Božidar Magovac, Franjo Gaži, Frane Frol, Zlatan Sremec. Iz Moslavine NOP-u prilaze: Filip Lakuš, Oskar Kučan, Stjepan Novosel, Ivan Turković Škeco. Uz već spomenute: Franju Antolića, Mirka Galekovića, Ivana Kosaka, uru Tudjena i Ivana Bolta, NOP-u pristupa skoro cijelo kotarsko rukovodstvo HSS-a u Moslavini. Po strani su od istaknutijih ostali još: Tomo Vojković, Martin Marković, uro Hagljan, Josip Blažak i drugi.

Sredinom 1943. godine održava se 1. zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) u Otočcu i Plitvičkim jezerima. Od kandidata za vijećnike iz Moslavine

27. HDA, elaborati RSUP-a, fragmenti KD NDH- Čazma Garešnica.

U dopisu župskoj redarstvenoj oblasti u Bjelovaru piše da je «puštanje pritvorenika protupropisno, štetno općem, a po ugled vlasti napose, te djeluje u svakom pogledu negativno medju ovopodručnim žiteljstvom».

28. F. Butić-Jelić , n. dj. str. 303. Na kraju okružnice piše: « Današnja vlast u Hrvatskoj odmah u početku svoje vladavine službeno je izjavila , da ga, kao što nije pitala narod kad je stvorila ovu državu, tako ga ne će pitati ni dalje kako će je urediti i njome vladati.

Održala je riječ, tako je zaista i bilo. Hrvatski narod, dakle ne snosi odgovornost za njezino djelo koje je izvršila bez njega i jedino u svoje ime.»

101

29. U njoj se vodstvo HSSa napada za izdajstvo hrvatskog naroda jer je svojom politikom taj narod «vodilo u kandže fašista».

Osuđuje se Maček zbog poziva upućenog narodu da se surađuje s Pavelićem. Osuđuje se i izbjeglička jugoslavenska vlada u Londonu koja radi protiv NOP-a. U završnom dijelu brošura poziva hrvatski narod da se priključi NOP-u 30. HDA, eleborati RSUPa SRH kut 13 red. br. 14 31. F. Mirošević, «NOP u Moslavini 1941.-1945», čs.

Radovi , br. 13, str. 125.

Na zidovima kuća ispisuju se parole: «Na oružje Hrvati», «Na oružje seljaci» i «Pušku u ruke omladino Hrvatske».

32. «Sjeverozapadna Hrvatska u NOB-i i socijalističkoj revoluciji», Varaždin, 1976. str. 531.

102

bili su predloženi: Filip Lakuš, Ivan Bolt, Josip Barlović,Oskar Kučan, Frano Antolić i Ivan Kosak te Ljuban arić, kao predstavnik Srba. Od navedenih ondje su bili nazočni Filip Lakuš, Oskar Kučan i Ljuban arić. Ostali nisu mogli stići do Otočca35.

1. zasjedanje ZAVNOH-a donijelo je Rezoluciju i proglas narodima Hrvatske u kojima se pozivaju svi na borbu za «punu, istinsku, demokratsku slobodu i ravnopravnost hrvatskog i srpskog naroda». Filip Lakuš je na zasjedanju ZAVNOH-a održao značajan govor u kojem je osudio držanje Mačeka koji je, po njegovoj ocjeni , HSS pretvorio u «jednu petljaniju nesposobnu da može što dobiti, naročito za svoj narod «36. Zapaženi Lakušev govor pridonio je njegovom izboru za potpredsjednika Izvršnog odbora ZAVNOH-a, što je imalo veliko političko značenje za područje Moslavine i šire područje sjeverne Hrvatske37. Lakušev pristup NOP-u i njegovo sudjelovanje na 1. zasjedanju ZAVNOH-a, povuklo je i nekoliko bivših rukovoditelja HSS-a i veliki dio članstva, posebno iz čazmanskog i sesvetskog kotara38.

Perspektiva koju je hrvatskom narodu otvorio ZAVNOH i uspjesi NOP-a , doveli su do većeg procesa uključivanja Hrvata Moslavine u NOP. To je dakako i povećalo raslojavanje redova HSS-a. Navedene promjene utjecale su da se povećao broj Hrvata u partizanskim jedinicama.

2. Aktivnosti vodstva HSS-a U vrijeme dok se dio haesesovaca priklanja NOP-u, drugi dio slijedi politiku vodstva u Zagrebu. Skupina čelnika vodstva HSS-a donosi tekst “ Hrvatska i Hrvati “. U njemu se raspravlja kakav će položaj imati Hrvatska poslije rata. Tekst “ Hrvatska i Hrvati “ ima izrazitu tendenciju da spriječi pristupanje pristalica HSS-a NOP-u ne bi li oni ostali uz Mačeka i, u odlučujućem trenutku, pod Mačekovim vodstvom, izborili slobodu hrvatske države i hrvatskog naroda. Nakon dugog vremena, pojava navedenog spisa pokazuje «određeno oživljavanje aktivnosti užeg vodstva stranke koje slijedi Mačeka». Uz zaključak da ustaše uz sebe nemaju narod jer je 90% naroda uz Mačeka, u spisu se ističe da je najvažnije biološki sačuvati hrvatski narod, kako bi se u odlučujućem trenutku, pod Mačekovim vodstvom, izborila sloboda hrvatske države i naroda39.

Ovaj spis, kao i drugi promidžbeni materijali koji su članstvu dolazili iz kruga vodstva oko Mačeka, davali su smjernice onima koji su se protivili suradnji s komunistima, a koji su htjeli , koristeći povoljnu situaciju na frontovima, uz pomoć Velike Britanije, preuzeti vlast nakon rata u Hrvatskoj40. Za tako nešto postojale su i neke nade.

Prema jednom pismu S. Jakšekovića, koje navodi Ljubo Boban u knjizi Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941.- 1943., Josip Blažak trebao je na području Čazme prihvatiti padobrance upućene iz Velike Britanije. Oni su trebali pomoći članovima HSS-a u organizaciji njihovih oružanih jedinica izvan NOP-a. Blažak je inače govorio narodu da ne treba ići u partizane, a ni u domobrane te je u tom smislu slao

pojedinim članovima HSS-a povjerljiva pisma. U tim pismima Blažak ističe da je nepotrebno prolijevati krv po šumama te da treba čuvati glave i krov nad glavom, a o svemu će, kaže Blažak, veliki odlučivati 41. Navedeno je povezano s akcijom koju organizira član vodstva HSS-a Stjepan Kemfelja u Moslavini, okolici Zagreba, Posavini, Podravini i Dalmaciji, u suradnji s Pernarom , Torbarom, Tomašićem i Reberskim, koji su poticali formiranje oružanih skupina u dosluhu s ustaškim režimom i okupacijskim vojnim i policijskim formacijama.

Organizatori navedenih skupina širili su među stanovništvom već spominjane parole da je nepotrebno ginuti po šumama i da treba čuvati glavu i krov nad glavom.

Formiranje tih vojnih skupina obrazlagano je potrebom obrane vlastitog naselja, međutim, te naoružane skupine, po pravilu, trebalo je uključiti u borbu protiv NOV-e. Osim navedenog, spomenute jedinice trebalo je formirati s ciljem da se izbjegne mobilizacija za jedinice NOV-e. Te će se jedinice nakon formiranja zvati “Bijela garda”.

Maček zbog izolacije nije sudjelovao u kreiranju te politike. Članovi užeg rukovodstva HSS-a uspostavljali su, u velikoj tajnosti, veze s domobranskim generalima, kao i s nekim istaknutim članovima ustaškog vrha. Željeli su potaknuti nezdovoljstvo njemačke vrhovne komande ustašama i njihovim rukovodstvom i tako oživjeti ideju o uključivanju HSS u vođenje politike NDH. Izlazak Italije iz rata i njezina kapitulacija od ranije je podgrijavala nade vodstva HSS-a o mogućem otvaranju savezničkog fronta na Balkanu. Zato je vodstvo HSS-a procijenilo da treba više uključiti u politički život i aktivnije sudjelovati u zbivanjima u Hrvatskoj. Ustaše su prihvatile njemački prijedlog o podjeli vlasti. U vezi s tim August Košutić pregovara s Mladenom Lorkovićem. Trebalo je osnovati tzv. «činovničku vladu» te raspisati izbore. Međutim, taj plan najviše odbija ustaško vodstvo. Članstvo HSS-a, koje slijedi Mačekovu politiku, bilo je jako u čazmanskom kotaru. Uz Blažaka je aktivan je uro Hagljan, koji podržava veze s vodstvom iz Zagreba. Uz Hagljana i Blažaka bio je aktivan i Martin Marković iz Okešinca, koji je u svojim aktvnostima bio mnogo skrovitiji i oprezniji od Blažaka ili Hagljana. On je okupljao istomišljenike, održavao tajne sastanke s njima i davao instrukcije. Parolama «da nema partizana, u zemlji bi bio mir », « uzalud je prolijevati krv po šumama, treba čuvati glavu i krov nad glavom», » veliki će i onako odlučiti «, «država se na stvara pod bukvom « nastojalo se suzbiti opredjeljivanje članstva HSS-a za NOP. Pored navedenog, isticalo se da većinu (75 %) partizana u Hrvatskoj čine pristalice HSS-a, koji će «kad veliki odluče» preuzeti vlast i odvojiti Hrvatsku od Srbije42.

Vodstvo je trebalo uputiti proglas bivšim članovima HSS-a, koji se nalaze u NOP-u, da ga napuste i priključe se domobranima koji bi bili pod vodstvom Mačeka, a Hrvatska seljačka zaštita (HSZ) bi preuzela vlast. U vezi s tim, povjerenici HSS-a bi organizirali Zaštitu u kojoj bi, osim starih pristalica i članova, trebalo privući i nove ljude, koji bi svojim stručnim znanjem pomogli kod uspostavljanja vlasti43.

Vodstvo HSS-a u Zagrebu pošto-poto želi spriječiti daljnje jačanje NOV-e, u kojoj vide velikog protivnika u preuzimanju vlasti nakon

33. Pero Nasakanda, «Izgradnja narodne vlasti na području sjeverne Hrvatske» Zagreb, 1982. str. 81 34. Isto, str. 62

103

35. F. Butić-Jelić, n. dj. str 123. Ivan Bolt je bio predsjednik mjesne organizacije HSS-a u Kaniškoj Ivi, Josip Barlović poznat kao član HSS-a u Sisku gdje od početka pomaže NOP. Zbog toga se uskoro morao povući u ilegalnost.

Oskar Kučan je bio tajnik općinske organizacije HSSa u Čazmi i predsjednik mjesne organizacije HSS-a u Čazmi 36. Filip Lakuš je pripadao najužem stranačkom rukovodstvu, isticao se u borbi seljaka za njihova prava od uspostave Kraljevstva SHS. Jedan je od organizatora seljačke pobune protiv «žigosanja stoke».

Biran u više navrata za narodnog zastupnika.

Istaknuti je član IO HSS i vrlo aktivno sudjelovao u NOP-u. P. Nasakanda u n. dj. na str. 119. navodi da je aktivnost na obnavljanju HSS-a kao stranke počela u Moslavini u proljeće 1943., a da je najveći intenzitet dosegla u ljeto i jesen iste godine 37. Pero Nasakanda, n. dj. str. 111 38. Isto 39. F. Butić- Jelić n. dj. str. 381.-384

104

rata. Vodstvo je vjerovalo, a takve su se informacije širile među seljacima, da će pristalice HSS-a, koji se nalaze u NOP-u, uz pomoć zapadnih saveznika i domobrana HSS-a, preuzeti vlast kojoj bi se onda priključili i haesesovci, koji se nalaze u NOP-u. Djelatnost protivnika NOP-a nije ostajala samo na propagandi, već su se poduzimale i mjere za pružanje oružanog otpora partizanima. Pristupa se stvaranju oružanih grupa «Zaštite» i «Bijele garde». Navedene skupine iz zasjede napadaju partizanske kurire i funkcionere NOP-a. U organiziranju navedene aktivnosti u Moslavini se ističe uro Hagljan i njegovi suradnici44.

3. politička djelatnost pristaša HSS-a u NOp-u S druge pak strane, aktivni su i bivši simpatizeri HSS-a, koje su se opredijelile za partizane. Održavaju se zborovi, sastanci i druge aktivnosti. U toj propagandi, veliku ulogu ima partizanski tisak. List «Glas slobode», glasilo je OK KPH Čazma, a tu su i razne brošure i letci te drugi propagandni materijal. U broju 1 od 24. lipnja 1943., Filip Lakuš piše o «izdajničkoj politici dr. Mačeka» . U broju 3 od 16. srpnja 1943., u članku pod naslovom «Svi u borbu- kucnuo je čas », pozivaju se svi članovi HSS-a da pristupe NOP-u. U navedenom članku Filip Lakuš ističe da je jedini put kojim hrvatski narod mora ići zajedno sa srpskim narodom, put NOB-e, kojom će ostvariti punu nezavisnost. Lakuš piše da je NOP-u pristupio kao pravi radićevac, svjestan da je dužan doprinijeti oslobađanju naroda. U članku se osuđuje Maček zbog politike “čekanja” i kritizira da stranku ne vodi Radićevim putem te da je napustio njegov program. Općenito se može zaključiti da u prvoj polovici 1943. godine u Moslavini počinje oštra borba za pridobivanje članstva HSS-a za NOP. U tome mnogo pomažu partizanske vojne jedinice. Prolaskom kroz sela održavaju mitinge i sastanke, raspačavaju letke i ostale brošure u kojima se objašnjavaju ciljevi borbe i osuđuju oni koji tu borbu koče.

O sastanku Okružnog NOO Moslavina koji je održan 15. srpnja 1943. u selu Miklaušu, na kojem su prisustvovali i pobornici HSS-a, piše «Narodna pravda » u broju 1-2 od 12. kolovoza 1943. Za predsjednika je izabran Ivan Turković Škeco, član HSS-a, a Franjo Antolić, također član HSS-a, izabran je za člana, dok je tajnik bio Valent Bolt Zelenko član KPH. U izvršni odbor O NOO izabrano je pet, a u plenum 14 članova. Članovi IO NOO-a bili su Franjo Antolić i Oskar Kučan.

Skupina istaknutih članova vodstva HSS-a, s Božidarom Magovcem na čelu, nakon 1. zasjedanja ZAVNOH-a pokreće glasilo « Slobodni dom «, s ciljem da pomoću njega potaknu što veći pristup članstva HSS-a NOP-u, a da se pritom ne odreknu stranke koja, do tada, na području pod nadzorom partizana nije imala stranački oblik45. List «Slobodni dom « počeo je izlaziti na partizanskom teritoriju 15. srpnja 1943. inicijativom Božidara Magovca. Zajedno s izdavanjem «Slobodnog doma « navedena skupina političara HSS-a formira Izvršni odbor (IO) HSS-a. Međutim, to političko tijelo tada još nije službeno formirano ni konstituirano jer Magovac nije želio prekidati veze s Mačekom i vodstvom u Zagrebu. Bio je to početak ostvarivanja Magovčeve ideje

obnove ljevice u HSS-u u sklopu NOP-a . Vodstvo NOP-a s Titom na čelu nije se tome suprostavljalo jer se u tim nastojanjima vidjela prilika da «KPJ jednostavnije riješi problem HSS-a « te da se «stvori njihovo političko predstavništvo u okviru ZAVNOH-a46.

«Slobodni dom» stizao je i do Moslavine. U nekoliko članaka piše o Tomi Vojkoviću kojeg se osuđuje što slijedi Mačekovu politiku i što se ne uključuje u NOP. Članci «Slobodnog doma «suzbijali su i demantirali propagandu onog dijela članstva HSS-a koje se suprostavljalo suradnji s partizanima. Članovi HSS-a u Moslavini, u kojih je Radićeva karizma još uvijek bila jako utjecajna, prve brojeve lista dočekali su s velikim ushićenjem47. «Glas slobode», u broju 12. od 9. listopada 1943., povodom aktiviranja članova HSS-a u NOP-u Moslavine piše da se na slobodnom teritoriju Moslavine organiziraju pristalice IO HSS-a, da u selima postoji povjerenik koji okuplja članove na pouzdanim sastancima. Povjerenik vodi brigu o širenju i čitanju «Slobodnog doma» i strogo pazi na «sve što bi moglo spriječiti razvoj NOB-e«.

Prilog završava konstatacijom: «Ni jedan pristaša HSS-a ne smije služiti švabobranstvu, već treba iz njega da bježi, a najviša je dužnost što prije stupiti u pravo domobranstvo, u NOV-u ». Pristupanje članova HSS-a NOP-u list «Glas slobode « koristi da bi demantirao glasine onih koji tvrde da se NOP bori za uvođenje komunističkog uređenja ističući da se NOP bori protiv fašizma do njegovog potpunog uništenja.

«Slobodni dom» imao je još jednu važnu ulogu. Njegovi povjerenici u pojedinim mjestima brinuli su se o raspačavanju primjeraka lista među seljacima, a morali su svakih petnaest dana izvještavati IO HSSa o rezultatima preko posebno određenog člana. Povjerenici su imali dužnost da strogo paze na sve što bi moglo spriječiti razvoj NOB-e, a time i razvoj hrvatskog seljačkog pokreta. Preko svojih povjerenika «Slobodni dom « je praktički obnavljao djelatnost HSS-a u općinama i kotarima pod vodstvom IO HSS-a. Tako će se postupno IO HSS-a formirati u stranku i odvojiti od vodstva u Zagrebu48.

Sredina i druga polovica 1943. godine prijelomno je razdoblje opredjeljivanja pristalica HSS-a za NOP. U svim izvještajima partizanske provenijencije tog razdoblja to se opredjeljivanje ističe. U jednom takvom dokumenatu piše : «Masovno raspoloženje naroda za NOB je na cijelom okrugu. Po oslobođenom teritoriju može se danju kretati, a da te nitko ne prijavi. Omladina može prići i tražiti bilo kakvu pomoć za partizane, a da se ne će bojati posljedica. Popularnost partizana je velika , omladina se ne boji represalija. Pa što se meni može dogoditi ako će banda za to saznati, ja znam kuda ću i kako u partizane.»49.

Moslavački NOP, 30. srpnja 1943., piše Štabu 2. operativne zone da postoje odlični uvjeti za mobilizaciju i priljev novih boraca. Potvrda za to je broj boraca Moslavačkog NOP odreda u kojem zajedno s pozadinskim jedinicama ima do 1300 partizana50. Ovakvo stanje rezultat je i odluka 1. zasjedanja ZAVNOH-a kao i promidžbene aktivnosti među pristalicama HSS-a u Moslavini, koju provode vijećnici ZAVNOH-a iz Moslavine u susretu s narodom govoreći o Rezoluciji ZAVNOH-a51.

Nakon dugih uvjeravanja, istaknuti član HSS-a, Tomo Vojković prilazi NOP-u. Taj njegov postupak bio je veliki dobitak za NOP jer su mnogi

40. Vodstvo HSS-a na ovakva razmišljanja potakla je ratna situacija koja je bila vrlo povoljna za zapadne saveznike čije snage vode uspješne borbe u Italiji kojoj prijeti skora kapitulacija.

Računalo se nakon kapitulacije Italije s mogućom invazijom angloameričkih snaga na Balkan 41. HAD, fond Okružnog komiteta Čazma fascikl 46 – 444. Martin Marković je bio zamjenik narodnog zastupnika na izborima 1938. godine. Oko sebe je okupljao velik broj pristalica HSS-a među kojima su najutjecajniji bili : Joisp ura iz Obedišća, Blaž Mezak iz Okešinca, Stjerpan Grdović i Ivan Smajić

105

42. HAD, fond CK KPH kut.22 dok. 1201 43. Isto, RSUP, SDS elaborati, kut. 13, šifra 010, red. br. 14. U jednom dokumentu Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNE ), od 16. kolovoza 1944., piše da je OZN-a ispitivala nekog Kranjčeca koji je navodno izjavio: «Maček poručuje preko Tortića svojim pristašama da treba organizirati zaštitu i pripremiti je za razoružanje ustaša i Nijemaca i onemogućiti rad NOF te da se jedino tako može organizirati HSS.» U navedenom dokumentu također piše da je u ožujku 1944. Maček kontaktirao s pojedinim pristalicama HSS-a u zagrebačkoj oblasti. U vezi s tim spominju se imena Pezelja, Martinovića, Baburića, Starčevića, Trnskog i Hagljana 44. Isto, P. Nasakanda u n. dj. o djelatnosti «Zaštite» da u Moslavini «Kemfelja i ostali reakcionari HSS-a nisu imali nikakvog uspjeha u narodu i aktivnosti su sveli na vrlo uski krug ljudi».

106

općinski i mjesni funkcioneri HSS-a nakon njega učinili isto, pristupili su NOP-u. Prilikom pristupanja NOP-u, Tomo Vojković je dao izjavu 2. rujna 1943. u kojoj ističe da on, kao nekadašnji narodni zastupnik za kotar Garešnicu i urđevac, izražava potrebu opredjeljenja za NOP, jer «put NOB-e smatra ispravnim i korisnim za hrvatski narod». Vojković je ujedno odao priznanje KPJ kao pokretaču i rukovoditelju borbe protiv okupatora i onih koji su uz njega i koji mu služe te osudio svoj ulazak u Pavelićev Hrvatski državni sabor, rekavši da ga smatra «temeljno pogrešnim» 52. Vojković je vodstvo HSS-a, na čelu s Mačekom, nazvao «natražnjačkim «, osuđujući ga što se ne priključuje NOP-u. Po njegovom mišljenju oni su « iznevjerili program braće Radić » te tim postupkom ujedno pomogli okupatoru u istrebljenju hrvatskog i srpskog naroda. Vojković je osudio i jugoslavensku izbjegličku vladu u Londonu kao i sve prvake HSS-a u njoj. Na kraju Vojković poziva sve narode Moslavine na jedinstvo, a posebno ističe potrebu očuvanja jedinstva hrvatskog i srpskog naroda u Moslavini. Vojković je priznao i NOO-e jedinim pravim predstavnicima narodne vlasti u Hrvatskoj, a ZAVNOH vrhovnim političkim predstavništvom naroda Hrvatske odobravajući novu Rezoluciju53.

Svoju izjavu Vojković je zaključio riječima : «Radi svega gore izloženog smatram da je jedini ispravni put svakog poštenog Hrvata otvoreno pristupanje NOB-i te izjavljujem da se i ja istoj priključujem, a ujedno pozivam sve svoje prijatelje i pristaše HSS-a iz kotara garešničkog i đurđevačkog da pođu stopama onih hrvatskih sinova i kćeri koji su odlučili da sve dadu za narodno oslobođenje.»54. U članku «Što sad « objavljenom u listu «Glas slobode« Vojković kaže : «Svi u vojsku.

A koju ? Imamo jedino pravu našu vojsku koja već dvije godine pere svojom krvlju i hrvatski i srpski narod, a to je NOV-a. Ne oklijevajte ni časa .»55.

Vojkovićeva izjava imala je pozitivan odjek među dotad neopredijeljenim pristalicama HSS-a u Moslavini koji su slijedili Mačekovu politiku. Na konferenciji u Dišniku, rujna 1943., sastali su se predstavnici HSS-a iz Moslavine koji su potpisali izjavu kojom se osuđuje politika Mačeka. Od nazočnih izjavu nisu potpisali: Ivo Bralić i Kruhan ( u dokumentu se ne navodi njegovo ime)56. Na sastanku u Dišniku bio je i dr. Franko Winter, član IO HSS-a, koji je upoznao nazočne s osnivanjem navedenog političkog tijela i s politikom koju će to tijelo voditi.

Winter je također govorio o štetnosti politike, po hrvatski narod, koju vodi rukovodstvo u Zagrebu. Govoreći o ciljevima politike NOP-a, zaključio je da se on bori za iste ideale za koje se nekad borio Stjepan Radić, a to je borba za republiku i vladavinu naroda (program HRSS seoska, općinska i županijska vijeća)57.

Govorima, koje je Winter održao u Moslavini pristalicama HSS-a, oživotvorio je političku propagandu, prilazio je seljaku, individualno mu ukazujući kamo vodi Hrvatsku Mačekova politika. U Moslavini, uz Franka Wintera, u drugoj polovici 1943., borave i Mladen Iveković, Dragutin Saili i Stjepan Lakuš. Lakuš i Iveković bili su članovi IO HSSa . Oni su, na brojnim sastancima i zborovima, tumačili ciljeve NOP-a i objašnjavali da u tome vide ulogu pristalica HSS-a. Utjecaj NOP-a sve

se više osjećao na još neopredjeljenje haesesovce u Moslavini, osobito nakon uspostave partizanske vlasti u gradu Čazmi, krajem studenog 1943. O tome piše «Glas slobode»: « Ima sela i čitavih krajeva koji su se, na poziv narodne vlasti i naše vojske, u okviru predviđenih godišta listom digli na noge. Mladići u selu Zvekovica npr., pod narodnim barjakom, ustali su svi do jednog protiv neprijatelja. Zabrđe, Žukovec, Korita, Marinkovac, Novaki, Paruževac, Markovac, Brezje, Radulac, Dubrava, Dereza, Grabovnica, Suhaja, Mostari, Lipovčani i mnogi drugi u čitavom čazmanskom kotaru dali su svoje sinove u svetu borbu za oslobođenje “58.

Na plenarnoj sjednici Okružnog NOO Čazma, 17. listopada 1943., utvrđeno je da NOB svugdje u narodu nailazi na velike simpatije koje se najizraženije manifestiraju od oslobođenja Čazme do kraja prosinca 1943. jer je u tom razdoblju stupilo u NOV-u preko 1000 ljudi. Navedeni podaci pokazuju da hrvatski narod u Moslavini prihvaća politiku NOP-a i da napušta «politiku čekanja» . Treba spomenuti da je čak i čitava 3. domobranska bojna sa 180 domobrana prešla na stranu NOPa59.

2. zasjedanje ZAVNOH-a, održano u Plaškom (13. i 14. listopada 1943. ), donijelo je više značajnih odluka (povratak u sastav Hrvatske svih hrvatskih krajeva koje je Italija anektirala nakon Prvog svjetskog rata i 1941.). IO ZAVNOH-a, na ovom zasjedanju poprima zapravo funkciju hrvatske vlade. ZAVNOH je na ovom zasjedanju proširen istaknutim članovima HSS-a koji su pristupili NOP-u. Rezolucija ZAVNOH-a na ovom zasjedanju naglašava da se hrvatski i srpski narod u Hrvatskoj « u zajednici s ostalim narodima Jugoslavije» bore za novu demokratsku Jugoslaviju, slobodnih i ravnopravnih naroda, u kojoj će , na bazi samoodređenja, biti izgrađena slobodna demokratska Hrvatska“60. Članovi HSS-a, koji su bili nazočni na 2. zasjedanju ZAVNOH-a, izjavili su da će svesrdno pomagati NOP i da osuđuju sve one članove HSSa koji su surađivali s okupatorom i ustašama kao i one u izbjegličkoj vladi u inozemstvu. Među njima su bili i vijećnici iz Moslavine (Ivan Bolt, Oskar Kučan, Filip Lakuš, Franjo Antolić i Ljuban urić).

U vremenu 2. zasjedanja ZAVNOH-a konstituiran je IO HSS-a u Plaškom, 12. listopada 1943. godine. Prilikom tog konstituiranja nisu bili podijeljene vodeće funkcije zbog neujednačenosti političkih stavova između Božidara Magovca i ostalih članova IO HSS-a prema Mačeku.

Vrijedno je zaključiti da se tada već izdvaja IO HSS kao stranka koja će se kasnije nazvati Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS) i tako se potpuno odvojiti od vodstva u Zagrebu. Iz Moslavine u tom Izvršnom odboru bili su Filip Lakuš, Aleksandar Koharević, Juraj Drobec i Lovro Kranjčec61. Nazočni na tom konstituiranju zaključili su da sljedbenici HSS-a ne mogu i ne smiju biti izvan NOB-e . Ujedno su istakli da oni «ne čekaju nego se bore» jer su «vjerni nauku neumrle braće Radić»62.

Proglasom, koji su uputili s tog konstituiranja pristalicama HSS-a, ističu da od tada HSS predstavlja samo njezin Izvršni odbor.

45. Zdenko Radeljić, «HSS 1941 .- 1945», Zagreb, 1996. str. 134 46. Isto

107

47. HAD, Arhiv ZAVNOHa, broj I/ 52. U tome, u jednom od izvještaja ZAVNOH-a, Valent Bolt piše: «Tamo sam jednom predsjedniku NOO-a pokazao «Dom». On ga je od uzbuđenja samo držao neko vrijeme, nije ga odmah mogao čitati, već je zvao svoju drugaricu da joj ga pokaže i jednog susjeda seljaka koji je slučajno prolazio kraj njegove kuće, a i takav, kad se malo sabrao, išao je čitati pa i nije mogao da vjeruje da mi to izdajemo.»

48. Isto 49. Isto, Fond OK KPH, Čazma od 1.08. 1943

Od II. ZASJEdANJA ZAVNOHA-a dO KRAJA RATA U razdoblju koje slijedi nakon 2. zasjedanja ZAVNOH-a, HSS postaje važan politički čimbenik u Jugoslaviji. Njihovi članovi postaju vijećnici tog političkog tijela, a jedan od njegovih članova je i potpredsjednik Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (Božidar Magovac). U ovom se razdoblju, kako tvrdi Vladimir Bakarić, stvara jedinstvo hrvatskog naroda u ratu. Nakon zasjedanja AVNOJ-a, Hrvatska je u žarištu zanimanja za izbor rukovodstva NOP-a Jugoslavije i samog njegovog vođe Josipa Broza Tita. ZAVNOH poduzima široku popularizaciju odluka 2. zasjedanja AVNOJ-a koje se provodi zajedno s popularizacijom 2. zasjedanja ZAVNOH-a.

Priznavanje IO HSS-a, od strane najvišeg rukovodstva NOP-a u Jugoslaviji, puno je značilo za HSS-u s obzirom na to da je priznat kao politička snaga s kojom KPH dijeli vlast u Hrvatskoj. U NOO- ima i ZAVNOH-u, uz članove KPH, nalaze se i članovi HSS-a. Ocjenjujući ulogu pristalica HSS-a u razvoju NOP-a, Vladimir Bakarić, u uskršnjem broju «Slobodnog doma « iz 1944. godine, ističe da članovi HSS-a imaju u njemu veliku ulogu i da treba nastaviti sa stvaranjem borbenog HSS-a koji će postati snažan čimbenik nacije. posljednji pokušaji suprostavljanja NOp-u sljedbenicima Mačekove politike Od kraja 1943.godine vodstvo HSS-a, s Mačekom na čelu, shvaća da do iskrcavanja saveznika na Balkanu ne će doći, zato kreira novu politiku kojom bi osigurali vlast poslije rata u Hrvatskoj. Postojale su dvije varijante rješenja: jedna su pregovori s NOP-om, a druga ulazak u suradnju s ustaškim disidentima s planovima potpune likvidacije NOP-a ili bar smanjenja njegove snage.

U Moslavini skupina pristalica HSS-a i u 1944. godini nastavlja provođenje politike suprostavljanja NOP-u, koja se već uočava od sredine 1943. godine. Njezini organizatori sada su uglavnom u Zagrebu (Hagljan i Sandali) koji imaju česte kontakte s članovima u Moslavini. Veliku pomoć u tome im pruža i Martin Marković. Dakle, priključivanje velikog broja pristalica HSS-a NOP-u nije značio ujedno i potpunu eliminaciju «politike čekanja». Još uvijek je bilo onih koji su nastojali iskoristiti ustašku ofenzivu u Moslavini u prvoj polovici 1944. da oslabe NOP. Mačekovi sljedbenici se u to vrijeme otvoreno stavljaju uz ustaše pomažući im da mobiliziraju što veći broj ljudi u domobranske redove . Šire parole: « Bolje je ići u domobrane jer domobranima partizani ne će ništa učiniti ako ih zarobe» ili «Odete li u partizane ustaše će vam zapaliti kuće»63. Rezultat te djelatnosti bio je da su ustaše u travnju 1944. mobilizirale oko 1000 ljudi. Mačekovci su odvraćali narod od odlaska u partizane riječima : «Partizani se ne bore za Hrvatsku već za veliku Srbiju». Vlastislav Novaček iz Male Trnovitice napada NOP da je uveo diktaturu i da ne daje narodu slobodu, a Ivo Bralić, zvani Mali Ivo, plaši narod komunizmom64. U Moslavini

108

se u prvoj polovici 1944. godine organizira skupina istomišljenika, protivnika NOP-u, koju čin: uro Hagljan, Martin Marković, Ivo Bralić, Stjepan Sandali i drugi. Neki od njih, 1943., pristupaju NOP-u, ali su sabotirali njihov rad, povukli se iz njihova sastava i kasnije otišli u ustaška uporišta odakle su istomišljenima slali direktive i zapovjedi. uro Hagljan i Stjepan Sandali otišli su u Zagreb sastajući se s užim vodstvom HSS-a i dobivali upute šaljući ih u Moslavinu. Partizansko vodstvo u Moslavini uru Hagljana smatra glavnim organizatorom skupina «Zaštite» i «Milicije». One su svojim aktivnostima destabilizirale partizansku vlast i onemogućavale nesmetano uključivanje pristalica HSS-a u NOP. O njihovoj aktivnosti «Glas slobode» piše u članku «Novi sramni pokušaji propalih političara». U njemu se navodi da pristalice HSS-a po okružju šire laži «o našoj vojci, o našim vlastima s ciljem pokolebaju njegovo jedinstvo». Pri tome se navode imena Martina Markovića iz Okešinca, Stjepana Domitrovića iz Kloštar Ivanića i Stjepana Bobića iz Sisčana koji «pljuju na žrtve za slobodu Hrvatske, dok drugi liju krv i pristupaju NOV» . «Glas slobode» također piše da navedeni šire vijesti o crnoj listi, raspadanju partizana, predaji brigada i slično65. Članovi vodstva HSS-a iz Zagreba šire mrežu svojih suradnika koji se prikrivaju pred rukovoditeljima NOP-a, izjašnjavajući se kao pristalice IO HSS-a . Oni ulaze u organe NOP-a, i dostavljaju podatke rukovodstvu u Zagrebu o stanju unutar NOP-a66. Protivnici NOP-a iz redova HSS-a u Moslavini, uvelike su se angažirali u agitaciji za mobilizaciju koju provodi ustaški režim. Martin Marković je prilikom moblizacije skupio oveću skupinu mladića iz sela Okešinca i uputio ih u domobrane. Pri tome je raspačavao letke u kojima je pisalo «još nije vrijeme za borbu»67. Za ustašku mobilizaciju Ivo Bralić je rekao : «Evo vidiš, sada će partizani imati barem 600 neprijatelja više jer će se mobilizirati za Pavelića». Isto kao što rade Marković i Bralić, rade i Josip ura iz Obedišća, Blaž Mezak iz Okešinca, Stjepan Grdenić iz Šušnjara i još neki drugi68.

U aktivnostima oko mobilizacije su i uspjeli, uz pomoć Pavelićeve amnestije onim obveznicima koji su dotad izbjegavali vojnu obvezu. O tome u izvještaju OK SKOJ-a piše : «U početku nismo pridavali tome važnosti, poslije su se i sami naši simpatizeri počeli javljati neprijatelju. Malo je urađeno na suzbijanju neprijateljske propagande. Ništa nije učinjeno da se ukaže vojnicima kako je potrebno da se vrate svojim kućama i prestanu služiti okupatoru i ratovati za zločince Pavelića i Hitlera “.69 «Milicija» ( u partizanskim dokumentima zvana i ustaška milicija) borila se isključivo protiv NOP-a, istim metodama i sredstvima kao i «Bijela garda» i «Zaštita». I «Miliciju» naoružava isključivo ustaški režim. Bila je to neosporna sprega ustaša i vodstva HSS-a koji su bili okupljeni oko Mačeka. S obzirom na to da je Maček još uvijek bio izoliran, odluku o toj suradnji donoslili su njegovi najbliži suradnici koji su bili na slobodi. Ulogu tih oružanih skupina «Slobodni dom» u članku « Što su bijele garde i tko ih vodi» oblikuje ovim riječima : «Bijele garde su mlađe čedo ustaškog režima i novo ustaško oružje u

50. Isto 51. Isto, Fond Povjerenstva CK KPH za Zagreb. kut. 46 dok. 414 52. Vojno historijski institut, Beograd, Fond NDH, dok.15, 45 53. «Glas slobode» od 16. studenog 1943 54. HAD, elaborati RSUPa SDS, kut.13, šifra 01, red.br. 14

109

55. Isto 56. “ Glas slobode “ broj 18 od 16. prosinca 1943 57. Isto, 23. prosinca 1943 58. Zbornik dokumenata NOR-a, tom V, knjiga 19, dok. 102

110

borbi protiv NOP-a , što se može prosuditi po onom velikom zlu, što su ga počinili od prošle jeseni kada su počele djelovati. Ti bjelogardijci ubijali su naše kurire, napadali manje partizanske grupe, provodili neprijatelja kroz šume za iznenadne napade na sela, otkrivajući položaje i prilaze NOV. Nadalje su prokazivali protiv NOV-e i širili zastrašujuće i lažne vijesti o partizanima. Uz to su nastupali zajedno s ustašama i Nijemcima, a u Podravini i drugim krajevima i samostalno. Njihov mučki i izdajnički rad donio je mnogo zla našim selima i oduzeo dosta života naših čestitih ljudi i boraca.»70 Filip Lakuš, obilazeći partizanski teritorij, o djelovanju navedenih odreda piše: « Razni Pernari, Pape, Hagljani, Ilekovići i Markovići, umjesto da budu branitelji narodne slobode i Radićeve ideje, kakvima ih je narod dugo vremena smatrao, oni su radije postali tuđinske sluge. Što ih na tom putu može spriječiti da tuđinu za volju izdaju svoju braću, borbene hrvatske seljake. U lukavom pozivu fašističke vojne komande rečeno je da ne će nikad od svoje kuće ni općine ići onaj koji se prijavi u vojsku, nego da će u svom civilnom odjelu služiti kao milicija.

Na milijune Pavelićevih letaka razbacano je iz aviona po hrvatskim selima s pozivom za partizane i vojne bjegunce, da se bez straha vrate Paveliću. Uz veliki pritisak Nijemaca, napose u selima uz hrvatsku željezničku prugu, te uz onakav himbeni nastup i rad pokvarenih bivših predstavnika seljačke stranke, prijavio se u tu sramotnu miliciju stanovit broj seljaka. Broj tih nesvjesnih štetočina nije tolik kako se to preko «krugovala» hvalio Pavelićev telal Lorković, ali je još uvijek prevelik s obzirom na kobne posljedice što će zadesiti nedužne mnoge hrvatske sinove. «71.

Marko Matko, seljak i član IO HSS, u članku «Što su bijele garde i tako ih vodi» piše: «Ovime sam vam, braćo, pokušao prikazati kako jer naša Seljačka stranka postala rasadište protunarodnih bandita. Tako Vam mora biti jasno da «bijele garde» nisu ništa drugo nego smjesa Mačekovih slabića, Pernarovih frankovačkih klerikalnih lihvara (sada švercera) i Kemfeljinih bandita pljačkaša. Ustaška zvjerstva, ubojstva komunističkih prvaka, pljačkanje i ubijanje Židova, dr. Maček kao da nije vidio iz Kupinca, kao što nije htio vidjeti i palež srpskih sela i srpskih seljaka, niti čuti plač djece i žena i raktanje ustaških mitraljeza.» Svoj opširan članak Matko završava riječima: «(...)tako je pod tim uputama organizirana «Bijela garda» . Tako sada oni šire vijesti da će poslije ovoga rata biti križarski rat te skupljaju oružje i s ustašama idu u borbu i to uvijek za vjeru jer da su vjera i Bog u opasnosti.»72: U sukobima s jedinicama NOV-e u Moslavini, zarobljeni su mnogi milicionari kojima je kasnije suđeno. Na saslušanju jedan od njih, Hrlić, izjavio je da mu je uro Hagljan rekao da u Dubravi okupi oko 200 ljudi, da će dobiti oružje i da tamo s tom skupinom milicionara osnuje uporište. Milicionari, kaže Hrljić, su na kapama nosili ustaške oznake. I uhićeni milicionar, Josip Prugovečki iz Gornjeg Prnjavorca, na saslušanju priznaje angažiranost Hagljana u formiranju milicije.

S Prugovečkim i kontakte s Hagljanom, održavali su neki Vučinić i Kokarić, koji su se s Hagljanom sastajali u Zagrebu73.

U garešničkom kotaru odlaskom Bralića i Batrnjka u ustaška uporišta,

antipartizansku propagandu nastavljaju njihovi istomišljenici pod njihovim rukovodstvo, ali s mnogo manje uspjeha. U Garešnici je u proljeće 1944. godine domobranski poručnik Tambač došao sa zadatkom da osnuje odrede milicije («Bijele garde). Uspio je održati tri sastanka sa seljacima, vojnim bjeguncima i mladićima koji su trebali biti mobilizirani u domobrane. Govorio im je o «osnivanju Narodne bijele garde koja treba da ostvari davni san hrvatskog naroda, pravu Nezavisnu Konfederativnu Hrvatsku»74. Nikola Benčić na saslušanju izjavljuje da je na području Bjelovara, u posljednje vrijeme, stiglo nekoliko ustaških funkcionara koji vrše pripreme za organiziranje «Bijele garde». Ti su odredi trebali imati istu ulogu kao i četnici u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Na čelu tih grupa nalazili su se pojedinci u koje Nijemci i ustaše imaju povjerenja. Njima bi ustaše i Nijemci dozvolili da u svojoj propagandi istupaju, ne samo protiv partizana, već, donekle, i protiv Nijemaca i ustaša , ali bi vodili borbu samo protiv partizana zajedno s ustaškim i njemačkim jedinicama. Centri okupljanja trebali su biti Vrbovec i Ivanić Kloštar75. Mate Slivari iz Konšćana , bivši član HSZ, svojevremeno član NOO, napustio je selo i otišao u Križ gdje je postao pripadnik milicije. U partizanskom dokumentu zabilježeno je da je kao milicionar «učinio mnogo zla u općini Križ »76. U borbama s pripadnicima milicije, u kolovozu 1944. godine, partizani su iznenada upali u Kloštar Ivanić i zarobili 100 milicionara. U borbama je poginulo 60 milicionara.77 Nakon završetka rata, u drugoj polovici lipnja 1945. godine, suđeno je u Čazmi sedamnaestorici pripadnika «Bijele garde» koje su zarobili u borbama jedinice 21. udarne divizije. Među uhićenima bili su: Josip Majcen, Milan urašinović, Ivan Hrljić, Stjepan Jelavić, Stjepan Okreša, Josip Bradić, Milan Lovrić i Stjepan Dlaka. Majcenu je suđeno i za pokolj 183 Srba u Gudovcu 1941. godine. Hrljića se teretilo za ubojstvo partizaa Majdana. Majcen i Hrljić osuđeni su na smrt vješanjem, a na smrt strijeljanjem osuđeni su Jelavić, Okreša, Bradić, Lovrić i Dlaka. Čevorica su osuđena na kaznu prisilnog rada u trajanju od dva mjeseca do jedne godine, trojica su oslobođena, a dvojica su puštena bez suđenja78.

U rujnu 1944., vrhovni komadat NOV, maršal Tito, upućuje svim pripadnicima oružanih snaga u sastavu okupatorske vojne sile poziv (poglavito domobranima u tim jedinicama).Taj je poziv tiskan u broju 11 «Slobodnog doma» 2. rujna 1944. godine pod naslovom «Posljednji poziv svim zavedenim slugama okupatora». U tom pozivu piše da će svi oni, koji se budu zatekli poslije 15. rujna 1944. godine u vojnim formacijama domobranstva, četnika i drugih neprijateljskih i oružnih formacija, biti izvedeni pred sud i da će im biti suđeno kao izdajnicima.

Nešto prije te odluke , Andrija Hebrang, čelnik KPH piše članak «Zapamtite», tiskan u broju 9 «Slobodnog doma» 7. kolovoza 1944., u kojem, njemu prijetećim tonom, piše sljedeće: «Nitko nema pravo da ostane po strani. Nitko ne će moći uživati plodove NOR-a ako nije sudjelovao u njemu.» Hebrang poručuje domobranima i drugima u okupatorskoj vojsci : «Teško vama ako vas u času sloma fašizma nađemo u službi neprijatelja. Bježite iz legija domobranstva i milicije. Prelazite

59. Zbornik dokumenata NOR-a, tom V, knjiga 19, dok. 102 60. Isto 61. Isto 62. HAD, fasc. KP br. 4962 i 102- 4836. U izvještaju CK KPH Čazma, od 22. siječnja 1944., navodi se da dolazak Vojkovića, Posavca i Gregorića nije mnogo pomogao, napisano je: «Krivo smo procijenili da je klika oko Mačeka izgubila podršku. Posavec djeluje suprotno, govori da bi preporučio ići u partizane kad bi se borili za Hrvatsku, ali se oni bore za Rusiju.»

111

odmah na stranu NOV, dok nije prekasno.» U isto vrijeme u broju 10 «Slobodnog doma» 17. kolovoza 1944. godine, piše da su pravi pristalice HSS-a i istinski sljedbenici nauka Stjepana Radića oni koji su pristupili NOP-u. Za Radićev nauk kaže se da je bio «putokaz narodu da priđe NOP-u.»

1.Aktivnosti pristalica IO HSS-a do formiranja Okružnog odbora JNOf-a Čazma Pristalice HSS-a, koji su pristupili NOP-u, obavljali su potpuno druge zadatke od svojih bivših istomišljenika koji su ostali vjerni vodstvu HSS- a na čelu s Mačekom. U razdoblju, o kojem je riječ, najviše su zaokupljeni popularizacijom odluka 2. zasjedanja ZAVNOH-a, konstituiranjem IO HSS-a i nastojanjima da uvjere one članove HSS-a, koji se još uvijek nisu opredijeli za NOP, da to učine. Uz navedeno, sudjeluju s članovima KPH i drugim organizacijama (Antifašistički front žena- AFŽ, Ujedinjeni savez omladine Hrvatske- USAH i Savez komunističke omladine Jugoslavije SKOJ) u konstituiranju Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte (JNOF).

Naime, na 3. zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom (8. i 9. svibnja 1844.) on se konstituira u vrhovno predstavničko tijelo i najviši organ vlasti u federalnoj Hrvatskoj. Zato je bilo potrebno da se oslobodi političke funkcije koju je do tada obavljao. Tu će funkciju unutar NOP-a od tada obavljati JNOF Hrvatske. Sve do tada JNOF ne djeluje kao posebna organizacija, ali od tada ona to postaje. JNOF Hrvatske konstituira se na konferenciji održanoj 18. svibnja 1944. godine u Topuskom, izborom Izvršnog odbora (IO) JNOF-a . U tom odboru bilo je 20 članova.

Odbor je sutradan, 19. svibnja, uputio preporuku narodu Hrvatske o održanoj konferenciji79.

ZAVNOH je na trećem zasjedanju donio više značajnih odluka vrlo važnih za izgradnju hrvatske države koja je nastajala u antifašističkoj borbi. Uz već navedenu odluku o proglašenju najvišeg predstavničkog tijela hrvatskog naroda, donesene su i odluke o ustrojstvu i poslovanju NOO-a kao i Deklaracija o osnovnim pravima naroda i građana demokratske Hrvatske u kojoj je naglašena ravnopravnost Hrvata i Srba u Hrvatskoj te ravnopravnost svih građana Hrvatske bez obzira na narodnost, rasu i vjeru. Žene su dobile pravo glasa kao i svi građani s navršenih 18 godina života.

IO ZAVNOHA-a, na svojoj sjednici održanoj 7. svibnja 1944., primio je, kao vijećnike iz Moslavine, Lovru Kranjeca iz Dubrave, Ivana Kosaka iz Vezišća koji je bio predsjednik Kotarskog NOO-a Čazma i član Okružnog NOO Čazma. Oba vijećnika pripadala su HSS-u. Prema tome, uz ranije vijećnike u ZAVNOH – u, bilo je pet vijećnika iz Moslavine80.

CK KPH je 10. lipnja 1944. uputio pismo svim oblastima i divizijskim komitetima kojim ih obvezuje da se sve partijske organizacije i cjelokupno članstvo organizira u popularizaciji IO JNOF-a . Trebalo je pripremiti osnivanje odbora JNOF-a u selima, općinama, kotarima

112

, okružjima i oblastima. U odbore je prema navedenom pismu trebalo birati «ljude odane narodu i ugledne u mjestu i široj okolici» u kojima su trebale biti zastupljene sve društvene strukture koje pomažu NOP pa tako i članovi IO HSS-a.

JNOF je dakle bila konstrukcija KPJ (KPH) koja je izražavala njeno poimanje demokracije i parlamentarizma. U njoj je trebalo stopiti sve postojeće političke organizacije i stranke koje će slušati i provoditi direktive Partije. Tako organizirani JNOF bio je transmisija KPJ ( KPH ) koji je izvršavao naredbe komunističkog vodstva. Dakle, JNOF je bio «fasada» kojom je KPJ (KPH ) htjela pokazati da unutar NOP-a političke organizacije djeluju slobodno, ali da su se one ujedinile u zajedničkom cilju i interesima.

2. političko djelovanje pristalica IO HSS-a u organima JNOf-a u okrugu Čazma U Moslavini se pripreme za izbor organa JNOF-a provode zajedno s popularizacijom odluka 3. zasjedanja ZAVNOH-a. U tim aktivnostima sudjeluju i članovi HSS-a uključeni u NOP. Oni, u Čazmi 29. svibnja, održavaju konferenciju koju sazivaju članovi IO HSS-a Juraj Drobec i Ivan Kosak, a nazočili su joj još i istaknuti članovi IO HSS-a iz Moslavine Filip Lakuš, Franjo Antolić, Lovro Kranjec i Tomo Vojković te gost iz Podravine Branko Matkov. Na Konferenciji je bilo 80 izaslanika, a raspravljalo se o odlukama 3. zasjedanja ZAVNOH-a i konferenciji JNOF-a Hrvatske kao i o radu IO HSS-a. Izvjestitelj «Slobodnog doma» taj je skup komentirao riječima: «Bio je to najbolji odgovor onim narodnim izdajnicima, natražnjacima i mlitavcima koji pripovijedaju neaktivnost, čekanje, pokornost okupatoru te vode podmuklu borbu protiv NOP-a povezavši se s ustašama, Nijemcima i četnicima.»

81. Dalje u članku piše da se na sastanku raspravljalo o odlukama 3. zasjedanja ZAVNOH-a i o postupcima Milicije prema pripadnicima NOP-a. Nazočni su, navodi se u članku, s velikim oduševljenjem pozdravili vodstvo IO HSS-a na čelu s Franjom Gažijem te ujedno izrazili veliko negodovanje protiv onih «koji surađuju s ustašama i rade protiv naroda i Federativne Demokratske Hrvatske.»82. S Konferencije poslani su pozdravi maršalu Jugoslavije Josipu Brozu Titu, predsjedniku AVNOJ-a dr. Ivanu Ribaru i predsjedniku ZAVNOH-a Vladimiru Nazoru.

U broju 8 «Slobodnog doma», od 15. srpnja 1944. godine, tiskan je članak Filipa Lakuša «Suho lišće». U njemu on opisuje zapažanja o prilikama u Moslavini u to doba. Lakuš se na tom putu susretao s prijateljima i suradnicima iz prijeratnog razdoblja. Konstatira da mnogi od njih sudjeluju u NOP-u, ali da ima i onih koji ne samo da nisu u borbi nego se prema njoj odnose vrlo neiskreno, himbeno i nedostojno pravih ljudi. Tom je prilikom Lakuš s Oskarom Kučanom posjetio i Martina Markovića. Lakuš kaže da ga poznaje više od 20 godina «kao poštenog čovjeka», a takvim ga smatra i čitava okolina. Martin Marković je Lakuša i Kučana primio srdačno «kao svoju braću». U

63. HAD, fond OKKPH Čazma od 22.siječnja 1944. U izvještaju OK KPH Čazma upućenom Povjerenstvu za Zagreb piše da su se «reakcionarni elementi uključili u jedinice NOV-e...»

64. «Glas slobode» od 7. ožujka 1944., U elaborati, RSUP-a kut. 13, navodi da je mobilizacija za miliciju bila najveća u kotarima Čazma i Dubrava i to u onim mjestima koja su češće bila pod kontrolom ustaša i to u vrijeme proglašenje Pavelićeve amnestije. Najviše se, kaže dokument, milicionara regrutiralo u općinama Križ i Kloštar Ivanić, dok je u drugim dijelovima Moslavine stvaranje milicije bilo manjeg intenziteta, na tim su područjima uglavnom odlazili u domobrane.

65. Tako je Nikola Batrnjak izabran za predsjednika mjesnog NOO-a Berek, a 11. veljače 1944. otišao u uporište Veliki Grđevac, a odatle u Bjelovar. Širio je vijesti da nije vrijeme za borbu i da se ne treba angažirati za NOB te da će on u tom smislu kao predsjednik NOO-a i djelovati (HAD, elaborat RSUP-a ND-s).

66. HAD, elaborat RSUP-a SDS, kut. 13, red. br. 14 67. Isto

113

68. HAD, fascikl, OK KPH Čazma KP 11 –1224, Izvještaj Oblasnog komiteta SKOJ-a, Zagreb od 20. travnja 1944 69. «Slobodni dom» od 2. rujna 1944., autor članka Marko Matkov 70. Isto, broj 8 od 15. srpnja 1944., autor članka F. Lakuš, članak «Suho lišće». U daljem dijelu članka autor obavještava čitatelja da je veliki broj milicionara prevaren, nije ostao uz svoju kuću, već je kasnije upućen na bojišnicu

114

razgovoru je odobravao NOB i osuđivao ustaška zvjerstva. Međutim, kaže Lakuš, kad ga je pozvao da mu se pridruži «izgovarao se na zdravlje». Nekoliko nedjelja kasnije Martin Marković je otišao u ustaško uporište. Lakuš zamjera bivšim suradnicima «što su umjesto branitelja narodne slobode i Radićeve ideje postali tuđinske sluge».

Izbor odbora JNOF-a u Moslavini počinje konstituiranjem Okružnog odbora JNOF-a za Moslavinu koje je održan 6. kolovoza 1944. godine u šumi Šamarica nedaleko od Čazme83. Dokumenti s tog skupa potvrđuju da je to bio «impozantan skup kojem je prisustvovalo oko 4000 ljudi» koji su, kaže se, dolazili «s nacionalnim zastavama s petokrakom zvijezdom». Uz crvenu partijsku, bile su hrvatska, srpska, mađarska, češka i jugoslavenska, te zastave saveznika84. Konferencija je izabrala okružni odbor i plenum u koji su ušli predstavnici svih političkih struktura koje sudjeluju u NOP-u, dakle i pristalice HSS-a.

Za predsjednika Okružnog odbora JNOF-a izabran je član HSS-a Stjepan Novosel, a za tajnika Marijan Cvetković 85. Krajem kolovoza 1944. godine izabrani su kotarski odbori JNOF-a za Čazmu, Garešnicu i Dubravu. Odbor za kotar Kutinu nije izabran jer to nije tada dozvoljavala vojna situacija. Područje kotara Kutina bilo je pod jakom kontrolom ustaških i njemačkih snaga. Predkonferencija za kotar Čazmu održana je 11. kolovoza 1944, a u šumi između sela Suhaje i Čazme, 13. kolovoza 1944., izabran je Kotarski odbor JNOF-a na kojem je bilo 800 ljudi86. Konferencija JNOF-a za kotar Garešnicu održana je 13. kolovoza 1944. godine u šumi Begovača kraj sela Popovca i na njoj je bilo, također, oko 800 ljudi87. Navedene konferencije izabrale su svoje izvršne odbore i plenume. U tijela JNOF-e birani su istaknuti članovi HSS-a. Oni su u diskusijama, uglavnom, osuđivali politiku Mačeka i izbjegličke vlade u Londonu. «Slobodni dom» u broju 24, 29. prosinca 1944. godine, donosi rezoluciju IO HSS-a upućenu pristalicama HSSa koji još nisu pristupili NOP-u. Rezolucija nalaže svim članovima HSS-a da i nadalje tumače načela NOP-a te da i «posljednji pošteni pristaša HSS-a pristupi NOB-u».

Na zboru JNOF-a Moslavine u Garešnici «Slobodni dom» izvještava, u broju 16. od 23. listopada 1944. godine., da je glavni govornik bio je Tomo Voković, član Okružnog odbora JNOF-a Moslavine. Tema skupa bila je natjecanje moslavačkih kotara u prikupljanju hrane i ostalih potrepština za NOV. «Slobodni dom», 20. studenog 1944., donosi vijest da je istaknuti član HSS-a iz Moslavine, Juraj Drobec, obješen na telegrafskom stupu u Dugom Selu. Kao pripadnika NOP-a, ustaše su ga uhitile i na zvjerski način smaknule. Primjerci «Slobodnog doma» iz prosinca 1944. godine, pišu o radu općinskih i kotarskih obora JNOF-a u Moslavini. Na jednom zboru u Čazmi govorio je Ante Miljković, član Oblasnog odbora JNOF-a, o vanjskoj i unutarnjoj situaciji, a Tomo Vojković o rezultatima natjecanja u prikupljanju pomoći za NOV, u kojemu je kotar Garešnica postigao najbolje rezultate88.

U više brojeva «Slobodni dom», da bi privukao što više članova HSSa u NOP, piše o Stjepanu Radiću. Navodi se da je bio veliki borac i preporoditelj. U broju 9, od 7. kolovoza 1944. godine, piše da će njegovo ime ostati u svijetloj uspomeni hrvatskog naroda te da njegov

nauk slijede najširi slojevi hrvatskog seljaštva. Pisac članka kaže da je Radić bio borac za slobodu hrvatskog naroda i pobornik bratstva i jedinstva hrvatskog i srpskog naroda i veliki Slaven i prijatelj bratskog ruskog naroda, ali zakleti neprijatelj Nijemaca. Članak se zaključuje konstatacijom da se prvi sljedbenici njegova nauka nalaze u NOP-u, koji se bori za «ostvarenje ideala za koje se borio Stjepan Radić i za koje je dao svoj život» .

U vrijeme aktivnosti konstituiranja odbora JNOF-a, aktiviraju se i njegovi protivnici iz reda HSS-a koji slijede politiku Mačeka. Koristi se svaki događaj ili promjena u politici NOP-a da se, kako izvor navodi, neistinito i tendenciozno komentira. Tako, kad se uvodi promjena pozdrava u jedinicama NOV-e nju objašnjavaju kao «pripreme za dolazak kralja Petra» jer uvedeni pozdrav sliči pozdravu bivše jugoslavenske vojske89. Šire se i vijesti da je kraj Drugoga svjetskog rata «još daleko i da će se završiti kad se gospoda slože». U želji da spriječi uspjeh mobilizacije za NOV, šire se vijesti da se ona provodi za Engleze ili da ne treba ići u vojsku jer će ionako doći kralj Petar i Englezi90. Uz navedene širile su se i druge vijesti. Tako se u selu Štefanje govorilo da se partizanska brigada «Nikola Demonja» (uglavnom sastavljena od Srba) bori protiv 1. i 2. moslavačke brigade (uglavnom sastavljene od Hrvata) ili su se širile glasine da će «Rusi sve pojesti» i «Rusi nemaju što jesti pa dolaze k nama»91. Šire se i vijesti koje izazivaju nacionalnu netrpeljivost.

U vremenu kad pristalice HSS-a, protivnici NOP-a, poduzimaju navedene akcije, «Slobodni dom» u broju 25 od 22. listopada 1944. godine, donosi članak «Radićevci i mačekovci». U njemu se mačekovci ocjenjuju kao izdajnici protiv kojih su odlučno ustali sljedbenici Stjepana Radića. Rukovodstvu, s Mačekom na čelu, poručuje se da je njihova izdaja neoprostiva, te da su im se njihove laži zgadile. U izvještaju OK KPH Čazma navodi se sljedeće: «Osjeća se postojanje nacionalne mržnje između Hrvata i Srba. Slabosti naših organizacija na terenu još više pogoduju takvom stanju”92 ili «...odnosi između Srba (kojih je malo) i Hrvata nisu dobri, međusobno se nazivaju ustašama i četnicima, nemaju međusobnog povjerenja i to su posljedice stare mržnje koje petokolonaši raspiruju.»93.

Početkom 1945. sljedbenici Mačeka šire vijest da će se kralj vratiti i da će nakon završetka rata doći do građanskog rata u Jugoslaviji kao u Grčkoj te da će snage zapadnih saveznika pomoći Mačeku da dođe na vlast. Narod se plaši novim ofenzivama i odmazdama. Mnogi tada, iz nezaštićenih sela, bježe u gradove i veća naselja koja su bila dobro utvrđena pa su mnogi mobilizirani u domobranske jedinice. Na sastancima i zborovima poduzimaju se oštri napadi na one članove HSS-a koji još uvijek ne prilaze NOP-u. U uskršnjem broju «Slobodnog doma» tiskan je prijeteći prilog. U članku «Za zločince ne će biti smilovanja» piše: «Pronaći ćemo sve one koji su u svom razbojničkom poslu direktno ili indirektno sudjelovali ili pomagali domaće zločince, tuđe gospodare i svatko, tko se ogriješio, odgovarat će za svoj rad . Oni koji su ubijali i klali dobit će zasluženu plaću, za njih nema smilovanja,

71. Isto 72. HAD, elaborat RSUP SDS kut, 13 red. br. 14 73. Isto, red. br. 13 74. Isto, kut 14 75. Isto 76. «Slobodni dom» br. 9 od 7. kolovoza 1944.

76. «Slobodni dom» br. 9 od 7. kolovoza 1944.

77. Isto, broj 19, od 23.lipnja 1945.

78. Isto, broj 11 od 2. rujna 1944.

79. Pero Nasakanda, n. dj. str. 165.

80. «Slobodni dom» broj 6 od 16. lipnja 1944.

115

81. Isto 82. HAD, fascikl KP br. 59- 412, 128. Pero Nasakanda u navedenom djelu navodi na str. 165. da je odbor formiran u Čazmi. List «Vjednik», broj 2 od 30. kolovoza 1944. navodi podatak koji je naveden u tekstu.

83. Isto 84. «Vjesnik» br. 2 od 30. kolovoza 1944. Po pravilu funkcionari HSS-a imali su u tim odborima funkciju predsjednika, dok su poslove tajnika obavljali komunisti 85. «Živjela JNOF», «Vijesti», izdanje JNOF-a Zagrebačke oblasti, piše da je kotarski odbor JNOFa Dubrava, izabran 17. rujna 1944.

86. HAD, P 102 dok. 4863 87. «Slobodni dom “, broj 23 od 25. prosinca 1944 88. HAD. fascikl KPH, br.102 dok. 4869.

Dotadašnji pozdrav bio je stisnuta pesnica uz tjeme.

Taj je pozdrav zamijenjen pozdravom ispruženim prstima desne ruke uz tjeme 89. Isto, dok. 2554 90. Isto, fascikl KP 9 – 834 i 6o-612 91. Isto, fascikl KP 58, dok. 257 92. Isto, fascikl KPH dok.

11 - 1282 93. Isto

116

oprosta ni pomilovanja.»

Ustaška vlast u Moslavini slomljena je u razdoblju od 1. do 4. svibnja 1945. godine na bojišnici od Grubišnog polja do Banove Jaruge. Jedinice Jugoslavenske vojske (JA) prelaze Ilovu, oslobađaju od ustaške vlasti Staru i Novu Ploščicu, Ruškovac, Veliku i Malu Trnoviticu, Veliku i Malu Mlinsku, Garešnicu, Popovac, Međurić, Banovu Jarugu, Kutinu i Čazmu, a time i cijelu Moslavinu.

Završetkom rata i slomom ustaškog režima za članove HSS-a, koji su se borili u sklopu NOP-a, nastale su nove okolnosti. Njihovi dotadašnji saveznici komunisti s kojima su se nalazili u JNOF-u počeli su sumnjati u iskrenu suradnju pristalica HSS-a . Čine sve moguće zapreke daljem okupljanju pristalica unutar HRSS koja djeluje u sklopu JNOFa. Predbacuje im se da, zato što su sudjelovali u NOP-u, žele napraviti politički kapital te da će se «u Frontu uvući špekulanti» što bi po mišljenju komunista rascijepilo JNOF94. O toj pojavi piše Vladimir Bakarić, tadašnji predsjednik hrvatske vlade. On tu pojavu osuđuje i traži prekid te kampanje, smatrajući je «najvećom opasnosti po tekovine NOB-e». Bakarić u članku «O nekim današnjim zadacima naših aktivnosti» kaže da HRSS «nije rezerva reakcije niti je pod njezinim utjecajem» i da ona pošteno, svojim snagama, radi na ostvarenju zadataka Fronte u obnovi zemlje. Zato jačanje HRSS ne znači cijepanje Fronte, nego, naprotiv, njezino jačanje95.

Onodobni partizanski tisak nakon rata, a naročito «Slobodni dom», uvelike piše o braći Radić, veličaju njihove zasluge za uspjeh NOPa, poglavito zato jer su njegovi sljedbenici pod vodstvom IO HSS-a , slijedeći njihov nauk, prišli NOP-u. Pri tome se konstatira: «Kuda je mogao da ide hrvatski seljak, nego za Titom. Taj put su mu ukazali njegovi neumorni učitelji, braća Radić. Jedino se tim putem mogla obraniti hrvatska sloboda.»96. Krajem lipnja 1945., održana je konferencija HRSS u Zagrebu. Toj konferenciji iz Garešnice upućuje pismo uro Rebrović, član njezina Izvršnog odbora. U pismu se upućuje najsrdačniji pozdravi i najljepše želje. Između ostalog, u pismu se navodi da su pristalice HRSS kotara Garešnica dali «ozbiljan doprinos u borbi za narodno oslobođenje». «Narod kotara Garešnica», piše Rebrović, «odbacio je i prozreo štetnu izdajničku politiku bivšeg fašističkog vodstva s Mačekom na čelu, pristupajući NOP-u.» Na kraju izražava želju da ih što prije posjeti97.

Dana, 16. rujna 1945., održana je, na stadionu Nogometnog kluba «Concordia» u Zagrebu, glavna skupština HRSS. Ova je skupština imala obilježje velike javne manifestacije na kojoj je bilo oko 100. 000 ljudi. Međutim, taj skup nije imao obilježje sastanka jedne samostalne političke stranke jer se na njemu uglavnom aklamiralo i potvrđivalo, a nije se raspravljalo. Skup je zapravo imao zadatak da potvrdi ono što je odlučeno u komunističkom vodstvu. Skup je osudio Mačeka za izdaju i odao priznanje IO HSS-a što je okupio »prave radićevce» i organizirao ih u NOP-u. Na skupu se klicalo novoj Jugoslaviji, republici i Titu. U IO HRSS iz Moslavine bili su Aleksandar Koharević, Filip Lakuš, Tomo Vojković. S obzirom na to da je iz Zagrebačke oblasti sudjelovao mali broj članova HRSS, odlučeno je da se skupštine održe

u Bjelovaru, Čazmi, Gradiški, Virovitici, Karlovcu, Novskoj i Vukovaru98.

Od nazočnih članova HRSS iz Moslavine, u provođenju politike diktirane iz CK KPJ, isticao se dr. Aleksandar Koharević. On je u listopadu 1945., na zboru u Garešnici, napao «Na-rodni glas», biskupsko Pastirsko pismo i jedan letak s potpisom Jurja Krnjevića. Koharević je tada osudio i Ivana Šubašića što je dao ostavku, a da nikada nije dao primjedbe na zakone u čijem je donošenju sudjelovao99.

U rujnu 1945. godine u Moslavini je proslavljena 25. godišnjica seljačke bune podignute u Moslavini 1920. godine protiv «žigosanja» stoke koje je provodila novouspostavljena vlast Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Jedan od aktera te bune bio je i Filip Lakuš. Proslava je organizirana u Vojnom Križu, dana 8. rujna 1945. Zajedno s proslavom, održana je i skupština HRSS na kojoj su bili Josip Gaži i Filip Lakuš. U govoru na tom skupu Filip Lakuš je naglasio značenje NOB-e , ističući da se Maček 1941. godine odrekao demokracije republike i svega što je «sačinjavalo seljačka republikanska načela»100.

Po svemu sudeći svi istaknuti članovi HRSS iz Moslavine uključeni su u njezine aktivnosti pa su tako, neposredno ili posredno, sudjelovali u učvršćenju komunističke vlasti. Istaknutiji protivnici suradnje HSSa s NOP-a ili su ušutkani ili su se nalazili u zatvoru, ili na prisilnom radu. Ni jedan se član predratnog HSS-a iz Moslavine nije nalazio u skupini onih koji su pred izbore oponirali postojećoj vlasti, a koji su se okupljali oko Marije Radić, žene Stjepana Radića koja je zajedno s Ivanom Bernardićem pokrenula u Zagrebu, uoči izbora, list «Narodni glas, čovječnosti, pravice i slobode» kao glasilo «hrvatske seljačke politike». U njemu se propagira protiv JNOF-a i HRSS i njegova glasila «Slobodni dom»101.

Na izborima za Ustavotvornu skupštinu Demokratske Federativne Jugoslavije u Moslavini, na listi JNOF-a, u kotaru Čazma, kandidirani su, na Osnovnoj listi, Stjepan Novosel, seljak iz Lipovca i član Okružnog odbora JNOF-a Bjelovar i Ivan Turković Škeco ml., seljak i član Okružnog NOO-a Čazma iz Pobjednika. U kotaru Čazma na Vezanoj listi kandidirani su: Filip Lakuš seljak i član IO HRSS i Ivan Čanađija, obrtnik iz Čazme. Na Osnovnoj listi u kotaru Kutina kandidirani su: Franjo Antolić, seljak iz Osekova te član Okružnog NOO-a Bjelovar i Jozo Galeković, seljak iz Gračanice. Na Vezanoj listi kandidirani su Mijo Golub iz Husaina i Pavle Mrvoš, seljak iz Srpskog Selišta. Na 2. vezanoj listi u kotaru Kutina kandidirani su: Mate Sladojević, seljak iz Kutine te predsjednik JNOF-e kotara Kutina i Stjepan Pantić, seljak iz Ruškovice. U kotaru Garešnica na Osnovnoj listi kandidirani su: dr.

Aleksandar Koharević, ministar narodnog zdravlja Federalne Države Hrvatske iz Garešnice i uka Rebrović iz Tomašice, predsjednik kotarskog odbora JNOF-e Garešnica. Na Vezanoj listi kandidirani su uro Lolić, seljak iz Severina i predsjednik Okružnog odbora JNOF-a i Pero Solar iz Velike Bršljanice102.

Navedeno pokazuje da su u Moslavini postojale organizacije HRSS i JNOF. Imena kandidata na izborima za ustavotvornu skupštinu pokazuju da su kandidirani u najvećem broju pristalice HRSS, dakle oni

94. Isto 95. «Slobodni dom» broj 7 od 15. travnja 1945. U članku «Radićev poziv» piše : «Stjepan Radić je naš uzor. Živjeti, raditi za svoj narod, bilo je Radićevo geslo. Čitajući «Uzničke uspomene» osjetit ćete ljubav za čovjeka i nepokolebljivost u borbi.

Prijateljima koji su ga nagovarali da 20. lipnja 1928. ne ide u narodnu skupštinu odgovorio je : «Ja sam kao vojnik u rovu iz kojeg vodim borbu za prava hrvatskog naroda, ili ću izići kao pobjednik ili će me moj narod mrtva iz njega iznijeti.»

96. Isto, broj 22 od 15 srpnja 1945.

97. «Slobodni dom» broj 22 od 15. srpnja 1945 i broj 31 od 16. rujna 1945., Zdenko Radeljić u knjizi «Hrvatska seljačka stranka 1941.- 1950», Zagreb, 1996. na str. 153. o toj skupštini navodi mišljenje V. Bakarića: «Moramo reći da smo precijenili snage HRSS-a, precijenili ugled članova HRSS-a kao i njihovu sposobnost držanja kontakta s masama. Oni mimo nas nemaju nikakvog izgleda.»

98. Isto 99. Isto, broj 32 od 11. rujna 1945 100. F. Butić- Jelić, n .dj. str. 291 101. «Slobodni dom «, broj 35 od 25. rujna 1945.

117

koji su pristupili NOP-u i koji su slijedili politiku IO HSS-a , odnosno HRSS. Zanimljivo bi bilo slijediti dalje ponašanje članstva HRSS-a u godinama nakon 1945., i način na koji su prebrodili doba nacionalizacije, reforme, otkupa i rezolucije Informbiroa. Jesu li se uklopili u tzv. administrativno- centralistički sustav i na koji su način reagirali na mnoge represije koje su uslijedile nakon 1945. Ponovno su se našli pred dilemom treba li prihvatiti postojeće stanje ili mu se suprotstaviti.

3. Zaključna razmatranja Krajem rata najveći dio pristalica predratnog HSS-a našao se na strani NOP-a, osnovno HRSS-a i JNIOF-a. U NOP-u su obavljali razne dužnosti. Bili su članovi tijela partizanske vlasti, borci u jedinicama NOV-a, propagandisti i razni politički funkcionari. Odigrali su presudnu ulogu za NOP i KPH, jer su u političkoj borbi uspjeli nadvladati svoje predratne istomišljenike koji su se suprostavljali NOP-u i nisu htjeli prihvatiti njegovu suradnju. Rat je, dakle, predratni HSS podijelio i raslojio, unio u njega suprotna politička stajališta i na kraju utjecao i na silazak HSS-a s hrvatske političke scene.

Kad govorimo o političkom opredjeljivanju pristalica predratnog HSS-a u Moslavini, pa tako i u Hrvatskoj, lako ćemo se složiti s konstatacijom koju smo prethodno naveli, međutim, drugo je pitanje jesu li uistinu i sve one pristalice HSS-a koje su prišle NOP-u to učinile iz političkog uvjerenja ili nekih drugih razloga. Ostavimo drugim istraživačima do to utvrde. Neosporno je da je većina pristalica predratnog HSS-a u Moslavini bila antifašistički opredijeljena i da je priželjkivala pobjedu antifašističke koalicije u ratu. U jednom razdoblju ratnih zbivanja odgovarala im je i politika čekanja da sačuvaju glavu na ramenu i krov nad glavom.

Promjene na svjetskim bojišnicama i uspjesi NOP-a u zemlji, kao i stasanje NOP-a i njegovih uspjeha u izgradnji antifašističke države Hrvatske (pod vodstvom komunista), nametnula im je dilemu za i protiv NOP-a, ali u većini su se odlučili za NOP. Ovom prilikom nije uputno donositi bilo kave ocjene o postupcima onih članova HSS-a koji su se opredijelili za NOP, Mačeka ili Pavelića zato što je opredjeljivanje bilo vrlo složeno, a istinskih izvora je malo. Naime, prevladavaju izvori prvenstveno partizanske provenijencije koje treba pažljivo iščitavati i oprezno analizirati. Podaci koji nam se u najnovije vrijeme nude u arhivi, a potječu od Službe državne sigurnosti Sekretarijata unutarnjih poslova, nastali su nakon rata pa nisu potpuno pouzdani i ne zna se kojom se metodologijom do tih podataka došlo. No, oni su svakako vrijedni i treba ih koristiti. Nešto su pouzdaniji ratni podaci Službe za zaštitu naroda, ali ne baš potpuno.

Od istaknutih pristalica HSS-a Moslavine, potpuno je bio pasivan Mijo Stuparić koji nije surađivao ni s Mačekom ni s partizanima. Zato što je pristupio Pavelićevom Hrvatskom državnom saboru, u nekim partizanskim dokumentima, naznačuje se kao suradnik ustaša. uro Hagljan, Josip Blažak, Martin Marković, Ivo Bralić, Nikola Batrnjak

118

angažiraju se protiv NOP-a organiziranjem «Bijele garde». Franjo Antolić, Tomo Vojković, uro Tuđen, Ivan Bolt, Stjepan Novosel, Filip Lakuš, Mijo Lenart surađuju s NOP-om.

Mnogi su pristalice HSS-a u ratu stradali, jedni od ustaša drugi od partizana. Ne ćemo nabrojiti njihova imena, naznačit ćemo samo da smo iz dokumenata uspjeli saznati da su ustaše likvidirale deset istaknutih članova HSS-a iz Moslavine, a partizani osam. Partizani su nakon rata osudili, na kaznu zatvora i prisilnog rada, petnaest istaknutijih članova HSS-a. Sve navedene podatke treba uzeti uvjetno jer, sigurno unutar tog broja, nisu ubrojeni svi stradali. Partizani su likvidirali i Stjepana Uroića iz Repušnice, ali on tada nije bio više pripadnik HSS-a jer ga je napustio 1925. nakon što je Stjepan Radić potpisao sporazum s Nikolom Pašićem. Od toga vremena pripadao je Radićevim disidentima, a pred rat se pridružio ustašama.

Zaključak HSS je u Moslavini prije rata bio dominantna politička snaga koja je zajedno sa Samostalnom demokratskom strankom u Banovini Hrvatskoj imala vlast. Slomom Kraljevine Jugoslavije i uspostavom NDH njezina se djelatnost, zabranom djelovanja, prekida. Najveći dio pristalica te stranke slijedi direktive vodstva s Mačekom na čelu i ostaje po strani događaja sve do početka 1943. godine. U tom razdoblju samo manji dio pristalica te stranke ulazi u strukture ustaške vlasti obnašajući funkcije seoskih zbirnika, tabornika i nižih činovnika u općinama i kotarima.

Moslavački komunisti pokušavaju od početka ustanka 1941. pridobiti vodstvo HSS-a, ali im to ne uspijeva, kao što nije ni ustašama uspjelo. Moslavački komunisti su znali, kao i komunisti ostalih dijelova Hrvatske, da bez većine Hvata zamisao općenarodnog ustanka ne će uspjeti. Zato nastoje svim snagama uključiti što veći broj pristalica HSS-a u NOP. Godina 1943. prijelomno je razdoblje u kojem postupno, ali sigurno, lokalne strukture kotarskih i općinskih odbora HSS-a Moslavine pristupaju NOP-u. Istaknuti članovi HSS-a postupno se uključuju u partizanski pokret povlačeći za sobom i druge niže funkcionare i obično članstvo. Oni slijede svoje istomišljenike iz središnjeg vodstva koji napuštaju Mačeka i priključuju se NOP-u unutar kojeg formiraju IO HSS-a. To se političko tijelo postupno odvaja od vodstva stranke na čelu s Mačekom. Njegovi članovi izdaju list «Slobodni dom» putem kojeg politički djeluju ne bi li uz njegovu pomoć pridobili što više pristalica.

«Slobodni dom» je dolazio i u Moslavinu, narod ga je s oduševljenjem prihvatio i slijedio njegove upute. Nemali broj pristalica HSS-a, koji slijede skupinu političara oko Mačeka, napuštaju politiku pasivnosti tražeći modalitete političkog djelovanja koji bi im omogućili da na kraju rata, s sloncem na domobrane i uz naklonost zapadnih saveznika, preuzmu vlast u Hrvatskoj. Takav plan ih je vodio u oštri i beskompromisni sukob s NOP-om i onim predratnim suradnicima koji

119

se unutar NOP-a organiziraju oko IO HSS-a . Vodstvo HSS-a u toj situaciji, uz pomoć ustaškog režima, organizira oružane skupine zvane «Zaštita», «Bijela garda» ili »Milicija» koje se sukobljavaju s partizanskim jedinicama. Suradnja s ustaškim režimom još je više smanjila njihovu popularnost, a s jačim NOV-om nisu imali uspjeha. Priželjkivana pomoć od saveznika nije stigla pa su se našli u beznadnom položaju.

Tako su na kraju rata triumirali oni pristalice HSS-a koji su bili uz NOP i koje su se unutar NOP-a uključili u sustav partizanske vlasti koja je izrastala iz NOB-e. Istaknuti članovi HSS-a postajali su najčešće visoko pozicionirani čelnici struktura partizanske vlasti (od mjesnih odbora do ZAVNOH-a) kao i politički djelatnici JNOF-a Hrvatske, u kojem je nestala samostalnost HRSS, koja je izrasla iz IO HSS-a. Ta je stranka, JNOF-a, istakla svoje kandidate na izborima za Ustavotvornu skupštinu, a kandidati su uglavnom bili oni koji su se u ratu isticali u Moslavini kao pobornici politike IO HSS-a.

franko Mirošević – Abstract

Before the war, HSS (Croatian Peasant Party) was a dominant political force in Moslavina, which was in power in Croatia together with the Independent Democratic Party in Hrvatska Banovina. With the breakdown of Kingdom Yugoslavia and establishment of NDH (Independent State of Croatia), its activity is prohibited. The majority of this party’s supporters follow the directives of the leadership with Maček at its head, and remain on the sidelines until the beginning of 1943. Only a small part of supporters of this party enters the structure of the Ustasha authorities on the positions of lower oficials in local governments and counties.

The Moslavina communists were trying to win over the leadership of HSS – but did not succeed – and neither did the Ustasha. The communists in Moslavina knew as well as communists from other parts of Croatia that without the majority Croats, the idea of a general people’s rebellion was not going to succeed. That is why they were trying to include as many supporters of HSS into the NOP (National Liberation Movement).

120

The year 1943 is a breaking point in which local structures, counties and cities join the resistance movement. The prominent members of HSS are gradually joining the partisan movement taking other lower oficials and ordinary members with them. They follow their like-minded from the central leadership who leave Maček, join NOP, and form IO HSS (Executive Board of HSS). This political body gradually separates from the party leadership headed by Maček. Their members issue a newspaper called Slobodni dom (Free Home) through which they act politically trying to get as many supporters as possible. Slobodni dom could be bought in Moslavina – people accepted it with delight and followed its instructions.

A considerable number of supporters, on the other hand, a part of members following a group of politicians gathered around MaÄ?ek, give up the passive policy. They are looking for ways of political action, which would enable them to, by help of Domobrani and western allies, assume power in Croatia. This kind of plan led them into severe and uncompromising conlict with NOP and those pre-war associates that were organized within NOP, around IO HSS. In these circumstances, the leadership of HSS, helped by the Ustasha regime organizes civilarmed groups, which clash with partisan units. The collaboration with the Ustasha regime contributed to weakening of their popularity and with a stronger NOV they had no success. The help from the allies failed, so they were in a quite hopeless position.

So at the end of the war, the ones that triumphed were those supporters of HSS that joined NOP and within NOP joined the partisan rule that grew out of NOB. The prominent members of HSS typically became high-positioned leaders of partisan rule structures (from local districts to ZAVNOH), as well as political activists of JNOF of Croatia in which the independence of HRSS, emerged from IO HSS, disappeared. That party of JNOF participated in the elections for the Constituent Assembly with its candidates, mostly those who stood up as IO HSS policy supporters during the war in Moslavina.

121

Filip Škiljan KRATAK OSVRT NA RAZdOBLJE RAZVIJENOG I KASNOG SREdNJEG VIJEKA I RANOG NOVOG VIJEKA NA pOdRUČJU STARE ŽUpE SVETAČJE (NOVSKA I OKOLICA) Povijesni izvori, koji govore o području Novske u kasnom srednjem vijeku i ranom novom vijeku, vrlo su oskudni. Ovaj najzapadniji dio današnje Slavonije bio je naseljen već od najranijih vremena. Međutim, u ovom ću se tekstu ograničiti samo na razdoblje razvijenog i kasnog srednjeg vijeka te ranog novog vijeka. Naime, o tim razdobljima raspolažemo s nešto više podataka nego o pretpovijesti i starom vijeku, iz kojih, bar zasada, nemamo na ovom području nekih većih i značajnijih nalaza. U vrijeme razvijenog srednjeg vijeka područje današnje Novske pripadalo je ugarsko-hrvatskoj državi kojom su vladali Arpadovići.

Područje današnje Novske, kao uostalom i cijela Slavonija, bilo je jače vezano uz Ugarsku nego Hrvatska, koja se nalazila južno od Save (u 15. stoljeću se u područje Slavonije počinju ubrajati krajevi sjeverno od Save, a prije 15.stoljeća u nj su ulazili i oni sjeverno od Gvozda). Ovdje su, uglavnom, svoje posjede imali mađarski velikaši. Slavonijom je od 1260. godine vladao ban, jer se, do tada jedinstveno područje današnje Hrvatske, dijelilo administrativno na dva dijela koja su predstavljale Hrvatska i Slavonija. Kasnije je, u 13. stoljeću, vlast u Slavoniji prešla u ruke hercega, da bi se 1476. opet ujedinila u rukama «dalmatinskohrvatsko-slavonskog» bana. S turskom se opasnošću tamošnji velikaši nisu mogli nositi pa je to dovelo do pada Slavonije pod Turke, pod kojima se nalazila oko 150 godina. Nakon oslobođenja od Turaka, u 18. stoljeću, kao, doduše, i prilikom okupacije u 16. stoljeću, dolazi do velikih migracija lokalnog stanovništva. Od Hrvatske je Slavonija ostala odijeljena Varaždinskim generalatom koji je u vrijeme postojanja turske opasnosti stajao kao granica između Turake i Habsburške Monarhije.

Slavonija, pa i novljansko područje, u razvijenom srednjem vijeku bila je relativno gusto naseljena seljacima koji su bili podanici pojedinih velikaša ili crkve, ali i građanima koji su živjeli u slobodnim kraljevskim gradovima kojima su kraljevi dijelili povlastice. Seljaci su, kao i drugdje, u okviru robno-novčane privrede, preživljavali tešku svakodnevicu, a o njihovim je feudalcima umnogome ovisilo hoće li se pobuniti ili će obavljati svoje obaveze davanja dijela dohotka, koji je isprva bio u obliku naturalnih davanja, a kasnije i u novcu. Slobodni kraljevski gradovi u Slavoniji bili su, naprimjer, Vukovar (od 1231.), Virovitica (1234.), Varaždin (1209.), Perna (1225.), Petrinja (1240.), Samobor (1242.) i Gradec (1242.), ali i drugi koji su kasnije dobili taj naslov.

Na području oko Novske nije bilo niti jednog slobodnog kraljevskog grada, ali su postojali mnogobrojni manji ili veći plemićki posjedi.

Dolaskom Turaka situacija se uvelike mijenja. Na područje gdje su

122

nekada živjeli kmetovi, naseljavaju se Vlasi. To ne znači da je staro stanovništvo u potpunosti izbjeglo, već da jedan dio starog stanovništva ostaje u svojim domovima,a neki od njih prelaze na islam, dok drugi ostaju u svojstvu «raje» koja je služila, među ostalim, i kao vojska za obranu granice. Tako u gradovima niču džamije, hanovi, tekije, česme i drugi objekti islamske kulture. Odlaskom Turaka, taj cijeli svijet nestaje i ponovo se vraća kršćanski duh u gradska i seoska naselja Slavonije.

Ipak, ne vraćaju se nekadašnji stanovnici. Sada muslimani odlaze u Bosnu, a Vlasi ostaju na starim selištima gdje su se naselili za vrijeme Turaka. Slavonija je uvelike opustošena nakon odlaska Turaka. Stoga habsburške vlasti na napuštena selišta naseljavaju i Hrvate i Srbe iz susjedne Bosne, Like, Gorskog kotara i drugih zaostalijih krajeva.

Kao što sam već naglasio, izvori povijesti novljanskog kraja prilično su oskudni. Ipak, postoje neke knjige, članci, geografske karte i dokumenti koji nam ponešto govore o povijesti novljanske Posavine.

Jedan od prvih radova koji govori o novljanskom području u vrijeme srednjega vijeka rad je Vjekoslava Klaića «Plemići Svetački ili Nobiles de Zempche (997.-1719.)» koji je izdan u Zagrebu 1913.godine.

U ovom djelu Klaić opisuje povijest obitelji Svetačkih koja je živjela upravo na području današnje Novske, a koja je i utemeljila Novi Grad, po kojem je Novska dobila ime. Djelo je, iako davno izašlo, u svakom slučaju važno za svakog povjesničara koji se želi baviti problemom srednjega vijeka u Slavoniji. Treba spomenuti i «Srednjovječne gradove u Hrvatskoj i Slavoniji» ure Szabe, rođenog Novljanina, koji je prvi sustavno obišao ostatke svih srednjovjekovnih burgova u okolici Novske i popisao ih. Korisna je i knjiga Stjepana Pavičića, koja je nastala puno kasnije od prethodne dvije, a koja govori o podrijetlu naselja i govora u Slavoniji. U jednom dijelu knjige Pavičić piše i o Novskoj, Jasenovcu i Kraljevoj Velikoj. Tada navodi i povijesne podatke vezane uz ta mjesta, ali izlaže i povijest migracija stanovništva na tim lokacijama. Osim toga, proučava i njihov govor.

Knjiga Željka Voborskog, pod nazivom «Luka Ilić Oriovčanin», posvećena je čovjeku koji se bavio poviješću Slavonije, a unutar nje i poviješću novljanskog kraja, te daje neke podatke koji se ne mogu naći u drugim radovima, a odnose se na priče i drugu narativnu tradiciju. Isti autor, Željko Voborski, izdao je knjigu «Stara Novska iz obiteljskih albuma». U knjizi je koristan prvi dio u kojem je opisana povijest mjesta Novska. Drugi je dio koristan za istraživače novijih razdobalja koja su već ovjekovječena fotograijom. Izuzetno puno radova napisala je arheologinja i povjesničarka Ana Bobovec iz Muzeja Moslavine u Kutini. Ona uglavnom piše o kutinskom području, ali ima i tri rada vezana uz Kraljevu Veliku koju je obradila s arheološkog i povijesnog aspekta. Postoji također i knjiga o povijesti mjesta Nova Subocka koju je napisao Vojta Šubr, a u njoj donosi niz podataka o burgu Subocka i o legendama vezanima uz mjesta Stara i Nova Subocka.

Milan Kruhek napisao je 1995.g. knjigu «Krajiške utvrde hrvatskog kraljevstva» u kojoj spominje važnost Jasenovca za obranu granice na Uni i Savi. O povijesti Jasenovca izašla je još jedna mala monograija koju je izdalo Spomen-područje Jasenovac, a koja sadržava i kratku po-

123

vijest mjesta. Najnovija knjiga o Slavoniji djelo je Mirka Markovića iz 2002.g. i ona, u svojem posljednjem dijelu, sadržava osvrt na svetačko područje, tj. okolicu Novske. U tom osvrtu Marković spominje povijest naselja i podrijetlo stanovništva u novljanskoj Posavini. Od općih pregleda hrvatske povijesti spomenuo bih Vjekoslava Klaića i njegovu «Povijest Hrvata» u kojoj je dan opsežan opis pada Kraljeve Velike.

Osim tog pregleda, vrijedna je i knjiga «Hrvatski saborski spisi» Ferde Šišića iz 1912. godine.

Područje je Novske i okolice nekada pripadalo velikoj župi Svetačje koja je imala granice između potoka Krajetine, Stupčanice (danas Ilova), Save i crte povučene od zapadnog dijela Papuka preko zapadnog Psunja do Save. To bi značilo da je obuhvaćalo područje današnjeg Daruvara, Lipika, Pakraca, Novske, Jasenovca i, djelomično, Okučana. U 12. st. Svetačje se podijelilo na tri manje župe: Toplicu, Paker i Bijelu Stijenu. Toplica je bila oko rijeke Toplice (Daruvar), Paker oko Pakre (Pakrac i Lipik), a Bijela Stijena oko potoka Lješnice. Naziv Svetačje je, dakle, ostao samo području oko Novske (od rijeke Sloboštine na istoku do potoka Subocke na zapadu)1. Kraj oko Kraljeve Velike (nekada samo Velike) isprva je pripadao župi u Dubici koja je obuhvaćala i lijevu i desnu obalu Save. Također i područje između Une i Save (oko današnje Uštice i prema Dubici) nije isprva pripadao Svetačju, da bi mu kasnije bilo pripojeno. Tu se nalazio velik posjed Čubin koji je najprije bio dio Dubičke župe. Prema Vjekoslavu Klaiću, na ovom terenu bilo je mnogo crkava koje se spominju u vizitaciji 1334.g. To su: Sveti Mihajlo u Bijeloj Stijeni, Sveta Katarina u dolini Lješnice, Sveti Martin iznad Borovca, Sveti Tome u Dragulinu (kasnije BritvićJazavica), Svi Sveti u Trstenici (Voćarica) i Sveti Dimitrije kod Beline (Novska-Staro Selo)2. Nije ni čudo da je uz ovolik broj crkava, kraj nazvan Svetačje. U Toplici, Svetačju i Pakri 1334.godine postojale su 34 katoličke župe. Prema slobodnom proračunu tu je moglo biti naseljeno oko 16.000-20.000 stanovnika u 14. stoljeću (ako računamo da je jednoj župi pripadalo oko 100 kuća, a u kući je prosječno bilo i do 4 osobe )3. Broj stanovnika se i povećao za 4.000 do 5.000 kada je osnovan Jasenovac i kada su pripojeni Kraljeva Velika i Čubin. Feudalni vlasnici ovog kraja bili su Tibolovići-Zemče. Tibolovići su dobili u 12. ili početkom 13.st. imanje između Ilove, Save i Sloboštine.

Prvi pisani dokumenti o Novskoj datiraju iz 1334.godine, kada se ime Novske nalazi u Popisu župa Zagrebačke biskupije koji je sastavio gorički arhiđakon Ivan. Tu se spominje crkva «Sancti Demetri de Belina»4. Ta se crkva nalazila na mjestu današnje Novske i pripadala je nekad važnoj Jazavičkoj župi. Crkva Svetog Demetrija bila je sagrađena na mjestu gdje je danas crkva Sv. Luke Evanđelista i spominje se u kanonskoj vizitaciji 1489.godine, kao i njezin župnik Andrija, kada je Bartolomej, čazmanski kanonik, vodio istragu protiv bivšeg bana Ladislava VI. i Jurja II. Svetačkog zbog nasilja što su ih počinili prema podanicima Katarine Svetačke, udovice Ivana VIII. Svetačkog, vlasnice novljanskog grada. Posljednjih se put župa spominje u vizitaciji 1501.godine, kada je župnik imao i kapelana5.

124

Srednjovjekovne utvrde u okolici Kraljeva Velika Srednjovjekovnih utvrda u okolici Novske i nema previše. Možda je najvažnija Kraljeva Velika, koja, isprva, nije pripadala Svetačju. Neki autori smatraju da se ovdje nalazila i rimska utvrda, ali za to nemamo nikakvih dokaza, budući da nije nađena rimska keramika. Luka Ilić Oriovčanin, koji se rodio u Oriovcu kod Slavonskog Broda, a umro u Novskoj, spominje da je 1701. godine iskopan u blizini kamen s natpisom «VARIANIS M.P. XXII» i zato ga on naziva Variana6. On tvrdi da su grad sagradili Iliri i da ga je Germanik, rimski vojskovođa, držao pod opsadom i nakon mnogih bojeva osvojio izgladnjivanjem stanovnika.

Spominje također da su se u gradu dulje vremena zadržali carevi Antonin i Dioklecijan. Osim toga, citira i dva spomenika iz carskog doba koja su iskopana kod Kraljeve Velike. Jedan ima natpis: «COHORS III/ CAES. M. DIOCLETIANO», a drugi nosi natpis: «I.O.M./ PRO SALVE IMPE./ CAESAR MARCVS AVRELIVS/ ANTONINVS. P. AVG./ TRIB. POT. III. PROC.../ ...ILLYRIC.../...» On također govori i o nalazima rimskog novca u okolici. Zanimljiva je i njegova teza da je za vrijeme cara Mauricija (582.-602.), avarski Kagan, «putujuć kroz Dalmaciju i Srijem (Mitrovica u petrovaradinskoj regimenti) do Velike došao, saznanja je li ju pridobio ili kraj nje mirno prošao». Kaže da pisci koji su s Kaganom putovali, grad nazivaju «Banges», «Balba» i «Velika». Sa sigurnošću zaključuje da je upravo to morala biti Kraljeva Velika budući da Kagan putuje iz Dalmacije u Srijem preko Siska. Potom iznosi da se ne može znati što se dogodilo s gradom između 832. g. i 1095.g.

Zanimljivi su zaključci o staroj povijesti Kraljeve Velike, koja je očito djelomično izmišljena i proizvoljno protumačena od starijih povjesničara. uro Szabo kaže da je Kraljeva Velika danas obično selo, ali da je imala važnu utvrdu u povijesti koja je isprva bila kraljevsko dobro7. Velika je 1237.g. u posjedu nekog Petra8. Kad je ta obitelj izumrla, kralj je čitav posjed dodijelio Ivanovcima. Sela koja su tu postojala zvala su se Zadar, Šibenik, Rogozna i Benetka. Danas su tu mjesta Plesmo, Drenov Bok, Piljenice, Krivaj, Jamarica i Janja Lipa. Župa Kraljeva Velika u povijesnim se dokumentima prvi put spominje 1334. godine9, i to: «Item sancti Mychaeli de Velika», a gradom je nazvana 1363.godine kao «Velyka castrum regium inter Pukur [Pakra] et Soploncha [Ilova] «10. Krajem 14. stoljeća Velika postaje trgovište. Tada je vlasništvo plemića Gorjanskih. U mjestu u to vrijeme postoji i kaštel.

Na Savi, kod utoka Pakre, nalazila se skela koja je povezivala dubički kraj sa Svetačjem11. Klaić je objelodanio jedan dokument u kojemu je zapisano: «Godine 1487., 29. prosinca, Bartolomej, začesamski kanonik i Ladislav VI. Ladislavić od Svetačja (di Zenche) kao komoregius, vodi istragu protiv bivšeg bana Ladislava od Egervara, vlasnika Velike, kao i protiv Stjepana i Jurja Svetačkog, radi nasilja učinjenih podanicima Katarine, udove Ivana VIII. Svetačkoga. Tu se kao svjedoci spominju i ovi župnici: «Discretus dominus Andreas, plebanus ecclesiae beati Demetri in Zenche, discretus dominus Demetrius, plebanus

1 Stjepan Pavičić, Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji, Zagreb, 1953., str. 197 2 Vjekoslav Klaić, Plemići Svetački ili Nobiles de Zempche (997.-1719.), Zagreb, 1913., str. 2 3 Stjepan Pavičić, Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji, Zagreb, 1953., str. 197 4 Željko Voborski, Stara Novska iz obiteljskih albuma, Novska, 1995., str.

11

125

5 http://www.novska. hr/Povijest_Grada.asp 6 Željko Voborski, Luka Ilić Oriovčanin, Novska, 1994., str. 112 7 uro Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1920., str. 117 8 Mirko Marković, Slavonija, povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb, 2002., str. 550., 551 9 Josip Buturac, Popis župa Zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine, Starine JAZU, knjiga 59, Zagreb, 1984.

10 Codex diplomaticus, Vol. XIII, doc. 300 11 Mirko Mirković, Slavonija, povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb, 2002, str. 551.

12 Vjekoslav Klaić, Plemići Svetački ili Nobiles de Zempche (997.-1719.), Zagreb, 1913., str . 36 13 Ana Bobovec, Kasnosrednjovjekovno arheološko nalazište Kraljeva Velika, Muzejski vjesnik, 1996., str. 16 13 Ana Bobovec, Kasnosrednjovjekovno arheološko nalazište Kraljeva Velika, Muzejski vjesnik, 1996., str. 16 14 Željko Voborski, Luka Ilić Oriovčanin, Novska, 1994., str. 114

126

ecclesiae sancti Andree in Terstiyan, discretus dominus Barnabus, plebanus ecclesiae sancti Michaelis Powelichye (Poveličje)»12. To je onaj dokument za koji smo kazali da se u njemu Novska spominje prvi put. Sveti Demetrije upravo je onaj koji se spominje u Novskoj 1334. g. kod popisa crkava. Od 1495.godine do 1517.godine Kraljeva Velika je «oppidum novum et antiquum, arx in provincia». Očito je već tada grad bio dosta velik i sastojao se od utvrde i selišta. Godine 1496. i 1519. navode se dva trgovišta, a osim toga i četiri vilikata koji su vezani uz Kraljevu Veliku. To su: Pakračko središte, Rogozno, Sava i Gračanec13. Trgovišta su bila izvan vilikata. 1519.g. na vlastelinstvu je postojalo 561 seljačko gospodarstvo u 37 sela i predijela. U 12 sela je živjelo više od 10 seoskih obitelji.

U vrijeme kada su Turci počeli napadati ove krajeve, Pakrac je pripadao Zrinskom, Bijela Stijena Kegleviću, Kraljeva Velika, Međurić i Sređani Nadaždiju. Nadaždi je, uostalom kao i ostali velikaši, uglavnom držao sjeverozapadne krajeve oko današnje Nagykanizse. Sasvim je sigurno da su svi ti plemići pokušali premjestiti što veći broj kmetova iz ugroženih krajeva u sigurnije područje. Tako su se i kmetovi iz Kraljeve Velike selili u krajeve sjeverno od Drave. Godine 1527. je vojvoda kralja Ferdinanda I. (1526. –1564.), Ljudevit Pekri, vodio bitku s Frankopanom, koji je bio privržen Zapolji. Frankopan je želio na juriš osvojiti grad, ali ga je Pekri čekao u zasjedi i zamalo ga zarobio14.

Godine 1532., kad su u Moslavinu i zapadnu Slavoniju prodrli Turci, sultan je veziru Ibrahimu naredio da krene put Križevaca, Gudovca, Kraljeve Velike i Zapolja. 1537.g. se spominje da se moraju opskrbiti neki važni gradovi, a među njima su i Velika, Zombathel (Subocki Grad), Novska (Ujvar), Brythwyna (Britvić Grad)15. 1538.g. Tomo Nadaždi ovdje je održao sastanak da bi se dogovorio na koji će način oteti Jasenovac iz ruku Turaka koji su ga već tada držali. 1540.g. je osvojen Ujvar (Novska), Subocki Grad i Britvić Grad. Zato su povećane posade Kraljeve Velike, Plovdina (kraj Kutine), Moslavine (Popovača), Čazme i Dubrave. Ipak, Turci osvajaju 1543.g. Čaklovac na Psunju, Bijelu Stijenu, Stupčanicu (kraj Velikih Bastaja) i Pakrac. 10. srpnja 1544.g. pada Kraljeva Velika. Kako se čini, pala je izdajom16. Ulama-beg je grad napao zajedno s Malkoč-begom. Ugarski sabor je još 1543.g. tražio od kralja da se grad bolje opremi, ali ovaj očito nije dao potrebno ljudstvo. Istvanffy daje obavještenje o opsadi Kraljeve Velike. Tada je, prema priči, neki kmet, Andrija Pilat, službenik Vuka Svetačkog, nagovorio kmetove, kojih je u tvrđavi bilo više od vojnika, da se predaju i da tako spase život. Turci su stoga, bez borbe, zauzeli grad, kmetove su poubijali, a vojnike zarobili i kasnije, za otkupninu, prodali. Već i prije pada Kraljeve Velike bilo je prijelaza na islam. Tako su neki kmetovi prešli Turcima, ali i neki pripadnici plemićke porodice Svetački koji su dobili za to begluke u Cerniku, Orahovici i Kobašu17.

Većina starosjedilaca, na području koje su zauzeli Turci između 1537. g. i 1544.g., tj. 1552.g. (pad Virovitice), nestaje i prelazi u Mađarsku ili nekamo drugamo prema zapadu18.

Prvo oslobađanje Velike uslijedilo je 1553.g. Tada ban Nikola Zrinski izvještava da je mladi knez Petar Erdödy osvojio turski grad Veliku

i u njoj postavio posadu19. Međutim, Turci će ubrzo ponovo zauzeti tvrđavu. Ovdje, na području nekadašnjeg Svetačja, Turci naseljavaju vlaško pastirsko stanovništvo iz obližnje Bosne. Administrativno dijele ovaj kraj na četiri kotara: pakrački ili subotski, sirački, bijelostjenski i stupčanički. Velika je postala vojvodstvo, jer je imala premalo stanovnika. Naime, to je bila zadnja utvrda okrenuta prema Habsburškoj Monarhiji, stoga je bila rizično područje za naseljavanje. Cijeli se kraj zapadne Slavonije u 17. stoljeću zvao «Mala Vlaška». Pavičić kaže da se jedino u Velikoj nalazilo pretežno muslimansko stanovništvo, a da su ostala područja bila naseljena Vlasima20. Godine 1576. Turci su svoje stanovništvo pokušali naseliti i zapadno od Ilove, ali, kako su bili ubrzo istjerani iz Moslavine, Čazme i Bršljanovca, morali su odustati od te namjere i ostaviti prostor kao «ničiju zemlju». Zanimljiv je podatak da je ipak nešto kršćanskog stanovništva ostalo na području Velike. Određeni broj kršćana dočekao je tursku vojsku i ostao u zapadnom dijelu toga kraja. Bilo je čak i slučajeva da su kršćani, s područja koje nije bilo zaposjednuto, ali je prijetilo da će to postati, prebjeglo na područje koje su zauzeli Turci i naselilo se na njihovu području. U 17. stoljeću je u Kraljevoj Velikoj bilo prema turskom popisu oko 200 kuća. U Cerniku, kao središtu sandžakata, bilo je čak oko 500 do 600 kuća21. Turci su u prvom valu, nakon 1544.g., kolonizirali oko 15002000 vlaških obitelji. Gradove su naseljavali muslimani, sela Vlasi.

Tek 1691.g. konačno je oslobođena Kraljeva Velika. Grad je bio potpuno uništen i nije se smatralo da bi bilo pametno obnavljati ovu utvrdu.

Uređenjem stalne granice uz Savu, grad je potpuno napušten i služi kao izvor materijala za gradnju objekata u selu i okolnim naseljima. Tada počinje i naseljavanje «ničije zemlje». Tu su naseljeni došljaci iz Like, Gorskog kotara, istočne Hrvatske i Bosne. Uglavnom su doseljenici bili katolici, iako je bilo i pravoslavnih doseljenika iz Bosne. Naseljavanje je trajalo od 1692.g. do 1735.g. Današnje selo Kraljevu Veliku osnovali su doseljenici iz sisačke Posavine, Ivanića, Polonja i istočne Hrvatske. Danas od burga na površini nije ostalo ništa, iako bi se mogla poduzeti arheološka istraživanja na temelju nađenih ostataka ćupova i opeke23. Na površini je jedino vidljiv opkop koji je premošten deblom, jer se u kišno doba godine ne može pregaziti. Osim opkopa, koji je okruživao zasigurno sam centar grada, vidljive su i neravnine (udubine i izbočenja) na terenu.

15 Vjekoslav Klaić, Plemići Svetački ili Nobiles de Zempche (997.-1719.), Zagreb, 1913., str. 55 16 Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata, knjiga peta, Zagreb, 1985., str. 209 16 Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata, knjiga peta, Zagreb, 1985., str. 209 17 Stjepan Pavičić, Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji, Zagreb, 1953., str. 204 18 Mirko Marković, Slavonija, povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb, 2002., str. 551 19 Željko Voborski, Luka Ilić Oriovčanin, Novska, 1994., str. 115 20 Stjepan Pavičić, Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji, Zagreb, 1953., str. 212

Subocki Grad Luka Ilić Oriovčanin započinje ovako poglavlje o Subockom Gradu: «U drugoj novskoj satniji, visoko u brdima, leži selo Subocki Grad, radi naravnog položaja od velike je važnosti biti morala, jer su je strmi i neprohodni prolomi okruživali. Povjestnica raznim, ali srodnim imenima, ovaj grad naziva, kao ‘Strubotka’ i ‘Zabatka’, a u jednom od godine 1497. kaločkog nadbiskupa dopisu piše se ‘Sabatka’. No ova su nazivlja koja jedno i isto znače, iz različitog načina pisanja proistekla, iz kojih je u novije vrijeme ‘Subocka’ ili ‘Subocki Grad’ postalo.»24

127

21 Stjepan Pavičić, Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji, Zagreb, 1953., str. 212 22 Stjepan Pavičić, Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji, Zagreb, 1953.., str. 225., 226 23 Ana Bobovec, Kasnosrednjovjekovno arheološko nalazište Kraljeva Velika, Muzejski vjesnik, Zagreb, 1996., str.

16.-18 23 Ana Bobovec, Kasnosrednjovjekovno arheološko nalazište Kraljeva Velika, Muzejski vjesnik, Zagreb, 1996., str.

16.-18 24 Željko Voborski, Luka Ilić Oriovčanin, Novska, 1994., str. 117 25 Vojta Šubr, Nova Subocka 1857.-1982., Nova Subocka, 1982., str.

1 26 Vojta Šubr, Nova Subocka 1857.-1982., Nova Subocka, 1982., str.

1 27 Vjekoslav Klaić, Plemići Svetački ili Nobiles de Zempche (997.-1719.), Zagreb, 1913., str. 30 28 Vjekoslav Klaić, Plemići Svetački ili Nobiles de Zempche (997.-1719.), Zagreb, 1913., str. 35 29 Vojta Šubr, Nova Subocka 1857.-1982., Nova Subocka, 1982., str.

2 30 Vojta Šubr, Nova Subocka 1857.-1982., Nova Subocka, 1982., str.

2

128

Zanimljiva je legenda kako je Subocka25 dobila ime. U 13. stoljeću je ovdje, uz potok, živio plemenski starješina Subock sa svojim plemenom. Isto tako je uz potok malo dalje živjelo manje pleme Matuc.

Subock je bio župan zadužen za obranu kraja. Kada su Tatari, gonili Belu IV. kroz ovaj dio Slavonije, Subock se sakrio u šumama Psunja i iznenadio ih te im nanio velike gubitke. Bela IV. nije zaboravio na ova junaštva pa je podario Subocka i njegovo pleme poveljom. Kad je Subock dobio povelju, nazvao je ovo područje Subocki Grad, a potok Subocka. Prema legendi središte grada bilo je uz potok, ondje gdje on izlazi u ravnicu i pravi luk, mijenjajući smjer toka istok-zapad u sjeverjug. Kasnije su nasljednici Subocka izgubili posjed, pa je on pripao obitelji Svetačkih. Tek od tada imamo sigurne dokaze da je grad uistinu postojao.

Godine 1275. je Ladislav IV. Kumanac dao pravo na ove posjede obitelji Svetački26. Ladislav VI. Ladislavić Svetački premjestio je centar svoje moći iz Bijele Stijene u Szombathely (Subocki Grad), jer je Bijela Stijena, nekadašnje središte obiteljske moći, bila već u tuđim rukama27. Osim Subockog Grada držao je i kaštel Čubin u Zagrebačkoj županiji. Krajem 15. stoljeća plemići Juraj II., Franjo I. i Stjepan I. Svetački drže Szombathely ili Subocki Grad zajednički (iako su imali zasebne kastelane u gradu), ali osim toga svaki od njih ima i zasebne posjede: «Lazy», «Powelichye» i «Chomorowyna» pripadaju Franji I., a Stjepan drži «Villu Syroku» (Široko brdo na lijevoj obali potoka Subocka) i «ecclesiau b. Demetrii in Zenche» (Novska-Staro Selo)28.

1537.g., nakon bitke kod Gorjana i nakon pada Požege sastali su se kastelani gradova Subocke i Novske (Ujvar) zato da bi odlučili na koji će način preoteti Jasenovac od Turaka. U isto vrijeme spominju se u Grazu gradovi koji su potrebni za obranu Slavonije i kojima je za to neophodna oprema. To su, uz Veliku, Bijelu Stijenu i Pakrac, i «Zombathel, Wywar, Brythwychewyna nobilium de Zemche».

1538.g., kad su Turci osvojili Dubicu, vojnici iz Subockog Grada i Jasenovca zapalili su svoje gradove i pobjegli. Vlastelin Kristofor Svetački predaje Turcima Subocki Grad, Britvićevinu, Novi Grad (Ujvar) i Jasenovac29. Prešavši Turcima, Svetački je dobio plaću od sultana. Pod vodstvom Ulama-bega i Malkoč-bega, turska se vojska skupila pokraj Subockog Grada i krenula u osvajanje Kraljeve Velike (1544.g.). To je bilo na polju Turkovke ispod grada30. Turski porezi bili su niži od habsburških pa je često kršćanski živalj prelazio na područje pod turskom vlasti.

Subocki Grad broji 50 kuća za vrijeme Turaka, dok je za vrijeme kršćana brojao 53 «dima» (1495.g.). Novi Grad i Subocki Grad daju 3000 akča poreza Turcima31. Vlasi se iz Bosne ovdje naseljavaju 1568.g. kao čuvari granice na rijeci Ilovi. Prema legendi, koja nije potkrijepljena povijesnim dokazima, govori se da je ovo područje toliko gusto naseljeno i da su kuće jedna do druge s visokim plotovima tako da je mačka mogla doći od Jasenovca do Kraljeve Velike ne dotaknuvši zemlje. Za vrijeme svoje vladavine Turci su gradili mostove, mlinove, puteve…

Kod željezničkog se mosta, na potoku Subocki, nekada nalazilo raskrižje puteva za Novsku, Kraljevu Veliku i Jasenovac te Subocki Grad. Također, prema tradiciji, mlin-vodeničar, koji se i danas nalazi na potoku Subocka, glavni je ostatak Subockog Grada. Istina je da je označen na nekim krajiškim kartama iz 18. stoljeća pa je zacijelo vrlo star32.

Turske vlasti naseljavaju muslimane u Subocki Grad. Mjesto i grad su pod Turcima bili 147 godina. Godine 1691. vojska Jakoba Leslea zauzima ove krajeve. Turci su bili istjerani iz Kraljeve Velike, Subockog Grada, Novske i okolice. U Subockom Gradu nije ostala niti jedna obitelj muslimana. Erdödy je, nakon odlaska Turaka, vjerojatno, dao spaliti naselje i grad zato da se Turci ne bi ponovo ovdje utvrdili. Katolici su bili još za Turaka nastanjivali ravnicu, a pravoslavni Vlasi ostali su u brdima uz potok. Da je Subocki Grad spaljen, govori i podatak da krajiški vojvode više ne spominju taj grad u svojim izvještajima33.

Pravoslavno stanovništvo ostalo je u brdima i osnovalo nova naselja: Bair, Popovac (iznad kojeg se nalaze i ostaci Subockog Grada), Lovska, Novi Grabovac, Brezovac. Pošto stare tvrđave više nema, a novo naselje je u dolini, centar se života seli u Lipovljane, nekada selo u okolici grada Kraljeva Velika. Danas se ostaci grada vide na brdu iznad mjesta Popovac. Oko brijega u obliku čunja napravljen je duboki opkop, no od zida je ostalo malo.

31 Vojta Šubr, Nova Subocka 1857.-1982., Nova Subocka, 1982., str.

3 31 Vojta Šubr, Nova Subocka 1857.-1982., Nova Subocka, 1982., str.

3 32 Vojta Šubr, Nova Subocka 1857.-1982., Nova Subocka, 1982., str.

4 33 Vojta Šubr, Nova Subocka 1857.-1982., Nova Subocka 1982., str. 5 34 Ferdo Šišić, Hrvatski saborski spisi, II, Zagreb, 1912., str 99, 274, 299

Novska ili Ujvar Područje na kojem se razvilo mjesto Novska bilo je u srednjem vijeku u rukama plemića Tiboltovića-Svetačkih. Kad se turska vojska vraćala iz opsade Kiszega, odmarali su se na području današnje Novske i uvelike ga opljačkala34. Zbog toga su Tiboltovići 1532.godine dali sagraditi na prvoj glavici iznad savske nizine burg Novi. Burg je bio na brzinu sazidan, a već 1537.godine dolazi u opasnost. On je svakako bio zidan, ali ne od drveta, budući da se spominje da Krsto Svetački mora spaliti svoje utvrde Britvićevinu i Aparovac, a Subocki Grad i «Szenchewywar» (Novsku) ne treba, jer su zidani35. Krsto Svetački nije mogao braniti Novsku jer su mu kmetovi masovno bježali na tursku stranu, pa je i on sam, kao što sam već spomenuo, prešao Turcima.

Budući da su Turci osvojili novljansko područje, Novi Grad je ostao potpuno pust i prepušten propadanju. Luka Ilić Oriovčanin svjedoči u «Starožitnostima» da: «Imadu dvije razvaline, jedna gore u takozvanom Starom Selu, koja je morala nekoć biti samostan ili crkva, a druga ispod sela, koja je bila tvrdja. Obije su šancima ojačane bile, bez da se zna što su bile. Narod jednu i drugu Gradinom zove.»36 Utvrđeni burg se vrlo vjerojatno nalazio na Orovu polju, južno od današnje Radničke ulice. Još i danas stari Novljani zovu to polje Orešić-grad.

129

35 uro Szabo, Srednjovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1920., str. 117 36 Željko Voborski, Stara Novska iz obiteljskih albuma, Novska, 1995., str.

11 37 Mirko Marković, Slavonija, povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb, 2002., str. 543 38 uro Szabo, Srednjovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1920., str. 117 39 uro Szabo, Srednjovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1920., str. 117

Britvić Grad ili Britvićevina37 Na položaju gdje se danas nalazi selo Jazavica, istočno od Novske prema Okučanima, isprave pokazuju da se u srednjem vijeku nalazio posjed Britvićevina. Tadašnje selo nije stajalo na prijelazu ravnice u Kričko brdo već na padinama samog brda. Ime posjeda je potjecalo od prezimena plemićke obitelji Britvić, koja je glavninu svojih posjeda imala oko Vrbovca38. Dio ovdašnje zemlje imali su i Tiboltovići koji su na obližnjem brdu sagradili burg koji je trebao braniti, zajedno sa Subockim Gradom i Novim Gradom (Ujvar), područje Svetačja. On se spominje kao vlasništvo plemića Svetačkih tridesetih godina 16. stoljeća, ali je 1539.g. ban zapovjedio da se grad napusti i zapali, jer je bio drven. Turci su Britvić Grad našli potpuno napušten, a stanovništvo je pred njima izbjeglo. Turci su nakon toga na taj prostor naselili Vlahe i nazvali mjesto Jazavica, kako se zove i danas. uro Szabo smatra da se ostaci Britvić Grada nalaze nad mjestom Roždanikom, a ne nad Jazavicom39.

Jasenovac Burg Jasenovac prvi se put spominje pod tim imenom 1513.g., kad je ban Berislavić prošao kraj njega i krenuo prema Dubici da je zaštiti od mogućih napada Turaka. Međutim, govori se već prije toga o kaštelu Chwbyn (Čubin), 1471.g., u Zagrebačkoj županiji. Možda je Čubin starije ime za Jasenovac40. Kaštel Čubin je bio u susjedstvu imanja Poljane, a ta je Poljana po jednoj povelji iz 1249.g. imala ove međaše: «Coysin Zdenech, luvius Voyzka, Iezenoua, luvius Voyzka, luvius Wn (Una), luvius Zaua, aqua Alsewnicha.»41 Jasenovac je postojao 1536.g. kao maleni burg plemića Svetačkih. Nakon te godine naglo će mu porasti važnost. Naime, 1537.g. Požegu osvajaju Turci, i od tada postaje važan položaj Jasenovca na utoku Une u Savu zbog opasnosti napada Turaka na Pounje. Već 1537.g. napad na Pounje kod Jasenovca jedva zaustavljaju Pavao Bojničić i Ladislav Krnčić42. No, 1538.g. pada Dubica, koju je bez ikakve borbe zaposjeo Husrev-beg, jer nije imala nikakvu obranu. Turci u Dubici nisu odmah postavili jaku vojsku, nego su to učinili tek kad su saznali da ban Petar Keglević naokolo moli plemiće da mu pomognu kako bi povratio Dubicu. Tada je već bilo kasno za spašavanje Dubice. Jasenovac još nije pao i stoga ga je trebalo bolje utvrditi. Banovi Petar Keglević i Toma Nadaždi nastoje na sve načine nadoknaditi gubitak Dubice izgradnjom jake utvrde kod Jasenovca. U tim trenucima Jasenovac još nije zauzela turska vojska, ali ondje nije bilo ni habsburške vojske. Položaj kod Jasenovca došao je pogledati i Murat-beg kojem se činilo da bi bilo važno tu podignuti utvrdu. Banovi su bili očajni, jer nemaju «... ni konjanika, ni pješaka niti šajkaša niti su pripremljeni da bi u tome mogli spriječiti, niti pak da sami bar tamo dođu.» Petar Keglević čak u posebnom pismu javlja da je on pripremio drvenu građu za gradnju kaštela i, kad bi mu kralj poslao tesare i graditelje, novi bi se kaštel

130

mogao ubrzo dignuti.

Međutim, kroz cijelu 1538.g. kaštel nije podignut, a banovi su i dalje neprekidno molili da se on podigne kako bi se mogao kontrolirati promet rijekama Unom i Savom. Ako na tom prostoru ne bude takve utvrde, u kojoj bi bilo moguće «...održavati trajne straže konjanika, pješaka i nazadista», nikada neće biti moguće obraniti ovo kraljevstvo od Turaka. «I neka mi vjeruje, Vaše Visočanstvo, da kada Husrev-beg i Murat-beg ne bi bili zabavljeni svojim pohodom na primorske krajeve, oni bi već ovog ljeta bili utvrdili Jasenovac, jer kako Turci, tako i kršćani, koji god poznaju to mjesto, svakako će lako prosuditi da je to mjesto po svojem prirodnom položaju vrlo dobro utvrđeno, kao i Beograd (Nandoralba), zbog čega sam i ja već prošle godine molio Vaše Veličanstvo, i sada Vas zaklinjem, da bi nam poslali neku osobu vještu u ratnim i vojnim stvarima i s njim jednog iskusnog graditelja koji bi izvidio položaj toga otoka”43 moli Petar Keglević. Očito je da banovi nikada nisu izgradili tvrđavu u Jasenovcu. Doduše, Keglević je u zimi 1537. sagradio utvrdu u Ustilonji, na utoku Lonje u Savu (danas kod mjesta Lonja)44. Negdje između 1540.g. i 1556.g. pao je Jasenovac pod Turke. Naime, Jasenovac se, kao i nekoliko drugih kaštela, dosta dugo nalazio na ničijoj zemlji, Turci su zauzeli 1556.g. Kostajnicu, a time deinitivno pada i čitavo donje Pounje.

Zanimljiv je izvještaj Evlije Čelebije koji govori o Jasenovcu dok je bio u turskom posjedu. On kaže: «Ovaj kraj se računa Hrvatskom. Grad je četverougaona palanka na obali Save, na prostranom terenu s drvoredima. U njemu ima gradski zapovjednik (dizdar) i sto pedeset regularnih vojnika. U tvrđavi ima četrdeset do pedeset malih tvrđavskih kućica pokrivenih daskom, zatim Sulejman-hanova džamija, žitni magazin, skladište municije, kola za vojnu glazbu i druge kule. Izvan tvrđave ima jedna džamija, mračno javno kupatilo i mala čaršija.”45 U doba Turaka u Jasenovcu se ubire 21.400 akča poreza, a u Subockom Gradu i Novom Gradu svega 3.000 akči poreza.46 Turske vlasti su u Jasenovcu naselile muslimane koji su živjeli od skelarine preko Save.

Do 1691.g. drže Jasenovac, a nakon dolaska habsburške vojske, muslimani prelaze preko Save i naseljavaju se u susjednoj Bosni47. Na područje se Jasenovca naseljavaju katolici iz kozaračke, dragočajske, dubičke, dragotinjske i majdanske župe. Iz istih se krajeva naseljavaju i pravoslavni stanovnici.48 Jablanac49 Na mjestu gdje je nekada ležalo selo Jablanac, danas nema ništa osim šumareve kućice. U srednjem vijeku mjesto Jablanac zvalo se Majkovac.To imanje nalazilo se između Save i Velikog Struga, ondje gdje su danas velike posavske šume. U 15.stoljeću je u Majkovcu radila savska skela, a pokraj sela je stajao manji kaštel Svetoga Ladislava. Uz taj kaštel su posjednici imanja imali plemićku kuriju, koja je tu bila sve do dolaska Turaka. Majkovac u ruke Turaka pada oko 1537. godine, nakon pada Gradiške. Turci se ovim objektom nisu služili, pa je kaštel

40 Vjekoslav Klaić, Plemići Svetački ili Nobiles de Zempche (997.-1719.), Zagreb, 1913., str. 52 41 Vjekoslav Klaić, Plemići Svetački ili Nobiles de Zempche (997.-1719), Zagreb, 1913., str. 52.

42 Milan Kruhek, Krajiške utvrde hrvatskog kraljevstva, Zagreb, 1995., str. 122 43 Milan Kruhek, Krajiške utvrde hrvatskog kraljevstva, Zagreb, 1995., str. 124 44 Milan Kruhek, Krajiške utvrde hrvatskog kraljevstva, Zagreb, 1995., str. 125 44 Milan Kruhek, Krajiške utvrde hrvatskog kraljevstva, Zagreb, 1995., str. 125 45 Citirano prema: Radovan Trivunčić, Spomen područje Jasenovac, Zagreb, 1985., str. 12 46 Vojta Šubr, Nova Subocka 1857.-1982., Nova Subocka, 1982., str.

3 47 Mirko Marković, Slavonija, povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb, 2002., str. 552 48 Stjepan Pavičić, Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji, Zagreb, 1953., str. 227 49 Mirko Marković, Slavonija, povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb, 2002., str. 553

131

postao ruševina. Luka Ilić Oriovčanin piše da se u povijesti Jablanac spominje kao Jablonca, a da je 1717.g. konačno bio srušen. Nakon turskog povlačenja iz Hrvatske 1691.g., u Majkovac su se naselili Vlasi iz turske Hrvatske. Oni su mjesto prozvali Jablanac, a ime lokaliteta (Jablanac) zadržalo se sve do danas. Danas mjesta Jablanca više nema, jer je stanovništvo većinom pobijeno u Drugom svjetskom ratu. Nakon Drugog svjetskog rata je samo mjesto postojalo još neko vrijeme, ali je potom iščezlo. Lokacija utvrde ne može se utvrditi na terenu.

Zaključak U ovom kratkom pregledu srednjovjekovne i ranonovovjekovne povijesti novljanskog područja, pokušao sam prikupiti većinu dosad objavljenih podataka o pojedinim lokalitetima u okolici Novske i na taj način osvijetliti jedno razdoblje ovog kraja koji nije dovoljno istražen niti s povijesnog niti s arheološkog stanovišta. Nažalost, današnji uvjeti za arheološka istraživanja na ovom terenu nisu idealni zbog događanja u Domovinskom ratu zbog kojih je jedan dio područja još uvijek miniran (Britvić-Grad, Subocki Grad). Uvjeren sam da bi arheološka istraživanja ukazala na važne podatke koji bi nam rasvijetlili povijest starog Svetačja, ali i razdoblja turske vladavine.

ABSTRACT In this short overview of medieval and early modern history of the Novska area, I tried to collect the majority of the data published so far on each of the Novska localities. The purpose of this was to shed light on a period in this region that had not been suficiently explored, either from the historical or archaeological point of view. Unfortunately, the current conditions for archaeological explorations in this area are far from being ideal, due to the events in the Homeland War. Namely, a part of the region is still under mines (Britvić-Grad Subocki Grad).

I believe that archaeological explorations would result in important indings, which would throw more light on the history of the old Svetačje, as well as of the period of Turkish rule.

132

Đuro Vidmarović

ZASLUŽUJE LI BANOVA JARUGA EPITET «CRVENOGA SELA»?

Znanstvena rasprava

Banova Jaruga je selo u zapadnoj Slavoniji (u administrativnom okviru grada Kutine), poznato kao željezničko raskrižje na pruzi ZagrebVinkovci s odvojkom za Pakrac. U socijalističkoj Jugoslaviji učestalo se isticao komunistički faktor kao važna odrednica u povijesti ovoga

Razglednica Banove Jaruge iz 1903. g.

sela. Čak je i mjesna osnovna škola nosila ime komunističkog heroja Rade Končara. Takvo «nasljeđe» još opterećuje pojedine ljude. Autor u ovoj raspravi ukazuje na komunističke početke koji su doista postojali u Banovoj Jarugi tijekom posljednjih godina Prvoga svjetskoga rata i u prvom desetljeću nove jugoslavenske države. Ti su začetci posljedica antiratnog raspoloženja koje je zahvatilo naše krajeve, posljedica djelovanja tzv. «zelenog kadra», ali i djelovanja pojedinaca poniklih u drugim sredinama. Povijesna vrela ne potvrđuju proširenost komunističke ideologije u narodu, ali potvrđuju postojanje socijalne napetosti. Stvaranjem kraljevstva, a potom i Kraljevine SHS, socijalne napetosti ustupaju pred nacionalnom diskriminacijom Hrvata od strane državnoga aparata koji je kontrolirala srpska politička elita. Autor je proučavanjem povijesnih vrela došao do zaključka da navedena predrasuda o Banovoj Jarugi nema uporište u stvarnim povijesnim zbivanjima.

Banova Jaruga je naselje bez duge povijesti. Osnovana je 1702.1 godine, zajedno s obližnjim Piljenicama, Krivajom, Kozaricama i Janjom Lipom. Međutim, povijest ovoga dijela Slavonije duga je i bogata.

133

1 Stjepan Pavičić, Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji, JAZU, Zagreb, 1953., 227 2 Tade Smičiklas, Dvjestogodišnjica oslobođenja Slavonije /1/ ,Zagreb. 1891., 127 3 Vjekoslav Klaić, Plemići Svetački ili Nobiles de Zempche, RAD JAZU 199/1913,2-3 4 Stjepan Pavičić, isto, 227 5 Takav pragmatizam motivirao je autora ove rasprave na istraživanje povijesnih vrela kako bi se dokazala ili opovrgla istinitost «fame» koja je kružila nad Banovom Jarugom. Prva istraživanja su pokazala drugačiji, moglo bi se reći, normalan i društveno uvjetovan povijeni tijek koji nije odstupao u bitnome od zbivanja u susjednim mjestima slične ekonomske i socijalne strukture

134

Stvaranje navedenih naselja posljedica je seobe dijelova hrvatskoga naroda uzrokovanih austrijsko-turskim ratom 1683.-1691. godine.

Iz zapadne Slavonije turske trupe su istjerane 1687. godine. Tada su oslobođeni Pakrac, Sirač, Bijela Stijena i Kraljeva Velika2. U nekada napučene krajeve3 počeli su se naseljavati Hrvati, kako piše Stjepan Pavičić, odmah čim je turska vojska ostavila Kraljevu Veliku. O pokrajinskom podrijetlu novih žitelja ovoga dijela zapadne Slavonije isti autor piše: «Glavna je struja ovamo potekla iz istočne Hrvatske, iz sisačke Posavine, Polonja, Ivanića, Dubrave, a u svako od tih sela u početku l8. stoljeća došlo je i nekoliko obitelji iz goranske struje i raseljavanjem iz jasenovačke Posavine i Dubice’’ .

Novo će naselje Banova Jaruga, zajedno s obnovljenim naseljem na mjestu staroga feudalnoga središta u Međuriću, koje je tijekom turskih vremena potpuno uništeno, nastaviti živjeti unutar Vojne krajine, a nakon njena utrnuća u sastavu Hrvatske Trojednice.

Zbog željezničkog raskrižja te pogona za sječu i transport drvne mase, izgrađenih u susjednim selima Lipovljani, Međurić i Piljenice, preko kojih je strani kapital bespoštedno eksploatirao i uništavao bogatu slavonsku šumu, Banova Jaruga se početkom 20. stoljeća razvija u selo u kojem se, pored sloja ruralne populacije, pojavio i sloj radnika i obrtnika. U mjestu je sagrađeno i nekoliko manufakturnih radionica, među kojima je najpoznatija bila Maderova. To će odrediti i ulogu Banove Jaruge u tzv. radničkom pokretu koji su, zbog ideoloških razloga i političkog pragmatizma, lokalni partijski čelnici nazivali «komunističkim pokretom»5.

Raspadanje Austro-Ugarske Monarhije izazvalo je u Banovoj Jarugi, i okolnim selima, veliko uzbuđenje među stanovništvom. Dio pučanstva iskazuje tada, pored nacionalnog, i ono što marksisti nazivaju ‘’klasno-revolucionarno’’, raspoloženje. U hrvatskoj historiograiji jedan broj istraživača u «zelenom kadru» vidi temelj ovog raspoloženja. To, međutim, ne stoji. Možemo govoriti da je «zeleni kadar» bio tek jedan od vidova prevratničkog raspoloženja, odnosno, da su pojedini, iskusniji socijalističko-komunistički sljedbenici, uspijevali vojne bjegunce, koji nisu imali određenu ideologiju, usmjeravati prema boljševičkom modelu rušenja postojećeg društvenog uređenja.

Na razvalinama Austro-Ugarske Monarhije stvorena je, 29. listopada 1918. godine Država Slovenaca Hrvata i Srba, čija politička elita, uvjerena kako će u zajedništvu s Kraljevinom Srbijom riješiti sve probleme svojih naroda, juri u Beograd kako bi što hitnije ostvarila tu skladnu, pravednu, ravnopravnu, gotovo idealnu zajednicu. Ona je i uspostavljena tzv. «Prvodecembarskim aktom Regenta Aleksandra Karađorđevića» 1918. godine. Prije odlaska političkog zastupništva Države SHS u Beograd, Stjepan Radić izgovorio je čuveno upozorenje: «Ne srljajte kao guske u maglu!».

Dana 6. studenoga 1918. godine, nakon uspostave Države SHS, “zelenokadrovci” napadaju i oštećuju željezničke postajeu Novskoj, Banovoj Jarugi i Rajiću6. Prema izvještaju kotarskog predstojnika u Novskoj, “vojnici i svjetina” uništili su tada velike količine robe pohranjene u vagonima7. Činjenica da se radi o pljački hrane i robe potvrđuje da

takav čin ima više razbojnički karakter sa socijalnom podlogom, nego «klasno-revolucionarni», kako su mislili povjesničari marksističke orijentacije. Nove državne vlasti svjesne su raspoloženja u narodu i nastoje ovladati situacijom, odnosno spriječiti širenje kaosa, kako doista ne bi zadobio boljševičke oblike.

Skretanje spontanog i anarhističkog pokreta, zvanog «zeleni kadar», u Banovoj Jarugi, Međuriću i okolnim selima, prema boljševičkom modelu, može se zahvaliti, između ostaloga, i jednom povratniku iz Sjedinjenih Američkih Država. Ovo nije usamljen slučaj. U to su vrijeme mnogi naši ljudi, povratnici iz Amerike, donosili sa sobom ljevičarske ideje o revolucionarnom prevratu. U našem slučaju radi se o mlinaru Mati Žaniću, kojega se u lokalnoj komunističkoj povjesnici slavilo kao «predratnog komunista i osnivača komunističkog pokreta u ovom kraju».

Mato Žanić je rođen je u Novom Vinodolskom 1880. godine, u obitelji siromašnog zidara i klesara. Kod oca je izučio k1esarski i zidarski zanat. Sa šesnaest godina napušta obiteljski dom i, kao mnogi Hrvati toga vremena, kreće u Sjevernu Ameriku. Ondje radi devet godina: od 1896. do 1905,, kada prelazi u Njemačku. U to vrijeme upoznaje se s marksističkom ideologijom i prihvaća je postepeno kao svoj pogled na svijet. Ostaje upitan stupanj njegove političke naobrazbe, a kasnija je njegova djelatnost kontradiktorna. Živio je kao obrtnik, dakle, kao pripadnik «sitnoburžujskoga» sloja, a zagovarao je ideje bliske proletarijatu, predstavljao se boljševikom, dok se u političkom radu koristio iskustvima građanskih političkih stranaka, dakle metodama koje su boljševici prezirali.

Godine 1906. Žanić se učlanjuje u Socijaldemokratsku stranku Njemačke. Radi u kamenolomu kao kamenorezac. Iduće, 1907. godine povezuje se sa Socijaldemokratskom strankom Hrvatske. Od tada prima i njeno glasilo “Slobodna riječ”. Godine 1909. Žanić napušta Njemačku i vraća se u rodno mjesto. Sa sobom donosi veći broj komunističke literature i brošura koje dijeli prijateljima i poznanicima. Postaje djelatni propagandist revolucionarnih ideja.

Opterećen brigom oko vlastite obitelji, koju je tada stvorio, prinuđen je iste godine ponovo otići u stranu zemlju, ovoga puta u Ekvatorijalnu Afriku. U Africi ostaje do 1914. godine. Tada počinje Prvi svjetski rat.

Vraća se u domovinu i ušteđevinom, koju je stekao radeći u teškim uvjetima, nastanjuje se u Starom Petrovom Selu u Slavoniji8. Budući da nije imao dozvolu boravka, niti je bio prijavljen vojnim vlastima, njegov je rad u ovom selu nezakonit, on je vojni bjegunac, i stoga, po prirodi stvari, u stalnoj opasnosti od uhićivanja. U povijesnim vrelima nisu potvrđeni razlozi ovakvog rješenja nakon povratka u Domovinu.

Uglavnom, očito po naputcima iz literature, ili, možda, vodstva Socijaldemokratske stranke, Žanić prihvaća život u polunezakonitim uvjetima. Iz Starog Petrovog Sela prelazi u Bogićevce, odande u Lipovljane, da bi se 19179. godine nastanio u Banovoj Jarugi. Ovdje je kupio mlin na rijeci Pakri i počeo živjeti kao seoski obrtnik, nastavljajući istovremeno i s antiratnom propagandom i prevratničkom aktivnošću10.

Slom Austro-Ugarske Monarhije zatekao je Žanića u Zagrebu, tako da

6 Arhiv Hrvatske, spisi Središnje kancelarije Narodnog vijeća SHS u Zagrebu. Telefonske obavijesti od 6. studenoga 1918. godine 7 Arhiv Hrvatske, isto

135

8 Biograija Mate Žanića, Muzej Moslavine u Kutini, Odjel za arhivski materijal, rukopisna zbirka VI - 9.

(U vrijeme pisanja ovoga rada, postojao je navedeni Odjel. Kasnije je dislociran u Sisak.)

je nazočio povijesnom događaju 29. listopada 1918. godine, kada je Kraljevina Hrvatska prekinula sve državnopravne sveze s Carevinom Austrijom i Kraljevinom Mađarskom, ušavši istovremeno u novostvorenu državnu zajednicu s ostalim južnoslavenskim zemljama koje su se do tada nalazile u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Žanić je u autobiograiji, nastaloj poslije Drugoga svjetskoga rata, opisao taj događaj11.

“Koncem oktobra 1918. godine, nekoliko dana prije svršetka 1. svjetskoga rata, slučajno sam sa ženom bio u Zagrebu i čuo da mladići na Jelačić-placu dijele nekakve letke. Otišao sam tamo i saznao da je istog dana za 10 sati prije podne sazvan veliki javni zbor pred zgra-

Razglednica Banove Jaruge iz 1903. g.

dom Hrvatskog narodnog kazališta. Na trgu pred Kazalištem okupila se masa svijeta. Na zboru su govorili Pribičević i Lukić u ime Hrvatskosrpske koalicije, Stjepan Radić u ime HRSS-a, te Vitomir Korač u ime Socijal-demokratske stranke, kojoj sam od 1907. godine, pa sve do tada i ja pripadao.

Nakon toga proglašen je konačan raspad Austro-Ugarske Monarhije i osnovana nova Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Na tom je zboru oformljeno i Narodno vijeće kao provizorna vlada koja odmah daje naređenje da se po svim kotarevima osnivaju odgovarajuća vijeća koja će izvršavati naloge iz Zagreba.

«Dakako, bio sam ogorčen takovom izdajničkom odlukom svoje Socijal-demokratske stranke, jer sam kao boljševik zahtijevao da se nakon kraha Austro-Ugarske Monarhije preda vlast radnicima i seljacima.

Tada deinitivno istupam iz redova Socijal-demokratske stranke», izjavio je u to vrijeme Žanić12.

136

Žanić ne otkriva svoje suradnike i istomišljenike. Ovakva odluka nije mogla biti donesena samovoljno i emocionalno. Bili su to očito, prijelomni povijesni trenutci u kojima je Žanić, vjerojatno, sudjelovao.

«U nekim mjestima, kao na primjer u Daruvaru, došlo je do osnivanja “Narodne garde” koja je preuzela vlast u gradu u ime Socijal-demokratske stranke. Vjerovalo se da će ona povesti i podići revoluciju.

Poslali smo kurira u Zagreb vodstvu Socijal-demokratske stranke. Odgovor je stigao: «Samo nikakove akcije!» sjeća se zapovjednik Narodne garde u Daruvaru Ivan Mucker .

Vodstvo Socijal-demokratske stranke Hrvatske nije prihvatilo boljševički model društvenog prevrata. Stoga se solidariziralo s ostalim političkim strankama u tome da u novoj državi vlast preuzme građanski sloj. Od svojih članova stoga traži pasivnost i čekanje. Žanić relativno dobro procjenjuje političke prilike. Poznavajući antiratno raspoloženje naroda u zapadnoj Slavoniji, hitno se vraća u Banovu Jarugu i počinje s akcijama. Iz povijesnih vrela nije vidljivo čini li to samoinicijativno ili u dogovoru s odcijepljenom ljevičarskom strujom Socijal-demokratske stranke. Budući da piše o grupi koju je predvodio, mislim da je riječ o «samoinicijativnoj» akciji uljepšavanje vlastitoga lika u kontekstu vremena u kojem je autobiograija pisana.

«Istoga popodneva putujem u Banovu Jarugu, odmah sa sedmoricom svojih, suradnika, među kojima, se tada nalazio i Josip Kraš14, kalfa kod pekarice Narančić, da organiziram lokalnu revoluciju. Iako je još uvijek postojala Austro-Ugarska, razvili smo crvenu zastavu... i obilazeći sela, agitirali za stvaranje države radnika i seljaka po uzoru na boljševičku Rusiju. Još iste večeri, po povratku iz Zagreba, održavamo veliki javni zbor u Banovoj Jarugi, na kome smo izvikivali revolucionarne parole i konačno izabrali Radničko-seljačko-vojničko vijeće15, točno po uzoru na Oktobarsku revoluciju. Nadalje smo, svakog narednog dana, osnivali adekvatna vijeća i po drugim mjestima Novskog kotara, gdje nas je narod oduševljeno pozdravljao, a protivnici zaprepašteno promatrali»16, prepričavao je Žanić.

Zagovaranje je imalo odjeka u narodu. Žanićevoj grupi prilazi oko 200 osoba, što svjedoči o zbunjenosti naroda, ali i o socijalnim tenzijama koje su tada postojale u društvu. Vjerojatno je i Žanić, kao iskusan ljevičar, u nastupima koristio argumente koje su ljudi prihvaćali. Zanimljivo je, o tome događaju, sjećanje Sjepana Kraljevca, obrtnika iz Banove Jaruge i tadašnjeg suradnika Mate Žanića:”Mi smo željeli da osnujemo tude revoluciju poput Bele Kuna ... Žanić je osnovao socijaldemokratsku organizaciju u Banovoj Jarugi 1918. godine, koja je bila mnogobrojna jer je on previše toga popisao koji nije imao pojma o socijalizmu. Bilo je oko 200 i u ostalim selima: Međurić , Janja Lipa, Jamarice, jer je on to odmah sve pisao sebi.»17 Lokalne vlasti nisu ostale ravnodušne na ovakav, srazmjerno snažan, zamah ljevičarskog pokreta. Vlast se u personalnom smislu nije promijenila. Postojeći austrougarski činovnički aparat preuzima upravu u kotarskom središtu Novske. Stara se birokracija potpuno prilagođava novim prilikama. Od provoditelja politike dinastije Habsburg postaju revni provoditelji politike dinastije Karađorđević. Žanić postaje sve

9 Danas više ne postoji.

10 Zapis na temelju Izjave Mate Žanića, Muzej Moslavine u Kutini, Odjel za arhivski materijal, rukopisna zbirka VI – 9,4 11 Činjenica da je autobiograiju pisao nakon Drugog svjetskog rata, očito, namjeravajući povijesno utvrditisvoju ulogu u «komunističkom pokretu», ali i svoj materijalni status, jer nije otišao o partizane, nameće nam oprez u prihvaćanju sadržaja ovoga dokumenta 12 Izjava Mate Žanića, Muzej Moslavine u Kutini, Odjel za arhivski materijal, rukopisna zbirka VI - 9,1

137

13 Ivan Muker, Uspomene /Iz revolucionarnog pokreta u razdoblju od početka 1918. do 1921. godine u Daruvaru/. Rukopis u Muzeju Moslavine u Kutini, Odjel za arhivski materijal, rukopisna zbirka VI - D,6.

14 Kraš je u vrijeme nastanka Žanićeve autobiograije bio pokojnik i nije mogao veriicirati ovu tvrdnju.

15 Ne može se iz komparativnih vrela kojima smo raspolagali, veriicirati ova tvrdnja.

16 Izjava Mate Žanića, 2 17 Razgovor sa Stevom Kraljevcem iz Banove Jaruge, održan 29. ožujka 1969. godine. U razgovoru sudjelovali: Rade Pavlović u ime Komisije za proslavu 50. godišnjice SKJ i Radovan Trivunčić kao predsjednik Komisije za historiju OK SKJ Novska.

Navdeni je razgovor zabilježen na magnetofonskoj vrpci. Prijepis razgovora nalazi se u Zavičajnom muzeju Novska, br. 13/3.

Citat sa strane 3. Kraljevac potvrđuje Žanićevu sklonost uveličavanju svojih povijesnih zasluga, ali i nastojanje da omasovi stranku.

18 Zapis na temelju Izjave Mate Žanića, 8 19 Josipa Paver, Zbornik građe za povijest radničkog pokreta i KPJ 1919-1920, Dvor, Glina, Ivanić-Grad, Kostajnica, Kutina, Novska, Petrinja, Sisak. Sisak, 1970., 75 str 20

138

Josipa Paver, isto

uočljivija oporba, ali lokalna vlast problem nastoji riješiti demokratskim, parlamentarnim, dakle, mirnim putem. Savjetuju mu da “ne pravi gluposti”, već neka izabere Narodno vijeće, “kako je i u Zagrebu preporučeno’’ i u njemu zauzme vodeće mjesto18. Ovaj podatak ostaje otvoren, s obzirom na Žanićevu tvrdnju da je takva vijeća već osnovao.

Očito ponesen brojem pristalica, Žanić odbacuje ovaj prijedlog i nastavlja akciju po okolnim selima, nastojeći okupiti što veći broj pristalica među radnicima, obrtnicima i seljacima. Ova činjenica otkriva njegovo nepoznavanje boljševičkog pokreta i Lenjinove revolucionarne doktrine. Lenjin se nije oslanjao na seljake, smatrajući ih «rezervom kontrarevolucije». Žanićev je pristup više socijaldemokratski, populistički i pomalo utopistički.

O snazi njegove grupe i njegovom političkom utjecaju najbolje svjedoči podatak da je uhićen već trinaest dana nakon proglašenja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, tj. 13. prosinca 1918. godine. Toga dana pošao je u Pakrac kako bi zamolio tamošnjeg socijalista Milana Maleševića da bude referent na narodnom zboru koji je namjeravao sazvati 15. prosinca iste godine u Međuriću. Uhićen je pod optužbom “... da je došao u Pakrac zato da buni narod i agitira protiv kralja, a za republiku”19, ali je na povratku kući i pušten. Odmah je morao objasniti razlog dolaska u Pakrac, a potom je stavljen pod nadzor policije.

O ovom incidentu saznalo se i u Zagrebu, gdje ,6. siječnja 1919. godine, “povjerenik za unutrašnje poslove “naređuje Velikom županu Požeške županije” da ispita tačnost navoda u ovoj pritužbi, kao i tačnost podataka koje je iz Međurića primio o Mati Žaniću”20.

U dopisu Općine Međurić navodi se da je Žanić uložio protest zbog zabrane održavanja spomenutg zbora. No, nije se primirio. Narodni zbor je ipak održao 26. prosinca 1918., dakle na drugi dan Božića, što je bilo provokativno, ali politički gledano čisti amaterizam. Na skupu je došlo do malog incidenta. Prema istom dopisu, netko je na zgradu općine izvjesio hrvatsku zastavu, želeći time dati zboru oblik svečane podrške ujedinjenju, što je dovelo do negodovanja socijalista. Oni su zahtijevali skidanje barjaka jer “... ne priznaju kralja Petra, niti hoće Jugoslaviju, već hoće republiku.”21 Zaprijetili su da će “u najkraće vrijeme izbiti narodna revolucija, ne bude li udovoljeno zahtjevu za uvođenjem republike.”22 Upravo ovaj podatak ukazuje na karakter «Žanićevog pokreta». Većina je ljudi u njemu, pored socijalne vidjela i nacionalnu dimenziju, što ruši cijelu kasniju konstrukciju o «naprednosti» i «revolucionarnosti» žitelja Banove Jaruge. Žanić je u to vrijeme, doista zanemarivao hrvatsku nacionalnu situaciju kao primarnu u političkome radu, vjerujući u, komunistički shvaćen, internacionalizam kao rješenje.

Na intervenciju županijskih organa kotarske vlasti u Pakracu, 28. siječnja 1919., odgovaraju da Žanić nije uhićen “već da su ga u zgradu kotarske oblasti dopratila dva srpska vojnika, koji su bili bez oružja”.

Nakon što je priveden, saslušavao ga je “narodni zastupnik dr. Milenko Marković”, upozorivši ga “da ne bi svojim nepromišljenim govorima narušio ionako jedva ovdje uspostavljen mir i red”.

Bio je to početak njegovoga zatvaranja i progona. Nova se jugoslavenska država sve više stabilizirala, a represivni aparat postajao time sve brahijalniji.

Ubrzo nakon ovih zbivanja, Žanić na kraće vrijeme napušta Banovu Jarugu i vraća se u rodni Novi Vinodolski, gdje pokušava učiniti isto što je činio u Slavoniji. Premalo je povijesnih vrela koja bi nam otkrila razloge ove odluke.

U međuvremenu, 26.-28. siječnja 1919., sazvana je Zemaljska konferencija Socijal-demokratske stranke Hrvatske24. Pozvan je i Mato Žanić. On tada istupa protiv stranačkoga šefa, Vitomira Korača. Prilikom glasanja Žanić i grupa oko njega, s 59 naprama 39 glasova, ostaju u manjini. Bio je to rascjep u stranci. Socijalistički orijentirani članovi stvaraju posebnu grupu kojoj za vođu izabiru Aleksandra Tajkova25.

Ponovo se susrećemo s kontradikcijom jer smo čuli Žanićevu izjavu da je već prilikom stvaranja Države SHS napustio ovu stranku. Ako ju je napustio, kako je onda mogao biti pozvan na Zemaljsku konferenciju?

Proces ujedinjavanja svih socijalistički orijentiranih skupina u novoj državi bio je u tijeku. Vrhunac toga je «Kongres ujedinjenja» održan u Beogradu 20.-23. travnja 1919. godine. Tada je stvorena komunistička stranka na razini Kraljevstva SHS, nazvana kompromisnim imenom Socijalistička radnička partija Jugoslavije /komunista/ /SRPJ/k/.

Premda nije bitno za ocjenu njegovog rada, ostaje otvoreno pitanje je li je Mato Žanić sudjelovao u radu Kongresa ujedinjenja. On sam u svojoj “Biograiji” i “Izjavi”26 ne spominje putovanje u Beograd, što, međutim, čini Stjepan Kraljevac:”Onda je išao na prvi kongres u Beograd Žanić, i kad je došao kući onda nas je, dakako, informirao o tom cijelom postupku”27.

Jefto Šašić, general JNA, nakon umirovljenja kanio se uzdići do znanstveničkih visina intenzivnim proučavanjem radničkog pokreta i NOB-a u zapadnoj Slavoniji. On je nekritički prihvatio Kraljevčevu tvrdnju kao vjerodostojnu: “Naša komunistička općina imala je tu čast, i pravo, da ju na Prvom kongresu zastupa drug Mato Žanić.”28 Slavko Degoricija, koji je, također, istraživao ovo razdoblje, bio je nešto oprezniji: «Nije se moglo utvrditi «,piše on,»da li je netko iz ovog kraja prisustvovao Osnivačkom kongresu Socijalističke radničke partije Jugoslavije /komunista/ 1919. godine u Beogradu .”29 Smatram da bi Žanić u svojim sjećanjima posebno istaknuo sudjelovanje na Osnivačkom kongresu. Taj bi mu podatak, ljudski gledajući, povećao ugled u očima poslijeratnih lokalnih partijskih dužnosnika. Kraljevac je, očito, zamijenio Prvi i Drugi kongres. Na to upućuje i činjenica da u svojoj “Izjavi”, koja se čuvala u Arhivskom odjelu Muzeja Moslavine u Kutini, ne govori uopće o Kongresu ujedinjenja. Ovaj detalj ukazuje na neutemeljenost niza tadašnjih povijesnih zaključaka, poglavito kada se radilo o raznim «izjavama» i drugim sjećanjima značajnijih uglednika i moćnika vladajuće stranke, jer se njihov sadržaj uglavnom, uzimao kao vjerodostojan.

Neposredno poslije stvaranja SRPJ/k/, osniva se njena organizacija i u Banovoj Jarugi. No val «revolucionarnog» zanosa postepeno se

21 Arhiv Hrvatske, Predsjedništvo Zemaljske vlade /AH PRZV/6 -14 1709/ 1919 21 Arhiv Hrvatske, Predsjedništvo Zemaljske vlade /AH PRZV/6 -14 1709/ 1919 22

Isto

23

Isto

24 Neda Engelsfeld, Rad kluba komunističkih poslanika u plenumu Ustavotvorne skupštine /u prosincu 1920. i u siječnju 1921. /, Radovi Instituta za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu, br.

2/1972., 185 25 Izjava Mate Žanića ...

Dodatak 26 Svoja sjecanja Žanić iznosi precizno. Čini se da nije zaboravio ni jedan važan detalj iz svoga «revolucionarnog rada», ali da je vješto i dodavao onoga čega nije bilo.

27 Razgovor sa Stjepanom Kraljevcem , 3.

I Kraljevčeve riječi treba uzimati s rezervom.

28 Jefto Šašić, Pola vijeka revolucionarnih pozicija i borbe /Pola vijeka revolucije/, Novska, 1969., 24.

Sjećamo se ovoga jugo-oicira, njegovih «istraživanja» i dociranja u Novskoj i Lipovljanima.

29 Slavko Degoricija, Razvoj radničkog pokreta i KP Jugoslavije u Moslavini, Zbornik Moslavine, Muzej Moslavine, Kutina, 1968., 18

139

30 Zapis na temelju Izjave Mate Žanića, dopuna podataka iz historije NOBa općine Banova Jaruga, Muzej Moslavine u Kutini, Odjel za arhivski materijal, rukopisna zbirka VII - A,II 31

Biograija Mate Žanića

Novoosnovanu organizaciju SRPJ/k/ - Banova Jaruga tada čine: • Mato Žanić • Jan Kubašek • Josip Kraš • Josip Kmecig • Anton Maršon • Kuzma Lušičić • Ivan Juretić • Josip Leskovski • Stjepan Kraljevac

32 Izjava Mate Žanića, 3.

Nažalost, ovaj podatak nije veriiciran drugim dokumentom 33 Biograija Mate Žanića

140

stišavao. Od velikog broja pristalica iz 1918. godine, komunističkom pokretu ostaju vjerna samo devetorica. Taj podatak daje nam za pravo otkloniti od Banove Jaruge navedeno lažno uvjerenje da je riječ o selu u kojemu je komunistički pokret bio posebno omiljen. Navedena devetorica stvaraju, po tadašnjem običaju, urotničko komunističko žarište, koje je svojom promidžbom pokrivalo, ne samo Banovu Jarugu, nego i cijelo novljansko-kutinsko područje. Međutim, i u toj skupini postoje razlike. Npr. Stjepan Kraljevac bio je zapravo socijalist, i to nacionalno, a ne internacionalno usmjeren, za razliku od nekoliko njih koji su pripadali narodnim manjinama.

U vremenu nakon Drugog svjetskog rata učestalo se upotrebljavalo ime «narodnog heroja», pekara Josipa Kraša, kao dokaz «bogate revolucionarne prošlosti». On je, zapravo, u Banovoj Jarugi boravio kao pekarski pomoćnik kod Ane Narančić. Godine 1920. Kraš napušta Banovu Jarugu, ali, istina, zadržava vezu s navedenom skupinom posjećuje ih, ili im šaljući, kako piše Mato Žanić, «dragocjenu partijsku literaturu».30 U proljeće 1919. godine, vratio se iz Amerike u Brestaču, Tomo Radošević, zadojen, također, ljevičarskim idejama. Njegovim dolaskom, komunistička skupina dobiva još jednog agilnog suradnika31. Žanić je i dalje aktivan. Time si priskrbljuje novo uhićenje. Ovoga se puta našao na udaru kotarskog predstojnika u Novskoj. O tome sam piše: “Na sam Uskrs, 1919. godine, u Banovu Jarugu dolaze tri vojnika i hapse me po nalogu kotarskih vlasti, nakon čega me odmah sprovode u Novsku i zatvaraju u kasarnu. Za kratko vrijeme u kasarnu dolaze u svečanim uniformama, kotarski predstojnik i komandant kasarne, neki kapetan. Uveli su me u veću prostoriju. Bilo mi je jasno da je to, na brzu ruku, improvizirano suđenje. Osim kotarskog predstojnika, koji je tada kao simbol triju država, nosio na grudima sve tri nacionalne zastave, kapetana i mene, u sobi se okupilo oko 50 vojnika. Na to ustaje predstojnik i, obraćajući se vojnicima, pokaže rukom na mene i reče:» A sada ćemo suditi ovome buntovniku i boljševiku, koji je veliki protivnik našega naroda.» Bijesno sam skočio i izderao se:» Nisam to ja, već ste vi, ne samo neprijatelj, nego i mnogostruki ubica našega naroda!» Kako se usuđujete tako sa mnom razgovarati!» planuo je predstojnik.» Zar Vas nije stid predstojniče da javno, na grudima, nosite te časne zastave», rekao sam i pokazao na predstojnikova prsa, « kad dobro znadete da Ste nas još pred godinu dana silili da upisujemo ratni zajam, što je praktički značilo da produžujete rat i nastavljate s ubijanjem naše braće Srba», završio sam i pokazao na prisutne srpske vojnike. Predstojnik je problijedio, uzvrpoljio se i dugo nije mogao doći do riječi. Onda se pribrao i odgovorio potpuno blagim glasom:» Ali molim, gospodine Žaniću, ja sam tada bio državni činovnik i vršio sam svoju dužnost. Nego, danas je tako, i tako veliki blagdan pa je najbolje da sve skupa ostavimo za drugi put. A sada idite!» Tada su me vojnici izveli na ulicu i postili kući.”32 U lipnju, 1919. godine, Žanić se ponovo susreće s kotarskim predstojnikom u Novskoj. Poslije velikog Narodnog zbora u Rajiću, koji je organizirao Tomo Radošević, isti je uhićen i odveden u kotarski

zatvor. Žandari mu cijelu noć ne odvezuju ruke. Ogorčeni takovim postupkom, njegovi prijatelji brzo kreću u Banovu Jarugu moleći pomoć od tamošnjih istomišljenika. Žanić je, ne bez patetike, opisao taj događaj:”... oko tri sata pred zoru došli su k meni, kolima, nekoliko seljaka koji su mi javili što se dogodilo. Odmah sam otišao po druga Janka Kubašeka i mi se uputismo u Novsku. Čim se razdanilo, alarmirali smo cijelu Novsku i susjedno selo Brestaču, i u povorci s, otprilike 1. 000 ljudi, krenuli pred kotarsku oblast, gdje smo klicali protiv tiranije i demonstrativno negodovali protiv postupka vlasti. Druga Radoševića su odmah pustili iz zatvora. Na moj poziv otišli smo, Radošević, Kubašek i ja, pred predstojnika kojemu sam pred drugovima rekao: «Ako se još jednom dogodi ovako nešto, onda ćete morati bježati i iz stana i iz kotara, kao što ste bježali koncem rata pred “zelenim kadrom”.«33 Nova država još nije imala Ustav, što znači da se nije znalo kakva će biti po svome državnome i političkom uređenju. Međutim, centralističkounitaristička koncepcija, uz pomoć vojnog i policijskog aparata bivše Kraljevine Srbije, postepeno je potiskivala federalističko-republikansku koncepciju koja je imala najviše pristalica u Hrvatskoj.

Otpočele su pripreme za lokalne izbore koji su zakazani u proljeće 1920. godine. Vladajući krugovi maksimalno koriste prednosti kontrole nad državnim organima, kako bi izborni rezultati donijeli legalizaciju postojećeg stanja i potpunu prevlast velikosrpske političke elite.

U predizbornim aktivnostima na razini države sudjeluju i komunisti.

Raspoloženje unutar biračkoga tijela ukazuje na mogućnost njihovoga uspjeha u izbornoj utakmici. I komunistička grupa iz Banove Jaruge pojačava djelatnost u to vrijeme.

Dana, 2. ožujka 1920., županijske vlasti u Požegi izvještavaju između ostaloga: «Da su se u Novskoj, Janjalipi i Jamarici /kotar Novska/ održali sastanci Socijalističke radničke partije /komunista/ na kojima se govorilo o predstojećim gradskim izborima.»34 Jedanaest dana kasnije imamo vijest o nazočnosti komunista i u novljanskoj Posavini. Dana, 13. ožujka 1920., žandarmerijska postaja u Jasenovcu izvještava o uhićenju Petra Šimičića iz sela Višnice «zbog širenja boljševičke propagande po selima Drenov Bok, Krapje, Puska i Jasenovac.»35 Dobru organiziranost komunista uočavaju i lokalne vlasti. U njihovome izvješću stoji: “Ni jedna stranka nije ovdje provela organizaciju, osim komunističke i to samo u dvije općine.’’36 Komunisti su u svim selima istakli svoje kandidatske liste i postavili svoje kutije, usprkos činjenici da su im čuvari tih kutija bili provocirani i vrijeđani37. Za tu priliku, po njegovome osobnom zapisu, Žanić je dao sašiti crveni barjak koji je ukrašavao predizborne zborove komunista38.

Opća politička situacija u našem kraju bila je i dalje nejasna. Nove velikosrpske vlasti, provociranjem Hrvata na nacionalnoj osnovi, gube povjerenje. U narodu dolazi do razočaranja, a građanske političke stranke ne nude prave odgovore u danoj situaciji. Povijesna je istina da se policijski aparat uplitao u predizbornu utrku, što je jedan od razloga značajnog uspjeha komunističkih kandidata. U općini Međurić taj je

34 AH PRZV 6 -14 54 - 3934/1920 35 AH PRZV 6 - 14 4881/1920 35 AH PRZV 6 - 14 4881/1920 36 AH PRZV 6 -14 10096/1919 - 5482/1920 37 Razgovor sa Stjepanom Kraljevcem , 4 38 Barjak je sačuvan.

Pohranjen je u Muzeju Moslavine u Kutini

141

39 AH PRZV – 16 -14 1351 – 10096/1919.

– 5482/1920 40 Slavko Degoricija, nav. dj. 188

uspjeh bio najizraženiji, a to uključuje i našu Banovu Jarugu.

Rezultati izbora u općini Novska: 1.

HRS ......................................

2.

Stranački neopredijeljeni Srbi........................................

3.

SRPJ/k/..................................

8 odbornika /357 gl./ 4 odbornika /153 gl./ 2 odbornika / 79 gl./

Rezultati izbora u općini Rajić 1.

Stranački neopredijeljeni Srbi ................................ 9 odbornika 2.

HRSS.............................. 8 odbornika 3.

Radikalna stranka .......... 1 odbornik Rezultati izbora u općini Krapje 1.

Stranački neopredijeljeni Hrvati...................................

Rezultati izbora u općini Lipovljani 1.

HRSS.....................................

2.

Stranački neopredijeljeni Hrvati....................................

3.

HPSS /klerikalana/................

Rezultati izbora u općini Međurić 1.

SRPJ /k/.................................

2.

Stranački i nacionalno neopred. ................................

Rezultati izbora u općini Jasenovac 1.

Stran. i nacional. neopred. radnici........

2.

Hrvatska zajednica...........

3.

Socijaldemokratska stranka .......................

.......

/236 gl./ /258 gl./ / 83 gl./

2 odbornika /324 gl./ 7 odbornika /150 gl./ 7 odbornika /115 gl./ 1 odbornik / 29 gl./ 8 odbornika/ 187 gl.+ 9 žena/ 4 odbornika / 88 gl. + 1 žena/

10 odbornika/ 405 gl.+ 2 žene/ ? odbornika/ 226 gl.+ 8 žena/ /220 gl./39

Ni komunisti u susjednoj Moslavini nisu mnogo zaostajali za svojim istomišljenicima u Banovoj Jarugi. U Kutinu se vratio Petar Prica, još jedan revolucionar-povratnik iz Amerike. Uz pomoć Mate Žanića, on je organizirao ljevičarski raspoložene birače koji na izborima u kotaru Kutina dobivaju “oko 70 glasova, ili 10 % svih glasova u Kutini”.40 Ovakvi izborni rezultati nisu odgovarali političkim ciljevima vladajuće političke elite i ona, preko aparata represije, vrši udar na temelje demokratskog ustroja. Odlučuje jednostavno smijeniti izabrane kandidate

142

koji joj nisu bili politički podobni. Prvo su smijenjeni svi općinski odbornici izabrani na listi SRPJ/k/.

U općini Međurić, gdje je lista komunističke partije odnijela pobjedu, raspušteno je cijelo Općinsko zastupstv, na čelu s Tomom Kostelcem. Zastupstva su sačinjavali: Ivan Kubašek, Stjepan Kraljevac, Mijo st. Posavac, Stjepan Karlović, Ilija Dorić, Mato Brozović, Antun Stipanović i Nikola Jurković41. To izaziva reakciju izbornoga tijela.

Dolazi do otpora vlastima. Npr. mladež odbija pozive za novačenje.

Ponovo se javlja problem vojnih bjegunaca.

Među radnicima naročito su aktivni željezničari. Vlasti to uočavaju i zaključuju da se na čelu željezničarskih radnika nalaze «najistaknutiji komunisti i da se to osobito opaža u Brodu i Novskoj.»42 Dana, 16. travnja 1920., izbija generalni štrajk željezničara. Beogradska Vlada odbija ispuniti njihove zahtjeve, a da bi neutralizirala štrajkaše, naređuje, 20. travnja, njihovu mobilizaciju. Na tu akciju Vlade, 22. travnja, dolazi do protestnog štrajka radnika u cijeloj državi. Vlada odgovara zabranom svih javnih zborova. Sve oporbene ličnosti stavlja pod prismotru, posebno komuniste. Žanić, Kubašek i Radošević stavljeni su na spisak «važnijih boljševika» kod «Ministarstva unutarnjih dela» u Beogradu43.

Koristeći organe represije, Vlada uspijeva neutralizirati radničko nezadovoljstvo i postepeno učvršćuje svoje pozicije u tolikoj mjeri da će biti u stanju zabraniti rad SRPJ (k).

I pored oštrih nastupa policije, komunisti ne prestaju s agitacijom.

Dapače, vrše se pripreme za održavanje njihovoga Drugog kongresa.

Biraju se delegati, vode diskusije, zauzimaju stavovi...

Kongres je počeo u Vukovaru 20. lipnja 1920. godine. Komunističku organizaciju u Banovoj Jarugi, navodno, zastupaju dva delegata. O tome postoji sjećanje Stjepana Kraljevca: »Iz naše organizacije trebao je ići Kubašek, Jan, Žanić, Mato i Kostelac, Tomo. Međutim, Kostelac nije mogao ići, pa je Žanić došao po mene da idem, tako da sam bez ikakovih ranijih priprema išao na Kongres.»44 U memoarskoj građi, koja je sačuvana, zbunjuje zapis Mate Žanića kako se “ne sjeća da je na Vukovarskom kongresu partije 1920. godine prisustvovao kao delegat i Stjepan Kraljevac iz Banove Jaruge‘’.45 Takva razilaženja otežavaju donošenje neupitnih zaključaka.

Poslije Kongresa u Vukovaru, u komunističku skupinu ulazi Matina žena Lucija Žanić46 te, vjerojatno, Filip Mikaljević, Josip Beleto, Filip Mikolić i još neki.47 Vrlo je teško odrediti točan popis članova budući da je Žanić poslije “Obznane” uništio svu dokumentaciju pripremajući se za razdoblje ilegalnog rada.

Nakon izbora SRPJ (k) uključuje se u izbornu borbu za Konstituantu.

Sastav je Konstituante vrlo važan jer ona donosi Ustav, a to znači da određuje oblik društvenog, državnog i političkog uređenja u zemlji.

Zbog toga je predizborna kampanja bila žestoka i beskompromisna.

Komunisti nastoje iskoristiti svaki trenutak i svaku priliku za popularizaciju svojih ideja.

Opis jednog takovog događaja sačuvao nam je Mato Žanić: “U kolovozu 1920. zakazan je veliki zbor u Novskoj gdje će, između ostalih,

41 Anto Milišić, Politički i pravni aspekti općinskih izbora u Hrvatskoj i Slavoniji 1920. god., Zbornik Historijskog instituta Slavonije 7-8, Slavonski Brod, 1970., 188 41 Anto Milišić, Politički i pravni aspekti općinskih izbora u Hrvatskoj i Slavoniji 1920. god., Zbornik Historijskog instituta Slavonije 7-8, Slavonski Brod, 1970., 188 42 AH PRZV 6 -14 – 1351 – 6571/1920 43 AH PRZV 6 - 14 – 1351 . 8605/1920 44 Izjava Stjepana Kraljevca, dodatak 2 45 Zapis na temelju Izjave Mate Žanića, 18 46 Biograija Mate Žanića.

Tvrdnja nije veriicirana kompatibilnim dokumentom 47 Izjava Mikaljević Filipa, Muzej Moslavine u Kutini, Odjel za arhivski materijal, rukopisna zbirka VI –C

143

Izbori su, prema tome, donijeli sljedeći poredak stranaka i biračkih grupacija: 1. Hrvatska republikanska seljačka stranka 2. Stranačko neopredijeljeni radnici 3. Stranačko neopredijelje ni Srbi 4. Stranačko neopredijelje ni Hrvati 5. Socijalistička radnička partija Jugoslavije / komunista/ 6. Hrvatska zajednica 7. Socijaldemokratska stranka 8. Srpska radikalna stranka 9. Stranački i nacionalno neopredijeljeni glasovi 10. Hrvatska pučka seljačka stranka

48 Biograija Mate Žanića 49 AH PRZV IV – 9 45353/1920, kod br.

35021 – 47000/1921

govoriti ministri iz Beograda, Anđelinović i Lukinić. Tada je naša partijska organizacija odlučila da i mi, svojim plakatima pozovemo narod na taj zbor i da nastavimo s govorima kada završi vladina stranka ... U Novskoj se okupilo nekoliko desetaka hiljada ljudi. U ime naše Partije trebao je govoriti drug Kubašek. Međutim, neposredno prije početka zbora, policija je zabranila Kubašeku svaku govoranciju i zagrozila mu se hapšenjem. Odlučili smo da, jednostavno ucjenom, storniramo tu zabranu. Zbor je otvorio pop Podunavac iz Raića, ali je pozdravni govor morao odmah prekinuti zbog paklenske galame koju su podigli naše pristaše. Tada sam ja u blizini tribine skočio na stolicu, podigao ruku, što je bio znak da galama treba prestati i obratio se ministrima: »Molim gospodu ministre da nam ovdje, pred narodom, svečano obećaju da će i nama dati riječ kada oni završe jer ćemo ih samo na taj način mirno saslušati. U protivnom, od galame ni oni neće moći doći do riječi.»

Dobili smo obećanje, pa sam zamolio narod da mirno sasluša ministre, a kada su oni završili, uzimam riječ i kažem: «Drugarice i drugovi, među nama nije bilo čovjeka koji se zdušno nije borio protiv prokletih tirana Austro-Ugarske Monarhije.» Slijedi buran aplauz u kome učestvuju i oba ministra. Ali sada, kada smo se riješili austrijskih tirana, pustili smo drugim tiranima da vladaju nad nama. To su ova dvojica koja su prije mene govorila. Mi nismo došli da bilo koga tvorno napadamo, već samo da kažemo gospodi ministrima istinu u lice i neka zapamte, da ne ćemo vijekovima trpjeti ove zločinačke postupke prema narodu, već ćemo se energično boriti za socijalnu pravdu i blagostanje radnog naroda.» Dok sam zastao da malo predahnem, ustaje predsjedavajući i izjavljuje, da se skupština završava, jer gospoda ministri moraju žuriti na vlak”48.

Komunisti su veoma vješto koristili i zborove Hrvatske republikanske seljačke stranke, odnosno stanovitu naivnost njezinih vođa. Jedan takav slučaj zabilježen je u «Izvještaju velikog župana Požeške županije Povjereništvu za unutrašnje poslove Zemaljske vlade u Zagrebu». U tome izvještaju, između ostaloga, stoji: “... da je Radićeva stranka održala u Novskoj javnu skupštinu na kojoj je, pored ostalih, govorio i seljak Radošević, Mijo, komunist iz Brestače49.

Svoje kandidatske liste na izborima za Konstituantu podnijele su u Požeškoj županiji sljedeće stranke: Demokratska stranka Nositelj liste: Lazar Gruić, ratar iz Cjepidlake; Dr. Budislav Grga Anđelinović; publicist iz Zagreba; Danilo Podunavac, svećenik Srpske pravoslavne crkve iz Rajića; Josip Bilješković, ratar iz Voćarice i Ivan Peljaković, obrtnik iz Novske.

Hrvatska zajednica Nositelji liste: Dr. Stjepan Srkulj, profesor i narodni zastupnik iz Zagreba, dr. Milovan Žanić, odvjetnik iz Nove Gradiške.

144

Hrvatska pučka stranka Nositelji liste: Dragutin Kovačević, seljak iz Jazavice; dr. uro Basariček, tajnik “Narodne zaštite” i Jan Janečka, posjednik iz Preloščice.

Komunistička partija Jugoslavije Nositelji liste: dr. Dragutin Vladisavljević, liječnik iz Beograda; uro Salaj, krojač iz Slavonskog Broda i Ivan Kubašek, poljodjelac iz Banove Jaruge. Čehoslovačka seljačka napredna stranka Nositelji liste: J osef Bešruida, ratar iz Marinog Sela i dr. Alfred Šalek, liječnik iz Zagreba.

Narodna radikalna stranka Nositelji liste: Čeda Kostić, odvjetnik iz Beograda, dr. Mihajlo Bogdanović-Tomić, odvjetnik iz Pakraca i Milan Vidaković, ratar iz Jasenovca.

50 AH PRZV IV - 9 35021 – 46921/1920 51 AH PRZV 6 - 14 15359/1920 - 8 52 AH PRZV 6 - 14 15359/1920 - 10 53 AH PRZV 6 - 14 15359/1920 - 18 54 AH PRZV 6 - 14 15359/1920 - 19 55 Zapis na temelju Izjave Mate Žanića 56 Razgovor sa Stjepanom Kraljevcem, 4

Seljački savez Nositelji liste: dr. Svetozar Korporić, odvjetnik iz Zagreba i Jovan Magarašević, svećenik Srpske pravoslavne crkve iz Budimaca50.

Ovo je, mora se priznati, bio uspješan nastup komunističke ćelije u Banovoj Jarugi. U ostalim općinama novskog kotara uspjeh je bio mnogo manji.

U Novskoj su komunisti dobili 10 glasova52, u Gornjem Rajiću53 10 , a u Donjem Rajiću 6 glasova54.

Uspjeh komunista ubrzao je odlučnost beogradskih vladajućih krugova da energično razbiju komunističku stranku. Donošenje “Obznane” trebalo je stvoriti temelje za ostvarenje toga cilja.

Mato Žanić je “Obznanu” dočekao u Međuriću gdje je sa ženom Lucijom čekao Novu godinu. Tamo ga je iznenada posjetio Jan Kubašek i obavijestio o “Obznani”, za koju je saznao preko radio-vijesti55.

Shvaćajući da se događa nešto značajno i opasno, obitelj Žanić napušta doček Nove godine i vraća se kući.

Ubrzo su uslijedile akcije vlade. Partijske organizacije su razbijane, a njihova imovina plijenjena. U isto vrijeme, vodstvo KPJ pokušava na miran način, pregovorima s vladom, riješiti ovaj spor.

Uviđajući da politika vodstava KPJ ne će izmijeniti odluku vlade, Žanić počinje pripremati svoju grupu za rad u ilegalnim uvjetima. Sakrio je, a potom i uništio svu partijsku dokumentaciju, kako ne bi pala u ruke žandarima. Sredinom siječnja 1921., obilazi partijske organizacije u kotarevima Novska, Kutina, Pakrac i Daruvar56. Tražio je istomišljenike koji će moći nastaviti s radom u novim uvjetima.

Kao vrlo nepohodna, nametnula se potreba osnivanja Oblasnog komiteta koji će upravljati radom KPJ na području ovih kotareva, ali u ilegal-

145

57 Zapis na temelju Izjave Mate žanića, 21 58 U «Zapisu na temelju Izjave Mate Žanića» stoji: «... početkom travnja...».

U Biograiji, govoreći o tom događaju, Žanić ne kaže o kojem je mjesecu riječ, dok u svojoj Izjavi tvrdi da je Oblasna konferencija održana «koncem aprila...».

59 Izjava Mate Žanića, 21 60 Zapis na temelju Izjave Mate Žanića, dodatak II. 60 Zapis na temelju Izjave Mate Žanića, dodatak II.

Izbori su održani 28. studenoga 1920. godine.

Općina Međurić bila je najuspješnija za KPJ, koja je ovdje dobila 77 glasova i u konačnom poretku zauzela treće mjesto.

Poredak stranaka prema dobivenim glasovima u općini Međurić: - Hrvatska republikanska seljačka stranka: 243 glasa - Čehoslovačka seljačka napredna stranka: 127 glasova - Komunistička partija Jugoslavije: 77 glasova - Hrvatska pučka stranka: 27 glasova - Hrvatska zajednica: 11 glasova - Demokratska stranka: 9 glasova - Hrvatska stranka prava: 5 glasova - Seljački savez: 3 glasa - Radikalna stranka: 3 51 glasa

146

nim uvjetima. U ime KPJ, slobodno je djelovalo još samo 58 narodnih poslanika u Parlamentu. Dana 28. lipnja 1921. godine, izglasan je Vidovdanski ustav.

Pobijedila je unitarističko-centralistička koncepcija velikosrpske političke elite. Uslijedio je teror nad svim opozicijskim strankama i pojedincima. Dana, 2. kolovoza 1921. godine, donošenjem “Zakona o zaštiti države”, taj je teror i ozakonjen. Vodstvo KPJ ostaje bez podrške biračkoga tijela, što ukazuje na razilaženje u ideološkom i političkom mišljenju ova dva entiteta, odnosno, da u tadašnjoj Hrvatskoj boljševizam i komunizam nemaju podršku naroda.

U takvim uvjetima Žanić je, u dogovoru s Ivanom Krndeljom, članom Pokrajinskog komiteta KPJ sazvao Oblasnu konferenciju za spomenuta četiri kotara57.

Na ovom skupu je analizirana situacija u zemlji i položaj KPJ nakon “Obznane”. Složili su se da se mora nastaviti s radom, bez obzira na opasnosti. Organizacije se moraju prilagoditi novim uvjetima borbe.

Uz to, partijska aktivnost nužno se mora prepustiti isključivo onim članovima koji su politički izgrađeni te sposobni izdržati policijske torture i sačuvati partijske tajne60. Za vezu s partijskim središtem u Zagrebu zadužen je Žanić. On će odande dobavljati partijsku literaturu i određenim kanalima raznositi je dalje. Nužna je disciplina svakog člana. Bez obzira o kome se radilo, složili su se, da one, za koje se misli da bi popustili u slučaju mučenja, više ne pozivaju na sastanke.

Neposredno nakon ove konferencije, Žanić odlazi u rodni Novi Vinodolski. Ondje mu nema mjesta i on se vraća u Slavoniju. I to je zanimljiv podatak. Žanića u rodnom kraju ne prihvaćaju kao političara, premda je ondje bilo više radnika nego u Banovoj Jarugi. No, ubrzo dobiva izgon i iz Banove Jaruge. Uspijeva kupiti kuću u Lipiku i na taj način ostati vezan uz Banovu Jarugu. Živi dvostrukim životom: s jedne strane on je miran obrtnik, a s druge partijski ilegalac. Kada je počeo Drugi svjetski rat, Mato Žanić nije otišao u partizane, ali je nakon njihove pobjede tražio priznanje statusa pomagača i logističara, pozivajući se i na materijalnu pomoć koju je slao «u šumu».

Na temelju povijesnih svjedočanstava, možemo zaključiti da se radi o zanimljivoj osobi, «gastarbajteru», ljevičaru, obrtniku, poborniku socijalističkog prevrata. Nazivao se boljševikom, ali njegove metode i shvaćanja političkog i «revolucionarnog» rada bile su daleko od metoda koje su prakticirali boljševici. Dakle, radilo se više o političkom utopistu, nego o lenjinistički obrazovanom komunistu. Žanićev odlazak nije izazvao u Banovoj Jarugi proteste, a kamoli nemire. Sve to upućuje na zaključak da se o nekoj posebnoj osjetljivosti, tadašnjih žitelja ovoga mjesta, za boljševički pokret i komunističku ideologiju, ne može govoriti. Takav zaključak nije utemeljen u povijesnim vrelima. Ljevičarstvo dijela biračkoga tijela, nakon Prvoga svjetskoga rata, treba promatrati, prvo, u kontekstu antiratnog raspoloženja koje je zahvatilo sve južnoslavenske narode koji su živjeli u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, drugo, u kontekstu socijalnog raslojavanja i pauperizacije dijela agrarnog pučanstva, a sve to zajedno izazvalo je i socijalne tenzije s političkim manifestacijama, ali i s

običnom pljačkom i anarhijom. Jedan od čimbenika, na koji se treba oslanjati u proučavanju ove tematike, jest i političko, ideološko i nacionalno raspoloženje pojedinaca koji su pripadali nacionalnim manjima lociranima na ovome području. Njihovu ulogu u ovom vremenu trebalo bi obraditi u posebnoj raspravi. Potrebno je naglasiti da povijesna vrela otkrivaju kako Žanićevom i Radoševićevom «pokretu», odnosno njihovoj komunističkoj skupini, nisu pristupali domaći Srbi, što baca dodatno svjetlo na njihov «revolucionaran rad» i «masovnu» podršku «radničke klase i seljaštva». Treći aspekt je uloga naših ljudi koji su se vraćali s rada u inozemstvu, gdje su bili indoktrinirani tadašnjim marksističkim i prevratničkim idejama i ideologijama.

Interpretacije povijesnih zbivanja o kojima smo govorili, a koje su uslijedile u komunističkoj Jugoslaviji, nisu se oslanjale na povijesna vrela, niti na sociološku stratiikaciju pučanstva, već na političku pragmatiku, a ona završava nasiljem nad historiograijom, odnosno povijesnom znanošću. Međutim, povijesna vrela potvrđuju i činjenice koje ne treba prešućivati. Ma koliko bilo malobrojno, komunistička se jezgra u Banovoj Jarugi održala tijekom Kraljevine Jugoslavije i dočekalo Drugi svjetski rat, partizane, pobjedu i vlast, koju su, preživjeli aktivisti i njihovi potomci, iskoristili, između ostaloga, i za tumačenje političkih zbivanja u prošlosti mimo kritičke opservacije povijesnih dokumenata.

Negdje u travnju 1921. godine58, komunisti su se u tajnosti okupili na groblju u Međuriću i održali svoju «Oblasnu konferenciju».

Nazočili su joj sljedeći delegati: •

• • • • • • •

Mustafa Begić: izaslanik PK KPJ za Hrvatsku Mato Žanić: za kotar Novska Jan Kubašek: za kotar Novska Nikola Marković: za kotar Novska Petar Prica: za kotar Kutina Fidlar Oscar: za kotar Daruvar Marko Simić: za kotar Pakrac Ivan Tihi: za kotar Pakrac59

Prema ukupnom broju mandata za Ustavotvornu skupštinu KPJ je izbila na treće mjesto.

1. Demokratska stranka: 319 448 glasova / 92 mandata 2. Radikalna stranka: 284 575 glasova / 91 mandata 3. KPJ: 198 736 glasova / 58 mandata 4. HRSS: 230 590 glasova / 50 mandata

Razglednica Banove Jaruge iz 1944. g.

147

dOES BANOVA JARUGA REALLy dESERVE THE NAME Of A REd VILLAGE?

Banova Jaruga is a village in West Slavonia (administratively it belongs to Town Kutina), well known as an intersection of the Zagreb-Vinkovci railway, diverging to Pakrac. In the socialist Yugoslavia its communist trait used to be emphasized as an important determinant in the history of the village. Even the local elementary school was named after Rade Končar, a communist hero. This myth is still a burden to some people here. The author of this paper points to the origins of the so-called communism, created during World War I and in the irst decade of the new Yugoslav state that really was in place in Banova Jaruga.

These origins were the consequence of an anti-war feeling spreading in this region – the so-called Green Corps (military deserters’ gangs), but also of the action of people from other parts. Historical sources do not testify to the wide-spread of communist ideology among the population. However, they conirm the fact that there were social tensions.

Upon constitution of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes, social tensions were replaced by discrimination of Croats on the part of the state machinery, controlled by the Serbian power elite.

By studying historical sources, the author concluded that the said myth had no realistic foothold in real historical events.

148

arheologija

Ana Bobovec KUTINSKA LIpA, KUTINA - ARHEOLOšKO NALAZIšTE IZ RIMSKOG RAZdOBLJA ( II. – IV. ST. N. E.) Antičko (rimsko) arheološko nalazište Kutinska lipa u Kutini bilo je poznato još krajem XIX. stoljeća. Iz toga je razdoblja sačuvan i jedan slučajno nađeni predmet – brončani ukras rimskih kola, koji se čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Ivan Kukuljević Sakcinski, godine 1873., prepostavio je da na ovom mjestu, eventualno, možemo očekivati nalaz ostataka rimskog naselja i putne postaje Varianis na cestovnom pravcu koji je svoje ishodište imao u Sisciji.

Tijekom XX. stoljeća čitavo je područje Kutinske lipe urbanizirano te je nalzište samim tim uvelike devastirano. Arheološki materijal koji je pronađen, prilikom obrade zemlje i izgradnje stambenih objekata, upozoravao je na njegovo značenje. Dio tog materijala dospio je u kutinski muzej i nalazi se u stalnom postavu arheološke zbirke.

Tek krajem XX. stojeća započeli su ozbiljniji napori da se pokrenu arheološka istzraživanja na ovome nalazištu. Sama istraživanja započela su godine 2004. geoizičkim mjerenjima i izičkim iskopom u dvije probne sonde koja su potvrdila njegov znatan arheološki potencijal. U međuvremenu je jedna parcela prešla u vlasništvo grada Kutine i na njoj su istraživanja nastavljena godine 2005. i 2006. Otkriveni su ostaci čvrstih podzemnih struktura, uglavnom temelja stambenog ili javnog objekta građenog od poluobrađenog kamena i vezanog čvrstom vodootpornom žbukom.

Među pokretnim arheološkim materijalom najbrojnije su kockice mozaika, ali je pronađeno i ukrasnih podnih opeka, sitnih željeznih predmeta, ulomaka keramike i stakla, a , kao posebne nalaze, treba spomenuti vrlo dobro sačuvan novac s likom cara Vetrania (350. g. n. e) i ulomak brončane ibule.

Istraživanja će biti nastavljena proširivanjem područja iskopa, ali i utvrđivanjem dubine ukopa temelja, a rezultati će pokazati opravdanost planova o njihovoj konzervaciji i prezentaciji u edukativne i turističke svrhe u sklopu, svojevrsnog, manjeg arheološkog parka.

Kutina se prvi puta spominje u pisanim dokumentima godine 1256., kao toponim, ali i zemljišni posjed u gračeničkoj župi - u ispravi ugarsko-hrvatskoga kralja Bele IV1. Međutim, čitavo tisućljeće prije toga, na prostoru današnje Kutine odvijao se život.

Bilo je to razdoblje uspona velikog rimskog imperija, koji je, šireći svoje granice, osvajao prostore naseljene ilirskim (ili panonskim) plemenima2.

151

1 U spomenutoj ispravi Kutina se spominje kao posjed u gračeničkoj župi u vezi razgraničenja posjeda između plemića Ivana Vukanova i šomođskog župana Henrika. Sljedeće isprave u kojima se spominje posjed Kutina su iz 1264. (Čazmanskog kaptola) i 1273. (kralja Ladislava IV.) 2 Budući da o Ilirima, kao etničkoj skupini koja je nastanjavala šire područje jugoistočne Evrope, postoje samo oskudna materijalna i pisana svjedočanstva, ne može se sa sigurnošću odrediti kojem plemenu (ili plemenima) pripadaju žitelji današnje Moslavine u vrijeme uspostave rimske vlasti. Prema starim zemljovidima, nastalim na temelju antičkih izvora mogli bismo zaključiti da je područje današnje Moslavine nastanjavalo panonsko pleme Varciani (Alföldi, 1965; Wilkes, 1969., Gabler, 1982., Marija Buzov, Illyrica Antiqua, 2005.)

35. godine prije naše ere, Oktavijan August je osvojio keltsku Segestiku i pretvorio je u rimski vojnu utvrdu od najveće važnosti.

Time je bio otvoren put za pokoravanje čitave Panonije kopnenim putem, a Savom je bila uspostavljena komunikacija s Dunavom.

Oktavijanov nasljednik Tiberije još je više učvrstio položaj Siscije kao vojnog logora. Početkom nove ere bila je izgrađena razgranata cestovna mreža koja je služila za brzo prebacivanje i snabdijevanje vojske, koja je osvajala nove teritorije, a povremeno i gušila ustanke lokalnih ilirskih plemena3.

Jedan od vrlo važnih cestovnih pravaca, za koji se s pravom pretpostavlja da je prolazio današnjom Moslavinom, bio je pravac: Siscia – Varianis – Aquis Balissis – Incero Certissa – Mursa4. Sva mjesta na ovoj trasi potvrđena su arheološkim istraživanjima, osim putne stanice Varianis5. Još je godine 1873. Ivan Kukuljević Sakcinski6, pišući o povijesti ovih krajeva u rimsko doba, dao je tri mogućnosti gdje bi trebalo tražiti ostatke toga mjesta. Tu su: Kraljeva Velika, Osekovo i Kutina. Prema njegovim saznanjima u to vrijeme postojali su arheološki ostaci iz rimskog razdoblja jedino u Kraljevoj Velikoj. U međuvremenu se situacija potpuno promijenila. Arheološkom materijalu iz Kraljeve Velike danas nije

3 Jedan od najvećih ustanaka protiv rimske vlasti na prostoru Ilirika dogodio se između 6. i 9. godine naše ere.

U rimskoj je povijesti zabilježen kao «Bellum Batonianum», prema dvojici Batona, vođa ustanka iz plemena Desidijata i Breuka.

4 Nažalost, do sada nijedan segment trase ove ceste nije pronađen.

Prilikom gradnje autoceste Zagreb - Beograd, 1978. godine, pregledan je dio iskopa na trasi između Osekova i Donje Gračenice, ali nisu pronađeni tragovi kulturnog sloja

152

Siscia kao prometno čvorište u sustavu antičkih cesta (Slukan Altić, M.; 2003.)

moguće ući u trag7, a u Osekovu i Kutini otvorena su arheološka nalazišta čija je provenijencija, bez svake sumnje, rimska.

O rimskom arheološkom nalazištu Ciglenice (a) u Osekovu (na širem prostoru zvanom Domodarice, s desne strane autoceste Zagreb – Lipovac, nije se pobliže ništa znalo do 70-ih godina XX .

stoljeća8. Nakon izvršenog rekognosciranja terena, godine 1994., započela su arheološka istraživanja koja su s vremenom prerasla u sustavna9.

Istraživanja su vršena u dva istražna bloka. U prvom istražnom bloku otkriveni su temelji jednog, po svemu sudeći stambenog objekta, sa svim elementima vanjskog i unutarnjeg uređenja bolje opremljenog prostora (opeka , elementi krovnog pokrova, elementi podnog opločja, ulomci štukature, željezni elementi arhitekture...)10.

Temelji su kuće sačuvani najviše do 70 cm, a građeni su od neobrađenog kamena različite granulacije (pretežno vapnenca).

Nisu izvedeni pravilno, ali se uočava tendencija poravnavanja u vodoravne redove. Uočava se razlika u kvalteti izvedbe pojedinih temelja te je moguće pretpostaviti da je ovaj objekt bio nadograđivan. Širina temelja varira između 50 i 60 cm. S južne, odnosno jugoistočne strane kuće, najvjerojatnije se nalazio trijem sa stupovima, o čemu svjedoče pronađene baze u tragovima. Sačuvan je i kanalizacijski odvod od opeke u duljini nešto većoj od 20 metara.

Arheološka su istraživanja nastavljena u drugom istražnom bloku, gdje su otkriveni tragovi drugog objekta u kompleksu, čiji gabariti još nisu obuhvaćeni, ali je objekt veći od prethodnoga. U ovom su dijelu čvrste podzemne strukture ostale sačuvane u samo nešto manjim segmentima, ali su pronađeni ostaci hipokausta11 na prostoru od oko 40 m2.

Rimski kompleks Ciglenice u Osekovu – temelji stambenog objekta u postupku konzervacije

5 Na mjestu rimske Siscije leži današnji Sisak, a na mjestu Murse današnji Osijek.

Aquis Balissis su Daruvarske Toplice, Incero je Požega, a ostaci Cerisse pronađeni su kod akova 6 Kukuljević Sakcinski, Panonija Rimska, str. 126 ( u ediciji: Rad jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knjiga XXIII, u Zagrebu 1973.) - u vezi navedene trase: «Iz Siska u Osijek Itin. Ant. Siscia – Sisek . Varianis XXIV. Kraljeva Velika – Aquis Balissis XXXI. Daruvar, Podborje – Incero XXV. Požega – Stravianis XXIV. Gradac – Mursa XXX. Osijek – u bilješci 2 između ostalog se navodi: «I tu su prugu dosadašnji topograi tumačili različito. V a r i a n i s drže za O s j e k o v o ili K u t i n u, ali tu nema rimskih starina, dočim je u Kraljevoj Velikoj pokraj inih starina rimskih iskopan kažiput ili stup od milja s nadpisom VARIANIS M. P. XXII....»

7 Kraljeva Velika (općina Lipovljani) je danas poznatija po ostacima kasnosrednjovjekovnog «Starog grada» (koji je maksimalno devastiran).

Novija rekognosciranja terena dala su pokretni arheološki materijal kasnosrednjovjekovne provenijencije (XV. – XVI. stoljeće) – ulomke keramike i pećnjaka

Pokretni arheološki materijal s rimskog kompleksa Ciglenice izuzetno je brojan i raznolik. Među uporabnim predmetima najbrojnija je keramika, ali nađeno je i ulomaka stakla i olova. Izuzetno su zanimljivi ukrasni predmeti – prstenje, ibule, naušnica. Nekoliko primjeraka nađenog novca može poslužiti određivanju datiranja ovoga nalazišta12.

Osim lokaliteta Ciglenice, na potezu od Kutine do Osekova,

153

8 Godine 1973. uvid na lokalitetu Ciglenice (a) u Osekovu izvršila je Višnja Plemić, tada arheologinja u Muzeju Moslavine u Kutini, na poticaj Miroslava Adrineka, koji je imao parcelu na tom predjelu. Sakupljeno je nešto ulomaka arheološkog materijala po površini, ali dalje u vezi lokaliteta nije poduzeto ništa, a u narodu je ostalo uvjerenje da je «tu nekad bila ciglana», te predja o crkvi srušenoj od Turaka, a građevinski je materijal s tih ruševina, u XVIII. stoljeću, korišten za gradnju sadašnje župne crkve Sv. Ane – «živim lancem» – iz ruke u ruku..

postoji još nekoliko mjesta na kojima su otkriveni ostaci iz rimskog doba (gotovo u ravnoj crti): u Repušnici, Donjoj Gračenici, Voloderu i na još jednom mjestu u Osekovu13.

Prvim arheološkim istraživanjima, na području Kutine, mogli bismo smatrati obilazak terena i prikupljanje arheološkog materijala Despota Teodorčevića, kutinskog mjernika i povjerenika tadašnjeg Narodnog ( a danas Arheološkog) muzeja u Zagrebu. Obilazeći teren «na rudini Fratrici», današnjoj Ulici kutinska lipa, pronašao je ostatke arhitekture, koje je u svom izvještaju okarakterizirao ostacima pravog rimskog grada. Spominje «rimske fundamente», koji se nalaze na privatnom zemljištu, gdje bi se mogla provesti pokusna istraživanja14. Da su pronađeni rimski temelji, moglo se zaključiti iz arheološkog materijala, a to je potvrdio i prof. Šime Ljubić15.

9 Preliminarna arheološka istraživanja na lokalitetu Ciglenice u Osekovu započela su godine 1996. uz pomoć učenika Osnovne škole iz Popovače, te kutinske Srednje škole Tina Ujevića (gimnazije i ekonomske škole). Godine 1998. započela su sustavna istraživanja koja traju i danas.

10 Osim temelja, baza stupova i kanalizacijskog odvoda, svi ostali lementi arhitekture su izmješteni iz stratigrafskog konteksta, jer je lokalitet devastiran do dubine oranja od oko 4o cm. Devastacija je izvršena 6o-ih godina XX. stoljeća, kada je komasacijom, od niza manjuih privatnih parcela, stvorena velika obravdiva površina u društvenom vlasništvu.

154

Izvještaj muzejskog povjerenika D. Teodorčevića o nalazima na Kutinskoj lipi 1892.g.

Arheološki materijal, također rimske provenijencije, pronađen je i na oranici zvanoj Crkvište, udaljenoj oko pola sata (hoda) od Fratrice.

Temelji već tada nisu bili vidljivi, jer se zemljište obrađivalo. Uz temelje je pronađeno i dosta mozaičkih kockica. Teodorčević dalje kaže da je na lokalitetu dao iskopati nekoliko pokusnih jama, a nađen novac (!) i predmete odaslao muzeju u Zagrebu. Tu spominje i ukras rimskih kola, kao i nalaz rimskog materijala i novca na položaju Repušnička lipa16.

Brončani predmet, koji je godine 1892. pronašao mještanin Gjuro Grubiša, opisan je kao «uresni nastavak s kočije» visine 16 cm,

težine 957 grama, djelomično oštećen. Radi se o poprsju «an face» okrenutog crnca koje izvire iz jedne cvjetne čaške nad osmerostranim postamentom. Ušice sa strane su u obliku svinutih prstiju, a služile su za provlačenje konjskih uzdi. Predmet je datiran iz doba ranoga carstva17.

11 Sačuvana je donja podnica od bijelog morta s jasno vidljivim otiscima stupića. O postojanju hipokausta svjedoče i česti nalazi ulomaka šuplje opeke – tubulusa te kockica mozaika 12 Nekoliko primjeraka novca lijepo je sačuvano, te se mogu iščitati aversi i reversi: na pr. Faustina II., žena cara Marka Aurelija (sredina II. st.n.e.); Karakala (198.– 217.), Maxim (235. – 238.), Valerijan (253. – 259.)

Slučajni nalaz

ure Grubiše – brončani ukras rimskih kola

Nakon više od pola stoljeća, o arheološkom lokalitetu na Kutinskoj lipi pisao je povjesničar i arheolog Ante Glavičić18. On kaže da «Kutina potječe još od Rimljana pod imenom Varianis, udaljena 34 km od Siska (Siscia) i 40,5 km od Pakraca (Menneanis)». To se povezuje s nalazom crijepa, opeke, mozaika i keramike «u okolici Kutine na oranici Crkvište i Fratrica blizu Repušnice.»

Slijedom Glavičićeva članka, rekognosciranje terena na Kutinskoj lipi izvršila je i arheologinja Muzeja Moslavione Višnja Plemić 1972. i 1973. godine20. Arheološki materijal (cigla, crijep, mozaik) pronađen je na oranici Franje Hadačeka, zvanoj Crkvište (koja je kasnije prešla u vlasništvo obitelji Kožić), ali i na susjednom zemljištu21. Prilikom drugog obilaska terena zabilježeno je svjedočenje Josipa Belaka o tome da je još njegov otac na njihovu zemljištu izorao «ćup velik kao bačva». U blizini se nalazi i toponim zvan Fratrica, koji je prema zabilješci o rekognosciranju - «blagi brežuljak zasađen različitim kulturama – na površini nije primijećena prisutnost arheološkog materijala». Razmišljalo se i o poduzimanju sondažnog arheološkog iskopavanja, no do toga u to vrijeme nije došlo.

Arheološko nalazište Kutinska lipa ponovo je aktualizirano početkom 90-tih godina XX.. stoljeća. No, tada je već maksimalno devastirano,

13 Na položaju Repušnička lipa svojevremeno je pronađen rimski novac, ali mjesto nalaza nije točnije zabilježeno.

Položaji Goriček (okućnica Perić), Glogovac i Fumićeva ulica mogli bi biti dijelovi većeg kompleksa, iako se u dosadašnjoj literaturi vode kao posebni lokaliteti. Posebno je velika količina rimskog arheološkog materijala nađena na okućnici Perić (Goriček). Na okućnici Turković u Donjoj Gračenici nađeni su ostaci rimske arhitekture, kao i na okućnici Antolić u Osekovu. U Voloderu je zabilježen toponim «Rimska peć» 14 U vezi s poduzimanjem istraživanja, D. Teodorčević kaže: «To isto javio sam kr. kot. oblasti, i ta je dala proglasiti, da se moj pothvat svestrano štititi ima» 15 Šime Ljubić (1822.

– 1896.), povjesničar i arheolog, pisao o pretpovijesnoj i klasičnoj arheologiji i postavio temelje modernoj numizmatici.

155

16 Od svega spomenutog, za sada je u Arheološkom muzeju u Zagrebu bilo moguće dobiti na uvid samo brončani ukras rimskih kola u obliku crnca 16 Od svega spomenutog, za sada je u Arheološkom muzeju u Zagrebu bilo moguće dobiti na uvid samo brončani ukras rimskih kola u obliku crnca

prije svega zbog ubrzane urbanizacije čitavog zapadnog dijela Kutine. Samo je nešto malo arheološkog materijala dospjelo u Muzej Moslavine u Kutini, kao poklon vlasnika pojedinih parcela na kojima su izgrađene kuće ili su ostale obradive površine.

Godine 1994. prilikom izvođenja zemljenih radova za plinske instalacije u Ulici kutinska lipa, na katastarskoj čestici br. 1987/9 u škarpi su uočeni temelji građevine, ukopani i do dubine od 1,5 metra22. Tada se počelo ozbiljnije razmišljati o pokretanju arheoloških

17 Brončani ukras rimskih kola objavio je Josip Brunšmid u «Viestniku hrvatskog arkeologičkog društva», n. s. XIII. (1913./ ‘14.)

18 Ante Glavičić, povjesničar i arheolog, dugogodišnji ravnatelj senjskoga Muzeja ( u Senju se i rodio 1931. godine). Za vrijeme je studija često boravio u Repušnici odakle mu je bila majka te je od 1956. do 1958. godine izvršio niz povijesnih i arheoloških istraživanja (kao pripremu za osnivanje Muzeja Moslavine u Kutini) 19 Prošlost Kutine Moslavački list br. 12 (godina I.) od 15. VIII. 1956 20 Obilasci terena (uz pomoć Josipa Južvaka, Zagrebačka 73 ) izvršeni su u 3 navrata (14.6. i 21.6. 1972. te 11.10.

1973.) Tom prilikom je zabilježena i narodna predaja o crkvi na tome mjestu - kako je usred ljeta (u kolovozu) pao snijeg, a narodu se prikazala Gospa koja je poručila da crkvu treba premjestiti na drugo mjesto. Tako je građevinski materijal od porušene crkve «živim lancem» iz ruke u ruku

156

Iz stalnog arheološkog postava Muzeja Moslavine – predmeti na eni na parcelama obitelji Bohatka, Cerovečki (poklon) i Belak (rekognosciranje)

istraživanja na ovom nalazištu. No, u slijedećih desetak godina sve se svelo na tek približno određivanje granice areala nalazišta, povremene obilaske terene i sakupljanje arheološkog materijala na pojedinim parcelama23. Jedino je na okućnici Vladimira Cerovečkog (katarstarska čestica 2027/2) izvršeno manje sondiranje, te je otkriven segment plitko ukopanog temelja24.

U tom razdoblju je pokrenut i postupak stavljanja nalazišta Kutinska lipa pod preventivnu zaštitu, kao nepokretnog spomenika kulture, kako bi se spriječila daljnja devastacija. Rješenjem Konzervatorskog odjela Uprave za šaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture Republike Hrvatske od 4. ožujka 1999., stavljene su pod preventivnu zaštitu neke katarstarske čestice na kojima je bio pronađen arheološki materijal ili se pretpostavilo da bi mogle ući u sklop areala nalazišta25.

Može se reći da su sustavni radovi na lokalitetu Kutinska lipa započeli godine 2004. 10. svibnja. Te godine upriličeno je geoizičko istraživanje kojim su bile obuhvaćene katastarske čestice br. 1984 i 2027/326.

Geoizičkim istraživanjima se željelo dati ocjenu arheološkom i arhitektonskom potencijalu na širem području obuhvaćenom mjerenjima. Na katastarskoj čestici br. 1984 istražena je površina od 600 m2 (s dosta ulomaka usitnjenog građevinskog materijala iz rim-

skog razdoblja). Snažni radarski odboji ukazali su na veću količinu čvrstih podzemnih struktura na gotovo cijeloj površini sonde, a pogotovo u onom dijelu gdje je na površini pronađen mozaik. Dubina ukopa ovih elementa procijenjena je na 50 – 150 cm27.

U ljeto iste, 2004. godine, otvorene su i dvije probne sonde (svaka veličine 5 x 5 metara) na katastarskoj čestici 1985/128. U jednoj od njih (Sonda II/04), već na dubini od 20 – tak cm nađeno je mnoštvo ulomaka opeke i elemenata krovnog pokrova. Iskop je nastavljen slijedeće 2005. godine te se pokazalo da se ovdje radilo

Položaj okućnice na k.č. br. 1987/9. gdje su 1994.g. otkriveni ostaci temelja

o urušavanju rimskog objekta i izmještanju arheološkog materijala iz stratigrafskog konteksta , jer se odmah ispod javlja sterilan sloj.

U sondi I/04 (čiji je iskop također nastavljen godine 2005. na određenoj dubini (ne preduboko) otkriveni su tragovi temelja nekog objekta ( «u negativu»), ali iskop nije dovršen.

Godine 2004. na razini grada Kutine odlučeno je da se katastarska čestica br. 1987/9 otkupi od njezina vlasnika (Dubravka Prelčeca).

Otkup je realiziran sljedće 2005. godine, a zemljište je stavljeno na raspolaganje Muzeju Moslavine, kako bi se neometano moglo provesti istraživanje29.

Godine 2005. su zapravo započela sustavna arheološka istraživanja na lokalitetu Kutinska lipa, iako je ta prva kampanja odrađena uz pomoć sudionika međunarodnog volonterskog radnog kampa30.

Najprije je otvoren kontrolni rov, prateći škarpu uz cestu (orjentacije sjever – jug), da bi se kasnije napravila sondažna mreža.

Sondažnom mrežom obuhvaćeno je i gradsko zemljište, koje je po urbanističkom planu ostavljeno za put.

Iskopavanjem godine 2005. bile su obuhvaćene sonde A/1; B/1; C/1 i D/1. Sonda A/1 odmah se pokazala sterilnom te je u njoj iskop prekinut. U ostale se tri sonde kulturni sloj pokazao dosta

prenesen na mjesto gdje se danas analazi kutinska crkva Gospe Sniježne. Ova predaja je vezana uz legendu o gradnji crkve Santa Maria Magiore u Rimu iz XIII. stoljeća (Leksikon ikonograije.... Zagreb, 1985.)

21 Godine 2004. Darko Bohatka poklonio je Muzeju više predmeta nađenih prilikom gradnje kuće (k.č. br. 1987/6 i 1985/6) - to su lijepi primjerci heksagonalnih elemenata podnog opločja od opeke (među njima i jedan romboidni). Vladimir Cerovečki je u nekoliko navrata, također, darovao muzeju arheološki materijal nađen prilikom obrade zemlje (k.č. br. 2027/4 i 2027/5). Neki od tih predmeta izloženi su u stalnom arheološkom postavu.

22 Temelje u škarpi uočio je gospodin Ivica Mataić i obavijestio muzej te su tako nastale i prve fotograije na ovoj parceli, koja se sada nalazi u vlasništvu grada 23 Osobito je bogata arheološkim materijalom oranica Branka Belaka, koja se prostire na katastarskim česticama 1983 i 1984. Osim usitnjenih ulomaka arhitekture, osobito su brojne kockice mozaika od bijelog i plavog kamena, ali i od tamne staklene paste. Materijal je prikupljen u lipnju 1998. rujnu 1999. te u ožujku i travnju 2001. godine.

I na oranici Vladimira Cerovečkog se redovito pronalazi arheološki materijal, između ostalog i ulomci keramike ( ktastarska čestica br.

2027/3)

157

24 Sondiranje je izvršeno 11. srpnja godine 2000. , u sklopu arheološke kampanje na rimskom kompleksu Ciglenice u Osekovu.

25 Pod preventivnu zaštitu godine 1999. stavljene su sljedeće katastarske čestice: br.

1984; 1985/1; 1985/6; 1985/7; 1985/8; 1987/6; 1987/7; !987/8; 2027/2; 2027/3; 2027/4; 2027/5; 2027/6; 2027/7 i 2027/8, Katastarske općine Kutina 26 Istraživanje je upriličeno u dogovoru s vlasnicima zemljišta Brankom Belakom i Vladimirom Cerovečkim 27 Iz Izvješataja o geoizičkim istraživanjima na lokaciji Kutina – Kutinska lipa od 24- 05. 2004 (voditelj istraživanja i tvrtke Geoarheo iz Zagreba, diplomirani arheolog Goran Skelac)

plitko – odmah ispod humusnog sloja, koji je zbog obrade zemlje ispunjen usitnjenim arheološkim materijalom. To su uglavnom ostaci elemenata arhitekture – opeke, krovnog pokrova, kamena iz temelja...

Ovdje treba istaknuti da su već u tom površinskom sloju relativno brojni nalazi kockica mozaika, uglavnom od bijelog i, nešto rjeđe, od tamnijeg (plavog) kamena.

U kulturnom sloju – već na dubini od 30-ak cm pokazali su se ostaci čvrstih podzemnih struktura - temelja stambenog ili javnog objekta i podnice (?). Moguće je pratiti raster temelja, ali «u negativu», kao rovove ispunjene usitnjenim ulomcima opeke pomiješanim s mortom (to su temelji u zadnjem sloju ukopa). Na mogućnost nalaza ostataka podnice, upućuju određene pravilnosti u slaganju opeka u nekim dijelovima istraživane površine.

Na razmeđi sondi C/1 i D/1; C/2 i D/2 otkriveni su ostaci kanalizacijskog odvoda, koji se satoji od donje kamene ploče, stranica kanala od po dva sloja opeke i gornje ploče od opeke.

Među pokretnim arheološkim materijalom, pored usitnjenih ulomaka arhitekture najbrojnije su kockice mozaika. Nađeno je i nešto ulomaka keramike te sitnih željeznih predmeta.

Godine 2006. nastavljena su arheološka istraživanja na katastarskoj čestici br. 1987/932, širenejm područja iskopa, tako da je otvoreno 7 novih sondi ( A/2; B/2; C/2; D/2; C/3; D/3 i D/4), od kojih su 4 istražene u cijelosti, a 3 samo djelomično (ukupno 137,5 m2).

28 Ova je katastarska čestica u vlasništvu Slavice Kožić, koja je ljubazno dopustila istraživanja 29 Gradsko poglavarstvo grada Kutine donijelo je 5. svibnja 2005. godine odluku o otkupu katastarske čestice br- 1987/9, katastarska općina Kutina, površine 504 m2 od vlasnika Dubravka Prelčeca, Kolodvorska 66, Kutina.

Dopisom br. 2176/0301-05-70-18b (klasa 022-05/05-02/) od 5. svibnja ovo zemljište je stavljeno na raspolaganje Muzeju Moslavine u svrhu arheoloških istraživanja

158

Situacija u sondi II/2005 - na parceli Slavice Kožić

Na samom početku istraživanja 2006. odlučeno je da se iskop vrši samo do gornje razine ukopa sačuvanih čvrstih podzemnih struktura (po principu horizontalne stratigraije, a tek potom će se istraživati dubine ukopa33.

30 Uz pomoć volontera iz međunarodnog volonterskog radnog u sklopu manifestacije Kutinsko ljeto (moderator Andrija Rudić) izvršeno je kraće preliminarno arheološko iskopavanje godine 2004. (5.

– 8. srpnja), prva faza sustavnih arheoloških istraživanja 2005. (20.

6 – 1.7.), a radili su i 2006. (26.6. – 7.7.)

Početak istraživanja na k. č. br. 1987/9. – volonteri iz me unarodnog radnog kampa

Na čitavom području iskopa imali smo tvrdi travnati površinski sloj, budući da parcela nekoliko godina nije obrađivana. Ovaj sloj nije bio sterilan, iako je pokretni arheološki materijal pronalažen tek sporadično i u manjim količinama (usitnjeni ulomci arhitekture, kockice mozaika...). Već su u sljedećem sloju iskopa (na svega 20-ak cm) u pojedinim sondama uhvaćeni tragovi čvrstih struktura, uglavno kamenih temelja. U tom sloju zemlja je tamna, rastresita, pomiješana s ulomcima opeke i crijepa, a pored brojnih kockica mozaika, pronađeni su i ulomci keramičkog posuđa.

Dio rastera temelja objekta otkrivenog 2006. g.)

Među pronađenim arheološkim materijalom brojni su i elementi podnog opločja: heksagonalni - u više dimenzija i različitog stupnja pravilnosti izrade; romboidni i u formi nešto većih kockica (na jednom mjestu je pronađeno neokliko takvih kockica vezanih uz temelj).

31 Čitava površina parcele podijeljena je na sonde veličine 5 x 5 metara, koje su označene slovima A; B; C; i D u pravcu sjever jug i brojkama 1 – 4 u pravcu istok – zapad 32 Prvi dio ovogodišnjih arheoloških istraživanja na lokalitetu Kutinska lipa obavljen je od 8. do 22. svibnja (13 radnih dana) s malobrojnom radnom ekipom koju su sačinjavali: Ana Bobovec, voditeljica (arheologinja u MMK); Duibravko Vidiček, organizator terena i fotograf (preparator u MMK) i 6 radnika na izičkom iskopu - jedan od njih, graički inženjer Milan Ilić, izradio je crteže situacija po sondama 33 Na samom početku istraživanja terene je obišao glavni konzervator Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture Republike Hrvatske, gospodin Zoran Wiewegh. On je preporučio spomenuti tijek istraživanja, kako bi se na temelju postignutih rezultata moglo odlučiti o eventualnom postupku konzervacije u svrhu prezenztacije nalazišta

159

34 Na lokalitetu Kutinska lipa (Crkvište, Fratrica), rimski novčići su pronalaženi i ranije, no završili su u privatnim zbirkama, kao predmeti preprodaje. Nekoliko primjeraka nalazi se i u numizmatičkoj zbirci Ede Butjera, koju je Muzej Moslavine u Kutini otkupio prije nekoliko godina 35 Ovaj ulomak pripada tipu snažno proilirane ibule (Remza Koščević, Antičke ibule s područja Siska, Zagreb 1980.)

Ovaj tip ibule razvio se iz sjevernoitalskog prototipa na noričkopanonskom području u razdoblju 1. – 2. stoljeća naše ere. ( «Fibula je prvobitno (ne zna se točno kada je nastala) imala isključivo uporabnu funkciju, a poslije je nošena kao oznaka društvenog ili ekonomskog statusa. Vezana je uz odjeću koja nije bila šivana ili krojena, već se sastojala od jednog komada tkanine») 36 Stratigraija u kontekstu arheologije proučavanje je slojeva (strata) u tlu. Posuđena iz geologije, stratigraija pretpostavlja da su stariji slojevi na većoj dubini pa samim tim i predmeti nađeni na većoj dubini pripadaju kulturama iz stariji pretpovijesnih ili povijesnih razdoblja (Paul G. Bahn: Arheologija – tragom velikih civilizacija, Rijeka 2006.)

Nađeno je i dosta sitnih želejznih predmeta - čavala i klinova (kao dijelova arhitekture objekata, te nešto ulomaka stakla i životinjskih kostiju, a od posebnih nalaza izdvajaju se novac s likom cara Vetrania (350 g. n. e.)34 i ulomak brončane lučne ibule .

Ono što arheološko nalazište na Kutinskoj lipi čini naročito zanimljivim, u smislu eventualne buduće prezentacije, ostaci su čvrstih podzemnih struktura.

Na katastarskoj čestici br. 1987/9 (koja se sada nalazi u vlasništvu grada Kutine), kao što je već rečeno, ostaci arhitekture uočeni su godine 1994. Početnim arheološkim istraživanjima otkriven je raster temelja, koji nije do kraja deiniran niti dokumentiran, jer je potrebno produbiti razinu iskopa. U nekim dijelovima je jasno vidljivo da su temelji bili građeni od poluobrađenog kamena nešto krupnije granulacije, vezanog vodotpornom žbukom. Na pojedinim je mjestima također vidljivo da su u temelje bili umetani i ulomci opeke, iz čega bi se moglo zaključiti da se radilo o objektima iz kasnijeg carskog razdoblja, ali su na ovom području već ranije postojali izgrađeni objekti. Širina temelja iznosi 50 – 60 cm, što je uobičajeno za provincijske objekte.

Na dijelu nalazišta, situacija na sadašnjoj razini iskopa nije mogla biti u potpunosti deinirana u smislu prepoznavanja čvrstih struktura, zbog posvemašnje devastacije terena dugotrajnom obradom zemlje (oraći sloj ponegdje ide i do 50 cm u dubinu). Tako je djelomično vrlo teško utvrditi što spada u stratigrafski kontekst36, a što je isprevrtano. Na istom mjestu često nalazimo više elemenata vanjske i unutarnje arhitekture jednog ili više objekata (opeka , krovnog pokrova, podnog opločja, žbuke, mozaika....)

Tijekom dosadašnjih istraživanja, samo su na jednom mjestu pronađeni tragovi konstrukcije koju bismo mogli nazvati drenažnim slojem podnice, pogotovo što je u blizini nađeno dosta heksagonalnih ukrasnih opeka.

Novac s likom cara Vetrania (avers i revers) iz 350.g.n.e.

160

Arheološkim istraživanjima 2006.37 željelo se na spomenutoj razini iskopa otkriti šro više ostataka čvrstih podzemnih struktura – temelja javnih ili stambenih objekata, na kojima bi se, kada se dovrši iskop, mogli izvesti konzervatorski zahvati, te bi taj dio nalazišta ostao «in situ». Budući da je nalazište u sklopu areala grada Kutine, razmišlja se o njegovu uređenju, kao jedne od destinacija turističkog itinerera, a svakako bi služilo i u edukativne svrhe38.

Literatura: KUKULJEVIĆ, 1873.: Ivan Kukuljević Sakcinski, Panonija Rimska, Rad JAZU 23, Zagreb BRUNŠMID 1913./ ‘14.: Josip Brunšmid, Antikni iguralni bronsani predmeti u Hrvatskom narodnom muzeju Zagrebu, VHAD, n.s. XIII., Zagreb VHAD 1, 1895.: Viestnik hrvatskog arkeologičkog društva 1 (Izvještaji i izvadci iz dopisa muzejskih povjerenika), Zagreb BUZOV, 2005.: Marija Buzov, Romanizacija i urbanizacija rimske provincije Panonije u svjetlu autohtonog i doseljenog stanovništva, Illyrica antiqua, ob honorem Duje Rendić - Miočević, Zagreb LEKSIKON IKONOGRAFIJE, 1985.: Leksikon ikonograije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Uvod u ikonologiju, Zagreb

37 Na lokalitetu Kutinska lipa ove su godine bile angažirane i dvije grupe volontera : od 26. lipnja do 7 srpnja: 10 sudinika Međunarodnog volonterskog radnog kampa u okviru manifestacije «Kutinsko ljeto» u suorganizaciji Turističke zajednice grada Kutine (iz Poljske, Južne Koreje, Francuske, S A D-a, Švedske, Irske i Turske).

Od 25. srpnja do 4. kolovoza: 10 sudionika u sklopu programa Međunarodnog kampa mladih, čiji je domaćin ove godine bio grad Kutina (iz Njemačke, Rusije i Hrvatske) 38 Već tijekom ove godine, uz Međunarodni dan muzeja (18. svibnja), koji je ove godine obilježavan pod geslom «Muzeji i mladi», organizirana je terenska nastava na temu: Kutina prije prvog pisanog spomena. Sudjelovali su učenici Osnovnih škola: Mate Lovraka (5 razreda); Vladimira Vidrića (2 razreda) i Banove Jaruge (60-ak učenika)

BAHN, 2006.: Paul G: Bahn, Arheologija, tragovima velikih civilizacija, Rijeka KOŠČEVIĆ, 1980.: Remza Koščević: Antičke ibule s područja Siska, Zagreb BOBOVEC, 2005.: Ana Bobovec: Rimsko arheološko nalazište Kutinska lipa u Kutini, Obavijesti H A D-a br 1, god XXXVII/2005., Zagreb VODIČ, 2003.: Vodič kroz stalni izložbeni postav arheološke zbirke Muzeja Moslavine (Ana Bobovec), Kutina

Napomena: Pri pisanju ovoga teksta upotrijebljeni su terenski dnevnici arheologa koji su radili u Muzeju Moslavine: Višnje Plemić i Ane Bobovec (nalaze se u dokumentaciji arheološke zbirke).

161

KUTINSKA LIpA, KUTINA – ARCHAEOLOGICAL SITE fROM ROMAN pERIOd (2Nd ANd 3Rd CENTURy Ad) The ancient (Roman) achaeological site at Kutinska Lipa, Kutina, was already known in the late 20th century. A bronze ornament of a Roman cart – accidentally found object from that period – is on display in the Zagreb Archaeological Museum.

In 1873, Ivan Kukuljević Sakcinski supposed that the remains could be found here of a Roman settlement and Varianis traveller’s station on the road starting at Siscia.

During 20th century, the whole region of Kutinska Lipa was urbanized, so this site was devastated to a large extent. Archaeological indings found while working the land and building houses indicated its signiicance. A part of this material is on a permanent display of archaeological collection of Moslavina Museum.

Real efforts on archaeological explorations in this site started as late as late 20th century. The excavations began in 2004 by geophysical measuring, digging and probing, which only conirmed great archaeological potential of the site. In the meantime, Town Kutina bought one land lot and excavations there continued in 2005 and 2006. The remains of strong underground structures were found – mainly the foundations of a housing or public building, built of half-dressed stone, and bound by water-resistant mortar. Among movable archaeological material there are mosaic pieces, but also decorative loor bricks, small metal objects, as well as parts of ceramics and glass. Also worth mentioning are the well-preserved coins bearing the image of emperor Vetranius (350 AD) and a part of bronze ibula.

The explorations are to be continued by expanding of excavation area, but also by determining the depth of foundations. Depending on the results, they may be preserved, as planned, and put on display in a kind of small archaeological park, for educational and tourist purposes.

Iskopavanje 2006.g. – teren je obišao gradonačelnik grada Kutine gosp. Davor Žmegač u pratnji D. Husnjaka i D. Pasarića

162

ETNOLOGIJA

Slavica Moslavac SIR I MLJEČNE pRERAĐEVINE MOSLAVINE I HRVATSKE pOSAVINE Ishrana, kao i pripremanje hrane u Moslavini i hrvatskoj Posavini, uvjetovana je oblikom gospodarstva i izborom poljoprivrednih proizvoda. U svakodnevnoj ishrani redovito se koristilo kukuruzno brašno od kojeg se pekao kruh i kuhali žganci. Pšenica se sijala u manjoj mjeri, a bijeli kruh i kolači su se pekli samo za blagdane.

Mlijeko i mliječne prerađevine dio su svakodnevne ishrane stanovništva moslavačko – posavskih sela. Za doručak (oko 9 sati), redovito su kuhani žganci s mlijekom ili zamašćeni pečenim lukom, te jagli - žganci od grubo mljevenog kukuruza, začinjeni na ulju poprženim vrhnjem. Za večeru se osim ostataka od južine, obvezatno pilo svježe ili kuhano mlijeko, sirutka (surutka), stepki, te mnogobrojne vrste sireva: svježi ili friški, dimljeni, sušeni, preve(h)li, paprenjak zvan još švicarski ili škripavac.

Svježi sir kao proizvod dobiven cijeđenjem zgrudvanog mlijeka, obranog ili djelomično obranog jeo se sa vrhnjem sam ili se koristio za razne vrste kolača: pisani svetečni kolaček (Ilova), tenke gibanice (Stružec), pite, štrudle, «jastuke» (Lonja, Čigoć), pogačice (Kutina), buftline, kraline, kuglofenke (Svinjičko, Mužilovčica, Krapje), a u posljednje vrijeme koristi se za burek, štrukle i palačinke.

Vrhnjem su se također zalijevale razne zlevanke, jagle, kisele ili vrnove juhe – kiselice i druga variva.

Domaći kravlji sir, Voloder

Mljekarica pere vime prije dojenja

Vrhnje se jelo svježe – sirovo ili malo prepečeno. Na užetu u posebnim posudama spuštali su ga u «frižider», tj. u bunar. Ostavljali su ga tako i po nekoliko dana da sačuva svježinu i kvalitetu i da «ne užegne». Posuda se spuštala u bunar i pohranjivala do jedan metar iznad vode. Od većih količina vrhnja radili su putro ili putar koji su koristili kao namaz na kruh ili za kolače, a u prošlosti se topio i od njega se dobivalo maslo koje je zamjenjivalo druge masnoće.

165

Zemljano posu e: ćupovi i sirnice

Zemljana stepka, Krapje

Danas je stočarstvo izgubilo nekadašnju funkciju i rijetko možemo naći domaćinstvo koje se bavi isključivo tom poljoprivrednom granom te privređivanjem više vrsta sireva za prodaju. Oni koji imaju više stoke i bave se mljekarstvom , svježe mlijeko predaju u konte ili proizvode, odnosno čine (Novoselec, Dubrovčak Lijevi) sir za prodaju. Subotom ili srijedom odlaze na tržnicu u Kutinu, Ivanić Grad ili Novsku i prodaju svoje sušene, polusušene ili dimljene sireve.

Muškarci su se bavili poslovima vezanim uz stoku, njihov smještaj i ishranu, a proizvodnjom mlijeka i mlječnih prerađevina bavile su se žene.

Dojenje krava je osobito ženski posao, i posebna bi bila sramota kad bi se saznalo da to obavljaju muškarci. U Mužilovčici postoji izreka koja kaže: «Ja krave dojio ne bum, makar nikad mleka ne pil!»

Dojenje krava obavljalo se dva puta na dan i to ujutro i navečer, do prije desetak godina isključivo ručno, a danas strojem - muzilicom. Prilikom dojenja važna je bila čistoća ruku i vimena koje se opralo mlakom vo1 dom. Do drugog svjetskog rata dojilo se u drvene dojače (Stružec, Kutinska Slatina, Lonja, Mužilovčica, Posavski Bregi), kravljače (Staro Štefanje, Struga Banska) ili vedrice2 naziva najraširenijeg u Moslavini i Posavini.

Drvene mjerke se s vremenom zamjenjuju emajliranim ili plastičnim posudama. Podojeno mlijeko se cijedilo ili preko čiste gaze ili tanke lanene krpe i žičanih cjedilki kupljenih u trgovinama. Važno je bilo da se mlijeko rashladi u podrumu ili komori , zatim se prelevalo, rastočilo ili u zemljane mertuke (Dubrovčak Lijevi), ćupe, ćupove, ili pute (Novoselec), tegline (Husain), dok se danas zbog većih količina i do deset litara, rashlađuje u emajliranim mljekarskim kantama. Tako priređeno mlijeko odstoji dva do tri dana dok ne stane (Dubrovčak) ili kisne (Krapje), zatim se ogrne, tj. obere odnosno odstrani vrhnje, koje se stavlja u posebne posudice ili u frižider.

Fizikalni načini konzerviranja mlijeka Nakon mužnje sastav mikrolore mlijeka stalno se mijenja, što ubrzo može prouzročiti smanjenje njegove hranidbene vrijednosti. Te promjene sastoje se u prvom redu u kiseljenju mlijeka i njegovu konačnom grušanju. Jedna od metoda koja se najčešće primjenjuje u svrhu produljenja održivosti je izikalno konzerviranje mlijeka.

«Pod izikalnim konzerviranjem mlijeka podrazumijeva se prvenstveno uporaba visokih i niskih temperatura. U tom smislu u uporabi je hlađenje i smrzavanje mlijeka, a visoke temperature uključuju različite postupke pasterizacije, termizacije, baktofugiranje kao poseban oblik kombiniranog konzerviranja i konačno, kuhanje mlijeka». (Gospodarski kalendar; 2002:107) Pod pasterizacijom podrazumijevamo zagrijavanje mlijeka određeno vrijeme na temperaturama koje su niže od 100 C. Poslije zagrijavanja mlijeko se odmah hladi na temperaturu nižu od 5 C. Svrha pasterizacije je da se unište svi patogeni mikroorganizmi, kao i oni koji bi svojom biokemijskom aktivnošću mogli skratiti njegovu održivost. Time se postiže produljenje održivosti mlijeka, jer se pasterizacijom broj mikroorganizama u mlijeku znatno smanji.

Danas u praksi postoje različiti načini pasterizacije, koje se razlikuju po

166

duljini trajanja i visini temperature zagrijavanja mlijeka. Tako razlikujemo visoku pasterizaciju, nisku dugotrajnu pasterizaciju i kratkotrajnu pasterizaciju.

1. Dojača, kravljača, škaf ili vedrica je drvena posuda načinjena od kalanih ili piljenih hrastovih ili akacijskih duga ili dužica i okruglog zadna odnosno dna ili dena.

Dužice su koso usađene u dno, pri vrhu šire, pri dnu uže, dok je jedna od njih produžena, pri vrhu ima kružni proboj odnosno prihvat. Dužice su učvršćene pomoću ljeskovih vijuga, odnosno metalnih obruča 2. Vedrica je opjevana i u pjesmi «Ide naša Barek ...» . Tekst pjesme glasi ovako:

Mljekarica iz Dubrovčaka priprema su e

Visoka pasterizacija je toplinska obrada mlijeka na temperaturi između 80 i 90 C, a primjenjuje se za mlijeko loše higijenske kakvoće.

Niska dugotrajna pasterizacija toplinska je obrada mlijeka na 63 C, i to 30 minuta. Primjenjuje se kad je higijenska kakvoća sirovog mlijeka besprijekorna. Kratkotrajna pasterizacija toplinska je obrada mlijeka na 72 C između 15 i 20 sekundi.

Sterilizirano mlijeko je konzumno mlijeko koje je najkasnije 24 sata nakon mužnje kratko zagrijano na temperaturi 135-150 C, homogenizirano te ohlađeno i aseptički upakirano u hermetički zatvorenu ambalažu.

Mlijeko koje se sterilizira mora biti primjerene higijenske kakvoće, odnosno mora sadržavati što manji broj mikroorganizama. Ono je trajnije od pasteriziranog, jer je u njemu visokim zagrijavanjem uništen i najveći dio sporogene mikrolore. To znači da ono nije potpuno sterilno, a za proizvode takve vrste uobičajen je termin «komercijalna sterilnost».

Sa stanovišta iziologije prehrane, sterilizirano mlijeko ne može zamijeniti pasterizirano, osobito ne u prehrani djece, zbog smanjene ukupne biološke vrijednosti. Ipak, sterilizirano mlijeko ima svoje prednosti: pogodno je za one potrošače koji ne mogu svakodnevno nabavljati pasterizirano mlijeko, kao i zbog njegova duljeg čuvanja.

Kuhano mlijeko je konzumno mlijeko, kuhano najmanje tri minute i za to vrijeme neprekidno miješano. Takvo se mlijeko najčešće rabi u kućanstvima, jer mnoge kućanice kupe pasterizirano mlijeko i još ga prokuhaju.

Svim navedenim metodama toplinske obrade mlijeko gubi svojstva sirovog mlijeka osobito dulje zagrijavanog na višoj temperaturi, jer se između ostalog uništavaju mikroorganizmi i tako sprječavaju trovanja hranom ljudi.

Ide naša Barek z vedricom iz štale, Jesi l stigla Barek podojiti krave.

Nahranila jesam, pa i napojila, Vedrica je puna, jer sam podojila.

Hej, hej, hej, naša Bara je, Lepa, vredna, prava sneja, Ona je za pet.

Hej, hej, hej, naša Bara je, Lepa, vredna, prava sneja, ona je za pet.

167

Kiselo mlijeko

Sir i vrhnje, Stružec

Kiselo mlijeko3 spada u fermentirane mliječne napitke koje ljudi od davnina pripremaju, i najčešće se proizvodi od kravljeg ili ovčjega punomasnoga mlijeka. No, može se također pripremiti iz neobranog kozjeg mlijeka: svježe pomuzeno ili najviše 12 sati staro kozje mlijeko treba toplinski obraditi na 85-90 C, i to 15-20 minuta. Zatim se mlijeko ohladi na 18-25 C, i doda 5 posto industrijskoga kiselog mlijeka. Tako cijepljeno mlijeko dobro promiješamo, izlijemo u plastične čaše i zatvorimo plastičnom folijom, te držimo na sobnoj temperaturi (18-20 C). Nakon 24-36 sati mlijeko se počinje zgrušnjavati. Proizvedeno kiselo mlijeko poslužujemo kao napitak, a ostatak treba staviti u hladnjak kako bi se spriječilo povećanje kiselosti.

Žene sa prire enim mlijekom za sirenje

Sir

3. Ne tako davano gotovo je svako domaćinstvo držalo po nekoliko krava.

Mlijeko su kiselili da bi dobili sir i vrhnje, što su često prodavali na «placu», ali su i sami jeli. Za kiseljenje mlijeka dugo su se upotrebljavali zemljani ćupovi, a i danas tvrde da se u njima mlijeko bolje skiselilo. (Randić-Barlek; 1985:39) 4. Stariji od kolača i pisma, suvremenik luka i strijele, sir je jedan od najvećih izuma čovječanstva

168

Sir4, kruh i vino oduvijek se smatraju «prirodnim saveznicima». Zaista, malo ima većih zadovoljstava u životu nego što je to zreli sir, uz čašu kvalitetnog vina i krišku svježe ispečenog kruha.

Zbog njihova prisnog savezništva sir, vino i kruh ponekad se nazivaju «Sveto Trojstvo» na stolu, izraz koji se pripisuje rimokatoličkom redovniku, francuskom humanistu i romanopiscu, Francoisu Rabelaisu , čije pisanje svjedoči o njegovom velikom uživanju u hrani. (Bratulić;2003:7).

Legenda o siru Legenda kaže da povijest ove namirnice seže do 7.000 godina unatrag, te da zasluge za njeno otkrivanje možemo pripisati arapskim nomadima, koji su bezbrojne dane provodili jašući kroz golema pustinjska prostranstva. Jedan od njih je i «praotac» sira, u obliku u kakvom ga danas znamo, budući da je sasvim slučajno otkrio temeljnu recepturu. Za dugih putovanja nosio je mlijeko u mješini od životinjskog mjehura. Kad je nakon prevaljenog puta stao utažiti žeđ, zapanjeno je otkrio da se mlijeko podijelilo na vodenastu tekućinu (sirutka) i zgrušane grudice (sir). Životinjska mješina sadržavala je enzim renin koji je odgovoran za ko-

agulaciju mlijeka. Trenje uzrokovano jahanjem u kombinaciji sa suncem dodatno je pospješilo nastajanje sira. (Bratulić;2003;8) Sir je izravni dar bogova, vjerovali su stari Grci. Iako su, inače, imali veliku vjeru u ljudske sposobnosti i mogućnosti, sir je, očito, nadilazio ovozemaljske stvaralačke procese. Pretvorba mlijeka u sir bila je izravan dokaz o miješanju božanskih sila u obratima kojima je izložena ljudska sudbina.

U svijetu ima gotovo dvije tisuće stručno opisanih vrsta sira i višestruko više malih opskurnih podvrsta. Svađe oko toga čije je podrijetlo najstarije neprestane su. Ali, sasvim je pouzdano, koji se najstariji sir danas jede.

To je švicarski Saanen, iz bernskog kantona. Receptura mu i nije toliko drevna (16. stoljeće), no, još se i danas uživa u nekim primjercima s kraja 18. stoljeća. «Radi se, naravno, o tvrdom suhom siru ribancu. Kad se dijete rodi posvećuje mu se kolut sira. To mu je doživotna iskaznica od koje se u posebnim prilikama kuša tanka kriškica. I poslije vlasnikove smrti njegovi bližnji u spomen na njega uživaju u ostacima njegova osobnog sira».

(Bakalović;2001:42).

Sir5 je čvrsta hrana koja nastaje od zgusnutog mlijeka krava, koza, ovaca ili ostalih sisavaca. Bakterije ukisele mlijeko i utiču na krajnji sastav i ukus većine sireva. Neki sirevi imaju plijesan, bilo na vanjskom rubu ili po cijeloj površini.

Ima stotine vrsta sireva. Razne vrste sireva su proizvod korištenja raznih vrsta bakterija i plijesni, različitih količina mliječne masnoće, razlika u dužini starenja, različitih obrada i raznih vrsta krava, ovaca ili ostalih sisavaca. Ostali činitelji uključuju prehranu životinja i dodavanje sredstava za aromatiziranje poput bilja, začina, ili dima od drveta. Da li je mlijeko pasterizirano ili nije također može imati utjecaj na ukus. Za neke sireve koriste se kiseline poput octa ili soka limuna.

Većina je sireva na svjetskom tržištu potekla iz lokalnih proizvodnji kao gauda (goudse boerenkaas) iz Nizozemske, ementalac iz Švicarske iz Emmentala u bernskom kantonu, talijanski parmezan (parmigiano reggiano) s područja Parme, Reggio Emillie, Modene, Montove i Bologne i drugi visoko cijenjeni u svjetskoj gastronomiji.

Svojim zemljopisnim i klimatskim posebnostima – nizinsko-planinskog i primorskog područja, Hrvatska ima i posebne vrste sireva od kojih su neki, zahvaljujući entuzijazmu istraživača kao što je upravo prof. Jasmina Lukač Havranek, postali zabilježeni kao istinsko etničko bogatstvo.

Od autohtonih hrvatskih sireva spominje se u Bilogorsko-podravskoj regiji sir čebričnjak, koji je već gotovo nestao, koji kao i prgice, nastaje konzerviranjem svježeg sira , a njime se, prethodno posoljenim i pomiješanim s mljevenom crvenom paprikom te zalivenim mlijekom, vrhnjem ili vinom, pune kačice (čebrice), koje se zalijevaju maslom te se čuva do proljeća i ljeta. Slična je sudbina nabitog sira, koji se proizvodi slično, ali ne od svježeg sira nego od smrvljenih, osušenih prgica. Kuhani sir proizvodi se uglavnom na bjelovarskom području dodavanjem octa u vruće mlijeko, a poznat je već u doba Vojne krajine, od 17. stoljeća. Uz bijeli sir valja spomenuti i podravske prge, prgice, sir trdak, sirek, što za osnovu imaju svježi domaći sir koji se mijesi s vrhnjem, solju, često i s mljevenom crvenom paprikom, te oblikuje u male stošce, koji se suše na zraku, a onda slabije ili jače dime.

5. Komadić sira vrhunska je delikatesa. Njih valja kušati, prepuštati se istraživanju. Međutim, pri tome nikako ne treba zaboraviti niti da su naše regionalne, osobito kontinentalne kuhinje bogate jelima sa svježim kravljim sirom i slanima i slatkima.

Spomenimo obične krpice sa sirom, ali i specijalitete na osobitu glasu poput starinskih dizanih kolača ili štrukli, koji su dosegli vrh visoke svjetske kuhinje.

(Brkan;2003:133)

Zagrijavanje mlijeka za proizvodnju sira, Posavski Bregi

169

6. Skolke su bile načinjene od meke dreve, tj. topole, lipe ili vrbe.

Isključivo su ih kod kuće delali muži , a zbog želje za ukrašavanjem mogli su ih malo i iscifrati. Od jednostavnih pomagala koristili su stegač kusu i stolarsku klupu hoblbant 7. Sirnice raznih veličina, do promjera i 40 cm, i danas se izrađuju od konca i špage na jedan ili dva kata . Od pribora koriste drvenu iglicu i brlce, a tehnika je izrade na vuzla. Brlce služi za određivanje širine oka, iglica za pletenje.

Pletenje počinje od vrha i radi se 25 oka, a u sredini gdje se stavlja lucanj (Potok) dolazi i do 50 oka. Lucanj se izrađuje od svibove ili vrbove šibe, kora se odstranjuje nožićem. Za izradu jedne sirnice potrebno je dva do tri dana, čistoća se održava pranjem, a trajnost je dvije do tri godine. Lucanj se izrađuje od svibove i vrbove šibe.

Koristi se sirovo, a kora se guli nožićem 8. Od kućnih savjeta u Obitelji, ilustriranom tjedniku za hrvatsku porodicu br.17, godište 9. u Zagrebu, od 25. travnja l937. godine predlaže se da će «Tvrdi sir ostati će svjež ako se umota u komad platna, koje se umoči u ocat ili vino...»

9. Podsjetimo se kako se nekada priređivao sir: «Mlijeko se ulije u kotao koji smo na željeznim postavcima i na parancima objesili nad ognjištem, te se polagano ugrije ljeti od 25 do 30 stupnjeva, a zimi ili po mrzlu vremenu do 30 stupnjeva i više. Čim je mlieko mastnije, tim se ima više ugrijati. Pošto se je mlieko ugrijalo do

170

U Lici, Hrvatskom zagorju, Prigorju, Bilogorsko-podravskoj regiji, Moslavini i hrvatskoj Posavini valja spomenuti i svježi sir, kao i sir šripavac, koji se priprema podjednako iz ovčjeg i kravljeg mlijeka, a pri jedenju škripi u ustima.

Sir se jede i kuhan i nekuhan, sam ili sa drugim sastojcima.

U Moslavini i hrvatskoj Posavini još uvijek proizvode i konzumiraju nekoliko vrsta sireva načinjenih na stari tradicijski način. Razlika u vrsti sira proizvod je hranidbe i ispaše stoke, (krava, ovaca ili koza), o vremenu mužnje i tehnologiji proizvodnje. Za jedan svježi ili sušeni kravlji sir potrebno je utrošiti tri litre mlijeka.

Svježe procijeđeno mlijeko ulijeva se u čiste posude, glinene ćupe, tegline ili banje i drži na prohladnom mjestu od 36 – 48 sati. Za to vrijeme stvorena mliječna kiselina zgruša mlijeko i mliječnu mast izdvoji na površini.

To se vrhnje obere, a mlijeko se lagano zagrijava do pojave sirutke, obično oko tri sata. Očvrsnuti gruš najprije se ocijedi, malo posoli te 6 preokrene na drvene podmetače, zvane skolki (Dubrovčak, Posavski Bregi, Novoselec) da se ne raziđe ili se stavlja u rupičaste zemljane ili drvene zdjelice –cedilke da se lakše može prenijeti u veliku sirnicu, u kojoj se suši nekoliko dana.

• Svježi ili friški sir Svježi ili friški sir je najčešći proizvod dobiven od mlijeka krave, ali se u posljednjih petnaestak godina, za vlastite potrebe spravlja ili čini i sir od ovce i koze (Mikleuška, Husain). U ovim krajevima nije poznata proizvodnja bivoljeg sira. Mlijeko za proizvodnju sira moralo je biti svježe, normalnog okusa, mirisa i od zdrave životinje.

• Sušeni, suhi, suvi, paprenjak, izrađeni sir Moslavci i Posavci prave sušeni sir tako što svježi sir mijese s vrhnjem i soli, a ponekad i sa crvenom slatkom paprikom i oblikuju u male medaljone – pogačice, pa ih suše u sirnicama na zraku, a potom slabije ili jače dime. Sirnice se stavljaju na prozračno mjesto: na trem, gang ili ganjak (hodnik), a u zimskom periodu u kuhinji iznad peći.

Sirnice su rađene na dva načina: stariji način izrade je od žice ili prediva, a noviji od špage, odnosno jačeg konca. Žičane sirnice su bile najčešće izduženog četvrtastog oblika, sa unutarnjom drvenom podlogom i žičanim pregradama po sredini, dok su končane sirnice uglavnom kružnog 7 izgleda .

Osušeni sir često se pohranjivao i hermetizirao u lanene krpe na tavanu u posebne škrinje ili kištre. Bez doticaja sa zrakom i glodavcima mogao je tako izdržati i do godinu dana. Konzumirao se u zimskom periodu kad nije bilo dovoljno mlijeka za preradu i to na taj način da se ribao 8 ribežom, omekšivao u vrućem mlijeku ili kipućoj sirutki . Suhi sir konzumirao se obvezatno za večeru uz kukuruzni kruh gotovo u cijeloj hrvatskoj Posavini.

Suhi sir u koji se dodavao papar, slatka crvena paprika, te feferon, nazivao se suhi sir ili kruščići (Kutina, Kutinska Slatina, Osekovo), paprenjak (Novoselec), izrađeni (Potok). Bez ikakvih priloga jeo se na raznim gozbama, blagdanima i kolinjima, jer se uz njega zbog presoljenosti, «moglo dosta piti». Konzumirao se gotovo u cijeloj južnoj i jugozapadnoj Moslavini.

• Preveli ili prevehli sir Preveli ili prevehli sir (ako je sušen na dimu zvan i dimljeni), je polumasni, meki sir. Radi se na sljedeći način: u svježe mlijeko zagrijavano do vrenja, uz neprekidno miješanje, dodavalo se ili sirče ili prirodni alkoholni ocat.

Na pet litara mlijeka ide 0,5 dcl octa. Poslije zgrušnjavanja i odvajanja grudica sira od sirutke slijedi cijeđenje preko gaze u cjediljki. Izvađeni sir stavlja se u hladnu slanu sirutku jer je prigodom cijeđenja izgubljena i sol, te je sir postao neslan. U slanoj sirutki odstoji oko pola dana. Ovako priređeni sir može se i dimiti, tada se naziva i dimljeni sir. Od deset litara mlijeka dobije se l,20 kg sira. Zbog nemogućnosti dobre zarade i velike količine utrošenog mlijeka, sir nije priređivan za prodaju već samo za rijetke vlastite potrebe. Jeo se sam, sa vrhnjem, sa šunkom, žgancima i jabukama. Poznat je u jugozapadnoj Moslavini. U selu Krapje, žene su prevehli sir stavljale u raslin (tekućina od kiselog kupusa), nasolile ga i sušile na dimu. Ovakav sir najčešće su nosile na sajam u obližnja središta.

• Sir škripavac Sir škripavac je masni sir, načinjen od svježeg neobranog mlijeka.

Priređuje se na slijedeći način: u mlijeko zagrijavano do 30 C, u količinu od l0 litara stavi se sol, l,5 male žličice ekstrakta sirišta, kupovanog u ljekarni, uz neprekidno miješanje do zgrušnjavanja. Slijedi oblikovanje sirnog zrna, uklanjanje sirutke, vađenje sirne grude, oblikovanje sira i prešanje.

U preši odnosno kalupu odstoji dva do tri dana, zatim se suši na drvenim policama na zračnom i hladnom mjestu.

Sladokusci smatraju da je sir boljeg okusa i mirisa ako duže zrije pod korom, nego kad se taj proces prekida i skraćuje. O zrenju ovisi i sadržaj vlage, odnosno da li je sir mek, polutvrd ili tvrd. Sir škripavac je mladi, poluzreo sir, a naziv je dobio zbog škripanja prilikom jedenja.

Konzumiraju ga stanovnici na području Kutine, Husaina i Batine, gdje je pretežno štokavsko stanovništvo doseljeno u ove krajeve u tijeku l8. i l9. stoljeća iz Like, Banovine, Korduna i hrvatske Posavine.

U posavskom selu Čigoč i danas se u obitelji Nevenke i Zvonka Rastovac, obitelji koja se bavi seoskim turizmom, radi sir na stari tradicijski način. Vlasnici znatiželjnim turistima nude originalni proizvod ali i recept o načinu spravljanja samog sira. Recept je objavljen još davne l885. g. u «Uputama o ratarstvu i gospodarstvu za praktičnu porabu» u Zagrebu, u 9 nakladi Kr. Hrvata-Slaven-Dal-mat. zemaljske vlade . U šumama Lonjskog polja do 2. svjetskog rata bilo je dosta čerdara, svinjara i drugih čuvara stoke. Njima se u zemljanim ćupovima donosila svježe kuhana hrana kao 10 što je krumpir na kiselo s dodatkom vrhnja, vrnjova juha , sušeni kravlji sir, gibanica od sira te suha šunka, slanina i kruh.

Ilovci i Husainci bili su poznati volari, a uzgajali su krave muzare zbog mlijeka, sira, putra i masla. U posnom razdoblju pred Uskrs, osim mliječnih proizvoda, maslom su začinjali kuhanu hranu, a drožđicom, tj. talogom od masla začinjali su nadaleko poznate žličnjake.

Odlazak kume novorođenčetu u Moslavini (Ilova, Husain ) zvali su krstitke ili idemo v kumovinu. U posjetu se nije moglo doći bez košare pune ponuda. Ona se sastojala od pečene koke ili guske, sušenog mesa i slanine, štruca gibanice, kruha zvanog hleb ili svetečna hlebovina. Pekao se i pisani kolaček od kukuruznog žutog i bijelog brašna i sira izlivenog u tepsiju, poput zlevanke, bazlamače. Radio se tako da je dolazio red bijelog «kukuruza», red sira, red žutog « kukuruza», a sve zaliveno vrhnjem i

Žena s dojačom, Kutina nuždne topline, pomakne se kotao ili ponjava s vatre, te se u nj usipa toliko razola, koliko će biti dovoljno, da se izluži sir iz sirutke. Uspe li se odveć razsola, mogao bi izaći sir gorak, žilav i šupao. Nakon četvrt ili najviše pol sata valja da se je sir stisnuo.

Ako se to nesbude, valja uspati jošte nešto razsola, te mlieko opet donekle ugrijati. Pošto se je sirina ugrušla, odstrani se pjena i ako se je štogod natrusila ili onečistila, odabere se i to. Gromada sira ciepa se najprije nožem (zovu ga mač), tada kutlačom, zatim se smrvi rukama, a najposlije brkljačom. Sav posao traje oko četvrt sata. Tada se smrvljena sirina svrući do 36 – 40 stupnjeva te se kutlačom dotle drobi, dok ne bude u njoj grudivah, većih od liešnjaka ili boba.

Zatim se kotao ili ponjava odstrani od vatre, te se ta gromada mieša još koje vrieme, da se sirina ne priliepi na vruć kotao i odveć neotvrdne.

Sirina će se sama oboriti na dno, da se tu sabere i stisne u grudvu. Ova se prebaci u čistu krpu, te se u njoj položi u tvorilo.

Krpa se odozgor povine, pokrovac nastavi i

171

metne pod gnječilo. Poslije jednoga sata okrene se sir u tvorilu, opet se nekoliko razdrobi i u gnječilu pritlači.Ovako se jošte nekoliko puta okreće i svaki put mokra krpa suhom izmijeni. Nakon l2 do 24 sata uzmu se hljebovi sira izpod gnječila, te se razvrstaju u suhu, zračnu prostoru, da se suše jedan do dva dana.

Maleni sirci polažu se u malene zdjelice, te se pritlače kamenjem ili kojim drugim težkim predmetom. Poštobude ocijedjeni, razpostave se na suhu mjestu. Da vaki hljeb sira dobije svoj oblik, tomu treba drvenih tvorilah, iz kojih će izaći hljebovi težki jedan do pedeset funtih.

Kada se hljebovi ili cigle sira nakon nekoliko danah u umjereno zračnih prostorih osuše, razvrstaju se u podrumu po redu od najstarijih hljebovih, dalje, te sada se uzmu soliti. Pri tom se svaki hljeb pospe solju, koja se za nekoliko satih ili slijedeći dan platnenom krpom po površini utre. Drugi se dan hljeb okrene, tes druge strane usoli. Ovako se svaki dan okreće sir, soli i tare. Ako je sir mastan i krupni hljebovi, tada se ovako radi dva do četiri mjeseca. Kad prestane sir pijati sol, tada se soli tekar svaki drugi, treći dan.

Gdje je malo prostora, tu se usoljeni hljebovi jedan drugim pokriju ili se umoči krpa u slanu vodu, te položi među dva hljeba sira. Pošto je sir otvrdnuo, prestane se soliti. Na svaki funt sira računa se, da se potroši 36 – 60 gramah soli. Čim je sir mastniji i u većih hljebovitim duže ima ležati. Veliki mastni hljebovi dobri su nakon 6 do 9 mjesecih, manji mogu se jesti jur iza 6 do d dana.

172

maslom. Kad je bio pečen rezao se na prutiće, kvadratiće i trokute. Rijetko se jeo, jer se dosta mrvio i «grebao u grlu», već je više služio kao ukras stola kod novorođenčeta ili za blagdane.

Sa kutinskog placa

Proizvodnja mekog ovčjeg sira Ovčje mlijeko u našoj zemlji od davnina korišteno je za pripremu kvalitetnih sireva, koji su danas poznati i izvan granica naše domovine. To su svakako sirevi koji su proizvedeni na tradicionalan način i uz određeno iskustvo koje se, kao i uzgoj ovaca, stječe praksom.

Postoji mnogo vrsta ovčjeg sira, a ovisi o načinu same proizvodnje. Prema hranjivoj vrijednosti ovčje je mlijeko bolje od kravljeg jer ima više suhe tvari, bjelančevina i masti. Od jedanaest litara ovčjeg mlijeka može se dobiti 3,8 kg sira. Ovčje mlijeko prije prerade u sir treba obvezatno pasterizirati na 72 stupnja C, odmah ga rashladiti na temperaturu sirenja. Ako se ne želi kompaktan sir, već rupičast, u mlijeko se doda sirutka ili kiselo mlijeko.

Za proizvodnju svježeg ovčjeg sira u kućanstvu potrebno nam je kvalitetno svježe ovčje mlijeko, određeni pribor (posuda od 5 litara od nehrđajućeg čelika, nož ili žlica, cjediljka, sterilna platnena krpa, termometar, odgovarajuća posuda za skupljanje sirutke, manje plastične posude za čuvanje sira u hladioniku) i mliječna kiselina. Naime, sirenje mlijeka mliječnom kiselinom poznato je gotovo u svakom domaćinstvu. To je postupak kad se mlijeko ostavljalo stajati na toplom mjestu da se malo ukiseli. Za stajanja u mlijeku se za kratko vrijeme razvio velik broj mikroorganizama, koji su razgradili mliječni šećer i stvorili znatnu količinu mliječne kiseline. Ona je zgrušavala bjelančevine u mlijeku i promijenila vanjski izgled i svojstva mlijeka.

Dobiveno kiselo mlijeko izlilo se u jednu krpu, ovjesilo da se iscijedi i za jedan dan je svježi sir bio gotov. Taj sustav pripravljanja svježeg sira danas se više ne primjenjuje, jer je u zraku toliko mikroorganizama štetnih po mlijeko, da je u većini slučajeva riječ o siru koji ne zadovoljava higijenske uvjete ispravnosti namirnica životinjskog podrijetla. Danas se proizvodnja svježeg sira bazira na kulturama mliječne kiseline, koje su pod posebnim

uvjetima uzgojene u laboratoriju, ili pak pomoću kupljenoga kiselog mlijeka, što je u kućanstvu koje proizvodi svježi ovčji sir za vlastite potrebe najčešća metoda izbora. No, u tom slučaju treba paziti da je rok valjanosti

Sir iz Stružca

kupljenoga kiselog mlijeka još najmanje dva tjedna, jer stariji proizvod neće zadovoljiti uvjete za pripravljanje kvalitetnoga svježega ovčjeg sira. Osim toga, kupljeno kiselo mlijeko ne smije se naknadno toplinski obrađivati, jer bi se uništile bakterije mliječne kiseline važne za sirenje mlijeka.

Svježe ovčje mlijeko zagrije se na 85 C, i ostavi stajati na toj temperaturi minutu. Zatim se ohladi na 25 C i na 4 litre mlijeka umiješa 8 jušnih žlica kupljenoga kiselog mlijeka. Posuda s mlijekom prekrije se i ostavi stajati na sobnoj temperaturi od 22 C, i to 12-15 sati. Naime, kroz to vrijeme na toj temperaturi mlijeko će se podsiriti i zgusnuti. Ako je temperatura niža, podsiravanje traje dulje.

Tijekom podsiravanja u mlijeku će se stvoriti gruš odgovarajuće strukture i čvrstoće. Gruš se zatim pomoću noža ili žlice usitni na kockice veličine 1 cm i ostavi stajati oko 5 minuta. Na mjestima reza nataložit će se blago zelena i bistra sirutka. Ako je sirutka zamućena i žuta, to je znak obrade premekanoga gruša, je su se odvojile sitne čistice, koje plivaju po površini sirutke. U tom slučaju ne samo da će se smanjiti ukupna sirna masa, već će te čestice začepiti pore platnenog cjedila i sprječavati otjecanje sirutke.

Stoga treba voditi računa o temperaturi prostorije i vremenu podsiravanja, jer će se na taj način izbjegnuti obrada premekanoga gruša.

U idućoj fazi usitnjen se gruš prebaci u odgovarajuće cjedilo, obloženo steriliziranom platnenom krpom, i pusti otkapavati. Ispod cjedila svakako treba postaviti posudu za skupljanje sirutke, koja može umjesto kiselog mlijeka poslužiti za pripravljenje novoga svježega ovčjeg sira. U tom slučaju u 4 litre toplinski obrađenoga ovčjeg mlijeka ne dodaje se kupljeno kiselo mlijeko, već 8 žica svježe sirutke. Ostali postupak izrade svježega ovčjeg sira isti je kao da je dodano kupljeno kiselo mlijeko.

Nakon 10-12 sati cijeđenja, svježi sir je gotov i može se mikserom stući u kremu. Stavlja se u prikladne posude i do uporabe pohrani u hladionik.

Kućanstva koja žele poboljšati okus sira raznim biljnim začinima, trebaju ih dodati u sir već prilikom miksanja u kremu. U tom slučaju izabrane

Sušeć sir na postavah (stelažah) valja paziti na osobitu čisto ću, te valja često vjetriti komoru, da se očisti u njoj zrak. Pojave li se na siru mjehurići valja je iglom probosti i otrti slanom vodom. Ako se za velike žege sir razpuzme u sušionici, valja ga na novo, metnuti u tvorilo, te ostaviti neko vrieme na hladnu, zračnu mjestu. Izpuca li sir, zamažu se pukotine maslacem te izglade usijanim željezom.

Cijena siru računa se na ovaj način: od 10 – 13 runtih mastna mlieka ide l4 do l7 funtih u 1 funt sira, a obrana mlieka l7 do 20 funtnih u l funt.

10 Vrnjova, kisela čorba, juha ili kiselica je kukuruzni specijalitet. I danas se kuha muškarcima (i ženama!), ako su dan ili noć proveli u veselom društvu, a pri tom prešli granicu normalnog uživanja alkohola. Tada se ta juha naziva Kisela čorba u obradi.

11 Može se pretpostaviti da je dim kao konzervans otkrio rani spiljski čovjek.

Prastari je običaj da se nepojedeni komad mesa ili ribe, te grude sira ili ubijene ptice vješaju o strop spilje, kolibe ili o svod šatora, koji predstavljaju pogodan skladišnji prostor. Čovjek je uočio da je hrana proniknuta dimom trajnija od nedimljene te da poprima ugodan miris i okus po dimu. Kolumela (prva polovica 1. st.) opisuje proizvodnju ručno oblikovanog sira (caseus quem dicimus manu pressus) koji je nakon soljenja malo dimljen i nije lošeg okusa (non ingrati saporis est). Martial (1. st.) navodi da su se u Rim dopremali kozji dimljeni sirevi iz Galicije, Sicilije, Bitinije u Malu Aziju, itd.

173

12 Kuhinjska sol je važan sastojak sira i služi za suho soljenje, soljenje u salamuru, u zrnu i u tijestu, već prema tehnologiji proizvodnji sira.

Ono mora biti čista, bez mehaničkih primjesa i drugih štetnih sastojaka. Ne smije sadržavati željezo, čije prisustvo mijenja boju sira, a također ni plijesni, kvasce, i druge mikroorganizme. Po veličini zrna sol može biti sitna i krupna 13 Gotov kozji maslac bijele je boje 14 U prošlosti se , pa sve do drugog svjetskog rata za kuhanje, čuvanje i spremanje hrane upotrebljavalo zemljano i drveno posuđe. Jedno od njih je i stepica ili stepka za maslo ili putar. Stepica je drvena posuda načinjena od hrastovih dužica, uloženih u utor kružnog dna ili dena. Kroz otvor provlači se drška stepala koja na jednom kraju ima okruglu pločicu s izbušenim rupicama, pomoću koje se mlačenjem vrhnja izrađuje putar. Stepice su i danas u upotrebi, a izrađuju ih pintari uglavnom za prodaju. U prošlosti su ih izrađivali i prodavali majstori iz Hrvatskog zagorja

biljne začine treba omekšati stajanjem dva sata u kipućoj vodi, a potom ih procijediti kroz cjediljku.

Mekani ovčji ili kravlji sir ostat će svjež ako se obloži daščicama sa svih strana i odloži u podrum. Tvrdi sir ostat će svjež, ako ga se omota u komad platna, koje se namočilo u octu ili vinu. (Obitelj;1937) Dimljeni sir Među značajne dimljene sireve ubrajaju se: lički škripavac, tounjski sir, hrvatski dimljeni sir iz Posavine i Moslavine.

Sirevi se dime dimom od nepotpunog sagorjevanja trijeski, poljevine, trupaca ili panjeva nekih vrsta bjelogoričnog drva, napose: bukve, graba, kestena, johe i javora. Dim od treseta, kamenog i smeđeg ugljena kvari proizvod toliko da postaje nejestivim.

Sirevi se dime dva do tri dana, ali i do 20 dana, na slabom hladnom dimu, pri 15 – 30 C. Dim ih mora obaviti sa svih strana, zato se stavljaju na police ili stalaže, stavljaju se u košare od pruća, letvica ili žice koje se vješaju nad ognjištem (na tavanu ili drugdje gdje se dimi).

Efekti dimljenja su: sir se djelomično suši, koncentracija soli u siru raste, na površini se uništavaju plijesni i drugi mikroorganizmi, te proizvod postaje trajniji. Dim sadržava oko 150 poznatih tvari, a neke su od njih baktericidne, i služe za dezinfekciju.

Sa zdravstvenog stanovišta nema dimljenim proizvodima zamjerke, jer u čovjeku nisu zapažene toksične pojave, iako dimljene sirove i druge dimljene proizvode uživa od pamtivijeka11.

Sušenje sira u sirnici, Voloder

174

Regionalna narodna jela prikupljena na području moslavačkog dijela bilogorsko-bjelovarske županije Pečeni sir (FRIGO) – 1200 g . polutvrdog sira (bilogorac, trapist), 100 g. masti; Sir se nareže na ploške i prepeče na masti s jedne i druge strane. Uslužuje se uz palentu. Isti ovaj sir se može staviti na mast i prepržiti na ulupanim jajima .

Napomena: Frigo su obično jeli radnici na ciglani.

Lokalitet: Ploštinje Mozaik – 300 g. masnijeg sira, 250 g. šunke, 8 komada jaja, 200 g. kiselih krastavaca, 100 g. kisele paprike, l50 g. svježe rajčice, 200 g. ajvara, prstohvat papra i soli. Sir se stavi malo u zagrijanu pećnicu da djelomično omekša . Zatim se izvadi, razvalja na dasci, debljine do 3mm, premaže ajvarom i nadjevom, zarola i ponovo stavi u pećnicu. Ohlađeno se stavi u hladnjak da se još malo stisne, a prije posluživanja izreže se na tanke ploške.

Nadjev: svi sastojci se sitno isjeckaju na kockice i začine.

Lokalitet: okolica Daruvara.

Sušeni sir u sirnici, Stružec

Sir sa vrhnjem – 1500 g. svježeg sira, 0,4 l kiselog vrhnja, crveni luk, bijeli luk, crvena paprika, sol (po ukusu). U svježi kravlji sir doda se isjeckani luk i češnjak, vrhnje, posoli se, promiješa i posipa crvenom paprikom.

Lokalitet: šira okolica Bjelovara, te sjeverna Moslavina.

Sušene (dimljene) prge –2500 g. svježeg kravljeg sira, sol, crvena paprika (aleva). Svježi kravlji sir začini se sa soli i paprikom izmiješa i oblikuje u stošce prge koje se suše najprije na suncu, a zatim na dimu.

Nabiti sir –1200 g. sušenog sira (prga), 0,5 kiselog vrhnja, sol. Prge se izmrve i pomiješaju s vrhnjem i solju.

Napomena: ovaj sir obično se priprema u velikoj drvenoj posudi – škafu, u kasnu jesen i ostavlja pod pritiskom gotovo cijelu zimu. Počinje se jesti tek u rano proljeće. Najviše se konzumira uz proljetne radove u vinogradu.

Lokalitet: dio Bilogore prema Podravini (Babotok, Mosti).

Ličenec sir – 1500 g. svježeg kravljeg sira, 1litra kiselog vrhnja, sol. Svježi kravlji sir se ocijedi, posoli i pomiješa s vrhnjem.

Lokalitet: opće poznato, gotovo u cijeloj Moslavini i Bilogori, ali ga mnogi ne poznaju pod tim nazivom. putro (putar) i maslo (maslac) Osim sira i vrhnja žitelji Moslavine i Posavine su rado u svom jelovniku imali i putar i maslac.

Maslac je mliječni proizvod dobiven obiranjem i obradom mliječne masti izdvojene iz mlijeka. Najčešće potječe od kravljeg, iako se može proizvesti iz ovčjeg i kozjeg mlijeka.

Nakon sakupljenih većih količina vrhnja, a to se u ljetnim mjesecima činilo

175

15 Makaruni su tanke pogače lomljene ili izrezane na kvadratiće, prelijevane mliječnim proizvodima ili mašću od pečenja, a konzumirale su se najčešće za doručak 16 Drvene žbanje bile su načinjene od mekog drveta: lipe, johe, duda.

Ako bi se rasušile, majstori ili vlasnici su ih zapuknuli vrućom krpom. Zemljano posuđe: ćupove, tegline, maslenjače i žbanje izrađivali su lončari, rijetko moslavci (zbog nekvalitetne gline ), već su u ove krajeve dovozili zagorski lončari, koji su svoje posuđe mijenjali za žito (dva puta žita u tu posudu koja se prodaje).

Taj način razmjene zadržao se do 60-tih godina 20. stoljeća. Kasnije se razmjena za žito zamjenjuje prodajom robe za novac

tako da se pohranjivalo u bunar, na način da se posuda sa vrhnjem spuštala do površine vode, razlog je bio da što duže zadrži svježinu i trajnost proizvoda. Vrhnje se istresalo u drvene ili zemljane ćupe, zvane step, stepka, stepca, maslenjača. Neprekidnim titranjem, trenjem ili udaranjem teplo se vrno (Dubrovčak), bilo stijenkom o stijenku ili drvenim stepalom, te se tako naredilo-izradilo putro, putar.

12 Na kraju stepanja ili gnječenja moglo se dodati i nešto soli , što je poboljšavalo okus i trajnost putra. No, soljenje nije bilo obvezatno i ovisilo 13 je o ukusu ukućana. Gotov putar bio je žućkaste boje , umjerene tvrdoće, aromatičnog mirisa i prikladan za mazanje.

Prigodom odvajanja putra, dobio se lagano probavljiv i zdrav proizvod ugodne arome, tekućina zvana sirutka (Osekovo), step (Dubrovčak), step14 ka (Kutina) koja se koristila na razne načine: mogla se bacati svinjama (Struga Banska) ili se jelo sa nadrobljenim kruhom ili je služilo kao 15 omiljeni začin za žgance, rezance, makarune ali i ostalu tjesteninu, a mogla je poslužiti i kao napitak.

Mara Ojujić iz Mužilovčice sa kalupom za sir

Izrada putra u stepalu bila je gotova kada su se stvorile grudice koje su se odvajale u posebne porculanske ili emajlirane posude. Zbog manjih količina koristio se kao namaz, za kolače, a mogao se topiti i pretvarati u maslo koje je u posnom razdoblju služilo kao začin. Maslo se pohran16 jivalo u drvene ili emajlirane posude žbanje zapremine od 10 – 30 litara.

Razvojem poljoprivrede u moslavačko – posavskom kraju i prehrana dolazi na viši stupanj razvoja, te postaje raznovrsnija i kvalitetnija. U selu Lonja su čak organizirali 1939/40. godine tromjesečni gospodarstveni tečaj koji je polaznicima omogućavao teoretska znanja iz poljoprivrede kao i drugih grana društveno-ekonomskog značaja. Jedan od predmeta tadašnjeg tečaja nosio je naziv: Stočarstvo i mljekarstvo, a predavač je bio ing. Ladislav Končar iz Za-

176

greba. Tečaj je polazilo dvadeset i osam muških polaznika različite životne dobi. Nastava se vršila svaku večer osim nedjelje, a na programu su bile sljedeće teme: 1. Nacionalna ekonomija, smjer poljoprivreda, predavač ing. Luka Kovačević 2. Stočarstvo i mljekarstvo, predavač ing. Ladislav Končar 3. Veterina, predavač dr. Ivan Turk 4. Povijest i matematika, predavač učitelj Ivan Ban 5. Pravo i pravni propisi, predavač kotarski pristav iz Novske. Ćup za mlijeko, Stružec

Narodna vjerovanja Bez obzira na obrazovanje, stari običaji i vjerovanja u nekim seoskim sredinama i obiteljima ostala su prisutna u pojedinim segmentima društvenog života do nedavno.

Evo nekoliko primjera: • mlijeko se susjedi nije smjelo nositi po noći, već po danu, malo posoljeno i neotkriveno (da vlasnica ne nagine), tj. da ne umre, Osekovo.

• o oduzimanju mlijeka kravama muzarama prisutno je u cijeloj Moslavini i hrvatskoj Posavini. U Strugi Banskoj, Voloderu, Osekovu... to čine coprnice uoči Jurjeva (24. lipnja). Razgolićene djevojke obilaze selom, domu kojem žele nesreću i da krave ostanu bez mlijeka zarezivale su drvenu ogradu, a dio čak nosile sa sobom.

U sjevernoj Moslavini postoji slično vjerovanje o oduzimanju mlijeka. To čine coprnice vrlo djelotvorno za vrijeme mlađaka i prije izlaska sunca na urđevo. Za to im je potrebno uže, sol i smotak s coprijama. Ako vještica posoli jednu i drugu stranu puta kojom se krave vraćaju kući s ispaše, presušit će za do tri dana. Pomoću užeta, uvjeravaju kazivači, vještica može dojiti u dojaču. Mora samo zavezati uže za stup ulaznih vrata.

Bez mlijeka mogu ostati krave ako gazda na urđevo ne daruje đurđare koji toga dana obilaze selom. Oni tada zarežu stup ograde pa će krave presuštiti.

U Voloderu se za povrat mlijeka copralo tako da su coprnice na «Mladu nedelju u štalama prebacivale konopac (štrik) preko jasli i provlačile goredolje, tako se vjerovalo da će mlijeko stići u vime». Da bi davale više mlijeka, pastiri su na urđevo stavljali na kravlje rogove vijenac proljetnog cvijeća.

•

•

U Dubrovčaku Lijevom, Kutinskoj Slatini, Kajgani, Tomašici strogo se pazilo da nitko ne ulazi u staju prigodom dojenja, jer se smatralo da će krava biti ureknuta i da će nestati mlijeka, te da će im iz vimena poteći krv.

Kada bi se prilikom mužnje mlijeko pomiješalo s krvlju, kaže se da se blago napasalo na pašnjacima gdje su «coprnice kolo vodile». Tada se pozivaju «posebne žene» iz sela da procjeđuju i «očiste» mlijeko na metalnoj cjedilki u koju se prethodno stavio žar.

Sir paprenjak, Voloder

177

• •

Svježe mlijeko se uvijek moralo nositi pokriveno, a prilikom izlaska iz staje zbog uroka moralo se pljunuti u stranu (Kutinska Slatina).

U Okešincu su mlijeko ščapom soli začinjali , protiv uroka, da krave ne bi presušile.

Namazi od svježega kravljeg sira i kriško sir što se reže u kriške S uskrsnom kuhanom sušenom šunkom, kuhanim buncekom, kuhanim slavonskim, još ne posve osušenim kulenom, zatim kuhanim češnjovkama te drugim pečenim ili kuhanim kobasicama, zatim sušenom šunkom a osobito sa suhim špekom, izvrsno se slaže svježi kravlji sir. Najčešće ga poslužuju s vrhnjem, nerijetko i pomiješane.

Etno-predmeti Banovine, Hrv. Posavine

Sušeni i dimljeni sir iz Dubrovčaka

U nekim krajevima pripremaju satricu odnosno takav sir pomiješan s lukom, koji osobito slikovito izgleda ako je pomiješan sa sjeckanim lišćem mladoga luka. Ponegdje vole u sir umiješati i crvenu papriku, čak i ljutu, a moji Moslavčani obožavali su ga – ne bih, zbog mirisa rekla da i sada – s češnjakom. Gotovo kao i preveli, tek lagano posušen u končanoj ili žičanoj sirnici na zraku ili na dimu, kao što današnje mini-mljekare prave u Zagrebačkoj županiji kontrolirani sir s robnom markom «dragec».

Onaj koji bi se trošio odmah, oblikovali bi u manje stošce, a onaj drugi u plosnatije tanjuraste placke. Izrazito su ga solili, zacijelo kako bi se duže održao, posebice otkad su ga prestali spremati u sol u nabirač, što u nas nema imena, a u nekim drugim kajkavskim i panonskim krajevima zovu ščerbičnjak.

Finije, gradske kuće pripremale su od sira, spašavale posebice i malo odstajao - moji bi Moslavci rekli već dlenav sir – razne namaze s dodacima. Najpopularniji, i k nama pristigao iz germanskih krajeva preko bečke kuhinje, internacionalno je poznati liptauer. On, najjednostavniji, govori kako u svježi kravlji sir možete umiješati i maslac, začiniti ga omiljenim začinima, ribljim iletima i slično te oblikovati kuglice i uvaljati ih u ribani sir, crvenu papriku, sjeckano peršinovo lišće. Možete prirediti i druge zanimljive, više ili manje masne, namaze od svježega kravljeg sira, kakve sam, od posve svježega kravljeg sira, kušala upravo u svojoj Moslavini, a

178

pravile su ih tete – recepte sam dobila od Ksenije Gudan - za rođendanske proslave u kriškome vrtiću.

S CIKLOM: Margarin pjenasto izmiješajte, dodajte usitnjen luk i kuhanu, sitno ribanu ciklu, usitnjeni češnjak, svježi sir, limunov sok i sol.

S MRKVOM: Margarin pjenasto izmiješajte, dodajte usitnjen luk, sitno naribanu svježu mrkvu, svježi sir, malo sjeckana peršinova lista te po ukusu soli i šećera.

SA SVJEŽOM PAPRIKOM: Pjenasto izmiješajte margarin, dodajte pasirani sir, mljevenu svježu papriku, ribani luk i sol.

S KISELIM KRASTAVCIMA: Pomiješajte pjenasto izmiješan margarin, svježi sir, ribani luk, malo crvene paprike, mljevene kisele krastavce i sjeckani peršin. Za osam zdjelica potrebno vam je 1 kg svježeg ocijeđenog sira, 1 margarin te razno povrće po ukusu.

Od sira i sa sirom, na žalost, nismo također učinili mnogo. Oni koji ga ne prodaju izravnim kontama ili na tržnicama, mlijeko predaju velikim konzumnim mljekarama tvrdeći da im se ščinjati sir i podavati ga svježega ili sušenoga – ne isplati.

Ormarić za pohranu sira, Donji Krivaj

Napokon, uza sve druge županijske robne marke, 2005. je u godinu dana kreiran i tvrdi kravlji punomasni sir kriško – kriški sir što se reže na kriške - proizveden u kriškoj mljekari Agropromet S & M, od mlijeka s područja općina Križ i Ivanić Grad, iznimne kakvoće, jer krave pasu na otvorenome.

Kreator sira doc. Dr. Samir Kalit sa Zavoda za mljekarstvo Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu kaže kako sir u prirodnoj kori zrije najmanje 60 dana, što pridonosi punoći okusa. Cilindrična je oblika, glatke, guste kore. Na presjeku je žut, sporadično raspoređenih očica. Konzistencija mu je elastična i lako reziva u tanke kriške. Lagano je pikantan, umjereno slan i karakteristično kiseo, ugodna mirisa. Mora imati najmanje 50 % masti u suhoj tvari, najmanje 60 % suhe tvari, oko 25,2 % bjelančevina te oko 2,4 % soli, a težak je oko 2 kg. (iz knjige Božice Brkan «Oblizeki – Moslavina za stolom», Acumen, Zagreb, 2005., str. 251.-252) Sir kao lijek • •

•

•

topla sirutka pila se za pročišćavanje bubrega, kašalj (h)ripavac liječio se ispijanjem toplog mlijeka tek oždrebljene kobile svježi sir se stavljao na bolno mjesto kad je netko dobio kukca na prsima ili nabojnu na peti, jer je sa tih bolnih mjesta sir izvlačio temperaturu. maslo se koristilo za dijetu.

Maslenjača za pravljenje putra

179

Literatura 1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

10.

11.

12.

13.

14.

15.

BRKAN, Božica; Enciklopedija špeceraja, Zagreb, l990.

BRKAN, Božica; Kultura potrošnje i komadić sira vr hunska delikatesa, u Sir, tradicija i običaji, Zagreb, 2003. str. 133-144.

BAKALOVIĆ; Rene; Sirevi, preko trave i krave do slave, Zagreb, 2001. str. 41-46.

BRATULIĆ, Josip; Sir i oblik, u Sir, tradicija i običaji, Zagreb, 2003. str. 7-14.

GOSPODARSKI KALENDAR 2001, Zagreb, 2000., str. l25-129.

GOSPODARSKI KALENDAR 2002. Zagreb, 2001., str. 107-121.

MATUNCI, Gordana; Narodni običajnik, Pučki kal endar Bjelovarsko-bilogorske županije 2000, Bjel ovar, 1999.

MOSLAVAC, Slavica; Tradicijski obrti u Moslavini I, Kutina, l989.

MOSLAVAC, Slavica; Tradicijski obrti u Moslavini II, Kutina, l990.

MOSLAVAC, Slavica; Sir i mliječne prerađevine Moslavine i hrvatske Posavine u Sir, tradicija i običaji, Zagreb, 2003. str. 53-61.

OBITELJ, ilustrirani tjednik za hrvatsku porodicu , br. 17. god.9. Zagreb, 1937.

RANDIĆ – BARLEK , Mirjana; Prehrana u okolici Zagreba, Etnološka tribina 8, god. l5, Zagreb, l985. str. 39 – 43.

REGIONALNA , narodna jela prikupljena na području zajednice općina Bjelovar, terenska istraživanja za Prehrambeno-tehnološki institut, Za greb, provedena l979. godine. (rukopis).

SUHADOLNIK, Željko; Sir u promidžbi Hrvatske, Svijet u čaši, br. 63, godina 9. , Zagreb, 2001. g.

VLASTITA terenska istraživanja u selima: Husain, Batina, Ilova, Krapje, Potok, Čigoč, Dubrovčak Li jevi, Novoselec, Stružec, Struga Banska, Kutina, Posavski Bregi, Kutinska Slatina, Osekovo, Kaj gana, Tomašica.

Kazivači Antoliš Ivan, Potok; Bušić Jaga, Mužilovčica; Cindrić uka, Kaniška Iva; Folnović Darinka i Vlado, Kutina; Pavlić Katica, Kutinska Slatina; Pavlović Milka, Svinjičko; Peldić Barica, Krapje; Podvalej Marica, Osekovo; Rastovac Nevenka i Zvonko, Čigoč; Sović Slavica, Krapje; Štehović Ivo, Staro Štefanje; Šoštarčić Biserka i Josip, Dubrovčak Lijevi; Šivak Ana, Stružec; Matija Vuković, Struga Banska; Milivoj Županić, Ilova.

180

CHEESE AND DAIRy PRODUCTS OF MOSLAVINA AND HRVATSKA POSAVINA Milk and dairy products are a part of everyday diet of the inhabitants of the Moslavina and Posavina villages.

The typical morning meal (about 9 a.m.) consisted of hard-boiled corn mush with milk or greased with fried onions or jagli, mush from roughly ground corn dressed with cream fried on oil.

The evening meal, besides leftovers from early lunch included fresh or boiled milk, whey, buttermilk and various kind of cheese: cottage cheese, smoked, dried and pepper cheese, also called Swiss cheese or creakcheese.

Cottage cheese was made by draining of lumpy milk, skimmed or semi-skimmed. It was eaten alone or was used for making various kinds of cakes: coloured holiday cake, (Ilova), thin cheese and egg pie (Stružec), pies, strudels and pillows (Lonja, Čigeč), small sweet pies (Kutina), jam-center rolls and jam doughnuts and form cakes (Svinjičko, Mužilovčica, Krapje). Lately it has been used to make cheese pies, štrukli and pancakes.

Cream was used for dressing of various kinds of cakes called zlevanke and jagle, sour cream soups and other stewed vegetables.

Cream was eaten fresh – raw or a little roasted. It was put in special containers, lowered by rope into the “fridge”, i.e. the well up to one meter above water and left to rest there for a few days in the cool to remain fresh and unspoiled. Butter was also made from larger quantities of cream and spread on bread or cakes. In the past it was melted and used as substitute for other fats.

Nowadays cattle breeding has lost its past importance, so we can hardly ind a household that only breeds cattle and produce and sell several cheese sorts. Those having more cattle and being in dairy farming sell their milk to dairies or make cottage cheese and sell (Novoselec, Dubrovčak Lijevi). On Wednesdays and Saturdays they sell their dried, semi-dried or smoked cheese in the markets of Kutina, Ivanić Grad and Novska.

Men used to work with cattle, cleaning their stables and feeding them, while women dealt with milk production and dairy products.

Milking cows was exclusively women’s job – it would be a great shame for men if were caught at doing it.

Cows were milked twice a day, in the morning and evening - until about ten years ago only by hand. Today milking machines are used.

It was important to do the milking with clean hands and the udder was cleaned thoroughly with luke-warm water. Until World War Two the milking was done into wooden bowls, called dojače (Stružec, Kutinska Slatina, Lonja, Mužilovčica, Posavski Bregi), kravljače (Staro Štefanje, Struga Banska) or vedrice, this last being the most typical name in Moslavina and Posavina.

The wooden measuring bowls were gradually replaced by the enamel or plastic ones.

181

The milk was drained through a clean gauze, thin lax cloth, or wire strainers bought in shops. It was important to let milk cool in the cellar, or komora, then it was poured into earthenware pots, called mertuk (Dubrovčak Lijevi), ćupi, ćupovi, or puti (Novoselec), and teglini (Husain). Today milk is cooled in enamel milk cans. It is left to rest for two or three days until it stabilizes. Then it is skimmed (cream is removed) and put into special containers or into the fridge.

Torta sa sirom, Kutina

Mandica Mikoč s tortom od sira, Kutina

182

Ivica Gregurec IZOMETRIJE NA UKRASIMA NAROdNE NOšNJE IZ JUŽNE MOSLAVINE

O pOČETKU JEdNOG ISTRAŽIVANJA

Je li ova sličica iznad pravi uvod, tek će se poslije pokazati. Ona, u svakom slučaju, pokazuje kako je moglo sve započeti. Organiziran je stručni skup u Crikvenici, subota i nedjelja prije Uskrsa 2005., radionica na kojoj je trebalo razraditi ideju o nekom istraživanju. Bila je to prava prilika da se umjesto ponuđenih temâ za osmi razred izabere nova. Zapravo, ideja o tome već se dulje „kuha“ (još od II. kongresa nastavnikâ matematike 2004.), a sad konačno može biti i provjerena. Evo je: KAKO SU IZOMETRIJE pRIMIJENJENE U IZRAdI NAROdNE NOšNJE JUŽNE MOSLAVINE?

Nama se činilo zanimljivim, a i bili smo toliko uvjerljivi da su se svi članovi naše grupe složili s nama.

Pa, krenuli smo. Razradit ćemo plan istraživanja!

Osnovna mustra ‘‘prebrana’’ na razboju

I, evo što je nastalo u petnaestak minuta, uz puno razgovora i zafrkancije. šTO SMO ISTRAŽILI I dOZNALI?

Krajem 19. stoljeća u selima južne Moslavine žene su još uvijek bile, uglavnom, nepismene ili polupismene. Rijetke od njih znale su čitati, ali su zato poznavale, i u izradi narodne nošnje primjenjivale (i ne znajući da to čine) IZOMETRIJE – osnu i centralnu simetriju, translaciju i rotaciju. Činjenica je da one nisu znale kako se zove to što rade, a tijekom istraživanja na terenu tako se i pokazalo. Saznali smo i da je „mustra (ili

Translacija mustre za vektor zadan veličinom mustre

183

fela) bila preštimanija ak’ je bila jednaka kak’ ju god okreneš“. Kako je svaka žena htjela biti ljepše obučena od one druge, izmišljale su različite uzorke (mustre, muštre, fele). Nekima nije uspijevalo postići centralnosimetričan uzorak pa su bile zadovoljne i osnosimetričnim.

Neki uzorci uopće nemaju u sebi izometrije, dok se u drugima mogu vidjeti sve. Treba napomenuti kako ponekad izometrije na uzorku nisu posve točne zbog različite debljine niti potke i osnove, zbog nepreciznosti pri „fordrukanju mustre“, zbog „glađenja“ platna... Kad je mustra bila izmišljena, trebalo ju je preslikati na platno desetak, pa čak i više puta, ako se nošnja „našivavala“. Što su radile? Jednostavno su taj uzorak pomaknule za duljinu uzorka lijevo, desno, gore ili dolje, zapravo su ga translatirale za vektor čiji su iznos i smjer bili zadani upravo veličinom uzorka. Znalo se dogoditi da se uzorak „moral zafrknuti jer ni pasal na kraju“.

S2

S1

C

Osna simetrija (i simetrale)

A’

B

B’

C

A

Centralna simetrija (i centar)

Rotacija mustre

Nekada su osmislile samo „del fele“ pa su ga „pomakivale oko sredine dok se ne poklopi“. Drugim riječima, rotirale su uzorak dok nisu zatvorile cijeli krug, a onda to sve skupa „preslikavale“, translatirale po platnu. Ako se nošnja „prebirala“ na tkalačkom stanu (razboju), trebalo ju je „prebrati“ više puta dok se cijela širina platna (pôla) ne popuni. To je također translacija uzorka po platnu za vektor čiji je iznos određen veličinom uzorka. Ovo pokazuju slijedeće slike.

184

Mustra

Translacija Osna simetrija

Zahvaljujemo gospođama:

„Fertun“ ukrašen pečkim vezom

• • • •

KATICI GREGUREC iz Potoka KATICI MRAKOVIĆ iz Strušca, MILKI MARTON iz Potoka GROZDANI MARKOVIĆ iz Donje Jelenske

185

Slavica Moslavac

GRAĐANSKI ELEMENTI U TRADICIJSKOM ODIJEVANJU

Bluza bogato ukrašena čipkom

Lajbek iz Volodera, sprijeda bogato ukrašen gajtanima

Moslavačko, posavsko, bilogorsko i slavonsko, blagdansko i radno ruho, često je dopunjavano vunenim, suknenim ili od drugog tvorničkog materijala odjevnim predmetima različitih oblika i ukrasa. U seljačku modu dolazi u 18., a osobito u 19. stoljeću. Ti haljeci nošeni su kao gornji dijelovi uz ne krojenu platnenu odjeću zbog zaštite od hladnoće ili kao dekorativni dodatak. To su prije svega prsluci bez rukava, kraći lajbeci, duži zobuni, najčešće u zelenoj, plavoj ili crvenoj boji, te bijeli ili smeđi – prsaki ili crni kožunci, kraći ili duži kaputi s rukavima, zvani rekleci, (a)cabajka ili mandalinka, šuba, benka, čurka, binjuš, matlika, surka, surina i janklin, do dugih kabanica, kalpaka, halja ili alina s rukavima ili bez, samo za ogrtanje. Zatim bunde u crnoj, smeđoj, crvenoj i zelenoj boji bogato «našarane» gajtanima. Narod je te odjevne predmete uvijek kupovao od vještih krojača, krznara i suknara u manjim gradskim sredinama ili na sajmovima kuda su svoju robu dovozili specijalizirani obrtnici.

Općenito, kultura odijevanja omogućava nam osim estetskog zadovoljstva, obilje građe za tumačenje kulturnog i ekonomskog stanja pojedinog razdoblja ili društva.

Najstariji slikovni prikaz moslavačke narodne nošnje s građanskim elementima nalazimo u medaljonu svetišta Župne crkve Majke Božje Snježne u Kutini iz 1769. g. Slika sadržava dvije skupine ljudi.

Moslavački bosonogi puk predvodi župnik, a nasuprot njega je skupina od dva muškarca i žene koji predstavljaju bogatiji sloj kutinčana što se ogleda u njihovoj obući i odjeći. Od građanskih elemenata uočavaju

Lajbek iz Volodera, straga

Djevojke u gra anskim bluzama

186

se kraći haljeci bez rukava u pastelnim bojama i to ružičasta i svijetlo plava, a na nogama nose cipele i visoke čizme.

Prvi likovni stvaralac koji je precizno i savjesno oslikao moslavačke, ali i zagorske i madžarske seljake bio je madžarski plemenitaš Sandor Erdödy, koji je još 1837. godine boraveći na svom imanju Moslavina u Popovači, naslikao žene i muškarce u kraćim i dužim haljecima, sa ili bez rukava, u tamno i svijetlo smeđim tonovima ukrašenim na spojevima ili na prednjem dijelu geometrijskim motivima, najčešće u crnoj, bijeloj ili plavoj boji.

Kutinjanke u narodnim nošnjama, 1952.g.

Voloderke u svečanim bluzama

Branka Hlevnjak, Hrvatsko slovo, 24.11.2006.

187

Muškarac u išaranoj surki

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, muškarci su zimi nosili na nogama kožne čizme, zatim smeđe plišane, sametne ili od bijelog pusta (h)lače, pantalone, a povrh njih kraće ili duže kaputiće, podstavljene ovčjim krznom. Kaput je mogao imati i široki okovratnik, ukrašen raznobojnim kožnim ukrasima, dok se sprijeda zatvarao kopčom. Kod bogatijih muškaraca, neizostavni dekorativni, ali i funkcionalni dodatak bio je sat na lančiću. Glavu su pokrivali šeširima, cilindrima, slamnatim škrljacima, kapama – šklakama ili šubarama od janjećeg krzna. Žene su početkom 19. stoljeća na neukrašene bijele nošnje ili tek rijetko ukrašene točkastim ili prugastim crvenim ukrasom, dodavale crvene, smeđe ili tamno plave kratke haljetke, bez rukava - lajbeke ili duže do koljena, crvene haljetke – zobune, gusto opšivene gajtanima, slažući ih sasvim ravno uz ivice ili omčasto na prednjem dijelu.

U drugoj polovici 19. stoljeća, žene su zimi, prema Stjepanu Deželiću, pored glavne gornje odjeće oblačile i građanski krojene kapute: kožuhe, mentene, kamižole, surine, surke, samo imućnije nosile su i bunde od zelenog sukna.

Budućnost na rubu močvare-Stružec, 2007

Gradonačelnik grada Kutine gosp. Davor Žmegač u rekonsturiranoj surki

188

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća osobit pečat na razvoj moslavačke i posavske narodne nošnje ostavili su doseljenici: Česi, Slovaci, Mađari, Talijani, koji se trajno naseljavaju u ove krajeve.

Oko 1885. godine dolaze iz Italije, trgovci «trhonoše» i donose na leđima ormariće pune vune, svile, svilenih rubaca i raznih drugih novotarija. Sa sajmova iz Češke i Slovačke stizale su svilene trake, vrpce i gumbi.

Mađari su najveće promjene unijeli dolaskom tzv. biroša (mađarski

govedar) i kočijaša čije su žene nosile gornji dio odijela s uskim rukavima. Vidjevši to, moslavke su odbacile opleće, čiji je rukav bio cijela širina platna, 75-80 cm, a isto toliko dugačak. Takav je oplećak bio za posao vrlo neprikladan, tako da su za rad u kući i polju uvele opleće uskih rukava – zvan košuljac, a ukrašen vezom i čipkom nazivali su švabica. Švabica je dobila naziv zbog toga jer je sve činovništvo kao i vlastela govorila njemačkim jezikom, a seljaci su ih zvali švabe. Otuda tom odjevnom predmetu ime švabica.

Naslovnica Foke, časopisa Hr. društva folk

Božica Brkan u Večernjem listu, 2.8.2007.

Švabicu zamjenjuju svilene bluze i kratki kaputići tzv. rekleci, (a)cabajke, mandalinke s rancima ( leđnim umecima), od crne svile, baršuna ili lastina. To je građanskoga kroja ženski gornji haljetak, dugih rukava, sezao je do kukova, u pojasu je bio sapet, a na leđima lepezasto se širio jer se nosio povrh rubače i zaslona.

Lepezastih umetaka-ranaca moglo je biti od 10-15, a zavisilo je od bogatstva osobe. Duž ivica tekla je ukrašena široka vrpca od sitni kralužov, a krznari su prema građanskom kroju šivali za žene od obojene kože duge haljine, tzv. mentene.

(A)cabajke, mandalinke, šube ili benke su bile načinjene od crnog, smeđeg ili bordo štofa, podstavljene najčešće prugastim platnom, odebljane vunom ili perjem. Sprijeda su imale dvije žnore kojima se sapinjalo, da gumbi prilikom kopčanja ne bi popucali. Na kaputima su bili obvezatni žepi (džepovi) u kojima su pored torbice na žmič, tj. poteznu vrpcu, nošenu oko vrata žene čuvale «tajne» stvari (novac, sliku ili rupčić).(A)cabajke su značajne za jugozapadnu Moslavinu i hrvatsku Posavinu, dok su u sjeveroistočnoj Moslavini nošeni također kratki kaputići, zvani kalmak, kepenjek i kabanica, a u novljanskom kraju benka, ćurak, ćurka....dok je za cijelo hrvatsko područje bilo značajno nošenje crnih, bordo ili smeđih vunenih marama bez ili sa resama ili frandžama (štrufeclima), bojanih prirodnim ili kupovnim bojama.

Kabanice su imale duge rukave i okovratnik – ogorel na kojem su bili žuti ukrasi, a odostraga prorez, šlic. Sprijeda se zakopčavao žutim gumbićima. Žene su uz odjevne elemente građanskoga kroja, nosile i primjerenu obuću (visoke i niske cipele, sandale, čizme, kaljače...), kao i razne vrste torbica i kišobrana. Od putujućih trgovaca nabavljali su razne sitne potrepštine: svileni konac i marame, gumbiće, šik, brokatne vrpce-pan-

Članak iz Foke

189

tlike, podkraluže, te raznovrsne perlice potrebne za oblikovanje prsnog i vratnog nakita, kao i razne dodatke za oblikovanje pokrivala glave (parte, krune, halbice, vijence...). Za dotjerivanje lica kupovale su pomade, a kosu su uvijale brenšlinima ili brenajzlinima, učvršćivale harnadlima i drugim ukrasnim ukosnicama, te pohranjivale u kutijama sa špiglinom.

Tradicijsko u suvremenom Sanja Tomašinec Korica

Građanski elementi rekonstrukcija surke

Građanski elementirekonstrukcija torbica

190

Neosporno je da su utjecaji građanske odjeće u tradicijskom odijevanju učinili svoje, postepeno je sve više istiskujući, i naposljetku, pojava dostupnije industrijski proizvedene odjeće u potpunosti je iz svakodnevne upotrebe zamijenila tradicionalnu nošnju (oko 60-tih godina prošlog stoljeća), te se ona na selu nosi još samo u posebnim prilikama.

Naravno, odmah po smiraju, pojavila se težnja za tradicijskim motivima i modni dizajneri su nastojali upotrebom, kompletnih nošnji, njihovih pojedinih dijelova ili motiva, osuvremeniti ovaj nadasve vrijedan narodni izričaj. Koliko vrijedno i raznoliko etnološko blago imamo, govori i podatak da su naše nošnje jedne od najljepših na svijetu što je potvrdio i UNESCO. Kao vrijedan izvor inspiracije, mogućnosti za korištenjem u suvremenom modnom izričaju su zaista neograničene, a kada bi promatrali upotrebu tradicionalnih elemenata u modernom dizajnu, proces je nešto teži i dugotrajniji, i javlja se periodično, pod utjecajem modnih smjernica, koje su srećom sve više i češće sklonije tradicijskim vrijednostima i upotrebi etno-motiva.

Način na koji se koristi tradicijska nošnja u suvremenom odijevanju, da li u cjelini, reinterpretacijom ili upotrebom samo pojedinih motiva, još uvijek doživljava podvojena mišljena stručnjaka, međutim ni smjernice koje bi eventualno omogućile stvaraocu pravilnu upotrebu istih, još uvijek ne postoje. Vrlo važno je naglasiti da narodne rukotvorine svakako moramo zaštititi od uništavanja i destrukcije, jer danas postoje metode restauracije koje daju daleko vredniji predmet, od modnog predmeta čija će vrijednost trajati jednu sezonu. Modni stručnjaci koji često kritiziraju upotrebu tradicionalnog, pitaju se ‘’…kada narodna nošnja primijenjena s namjerom da postane moda jest moda, a kada je upropaštena’’, i smatraju da mora postojati ‘’etno-svijest kada se raskapa staro i sklapa na nov način’’ , što je neosporno no ovdje svakako treba spomenuti i korištenje trajno oštećenih predmeta iz starih škrinja kojima na neki način produljujemo vijek trajanja. Izraz i primjena tradicije svakako ne bi trebali prerasti u kič, što se na žalost često javlja. U odnosu prema stvaraocima koji u svojem radu koriste etno-motive, modni stručnjaci ne trebaju biti previše strogi i kritični, već svoja znanja i iskustva prenositi na adekvatan način, boljom međusobnom komunikacijom, razmjenom iskustava, jer sama želja da

se osuvremeni stečevina i pretvori u kvalitetan proizvod mora proći svoj razvoj, u kojem će se naposljetku prave vrijednosti prepoznati i biti općeprihvaćene i priznate. To će spriječiti i njihovu zlouporabu, što se ne događa često, ali na žalost nanosi trajnu štetu tradicionalnom identitetu. Ne tako davno jedan je svjetski poznati modni kreator, predstavljajući svoju kolekciju, koja je potpuno izrađena od dijelova starih narodnih nošnji našeg kraja, s dobro nam poznatim posavskim ružama, kao temeljnu inspiraciju naveo tradiciju latinoameričkih zemalja, preciznije Anda!? Nitko od modnih stručnjaka nije reagirao niti ustao u ime naše tradicijske baštine!

Građanska bunda - menten Ivanić Grad

Dizajnerica - Elena Conjer sa modelima koji su nosili odjeću osmišljenu tradicijskim motivima

U nas je među prvima, počeo koristiti tradicijske motive panonskog područja 70-tih godina prošlog stoljeća Rikard Gumzej, aplikacijama posavskih ruža i zlatoveza, na odjeću modernu u tadašnje vrijeme i popularizirajući je ne samo unutar naše zemlje već je svoje modele prvi puta pronio i izvan granica domovine. Danas postoji u stručnim krugovima dilema, da li ih je koristio na pravi način, no budući da se još živo sjećamo njegovih pojedinih kreacija, nema sumnje da je njegov rad bio iznimno zapažen. Svojim ophodima sela i žena koje su izrađivale nošnje potaknuo je svijest da se tradicionalnim vještinama može osigurati i egzistencija na selu, a s radošću moram spomenuti da je i moja baka bila jedna od njih.

Kako se tradicijski obrti danas u potpunosti ne bi zatrli, mnoge državne institucije ga potiču i djelomično inanciraju njihov rad i osnivanje, no smatram da najveći utjecaj u svakoj sredini imaju kulturno-umjetnička

Građanski haljetak, zobun, zogun

191

društva koja čuvanju nematerijalne i materijalne kulturne baštine onemogućavaju njihov nestanak, vrlo često predstavljajući okupljališta u svome mjestu, i rade na revitalizaciji izrade narodnih nošnji koje koriste pri vlastitim produkcijama. Ovdje o animaciji mladih, i razvijanju stava prema tradiciji ne treba posebno naglašavati jer se to samo po sebi podrazumijeva.

Stav prema tradiciji je u konačnici ono što nas razlikuje od ostalih naroda, i u eri opće globalizacije predstavlja različitost, ono po čemu postajemo prepoznatljivi i osebujni. Negiranje seoskog, narodnog i domaćeg postalo je prošlost mada ćemo još uvije pronaći i negativne stavove, tradicija je vrijednost koje se ne treba sramiti, već je samim tim njegovati.

Primjer za to je to izuzetna novinarka (i supruga uglednog političara), gđa. Branka Šeparović, koja se na javnim mjestima prije nekoliko godina počela pojavljivati u narodnoj nošnji, te s ponosom pokazivati njenu ljepotu i kao što je sama izjavila ‘’…nošnje su moj prosvjed protiv hamburgera i sintetike’’ (op.a. za čiji je raspad potrebno i nekoliko tisuća godina). Svojim istupima izazvala je različite polemike koje su čak dovele i do analiza njenog vlastitog stasa!? Ne treba ponovo naglašavati da je narodna nošnja namijenjena svima, da su je naši stari nosili još u zipki, i da ih je pratila tijekom cijelog postojanja, pa i na putu u vječnost…

Autorica izložbe Slavica Moslavac i dizajnerica Sanja Tomašinec Korica sa modelima

Pojavom masovne industrijske proizvodnje i jeftinih sezonskih proizvoda, vrijednost tradicijskih predmeta postaje sve veća, jer je gotovo od proizvodnje samog vlakna pa do veza, izrađena ručno i time osebujna i neponovljiva. U najnovije vrijeme sve više se cijeni i ekološka strana, jer su po svemu takvi odjevni predmeti proizvedeni zdravo, prirodni i jedino što naše tijelo prihvaća u potpunosti.

Vrlo skupo i ekskluzivno muško vuneno odijelo s dalmatinskog

192

područja, izradio je trogirski kreator Boris Burić Gena, inspirirajući se tradicionalnim građanskim odijelom iz 19. st. , pri čemu koristi na tradicionalan način izrađene lamare, srebrnu iligransku dugmad, te motive pletera i glagoljice. U jednom našem susretu, razdragan mojom ljubavi prema tradiciji, rekao je da ‘’…ako se okrenemo za 360º oko svoje osi, na svakom ćemo naći barem jednu inspiraciju, i to nam je dovoljno za cijeli život!’’ Rekla bih, i više, i danas još čvrsto držim da je to točno.

U cijelom razmatranju iz životnih primjera, možemo polučiti na koji način tradicija utječe na stav prema odijevanju i njenu praktičnu primjenu u suvremenom. Kako to činiti, svakako ulazi u područje likovne teorije, koju će svaki autor ili kreator primijeniti prema vlastitim sposobnostima i talentu.

I na posljetku kao što većina vrijednosti dolazi ‘’iz kuće’’, tako smatram da je neophodno, u koliko želimo očuvati, njegovati i dalje razvijati tradicijsku kulturu, obrazovati i educirati mlade naraštaje, i usaditi im neosporno poštovanje prema svim autohtonim vrijednostima, kako bi sačuvali nasljeđe za vječnost.

Djevojke iz Kutine odjevene po- građanski

Literatura

•

• • •

• • •

• • • •

•

Albus, Ljerka; Neki primjeri zimskih odjevnih predmeta iz fundusa etnografskog odjela Gradskog muzeja Varaždin, Muzejski vjesnik, glasilo muzeja sjevero-zapadne Hrvatske, Broj 17/1994. god. XVII, Zagreb, 1994. str. 47-50.

Antoš, Zvjezdana; Pokućstvo u Hrvatskoj, Zagreb, 1998.

Bach, Ivan; Dva stoljeća umjetnosti sjeverne Hrvatske, KAJ 1-2/77, Zagreb, 1977. str. 81-86.

Bilić Prcić, Marija; Zbirka umjetnina slikarice Zorke SeverPopovači na dar, Zbornik Moslavine VII-VIII, 2004/2005. Kutina, 2005. str. 284-296.

Brkan, Božica; Vetrenica ili obiteljska arheologija, Zagreb, 1990.

Deželić, uro, Stjepan; Odgovor na njeka pitanja Društva za povijestnicu i starine jugoslavenske, Ivanić Grad, 1860.

Franić, Ivo; Prva izložba primjenjene pučke umjetnosti na jesenskoj izložbi Zagrebačkog Zbora u Zagrebu, Vjesnik etnografskog muzeja u Zagrebu, knjiga II, sv. 3 i 4, Zagreb, 1936.

Furdin, Ivan; Sejala sem lanek pred Joževski danek...: Seljački dom, br. 12, Zagreb, 1941.

Grupa autora; Mali slikovni rječnik zavičajnoga govora Žabna, Odre, Stupna, Sela i Grede, Sela, 2005.

Gušić, Marijana; Tumač izložene građe, Zagreb, 1955.

Gušić, Marijana i Ivica Škrabe; Građanska nošnja u Jastrebarskom 2. polovina 19. stoljeća: Jastrebarska narodna nošnja, KAJ 6-8/ 1976. Zagreb, 1976.

Hefele, Ferdo; Tkalčija po Lici i Krbavi, Naši domaći obrti, Zagreb, 2000.

193

•

• • • • • • • • •

• • • • •

• •

• •

194

Leček, Suzana; Ženske su sve radile, Seljačka žena između tradicije i modernizacije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj između dva svjetska rata: Žene u Hrvatskoj, Ženska i kulturna povijest, Zagreb, 2004. str. 211-234.

Maček, dr. sc. Vladko; Dostojanstvo – ne gizda... Mala knjižica Seljačke sloge, Zagreb, 1940. br. 2.

Maruševski, Olga; Da nam naše krasne prionu uz naš list...: Umjetničke znamenitosti Zagreba II, KAJ II/78, Zagreb, 1978.

Lukinović, Andrija; Kutina-župa i župna crkva, Zagreb, Br. 2.

Moslavac, Slavica; Čipka u Moslavini, Kutina, 2000.

Moslavac, Slavica; Iz albuma Sandora Erdödyja, Narodna nošnja i tradicijski likovni izraz, Kutina, 2003.

Moslavac, Slavica; Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana, Kutina, 2005.

Moslavac, Slavica; Stjepan Šajnović i moslavačka narodna nošnja, Osekovo, 1995.

Moslavac, Slavica; Tradicijsko odijevanje jugozapadne Moslavine, Zbornik Moslavine IV, 1998., str. 4-38.

Moslavac, Slavica; Tradicijska oglavlja i nakit (Turopolja, hrvatske Posavine, Moslavine i Novljanskog kraja), Kutina, 2001.

Moslavac, Slavica; Etnografska ostavština Zorke Sever, Kutina, 2005.

Petrović Leš, dr. sc. Tihana; Zlata Šuflay – istraživač lepoglavskog čipkarstva, Hrvatske čipke, Lepoglava 1999.

Radić, dr. sc. Antun; Hoće li kramari zavladati svijetom; Dom 1903. Zagreb, 1903. str. 305-308.

Sever, Višnja; Stiha zahaja sunce v Popovače, Zagreb, 1993.

Svirac, dr. sc. Manda; Lepa ti je Moslavina, Moslavačka narodna nošnja i pečki vez na crkvenom ruhu; Iz ostavštine Stjepana Šajnovića, Zagreb, 1998. Šajnović Stjepan-Ivan Štrokač: Lepa ti je Moslavina, Kutina, 1982. g. (rkg.) Šajnović, Stjepan; Propadanje i obnova naše narodne nošnje, Vjesnik etnografskog muzeja u Zagrebu, Knjiga IV, Zagreb, 1938. Školska spomenica za Kraljevu Veliku, 1902. godinu.

Toldi, Zvonimir; Sunčana čipka – motivi, Slavonski Brod, 2006.

CIVIL ELEMENTS IN THE TRAdITIONAL CLOTHING The traditional festive and working clothes of Moslavina, Posavina, Bilogora and Slavonia are often supplemented with woolen, stuffed or other manufactured material clothes of different shapes and ornaments.It is used for the peasants costumes in the 18th and specially in the 19th century.Those jackects are often worn as upper parts to the non cut linen clothes, either for protection from cold or as decorative supplements.Above all sleeveless waistcoats, short lajbeci, longer zobui, in most cases green, blue or red colour, and white or brown – prsaki or black kožunci, short or long coats with sleeves , called reklec, (a)cabajka or mandalinka, šuba, benka, čurka, binjuš, matlika, surka, surina and janklin, up to long heavy coats, kalpaka, halja or alina with or without sleeves, only for wrapping onself in.Fur-lined greatcaots in black, brown, red and green colour, richly «scribbled» with cords.Folk always bought those clothes from skilled tailors, furriers and clothiers in small town milieus and on markets where specialized tradesmen brought their merchandises.Generally, apart from aesthetic pleasure the clothing culture provides plenty material for interpretation of the cultural and economic state of a certain period or society.

The oldest sources One can ind the oldest pictorial appearance of a national costume of Moslavina with civil elements in the medalion of the shrine of the church of St.Mary of the Snow in Kutina, dated 1769. The painting contains two groups of people. Barefooted common folk of Moslavina lead by the parish priest, and opposite a group of two men and a women representing the upper class of Kutina distinguished by their footwear and clothes.The civil elements can be seen in the short sleeveless jackets in pastel colours of pink and light blue, and shoes and high boots on theit feet.

The irst artist which painted with precision and consciousness the peasants of Moslavina, Zagorje and Hungary was the hungarian aristocrat Sandor Erdödy.Staying on a family estate Moslavina in Popovača in 1837., he paited women and men in short or longer jackets, with or without sleeves, dark or light brown shades, decorated on the sutures or front parts with geometrical patterns, in most cases in black, white or blue colour.

At the end of the 19th and the beginning of the 20th century, in winter, men wore leather boots on their feet, brown plush, velvet or made of white felt, pust, pants (h)lače, pantalone, and short or long coats, furred with sheep fur over them.The coat could have had a wide collar, decorated with parti-coloured leather ornaments, fastened with a buckle at the front.

Kutinjanke u bluzama, sredina 20. st.

195

Wealthy men had an obliged ,decorative but also a functional additive, a pocket chain-watch. The head was covered with hats, high hats, straw škrljak, caps – šklaka or fur-caps, šubara made of lamb fur.

At the beginning of the 19th century, women added to their costumes( undecorated white or rarely decorated with dotted or striped red ornaments) red, brown or dark blue short jackets, sleeveless lajbek or longer knee-high, red jackets – zobun, densely borded with cords, being put straight along the edging or noosed at the front.

In the second part of the 19 th century, according to Stjepan Deželić, in winter, besides the main upper clothes, women wore the following civil cut coats: 1. KOŽUH, fur in black cloth, decorated and sewed with parti-co loured leather or paint.

2. MENTENA, a long furred coat .Made mainly out of blue cloth.

3. KAMIŽOLA, cotton wool clothes, worn body tight.

4. SURINA, SURKA, short coats, made of white cloth – darovac.All women wore it.

5. Only wealthy women wore BUNDA,fur-lined greatcoats made of green cloth.

At the end of the 19th and the beggining of the 20th century a particular mark to the development of the Moslavina and Posavina national costume was left by the settlers: Czechs, Slovaks, Hungarians and Italians, which permanently immigrated to our parts.

Around 1885. bringing on their backs cases full of wool, silk, silk kerchiefs and other different novelties, from Italy arrive tradesmen ,«trhonoše».

Silk ribbons , bands and buttons came from markets from Bohemia and Slovakia.The Hungarians introduced the biggest change with the arrival of so called biroš (hungarian herdsman) and kočijaš, whose women wore upper parts of the costume with narrow sleeves.

Seen that, the women from Moslavina threw away opleće, the sleeves of which were the whole width of the linen, 75-80 cm, and long as well.That kind of opleće is unsuitable for manual labour , so for manual labour in the house and ield, they introduced opleće with narrow sleeves- košuljac, and the one decorated with embroidery and lace called, švabica.

It was named švabica because all of the clerkdom and estate-owners spoke the German language, and the peasants called them švabe.That is how this clothing artical got the name švabica. Švabica is replaced by silk blouses and short coats so called reklec, (a)cabajka, mandalinka, ranac made out of black silk, velvet or lastex.

It is a ladies civil cut upper jacket, with long sleeves, hips long, tightened in the waist, fan-shaped spread at the back because worn over he lover part of the costume, rubača and zaslon.

There were more than10-15 fan-shaped inserted pieces- ranac, depend-

196

ing on the wealth of the person. Along the hem went a decorative wide ribbon with sitni kralužov, and furriers made for women civil cut long gowns out of coloured leather , so called mentene.

(A)cabajka, mandalinka, šuba or benka were made out of black, brown or dark red cloth, lined mainly with striped cloth, thickened with wool or feathers.They had two cords žnore for tightening at the front, so the buttons would not crack during buttoning.The coats could not be without žepi, pockets, where ladies, besides their handbags na žmić, with pull cords, worn around the neck kept their «secret» belongings (money, a photoe or handkerchief).

(A)cabajka is signiicant for south-western Moslavina and croatian Posavina , while in north-eastern Moslavina short coats called KALMAK, KEPENJEK, and KABANICA were also worn, and all of this region is known for wearing black, dark red or brown woolen kerchiefs with or without fringes, franđe (štrufecli) dyed with natural or purchased colours.

Kabanice had long sleeves and a collar- ogorel with yellow decorations, cut through slit at the back, šlic.It was buttoned in the front with yellow buttons.

Along with the civil cut clothing elements, women wore suitable shoes( high or low shoes, sandals, boots, galoshes...) various hand bags and umbrellas.Pedlars supplied them with various small necessities: lik thread and kerchiefs, buttons, šik, brocade ribbons-pantlike, podkraluži, and various beads needed for shaping chest and neck ornaments, as well as different additives for shaping head covers(parta, kruna, halbica, vijenac...).

For making oneself pretty they provided cream, and curled their hair with brenšlin or brenajzlin, irming it with harnadlima and other decorative hair-pins, which they kept in boxes with mirrors, špiglin.

Mlada žena u kaputiću - šubi iz Posavskih Brega

197

Umjetnost

Mladen Mitar

IKONOGRAfIJA SVETACA U MOSLAVINI U 18 ST. Turci će u nesigurnom 17.stoljeću nanijeti kontinentalnoj Hrvatskoj teške posljedice. Ratovalo se dugo, a teško je podnošljiva okupacija potrajala. Nakon poraza Turaka 1683., pod Bečom i nakon oslobađanja kontinentalne Hrvatske, u ove krajeve Moslavine vraćaju se stanovnici, prvo Posavci, a kasnije u nekoliko faza i ostali.

U odnosu na druga područja sjeverozapadne Hrvatske, umjetnička produkcija u Moslavini je bogatija, relativno dobro istražena, dok je ikonografski naročito zanimljiva.

Prostor Moslavine obiluje baroknim i kasnobaroknim građevinama te vrlo zanimljivim slikarskim i skulpturalnim prikazima koji su nastali pod izravnim utjecajem austrijskih pokrajina. Stilsko tipološke karakteristike vode nas od Bavarske preko Austrije, Slovenije do sjeverozapadne Hrvatske.

Iz općeg popisa svetaca prikazanih u slikarstvu i skulpturi tijekom 18. stoljeća, razmjerna je učestalost prikaza određenih imena.

U ovom naslovu zanimljiva je njihova ikonograija koja se ne iscrpljuje samo u opisu, već je indikacija dokumentarnosti povijesnih događanja, crkvenih propisa o prikazu svetačkih likova, politike onoga vremena, prirodnih nepogoda, bolesti i stilskih obilježja.

Vrijeme i prostor Kronološki, barokna umjetnost pripada 17. stoljeću i prvim desetljećima 18. stoljeća. Zemljopisno se prostire na gotovo cijelu Europu i latinsku Ameriku. Barokni oblici ne pojavljuju se istovremeno u svim zemljama. Podrijetlo svim tim oblicima je zajedničko, ali se razlikuju od zemlje do zemlje. Ove više morfološko likovne razlike su povijesnozemljopisne prirode. Što je veća udaljenost zemalja od Italije, u kojoj se barok pojavio, to se barokni oblici kasnije javljaju u tim zemljama. U Moslavinu barok dolazi iz Bavarske preko austrijskih pokrajina i stapa se s oblicima rokokoa.

U ovoj baroknoj poveznici, kiparska obitelj Straub, jedna je od najzanimljivijih pojava u kiparstvu Srednje Europe u 18. stoljeću, ističe i dr.

Doris Baričević.

O interpretaciji sakralnih sadržaja

POJAM IKONOGRAFIJE Pojam ikonograija je složenica iz dvije riječi: predmetka ikono (grč. eikon – slika, slikarstvo) i drugog djela složenice graija (grč. grafo – pišem, opisujem) (1) Kao znanstvena disciplina ikonograija se, naravno, ne iscrpljuje u opisivanju slika riječima te, da bismo odredili probleme istraživanja i širi interes njenih rezultata, nije dovoljno razdvojiti pojmove «pismo i slika» uspostavljajući jednosmjerni odnos, već ih treba suprotstaviti, jer se ikonograija suočava s vrlo složenim odnosom slike i riječi, s dihotomijom likovnog i verbalnog jezika.

(2) Ikonografski sadržaj je propisan, tako da su norme komponiranja i oblikovanja određenih tema zadane prema tekstualnim izvorima (Biblija, Apokrii (3), Legende).Teme i značenja pojedinih prikaza koji su ikonografski zadani jasno pokazuju stilsko tipološke odlike epoha (baroka, rokokoa). Tu se još mogu isčitavati značajke kraja i evolucija likovnosti.

1 Rječnik stranih riječi; Šime Anić, Nikola Klaić, Želimir Domović; Zagreb, 2002 2 Leksikon ikonograije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva; Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985.

3 Leksikon ikonograije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva; str.126, 127; Zagreb, 1985.

Za ikonografsku analizu najvažnija je tekstualna podloga. Sakralna tematika u likovno-interpretativnom smislu podložna je prilikama koje vladaju od zaključivanja Tridentskog koncila (1545.- 1563.).

201

4 Wittkover, R., Art and architecture in Italy 160.

– 1750., London 1990. str.21-22.

5 Lekskon ikonograije, liturgike, i simbolike zapadnog kršćanstva: str.77., 78

6 Biblija pauperum (lat.

«Biblija siromaha») Biblija pauperum jesu, prvotno, crtežima ilustrirani rukopisi teoloških komentara 13.

– 14. stoljeća, a zatim, u 15. stoljeću, drvorezima ilustrirana i tiskana takozvana «Blockbuh» - izdanja.

Bila je namijenjena u prvom redu siromašnom seoskom i ladanjskom kleru i redovnicima kao propovjednički priručnik, kao homiletski podsjetnik i udžbenik, koji je slikama i jezgrovitim tekstovima nadomještao opsežnu biblioteku traktata koji su tumačili kako se Stari i Novi zavjet podudaraju, kako je Stari zavjet zapravo «predigra», predslika i nagovještaj onoga što će se deinitivno i jasno ostvariti u Novom zavjetu.

U sredini je obično novozavjetni događaj, npr.

Poklonstvo Triju kraljeva, lijevo i desno nalazi se po jedan starozavjetni prizor, koji je preiguracija onog središnjeg prizora.

202

Na svojoj dvadeset i petoj sesiji koncil je donio dekret o likovnoj interpretaciji svetačkih likova.4 Pored općih odrednica u ikonografskim sadržajima propisanih Tridentskim koncilom, svaka će regija unijeti svoje inačice koje ćemo prepoznati kao ikonografske osobitosti vezane za određene povijesne događaje.

Ekletantan je primjer u Moslavini slikovni i skulpturalni likovni sadržaji u crkvi u Kutini.

Tako će na prikazu križnog puta na svodu u crkvi Sv. Marije Snježne, mučitelji Isusa Krista biti prikazani s azijatskim crtama lica, poistovjećujući ih s onima iz Kristovog vremena, dok će arhitektura u pozadini pripadati baroknom stilu možda iz pokrajine iz koje potječe slikar. To je takozvana «metoda simulacije»5.

Tridentski je koncil Dekretom odredio stroga pravila pri slikanju svetih slika. One moraju biti «u skladu s konvencionalnim ćudorednim ponašanjem» tako da ne smiju prikazivati nešto što bi vjernike sablažnjavalo.

Već u renesansi, Michelangelov «Posljednji sud» na svodu Sikstinske kapele izaziva zgražanje dijela klera i puka, dok danas ovo djelo drže za nenadmašnu lekciju iz povijesti slikarstva, ono je danas vrhunsko remek-djelo svjetske umjetnosti. Danas u suvremenoj umjetnosti, kod običnog puka, interpretacije religioznih tema (J. Ansor, E. Nolde, F. Bacon) nerijetko izazivaju nerazumijevanje i sablazan.

Na samom početku Krist je simbolički prikazivan pod utjecajem antičkog svijeta (riba, pastir, janje, mladić sa svitkom), ali postupno će to biti zamijenjeno scenskim prizorima iz Starog i Novog zavjeta.

Doktor Tomislav Zdenko Tenšek kaže da slika tada preuzima ulogu riječi, vodeći promatrača prema spoznaji «nadosjetilne otajstvene stvarnosti».

Kroz stoljeća teologija je utjecala ne samo na «sliku Krista», nego i na druge sakralne teme. Slika je na početku imala ulogu vizualnog mišljenja, odnosno riječi. Tijekom mnogih stoljeća postupno nestaje ta zamjena slike u riječ.

Do sukoba u mišljenjima, o ulozi «slike» u Crkvi, došlo je zbog idolopoklonstva. Godine 787. Nicejski će sabor teološki i kristološki ozakoniti štovanje svetih slika u Crkvi, te odrediti mjesto i kriterije likovne umjetnosti. Prijepori što su se temeljili na nemogućnosti prikazivanja «neizrecivoga», nikad vidljivog Boga, poljuljani su utjelovljenjem Krista u čovječji lik.

Dok «riječi lete» (verba volant) i teško se na njih pozivati (nepismenima, naravno, ali oni su uvijek bili većina), slika, materijalno, postoji i stoji na istom mjestu pa se neposrednije doživljava kao otisak neke stvarnosti.

Stoga je već odavno, još u IV. st., Grgur iz Nise govorio da «slika bolje privodi vjeri nego riječ» - argument koji je nesumnjivo svojom snagom prevladao i sve kasnije ikonoklastičke i reformatorske krize kršćanstva.

Oslikani sadržaji u crkvama su «biblija pauperum»6.

Načini prikaza svetaca

Prikazivanje nekog prizora ili lika ne predstavlja to što vidimo, već iskazuje značenje. Naručitelj i tradicija igraju važnu ulogu u deiniranju likovno stilskog obilježja, a svakako i vrijednosti iskaza.

UTJECAJNE POJAVE NA UČESTALOST POJALJIVANJA IMENA SVETACA

• • •

primjer povijesnog sadržaja i religiozno značenje

Povijesni i biblijski sadržaji nužno su povezani s religioznim značenjem u određenom razdoblju. Na primjeru posvećenja crkve, koje će se dogoditi 1777. godine, na svodu svetišta, s desne strane, slikar je prikazao izgled tadašnje crkve koja je imala dva zvonika, od kojih je danas sačuvan samo glavni zvonik nad ulazom u crkvu. Bitna je dokumentarnost ovoga prikaza koja govori o lijepom baroknom portalu, s naslikanom crkvom koja je okružena cinktorom. Naglašena je škapularska pobožnost. Glavna tema posvećena je Mariji koja stoji na polumjesecu obasjana suncem, dok joj Isus leži na lijevoj ruci, a desnom drži žezlo i škapular.

Na ovom prikazu u sferičnom trokutu, nalaze se zaslužne povijesne ličnosti, znameniti župnik Anton Pozojević i grof Karlo II. Erdödy s pukom pred novom kutinskom crkvom.

Popis naziva crkava i kapelica u Moslavini u 18. st.

• •

•

PO SVECIMA ZAŠTITNICIMA NASTAJE NAZIV MJESTA:

• • • • •

BIOGRAfSKI pRIKAZI SVETACA

•

Sv. Ivan Nepomuk

• •

Sv. Ivan Nepomuk češki je mučenik koji je rođen u 1. polovici 14. stoljeća. Zbog spora s praškim nadbiskupom1393. godine, kralj Vaclav IV., dao ga je kao svećenika zatvoriti i mučiti, a nakon toga bačen je noću s Karlova mosta u Vltavu. Kult ovog sveca porastao je u 19. stoljeću, a 1729.godine službeno je priznat mučenikom kao branitelj Crkve i čuvar ispovjedne tajne. Osobito je štovan u Češkoj, Austriji, Njemačkoj, Sloveniji i sjevernoj Hrvatskoj kao zaštitnik mostova i zagovornik protiv poplava.

požari: sv. Florijan poplave: sv. Ivan Nepomuk bolesti: sv. Fabijan i Sebastijan, sv. Rok autoritet duhovnosti: sv. Jeronim politika: sv. Ladislav, sv. Emerik (mađarski utjecaj) svetačka hijerarhija određuje učestalost pojavljivanja: sv.

Marija

Štefanje (sv. Stjepan Prvomučenik) urđic (sv. Juraj) Križić (sv. Križ) Šimljanik (sv. Šimun) Ivanjska (sv. Ivan Krstitelj) Ivanić Grad (sv. Ivan Krstitelj) Križ (sv. Križ) Gornji Miklouš (sv. Nikola B.)

PRIMJER UTJECAJA SVETAČKE HIJERARHIJE NA UČESTALOST PRIKAZA SVETACA

• • • • • •

sv. sv. sv. sv. sv. sv.

Marija Ana Ivan Krstitelj Petar i Pavao Marija Magdalena Jeronim

Sv. Ivan Nepomuk

203

ČAZMA - crkva Sv. Marije Magdalene, 1238. obnovljena oko 1700.

- kap. Sv. Ane - kap. Prečasnog srca Marijina, ela., Dereza - kap. Prečasnog srca Marijina, Grabovnica

Sv. Marija Snježna Bogorodica s Djetetom u naručju, koja stoji na polumjesecu i iz koje izbijaju zlatne zrake (apokaliptična vizija «žene odjevene u sunce», Otk 12,1: - Apokalipsa, pod br. 14) i koja je okružena vijencem ruža kao – mandorlom. (Leksikon ikonograije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva; str. 168., Zagreb 1985.)

GORNJI MIKLOUŠ - crkva Sv. Nikole B., 1789.

- kap. Sv. Martina IVANSKA - crkva Sv. Ivana Krstitelja - kap. Sv. Antuna BEREK - kap. Sv. Mihovila UR IC - kap. Sv. Jurja KRIŽIĆ - kap. Sv. Križa PALJEVINE - crkva Presvijetlog Tro jstva SAMARICA - crkva Sv. Katarine,1721.

- kap. Sv. Florijana DONJA PETRIČKA - kap. Sv. Ilije GORNJA GAREŠNICA - kap. Sv. Valentina GORNJA PETRIČKA - crkva Sv. Petra i Presvijetlog Trojstva ŠIMLJANIK - kap. Sv. Šimuna ŠTEFANJE - crkva Sv. Stjepana Prvomučenika, 1242., obnovljena 1782.

- crkva Sv. Ignacija Lojola - crkva Sv. Florijan, kap.

(Daskatica) - kap. Srca Marijina, (Donja Šušnjara) - kap. Srca Isusova i Sv.Križa, (Laminac) - kap. Sv. Petra i Pavla, (Narta) - kap. Gospe Karmelske - kap. Sv. Benedikta

204

Sv. Marija Snjezna

Sv. fabijan

Sveti Fabijan bio je rimski biskup i papa od godine 236. do 250. To je doba kada su carske vlasti organizirale velike progone kršćana. Njihov je broj unatoč tome rastao. Fabijan je zaslužan za reorganizaciju rimske crkvene zajednice: podijelio ju je na sedam okruga i povjerio sedmorici đakona. akoni su imali notare, zapisničare, koji su brižno skupljali i bilježili podatke, napose o kršćanima-mučenicima. Usto su se brinuli za to da svi mučenici budu dostojno pokopani u podzemnim grobljima, katakombama. Kad je 249. nastupio novi car Decije, novom je žestinom nastavio zatirati kršćanstvo. Prvi je uhićen papa Fabijan. Po kratkom postupku usudio ga je sam car. Osuda je izvršena 20. siječnja 250.: odsječena mu je glava. Pokopan je u Kalistovim katakombama.

Nejgov kameni sarkofag otkriven je godine 1915. Fabijanovo štovanje proteglo se kroz sva ta stoljeće. Slikari ga prikazuju u biskupskom ornatu s mačem i golubom. Fabijan spada u «zimske svece», dolazi pri kraju zime – 20. siječnja (uvijek zajedno sa Sebastijanom).

Sv. Sebastijan

O svetom Sebastijanu znamo da je rođen pri kraju 3. stoljeća u Milanu, mučeništvo je pretrpio u Rimu. Po legendi bio je časnik carske tjelesne garde. U 4.stoljeću o njemu je zapisano da je bio «muž pun mudrosti, u službi vjeran, za pomoć uvijek pripravan, u dobroti uzoran, u životu vrlinama odličan.» - Budući da je bio carski časnik, imao je pristup u tamnice i gubilišta. Tu je redovito tješio i hrabrio uhićene i osuđene kršćane. Kad je car doznao da je i Sebastijan kršćanin, osudio ga je na smrt. I to polaganu! Naredioje strijelcima da ga gola privežu za stup i gađaju strelicama, ali ne u glavu i srce, da ne bi brzo izdahnuo.

Ostavili su ga okrvavljenog i obnemoglog. Brižnošću kršćanske Irene prizdravio je, ali su ga ponovno uhvatili i ubili kolcima. Pokopan je u katakombama i već od početka vrlo štovan. Nad njegovim je grobom poslije podignuta velika, i danas poznata, bazilika, koju posjećuje svaki rimski hodočasnik. Sebastijan se časti kao zaštitnik od kuge i drugih zaraznih bolesti. Zaštitnike vojnika, lovaca, ljevača, kamenorezaca i vrtlara. Spomendan mu je 20.siječnja, uvijek se slavi zajedno sa Fabijanom, papom.

Sveti florijan, mučenik († 304)

Pod stručnim vodstvom mjesnog kapelana u gradiću Enns-Lorch u Gornjoj Austriji, razgledao sam g. 1969., s malom skupinom sjemeništaraca, kulturno-povijesni spomenik europskog značenja.

Na temelju arheoloških iskapanja (izvršenih 1960.-1966.) utvrđena je ondje graditeljska i kulturna tradicija, koja seže od poganske starine pa sve do novog vijeka. Silne ruševine pod današnjom župnom crkvom Sv. Lovre povijesni su dokument što priča o 1700 godina zapadne povijesti i duhovnosti. U svojoj vrsti nešto jedinstveno. Na tom je mjestu oko god. 200. nastao rimsko-keltski hram, pogansko svetište grada Lauriacuma. Oko g. 350. podignuta je nad njegovim ruševinama prva ranokršćanska bazilika, koja je god. 800. pregrađena, u X. stoljeću nadograđena, a oko g. 1300. nastade na istom mjestu gotska crkva, lijepo sačuvana sve do danas. Svako je od tih svetišta usko povezano s velikim povijesnim ličnostima. U pogansko svetište bio je, za Dioklecijanova progonstva, izveden sv. Florijan, i to pred suca Akvilina.

Florijan je bio veteran rimske vojske, a tada u obližnjem gradu Cetium (danas Zeiselmaur) visoki državni činovnik. U poganski je hram doveden da ondje na žrtveniku, koji se i danas može vidjeti, žrtvuje bogovima. Okrivljen je što je kršćanin, što je u Lauriacumu posjećivao i bodrio na ustrajnost u vjeri tamošnje pozatvarane kršćane. Pozvan je da se i sam odrekne svoga kršćanskoga uvjerenja. Florijan o tome nije htio ni čuti, a kamoli izvršiti otpad od vjere. Stoga je stavljen na muke i nemilo izbijen. Napokon je osuđen na smrt i bačen u rijeku Enns te tako slavno završio svoje mučeništvo. Bilo je to 4. svibnja 304. Tijelo mu je kasnije pronađeno, a pokopala ga je neka udovica, po imenu Valerija. Dok smo se nalazili uz ostatke poganskoga oltara, kapelan nam je tumačio Florijanovo mučeništvo. Tu je na tom mjestu bio tjeran da se žrtvuje bogovima, tu je to najenergičnije odbio i svoju kršćansku vjeru hrabro ispovjedio. Saznavši naš tumač da smo iz Za-

VRTLINSKA - crkva Sv. Jelene Križarice - kap Sv. Petra i Pavla, (Pobjenik) - kap. Sv. Benedikt, (Rečica Kriška) KUTINA - crkva Sv. Marije Snježne - crkva Sv. Duha ( Gojlo) - crkva Sv. Martina (Janja Lipa) - crkva Sv. Nikole (Međurić) - crkva Sv. Fabijana i Se bastijana (Donja Gračenica) - crkva Sv. Ane (Osekovo) - crkva Sv. Mihaela (Velika Ludina) - crkva Sv. Ivana Krstitelja (Gornja Jelenska) KRIŽ - crkva Sv. Križa (Križ) IVANIĆ GRAD - crkva Sv. Blažene Djevice Marije KLOŠTAR IVANIĆ - crkva Sv. Ivana Krstitelja

205

greba, reče nam odmah da je sv. Florijan drugotni zaštitnik zagrebačke nadbiskupije. Imao je pravo, jer tako i jest. Mučenikovo je tijelo pokopano nedaleko od Lauriacuma, današnjega Ennsa, a nad grobom mu nastade slavna opatija St. Florian. Počeci opatije sežu u VIII. stoljeće.

Prvo je pripadala benediktincima, a kasnije prijeđe u ruke augustinaca.

Posjetili smo i tu opatiju do koje iz Linza preko poljâ vodi električni tramvaj. Opisati značaj St. Floriana tražilo bi pisanje čitave knjige.

Današnja barokna crkva, kao i cijela opatija, jedan je od najljepših i najraskošnijih spomenika austrijskog baroka. Zapadno pročelje opatije dugačko je 204 metra. Crkva je dugačka 77,5 m, široka 14 m, visoka 25 m, dok je kupola visoka 36 m, a tornjevi 84 metra. U njima ima 7 zvona. Najveće je teško 8643 kilograma. Izvode veličanstvenu zvonjavu.

Unutrašnjost je crkve očaravajuća i raskošna. Bogati oltari, namještaj i svjetski poznate orgulje biseri su te crkve. Orgulje imadu 7343 svirale i 103 registra. Na njima je muzicirao slavni glazbenik Anton Bruckner, čiji se grob nalazi u kripti te crkve. U veličanstvenoj svečanoj dvorani opatije još se i danas održavaju koncerti. I tako sveti mučenik Florijan, nekadašnji časnik u rimskoj vojsci i visoki državni činovnik, ima dostojan nadgrobni spomenik. Njegovo je štovanje silno rašireno po Austriji, Bavarskoj, a i po našim krajevima. Narod zaziva njegovu zaštitu protiv požara i poplava, a kao svoga zaštitnika štuju ga i vatrogasci. Njegovi kipovi rese mnoge crkve, a nije rijetkost da se nalaze i na kućama ili po gradskim trgovima.

Sv. Emerik

Sv. Emerik

206

Lat.(Emericus; hrv. još: Mirko, Imbro, Imre). Sv.Emerik bio je mađarski kraljević, sin kralja Stjepana I. svetog i kraljice Gizele. Rođen je na prijelazu X. u XI.st. u Mađarskoj. Umro je uoči svoje krunidbe god.1031.

Mjesto smrti nije poznato. Kanoniziran je 1083. Prema legendi, bio je blag mladić koji je život proveo u molitvi i pokori. Svetkovina mu je 4. studenog. Štuje se u prvom redu u Mađarskoj i sjevernoj Hrvatskoj do Kupe i u Slavoniji, ali i u Austriji. Znatnije mu se relikvije čuvaju u Esztergomu, Pssauu, Melku i Beču. Kult svetog Emerika postoji od srednjeg vijeka do danas, a osobito je bio raširen u XVII. i XVIII. st. kada se lik mladog kraljevića često javlja na oltarima uz kraljeve Stjepana i Ladislava. Sv. Emerik se prikazuje kao mladi, golobradi vitez, okrunjen kraljevskom ili, češće, jabučastom kneževskom krunom. U rukama drži jabuku i žezlo, rjeđe mač. Katkad se prikazuje s ljiljanom u ruci, kao djevičanskim znakom.* (Leksikon Ikonograije)

pRIMJER SUVREMENA IKONOGRAfIJE pOZNATIH SVETACA Sv. Martin

«Značaj kulta sv. Martina (316. – 3979.), biskupa, te njegovo tisućljetno širenje cijelom katoličkom Europom, zauzima istaknuto mjesto u stvaranju kulturne baštine mnogih naroda pa tako i Hrvata. Čini se međutim da aktualni hrvatski sv. Martin konstantno gubi na svojem prvobitnom značenju i iskonskoj svetosti, utapajući se u soisticiranom folklornom nasljeđu krštenja mladog vina te izgrađujući tako tradiciju pijančevanja uz šarolike pučke inovacije koje ga transformiraju u hedonističkog i raskalašenog sveca, što je daleko od one stvarnosti koju čuvaju povijest, a posebice umjetnost.» ( Dr. Antonija Zaradija-Kiš) Milosrdni sv. Martin

Prikazan je kako siromahu dijeli plašt. Kao rimski je vojnik Martin služio u Galiji. Jednom susretne prosjaka koji je drhtao od ciče zime, pa na dvoje rasiječe paludamentum, tj. svoj vojnički ogrtač i podijeli ga sa siromahom. Te noći usni Krista kako mu prilazi donoseći dio što ga je bio dao. Svetac je obično na konju i siječe plašt, ili njegovim dijelom ogrće ramena prosjaka koji kleči pred njim.

Josipov procvali štap Po sv. Jeronimu, svaki je od Marijinih prosaca donio po štap k velikom svećeniku u Hram. Josipov štap procvate, što je bio znak s nebesa da joj je on izabran za muža. Apokrif «Protoevanđelje Jakovljevo» veli da je iz štapa izišao golub i sjeo Josipu na glavu. Obično se on prikazuje s rascvalim štapom, na kojem je ponekad golub. Prosci se vide kako kleče u hramu pred žrtvenikom na koji su položeni štapovi; ili se, poslije, oni koji su loše prošli prepiru, ili lome štapove. Tridentski sabor sredinom 16. stoljeća odbacio je tu temu, ali je Josipu štap ipak ostao atribut.

Smatrao se simbolom Djevičanske trudnoće jer je procvao, a da nije bio oplođen. Priča je posuđena iz starozavjetnog izvješća (kojem je veoma slična) o cvatnji Aronova štapa.

Sv. Martin

Sv. Juraj

Život je sv. Jurja ovijen mnogim legendama pa je i stručnjacima teško doći do pouzdanih povijesnih podataka o njemu. On je prema legendama, već od svog začeća, bio predodređen za velike stvari. Zato je i njegovo rođenje ispunilo velikim veseljem oca mu Geroncija, Perzijanca, i majku Polikroniju, Kapadočanku. Pobožni su ga roditelji odgajali u vjerskom duhu, i to s uspjehom, sve dok nije odrastao i stupio u vojničku službu. Za vrijeme Dioklecijana poginuo je mučeničkom smrću. Njegovo je štovanje u povijesti svetaca pravi fenomen, kojemu jedva ima ravna. Neka o tome posvjedoče sljedeći zajamčeni podaci.

U Siriji nalazimo već u IV. stoljeću crkve posvećene sv. Jurju. U Egiptu

207

ima njemu u čast 40 crkava i 3 samostana, a na otoku Cipru nalazilo se čak 60 Jurjevih svetišta. U Carigradu mu je podigao crkvu, nitko manji nego sam car Konstantin Veliki. U grčkoj Crkvi sveti Juraj se slavi uz sv. Demetrija, Prokopija i Teodora kao veliki mučenik. S Istoka se njegovo štovanje vrlo brzo proširilo i na Zapad, u Rim, u Italiju, na Siciliju, u Francusku, u Mainz, a onda i u Englesku i Škotsku, gdje se naročito poštuje. Kao svoga zaštitnika slavili su ga srednjovjekovni vitezovi i križari. Seljaci su ga počeli zazivati kao zaštitnika najprije svojih konja, a zatim i ostalih domaćih životinja. Još prije II. svjetskog rata hodočastili su s konjima na svečev blagdan slavonsko-podravski seljaci u Sveti urađ kod Donjeg Miholjca.

Svetog Jurja slave i mnogi svečani govori te romansirani životopisi, počevši od najstarijih vremena. Njega su svojim spisima proslavili sv.

Grgur Turonski († 594.), Venancije Fortunat († 600.), pjesnik himana, sv. Andrija Kretski († 767.), sveti Petar Damiani. U srednjem je vijeku sv. Juraj slavljen i mnogim skazanjima, a njegovim slikama ne zna se ni broja. Malo je koji srednjovjekovni i, kasniji religiozni umjetnik slikar ili kipar, koji ga nije prikazao. Njegov je blagdan u nekim biskupijama spadao u najveće u godini.

Možda bi se čitatelji razočarali kad ne bismo spomenuli zmaja, koga sv.

Juraj probada. Neka se ne razočaraju ako im moramo reći da je to legenda koja je nastala tek u srednjem vijeku za vrijeme križarskih vojna.

Netko je tada krivo shvatio jednu sliku cara Konstantina u Carigradu koji je, prema povjesničaru Euzebiju, prikazan kako gazi probodena neprijatelja ljudskoga roda. Pučka mašta tu je sliku pripisala Sv. Jurju i oko njega razvila legendu kako je spasio djevojku probovši zmaja. U toj se verziji brzo raširila ta legenda te postala opća svojina, o čemu svjedoče nebrojene slike i kipovi, pa i jedan u Zagrebu u blizini kazališta.

Sv. Juraj

Sv. Ilija

Mnogoštovani svetac kojega danas slavimo u Bosni, Hercegovini i Slavoniji. On je i glavni zaštitnik đakovačke ili bosanske biskupije te crkvene provincije Bosne-Hercegovine. On je u Starome zavjetu vatreno revno se borio za vjeru u jednoga pravoga Boga Jahvu. Njegovo ime u hebrejskom jeziku znači “Jahve je moj Bog”, a za tu se istinu prorok Ilija cijeli svoj život i borio. Knjiga Sirahova ovako sažima i hvali tu Ilijinu borbu: “I usta prorok Ilija kao oganj, riječ mu plamtjela kao buktinja. On je na njih donio glad i revnošću je svojom umanjio njihov broj. Po riječi je Božjoj nebo zatvorio i tri puta oganj s neba sveo.

Kako li si strašan bio, Ilija, u čudesima svojim! I može li se itko dičiti koliko ti? Podigao si mrtva od smrti i iz Podzemlja po riječi Svevišnjeg.

Bacio si u propast kraljeve i vukao odličnike s odra njihova. Na Sinaju si čuo ukore i sud osvetni na Horebu. Pomazao si kraljeve osvetničke i proroka sebi za nasljednika, podignut si bio u vihoru ognja, u kolima s plamenim konjima. Određen si u prijetnjama budućim da umiriš srdžbu Božju prije no što ona provali, da obratiš srca otačka sinovima i da obnoviš plemena Jakovljeva. Blago onomu koji će te vidjeti i onima koji su usnuli u ljubavi, jer i mi ćemo posjedovati život.” (Sir 48,1-11).

208

Inače je djelovanje proroka Ilije opširno opisano u Prvoj i Drugoj knjizi Kraljeva: 1 Kr 17,1 do 2 Kr 1,18 i 2 Kr 2,1 do 13,25. Prvi se odlomak naziva Ilijin, a drugi Elizejev ciklus.

Ilija je bio rodom iz Tišbe, pa se naziva i Tišbijac. Živio je i djelovao u Sjevernom ili Izraelskom kraljevstvu u IX. stoljeću prije Krista u vrijeme kraljevanja Ahaba i Ohozije. Borbu s bezbožnim Ahabom i njegovom ženom Jezabelom sam prorok Ilija najbolje izriče nalazeći se na Božjoj gori Horebu. Na Jahvin upit zašto je tamo došao, prorok odgovara: “Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život” (1 Kr 19,10). U tim je riječima sav Ilija. One izriču njegovo proročko poslanje u jednom vrlo teškom razdoblju povijesti izabranoga naroda.

Tajanstveni je Ilijin završetak u Drugoj knjizi Kraljeva opisan ovako: “Evo što se dogodilo kad je Jahve uznio Iliju na nebo u vihoru. Ilija i Elizej pošli iz Gilgala. I reče Ilija Elizeju: “Ostani ovdje, jer me Jahve šalje do Betela.” Elizej odgovori: “Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!” I siđoše do Betela. A proročki sinovi koji su boravili u Betelu, iziđoše Elizeju u susret i rekoše mu: “Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?” On reče: “I ja to znam; tiho!” Ilija mu reče: “Elizeju! Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jerihona.”

Ali on odgovori: “Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!” I uđoše u Jerihon. Proročki sinovi, koji su živjeli u Jerihonu, priđoše Elizeju i rekoše mu: “Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?” On reče: “I ja to znam; tiho!” Ilija mu reče: “Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jordana.” Ali on odgovori: “Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!” I tako pođoše obojica. I pedeset proročkih sinova pođe i zaustavi se podalje, dok su se njih dvojica zadržala na obali Jordana. Tada Ilija uze svoj ogrtač, smota ga i udari njime po vodi, a voda se razdijeli na suhu. A kad prijeđoše, Ilija će Elizeju: “Traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe?” A Elizej odgovori: “Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!”

Ilija odgovori: “Mnogo tražiš: ako me budeš vidio, kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće biti.” I dok su tako išli i razgovarali se, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih, i Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je gledao i vikao: “Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!” I više ga nije vidio.

Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje. I podiže Ilijin plašt, koji bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: “Gdje je Jahve, Bog Ilijin?” I kad udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane, i Elizej prijeđe” (2 Kr 2,1-14).

Iz toga opisa staro je židovsko vjerovanje izvuklo zaključak da će se Ilija još jedanput pojaviti na zemlji prije “velikoga Jahvina dana”. Neki sveti oci i crkveni pisci misle pak da će to biti prije drugog dolaska Mesije, tj. prije sudnjeg dana. Židovski povjesničar Josip Flavije u IX. u knjizi svojih Židovskih starina ovako opisuje Ilijin završetak: “Ilija je iščeznuo između ljudi i nitko sve do danas ništa ne zna o njegovoj smrti.”

Sv. Zaharija

209

U Rječniku biblijske teologije Xavier-Léon Dufour o Ilijinu svršetku piše ovako: “Božji čovjek tajanstveno nestaje pred očima svoje okoline uznesen “u vihoru”, “u kolima Izraelovim i konjanicima njegovim”, a njegov proročki duh ostao je u Elizeju da nastavi Božje djelo.”

Kod Isusova preobraženja na Taboru u opisu trojice evanđelista-sinoptika uz Mojsija nalazimo i Iliju među predstavnicima zaSv. Jakov u svojoj poslanici opisuje Iliju kao uzor uspješne molitve. “Mnogo može molitva pravednika ako je žarka. Ilija je bio čovjek koji je patio kao i mi; usrdno je molio da ne bude kiše; i nije pala na zemlju tri godine i šest mjeseci. Zatim je ponovo molio, pa je nebo dalo kišu, i zemlja je donijela svoj rod” (Jak 5,16b-18).

Vrlo značajno mjesto prorok Ilija uživa u židovskoj i islamskoj predaji, o čemu svjedoče brojni spisi. Slično je i s kršćanskom predajom u djelima svetih otaca. Spomenimo bar nešto iz otačke književnosti!

Sv. Atanazije u Životu sv. Antuna pustinjaka ističe jedno njegovo načelo: “Svi oni koji se zavjetuju na pustinjački život moraju uzeti kao pravilo i kao zaštitnika velikog Iliju te u njegovim djelima, kao u ogledalu, vidjeti kakvo treba da je i njihovo vladanje.” Sv. Ivan Zlatousti u jednom govoru ovako veliča Ilijino siromaštvo: “Ilija ništa nije imao pa ga ništa nije ni priječilo da se uspne na vrh kreposti; on je ocean bez granica.”

Sv. Izidor Iliju naziva “velikim svećenikom i prorokom”. Njegovo svećeništvo izvodi iz žrtve što ju je prorok prinio Jahvi. Sv. Ambrozije Iliju naziva “pročelnikom proroka”.

Sveti oci drže da Ilija nije umro, no da će ipak umrijeti skupa s Henohom na koncu vremena boreći se protiv Antikrista. Snažni monaški pokret u IV. stoljeću gledao je u Iliji svoj uzor, osobito u njegovoj uzdržljivosti, siromaštvu, boravku u pustinji, postu i molitvi. Zato su ga nazivali čak: “Naš poglavica”. Štovanje je svetog Ilije, kao i inače starozavjetnih svetaca, vrlo rašireno u istočnim crkvama. Na Zapadu ga veoma štuju karmelićani. Njegov se blagdan u njihovu misalu prvi put pojavio godine 1551.

Hodočasnici u Svetu zemlju sjećaju se svetog Ilije naročito na brdu Taboru i Karmelu. Svake godine 20. srpnja mnoštvo hodočasnika dolazi na brdo Karmel, a među njima ima kršćana raznih obreda, ima Židova i muslimana. “Svi se oni raznim prijevoznim sredstvima ili pješice uspinju te okupljaju oko samostana Sestara bosonogih karmelićanki da izvrši svoje zavjete, da krste djecu, a nadasve da proroku u čast pjevaju i plešu. Iz samostanskog dvorišta odjekuje žamor kao na kakvom velikom sajmu; sav taj svijet, tako raznolik, svake se godine ujedinjuje u Ilijino ime, a on i dalje vrši na njih svoj čarobni utjecaj te u njihovu životu i vjerovanju ima tako živ udio” (Francesco Spadafora).

U slavenskom pučkom vjerovanju, što je prisutno i u našim krajevima, Ilija zapovijeda gromovima i kiši, pa se čak i naziva “Ilija gromovnik”.

Daleko je vrjednije od toga shvaćanja, pogled na velikog starozavjetnog proroka u duhu onoga što nam o njemu govori Božja objava.

210

Sv. Joakim i Ana, roditelji BdM

Danas slavimo onaj blaženi bračni par što je poklonio život majci Sina Božjega. O Joakimu i Ani u Svetom pismu doduše nema spomena, no zato se njihovo ime prvi put spominje u jednom apokrifnom spisu iz II. stoljeća, koji se općenito naziva Protoevanđelje sv. Jakova. U prvih osam poglavlja toga spisa iznesene su neke pojedinosti što se odnose na Marijino čudesno rođenje. Taj spis govori o sv. Joakimu kao o vrlo bogatu čovjeku koji je, unatoč tomu, bio i pobožan i dobar pa je prihode svojih dobara dijelio u dvoje: jedan je dio davao narodu, a drugi prinosio kao žrtvu Gospodinu za otpuštenje svojih grijeha. Kad se jednog dana nalazio u hramu, prinoseći svoju žrtvu, nagnao ga je na razmišljanje neki Ruben, predbacujući mu nevrijednost jer sa svojom Anom nema djece. U Izraelu, naime, nijedan pravednik nije ostao bez potomaka. To je Joakima pogodilo u srce pa se na četrdeset dana povukao u pustinju posteći i moleći kako bi od Gospodina isprosio potomka.

Sv. Marija Magdalena

U međuvremenu je i Ana vapila Gospodinu moleći za plodnost svoga krila. U to joj se ukazao Božji anđeo i navijestio da će dobiti dijete.

O toj je stvari po anđelu bio obaviješten i Joakim te pozvan da se iz pustinje vrati kući. Joakim je poslušao te u zahvalu prinio Gospodinu za žrtvu deset jaganjaca. Bogato je nadario i svećenika i narod. Ana je u velikoj starosti rodila kćer i dala joj ime Marija. U trećoj godini roditelji su je prikazali Gospodinu.

Protoevanđelje Jakovljevo ne spominje ime mjesta Marijina rođenja.

Kasniji pisci misle da je to bio Nazaret, drugi opet Seforis, Jeruzalem ili Betlehem. Isti spis drži da se Joakim oženio Anom kad mu je bilo 20 godina, a o kasnijem njegovu i Aninu životu, nakon Marijina prikazanja, ne spominje ništa.

Istočni sveti oci, u svojim su propovijedima, na Marijine blagdane,

211

s mnogo ljubavi, oduševljenja i pobožnosti slavili i njezine roditelje. Štovanje se sv. Joakima na Zapadu razvilo mnogo kasnije nego na Istoku, a na Zapadu je sv. Ana daleko više popularna nego sv. Joakim.

Njezinom je štovanju veoma pridonio Ivan Trithemius svojom knjigom Tractatus de laudibus sanctissimae Annae (Rasprava o pohvalama presvete Ane - Mainz, 1494.). Kult sv. Ane naročito je raširen na europskom sjeveru: u Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj. Ondje su glasovita svetišta sv. Ane u Dürenu u Njemačkoj te u Aurayu u Bretanji. Bretonci su taj kult prenijeli i u Kanadu, gdje se u Beaupréu nalazi također veliko svetište sv. Ane. Sv. Jeronim

Svećenik i crkveni naučitelj († 419./420.) Sveti Jeronim, crkveni otac i naučitelj, kao i Origen prije njega, idući donekle njegovim tragom, bio je čovjek Biblije. Kao prevoditelj i brižan tumač hebrejske istine shvatio je bolje od Origena važnost literarnoga smisla Svetoga pisma, a koji nikad nije dijelio od njegova naravnog i nužnog produžetka, od duhovnoga smisla. Papa sveti Damaz, čiji bijaše tajnik, povjerio je Jeronimu reviziju staroga latinskoga prijevoda Biblije i tako je nastao njegov prijevod Vulgata, po kojoj postade slavan u cijeloj Crkvi. Nakon brojnih putovanja i raznovrsnih aktivnosti, žestoki se Jeronim - poznat po svojim oštrim polemikama - smirio napokon u Svetoj zemlji, gdje je proveo 34 posljednje godine života kraj Gospodinovih jaslica u Betlehemu, moleći, studirajući i upravljajući jednim samostanom. No ni tamo nije posve mirovao od vođenja polemika.

Jeronim se rodio između god. 340. i 345. u gradu Stridonu, koji se nalazio na granici Dalmacije i Panonije. Gdje je to točno bilo, sve do danas u znanosti nije jasno; neki misle da je Stridon bio tamo negdje oko današnjega Duvna. Bio je sin kršćanskih roditelja, no krštenje je primio kasnije, u Rimu, gdje je proveo neko vrijeme, možda od 358. do 364. god., nadopunjavajući svoj studij retorike. Polazio je školu glasovitoga gramatičara Donata, koji ga je uveo u dosta duboko poznavanje latinskih klasika, osobito Vergilija. Iako nije bio učitelj slavnoga Marija Viktorina, stajao je ipak pod njegovim kulturnim utjecajem. Kad se taj obratio na kršćanstvo, bila je to u Rimu senzacija prvoga reda.

Jeronim je bio veoma nadaren mladić, ali teške naravi, nediscipliniran, obijestan. Posjedovao je živahnu inteligenciju, dobro pamćenje te izvanredno osjetljiv, strastven, nepovjerljiv i ljubomoran karakter.

Na studij je, kako smo vidjeli, pošao u Rim. I tada se u njegovu životu očituju dvije težnje. S jedne strane rado zalazi u katakombe i u crkve svetih mučenika, što je dobro, a s druge strane zalazi u lakoumno i grješno društvo, što je zlo. Kod Jeronima je pobijedio dobri duh i on se uz milost izgradio u sveca.

Jeronim je napustio Rim i poduzeo putovanje u Galiju. Jedno se vrijeme zadržao u Trieru, zatim se vratio na jug u Akvileju, gdje provede nekoliko godina. Tada je bio već posve oduševljen za asketski ideal.

U to vrijeme već marno proučava Sveto pismo. No kako je bio teška

212

karaktera, došlo je do sukoba i mala se zajednica raspala. Jeronim je nadvladao tu kušnju te pošao na Istok, tamo gdje je cvao pustinjački i monaški život.

Jeronimu je boravak na Istoku omogućio da u Antiohiji još više produbi svoje biblijske nauke i usavrši se u hebrejskom jeziku. Nakon toga pošao je u Halkidsku pustinju u kojoj su mnogi monasi živjeli kao pustinjaci.

Tu je živio u samoći, noćnim bdjenjima, pokori i grozničavu radu. Nije mu bilo lako jer njegova prirodna nagnuća, njegov temperament stajahu u oprečnosti s takvim načinom života. I tako se u njemu razbuktala oštra borba između njegova klasično izobražena duha i kršćanski odgojene duše, između zanimanja za spise svjetovnih i svetih pisaca.

Jedan je san, koji je upravo dramatski opisao, Jeronima dobrano potresao. On sam pripovijeda: “Za vrijeme jednoga napada groznice bio sam u duhu predveden pred sudačku stolicu Svevišnjega. Osjetio sam tako snažno svjetlo da se nisam usudio podići oči. Bio sam upitan o svojoj vjeri, a odgovorio sam da sam kršćanin. Glas je pak onoga što je sjedio na stolici odvratio da lažem, jer sam ciceronijanac, a ne kršćanin. Gdje je tvoje blago, ondje ti je i srce.”

Osim tih nevolja, zatim napasti u tijelu, na Jeronima je došla još jedna nova nevolja. Arijanska prepirka i zbrka zbog antiohijskog raskola uzbudila je i monahe u pustinji te ih podijelila u dva tabora. Jeronim ironično primjećuje: “Oblačili smo se u vreće i valjali u pepelu, ali izopćavali smo biskupe.” Opasno je to kad se redovnici odviše zapale protiv biskupa, onda postaju slijepi fanatici, nepristupačni bilo kakvim razlozima. Jeronimu se to zgadilo pa više nije htio ništa znati o zamazanim, primitivnim i svadljivim monasima. Ostavio ih je i vratio se u Antiohiju. Mjesni biskup Paulin htio ga je zarediti za svećenika. Jeronim se nevoljko s time složio, ali uz uvjet da bi i dalje mogao ostati vjeran svome zvanju monaha te da bi se mogao kretati kud želi. I tada se nakon ređenja dao opet na putovanja. Od g. 380. do 381. boravio je u Carigradu radeći u bogatim gradskim bibliotekama. U tom je gradu izvršio na njega silan utjecaj sv. Grgur Nazijanski, koji ga je zainteresirao za Origena, “tog duha od mjedi”. Jeronim je u oduševljenju za Origena preveo njegovih 28 homilija. No to će oduševljenje kasnije ne samo proći, već će ga Jeronim silovito i odbaciti. Dakako, ne posve opravdano.

U međuvremenu je papa Damaz u dogovoru s carem sazvao novi sabor. Jeronim je na tom saboru bio kao pratitelj svoga biskupa Paulina.

A onda se sa svojim dragocjenim knjigama i rukopisima vratio opet u Rim. Papa Damaz, koji je i sam bio visoko izobražen čovjek te nadasve pjesnik, veoma je cijenio Jeronima, u mnogim ga stvarima pitao za savjet, pa ga je uzeo i za svoga tajnika. Tada mu je povjerio reviziju latinskoga prijevoda Evanđelja, takozvane Itale. No Jeronim je stvorio novi latinski prijevod cijele Biblije, slavnu Vulgatu. Radio je preko 20 godina, stavivši tako u službu Crkve svoje veliko znanje i svoju izvanrednu kritičnost i radnu sposobnost. Tako je došao na dobar glas, dobio na ugledu, da su neki u njemu već gledali budućega papu. No to se predviđanje nije ispunilo.

Dok se Jeronim u Rimu bavio čitanjem, proučavanjem i prevođenjem Biblije, nije odbio da duhovno vodi odlične rimske dame Paulu, Mar-

213

celu i Eustohiju. U luksuznim vilama na Aventinu im je marno tumačio tekstove Svetoga pisma. “Njegova strogost - kako to piše patrolog Hamann - imala je za pobožne žene privlačnu moć, pa čak im i davala neku sigurnost.” No taj je Jeronimov apostolat, unatoč njegovoj neporočnosti, pobudio mnoge kritike te razna govorkanja i naklapanja.

Svaki grad i svako selo mora imati svoje “tračeve”, materijala za ogovaranje. Jeronim je na sve to jetko odgovarao: “Manje bih govorio ženama kad bi mi muškarci o Svetome pismu postavljali više pitanja.”

Kad je umro papa Damaz, Jeronim je otputovao opet na Istok. Došli su u Betlehem, gdje je Jeronim osnovao jedan muški samostan, koji je sam vodio. I sada mu još ostalo preko 30 godina plodnoga književnoga rada. Dao se na prevođenje svetih knjiga s hebrejskog izvornika, a onda na pisanje komentara o pojedinim knjigama. Ti su komentari vrlo vrijedni zbog mnoštva povijesnih i arheoloških podataka. Njegovi pak povijesni spisi, osobito De viris illustribus (O slavnim muževima), puni su dragocjenih podataka. Od Jeronima imamo 157 pisama. Pisana su jer su se sa svih strana svijeta mnogi k njemu obraćali za savjet.

Jeronim se i u svojoj betlehemskoj samoći i kabinetskom radu nije mogao svladati da se žestinom svoje vruće naravi ne uključi opet u razne polemike, svađe i prepirke. Povod je takvoj prepirci dao biskup Salamine na Cipru sv. Epifanije jednim svojim djelom koje bijaše sakupljena zbirka krivovjerja.

Zadnje su Jeronimove godine bile u sjeni mnogih patnja. Zdravlje mu se pogoršalo, a počeo ga sve više ostavljati i vid. Iscrpljen, slijep i osamljen, Jeronim je nakon tolikih borbi, što ih je vodio cijeli život, 30. rujna 419. ili 420. napokon našao svoj mir u Gospodinu. Sam je o sebi u djelu De viris illustribus zapisao: “Bio je ujedno ilozof, retor, gramatik i dijalektik te kao poznavalac hebrejskog, grčkog i latinskog, trojezičan.” Hamann kaže da je Jeronim posjedovao tipične prednosti i slabosti literarno izobraženih ljudi. Sve do konca života vezao je uz najstrožu askezu gotovo bolesnu razdražljivost i pretjeranu osjetljivost.

Naročito je bio oštar i pretjeran u svojim polemikama. Pa ipak je taj opori čovjek imao veoma osjetljivu, pa čak i nježnu dušu. To neka potvrdi i ovaj dijalog sv. Jeronima s Isusom.

Pokraj špilje Isusova rođenja u Betlehemu u jednoj pećini učeni je časni starac Jeronim izabrao svoje posljednje obitavalište na zemlji. Onaj koga Crkva štuje kao naručitelja u svojim je staračkim danima često doteturao do jaslica te u svetom razgovoru s Isusom govorio: “Dijete moje, kako dršćeš! Radi našeg spasenja na kakvom ti to tvrdom ležaju ležiš? Što ti mogu učiniti?” A Isus će na to Jeronimu: “Jeronime, ništa ne želim od tebe! Samo pjevaj: Slava Bogu na visini! Na Maslinskoj gori i na Kalvariji bit ću još mnogo više bijedan.” Tada opet progovori Jeronim: “Dijete, darovat ću ti nešto, dat ću ti sav svoj novac!” Sa smiješkom na usnama odvraća mu dijete Isus: “Nebo i zemlja su ipak ponajprije moji. Neću tvoj novac! Daj ga siromasima! Tako ću ga primiti kao da je meni darovan.” No Jeronim govori dalje: “Ali ja bih ipak za tebe samoga htio nešto učiniti i darovati te, inače ću od muke umrijeti.” Tada odgovori Božansko Dijete: “Dobro, kad bi mi nešto tako rado darovao, onda ću ti reći što mi možeš dati. Daj mi sve svoje gri-

214

jehe, daj mi sve nemire svoga srca!” “A što ćeš s tim učiniti”, uzvrati mu Jeronim sav smeten. Dijete Isus odgovori: “Tvoje grijehe, nemire tvoga srca želim staviti na svoja ramena i odnijeti ih.” Na to Jeronim proplaka: “Dobri Isuse, uzmi onda moje grijehe, uzmi što je moje, i daj mi što je tvoje!” Jeronim je iz najdubljeg uvjerenja svoga srca rekao: “Tko se predaje Kristu, može umrijeti; no pobijeđen, ne može biti.” Jeronimova ljubav prema Svetom pismu, ljubav prema Crkvi i nepokolebljivo nastojanje oko pravovjernosti zaslužuju poštovanje, a svoje slabosti iskupio je pokorničkim životom i mnogim patnjama.

Crkva s pravom ubraja Jeronima među četvoricu velikih zapadnih svetih otaca. Svakako je među njima on ipak najosebujnija ličnost.

Sv. Petar i Pavao

Ikonografija i likovne strukture u umjetnosti kasnog baroka – rokokoa:

Povezanost ikonografskih i likovnih struktura stvara dojmove scenskog, paradnog, dopadljivog, patetičnog i pozerskog u odnosu na prethodne stilove.

Obilježje kazališnih komada tijekom čitavog razdoblja rokokoa bit će sentimentalnost i moralizatorske teme, koje će se samo u drugom mediju, prenijeti u slikarstvo i skulpturu. Arhitektonski utjecaji i kazališna scenograija jasno su zastupani kod koncepcija gradnje monumentalnih oltara i propovjedaonica (1761. oltar sv. Mihovila u Ludini, oltar i propovjedaonica u crkvi Sv. Marije Snježne u Kutini).

Svi ovi navedeni elementi sigurno su najbolji način da se dopre do srca vjernika. Ovakav način prikaza u likovnom mediju primjetan je i u dru-

215

gim medijima (glazba, kazalište i arhitektura). Dekorativnost je ekspanzirala i gotovo preplavila skoro svaku temu u prikazu skoro postala sama sebi cilj.

Najistaknutiji primjer su propovjedaonice i oltari. Shema propovjedaonice je geometrijska. Ona je zapravo kompozicijski otvorena i dinamična u deliriju rokoko oblika. Reduciran dekorativni rekvizitorij «S» i «C» oblika u bogatoj kombinatorici naprosto će eksplodirati u zasićenost od koje se jedva primjećuje osnovna kompozicija.

Dekoracija postaje sama struktura. Narativni biblijski sadržaj inkorporiran je u dekorativnu strukturu.

Slavi se raskoš i ladanjski život pa će tako i religiozni prikazi poprimiti sve elemente dopadljivosti, lepršavosti i usiljenog ushita. Stari feudalni poredak je u agoniji, nova građanska klasa potiskuje sve pozicije dobivene nasljeđem. Prosvjetiteljstvo, sa svojim stavovima o odnosu pojedinca i vlasti, oslobađa građane okova feudalizma. Feudalni poredak kroz umjetnost rokokoa doživljava svoj labuđi pjev.

Zaključak Ono što nazivamo simbolom, piše Jung, pojam je, ime ili slika koji, i kad su nam dobro poznati u svakodnevnom životu, ipak sadrže u sebi nešto što povećava njihovo uobičajeno i očigledno značenje. Simbol implicira nešto nejasno, nepoznato ili za nas skriveno…

Simboli (slike i skulpture) imaju posredničku funkciju da povezuju nebo i zemlju, tvar i duh, prirodu i kulturu, zbilju i san. Iz slikovnih i skulpturalnih prikaza svetaca izvire mnoštvo dojmova i čuvstava. Simboli sažimaju bogato ljudsko iskustvo – vjersko, psihičko, kozmičko.

Zakoni prirode i zakoni društva imaju uporište u općeljudskom stremljenju prema redu, kao preduvjet preživljavanja.

venera pred ogledalom

216

Literatura

1. Kutina, povijesno – kulturni pregled s identitetom današnjice, Matica hrvatska, Kutina, 2002.

2. Rječnik simbola, Jean Chevalier, Zagreb, 1987., Uvod – str. XIV., XV.).

3. Peristil, Članovi kiparske obitelji Straub, Doris Baričević, Zagreb, 1992.

4. Leksikon ikonograije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, grupa autora, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985.

5. Hrvatska revija, časopis Matice hrvatske, Godište V./2005., br.4, Zagreb.

ICONOGRApHy Of SAINTS IN 18TH CENTURy MOSLAVINA The consequences of the Turkish war actions were extremely grave in the unstable 17th century continental Croatia. After Turkish defeat at Vienna and liberation of continental Croatia, the population returned to these parts of Moslavina, led by Posavinians and followed subsequently by others in several stages.

The artistic production of Moslavina, as compared to other regions of Northwest Croatia was richer and comparatively well explored. Its iconography is particularly interesting.

The Moslavina area is rich in baroque and late baroque structures, as well as very interesting painting and sculpture created under direct inluence of Austrian provinces. The stylistic and typological characteristics point to Bavaria, through Austria and Slovenia to northwestern Croatia.

From a general list of saints represented in the 18th century painting and sculpture, certain saints are found to be more frequently represented than others. This work takes interest in their iconography, which is not only descriptive, but also a documentary indication of historic events, church regulations as to what saints’ images should be like, the politics of that period, natural disasters, diseases, stylistic features, etc.

217

Zvonimir Martinović ZNAČAJNE IZLOŽBE KIpARA U GALERIJI „KRSTO HEGEdUšIĆ“ Ivan Kožarić, akademski kipar, 1921. ( izložba 5. – 27. srpnja 2005. )

Od svih živućih hrvatskih likovnih umjetnika Ivan Kožarić - kipar, slikar, crtač, graičar, performer, tvorac instalacija, ansemblaža… dinamičkim vitalizmom, kako je tu čudesnu odliku njegova umjetničkog bića svojedobno nazvao Antun Maračić, tj. golemom umjetničkom energijom, stilski, tematski i medijski različitom proizvodnjom uzurpirao si je najveći stupanj stvaralačke slobode. Poput kakva marsijanca već najmanje pola stoljeća - s neviđenim dinamizmom, vitalizmom i humorom - razbija sve uvriježene sheme i konvencije domaćega likovnog života, a ono što je stvorio ne može se olako sistematizirati niti olako pospremati u stilske pretince, a još se manje jednostrano tumačiti.

Ivan Kožarić, Akademski kipar

Volkswagen bronza

Oblik prostora, drvo

218

Njegovo recentno stvaralaštvo ne ovisi o ničemu iz plastičkih umjetnosti, što, među ostalim, podrazumijeva emancipaciju od povijesti umjetnosti, globalnih umjetničkih pokreta, umjetničkih tradicija i kanona općenito (nema te konvencije čiju važnost on neće zanijekati i prekoračiti!), pa tako i od stilskih i plastičko-oblikovnih formacija. Njegovo stvaralaštvo emancipirano je i od vlastite umjetničke prošlosti, kojoj nije dopustio da ga na bilo što obvezuje. On svakodnevno uspješno djeluje emancipiran od bilo kakve veze s ranijim segmentima njegova opusa, pa njegov rukopis ne poznaje vrijeme, evoluciju, progres niti stil. Ne mora biti moderan, ni suvremen, ni stilski nomad, riječju, uopće ne mora imati nikakav doticaj, odnos ni obzir prema sredini u kojoj stvara, pa ni u širem kulturnom kontekstu.

Strana mu je svaka konvencija umjetničkog ponašanja; redovito naznačuje neslaganje s postignutim, pri čemu je nedovršenost djela jedno od njegovih stvaralačkih načela.

Kožarić se nikad nije bavio oblikovanjem skulpture kao autonomna platičko-prostornog organizma, nego je u materijalima i prosedeima znakovitim za medij skulpture reagirao na impulse, na poticaje iz okoline i okoliša, materijalizirajući ta iskustva iz domicilnih mu miljea u oblike široke i otvorene znakovitosti i značenja. Nije opterećen ni formalnom prepoznatljivošću niti dosljednošću i otuda i proizlazi tolika raznolikost, čak i heterogenost tematskog repertoara ostvarena unutar njegova dosadašnjeg opusa. Istodobno se očituje i različitim medijima i istodobno na različite načine - igurativno i apstraktno, u geometriji i organici, zatvorenu i otvorenu obliku, ready-madeu, konstrukciji, plastičkim ambijentima, intervencijama u otvorenu prostoru... i u njegovoj morfologiji nema ikonografskih konstanta, opire se svakom stilskom zahtjevu, savršeno osjeća potencijal medija...

Njegovo sklapanje raznorodnih materijalnih, medijskih, stilskih i duhovnih fragmenata može se iščitati i kao releks postmoderna duha, a njegov otvoreni opus kao izraz antistila, antievolucije i antivremena.

U kožarićevskoj anarhoindoj poetici, u kojoj su dominantni optimizam, nepredvidljivost, iznenađenje, ludičnost i nadasve hereza - kao važne činitelje prepoznajemo ignoriranje kanona i formalističkih i metijerskih skrupula na kojima se u našoj sredini još uvijek ustrajava.

Kožarić drži kako su svi njegovi stariji radovi, koje namješava s recentnim slikarskim i kiparskim ostvarenjima i predmetima kojima se u nas tradicionalno odriče svaki artistički dignitet, do danas opstali kao po svim kriterijima vrednovanja visokovrijedni i, što je jednako važno, da su aktualni, zapravo svevremeni. Tako je i - predstavljajući se prvi put petrinjskoj publici - odlučio pokazati nešto starih i pokoju novu skulpturu te šesnaest novih, dosad nepokazivanih pastela.

Već neki od u Petrinji pokazanih najranijih radova očituju Kožarićevu izuzetnu kiparsku vještinu i nadasve maksimalnu spoznaju o potencijalu svakoga kiparskog materijala kojega se laća. Iako, dakle, u kiparskom poslanju za nj nema tajni, jedna od važnih odrednica njegovih umjetničkih nastojanja jest ignoriranje metijera u klasičnom smislu.

Kožarićeva se slobodoumnost - najčešće očitovana u djelima ostvarenim nonšalantnim minimalističkim autorskim prosedeom - očituje i u opiranju operativnim konstantama kiparstva, pa u njegovu raznolikom rukopisu gospodare elementarnost, jednostavnost, utišana gestika, zgusnutost forme, sažeti volumen, elementarnost obrade, minimalizam zahvata u materiji, pročišćenost forme ...

Kožarićev jedinstven odnos prema materijalu traje od njegovih stvaralačkih početaka - svaki je njegov rad zapravo bio pobuna protiv klasičnih umjetničkih materijala, paradigmi i prosedea, za nj nikada nije bilo kiparskih i nekiparskih materijala, nego je svaki podoban za realizaciju ideje, naravno ako ona uistinu postoji.

U Petrinji pokazani crteži, a u velikoj mjeri i graički listovi iz mape „Bouqet gena“, dokaz su potpuno oslobođena kreativnog zamaha, autonomnih plastičkih zakona, spontanosti, elementarnosti geste, čista i meditativna odnosa prema ideji i mediju, ali i silovita naboja samo njemu svojstvene simbolike i asocijativnosti, bitnih odrednica njegova svekolika umjetničkog poslanja.

Kompetentan i siguran, Kožarić voli izravnost i spontanost, ne računa na mogućnost korekcije ni uljepšavanja. Jednostavni motivi nastali su spontano, u hipu i samo s nekoliko sigurnih poteza njegove ruke zbog toga što je ideja koju ti potezi utjelovljuju odavno mentalno zgotovljena.

Osim tih odlika, ovi su crteži primjeri nevjerojatne vitalnosti i stvaralačke energije, komprimirane u jednostavnu potezu, duboke koncentracije na esencijalno, slobode duha, začudne stvaralačke paradigme, asketizma, sažimanja, lapidarnosti, zgusnutosti, redukcije forme i minimalizma uopće jer svijet velikih ideja Kožarić ugurava u mali format lista papira, ali jednako tako i gestualne snage te rainmana.

Iako su crteži jednostavni, nipošto ih se ne može jednostrano tumačiti.

Kugla, aluminijska folija

Buqe gena, graika

Kupač

219

Ličanin, bronza

Ovdje Kožarić računa na samodostatnost, snažnu duhovnost i metaforičku vrijednost svojih oblika, crta i kolorističkih intervencija.

Temeljna odlika najnovijih crteža jest isposnički redukcionizam na jednoj i maksimalnost umjetničke poruke na drugoj strani. Konstanta je to nazočna od prvih Kožarićevih ostvarenja. S uistinu minimalnim sredstvima, duboko i autentično zaokupljen svojim idejama, Kožarić - precizno i jasno, energično i sigurno - u crtačkom mediju ostvaruje maksimalnu vizualnu i uopće umjetničku poruku, bogatu asocijacijama i metaforama.

Promatrani kao cjelina, crteži su u velikoj mjeri i projekcija Kožarićeva bića i svjetonazora, njime majstor očituje vlastiti doživljaj svijeta i potpuno se razgolićuje kao subjekt. Slobodnom rukom – olovkom, tušem ili lomasterom – izveden je uvijek isti ili vrlo sličan motiv uspravnih ili iskošenih paralelnih linija. Linije su povučene iz lijevog kuta, vrlo sigurno, odlučno i vehementno. Nekada, dok još nije svladao egzistencijalnu i artističku zebnju, Kožarić ih je icrtavao iz gornjega lijevog ugla. U toj naizgled formalnoj razlici sadržan je Kožarićev svjetonazor, koji više ne priznaje nikakvu – ni o čemu – zdvojnost, nesigurnost, nespkojstvo… Kožarić se, dakle, nadaje kao subjekt koji je u međuvremenu prebrodio osjećaj egzistencijalističke tjeskobe.

Gledan u kontekstu hrvatske likovne umjetnosti, posebice u generacijskom i kontekstu protokonceptualne skupine Gorgona, čijim je članom bio, Kožarićev doživljaj svijeta jedinstven je. On je, kako ga je metaforički nazvao Antun Maračić, vedri Sizif i njegov je svjetonazor drukčiji i od gorgonaškog, u kojem prevladavaju izraženi besmisao, nihilizam, ništavilo, paradoks, groteska, bizarnost, jalovost, ironija..., okrilje apsurda i osjećaja bačenosti u svijet s kojim se kao jedinke gorgonaši nisu famijalizirali.

Ivica Župan, prof.

MATO ANdRIĆ, AKAdEMSKI KIpAR, 1952. ( izložba 18. svibanj – 25. lipanj 2006. ) VJERA U OSOBNI SENZIBILITET

Mato Andrić, akademski kipar

220

Pokušaj shvaćanja i tumačenja umjetničkog stvaralaštva uvijek je iznova baziran na prepoznavanju senzibiliteta kojim konkretan umjetnik obuhvaća i prepoznaje, pronalazi i restrukturira kako zbilju unutar koje živi i kreće se tako i umjetnost koju je tijekom života upoznao i s kojom je uspostavio pozitivne odnose. Stvaranje osobnog likovnog izraza, likovnog jezika koji će zahvaljujući svojoj semantici biti prepoznat kao karakterističan pri tome je kao rezultat nesvjesnog, imanentan dio konačnice kojoj se teži, konačnice koja u nepreglednom nizu osobnih pokušaja uspijeva relativno malom broju umjetnika.

Među njih zasigurno možemo ubrojiti Matu Andrića, kipara srednje generacije, koji je već od početka svog stvaralaštva osjetio iguraciju kao mogućnost i pristup unutar kojeg će se najlakše i sebi

najvjerodostojnije kretati. Ispitivanje forme kod koje u počecima nalazimo paralelno antropomorfne i animalističke motive tijekom vremena dovodi ljudski lik na centralno mjesto, u središte njegova onteresa. Varirajući elemente koji u postmodernističkom duhu nose reminiscencije na ranije epohe Andrić stvara nizove portreta, igura i za njega posebno karakterističnih ženskih torza. Uzimajući poprsje kao vjerojatno najeksploatiraniji dio kiparstva, kao podloga za osobna istraživanja, Andrić nam pokazuje da je i unutar njega moguće stvoriti novo, zanimljivo... Njegovi bezvremenski, depersonalizirani ženski likovi svojom impostacijom tako, istovremeno zazivaju sjećanje na ideale renesanse i baroknu uznemirenost, podjednako kao što i zahvaljujući zamjetnom stupnju stilizacije i apstrahiranja detalja govore u prilog suvremenosti i otvorenosti današnjem trenutku u oblikovnom smislu. Sklad koji se uspostavlja između najčešće zatvorenih oblika same mase i slikarske razigranosti tretmana pojedinih dijelova forme (kosa) čiji je zadatak dinamiziranje oblika zamišljen je kod većine radova u konačnoj realizaciji u bronci ili aluminiju (pri čemu izbor materijala nosi dodatne koloristički osmišljene efekte).

Sam igurativni oblik polako s vremenom, uvođenjem sve naglašenije redukcije, gotovo prelazi u vizualni znak, a tome najbolje svjedoči ciklus posljednjih radova koji nastaju u terakoti. Gotovo na razini prostornog, voluminoznog krokija, ove skulpture često naglašenih karakternih karakteristika plijene svojom duhovitošću uspostavljajući svojom općom razumljivošću laku komunikaciju s gledateljima.

Paralelno s kiparstvom Andrić kojeg od samih početaka njegova rada poznamo kao odlična crtača, sve više i slika. I dok se u skulpturi tematski gotovo odredio, u slikarstvu obrađuje širok dijapazon tema od portreta, preko krajobraza i mrtve prirode do animalizma. Bogatog kolorita, njegove slike često i vrlo složenih kompozicijskih rješenja također se kreću i podređene su jedino autorovom senzibilitetu i njegovoj vjeri u osobnu percepciju čijom snagom, potpomognutom izraženim senzibilitetom, kroči umjetnošću već više od dvadeset godina. Na tom putu, unutar njegova koherentnoga opusa uvijek otvorenoga novim senzacijama Mato Andrić uspijeva ostati ne samo dosljedan i svoj, nego i jedinstven i prepoznatljiv.

Glava VI, terakota

Lipa, bronca

Vesna Mažuran-Subotić. Prof.

Lovro findrik, akademski kipar, 1926.-1997. izložba 9. kolovoz – 5. rujna 2004. )

S javnim kiparskim djelima Lovre Findrika, lociranim u užem urboprostornom petrinjskom kontekstu, upoznao sam se kao polaznik Prve osnovne škole, ranih šezdestih godina prošlog vijeka. Već u to vrijeme, mojoj pažnji nisu izmakli realistički koncipirana «Bista Moša Pijade» (1953.) situirana na jednom od kataloških ormara gradske Knjižnice pri petrinjskom Domu kulture kao ni helenističkim kiparstvom inspirirane «Karijatide» (1953.), stup izrađen od lijevanog kamena čiji oblik

Portret suvremene žene

221

Lovro Findrik akademski kipar

Čovjek i bik

222

grade četiri identične ženske igure - nosilice sa uzdignutim rukama, smješten u centralnom dijelu popularne petrinjske fontane, radu rano preminulog kipara Ferde Ćusa.

Za razliku od poprilično konvencionalne, ikonografski prerječito strukturirane te u nedavnom ratu vjerojatno uništene skulpture «Ruke na volanu» (1988.), smještene ispred upravne zgrade transportnog petrinjskog poduzeća «Slavijatrans», puno značajniji punkt likovne emanacije predstavlja njegova brončana skulptura «Čovjek i bik» (1972.) pozicionirana pred pročeljem nove tvornice «Gavrilović». Simbolizirajući tradicionalnu djelatnost ove nadaleko poznate tvornice mesa i suhomesnatih proizvoda, ova blago geometrizirana, elegantno sintetizirana te skladno i logično uravnotežena skulptura iz koje je isključena svaka suvišna deskripcija, simbolizira ideju borbe čovjeka i životinje te uspostavljanja balansa snage u prirodi o čemu je sam autor jednom prilikom izjavio: «Prema mojoj zamisli ta skulptura trebala bi simbolično dočarati stoljeće i po dugu povezanost životinje i čovjeka, iza čega stoji jedna stalna borba, odnosno ilozoija suprotstavljenosti snage divlje prirode i ljudskog razuma. To je simbolika nemilosrdnog sukoba života i smrti u borbi do tragedije stradanja ili trijumfa pobjede.»

U vrijeme realizacije ove skulpture, točnije od 1963. do 1974. godine, Findrik je boravio u SAD-u djelujući kao sveučilišni profesor i predavač na Školi philadelphijskog muzeja, izazivajući svojim stvaralačkim i estetskim uvjerenjima izuzetnu pažnju tamošnjih likovnih krugova i šire javnosti. Ovu pozornost kipar je prevashodno izazvao dramatičnim i drastičnim ciklusom skulptura koje nose nazive «Četiri jahača apokalipse», «Žrtve atomskog zračenja», «Umirući od gladi», «Ljudski egoizam», «Seks eksplozija», «Posljednji imperator», «Biafra», «Dobar dan tugo» i drugima, na kojima upečatljiva snaga plastičnog izraza potencira smisao i značenje onih poruka što emaniraju ispod rustične opne likovnog djela. Sve ove plastike, na kojima dominira autorov interes za izmučeno ljudsko tijelo i grubo obrađenu te izranjavanu čovječju iguru, izravno modeliranu i utjelovljenu u žitkoj i podatnoj sadri, u koju je autor katarkički utiskivao vlastiti emotivni potencijal i naboje nemira, energetske i životne impulse, odlikuje svijest o brojnim manama civilizacijskog progresa, kontinuiranoj dehumanizaciji i socijalnom otuđenju te apokaliptičnim vizijama gladi, nasilnog umiranja i nuklearnog samouništenja, kakve u obilju nudi moderna civilizacija.

Duboki strah i zebnja, kontinuirani osjećaj prijetnje, tjeskobna zabrinutost nad ljudskim postojanjem, poljuljano samopouzdanje i gubitak nade u izbavljenje tipični su stigmati Findrikova čovjeka opterećenog vjekovnim pitanjima osobne sreće, opstanka i nade.

Formalno, u pitanju su uglavnom elongirane i deformirane, naturalistički surovo i grčevito realizirane igure, modelirane bez raspoznatljivih izionomijskih karakteristika, hrapave i razrovane epiderme, čija materična raspucalost graniči s informelom, nastale - kako je to prigodom Findrikove zagrebačke izložbe (1982.) upozorio povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Josip Depolo - na tragu «mikijelijevske linije te one misaonosti i osjetljivosti tipične za razdoblje ‘Plavog jahača’», koju, dakako indirektno potvrđuje i tema jahača koja čini ikonograf-

sku osnovu Findrikove kritički i nagradno veriicirane skulpture «Četiri jahača Apokalipse» (1970.), koja odista zaslužuje posebno mjesto unutar najstrože selekcije njegovih ostvarenja.

Mada se u njegovu radu mogu zapaziti stanovite plastičke i semantičke analogije te možebitne artističke korelacije i s djelima npr. ekspresionističkog Meštrovića, Germaine Richiera ili Alberta Giacommettija, osobno bih radije podupro misao o individualnom karakteru Findrikovih stvaralačkih opredjeljenja nedvojbeno zasnovanih na programu socijalno tradirane i humano angažirane plastike. Zastupajući takav stvaralački program, Findrik se nije pretjerano oslanjao ni na kakve uzore, već je svoj likovni izraz nepokolebljivo iznosio iz samoga sebe, iz vlastite egzistencijalističke osnove, socijalnih i psiholoških ograničenja te proturječnosti neposredne zbilje. Traumatično iskustvo II svjetskog rata i smrt brata, poslijeratno zatvorsko iskustvo, nesiguran emigrantski status, vlastita bolest i njena prijetnja smrću, bitno su odredili njegov pogled na ljudski život i umjetnički svjetonazor kao i ekspresionistički izrazni postupak u čijoj je poetici iznašao nedvosmisleni korelativ za izravno rukopisno «pretakanje» vlastita intimnog naboja, vlastitih ranjivih mjesta, tjeskoba i uzbuna, strahova i nemira, tragičnih spoznaja osobne egzistencije i sudbine u umjetničko djelo.

Upravo takvu stvaralačku proilaciju nedvojbeno potvrđuje i Findrikova izjava o svom pogledu na svijet i umjetnost: «Umjetnik koji ne može stvarati iz svoje osobnosti, kreće se po površini i stvara ispraznu umjetnost… Što nam je potrebno? Renesansa u humanizmu i povratak ekspresiji ljudske prirode u umjetnosti. U svom radu ja pokušavam postaviti čovjeka u fokus sa samim sobom. Izraziti njegove momente veličine i momente patnje.»

Osobitu zrelost u smislu angažiranog ekspresionizma i kritičkog socijalnog aktivizma iskazuje autorova skulptura «Biafra» (1969.) na kojoj izički, do granica ljudskog prepoznavanja unakažena žena - majka, izmučenog i ispijenog, rastrganog i izrovanog tijela, usahlih grudi, pritisnuta sudbinom cijeloga čovječanstva jedva pridržava svoje dvoje izgladnjele i iscrpljene djece koja lagano umiru. Svojom dramaturgijom života ili smrti, skulptura nastoji aktualizirati pitanja suvremenog humanizma u umjetnosti i svojom drastičnom morfologijom, ikonikom i kritičkim tipom poruke kao da s američkog kontinenta nagovještava umjetničku djelatnost likovne grupe ’’Biafra’’, koja je - gotovo na istim osnovama, uzevši za svoje ime naziv zemlje koja je u to doba važila kao sinonim gladi - djelovala u Zagrebu od 1970. - 1978. godine.

223

Zvonimir Martinović

OBILJEŽAVANJE 10.GOdINA RAdA GALERIJE „KRSTO HEGEdUšIĆ“ U pETRINJI 1996-2006.

Petrinjska Galerija moderne umjetnosti „Krsto Hegedušić“ obilježila je 10-tu godišnjicu izložbenog djelovanja nakon Domovinskog rata i povratka u Petrinju.

Osnovana je 1987.godine kao memorijalna Galerija u spomen na velikog umjetnika, profesora i pedagoga Krstu Hegedušića, rođenog 26. studenog 1901.godine Petrinji. Cilj nove Galerije bio je prikupljanje i prezentiranje što većeg broja radova Krste Hegedušića i mladih umjetnika koji su bili članovi – suradnici njegove Majstorske radionice od 1950. do 1975. godine, te je i dobila naziv –Galerija Krsto Hegedušić i suradnici.

Vanjski izgled galerije Krsto Hegedušić

Za vrijeme okupacije Petrinje, od 21.9.1991. do 6.8.1995.godine galerijski fond znatno je devastiran. Nestalo je 60 % prijeratnih slika koje su 1987.godine poklonjene Galeriji donacijom obitelji Hegedušić, prijatelja obitelji i umjetnika koji su bili članovi Majstorske radionice.

Od svog osnutka 1987.godine Galerija radi u sklopu Pučkog otvorenog učilišta Hrvatski dom u preuređenoj zgradi nekadašnjeg starog vatrogasnog spremišta u stoljetnom gradskom parku na Trgu J.J. Strossmayera 1.

Odlukom Upravnog vijeća Hrvatskog doma, 1996.godine Galerija mijenja naziv u Galerija „Krsto Hegedušić“, jer su se u fundusu našla djela mnogih umjetnika koji nisu bili Hegedušićevi suradnici ili studenti.

Galerija je svojim 10. godišnjim izložbenim programom od umjetnika koji su održali samostalne izložbe skupila respektabilnu zbirku suvremene hrvatske likovne umjetnosti s kraja 20-tog stoljeća. Održane su i vrlo značajne tematske izložbe na kojima je skrenuta pažnja ja-

224

vnosti na bogatstvo povijesnog nasljeđa, tradicionalnu pučku umjetnost i kulturu Grada Petrinje.

Donacijom slika, graika i skulptura eminentnih zagrebačkih likovnih umjetnika, a na poticaj Ministra kulture mr. Bože Biškupića, 1997. godine Galerija je dobila novu postavu u fundus umjetnina.

Fundus Galerije danas posjeduje više od 200 različitih djela likovnih i primijenjenih umjetnosti: slika, crteža, graika, skulptura, fotograija, keramike i lončarstva, koju čine donacije iz 1987. i 1997.g kao i radovi dobiveni sa samostalnih izložbi umjetnika koji su izlagali u Galeriji tijekom proteklih 10. godina. U fundusu se nalazi i mala knjižnica od 150 knjiga likovne umjetnosti, kataloga i monograija.

U izdanju Galerije „K.Hegedušić“ tiskana je monograija „Stoljeća petrinjske likovnosti“ autora dr. Borisa Vrge, koja na 350 stranica obrađuje kulturno-likovno stvaralaštvo Petrinje od prvih sačuvanih pisanih dokumenata iz 1592. do 2002. godine.

Podrumski prostor galerije

Godišnje se u Galeriji održi 10-tak različitih izložbi koje zadovoljavaju potrebe petrinjske likovne publike, na kojima sudjeluju u samostalnim ili skupnim izložbama petrinjski i poznati hrvatski likovni umjetnici, ili se izlažu radovi iz fundusa Galerije. Autori mnogih izložbi bili su stalni članovi Savjeta galerije: Mato Andrić, Josip Bešlić, Domagoj Bernić, Branko Čačić, Predrag Kodrić, Zvonimir Martinović, Boris Vrga, Davor Žilić, povremeni vanjski članovi: Ante Mrgan, Jasna Crnković, Ivan Mlinarić, Davor Salopek, kao i profesori umjetnosti, likovni kritičari: Zoran Burojević, Branka Hlevnjak, Tonko Maroević, Vesna Mažuran -Subotić, Irena Škrinjar, Stanko Špoljarić, Ivica Župan i drugi.

Znak galerije izradila Ana MartinovićSvoje godišnje izložbe u suradnji s Galerijom održavaju ogranak Matice hrvatske Petrinja, Petrinjska udruga likovnih umjetnika PETRIART, Hrvatska žena Petrinja, Udruge proistekle iz Domovinskog rata Grada Petrinje, Društvo „Naša djeca“Petrinja, Turistička zajednica Grada Petrinje i druge.

Interijer galerije

225

Olga Špikić

„UMJETNOST JE SKANdAL, dOSLOVCE KAMEN SpOTICANJA SVAKOG MORALA...“

Seksualna lica, umjetnost i dekadencija od Nefertiti do Emily Dickinson, Camille Paglia.

Zagreb, Ženska infoteka, 2001.

Slikarstvo samo po sebi postaje još zanimljivije kada ga se povezuje sa različitim popratnim skandalima kao nekakvim nepriličnim događajima, koji predstavljaju javnu sramotu ili točnije sablazam i bruku koju su namjerno ili nenamjerno izazvali slikari i ostali umjetnici svojim, za publiku i kritičare, sablažnjivim radovima. Namjera mi je bila istražiti onaj vid slikarskih djela, ne tako poznat širokoj publici, ali i zanemarivan odnos prema interesantnim događanjima između publike i slikara, koji je kroz dugu povijest bio sve, samo ne sjajan.

Susrećemo se sa mnogim nepriličnim, ponekad paradoksalnim događanjima koja su vezana za pojedino autorsko djelo i pitamo se zbog čega su neka djela morala proći kroz ponekad destruktivna i vandalizmom nastrojena razdoblja, da bi tek onda postala vrijedna i cijenjena.

Svoje proučavanje o djelima koja su izazivala skandale u tadašnjem društvu i njihovim ne tako pitomim autorima, počela sam od humanizma, tj., razdoblja renesanse i svima nam poznatog Michelangela, kao borca za individualno i kreativno stvaranje, a prije svega revolucionarnog za svoje vrijeme. On, kao i svi ostali, radili su u okvirima tradicionalizma i u zadanim šablonama u državama nastalima na vrijednostima starog Rima i kršćanstva, ali su postigli puno, tj., bolje rečeno napravili su revolucionarne pomake u slikarstvu!

Renesansa je vrijeme kada se umjetnik po prvi puta počinje doslovce potpisivati na svoje radove i ponosno stoji iza svoga imena i svojeg postignuća.

Daljnjim kronološkim slijedom, nisam, niti sam se mogla držati točnog vremenskog slijeda, nego sam neke stilove i preskakala zbog nemogućnosti pronalaska podataka koji bi sukladno odgovarali odabranoj temi. Tako da na primjer o baroknim slikarima i njihovim možda nepriličnim djelima nisam skoro ništa našla što bi zaokupiralo moju pažnju. Jedino o Caravaggiou, koji je bio beskompromisan talijanski slikar i koji se svojim umjećem sporio s tadašnjim crkvenim vlastima u vezi sa svojim slikama.

Bitno je naglasiti da je u tom periodu 15., 16., i 17., stoljeća tema slikarstva, pa tako i motivi u kojima su često bila prikazivana naga muška ili ženska tijela, počinju odudarati od postojećih pravila i normi

226

(uzor je antička umjetnost i ilozoija) koje su do tada umjetnici morali poštivati.

D. Velesquez, podigao je burnu reakciju glede golotinje koju je prikazao na slici „Venera pred ogledalom“, koja se može usporediti s po meni najintigrantnijim i vrlo zanimljivim „Gospođicama iz Avignona“ velikog Pabla Picassa.

Zanimljiva je priča o „Noćnoj straži“, slikara Rembrandta koja je isto tako na svu sreću preživjela skandalozne napade kroz svoju burnu povijest. Razdoblje romantizma, tj., početek 19.stoljeća, sam naznačila sa više simboličnim umjetnikom tog vremena, a to je T. Gericault „Splav Meduze“ kao djelo koje je diglo na noge tadašnje državne vlasti i bilo je zabranjeno izlaganje tog djela, naravno to je zato što je slika predstavljala istinit i stvaran događaj.

Kraj 19. st., i početak 20. st., je vrijeme koje je obilježeno i zapamčeno sa velikim tehnološkim i znanstvenim otkrićima poput: izumljena je prva električna svjetiljka, izumljen je celuloidni fotografski ilm, zatim braća Lumiere prikazuju prvu kino predstavu, te oko 1900.god., prvi let cepelinom i prvi let avionom braće Wright S. Freud objavljuje, “Tumačenje snova”, te H. Ford proizvodi prvi Model - T automobil i tako dalje i tako dalje... Da ne duljim, takav pozitivni napredak itekako je utjecao na društvo, ali i na umjetnike koji su bili spremni i objeručke su prihvatili sve što je bilo naprednije.

No nije sve bilo tako sjajno. Unatoč naglom razvoju tehnologije, mnogi su i dalje bili neshvaćeni i neprihvaćeni jer su ondašnji suvremenici jednom C. Monetu, P. Cezannea i P. Picassa pokazali otpor, radi još uvijek konzervativnog i uštogljenog društva, koji nisu mogli prihvatiti njihov otklon od akademizma i promjene koje su se brzo odvijale unutar umjetničkih miljea velikih metropola, poput Pariza, Londona, Moskve i dr., svjetskih gradova.

Također, Prvi i Drugi svjetski rat podosta je odredio umjetnička kretanja u godinama razaranja, okupiranja i bijede, što je utjecalo na osnivanje ekscentričnih grupacija poput dadaizma, a još prije njih, njemački ekspresionizam i fovisti koje su kritičari nazvali divljim zvijerima, radi boje koje su nasumce nabacivali na platna.

Najzanimljivije od svih tih uzburkanih događanja u 20. stoljeću je svakako neponovljivi C. Manet i njegovo čuveno remek-djelo „Doručak na travi“, slika za koju sa sigurnošću mogu reći, da je izazvala najveći skandal u povijesti slikarstva.

Nakon tog događaja, slijedili su mnogi umjetnički pravci, skupine i sami individualci koji su zadavali glavobolje kako kritičarima tako i publici koja je bila ogorčena i zbunjena svime što se u likovnosti odvijalo. Publika je lako prihvaćala tehničke novotarije, ali ne i novosti u slikarstvu.

Tu ne bi bio kraj da jednoga dana nije na umjetničku scenu stupio M. Duchamp sa pisoarom, nazvan „Fontana“ i tako izazvao burne reakcije i polemike o tome što je to, na kraju umjetničko djelo? Pitanje oko kojeg se i danas vode rasprave i teško da će itko na to moći odgovoriti...

Svoj pismeni dio završavam sa razdobljem do 1970. godine., do koje i nalazim podatke o kojekakvim nepriličnim radnjama i događajima što

227

su se odvijale oko nekih možda i ne tako poznatih autora.

U svom diplomskom radu željela sam naglasiti odnos između samog autora i društva koje ga odbacuje ili ga podupire i ovisi u kojem je vremenu djelo stvarano.

Nije mi bio cilj naglašavati negativne konotacije spram umjetnika i njegovog okruženja, nego sam pokušala dočarati sve one neobične i paradoksalne situacije koje su se odvijale oko samih autora, danas itekako cijenjenih i prihvaćenih djela. Također sam nastojala naći odgovor, zbog čega je nago ljudsko tijelo izazivalo toliko sablažnjivih reakcija, kroz povijest umjetnost, kada je tijelo u svakom stanju nešto najprirodnije i najnormalnije?

Moram priznati da sam sva razdoblja prije 20. stoljeća., teže shvaćala, jer je danas sve, ama baš sve postalo normalno, bez tabua i stereotipova i kojekakvih ograničenja. Tako je i tijelo postalo medij bez srama, te se koristi u sve umjetničke i one ine svrhe, koje, nadam se nikada neće imati umjetničku vrijednost. Željela bih da sam u svojoj diplomskoj radnji donekle uspijela dočarati sva ona stanja društva, slikare i njihova djela kroz određeni vremenski slijed i uz svađe i društvene skandale bez kojih napretka i poznavanja mnogih umjetnika ne bi bilo.

Na kraju uvoda, naglašavam da je ovaj rad pisan sa subjektivnog stajališta s kombinacijom široke i raznolike literature, pa se ujedno ispričavam ako sam u nekim podacima pogriješila (zbog izvora s kojima sam se služila), ali namjera je i dalje ostala ista, tj. skandali u slikarstvu su pomogli u kritici društva i promišljanju o novome u umjetnosti.

U razdoblju kasnog srednjega vijeka, točnije umjetnost talijanske renesanse, počela se naglašavati razlika između običnog zanatlije i umjetnika koji se počinje potpisivati na svoje radove i samim time se odvaja kao individua, tj., kao pojedinac kojemu narudžbe počinju stizati od strane bogate aristokracije, a ne više u tolikom intezitetu od strane same crkve.

Prije 15. stoljeća, slika je bila strogo određeni predmet upotrebne namjene, tj. bila je u većini slučaja način uspostavljanja veze između čovjeka i Boga. Biblijski prizori, koje su umjetnici oslikavali unutar crkava, morali su biti što realnije prikazani, kako bi neukima dočarali veličinu i moć Božijeg djelovanja...

Svaki zanat, osim onog oružarskog, deiniran kao mehanički, nalazio se na nižem nivou ne samo u pogledu znanja već i društvenog ugleda.

Tako su umjetnici tretirani kao prosti izvršioci narudžbi, dok je sama zamisao djela pripadala gospodaru, bio on svećenik ili neki feudalni moćnik.(pogledaj, razgovor između P. Veronesea i inkvizicijskog suda). Slikaru, stoga, ne preostaje stvaranje i zamišljanje novih slika, pošto ih je crkva već osmislila i stoljećima prenosila u svojoj tradiciji, već se očekivalo da slikar djelu udahne “ars”, te da pokaže tehničko umjeće koje omogućava pravilnu izradu predmeta. Slično će kasnije u 17. st., lamanski umjetnici, pod kontrolom lokalnih dvorova i crkve, biti lišeni slobodnog izbora tema, ali materijalno osigurani.

228

Međutim, majstori u holandskim protestanskim provincijama, sa većom slobodom u stvaranju, bili su prepušteni na milost i nemilost novoobogaćene građanske klase, koja se, poslije bogaćenja od prekomorske trgovine, samozadovoljno šepurila i kitila zidove svojih kuća slikama, zahtijevajući od umjetnika da te slike budu malih dimenzija, i da podilaze njihovom malograđanskom ukusu.

U takvoj atmosferi, holandski slikari su se strogo specijalizirali po temetici, kako bi materijalno i umjetnički opstali. Po prvi put se samostalno prikazuju teme koje su ranije bile u sklopu religioznih, mitoloških ili povijesnih slikarskih kompozicija, a onda prelaze u pejzaže, portrete, mrtve prirode i genre scene.

Takav odnos između umjetnika i poručilaca, kakav je formiran u Holandiji 17. st., povijest umjetnosti uzima za početak nesigurnosti umjetničkog poziva što traje i u naše vrijeme...

Sekularizacija života, započeta mnogo ranije i konačno potvrđena renesansom dovela je do oštre reakcije na umjetnost srednjeg vijeka i na njen teološki značaj. Razvoj gradova, novi ekonomski tokovi, promjene u društvenoj strukturi, sve je to tražilo i drugčiji likovni jezik, razumljiviji i prilagodljiv novim strujanjima u novoj kulturi, ne više ekskluzivnoj i vezanoj za religijske centre, već prihvatljivoj za mase.

U trodimenzijonalnom prostoru tijelo je dobilo svoj volumen, što je za ovo vrijeme predstavljalo revolucionaran korak. Pri svemu tome, još uvijek na slici vladaju moralni zakoni, do kojih je držala epoha srednjega vijeka.

Slobodi izažavanja kojoj polako od razdoblja humanizma tj. renesanse pogoduje nova istraživanja u svim sferama ljudskog djelovanja. tako je i likovna umjetnost uhvatila svoj polet.

Zato je nepravedno reći i zaključivati da je srednjovjekovna estetika beznačajna, jer bez obzira na okvire i shematskog pristupa u kojima se likovno stvaralaštvo kretalo, umjetnici su bili itekako na dobrom društvenom položaju, a pod budnim okriljem crkve, koja je tada bila jedini izvor prihoda umjetnicima.

Nikada prije nije tako mnogo golih tijela bilo naslikano na freskama, a kamoli na stropu važne bogomolje tj. Sikstinske kapele. Golotinja je, čak i na vrhuncu Michelangelovog stvaralaštva, bila prijeporna tema umjetnosti, a na velika se vrata bila vratila u europsku umjetnost istom u prethodnom stoljeću. Ako je za drevne Grke i Rimljane golo tijelo bilo simbol duhovne ljepote, u kršćanskoj je tradiciji gotovo isključivo bilo ograničeno na gole griješnike što trpe paklenske muke.

Golotinja nije bila dobrodošla sve dok se iretinski umjetnici, poput Donatella, u prvom desetljeću XV st. - u vremenu kad su umjetnička djela antike počeli iskapati i prikupljati.- nisu vratili klasičnim estetskim idealima.

Još i poslije pet stoljeća Michelangelovi su goli likovi predmetom prijepora. *Tako je godine 1995., o 3000. obljetnici utemeljena prijestolnica izraelskog kraljevstva, grad Jeruzalem odbio primiti repliku Davida kao uzdarje grada Firence, s obrazloženjem da je takva golotinja neprihvatljiva. Kasnije su gradski oci uz ponešto gunđanja ipak prihvatili rep-

229

Michelangelo, Adam i Eva

230

liku, premda su stidni dijelovi tijela najprije morali biti pokriveni. (* R. King, “Michelangelo i papin svod”) A opet, nisu svi koji su vidjeli Michelangelovu fresku bili podjednako zadivljeni. Papi Hadrijanu VI., puritanskoj učenoj glavi iz Utrechta, koji je u siječnju 1522. naslijedio Lava X, ona se činila još jednim prijeporom one vrste rimske dekadencije koju je Martin Luther koristio da bi rasplamsao mržnju protiv rimske crkve. Nesretan što mora služiti misu ispod slika koje su, po njegovom mišljenju, bolje pristajale kakvom javnom kupalištu nego kršćanskoj bogomolji, Hadrijan je prijetio da će fresku pretvoriti u prah i pepeo. No, umro je poslije samo osamnaest mjeseci vladavine.

Golotinja, više kao problem nego kao ilozofski termin, zaokupljala je i zadavala probleme u kršćanskoj umjetnosti. Umjetniku nije bilo nimalo lako kada je morao prikazivati golotinju i to eksplicitnu u onim scenama kojima je ona bila “propisana”.

Ipak, renesansa je učinila najviše koraka naprijed u demistiikaciji tijela, iako nam se ponekad ne čini tako, ali neki od najvećih umjetnika šokirali su i crkvene krugove kao i pobožni puk.

Tako je ambicija jednog mladog genija šokirala publiku, kada je u srcu Rima, štoviše u Papinskoj kapeli oslikao strop i začelni zid. Bio je to naravno Michelangelo.

Osim što je provokativno oslikao svod, vrhunac je bila golema freska “Posljednjeg suda” iznad oltara 1536-1541., za koju je znao da će izazvati skandale, ali za nikakva mišljenja nije mario. Slikao je otvoreno nebo, u kome se pojavljuje Krist - Sudac, ujedno novi Adam koji je otkupio grijehe onog koji stoji na početku ljudske povijesti, sveci, kojima pristupaju pravednici, dok prokleti padaju u podzemlje pakla.

Kada je papa Pavao III., ušao je u Sikstinu, ugledao je čitav svod nebeski bez ijednog komada odjeće. *Sam veliki humanist i teoretičar Pietro Aretino, protestirao je jer su Krist i Marija aktovi. Još prije nego je slikar započeo “Posljednji sud”, papa Hadrijan VI. Nazvao je Sikstinsku kapelu “kupelj puna golih likova”. Michelangelo je kritiziran zbog osobnog, i smatram, ispravnog prikaza Suda u kome, naposljetku nema ni obmana ni prikrivanja, već je pred Kristom, tj. Utjelovljenoj riječi Božjoj “sve, naprotiv, golo i razgoljeno očima Onoga komu nam je dati račun” (Heb 4, 13). (*R. King, “Michelangelo i papin svod”) Ipak, sam je veliki slikar morao gledati kako 1565. godine njegov učenik Daniele da Voltera preslikava njegovo remek-djelo, i oblači gole likove u odjela i toge, te tako “pokriva sramotu, čak i Posljednjeg suda”.

Prije deset godina Sikstina je otvorena nakon duže restauracije, tijekom koje su skinuti preslici i odjeća većini likova, dok je onima važnijima ipak ostavljena tkanina.

Na otvorenju kapele 8.travnja 1994. papa Ivan Pavao II. Rekao je: “Sikstinska kapela je zaista hram ljepote ljudskog tijela, te nosi svjedočanstvo veličanstvenosti Božjeg stvaranja muškarca i žene... a u toj ljepoti Krist izražava svu veličanstvenost i ljepotu vidljivog i nevidljivog”.

*Otprilike kada i Mona Lisu, Leonardo je u Firenci naslikao još jedno remek-djelo, koje je dugo bilo izgubljeno. Slika Leda s labudom prenesena je u Francusku netom kada je bila dovršena, a zatim je poslije 150 god., zapaljena, predmnijeva se po nalogu Madame de Maintenon, druge žene Louisa XIV. Strašna Madame koja je pokušala reformirati moral dvora u Versaillesu time što je, uz ostale nepopularne mjere, tijekom korizme zabranila izvođenje opere, prigovorila je onome što je držala nedoličnošću Leonardovog djela. Nedolična ili ne, ta je slika (koja je nama poznata isključivo posredstvom kopija) bila jedan od rijetkih Leonardovih aktova: gola, contrapposto Leda s rukama oko labudovog istegnutog vrata, što je izazvalo mnoge komentare tadašnjeg društva. (* R. King, “Michelangelo i papin svod”) Paolo Veronese (1528. - 1588.), venecijanski slikar, stvara u razdoblju Cinquecenta u Italiji. Njegova najpoznatija djela poput: “Večera u Levijevoj kući”, “Večera u kući Simona” ili “Svadba u Kani”, remek-djela iz venecijanske Accademije, iz Brere ili iz Louvrea, prikazuje gozbe s velikim brojem uzvanika, podijeljenih u grupe, pod klasicizirajućim galerijama ili u pokretu po stepeništima i odmorištima.

Raskošna profanost s interesom za detalje, posvuda podsjeća na bogati život Venecijanaca. Venecija traži od njega da priča o njenoj moći, da prikaže s najvišom orkestracijom njenu raskoš, da simbolizira sjajnim ženskim likovima njenu pravdu, njeno milosrđe, njenu snagu.

U cijeloj toj ljepoti Veronesovog slikarstva, možda je bilo nečega previše subjektivnog u načinu rada za ono vrijeme. Bez obzira na narudžbe od strane crkve i točnog određenja što i kako pojedine teme moraju biti naslikane, Veronese je pristupao hrabro i slobodno u prikazivanju igura što naravno crkvenim ocima nije odgovaralo. Povodom toga, morao je pristupiti pred inkvizicijski sud, gdje je odgovarao na pitanja o svom načinu slikanja pojedinih igura koje su crkveni dostojanstvenici smatrali sablažnjivim i bogohulnim.

Cijeli protokol tog skandalizirajućeg slučaja naveden je u knjizi pod nazivom: “Majstori umjetnosti o umjetnosti”, L. Pinski. Navest ću samo dio razgovora koji je vođen na sjednici inkvizicijskog tribunala. *1573 g. P. Veronese, pozvan je pred inkviziciju, pred lice Svetog tribunala i na pitanje o profesiji odgovorio je da crta i slika igure. Pitanje: “Da li su vam poznati razlozi zbog kojih ste ovamo pozvati?” Odgovor: “Nisu”. P.:” Možete li pretpostaviti koji su to razlozi ?” O.: “Mogu pretpostaviti”. P.: “Recite što o tome mislite?” O.: ”Mislim da se odnosi na riječi poštovanih otaca ili, točnije, nastojnika Samostana sv. Ivana i Pavla, koji mi je rekao da dođem ovamo i da mu je Vaša Preuzvišenost naložila da na slici umjesto psa bude prikazana Magdalena. Odgovorio sam mu da ću rado učiniti sve što treba učiniti za moju čast i za slavu slike, ali da, po mome mišljenju, igura Magdalene ne može ovdje dobro pristajati, i to iz mnogih razloga”.

Riječ je o slici koja prikazuje tajnu večeru Isusa Krista u kući Simona.

Michelangelo “Posljednji sud”

Michelangelo Sikstinska kapela

231

Veronese je prilično formalno izvršio postavljene zahtjeve, sve je ostavio kao i prije, samo je velikog psa ipak zamjenio igurom Magdalene.

Pitanja mu se dalje postavljaju: “U večeri koju ste naslikali za samostan sv. Ivana i Pavla, što znači igura onoga kome teče krv iz nosa?”

O.: ”To je sluga kome je slučajno potekla krv iz nosa”. P.: ”Što pretstavljaju oni ljudi, naoružani i odjeveni kao Nijemci, s helebardama u ruci?” O.: ”Mi slikari uživamo iste slobode kao i pjesnici i luđaci, i ja sam prikazao te ljude s helebardama, kako jedan od njih pije a drugi jede, da bih njihovo prisustvo kao slugu opravdao, jer mi se činilo doličnim i mogućim da domaćin bogate i sjajne, kako su mi govorili,

Paolo Veronese Svadba u Kani

kuće ima slične sluge”. P.: ”A zašto ste na toj slici prikazali i jednoga koji je odjeven poput dvorskog budale i ima periku sa stručkom?” O.: ”On je samo za ukras, običaj je da se tako napravi”. P.: ”Vama se dakle činilo doličnim da na “Tajnoj večeri našega Gospoda”, prikažete budale, pijane Nijemce, patuljke i ostale gluposti?” O.: “Ne, svakako”.

P.: ”Da li vam je poznato da u Njemačkoj i drugim mjestima, postoji običaj da se pomoću slika punih gluposti ponižavaju i ismijavaju postavke svete katoličke crkve, kako bi se na taj način ulilo lažno učenje neukim ili nerazumnim ljudima?” O.: ”Priznajem da to ne valja, ali opet ponavljam, moja je dužnost slijediti primjere mojih učitelja”. P.: ”Pa što su to radili vaši učitelji? Da li možda iste takve stvari?” O.: ”Michelangelo je u Rimu, u papinskoj kapeli, prikazao Isusa Krista, Bogorodicu, sv. Ivana, sv. Petra i čitavu nebesku pratnju nagima, u raznim pozama koje nisu bile nadahnute baš najdubljom pobožnošću. (freska “Strašnog suda” u Sikstinskoj kapeli, Vatikan) . P.: ”A ima li u tim igurama nešto takvo što nije nadahnuto svetim duhom? Tamo nema ni pasa, ni oružja, ni ostalih poruga. Dakle mislite li poslije svega ovoga da ste dobro postupili naslikavši svoju sliku upravo ovako i želite li dokazati da to valja i dolikuje?” O.: ”Ne, preuzvišena gospodo, ja uopće nemam namjeru da to dokazujem. Bio sam daleko od pomisli da to može izazvati takvu zabunu, jer sam budale smjestio daleko od mjesta na kome se nalazi Isus Krist.” (*L. Pinski, “Majstori umjetnosti o umjetnosti”, 1954. g.)

232

Kada je sve ovo bilo rečeno, suci su presudili da imenovani Paolo Veronese mora ispraviti i popraviti svoju sliku za vrijeme od tri mjeseca računajući od dana presude, i to u skladu sa odlukom i rješenjem Svetog tribunala.

Kao što sam već spomenula, P. Veronese nije baš u potpunosti mario za zahtjeve koje su mu postavili crkveni uglednici, te je samo djelomično popravio neke od igura na svojim grupnim portretima. Istina da je time riskirao, ali njemu je istinitost samih prizora iz biblijskih tema, bila važnija od bilo kakvog naređenja ili sudske presude. Na svojoj slici prikazuje društvo onakvim kakvim jest, a ne kakvim bi htjeli biti. *Tipičan “skandal te vrste razbuktao se oko Caravaggia, vrlo smjelog i ravolucionarnog talijanskog slikara, koji je djelovao oko 1600.godine.

On je dobio zadatak da naslika sliku svetog Mateja za oltar jedne crkve u Rimu. Svetac je trebao biti prikazan kako piše Evanđelje, i, trebalo je prikazati i anđela kako nadahnjuje njegovo pisanje.

Caravaggio, koji je bio beskompromisan mladi umjetnik pun ideja, duboko se zamislio o tome kako je moralo izgledati kada je postariji, siromašan radnik, običan carinik, odjednom morao sjesti i napisati knjigu.

I tako je naslikao “sv. Mateja”, ćelave glave i bosih, prašnih stopala, kako nespretno drži veliku knjigu i zabrinuto nabire čelo nenavikao pisanju. Kraj njega je naslikao mladog anđela, koji je kao da je netom stigao iz visina, kako blago vodi radničku ruku kao što to učitelj čini s djetetom.

Kada je Caravaggio isporučio sliku crkvi u kojoj je trebala biti postavljena na oltar, ljudi su bili zgranuti onime za što su smatrali da je nedostatak poštovanja prema svecu. Slika nije bila prihvaćena i Caravaggio je morao pokušati još jednom. Ovoga puta nije riskirao. Strogo se pridržavao konvencionalnih ideja o tome kako trebaju izgledati anđeo i svetac.

Rezultat je još uvijek dobra slika, jer se Caravaggio jako trudio da bude živahna i zanimljiva, ali ipak osjećamo da je manje iskrena od one prve. (* E. H. Gombrich, “Uvod o umjetnosti i umjetnicima, str. 31.)

D. Velesquez, “Venera pred ogledalom”, koju je španjolski slikar napravio prije 350 godina, ali se ne zna točno gdje je napravljena.

Orginalan joj je naslov, “Rokeby venus”, po nazivu Engleskog dvorca, gdje je određeno vrijeme bila smještena, iako je kroz povijest puno puta mijenjala vlasnike.

U 17. st., u Španjolskoj je bilo opasno slikati golotinju jer pravila inkvizicije nisu dopuštala takve “prostote”. Smatralo se da takve slike u ljudima bude pohotnost, a baš su zato bile najzanimljivije i tražene od strane bogatih, koji su ih skrivali po spavaćim sobama.

Premjer toga je španjolski kralj koji je volio je umjetnost s nagim ženskim tijelima, što je za ono vrijeme bila pornograija i služila je muškoj zabavi.

Caravaggio ‘‘Matej’’

Caravaggio ‘‘Matej’’

233

H. Gervex ‘‘Rolla’’

U vremenu kada je slika nastala, malo ju je ljudi vidjelo, a najviše se proslavila tek početkom 20. st., točnije 1914. godine, kada je bila smještena u Nacionalnoj Galeriji u Londonu.

Samim time što ju je svatko mogao vidjeti, bila je na udaru javnosti, pogotovo britanskim sufražetkinjama koje su se borile za ženska prava.

One su bile bijesne na “Veneru pred ogledalom” koja je otkrivala žensku ljepotu i putenost, oko koje su se muškarci okupljali i divili joj se.

Bilo je samo pitanje vremena kada će se nešto loše sa slikom desiti i desilo se. Jedna od sufražetkinja Mery Richernson, poznatija pod imenom: “Mery rasparaćica”, jednog je dana kupila sjekiru, bez ikakvih problema ušetala u Nacionalnu Galeriju i napala sliku, te ju je pet puta duboko zarezala! Kada je završila kod policije, dala je izjavu i rekla da ju je napala jer joj se nije sviđalo kako muškarci bulje u tu sliku!

Tim šokantnim događajem, “Venera pred ogledalom” je pretrpjela skandal o kojem su se raspisali svi tadašnji svjetski tabloidi.

Slika je naravno bila odnesena na restauraciju i bila vraćena već nakon tri mjeseca, ali bez obzira na stručnost samog zakrpavanja, na slici se i dalje vide linije koje će stalno podsjećati na burnu povijest “Venere pred ogledalom”... *Čak je i cijenjenom “državnom” slikaru Henriju Gervexu (1852.1929.), koji je po naruđbi radio freske za Hotel de Ville i predvorje pariške Opere Comique, onemogućeno izlaganje na Salonu godine 1878. zbog neprihvatljive teme.

Slikar je naime, prikazao likove iz pjesme Alfreda de Musseta. Mlada prostitutka Marija ispružena je na postelji, a Rolla, očajni bon viveur sprema se počiniti samoubojstvo. Na savjet Edgara Degasa (1834.1917.), Gervex je dodao hrpu odjeće nabacanu po podu u desnom kutu slike. Taj detalj bio je dovoljan da se platno osudi kao nemoralno.

Slika je izazvala veliko komešanje kad ju je kasnije izložio jedan trgovac umjetnina u Chaussee-d’ Antin. (* “Opća povijest umjetnosti”, Mozaik knjiga, Zagreb, 2000. g.)

“Noćna straža” 1642. godine, slika nizozemskog slikara Rembrandt Harmensz van Rijna iz 17. st., koja je na sreću preživjela niz skandaloznih izičkih napada kroz povijest.

1715. g. desio se najveći vandalizam u povijesti Amsterdama. “Noćna straža” je trebala biti premještena u Kraljevsku palaču, ali “stručnjaci” očito nisu dobro prosudili, da slika neće moći stati na mjesto koje joj je bilo namjenjeno. Zato su je izrezali sa sve četri strane, poput tapeta!

Opravdavali su se da je slika bila prevelika i da ne bi stala u palaču na mjesto između vrata. Više se ništa nije dalo popraviti, slika je bila zauvijek oštećena.

Po skicama “Noćne straže”, vidi se koliko je sa svake strane odrezana.

Na gornjoj strani slike je odrezan dobar dio luka, na lijevoj strani nema više dva lika vojnika, te je dno poprilično skraćeno, pa je time slika izgubila prostornost. Ali tu još nije kraj njezinim oštećenjima. Nezaposleni učitelj, Willem de Rijk 1975. g., rasjekao je sliku čak 12 puta i mjestimice probio platno!

234

Prilikom istrage, opravdavao se da su ga nosile “izvanzemaljske sile”.

Okomio se na Banninga Cocqa, lika sa slike, kojeg je Willem smatro vragom. “Noćnu stražu” su počeli odmah restaurirati i bila je vraćena natrag u Državni muzej, već nakon 8 mjeseci. Nažalost, već je 1990. g., opet bila napadnuta, od strane jednog bezoumnika koji ju je polio kiselinom! Dva čuvara koji su čuvali tamošnje slike, su svjedoci tog događaja i pričali su, da kada su ga uhvatili, čovjek se derao da je narkoman i da ne želi da ga se tuče, te se onesvijestio!

To je samo jedan od mnoštva primjera luđaka i kojekakvih ovisnika koji očito bez ikakvih provjera ulaze u mnoge muzeje i nesmetano uništavaju umjetnička blaga. Sliku su morali na licu mjesta zaliti vodom, kako bi što brže skinuli kiselinu, koja srećom nije oštetila boju, jer je imala zaštitni sloj tj. lak od prošlog restauriranja.

Trebaju li neka umjetnička djela, kroz povijest proći pravi pakao, kako bi, ako ikako ostanu čitava, doživjela popularnost koja im više šteti negoli koristi. “Noćna straža”, možda najpoznatija Rembrandtova slika, koja paradoksalno, svoju popularnost i slavu duguje kojekakvim luđacima. Što nam govori, o današnjem tipu čovjeka, koji teži skandaloznom djelovanju kako bi preko noći postao slavan, bio on umjetnik ili ne, poput M. Duchampa i dadaista, o kojima ću pisati kasnije... *Theodore Gericault, “Splav Meduze”, 1818., Pariz, Louvre. Platno je inspirirano događajem koji se zbio u lipnju 1816.: potapanjem broda Meduza i sudbinom brodolomaca. Gericault je očito volio slikati nasilnu smrt, životinje u klaonicama, odrezane glave ljudi, te komade tijela što ih je nalazio u mrtvačnicama. Zato se pretpostavlja, da je ta raskomadana tijela Gericault slikao u vrijeme nastanka Splavi Meduze, 1818, slike koju su suvremenici napadali zato što nema središta, što je kaotična, a takav i jest bio život ljudi koji su nakon potapanja fregate Meduze ostali jedanaest dana na splavi pa su se hranili ljudskim mesom.

Slikar je prikazao istinit događaj, a državna je vlast zabranila izlaganje tog djela pod pravim naslovom Splav Meduze zato što je ljudožderstvo skandalozno i što takva istina djeluje blasfemno. (* V. H. Pintarić, “Svjedok u slici 3. dio: Krist i Minotaur”, str. 205) Slikarski genij, koji je itekako znao pobuditi negativnu kritiku od strane političara i crkvenih dostojanstvenika, svojom pitkom ironijom i sarkazmom kroz slike i graike, bio je to čuveni Francisco Goya. Treba obratiti pozornost na jedan dio graičke mape, pod imenom Caprichos nastale do siječnja 1799., koji su izazvali oštre kritike Akademije, koja nije voljela graiku pa je umjetnik radove morao povući iz prodaje.

Oni radovi koji su uistinu zaprepastili javnost, su Goyine Maje. “Gola Maja” naslikana 1800., to je jedan od najzavodljivijih aktova svih vremena, a Goyu je stajao prijave Inkviziciji zbog “opscenosti”. *Za njega Charles Baudelaire kaže: “Goya je uvijek veliki umjetnik, a često zastrašuje... Nitko se kao on nije usudio prikazati najveći mogući apsurd”. (* “Art Book Goya - ironični geni na pragu modenog slikarstva”)

Rembrandt Harmnsz van Rijn ‘‘Noćna straža’’

Theodore Gericault van Rijn ‘‘Splav Meduze’’

235

*Remek-djelo G. Seurata, “Nedjeljno popodne na otoku Grande Jatte”, 1884. - 1886. Ta je slika komentar na onodobno francusko društvo - Grande Jatte, je bilo mjesto za zabavu u predgrađu Pariza, kamo je pariška buržoazija vodila ne svoje žene, već ljubavnice.

Na slici su prisutni alegorijski elementi, poput majmunčića kojega žena u prednjem planu drži na uzici: majmuni su drevni simboli požude i putenosti u europskoj umjetnosti, a Seurat je toga bio itekako svjestan.

Francisko Goya ‘‘Gola Maja’’

G. Seurat ‘‘Nedjeljno popodne na otoku Grande Jatte’’

Kada je prvi put prikazana na impresionističkoj izložbi 1886. godine, slika je usprkos protivljenja nekolicini izvornih članova impresionističkog pokreta postala metom znatne poruge. Jedan ju je kritičar usporedio s faux-naif djelom engleske ilustratorice dječjih knjiga, Kate Greenaway.

Međutim, kritičar utjecajne belgijske publikacije L’Art Moderne nazvao je Seurata “Mesijom nove umjetnosti”, a kada je slika izložena u Les XX u Bruxellesu iduće godine, Seuratov kolega i prijatelj Paul Signac izvjestio je da je bila “gotovo nevidljiva, bilo je nemoguće prići joj od gomile što se tiskala oko nje”. (*E. L. Smith, “Vizualne umjetnosti 20. stoljeća”, str. 27) Nad Svjetskom izložbom u Parizu 1867. godine lebdio je balon u čijoj je košari sjedio fotograf, aeronaut i karikaturist Nadar. On je bio prijatelj onim umjetnicima koji će kasnije biti nazvani impresionistima.

Namjera ovoga naziva bila je ismijavanje njihove naizgled površno nanesene, samo dopola naslikane “slike trenutka”, čiju je važnost fotograf intuitivno spoznao. Članovi žirija službenog Salona, koji su odlučivali o prihvaćanju i odbijanju djela, ove su slike ili odbili ili ih tako loše postavili, da njihove svježe i blistave boje nisu mogle doći do izražaja.

Sedam godina nakon Svjetske izložbe, od 15. travnja do 15. svibnja 1874., Nadar je slikarima stavio na raspolaganje svoje prostorije na Boulevard des Capucines 35, na desnoj obali Seine u blizini Opere.

Nadarova izložba impresionista bila je prva izložba bez žirija uopće,

Monet ‘‘Impresija’’

236

s cijenom ulaznice od pedeset santima i cijenom kataloga od jednog franka.

Umjetnici su za izbor slika odgovarali isključivo samima sebi. Put k revoluciji likovnih umjetnosti, svjestan otpor tradiciji i društvu, utrt je devedesetih godina umirućeg stoljeća.

19. stoljeće je razdoblje početka novih spoznaja, novih medija, velikog skoka u svakom pogledu. Za umjetnike je to oslobođenje od krutog realizma i rođenja umjetničkog subjektivizma. Slikarstvo je doživjelo preokret. Naglasak se stavlja na umjetnikov rukopis, ne samo u slikanju pejzaža, već i u slikanju aktova, točnije nagih žena iz svijeta bordela.

Do 19. st., i nije bilo negativnih mišljenja u javnosti kad je riječ o takvom pokazivanju ženskog tijela. Sve dok se žene nisu na slikarskom platnu počele pojavljivati kao prostitutke. Među najpoznatijim umjetnicima koji su na takav način isprovocirali javnost ubrajaju se četiri velika imena kao što su: Paul Cezanne, Edgar Degas, Henri de Toulouse-Lautrec i Pablo Picasso.

U to vrijeme, skandalozni način slikanja, su iskoristili da svoj revolucionarni stil učine poznatim. Razbluđene scene, prostitutke u očekivanju ili djevojke pri njezi tijela danas mogu šokirati malo kojeg gledaoca.

Prije nešto više od jednog stoljeća bilo je drugačije. Četiri umjetnika su bili prvi koji su na golo žensko tijelo bacili realističan pogled, ne idealizirajući ih kao boginje kao što je do tada bio slučaj. Zajedno sa pejzažnim slikanjem impresionista može se reći da su njihove bordel – slike klice moderne umjetnosti.

U Cezannovim slikama, prvi put je prikazan jedan “slobodnjak” pored jednog ženskog akta. Njegovi aktovi, kao i Degasovi i Touluse-Lautreca, su većinom deformirani i fragmentirani. Klinički pogled na gnusne, često ružne žene, je bilo nešto novo što se pojavilo u umjetnosti.

Tema “Bordel” nije slučajno ujedinio četiri pariška umjetnika. Krajem 19. stoljeća metropola se nalazila u velikom prijelomu. Još od Napoleona III započeta je gradska rekonstrukcija koja je privukla jedan ogromni broj bau-proleterijata, a s njim i veliki broj ženske populacije. One su često u velikom gradu vrlo malo zarađivale i mogućnost veće zarade mnoge su nalazile u prostituciji. Posjeta jednom jeftinom bordelu ili pak otmjenim kurtizanama, bila je pariška svakodnevnica. Na mnogim slikama se može vidjeti patnja i očaj tih žena.

Cezanne i Touluse- Lautrec su se pokazali samo kao posmatrači tadašnjeg društva. Dok je Picasso u svojim slikama na temu bordela ujedinio zadovoljstvo pri spolnom činu i strah od spolnih bolesti.

Manet Doručak na travi

Vincent van Gogh slikao je pod vrelim suncem Arlesa; Paul Gauguin i Emile Bernard osnovali su u Pont – Avenu u Bretanji sintetizam; Norvežanin Edvard Munch izložio je svoje slike u Udruženju berlinskih umjetnika; James Ensor dovršio je svoj provokativni Ulazak Krista u Bruxelles godine 1889.; pariški trgovac umjetninama Ambroise Vollard izložio je djela Paula Cezanna, a impresionisti su se već bili nametnuli široj javnosti. Ovime je započelo herojsko doba u povijesti umjetnosti.

Svega ovoga najvjerovatnije nebi bilo da nije bilo Edouarda Maneta, među kolegama nadasve cijenjeni slikar ali i ne među kritičarima. Ako

237

se sjetimo njegovih slika poput, “Doručka na travi” i “Olimpija”, djela koja su izazvala skandale i sablazam u tadašnjoj javnosti.

Evo jednog od tipičnog primjera takve kritike na sliku “Doručak na travi”. ”Smještanje ženskog bića odjevenog samo u sjenu drveća pod stabla među studente odjevene u ogrtače i kape ne možemo baš nazvati krijeposnim pothvatom. Ovo je sigurno sporedna primjedba, ali više no kompozicija smeta me naum što stoji iza nje... Gospodin Manet želi steći slavu time što sablažnjava građane... Njegov je ukus pokvaren zbog zaljubljenosti u bizarno”. Ernest Chesneau, 1864.

James Abbot McNeil Whistler ‘‘Kompozicija u sivom i crnom’’

Samo je odbijanje, poruga tiska i publike činilo ove slikare otpadnicima.

Oni su svoju umjetnost shvaćali ozbiljno i tražili su razumijevanje. Svoju su potpunu neshvaćenost smatrali neugodnom slučajnošću. Izazovno ponašanje provokatora općega građanskog ukusa bilo im je strano.

C. Monetova slika Impresija, izlazak sunca, 1872., prikaz izlaska sunca kroz jutarnju izmaglicu, bila je povod Louisu Leroyu, kritičaru časopisa Charivari, da cijelu grupu ismije nazivom “impresionisti” iako ovaj naziv nije značio baš ništa. Dio kritke na Monetovo djelo: “Impresija, u to sam siguran. Ovdje mora negdje postojati impresija. I kakva sloboda, kakva drskost kompozicije! Zidna tapeta još je uvijek pažljivije izrađena nego ovo slikarstvo”. Louis Leroy, Časopis Charivari, 1874.

Zanimljivo je pročitati neke od osvrta u tisku kojima su dočekane prve izložbe impresionista. *Humoristički tjednik napisao je 1876. godine: “Rue le Peletier je ulica katastrofe. Nakon požara u Operi, sada se tamo dogodila još jedna katastrofa. Upravo je otvorena izložba u Durand-Ruelu koja navodno izlaže slike. Ulazim, a moje užasnute oči vide nešto strašno. Pet ili šest luđaka, među kojima i jedna žena, udružili su se i izložili svoja djela. Vidio sam ljude kako se valjaju od smijeha ispred tih slika, ali moje je srce krvarilo kad ih je vidjelo. Ti se nazovi umjetnici zovu revolucionarima, “impresionistima”. Uzmu komad platna, boje i kist, naprave na njemu nasumce nekoliko mrlja i sve potpišu svojim imenom. To je zabluda iste vrste kao kad stanari londonske umobolnice uzmu kamenje kraj ceste i zamišljaju da su našli dijamante.” (* E. H. Gombrich, “Povijest umjetnosti”, str. 519) Nije samo njihova tehnika zaprepastila kritičare, već i motiv koji su izabrali. U prošlosti se od slikara očekivalo da potraže neki “slikoviti” kutak prirode. Rijetko je tko shvaćao da je taj zahtjev nerazuman.

Srećom da su tadašnji slikari bili dovoljno tvrdoglavi, pa nisu podlijegali takvim kritikama, nego su čak i prihvatili ime “impresionisti”.

Umjetnici iz čitavog svijeta došli su u dodir s impresionistima u Parizu i ponijeli sa sobom nova otkrića, kao i novi stav umjetnika kao buntovnika protiv predrasuda i konvencija buržoaskog svijeta. Jedan od najutjecajnijih apostola toga evanđelja izvan Francuske bio je Amerikanac James Abbott McNeil Whistler (1834.-1903.). *Whistler je izlagao zajedno s Manetom na Salonu odbijenih 1863. godine i dijelio oduševljenje svojih kolega slikara za japanske drvoreze. On nije bio impresionist u najužem smislu riječi, jer se nije bavio efektima svjetla i boje već kompozicijom.

238

S pariškim je slikarima dijelio prezir za zanimanje koje je publika pokazivala za sentimentalne anegdote. Jedna od Whistlerovih najslavnijih slika, možda jedna od najpopularnijih ikad napravljenih, jest portret njegove majke. Karakteristično je što je Whistler tu sliku izložio 1872. godine pod naslovom “Kompozicija u sivom i crnom”. Pomno je izbjegavao bilo kakvu aluziju na literarnost ili sentimentalnost. Čudno je pomisliti da je slikar ove osjećajne i nježne slike bio opće poznat po svojem provokativnom načinu i svojoj praksi onoga što je nazivao “blagom umjetnošću stvaranja neprijatelja”.

Nastanio se u Londonu i osjećao se pozvanim da se skoro sam samcat borio za modernu umjetnost. Navikom da slikama daje imena koja su se ljudima činila ekscentričnima i nepoštivanjem akademske konvencije navukao je na sebe gnjev Johna Ruskina(1819.-1900.), velikog kritičara koji je zagovarao Turnera i predrafaelite.

Godine 1877. Whistler je izložio svoje slike noćnih prizora u japanskom stilu koje je nazvao “Nokturni”, za svaku od njih je tražio 200 gvineja. Ruskin je napisao:” Nikada ne bih od tašte budale očekivo da traži dvije stotine gvineja za bacanje kante boje javnosti u lice.” Whistler ga je tužio za klevetu i čitav je slučaj još jednom iznio na vidjelo duboki jaz koji je razdvajao stavove publike od stavova umjetnika.

Whistler je ispitivan je li zaista tražio tako enormnu sumu za “rad od dva dana” , na što je odgovorio: “Ne, već za znanje što sam ga stjecao čitavog života”. Čudno je koliko su protivnici u toj nesretnoj parnici, zapravo, imali zajedničkog. Obojica su bila duboko nezadovoljna ružnoćom i bijedom svoje okoline. Whistler je postao vodeći lik u tzv. “estetičkom pokretu” koji je argumetirao da je umjetnički senzibilitet jedina stvar u životu koju vrijedi uzimati ozbiljno. Kako se devetnaesto stoljeće bližilo kraju, oba su stajališta dobivala sve više na važnosti. (* E. H. Gombrich, “Opća povijest umjetnosti”, str. 530)

Manet ‘‘Olympia’’

Slike izložene na pariškim Salonima predstavljale su samo manji dio radova podvrgnutih sudu strogog žirija, kojemu je bilo važnije zadovoljavanje akademskih standarda nego kreativnost. Kako bi umirio brojne neistomišljenike, Napoleon III. organizirao je 1863. alternativni salon, poznatiji kao salon odbijenih, na kojemu je javnost mogla prosuditi o vrijednosti izloženih radova. Većina ljudi koji su te godine posjetili Salon des Refuges tamo je stizala neprijateljski raspoložena.

Na Salonu iz 1863. sam je car kupio Cabanelov akt, koji se smatrao savršeno doličnim i ne putenim jer je temu uzeo iz mitologije.

Međutim, “Doručak na travi” Edouarda Maneta (1832.-1883.) žiri je ocijenio vulgarnim i odbio. Gerome (i u manjoj mjeri Cabanel) bio je najžešći protivnik impresionista, a osobito Maneova rada. Žestoko se usprotivio izložbi impresionističkih radova iz zbirke Caillebotte koja se trebala održati u Louvreu. *Dobro je poznat skandal što ga je izazvala Manetova “Olympia” što je bila izložena 1863. Slika je potaknula bijes u javnosti, a nisu je prihvatili ni ljubitelji umjetnosti. Govorilo se o gnusnom modelu žutog

239

trbuha, o prljavom tonu njezina mesa, pisalo se da se ljudi oko nje skupljaju kao pred mrtvačnicom jer ih privlači vonj truleži njezina mesa, pa su i dva čuvara morala stajati uz sliku da je zaštite od publike. (*V. H. Pintarić, “Svjedok u slici”, str. 23) Danas nam to izgleda nevjerojatnim, ali u ono vrijeme Manetova slika gole žene predstavljala je uistinu “isječak stvarnosti”. *Kad je prvi put izložena, ova slika koja je parafraza Ticijana, izazvala je sablazan implicirajući da prostitutka može biti samosvjesna ličnost i kao takva dostojna tema slike. Kurtizane su prije prikazivane na egzotičan, pa time idealiziran način. Ovdje odsutnost idealizacije dodatno pojačava jaka rasvjeta koja spljošćuje oblike, kao i besramno izravan pogled modela. (*E. L. Smith, “Vizualne umjetnosti 20. stoljeća”, str. 32) Bio je to prepoznatljiv model potpuno suprotan idealiziranim modelima salonskog slikarstva. A žuti trbuh i “prljavština”njezina mesa bio je nov način gledanja igure čovjeka i nov jezik slikarstva, kako su rijetki suvremenici mogli vidjeti.”

Rijetko je neko umjetničko djelo izazvalo tolike nedoumice i zbunjenost kao slika “Doručak na travi” francuskog slikara Edouarda Maneta.

Ta je slika izazvala pravi skandal kada je u Parizu godine 1863. izložena javnosti na Salonu odbijenih. Ono što je tada šokiralo, a danas intrigira na tako suptilan način, proizlazi gotovo podjednako iz formalno-estetskih osobitosti, kao i iz metaforičkih slojeva toga platna.

Cijeloj aferi oko te slike, bizarni akcent daje činjenica da je autor tog “skandaloznog djela”, koje je toliko uvrijedilo suvremenike, bio normalan i učtiv čovjek iz sređene francuske činovničke obitelji.

Brzoplete prosudbe i neshvaćanja likovne kritike, polarizirala su mišljenja o tom djelu tako što su jedni u njemu vidjeli loše slikarstvo i uvredu tradicije, a drugi ultramodernost i novinu u postupku slikanja.

Manet sigurno nije bio opterećen mišlju ukida li ili nastavlja tradiciju.

Ako je uistinu skandal, koji je izazvalo to platno, bio u tome što su dva gospodina, sudeći prema odjeći bili suvremenici, ljudi vremena u kojem je nastala slika (o čemu postoje potvrde), tada to nedvojbeno dokazuje da bi ta scena vjerojatno bila s manje zazora primljena da su oba gospodina bila gola.Tada bi slika bila manje provokativna i teško da bi se u to doba izdvajala svojom izazovnošću od sličnih kompozicija golih tijela u prirodi, tim prije što znamo da je njezin formalni sklop preuzet od jedne Raffaelove kompozicije s gravure Marcantonija.

Sasvim sigurno suptilni erotizam te slike skriven je duboko iza prvog sloja, isto kao što je posljedica skandala mnogo rainiranija od jednostavne činjenice da je publika prepoznala svoje suvremenike u društvu jedne gole dame.

Golo žensko tijelo smješteno u prirodi istodobno dobiva na koncentraciji svoje erotičnosti, kao što i gubi u svom stapanju s prirodnim ambijentom i djelovanjem neposrednog biološkog elementa.

Spolni akt na koji “Doručak na travi” upućuje u prirodno ogoljenom, neuređenom ambijentu, doima se, prema mišljenju mnogih, drukčije negoli kada se događa u kulturnom artiicijelnom prostoru kakav je soba, krevet ili pod.

240

U stapanju s prirodnim ambijentom spolni čin poprima nešto animalno.

Sve su to mogući aspekti, koje u erotičnoj perspektivi nudi “Doručak na travi”.

Posebno ozračje erotskog u toj slici daje hrana, koja je, kao motiv mrtve prirode, nemarno postavljena na domak ženina tijela.Pred nama se striptiz sa slike otkriva sloj po sloj, prema nikada dokučenoj tajni erotskog, koje je tako “nehotično” to iniciralo Manetovo remek-djelo.

“Doručak na travi” je nevjerojatno dobar naslov djela koji ostvaruje ino suglasje s kompozicijom slike, prodirući duboko u dvosmislenost motiva i bilo koji drugi naziv umanjio bi njezino djelovanje.

I danas, a kamoli u ondašnjem vremenu, nemožemo ostati ravnodušni pred tako izazovnim djelom. Zato možda i nije teško shvatiti burnu reakciju tadašnjeg društva, odnosno skandal, koji je bio normalan slijed događaja u tako konzervativnoj okolini.

Iako i dan danas Manetova djela, ništa manje ne iznenađuju i kritičare i laike, što dokazuje suvremenost i modernost slikarevog rukopisa koji je vječan u bilo kojem vremenu...

Uistinu je puno primjera slikarskih djela koja su skandalozna, bilo da se radi o motivu, temi, kompoziciji, perspektivi, nagim igurama i svemu ostalome što čini neko umjetničko djelo. A po svemu sudeći, najviše skandala ima 20. st., koje je prepuno novim, avangardnim kretanjima, smjerovima i provokativnim umjetnicima.

U skladu s novim izumima, inovacijama krajem 19. st., umjetnici su postali slobodniji i u stalnim traženjima, nastaju “izmi”, tj., umjetnički pokreti koji će ući u povijest. Zanimljivo je i treba napomenuti, kako su većina tih stilova nastali spontano, a imena su im obično dodjeljivali kritičari povijesti umjetnosti, često u negativnom kontekstu, kao npr., impresionisti, fovisti, kubisti...

Cezanne ‘‘Velike kupačice’’

Što reći o najneobičnijem i najvećem slikaru moderne umjetnosti P.

241

Duchamp ‘‘Akt koji silazi niz stepenice’’

Cezanneu, kojeg nisu samo javno izrugivali, nego je jedan od vodećih kritičara izjavio kako je njegovo djelo najveća šala u modernoj umjetnosti.

Je li bio posrijedi samo ukus? Možda i jest imamo li na umu razliku između obrazovanog i neobrazovanog ukusa, osobito u likovnoj umjetnosti. *Nove i slobodne proporcije tijela, što ih je Cezanne stvarao u Kupačicama i Kupačima, u slikama što su za njegova života postale legendarnima. Njegove slike su kupovali slikari (Gaugin i drugi), a muzeji su ih odbijali i onda kada su bile ponuđene kao poklon. (* V. H. Pintarić, “Svjedok u slici”, str. 40) Kad je Georg Schmidt organizirao Cezannovu izložbu 1921. u Baselu, smatrao je potrebnim upozoriti publiku da je najteže razumjeti slikarevo shvaćanje gole igure jer postoji rasprostranjeno mišljenje da su ta tijela ružna i bezoblična. Te igure, zacijelo proturječe svemu što smo navikli smatrati lijepim tijelima, ali ona traže od promatrača da shvati “praiskonsko jedinstvo čovjeka i prirode”, što je u temelju Cezanneova nazora.

Pa i danas slike Velikih kupačica mnogima nisu privlačne, iako je prošlo gotovo cijelo stoljeće otkako su one nastale. “Cezanne čini se nije ništa doli luđak, koji obuzet luđačkim napadajem slika fantazije delirium tremensa...” Bio je to komentar jednog kritičara, koji očito nije imao sluha za novu likovnu stvarnost, što je naravno itekako žalosno... *Riječ je o velikoj izložbi djela P. Cezannea u Parizu u jesen 1995. g.

Dvorane u kojima su bile izložene dvije slike “Velikih kupačica” i posljednje slike Montagne Saint Victorie bile su gotovo prazne, za razliku od prethodnih dvorana u kojima je zbog mnoštva posjetitelja teško bilo vidjeti slike. Gledatelji su se najviše zadržavali pred slikama mrtvih priroda i krajolika. Ovdje su prisutni klišeji koje u sebi nosimo, a oni su mnogo dublje u nama usađeni negoli nam se čini.(*V. H. Pintarić, “Svjedok u slici”, str. 41) Nešto slično dogodilo se i s Picassovim “Gospođicama iz Avignona”.

Mogli bismo navesti i druge primjere, tako “Akt koji silazi niz stepenice”, sliku koju je Duchamp povukao iz Salona nezavisnih 1912. jer su njegovi prijatelji slikari zahtjevali da promjeni naslov.

Te avangardne slikare nije smetao nov način prikazivanja igure, nego sam naslov kojeg su oni smatrali smiješnim i skandaloznim.

Tom skandalu Duchamp zahvaljuje svoju prvu popularnost, kako sam priznaje...

Takav stav slikara, danas je nezamisliv. U naše doba sve je postalo dopušteno: izložiti vlastite izmetine, kako je uradio Manzori, rezati komad po komad svog tijela i naposljetku umrijeti od tih rana, što se dogodilo s autorom body arta Rudolfom Schwarzkoglerom. Ništa se više ne može skandalizirati (to su tvrdili i nadrealisti), nitko se više ničemu ne čudi, sve je postalo dopušteno.

Nasuprot tome može se tvrditi da umjetnost 20. st., nastavlja najbolju tradiciju Europe, njezinu raznolikost. Štoviše, možda nikad nije postojala takva razlika i takva suprotnost između lakoće i površnosti u javnom životu i nasuprot tome težine, složenosti i zamršenosti te iste

242

stvarnosti što je otkrivaju umjetnici. Nikad u prošlosti nije bilo tako različitih velikih ličnosti koje su stvarale teška i razumjevanju gotovo nedostupna djela kao u našem vremenu.

Neovisan o naruđbi, umjetnik je postao slobodan istraživač, iz dubine vlastite ličnosti on stalno otkriva novu i neočekivanu stvarnost. *Slika što ju je Pablo Picasso dovršio ljeti 1907. godine, o tom remekdjelu prošlog stoljeća mnogo je pisano, a ipak i danas se tvrdi kako nitko nije shvatio temeljnu poruku što je ta slika sadrži. Riječ je o poznatim “Gospođicama iz Avignona”, prijelomno djelo, kao prekretnica za budućnost umjetnosti. Na slici su prikazane, pet ženskih igura, dvije od njih izgledaju prirodno, tri su unakažene, što nije ništa neobično, jer nakaznih igura bilo je u slikarstvu prošlosti, a još više u 20. st.

Ono što je novo, je prostor u kome se igure nalaze, tijela koja su njime zahvaćena.

Stručnjaci smatraju, da je to djelo egzorcistički čin, kojim se Picasso oslobađa straha od venerične bolesti pa zato unakažava lica i tijela prikazanih žena i to ne toliko pod utjecajem tribalne umjetnosti, kako se dosad mislilo,nego prije svega pod dojmom življenja života. (* V. H. Pintarić, “Svjedok u slici”, str. 97) William Rubin, jedan je nekoliko najupućenijih stručnjaka za djelo Pabla Picassa, kojeg je osobno poznavao, te je proučio sve slikarove bilježnice, crteže i studije za tu sliku. Mnogi su komentirali tu sliku, a većina slikara, Picassovih suvremenika poput Matissa, koji se zajedno s Leom Steinom izrugivao slici, bio je uvjeren da je ta slika “atentat i pokušaj ismijavanja novog pokreta” i da će on, Matisse, jednog dana “srediti Picassa, koji će požaliti tu svoju drsku mistiikaciju”.

Američki pisac, ilustrator i humorist Gelett Burgess, kojeg Alfred Barr citira u svom tekstu iz 1946., objavio je 1910. u New Yorku reportažu o svojim posjetima atelierima “divljih ljudi” Matisse, Deraina i Picassa; on je vidio sliku Gospoiđice iz Avignona, prepričao je svoj razgovor s Picassom i ustvrdio: “To su žene, ne, to su čudovišta, monolitne kreature slične totemima s Aljaske, izravno rezane u teškim i brutalnim bojama. Užasne i grozne. Tako mlad, pun humora i dijaboličan, a tako ponosan na svoje zločine”, kaže Burgess za Picassa.

Poslije su mnogi o toj slici pisali, o njoj se govorilo među slikarima i kiparima, iako je mnogi nisu vidjeli, na neki način ona je postala mitskom slikom i Picasso je mogao biti zadovoljan. *Prema navodima Picassovih žena, on je u to vrijeme imao neku veneričinu bolest i razumljiva je bila njegova odbojnost spram takvih žena.

On se, upravo unakazivanjem žena u toj slici, oslobađao svog straha; uz Eros demonstrirao je i Thanatos, kaže Rubin, i sam Picasso smatra da su Gospođice iz Avignona bile njegovo prvo egzorcističko platno.

Promatrajući danas sliku “Gospođice iz Avignona” može se reći da je u njoj Picasso prvi put na upadljiv način “ismijao ljudske oblike”, i to oblike žena.

Ali prije negoli je dovršena ta slika kaže Rubin, Picasso je posjećivao zatvorsku bolnicu Saint Lazare u Parizu, te je vidio žene unakaženih lica bolesne od siilisa, tada smrtne bolesti.

Rubin smatra da su ta lica potakla Picassa da na sličan način unakazi

Picasso ‘‘Gospođice iz Avignona’’

243

lice jedne od svojih Gospođica i to zbog straha od te bolesti i gađenja spram takvih žena. Fotograije nakaznih lica žena, objavljene u katalogu, te su fotograije skrenule pažnju publike na ono što je u vezi s tim djelom spektakularno otkriće pa su se na izložbi mogle čuti primjedbe kako su te igure Gospođica odvratne.

Takvog su mišljenja i neki današnji kritičari, što je samo dokaz kako živimo u vremenu u kojem se umjetnička djela gledaju brzo i površno.

Takvi stručnjaci za umjetnost vjerojatno ne mogu razumjeti primjedbu Lea Steinberga u Postscriptumu za tu sliku što ga je objavio 1987. godine: “Nikad nisam razumio, piše Leo Steinberg, zašto je ljudima tako teško da se koncentriraju na sliku! Moj prijatelj Tom Hess kaže: za promatranje slike potrebne su godine”. (* V. H. Pintarić, “Svjedok u slici”, str. 111/112 i 114 - u Postscriptumu iz 1987. što je objavljen u Pariškom katalogu uz esej Filozofski bordel, Art News) Dakako, nastavlja Steinberg, nemaju sve slike tu zaraznu moć što zaprepaštava. Baš zato su važne okomite osovine igura, jer one su vektori što uključuju promatrača, pa kad se uđe u sliku s onu stranu maskirane žene koja podiže zavjesu, otkriva se neugodna bliskost scene, neočekivana izložba prostitutki, koje nam, iznenađene našom intruzijom uzvraćaju svojim pogledom.

Picasso je htio, navodi Steinberg, prikazati, seksualnost oslobođenu lažnog sjaja što ga daje kultura, seksualnost bez referencija na intimnost, nježnost i galanteriju, ili oslobođenu takvog shvaćanja ljepote što pretpostavlja izvjesnu ravnodušnost i distancu.

Bordel je poput cirkusa u kojem tih pet izabranih izvoditeljica potiču na izrugivanje i razvrat, a podbadanje na razvrat najbolje je sredstvo za izazov promatrača.

Picasso i njegovi prijatelji šalili su se na nakazan način s tim Gospođicama a neki su stručnjaci ironizirali komičnost i obješenjaštvo tih igura: “otvorena je poput pečenog odojka”, kaže za jednu iguru Roland Penrose; *Alfred Barr smatrao je tih pet igura “najmanje privlačnim u čitavoj povijesti slikarstva”.

Njegovi su suvremenici možda imali potrebu da s njima zbijaju šale zato da bi ih neutralizirali, kako bi se inače mogli priviknuti na viziju tih pet “pomamnih muškobanja” koje nakazne i demonske, nude svoje seksualne usluge, vrijeđajući pritom samu civilizaciju. (* A. H. Barr, “Picasso: Forty Years of His Art”, New York, 1939., Museum of Modern Art, str. 56) Ovi komentari, kritike, neodobravanja od strane kritičara, umjetnika i publike dio su uspješnog umjetničkog djela.

Izazvati sablazam, šok i skandal dio su svake umjetnosti, samo je pitanje iz kojeg rakursa djelo promatramo.

Picasso je znao i to je dio njegove prirode, da bude drugačiji i nije jedini u povijesti umjetnosti koji je znao izluditi javnost.

Naziv Fauves, što znači divlje zvijeri, bio je pogrdni naziv koji je Louis Vauxcelles, kritičar umjetnosti u časopisu “Gil Blas”, dao izložbi Jesenjeg Salona 1905.godine. Na tom Salonu izlagali su Derain, Matisse, Vlamnick, Rouault i Marquet, čije su se slike sastojale od jarkih nasumce odabranih boja i izobličenih linija te su kadkad izgledale kao

244

djelo divljaka.

Fovisti nisu imali zajednički program, ali ih je povezivala pobuna protiv akademskog sustava, emancipacija i eksprementiranje. Uz foviste, nastali su i ostali ekspresionistički pokreti i trendovi koji su uzburkali i zbunjivali javnost, poput: Die Bruecke, Der blaue Reiter, kubizam i ostali avangardistički pokreti koji su nastajali u razdoblju između 1905. do 1916., poput: futurizma, orizma, suprematizma, konstruktivizma i dadaizma...

Dio njihove motivacije bila je želja da potaknu ljude da napuste konvencionalan način gledanja na stvari i da prihvate nove poglede na svijet koji se neprestano mijenja. Poruke koje su te skupine odašiljale kadkad su zbunjivale javnost i produbljivale jaz između tradicionalne kulture i avangardne umjetnosti.

Otkrivenje golotinje je u zatvorenom društvenom poretku feudalne katoličke tradicije Beča, nailazio na ogorčeni otpor. Skandalozna su bila djela oko 1900. godine koja su prikazivala nagost. Sto osamdeset eksponanata iz tog perioda, ugledalo je svjetlo dana i bilo izloženo u Leopold muzeju u Beču, pod nazivom “Gola istina”. Privatna zbirka Rudolfa Leopolda, koja posjeduje najveću kolekciju slika Egona Schielea, Gustava Klimta, Oskara Kokoschke i ostalih ne manje važnijih umjetnika.

Izložba koja je bila predstavljena javnosti prošlog ljeta 2005. godine, predstavlja ključne radove bečke umjetnosti u njihovoj punoj eksplozivnoj snazi i nekompromisnoj modernosti: više od 180 slika i crteža, od čega 25 umjetničkih djela potječe iz kolekcije muzeja domaćina, te pruža u uvid u “Golu istinu”.

Postavka osvjetljava niz skandala koje je izazvalo otvoreno prikazivanje golog tijela u slikarstvu i graici na prijelazu stoljeća - oko 1900. godine u Beču.

Shiele ‘‘Skica’’

Odabrana su njihova djela koja tematiziraju tabu teme kao što su seksualnost i moć, homoerotiku, trudnoća, borba spolova i adolescencija. Tek pod vodstvom Gustava Klimta (1862. - 1918.), Bečka umjetnost se po prvi put oslobađa alegorijskog kostima. Njegovi nekompromisni opisi golog tijela naišli su na gorući otpor.

Mlade “divlje” snage, poput Oskara Kokoschke i Egona Schielea, nastavili su put Gustava Klimta, razvijajući novu vrstu estetike, koja je direktnim prikazima stvarnosti još jače uzdrmala tradicionalne norme buržoaskog društva.

Egon Schiele je dospio čak i u zatvor zbog svoje radikalno, otvorene umjetnosti sa temama kao što su erotika, tuga i smrt. Dugo je smatran pornografom koji je prikazivao nemilice ljudsko tijelo, bilo staro ili mlado, lijepo ili ružno.

Također je i Oskar Kokoschka svojom umjetnošću provocirao svoje suvremenike, tako da često pada u nemilost društva, osuđivan i odbacivan. I njegove slike također prikazuju golu stvarnost, bez uljepšavanja i površnog blještavila.

245

Gustav Klimt ‘‘Danaja’’

Gustav Klimt (1862.-1918.) bio je proinjen i zagonetan portretist, osjetljiv slikar krajolika i vješt crtač senzualnih i nježnih ženskih aktova.

Klimt je bio glavni sudionik u osnivanju bečke secesije, a nakon nekoliko godina postao je najznačajnijim predstavnikom moderne umjetnosti.

Međutim, na samom početku novog stoljeća njegovi nacrti za strop Velike dvorane Bečkog sveučilišta razočarali su ocjenjivačku komisiju.

Umjesto da je slavio vrijednosti znanosti i razuma kao donositelja istine, njegov koncept bio je komentar na dekadenciju suvremenoga društva.

Prikaz je ocijenjen presirovim, nemilosrdnim i erotskim. Njegovi motivi- likovi golih, starih i debelih muškaraca i žena koje pokreće neka nevidljiva snaga- bili su ono što je uznemirilo ocjenjivače više nego primjena modernog stila.

Munch ‘‘Vrisak’’

246

Sve o skandalima u životima slikara, ne bi bilo rečeno, ako ne spomenem cijenjenog Edvarda Muncha (1863.-1944.), Rođen u Norveškoj, u kojoj je proveo veći dio radnog vijeka. Mnoga Munchova rana djela temelje se na obiteljskim tragedijama njegove mladosti. Mama mu je umrla dok je imao samo pet godina, a otac mu je patio od vjerske anksioznosti koja je prelazila gotovo u maniju.

Cijeloga života su ga mučile nepravde koje su mu nanesene u djetinjstvu, te problemi vezani za seksualnost i alkoholizam što mu je na koncu dokrajčio ne tako idealan život.

Njegov burni ekspresionizam, pod utjecajem Van Gogha, Gauguina i Cezannea i Maneta, čiji je rad susreo u Parizu, kojem se vračao u više navrata.

Ono što je mene najviše zainteresiralo je skandal što se podignuo oko

Muncheova slavnog Krika, u Berlinu oko 1892. - 1893. godine.

Jedan francuski kritičar je čak rekao: “Munchova je tehnika, močiti prst u izmet i mazati! Mladi je barbarin mazao po platnu i tvrdio da je to važan i emocijonalan sadržaj slike!”

Očito je da ga kritika i nije baš preferirala, za razliku od tadašnje publike koja je smatrala da je slika od itekakve važnosti. On je zapravo prvi europski umjetnik koji je za sebe mogao reći da su njegova umjetnost i život u biti nedjeljivi. On je također prvi umjetnik, zacijelo od neoklasičnog razdoblja potpuno internacionalne važnosti jer mu je bez obzira na sva lutanja po svijetu, rodna Norveška ostala, od velikog značaja za njegov iskreni rad. *Max Ernst 1919 g. osnovao je s Hansom Arpom i J. T. Baargeldom grupu Dada u Kolnu. Provokativnim priredbama i skandalima htjeli su pokazati da je sama umjetnost u pitanju ili da ona nema smisla.Njihova krilatica “Dada kao umjetnička Anti-umjetnost” (H. Richter) ostavila je duboke tragove u umjetničkoj djelatnosti cijelog stoljeća.Nestala je vjera, kaže Hans Richter, u društvo, u naciju, običaje i u samog čovjeka jer on je nepopravljiva životinja. (* V. H. Pintarić, “Svjedok u slici”, str. 74) *Adolf Hitler bio je vrlo vješt propagator, znao je da će osudom moderne umjetnosti dodirnuti ne samo dušu svjetine nego i zadovoljiti školovanu publiku, akademike, ilozofe, sociologe, književnike pa i povjesničare umjetnosti koji su mu podilazili. Od skandala što ga je izazvala Manetova Olympia 1863. pa sve do poslije drugoga rata bilo je velikih nesporazuma između “učene” publike i djela suvremene umjetnosti. Njemački Vođa smatrao se meritornim procjeniteljem vrijednosti u likovnoj umjetnosti, jer, naposljetku, i sam je bio (osrednji) slikar i (neuspjeli) projektant arhitekture. (* V. H. Pintarić, “Svjedok u slici 2. dio: Prometej među barbarima”, str. 118)

Modigliani ‘‘Ležeći akt s raširenim rukama’’

Amadeo Modigliani: “Ležeći akt s raširenim rukama”, 1917., ulje na platnu, Zbirka Mattioli, Milano.

Kad je bio na vrhuncu svoje umjetničke zrelosti, između 1917. i 1918, Modigliani je naslikao seriju ženskih aktova među kojima je ovaj jedan od najboljih prmjera. Sliku je izložila Berthe Weil u svojoj pariškoj galeriji na prvoj Modiglianijevoj samostalnoj izložbi.

Međutim, slika je ocjenjena nedoličnom za javno izlaganje pa je morala biti maknuta iz postava.

Platnom dominira žena koja leži nauznak. Njen lik je naprasno odsječen rubom slike iznad koljena u donjem desnom kutu platna te na zapešću jedne i na laktu druge ruke.

Povjesničar umjetnosti i član Europske akademije znanosti i umjetnosti Ante Glibota iscrpno izvješćuje o talijanskom slikaru, pariškom azilantu Amadeu Modiglianiju povodom retrospektivne izložbe otvorene do ožujka 2003. u muzeju Luxemburg u Parizu.

“Cara Italia, cara” (Draga Italijo, draga), bile su Modiglianijeve posljednje izgovorene riječi dok je umirao u egzilu, u Parizu, skrhan od neimaštine, bolesti i nedaća života.

247

Možemo ga bez oklijevanja dodati nizu sjajnih slikara i umjetnika prokletnika, koji su označili njihovu epohu, umrli u bijedi i neimaštini, a osvijetljeni relektorima slave posmrtno trijunirali. Viincent van Gogh, Paul Gauguin... i dakako Amadeo Modigliani, čija se senzacionalna retrospektivna, izložba otvorila početkom studenog 2002. u pariškom muzeju Luxemburg, to potvrđuju.

Neshvaćeni umjetnik, čije su izložbe u začecima dvadesetog stoljeća izazvale kontroverzne ocjene, prave skandale, djela nasilno skidana sa zidova galerija, od strane francuske policije i vlasti s etiketom “nemoralnosti” i prijetnje javnom moralu, iako se zapravo radilo samo o bezazlenim golišavim aktovima senzualnih žena.

Danas predsjednik Senata Francuske Republike gospodin Christian Poncelet, organizira i predstavlja tom istom Modiglianiju retrospektivnu izložbu.

Modiglianijev opus dakako treba smjestiti u europsku modernu s početka 20. stoljeća, a njegovu umjetničku airmaciju, tek poslije njegove smrti. Njegov život je kratak, samo 36 godina, no unatoč tomu umjetnik je ostavio snažan slikarski i kiparski opus dakako romantičnotragičnu legendu o velikanu iz Livorna, koja ne prestaje rasti.

Modigliani je živio uzbudljivim tempom i životom u kojem su se miješali alkohol, droga i dakako komplicirane ljubavne pripovijesti, rezervirana i često nepravedna kritika, loše materijalno stanje, vrlo loše zdravstveno stanje, što je sve za jednu humanu osobu očito bilo previše...

Glede slikarstva, senzualnost je prvi pridjev koji se može nalijepiti na Modiglianov slikarski izražaj, a koji sadrži u sebi i određenu dozu provokativnosti, što će biti i dijelom kritike na njegov račun, dajući mu na taj način konotaciju sentimentalnog manijerizma, koji čini njegovo djelo, krhkim. S povijesne distance to je preoštra ocjena, koja uz sve to nije ni utemeljena.

Pisati o skandalima u slikarstvu, a ne spomenuti neke utjecajne umjetnike koji su bili više od samih slikara, bilo bi nedorečeno. Riječ je o važnom Marcelu Duchampu, kojeg sam ranije spomenula kao tipičnog skandaloznog umjetnika, koji je izmislio ready-made kao način izražavanja izvan tradicionalnih okvira.

Spominjem ga radi interesantnog podatka, tj., rezultata o istraživanju najutjecajnijih djela 20. st. čiji su sudionici bili cijenjeni britanski galeristi, kustosi, kritičari i umjetnici. To itekako značajno i veliko istraživanje, dovelo je do šokantnog podatka, da su M. Duchampa i njegovo djelo Fontana iz 1917 god., stavili na prvo mjesto, čak ispred Pabla Picassa i “Gospođica iz Avignona” (1907).

Prilikom objavljivanja rezultata, čak je i stručnjak unajmljen da bi objasnio rezultate izbora izjavio da je “malo šokiran”, ne zato što Fontana ne zavređuje prvo mjesto, nego zato što je Duchamp “pobjedio” Matissa i Picassa.

“Prije deset godina pobjedili bi Picasso ili Matisse. Oni su bili dva kralja suvremene umjetnosti, ali, izgleda, da više nisu”, rekao je Simon Wilson, bivši kustos Tate Galerije, unajmljen kako bi za javnost “dekonstruirao” rezultate Tatea i Gordon’s Gina, sponzora Turnerove

248

nagrade.

Složili se mi s time ili ne, ali Wilson inzistira da je Fontana - imenovana tako ne samo zbog svoje “mokrine”, nego kao satira na fontane koje su masovno slikali stari majstori- apsolutno zaslužila pobjedu. “Volim je.

Ima sve: bogatu metaforu, skatološka je, ruši društvene norme i jako je, jako provokativna”, zaključio je Wilson.

“Matissova je umjetnost, iznad svega, čulna. Današnji umjetnici ne žele konformističku umjetnost. Očekuje se da suvremena umjetnost bude malo “pomaknuta” te da nosi političke i moralne poruke”, rekao je Wilson. Duchampov prvi ready-made izložak bila je lopata za snijeg iz 1915. Uskoro nakon toga izazvao je zgražanje u New Yorku kad se na izložbi, koju je organiziralo Društvo neovisnih umjetnika, pojavio držeći pisoar pod rukom. Kako se radilo o otvorenju izložbe, Duchampa, nakon što je platio 6 dolara za ulaznicu, ništa ga više nije moglo zaustaviti. Ali neki su svejedno pokušali.

Predsjednik društva tom se prilikom požalio kolekcionaru Walteru Arensbergu:” Želite reći, ako čovjek pošalje konjsko govno zalijepljeno za platno, da ga mi moramo prihvatiti?” Arensberg je tada odgovorio: “Bojim se da moramo.” Primjedba je bila više nego dalekovidna. *Sedamdesete godine 20. st., donose neslavni završetak američke pustolovine u Vijetnamu, ostavku predsjednika Nixona, početak mučnog građanskog rata u Libanonu. To je i desetljeće brojnih terorističkih akcija u Europi iza kojih su stajali IRA u V. Britaniji, urbana gerila poznata kao Baader-Meinhof u Zapadnoj Njemačkoj te Crvene brigade u Italiji.

Osjećaj otuđenja koji je obilježio kraj šezdesetih nije iščezao ni u novom desetljeću te se odrazio u avangardnoj umjetnosti, koja još od tridesetih nije bila toliko ispolitizirana kao što postaje sada.

Potrebno je spomenuti ove okolnosti u kojima se odvijala umjetnička scena i Njemačkog umjetnika Hansa Haackea (1936.) koji je početkom sedamdesetih godina živio u New Yorku, postao je poznat zbog svoje analize strukture svijeta suvremena umjetnosti te njezinih veza sa svijetom krupnog kapitala, što je bilo prezentirano kao dio konceptualne umjetnosti.

Našao se u središtu dvaju velikih skandala. Jedan je bio otkazivanje njegove retrospektive u Guggenheimovu muzeju u New Yorku 1971. , zbog toga što je upozoravao na obiteljske veze članova uprave muzeja te njihove veze s kompanijom za eksplotaciju bakra u Čileu.

Godine 1974. Haackeovo je prikazivanje podrijetla Manetove slike Vezica šparoga ponuđeno kao dio proslave PROJEKT ‘74 u Koelnu, no direktor muzeja Wallraf –Richartz zabranio ga je, jer je skretalo pozornost na veze između nacističkog režima i jednoga od glavnih dobrotvora muzeja, bankara Hermana J. Absa. Također je otkriveno da su svi kolekcionari i trgovci umjetninama koji su posjedovali djelo prije Absa kupili sliku zato što je Wallraf–Richartz bio Židov.

Dva su razloga zbog kojih se danas na Haackeovo djelo gleda kao na tipično za to razdoblje. Jedan je da se skandali koje je izazvao danas gotovo sigurno ne bi dogodili- strukture moći u svijetu umjetnosti

Haacke ‘‘Vezica šparoga’’

249

postale su znatno manje osjetljive na takve izazove. Drugi je gotovo posvemašnja usmjerenost na sam svijet umjetnosti kao na društvo u malome. Devedesete su u tom pogledu mnogo otvorenije. (* E. L. Smith, “Vizualne umjetnosti 20. stoljeća (1970.-1979.), str. 297 i 318)

Warhol ‘‘Marilyn’’

250

Dva umjetnika koji su podosta slični, ali i različiti u svome načinu rada.

Prvi je umjetnik kojega su svojevremeno optuživali da ubija slikarstvo, a to naravno nitko drugi nego Andy Warhol (1928. - 1987.).

Na optužbu da je promičući sljedbenike pop arta uništio apstraktne ekspresioniste, njegov je posrednik, Leo Castelli, odgovorio: „Ali oni su već bili mrtvi. Ja sam samo pomogao ukloniti trupla“. Činilo se ovo nama kao crni humor, izgleda da u svakoj šali ima podosta istine., a da ne kažem dvoličnosti jer je taj isti Leo Castelli, na početku odbio zastupati Warhola, obrazlažući da njegov rad suviše sliči Lichtensteinovu, što je ubiti, ako se usporede i istina.

Bilo kako bilo, Warholovi radovi su, kako piše 1965. godine Samuel Adam Green, puni stereotipova, potpuno ne osobni, strojno proizvedeni, što valjda i je smisao njegove često citirane izjave da želi biti poput stroja. Također, Warholovu umjetnost ne obilježava samo svjesna pasivnost nego i temeljna hladnoća. Odnosi se to na njegove slike popularnih heroina (serija slika Marilyn Monroe započeo je odmah nakon njezina samoubojstva; druga serija, posvećena je Jackie Kennedy, nadahnuta je novinskim fotograijama koje su se prikazivale u satima i danima neposredno nakon atentata na njezinog muža).

Uglavnom Warhol potkopava ideju o postojanju nužne veze između umjetničkog impulsa i spontanih emocija, za razliku od sljedećeg autora koji je sve samo ne hladan u izražavanju emocija na svojim djelima.

Radi se o Georgu Baselitzu, rođen je 1938. u Istočnoj Njemačkoj, studira slikarstvo u Istočnom Berlinu u nimalo sretnim političkim i ekonomskim okolnostima. Treba napomenuti da je Europa tijekom šezdesetih, proživljavala buđenje mnogo tradicijonalnijeg oblika igurativnog slikarstva od emotivno prazne igurativne povezanosti s pop artom.

Demokratska Republika Njemačka (DDR), tada komunističkog ustrojstva, željela je nakon rata stvoriti službenu umjetnost koja nije okaljana nacizmom, tako da su poduprli mlaki povratak ekspresionizma zato što je to bio stil koji su nacisti najviše napadali. U takvim okolnostima djeluje spomenuti Georg Baselitz, koji je prema kriterijima DDR-a buntovan. On ostaje jednako buntovan u okvirima Savezne Republike, gdje izdaje dva manifesta Pandemonium i izlaže brutalno erotične slike zbog kojh su ga kazneno gonili (1963.) prema zakonima protiv opscenosti.

Najozoglašenije platno među njima je „Ludi provod odlazi niz odvod“, na kojemu je prikazan muškarac, možda autoportret, kako masturbira.

Baselitzovi radovi iz tog razdoblja „pokušaj su kombinacije ekstremne tjelesnosti i raspadanja“. Na njima je vidljiv utjecaj ne samo njemačkog ekspresionizma iz doba prije Prvoga svjetskog rata, već i materijala od kojh polazi Jean Dubuffet, umjetnosti mentalno oboljelih. Baselitzovi

radovi su žestoki i posve subjektivni, a kako sam spomenula, apsolutno odskaču od hladnog i emocijonalnog pop arta.

zaključak Interesantni su životni putevi navedenih umjetnika. Što li su sve prošli, oni kao autori i njihova nepoželjna djela?! Zanimljivo je kako su svojevremeno bili marginalizirani od strane kritičara i publike, neshvaćeni i odbačeni, (samo ako se sjetimo famoznog Salona odbijenih 1863. godine), ili su bili kao grupe ismijavani poput impresionista, zatim fovista i kubista, čija su im imena prvo posprdno namjenili. Što sada reći na sve to, kada današnji naraštaji uče o njihovim remekdjelima i ponosno ih uzvisujemo na piedestal?! Nije li to dvolično? Ili je to moralo tako biti, s obzirom da su bili ispred svoga vremena?

Danas su ostali itekako suvremeni, čak i oni autori koji su stvarali prije više od tristo godina, a i danas nam služe kao osnov i temelj znanja o slikarskom umijeću.

Jedino što mi je žao je to, što se neki umjetnici nisu znali nositi sa skandalima i prugama, a neki su pak poput velikog P. Picassa i M. Duchampa, ponosno prkosili svima koji ih nisu voljeli.

Svi navedeni komentari, krtike, neodobravanja od strane kritičara, umjetnika i publike dio su uspješnog umjetničkog djela. Izazvati šok i skandal dio su svake umjetnosti, samo je pitanje iz kojeg rakursa djelo promatramo.

abstract “Art is a scandal, the root trouble of every moral...”

Sexual faces, Art and Decadence: from Nefertiti to Emily Dickinson, Camille Paglia, Zg.,2001.

Baselitz ‘‘Ludi provod odlazi niz odvod’’

The purpose of this paper was to investigate scandals in the history of painting, i.e. the relationship between the audience and the painter in view of the scandal that the painter himself or his work created at a certain time. Often the works of art were severely criticized, sometimes even destroyed, only to become valuable and appreciated in the future.

I started my investigation from the period of humanism, i.e. Renaissance, with Michelangelo and his ight for the individual and creative that was considered so revolutionary in his time. Like all others, he was working in a traditional way, in set standard procedures in countries that were established on the values of ancient Rome and Christianity. Yet they achieved revolutionary changes in painting!

In the 15th, 16th and 17th centuries the subject of painting and the motifs started to clash with the traditional rules and standards (the model being antique art and philosophy) that painters had had to obey until then.

251

D. Velasquez caused a stormy reaction with the nudity painted in his Venus in front of the Mirror, which can be compared to Les Demoiselles d’Avignon of the great Pablo Picasso. Another interesting story is about Rembrandt’s Night Guard, which luckily managed to survive the scandalous attacks in its stormy history. Romanticism is represented by Gericault’s Medusa’s Raft that created a lot of excitement from the authorities and whose exhibiting was forbidden.

The end of 19th and beginning of 20th century is characterized by great technological achievements and inventions, such as electrical light, celluloid ilm, irst movie show by brothers Lumiere. There were also the irst zeppelin and aeroplane lights and irst Ford car. All this together with Freud’s Interpretation of Dreams had signiicant impact on the society as well as on artists.

But in spite of a sudden development of technology, many artists, like C. Monet, P. Cezanne and P. Picasso, still remained unacceptable, due to the still conservative and stiff society that could not accept their deviation from the prescribed academic mainstream and the rapid changes that took place within artistic communities in big cities like Paris, London, Moscow and others.

As a result of occupation, destruction and poverty in the First and Second World Wars, eccentric art groups were formed, such as dadaism and before them German expressionism and fauvism. The critics called them wild beasts, because of the paint that they randomly threw on their canvases.

The most interesting of these turbulent events of the 20th century is the greatest scandal in the history of painting, linked with C. Manet and his Breakfast on the Grass.

A lot of artistic movements, groups and individuals that gave a lot of headache to critics as well as to the public that was confused and exasperated by all that was taking place in ine arts.

Finally, M. Duchamp came to the scene with his pissoir, called Fountain and created a lot of stormy reactions and discussions on what a work of art really was. It is a question that is still being discussed now, and as not likely to be answered soon.

The paper inishes with the period until 1970s with facts about objectionable deeds and events to do with some less well-known painters.

It was not my objective to emphasize the negative connotations towards the artist and their surroundings. Instead, I was trying to present all those unusual, paradox situations about and around authors of works that are highly accepted and appreciated today. I was also trying to answer the question why the nude human body, which we today consider most natural and normal in any form, provoked such shock and scandal through the history of art.

I must admit that I had dificulty in understanding all periods before 20th century, as today everything has become normal, without taboos, stereotypes, and limitations.

252

Literatura

1. Povijest umjetnosti, E. H. Gombrich Golden Marketing, Zagreb, 1999.

2. Vizualne umjetnosti 20 st. Edward Lucie- Smith, Zagreb 2003.

3. Opća povijest umjetnosti od prapovijesti do suvremenosti dr. sc. Antun Karaman udžbenik za 2. razred gimnazije, Zagreb, 2004.

4. Leksikon umjetnosti Od prapovijesti do danas Autori: M. Benhard, G. Bodmer, M. Bogner, S. Dworak, S. Gappa, R. Hoft, B, Kappelmayr, F.Lutz, M. Setz, B. Sigmund, G. Waldma nn, K. Winkler. Hrvatsko izdanje, Rijeka, 2001.

5. Veronikin Rubac, Dimitrije Popović, Zagreb, 1996.

6. Michelangelo i papin svod, Ross King, 2005.

7. Majstori umjetnosti o umjetnosti, L. Pinski,1954.

8. Art Book, Goya: Ironični genij na pragu modernog slikarstva Motovun, Zagreb, 1998.

9. Svjedok u sliciNove igure za nove stvarnosti u eri moderne.,V.H. Pintarić, Zagreb, 2001.

10. Seksualna lica, umjetnost i dekadencija od Nefertiti do Emily Dickinson, Camille Paglia, Zagreb, 2001.

11. Opća povijest umjetnosti, Zagreb, 2000.

• •

dokumentarni ilmovi BBC-a “Tajni život umjetničkih djela”; internet stranice “Zareza”, “KLIK magazina”, “Nacionala”, “Slobodne Dalmacije”, “Matice Hrvatske”, “Culturenet.hr”, “Iskon portala”; pretraživači i Wikipedia.

253

Gospodarstvo

Dragutin Pasarić

80 GOdINA pROIZVOdNJE ČAĐE U HRVATSKOJ Uvod

U Bujavici, nedaleko od Lipika, gotovo i nema jačih materijalnih dokaza da je plinom, iz tog mjesta u nedalekim Brezinama 1926. godine, industrijski dobiven strateški proizvod prvog reda – čađa. Glavna joj je primjena u gumarskoj industriji kod auto-pneumatike, zatim u proizvodnji razne gumeno-tehničke robe, brtvenih materijala, hidrauličnih crijeva, pogonskog remenja, pigmenta za boje i punila za plastične materijale. Od 1938. godine čađa se, i to neprekinuto, proizvodi u Kutini. Najprije u okviru tvrtke «Metan», a od 1966. godine u sustavu, danas poznatom kao Petrokemija d.d.. Jedina je u Hrvatskoj i širem okruženju. Čađara je uspješan izvršitelj prvog međunarodnog ugovora RH. Njezinom je tehnologijom izgrađena, i 1994. godine puštena u rad, tvornica čađe u Iranu. Tekst je prilog 80. obljetnici proizvodnje čađe u Hrvatskoj, koja je posebno značajno utjecala, i još utječe, na gospodarski život kutinskog kraja.

Uz prve količine čađe na potezu Bujavice – Brezine Na prve dane hrvatske industrijske proizvodnje čađe, koja je zapravo praškasta tvar inih primarnih čestica, upućuje Nacrt objekata s opisima na njemačkom jeziku izrađen i potpisan 25. svibnja 1925. godine.

Od dokumenata, veza s prošlošću su i izblijedjele fotograije «Metana d.d.» te prvih «čađaraca» iz 1926. godine. Koristeći se pravom iz Ugarsko-hrvatske nagodbe iz 1868., još tijekom Prvoga svjetskog rata 1917., kao i 1918. godine, mađarska vlada istražuje nalazišta plina i nafte u Bujavici. Najjača inancijska ustanova, Prva hrvatska štedionica, godine 1919., u državi SHS, osniva Uljanik d.d., poduzeće za istraživanje i eksploataciju nafte i plina. Za tu namjenu ono je, na području tadašnjih kotareva: Daruvar, Pakrac, Novska i Kutina, dobilo koncesiju na površini od 1152 četvorna kilometra.

Bujavica, selo s 312 stanovnika (popis iz 1921.), davala je u početku plin (nazivan «bujavičkim čudom») za rasvjetu željezničkih vagona.

Vlastitim t1akom, a kasnije kompresorima, punio se u željezničke cisterne, a iz njih u spremnike putničkih vagona. Kasnije je povezan sustav plinovoda s desetak aktivnih bušotina, dopremao plin do željezničke stanice Brezine (puštene u promet 1897.). S obzirom na to da nafte nije pronađeno dovoljno, osnova eksploatacije bio je prirodni plin – metan.

Bujavica

257

Bujavica ...

Razmišljanja o mogućnosti industrijske prerade i uporabe toga plina, dovela su godine 1926. do osnivanja poduzeća Methan d.d.. Njemačka tvrtka Rügerswerke A.G. iz Berlina izgradila je u Brezinama postrojenje za preradu prirodnoga plina u čađu. Ona se kao polu-proizvod upotrebljavala za proizvodnju «carbona» za dobivanje elektroda u elektrolizi aluminija. Taj proizvod (praktički bez pepela) bio je visoko cijenjen zbog kemijske čistoće.

Sve su se količine u zatvorenim vagonima obloženima kožom izvozile u Njemačku. Proizvodnja «carbona» bila je skupa i ostvarivala se inancijskim, tehničkim i kadrovskim naporima tvrtke Rütgerswerke, u rukama koje se nalazio paket akcija tog poduzeća. U tvornici je bilo zaposleno 35 radnika pod vodstvom njemačkih stručnjaka.

preseljenje u Kutinu S razvojem gumarske industrije (Bata - Borovo) sve je aktualnija i proizvodnja čađe. Stare instalacije, a i pokusi praćeni s nekoliko eksplozija, razlog su napuštanja proizvodnje čađe u Brezinama. Otkrićem plinskih i naftnih bušotina u Gojlu, ista je tvrtka polovicom godine 1938. izgradila tvornicu čađe MTC (Methan Thermal Carbon) u Kutini, koja je zapošljavala 40-ak radnika. Točniji podaci iz 1939. govore o 38 radnika koji su proizveli 210 tona ili 5,5 tona čađe po radniku. Promet i distribuciju prirodnoga plina obavljalo je komaditno društvo Motormetan.

Postupak za proizvodnju poluaktivne plinske čađe tipa MTC, bio je tada jedinstven, jer se u odnosu na ranije trošilo samo 12 do 14 m³ plina za kilogram čađe. Čađa se proizvodila suvremenom metodom.

Prikupljala se pomoću visokonaponskog uređaja za obaranje vrlo sitnih čestica čađe. Početne poteškoće u plasmanu brzo su savladane pa je, za potrebe domaćeg i inozemnog tržišta (njemačko i švicarsko), kapacitet postupno povećavan.

Dostupni podaci upućuju na neprekinutu proizvodnju čađe u Kutini praktično do 1942. godine. Od puštanja u rad u drugoj polovici 1938., Čađara MTC s četiri ležeće peći postepeno se nadograđivala i prešla na šest, zatim na 12 i na kraju na 23 peći, pa je već 1942. bio instaliran kapacitet za proizvodnju oko 300 tona čađe godišnje. Plinska čađa MTC39 proizvodila se tzv. diskontinuiranim termalnim postupkom, kojim se izazivalo raspadanje plinovitih ugljikovodika pri visokoj temperaturi.

Razmatrala se i mogućnost gradnje postrojenja za sintezu amonijaka, djelomično iz vodika koji bi bio dobiven kao nusprodukt u proizvodnji čađe. Novija istraživanja iz arhivske građe, potvrđuju da su ratne okolnosti često ometale proizvodnju u Gojlu, Janji Lipi i Bujavici. Sigurno se i partizanska diverzija na Gojlu 1942. godine odrazila na industrijski život Kutine, pa tako i čađare.

258

Uz čađu, 1943., i prvi planovi o tvornici gnojiva Uz sve probleme uz čađaru, u čijem je susjedstvu 1940. izgrađena i vapnara, otvaraju se nove mogućnosti, pa čak i prvi projekti o začecima tvornice gnojiva, koja tek od 1968. godine postaje simbolom gospodarstva Kutine. Dakako ta ideja je s današnjim kapacitetima i strukturom proizvodnje neusporediva, ali važno je što je ipak postojala u svijesti gospodarstvenika, pa čak bila i prihvaćena na razini ministarstva tadašnje NDH 1943.godine. Prijedlog podnesen (u dinarima iz 1939. godine) ravnateljstvu Prve hrvatske štedionice, podsjeća da bi se na 15 jutara istočno od željezničke postaje, koristeći kao osnovnu sirovinu 20 milijuna m³ zemnog plina iz Gojla te, eventualno, 7 milijuna m³ vodika iz proizvodnje plinske čađe, gradilo postrojenje godišnjeg kapaciteta 34.000 - 49.000 tona nitratnih gnojiva sa 7.600 do 10.500 tona aktivne materije (N2). Licenciju i inženjering daje IG -Farben industrija, koja je ujedno i izvođač izgradnje objekta čija je investicija iznosila 100 milijuna dinara. Ukupan prihod tvornice koja bi zapošljavala 300 radnika iznosio bi 76 - 104,6 milijuna dinara, a dobit je predviđena u rasponu 16,4 - 37,3 milijuna dinara. Naznačeni kapacitet proizvodnje nitratnih gnojiva obuhvaćao je ovu robnu proizvodnju: - 3.000 t/g salitrene kiseline (nitratne kiseline) - 4.000 t/g amonijeve salitre (amonijskog nitrata) - 30.000 - 45.000 t/g vapnene salitre (kalcijsko amonijskog nitrata KAN-a). poslije II. svjetskog rata nova postrojenja i čađara u Bakru Do konca Drugog svjetskog rata, u kutinskim se kemijskim postrojenjima malo radilo. Proizvodnja čađe je zaustavljena zbog savezničkog bombardiranja 9. travnja 1945. koje je većim dijelom uništilo postro-

Postrojenje ...

259

jenje za punjenje boca. Neizvjesnost je trajala do 1946. godine.

U Kutini je tada izgrađeno i pušteno u rad postrojenje za proizvodnju čađe iz loživa ulja lampnim postupkom. Kapacitet postrojenja iznosio je 0,6 t/dan. Pod imenom PCP-46 (Pacura Carbon Pyrogen) ta se čađa proizvodila u Kutini sve do 1952. godine. Vrijeme je to planova kako za osam sati proizvesti 1500 kg čađe, poboljšati uvjete rada i transporta, što je najčešće padalo na leđa radnika. Brzo se ovladalo tehnologijom, a radnici su postali specijalisti u ocjeni kvalitete čađe mirisom. Redoviti i drugi oblici školovanja, tehnička unapređenja, inovacije, neodvojiv su element proizvodnog života čađare do današnjeg dana. Čađa PCP-46 proizvodila se od 1949. do 1952. i u Bakru. Usluge za proizvodnju čađe davao je i kutinski «Metan», a prerađivala se iz loživa ulja rainerije u Rijeci. Tvornica se 1959. godine odvojila u samostalno poduzeće Jugocarbon, tvornica čađe, ali je 1966. godine zbog nerentabilnosti prestala s proizvodnjom. Što se kutinskog razvoja čađe tiče, vrijedno je spomenuti potražnju za tzv. aktivnijim čađama, koje se spominju već 1948. godine. Nakon tri godine počela je izgradnja eksperimentalnog postrojenja za čađu tip SRF (Semi Reinforcing Furance) nazvane RO (Residuum Oil Furnace), a kao sirovina za proizvodnju upotrebljavalo se loživo ulje iz rainerija u Rijeci i Sisku. Uz već usvojenu čađu tipa SRF, nazvanu ROF-50, već iduće godine proizvedena je čađa tipa GPF (General – Purpose Furnace), nazvana ROF-51,a 1958. čađa tipa FOR-57 ili FEF (Fast Extruding Furnace). Unatoč teškoćama inancijske prirode i prekidima u izgradnji, ne odustaje se od zamisli o čađi kao izuzetnom proizvodu i od planova za nastajanje novih vrsta čađe. Nakon proizvodnje poluaktivnih uljnih čađa u pećnom postupku, počele su pripreme za usvajanje visokoaktivnih tipova čađe. Godine 1960. u izradi je investicijski program, kojemu je potporu dao francuski kreditor. Uspostavljeni su kontakti s isporučiteljem opreme za izgradnju novog objekta i tri godine kasnije sklopljen je ugovor.

Nova postrojenja od 1966. godine Najavljena kao jedna od najmodernijih u svijetu, tvornica čađe je na novoj lokaciji puštena u probnu proizvodnju 25. srpnja 1966. godine (nikla je za dvije godine). Posebno izdanje tvorničkog lista «Metan», uz najavu svečanosti, priopćuje o jednom od najmodernijih postrojenja po načelu uljno-pećnog kontinuranog postupka. Izgrađeno je u to vrijeme po licenciji američkog proizvođača čađe Huber Com. New York.

Godišnji kapacitet postrojenja iznosio je 12.000 tona, točnije: 8.000 tona visokoaktivne čađe tipa HAF, ISAF i SAF i 4000 tona aktivne čađe tipa SRF, HMF i FEF. Čađara je raspolagala tek dijelom sredstava. Izgradnja je pretežnim dijelom inancirana inozemnim komercijalnim kreditom, te kreditom tadašnje «Jugobanke» zajedno s vlastitim sredstvima INE i Tvornice kemijskih proizvoda, s rokom otplate od pet godina. Uređaji nove čađare smješteni su na oko 16000 četvornih metara. U postro-

260

jenje je ugrađeno 1.900 tona opreme, od čega oko 200 tona otpada na domaću. Uz strane i domaće stručnjake, u izgradnji čađare sudjelovalo je 12 projektantskih i izvođačkih tvrtki. Zajedno sa stručnjacima iz INAe, stručni ljudi Tvornice kemijskih proizvoda, obavljali su nadzor nad izgradnjom uključujući i energetska postrojenja do granice nove čađare.

Usporedno s tim radili su na vlastitom usavršavanju i uzdizanju drugih kadrova za rad u čađari. Osim izobrazbe u zemlji, osam je stručnjaka boravilo i na specijalizaciji u Sjedinjenim Američkim Državama.

Za proizvodnju 12.000 tona čađe godišnje, visokoaktivne i aktivne, sirovinsku osnovicu predstavljali su prirodni plin i aromatski ugljikovodici koji zaostaju kod krekiranja i destilacije naftnih derivata u INAinim rainerijama u Rijeci i Sisku, u kombinaciji s antracenskim uljem.

Nova čađara spadala je u red visokoautomatiziranih postrojenja, gdje se proces vodi i regulira iz kontrolne sale, što omogućuje ravnomjernu i kvalitetnu proizvodnju, kao i relativno mali broj zaposlenih - ukupno 40 radnika. Za razliku od stare čađare, nova ima savršen sustav (iltera) za obaranje, tako da ispušta najmanje moguće količine čađe, što praktično znači da ne zagađuje okoliš.

Zahvaljujući modernoj tehnologiji i visokoj automatizaciji, najavljeno je da će jedan radnik u novoj čađari proizvoditi godišnje 300 tona čađe, za razliku od prije, kada je jedva proizveo 45 tona ili oko 7 puta manje.

Kontrola proizvodnje obavljat će se u novom, također moderno opremljenom, gumarskom laboratoriju, koji svaka dva sata ispituje uzorke.

Proizvodnja iz nove čađare, planirala je podmiriti sve domaće potrebe za aktivnom i visokoaktivnom čađom.

Uz ostalo, zanimljiva je i procjena ukupne godišnje proizvodnje. Kad bi se upakirane vreće složile jedna na drugu, izračunato je da bi predstavljale »stup« visok 120 kilometara. No, uz sve dojmljive brojke početak rada nove čađare praćen je određenim proizvodnim, a još više plasmanskim problemima. Među njima bilo je i sedmomjesečno mirovanje jedne proizvodne linije u 1968. godini. Povoljniji uvjeti omogućili su bolje poslovanje tek 1970. godine normalizacijom carinske zaštite. U međuvremenu zatvoreno je (1972.) postrojenja ROF i kutinska se proizvodnja čađe otada odvija samo na jednoj lokaciji, južno od željezničke pruge.

...

Vlastiti put povećanja kapaciteta i kvalitete S tom će tvornicom uskoro početi i sve aktivnija veza Kutine i INE sa svijetom čađe, ali ovaj put bez plasmanskih poteškoća. Vlastito znanje, prije svega kvalitetom proizvoda, u konačnici će se potvrditi prodajom vlastite tehnologije. Naime, uz izgrađena postrojenja i analizom tehnološkog procesa, stručnjaci Tvornice čađe utvrdili su da je moguće povećanje kapaciteta, ali i kvalitete proizvoda, vlastitim inovacijama, kvalitetnijom sirovinom, ulaganjem u kvalitetu i njezinim nadziranjem. Bilo je i izazovno odgovoriti kako tehnološki proces s optimalnom proizvodnjom uskladiti s tržišnim zahtjevima. Sve pretpostavke ove racionalizacije ispunjene su u razdoblju od 1968.-1973. godine. U

261

skladu s njima, napuštena je nerentabilna proizvodnja čađe SRF (za njenu je proizvodnju plin bio glavna sirovina), a uvedeni su novi tipovi, uljnih pada GPF i PF-HS, premda za njih postrojenje nije bilo prvobitno projektirano. Uvođenjem bolje sirovine znatno je poboljšana kvaliteta čađâ, posebno od potrošača prihvaćene čađe ISAF. Sve u svemu, uspjeh je bio očigledan: kapacitet po jednoj proizvodnoj liniji povećan je na 10.000 tona, odnosno na 20.000 tona ukupno, a na pedesetu obljetnicu (1976.) proizvedeno je 22.000 tona čađe.

Tehnološki napredak temeljna je značajka ove tvornice koja se brojem kretala najviše do 150 zaposlenika. Novo desetljeće, do 1986. godine, čađara je dočekala s već mogućom proizvodnjom od 32.000 tona. Proizvodni asortiman obuhvaćao je čađe N-220, N¬-330, N-550, N-650 i N-660, namijenjenih prije svega industriji prerade kaučuka (proizvodnja pneumatika, transportnih traka. i gumeno-tehničke robe), te crnih pigmenata Colorex za industriju boja, lakova i plastike. Tada se isporučivala u rasutom stanju (rinfuzi, danas je to najčešći oblik), te u specijalnim automobilskim i željezničkim cisternama ili pakirana u natron-vreće mase 20 i 25 kg. prema godišnjoj proizvodnji od 40.000 tona Šesto desetljeće obilježeno je značajnim rekonstrukcijama i stalnim godišnjim povećanjima proizvodnje. Primjerice od 1970. do 1985. ona je porasla za 17.741 tonu. Najavljena je i izgradnja nove čađare (1978.) s godišnjim kapacitetom od 60.000 tona, no nedostatna ulaganja i gospodarsko stanje tadašnje države, na duže su odgodili taj projekt, ali «čađarci» se nisu mirili s postojećim stanjem. Doslovce, «pomladili» su postrojenja, rekonstruirajući tijekom 1983. godine i prvih mjeseci 1984. liniju HAF domaćim znanjem, u očekivanom roku, te ispod planiranih ulaganja u ovaj projekt. Znanje zaposlenika, Tvornice čađe potvrdilo se i 1988. godine, dakle, uz 50. obljetnicu otkako je u Kutini, nakon preseljenja iz Brezina, počela ta vrsta proizvodnje.

Koncem srpnja 1988. godine, nakon rekonstrukcijom reaktorske sekcije 1, obavljenoj s 20 posto sredstava manje od planiranih, stvorena je ušteda od 2.992.500 Nm³ prirodnog plina, 660 tona ulja za čađu i 16.850 tona vode za hlađenje. Rekonstrukcijom iltera na prvoj liniji, znatno su bolje korišteni i otpadni plinovi.

U dvije godine druga proizvodna linija doživjet će, rekonstrukcijom sličnu sudbinu prve. Uz uštedu energije, višu kontrolu procesa proizvodnje dobivat će se kvalitetnija i više ujednačena, ali i veća količina čađe i do 40.000 tona godišnje. Kutinska čađara vlastitom pameti produžuje vijek postrojenja za još petnaestak godina, Druga polovica 80-ih 20. stoljeća u znaku je već temeljite provjere kvalitete proizvedene čađe. S uvođenjem sustava ISO 9000, čađara se u nj već uključuje 1987., dakle, u njegovoj prvoj godini, provjerom od strane prvog kupca «Save» Kranj. U odnosu na pet godina ranije, proizvodnja je koncem 1990. godine povećana za 4,6 posto. Ozbiljno su u razmatranju već i poslovi u inozemstvu, a u svibnju 1990. zabilježena

262

je rekordna mjesečna proizvodnja od 3.535 tona.

Ratne godine stavile su na tržišnu kušnju ovaj strateški važan proizvod.

Najveće hrvatsko tržište za čađu »Borovo« našlo se pod privremenom okupacijom, a izgubljen je i veći dio istočnog tržišta bivše Jugoslavije. Zahvaljujući tradiciji, brizi za kvalitetu, svakodnevnom učenju i potvrđivanju, u čađari su prihvatili izazov teških trenutaka Domovinskog rata.

Sudionici prvog gospodarskog međunarodnog ugovora hrvatske države »Čađarci« su neprekidno radili na razvoju tehnologije, svakodnevno proučavali i unapređivali procese. Izgradnjom »druge faze čađare« unutar INA-Petrokemije, jedan dobar broj stručnjaka: električara, instrumentalaca, građevinaca i strojara, skupio je veliko znanje. Tadašnje rukovodstvo tvrtke osnovalo je Tim za izgradnju nove čađare. Potpuno je 1990/91. završena druga reaktorska sekcija i uspostavljeno je vođenje i nadzor procesa cijele čađarske proizvodnje pomoću TDC 3000. Rasprave su bile usmjerene i prema izgradnji čađare s potpisanim ugovorom1988. godine, ali koji je na snagu, zbog nemogućnosti iranskog partnera, stupio tek 1. listopada 1991. godine. Obveza, inače prvog međunarodnog ugovora utemeljene hrvatske države, bila je izgraditi čađaru godišnjeg kapaciteta 15.000 tona. Lijep je to osjećaj, jer trebalo je od papira i crtačke ploče stvoriti proizvodno postrojenje na sasvim novoj lokaciji i u stranoj državi.

Prvo je tehnologija potvrđena rekonstrukcijom i modernizacijom vlastite čađare. Slijedila je zatim potvrda, u iznimno nepovoljnim ratnim uvjetima, za projekt. Nije bilo dovoljno već osvojeno znanje, trebalo je tu i iznimnih organizacijskih sposobnosti, inancijske i ostale pregovaračke umješnosti u čemu kruna pripada IRAN-INI. Posao je potvrdio da i INA Petrokemija, tradicionalan proizvođač robe i usluga, može prodati znanje, pamet, što predstavlja i najisplativiji proizvod. A Tvornica se čađe, upravo tijekom rata, preorijentirala isključivo na svjetsko, i to zapadno tržište. Zbivalo se sve to uz čujne detonacije od Novske, Siska, Sunje i svakod¬nevne uzbune. Većina ljudi je živjela u skloništima, praktično po cijeli dan, a tek nekoliko čudaka ostalo je u barakama, radeći za kompjutorima na tom projektu.

Cjelokupan tim zatim seli u novu još nedovršenu školu u Voloderu.

Prva startanja procesne i laboratorijske opreme, pojedinih dijelova određenih sustava, počela su u rujnu i. nastavljena do kraja listopada 1994. Tada je za početak stigla ekipa iz kutinske tvornice. Već idući dan upaljeni su privremeni plamenici koji služe za sušenje vatrootporne obloge reaktora, počelo je preuzimanje te startanje procesne opreme, slijedilo je žarenje reaktorske obloge, start kompletne reaktorske sekcije, a zatim i ostalih dijelova postrojenja. Već je 14. studenoga 1994. proizvedena prva čađa u Savehu. U utorak, 22. studenoga, iste godine, puštanje u rad tvornice čađe, svojom su nazočnošću počastili najviši predstavnici državnoga i gospodarskog života Irana. U indus-

...

263

trijskoj zoni, 10 kilometara od Saveha, u koji se smjestilo dvjestotinjak tvornica, ova «hrvatska prepoznatljivost», iako proizvodi «crni prah», blistala je, kako pričaju očevici, osobitim sjajem.

Naime, uz postrojenja koja su modernija od kutinskih, dominira primjeren okoliš poput zelenog saga, a nalaze se uz tvornicu stakla, što potvrđuje da je udovoljeno i onoj posebno osjetljivoj ekološkoj strani.

Svečanom trenutku bio je nazočan i Nateq Nouri, predsjednik iranskog parlamenta. Uz njega, pozvano je još 1500 uzvanika, među kojima i nekih iz Ministarstva industrije, gospodarskih ustanova, predstavnika velikih kompanija, a osjećala se i iznimna nazočnost medija.

...

Od tada je tvornica u kontinuiranoj proizvodnji. Dokazivanje garancije za tvornicu odgođeno je zbog proceduralnih razloga do 8. prosinca.

Već sutradan počela je proizvodnja čađe N 330. Stalnom trodnevnom proizvodnjom dokazane su sve garancije na tom tipu čađe, a sljedećih dana i na ostalim tipovima. Potpuno dokazivanje učinjeno je 24. prosinca, uz cjelokupno ispunjenje svih jamstava iz ugovora, što se kapaciteta postrojenja, kvalitete čađe i normativa udjela sirovine te pomoćnih materijala tiče. Protokol o primopredaji potpisan je 30. prosinca 1994. godine.

Bez Inina sudjelovanja, kao sustava, a osobito upravljanja projektom, što je bila zadaća IRAN-INE, proitno dobar posao ne bi se ostvario.

Naime, trebalo je odagnati sumnju da je Hrvatska, iako u ratu, nespremna za taj posao. Bazni projekt iz raketirane Kutine bio je gotov prije roka. Dalje sumnje više nije bilo. Osim toga, trebalo je izgradnju koordinirati s montažerima koji su uglavnom bili iz Hrvatske: Montmontaža, ATM i «Rade Končar» iz Zagreba, «Vatrostalna» iz Siska te «Jadrancolor» iz Rijeke.

Oprema, vrijedna 24,7 milijuna dolara, 6 posto je hrvatska, a ostala specijalistička - nabavljena je sposobnošću hrvatskih stručnjaka iz Njemačke, Nizozemske, Francuske, Italije i Švedske. Iz Hrvatske je u realizaciji sudjelovalo 150 ljudi, među njima je četrdesetak iz INE.

264

Kvaliteta – jamstvo za budućnosti U čemu je tajna, brojem male, ali postojanošću i uspjesima neobično značajne čađare u Kutini? Nije fraza: «U svakodnevnoj borbi za kvalitetu!». Već je spomenuto u tom pogledu da su Čađara i međunarodni standard ISO 9002 vršnjaci još od 1987. godine. Interna provjera svakodnevna je, a provjera kupaca toliko temeljita, da je 1995. godine, kada je proizvodnja sa 27.185 tona počela dosezati predratnu (1992. iznosila je tek 13.480 tona), nije bilo ni jedne reklamacije. To je moguće jer se na temelju propisanih zahtjeva za kvalitetom, 16 autora pobrinulo za 284 upute. Zbog temeljite provjere kvalitete, mjesečno se obave ispitivanja na 2.000-5.400 uzoraka - od sirovine, proizvodnje i otpreme.

«Sava» Kranj, početkom 80-tih prošlog stoljeća, kvalitetu je bodovala sa 75 posto, 1991. godine «Sava-Semperit» to čini s 88 posto, a 1994. godine s 96,2 posto i uvrštavaju je u «A» kategoriju dobavljača. Koncem veljače 1995. stiglo je i dragocjeno izvješće o kvaliteti kutinske čađe talijanskog i svjetski vodećeg proizvođača guma i autopneumatike «Pirelli» iz Milana. Danas se više od 90 posto čađe u Kutini izvozi, a među vodećim kupcima je poznata kompanija Goodyer.

Tvornica čađe u Kutini na sadašnjoj lokaciji (od 1966.) u četiri desetljeća proizvela je 854.554 tona čađe, a u posljednjih deset godina 213. 469 tona. Unatoč tržišnim poteškoćama, koje su to razdoblje pratile posebno uz dampiške cijene ( iz Rusije i Egipta), jubilarna 2006. godina u znaku je podizanja kvalitete isporučene robe, opet vlastitim potezima, i najavama mogućeg projekta energetskih ušteda. U 2006. godini proizvedeno je i plasirano 26.000 tona čađe, odnosno 2.000 tona, ili jedna mjesečna proizvodnja više.

Stalno unapređenje – temelj je budućnosti okrenute prije svega zaštiti okoliša, a ona se uz unapređenja i ulaganja u proizvodnju potvrđuje i priznanjima Grada Kutine. Naime, čađari su ona više puta za dodijeljena za primjereno uređeni tvornički prostor. Tvornica čađe prvijenac je kutinske kemijske industrije, ali i poticaj razvoju novih proizvodnji. Od 1. lipnja 1968. u sustavu je INA- Petrokemije, danas Petrokemije d.d.. Razvoj Kutine, koja sve češće nosi epitet grada modernih tehnologija, nezamisliv je bez čađe, jedine industrijske proizvodnje te vrste u Hrvatskoj. Ona ima zapaženu prošlost, ali i opravdano razloga za vjeru u naprednu budućnost.

265

Literatura:

• • • • • •

Nafta, časopis, br. 9 (T. Jerala i I. Slapničar), Zagreb, rujan 1968.

Pasarić, D., Od legende do Petrokemije, Kutina, 1979.

Polimeri, časopis, br. 7 (uredila Lj. Estatiev), Zagreb, 1986.

Pasarić, D., 70 godina proizvodnje čađe u Hrvatskoj, Vjesnik INE (prilog br.1593-1594), Zagreb 1996.

EGE, časopis br. 4, Zagreb, 2001.

Informacije, interno glasilo Petrokemije d.d. Kutina (od 1969.)

Abstract In 1926 the irst industrial production of carbon black was started in Brezine, near Lipik, using gas from the nearby Bujavice. There is very little left to remind us of that time. Owing to the gas supplied from Gojlo since 1939, this production, mainly intended as raw material for rubber industry, was continued by a factory in Kutina. It originally developed as a part of the Metan Company and since 1968 within the well-known Petrokemija Fertilizer Company. The Carbon Black Plant was the pioneer of chemical industry in Kutina. Today it is the only manufacturer of high-quality grade carbon blacks, which are for the most part exported to world-known tire manufacturers. It has also become known as a successful contractor of the irst international contracted job of Republic of Croatia; using own know-how a carbon black plant was constructed and put into operation in Iran in 1994. As regards quality, it is one of the best companies in that country. The text is a contribution to the 80th anniversary of carbon black production in Croatia, which has had an especially signiicant impact on the economic development of the Kutina area.

266

Turizam

Andrija Rudić

Razvoj turizma uz europsku pomoć Na području grada Kutine i općina Velika Ludina, Popovača i Lipovlja-ni od svibnja 2006. godine do rujna 2007. godine provodi se projekt pod nazivom «Aktivacija lokalnih turističkih potencijala i resursa južne Moslavine i parka prirode Lonjsko polje kroz razvoj obrazovne i informatičke razine destinacije» čiji je nositelj Grad Kutina. Ovaj projekt s 80% sredstava od ukupno procijenjenih oko 219 tisuća eura ili milijun i 600 tisuća kuna suinancira Europska unija kroz program CARDS 2003, a 20% osiguravaju partneri na projektu: Grad Kutina, općine Lipovljani, Popovača i Velika Ludina, te CIZA zavod za razvoj podeželja iz Ljubljane i TZG Kutine. Osim ovih, partner je još i Muzej Moslavine Kutina.

Gornja Jelenska, paleontološki nalazi praslona

OSNOVNE AKTIVNOSTI

Naslovnica turističke brošure ‘‘Naslje e’’

Pojekt o kojem je riječ obuhvaća tri grupe aktivnosti koje su usmjerene na stvaranje osnove za razvoj turizma s posebnim naglaskom na njegovu seosku i vinsku komponentu.

Brandiranje odredišta – proces u kojem će se izdvojiti tri pokazatelja: a. Kako sami sebe doživaljavamo kao turističko odredište b. Kako nas okolina doživljava kao turističko odredište c. Kakvo turističko odredište želimo biti

269

Pojednostavljeno rečeno, nakon što se ova tri pokazatelja analiziraju ustanovit će se na koji način doživljaj iz točaka a i b usmjeriti prema c. Ili kako sebe i druge natjerati da razmišljamo o našem kraju kao o poželjnom turističkom odredištu. To će pomoći na nekoliko načina.

Najprije ćemo sami sebe ohrabriti i pokazati si da imamo puno toga što možemo ponuditi, baš kao što nam gosti iz zemlje i inozemstva redovito govore. Time ćemo osigurati političku i volju ulagača da se za turizam počnu izdvajati značajnija sredstva koja će stvarno moći pokrenuti stvari. Zatim ćemo dobiti alate kojima ćemo, uz pomoć prethodno osiguranih sredstava, projicirati sliku o našem području, te ga na taj način učiniti poželjnijim. Na koncu ćemo stvoriti osnovu za veći broj obitelji koje će prepoznati sebe u turizmu i na taj način njima osigurati znanje i poduzetničku slobodu za bavljenje turizmom pored njihovih osnovnih djelatnosti, a time i jačanje njihovih kućnih proračuna. Obrazovanje lokalnog stanovništva, profesionalaca u turizmu i ugostiteljstvu, javnih službenika i vinara – ciklusi predavanja i praktičnih radionica osmišljenih tako da pokriju četiri šire teme.

Antropomorgna muška igurica, Gradina Marić

a. Kako svoje seosko domaćinstvo pretvoriti u turističko seosko domaćinstvo – prvenstveno je namijenjena lokalnom seoskom stanovništvu koje ima potencijal bavljenja turizmom kao dodatnom djelatnosti, a nema konkretnih saznanja kako i na koji način to učiniti, te koja pravila treba zadovoljiti b. Osnovne marketinga turizma temeljenog na vinu – prvenstveno namijenjena vinarima vlasnicima klijeti koji bi htjeli od svog hobija ili sporedne djelatnosti učiniti nešto što bi im moglo donjeti napredak u promociji i prodaji vina izravno u klijeti, što je uvijek najisplativiji način prodaje. Vinari na Vinskim cestama Moslavine ovim bi saznanjima trebali oplemeniti vlastitu ponudu i promociju, a time veći interes i potrošnju u njihovim objektima u izvornom okruženju. c. Osnovna turistička komunikacija na stranim jezicima – ovi brzi tečajevi engleskog i njemačkog jezika bazirani su na ugostiteljskoj komunikaciji kako bi se smanjili nesporazumi i stvorili ugodniji odnosi izmenu gosta i domaćina. Takoner je bitno da oni koji rade u javnim službama budu pristupačni i lako daju informacija kojom raspolažu, kako bi gostu boravak učinili ugodnijim.

Kutina, Lipa - brončani ukras rimskih kola iz 1892. g.

270

d. Povijesne, kulturne i prirodne znamenitosti južne Moslavine i zapadne Slavonije – predavanja namijenjena baš svim kategorijama uključenim u obrazovne cikluse, na kojima mogu saznati kojim znamenitostima raposlažemo u našem kraju i što je opipljivo i vidljivo.

Predavanja su praćena knjižicom «Naslijene – povijesne, prirodne i kulturne znamenitosti južne Moslavine i zapadne Slavonije» u izdanju Muzeja Moslavine Kutina koja na sažet način slikom i tekstom prikazuje sve ono što bi moglo biti interesantno gostu koji se nane slučajno ili namjerno u našem kraju.

Podizanje informativne razine – ova aktivnost obuhvaća informatičku

i informacijsku razinu: a. Izrada nove internet stranice koja će se sastojati od dva glavna modula – karakterističnog modula koji daje osnovne informacije o odredištu, svakoj općini i gradu pojedinačno, navodi znamenitosti i daje servisne informacije, najave i aktualnosti, te modula koji bi predstavljao javnu bazu znanja o odredištu koju formiraju i dopunjuju korisnici svojim znanjem i interesima. Taj modu postaje internetska enciklopedija našega kraja, koju uređuju i dopunjuju sami korisnici. b. Postavljanje internet kioska u središtima svih općina, čime se postižu dva učinka – vrlo jeftin informativni punkt na kojem posjetitelji mogu dobiti osnovne i iscrpnije informacije o turističkom aspektu našega kraja, a istovremeno postaje javna i besplatna točka komunikacije granana sa svojom lokalnom samoupravom.

Vinski dvor, Kutina

c. Izdavanje brošure, plakata, programa... – kao dio brandiranja - vrlo važan marketinški alat d. Uspostavljanje Turističko-informativnog centra u Kutini. Obuhvaća obnovu trijema na kućnom broju 42 u Crkvenoj ulici i njegovo stavljanje u potpunosti u funkciju turizma.

Takoner je bitna sastavnica osnivanje info-punkta Lonjskog polja, prve službene info točke za Lonjsko polje na moslavačkoj strani, te time početak stvaranja programa za uključivanja sjevero-istočnog dijela Lonjskog polja u turističku ponudu. e. Postavljanje smene turističke prometne signalizacije, službenog načina označavanja znamenitosti i za turizam važnijih objekata, čime će se postići njihova veća pristupačnost.

OČEKIVANI REZULTATI Prilikom postavljanja strukture projekta i njegovih aktivnosti koje su menusobno povezane, zamišljeno je da se postigne nekoliko značajnijih pomaka: - povećano saznanje o vrijednostima ovoga kraja - povećana samouvjerenost u razvoju posebnih oblika turističke ponude - povećan interes za bavljenje turizmom - osnovan središnji turističko-informativni centar i info punktovi u općinama - bolja pristupačnost lokaliteta značajnih za turizam svakom gostu - iniciranje otvaranja prvih objekata odrenenih za seoski turizam - pojačana zajednička i pojedinačna marketinška aktivnost - bolja percepcija ovog odredišta u okolnim tržištima - stvorena osnova privlačnosti ovoga kraja praćena sloganom i logom, uz marketinški plan i PR aktivnosti - započeto stvaranje zajedničke turističke zajednice područja

Natezanje brvi u G. Jelenskoj

271

ZAKLJUČAK Osnove koje će se, vjerujemo, stvoriti ovim projektom nikako nesmiju biti kruna zajedničke suradnje, već upravo – osnova daljnjoj suradnji. Ovaj projekt prvi je kojeg zajednički, zainteresirane za razvoj turizma, provode četiri jedinice lokalne samouprave. On je utiranje puta stvaranju novih projekata u razvoju turizma za koji svakako ima velikih potencijala. Prvi sljedeći korak, za koji je već data inicijativa, jest stvaranje zajedničkog razvojnog prostora razvojem zajedničkih institucija razvoja. Hoće li to biti zajednička turistička zajednica ili lokalna razvojna agencija manje je bitno. Bitno je da se zajednički rad na razvoju nastavi jer niti jedna administrativna cjelina sama ne može biti uspješna onoliko koliko mogu biti zajedno.

Voloderska jesen, izbor ‘snehe’

Trijem u Popovači, smještaj ostavštine Zorke Sever

272

Eduard Bogović

Život s rijekom, park prirode Lonjsko polje Park prirode Lonjsko polje najveće je zaštićeno močvarno područje, ne samo u Hrvatskoj, već i u cijelom dunavskom porječju. Na prostoru je aluvijalne ravnice srednjeg toka rijeke Save između Siska i Stare Gradiške.

Obuhvaća Lonjsko i Mokro polje s pojasom sela uz lijevu obalu Save.

Sjeverna granica parka proteže se uz autocestu Zagreb – Slavonski Brod, odnosno sjeverni nasip retencije, dok južnu granicu parka čini rijeka Sava. Osnovna su obilježja ovog zaštićenog područja ukupne površina od 50.650 ha, periodične poplave koje su najčešće u proljeće i jesen uzrokovane dinamikom lijevih pritoka rijeke Save - Lonje, Pakre, Velikog i Malog struga, te Une. Danas je Lonjsko polje jedno od najvećih i najočuvanijih močvarnih, vlažnih i poplavnih staništa u Europi koje često nazivaju i europskom Amazonom.

Krapje, selo graditeljske baštine

Život s rijekom

Ove hidrološke i zemljopisne osobine uvjetuju veliku raznolikost staništa, a time i izuzetno veliku bioraznolikost Lonjskog polja. Tako ovdje možemo pronaći gotovo sve europske biljke vlažnih i močvarnih staništa (preko 550 vrsta). Životinjski je svijet Lonjskog polja također vrlo raznolik i značajan, kako u nacionalnom tako i u europskom, ali i svjetskom pogledu. Od životinjskih vrsta najznačajnijesu ptice zbog činjenice da se u Lonjskom polju gnijezdi veliki broj ptica, a naročito ptica močvarica. U okviru parka prirode nalazi se posebno vrijedan, prvi proglašeni ornitološki rezervat u Hrvatskoj, Krapje đol, a selo Čigoč proglašeno je europskim selom roda zbog brojnosti bijelih roda koje se ovdje gnijezde. No, osim divljih životinja, Lonjsko polje značajno je i po autohtonim pasminama domaćih životinja među kojima su najznačajnije: turopoljska svinja, posavski konj, posavski ptičar i posavska guska. Prije tri godine park prirode Lonjsko polje pokrenuo je program stvaranja matičnog stada genetski čiste turopoljske svinje u njezinom izvornom okolišu. Na taj se način pokušava spasiti ova naša izvorna pasmina od nestanka.

273

Ustanova parka također brine i o očuvanju ugrožene pasmine slavonsko-srijemskog podolskog goveda. Trenutno se u parku, na 50 hektara, nalazi 45 grla koja zaraslo zemljište uspješno pretvara u pašnjačke površine. Način života u Lonjskom polju, u kojem ekstenzivna poljoprivreda i tradicijski oblik stočarenja imaju prvenstvo, od izuzetnog su značenja za održavanja velike biološke raznolikosti. Naime, stoka ima odlučujuću ulogu u stvaranju niske travnate vegetacije, što je važno za mnoge ptice močvarice te mnoge druge biljne i životinjske vrste. Danas, kada je biološka raznolikost u svijetu znatno smanjena, možemo reći da su Posavci sve nedostatke hirovite prirode pretvorili u svoju komparativnu prednost. Nažalost, stanje je pašnjaka na Mokrom i Poganovom polju izuzetno zabrinjavajuće. Zbog nedostataka pašnih životinja, alohtona biljna vrsta amorfa, prekrila je veliki dio nekadašnjih pašnjačkih površina. Ipak, zajedničkom akcijom stočarskih udruga i parka prirode Lonjsko polje, i ova polja su se počela čistiti i puniti stokom.

Posebnu vrijednost Lonjskog polja čine naselja uz rijeku Savu. U po-

Tradicijsko stočarenje u Lonjskom polju

vijesnom smislu sela Lonjskog polja tradicijske su cjeline koje svjedoče o načinu života i građenja u Posavini tijekom 19. stoljeća. Ona su istovremeno i pravi rezervat izvrsno očuvane stambene arhitekture građene u drvetu. No, mnoge su kuće u Lonjskom polju napuštene i prepuštene propadanju. Mlađi stanovnici su se odselili u veće gradove, a stariji stanovnici teško održavaju domaćinstva. Obnavljanje i uređivanje ovih kuća jedan je od prioriteta Republike Hrvatske i parka prirode. Preko nadležnih ministarstava, država unazad nekoliko godina subvencionira obnovu starih drvenih kuća koje su stavljene u funkciju turističke djelatnosti, Ustanova parka ima sjedište u Krapju, a u tijeku je obnova drvenih «čardaka» koji će biti novi prijamni centar parka.

U sjeni stoljetnih nizinskih poplavnih šuma, Lonjsko polje pruža čovjeku toliko potreban duhovni mir i istinsku simbiozu čovjeka i prirode. Tradicionalan način života u Posavini je fascinantan. Tisućljetne ruralne vrijednosti kao kulturna baština uz čari iskonske prirode, u kojoj dominira voda kao izvor života, učinili su to da Lonjsko polje više nije nepoznanica na turističkoj karti Europe.

Ustanova Parka prirode u svojim infocentrima u Čigoču i Krapju, prošle je godine zabilježila oko 11.500 posjetitelja u Lonjskom polju, od kojih su oko 12 % činili gosti iz inozemstva, većinom iz Njemačke, Francuske, Slovenije i dr. Nažalost, medijska kampanja vezana uz pojavu virusa

274

ptičje gripe u Hrvatskoj, imala je za posljedicu da se ove godine broj turističkih posjetitelja u Lonjskom polju, kao oazi mnogobrojnih ptičjih vrsta, znatno smanjio.

Unatoč toj činjenici, Ustanova je parka, kao i ostali sudionici u organiziranom prihvatu turističke klijentele na ovom području, znatno proširila svoju turističku ponudu. U edukativnim centrima Parka prirode, posjetiteljima su od početka proljeća bili na raspolaganju mnogobrojni obrazovni programi: «Bijela roda u Čigoču», «Krapje - selo graditeljske baštine», «Hrvatski posavac», «Vodozemci u Lonjskom polju», «Ptica sa žlicom – žličarka» i «Nizinske poplavne šume». Posebno treba istaknuti i najnoviji program «Poplavne nizinske šume» koji se u suradnji s Šumarskim fakultetom realizira na prostoru nastavno-pokusnog šumskog kompleksa na Opekama kod Lipovljana.

Uz velike prirodne, Lonjsko polje zasigurno ima i vrlo značajne kulturno- povijesne, etnografske, arhitektonske i ambijentalne vrijednosti. Zbog toga su turisti imali prigodu posjetiti već poznate etnozbirke obitelji Sučić u Čigoču i obitelji Ravlić u Mužilovčici, a uskoro će moći pogledati i etnozbirku obitelji Palaić u selu graditeljske baštine – Krapju.

Ono što predstavlja najveći nedostatak u turističkoj ponudi Lonjskog polja, su nedovoljni ugostiteljski i smještajni kapaciteti. Međutim, unazad dvije godine i na tom području turističke ponude, učinjeni su znatni pomaci. Prije tri godine na ovom području nije bilo ni jednog registriranog objekta za smještaj gostiju. Zahvaljujući projektu bespovratnih potpora Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka, kao i ulaganju vlastitog kapitala, obnovljen je dio drvenih tradicijskih objekata koji je stavljen u funkciju turizma. Tako danas u Parku prirode imamo 10 registriranih obiteljskih seljačkih domaćinstava koja se, u obnovljenim drvenim hižama (kategorizirane jednom ili dvjema zvjezdicama), bave turističkom djelatnošću. U ovim objektima gostima se uz ugodan smještaj nudi i kušanje tradicijske posavske zdrave hrane. Posebnu gastronomsku ponudu predstavljaju izuzetno kvalitetni riblji specijaliteti (smuđ, som, šaran na rašljama i dr.)

Budući da će se, u okviru Masterplana za razvoj turizma u ovom području, isključivo razvijati selektivni oblici održivog turizma, posebno raduje činjenica da se sve više razvija i rekreativni turizam. Sve veći broj domaćinstava koja se bave turizmom pružaju posjetiteljima i mogućnost vožnje čamcem, vožnje biciklom, dječja igrališta, rekreativni ribolov i dr. Pojavljuje se mogućnost smještaja «Bed & Bike» (obitelj Hudi u Krapju), kao i mogućnost rentanja bicikla (obitelj Marčec u Drenovom Boku). Osim toga od ove godine se prvi put u turističkoj ponudi pojavljuje mogućnost jahanja i vožnje konjskom zapregom (obitelj Jurić u Čigoču).

Ono što Ustanova posebno razvija i potiče, kao dio turističke ponude, su i pučke manifestacije na kojima se, osim kulturno-zabavnog programa, mogu prezentirati i već zaboravljeni tradicijski zanati i alati, tradicijska gastronomija, izrada suvenira i dr. Ovakve su manifestacije sve brojnije i zbog toga Ustanova od prošle godine izrađuje kalendar događanja u Lonjskom polju. Međutim, iako su provedene ankete kod većine posjetitelja pokazale generalno pozitivne reakcije na boravak u Lonjskom

Krapje, selo graditeljske baštine

275

polju, potrebno je istaknuti određene primjedbe i nedostatke koji će u narednom periodu svakako morati otkloniti. Posjetitelji su najviše nezadovoljni vrlo lošom turističkom prometnom signalizacijom kao i na lošim prometnicama unutar parka prirode. Zbog toga je Ustanova upravo izrađuje projektnu dokumentaciju o ukupnoj prometnoj i turističkoj signalizaciji i to za auto-cestu, županijsku cestu i lokalne ceste. Osobito je važno da lokalna županijska uprava više ne dvoji da je ulaganje u turističku infrastrukturu u Lonjskom polju prijeko potrebno. U tijeku je izrada Strategije razvoja turizma u SMŽ, a imamo i čvrsta obećanja da će se dogodine završiti asfaltiranje ceste na dionici Lonja - Trebež.

Kulturna baština Posavine

Bjelina jasenovačkog kraja

276

Početkom ove godine Ured za kulturu pri HTZ objavio je javni natječaj za inanciranje projekata u razvoju kulturnog turizma. Ustanova se natjecala s projektom «Staza graničara». Na naše je zadovoljstvo ovaj projekt prihvaćen. Središnje je područje budućeg projekta edukativne pješačke staze «Staze graničara» priča o povijesnoj i vojnoj granici oko koje su se vodile žestoke borbe Habsburgovaca i Turaka. Tom granicom su Vojna krajina i Hrvatska postali bedem obrane kulture i civilizacije zapadne Europe. Granični nadzor obavljan je iz čardaka (stražarnica) koji su u XVIII. stoljeću podignuti uzduž čitave austrijsko-turske granice.

Ovim projektom bi se izradile replike 5 povijesnih čardaka koji bi se postavili na pješačkoj stazi od Krapja prema Jasenovcu. Čardaci bi istovremeno poslužili kao odmorišne točke i osmatračnice na pješačkoj stazi, a bile bi opremljene dvojezičnim «infotablama» koje bi opisivale povijest Vojne krajine. Sve veći dolazak inozemnih gostiju, ukazao je i na potrebu izgradnje prikladnog prostora za kampiranje. Zbog toga je uspostavljen kontakt s njemačkim društvom za tehničku suradnju (GTZ) koji inanciraju izradu studije izvedljivosti i projekt eko-kampa u Lonjskom polju s kapacitetom od 50 mjesta.Sve ovo upućuje da će ulaganje u turističku infrastrukturu u parku prirode Lonjsko polje, konačno stvoriti pretpostavke za dalji razvoj turističke djelatnosti u ovoj regiji čime bi se izuzetni prirodni i kulturni resursi konačno pretvorili u prepoznatljiv turistički proizvod. Naravno, na području Lonjskog polja želimo razvijati isključivo održivi turizam. To znači da želimo koristiti prirodnu i kulturnu baštinu za povećanje broja posjetitelja i ostvarivanje dobiti mjesnog stanovništva, ali tako da ta baština bude očuvana i za buduće generacije.

domovinski Rat

Nevenka Kauzlarić

Trofejno oružje iz kutinskog Muzeja Moslavine u rukama RISOVA Kad se netko izvuče iz nevjerojatnih životnih situacija, iz teške prometne nesreće ili preživi pad s visine, kažemo da ima devet života kao mačka.

Drugi pak, probuidivši se iz kome , reći će da su se ponovo rodili.

Uporabni predmeti, alati, odjeća i obuća imaju svoj vijek trajanja.

Poderane, ostarjele i staromodne stvari, ljudi bacaju u otpad ili ih spale.

Tek nekoliko primjeraka završi u nekom etnografskom muzeju kao podsetnici na davna vremena i svjedoci načina življenja u određenom vremenu i prostoru.

A što je s oružjem ? Jedni ga trebaju da bi osvajali tuđe zemlje i ubijali njime živote drugih naroda, a napadnutima treba za obranu. I oružje ima svoj vijek trajanja. Čitavi timovi stručnjaka rade na usavršavanju oružja. Zastarjelo se oružje uništava. No ipak, neki primjerci ratnoga plijena, postaju predmeti divljenja i pohvale. Tako su dva engleska puškomitraljeza i dva minobacača zarobljena u II. svjetskom ratu negdje na moslavačkom području, ostala “na životu” i čuvaju se u muzeju.

Minobacači 60 mm i 82 mm M-37, iako bez nišanskih sprava, dugo su bili predmeti znatiželje posjetitelja, posebno muške populacije, prvenstveno boraca iz jedne od triju Moslavačkih brigada. Nisu zaostajala za njma ni dva puškomitraljeza tipa - bren. Trofeji se ne bacaju. Kad je u Kutini bio osnovan Muzej Moslavine 1960. godine, našlo se u njemu mjesta i za četiri primjerka trofejnog oružja. Osim pojedinaca, u Muzej su Moslavine dolazile i đačke ekskurzije, neka nova mladost. Dječaci bi zastajkivali pred puškomitraljezima i minobacačima. Stariji učitelji i još preživjeli borci iz 33. divizije NOV-a, znali su znatiželjnima ispripovijedati povijest, sada već muzejskog oružja. Što se vrijeme više

279

udaljavalo od 1945. godine, interes je za takvo oružje opadao. U eri supersoničnih aviona, dalekometnih raketa i teledirigiranog oružja, ovi u Muzeju, bili su pravi “bokci”.

Idejnopolitička propaganda u službi sanu i Memoranduma Već su godine 1989. ljudi bliži partijskom političkom rukovodstvu primjećivali da u Jugoslaviji, od Vardara pa do Triglava, dolazi do ideološkog i privrednog pucanja okova “bratstva i jedinstva”. Na zahtjev srbijanskog partijskog rukovodioca, Slobodana Miloševića, održan je izvanredni 14. kongres SKJ, u siječnju 1990. godine. Srpski je blok na Kongresu odbio sve slovenske prijedloge, a najbitniji su bili: - transformiranje SKJ u konfederalnu asocijaciju nezavisnih stranaka - ukidanje srpske blokade slovenskog izvoza - pravo na razdruživanje na temelju Ustava i - zabrana mučenja u jugoslavenskim zatvorima (Sabrina P. Ramet, “Balkanski Babilon”, str. 77. i 78.)

Budući da Beograd nije prihvatio ni jedan prijedlog, slovenski i hrvatski predstavnici komunista, demostrativno su napustili 14. kongres, a makedonski i bosanski delegati odbili su daljnji rad u Kongresu. Kada je Milošević za Srbiju iz Narodne banke Jugoslavije ishodio zajam bez pokrića od 28 milijardi dinara, slomio je gospodarsku kralješnicu ostalih republika.

Da bi se mogla braniti i održavati još uvijek zajednička vojska (JNA), Savezno izvršno vijeće preusmjerilo je vojsci novčana sredstva namijenjena u druge svrhe. Dodajmo još tome “događanja naroda” od Kosova do Beograda, masovna okupljanja “ugroženog” srpskog naroda, svaki je dan bilo sve očitije da je to sve skupa dobro osmišljen uvod u ostvarivanje plana Memoranduma SANU da Srbija mora uspostaviti vlast u svim svojim krajevima kao npr., u Vojvodini i Kosovu koje su dobile “prevelike” ovlasti, pa u Hrvatskoj gdje su Srbi bili “strašno” ugroženi.

Zato se dijelovi Hrvatske moraju staviti pod srpsku državnu vlast. “ Srpski će težak u Dalmaciji umreti od gladi, ali ne će promeniti veru.

Njegovom potomku, umjesto da gleda futbalsku utakmicu Crvene zvezde, nudi se alpsko smučanje i novozelandski golf”, primjeri su diskriminacije koje navodi N. Barić (Vidi, Nikica Barić, “Srpska pobuna u Hrvatskoj”, str. 48.) Dok su JNA i srpsko rukovodstvo naoružavali svoj “goloruki” narod u Hrvatskoj, istovremeno su ispraznili sva skladišta Hrvatske teritorijalne obrane. Oružje pak oteto iz policijskih postaja i oružarnica, prebacivali su u Knin i druga mjesta planiranih pobuna.

Na ceste su postavljali balvane da bi blokirali promet i označili si “granični” prijelaz. Ovo je tek nekoliko primjera kako je srpsko rukovodstvo, potpomognuto svjetskom masonerijom, pripremalo oružanu pobunu u Hrvatskoj, da bi onda četnici i JNA nastupili kao obrana i spasioci svojega, “golorukog” naroda. Najzad, trebalo je ostvariti davno zacrtani plan : “Svi Srbi u jednoj državi i Srbija do granice Virovitica

280

– Karlovac – Karlobag”.

Po Kordunu, Banovini i Lici razmiljeli se srpski pisci mitingaši i povjesničari da bi tamo svoj narod teoretski potkovali za program SANU (Srpska akademija nauka i umetnosti). U Listu srpske vojske Krajine možemo naći podatke kako su djelovali i što su govorili. Tako primjerice, Svetozar Borak postavlja pitanje: “Hoće li ikad više srpski narod Like odgajati svoje rasne djevojke za zagorske mužeke, kao što se dogodilo Leposavi Kangrgi koju je sudbina vezala za tri “srbomrzitelja”: Miroslava Krležu, Josipa Broza i Franju Tuđmana” (List srpske vojske Krajine, 1993. str. 65.). Ili: “Šahovnica na kninskoj tvrđavi može se vijoriti samo preko mene mrtvog”, poručio je Milan Martić (Isti list, str. 79.). U putopisnoj reportaži (isti list, str. 22.) Mome Kapora vrlo je zanimljiva slika i spoznaja:“Kako ste?” pita baba Danica Obradović na najisturenijoj jugozapadnoj koti pravoslavnog sveta u Divoselu blizu Gospića. Ona sedi za teškim mitraljezom – brovingom – maskiranim lišćem.... Ona je obučila svoje seljane da pucaju iz minobacača i mitraljeza.... “ Ako bude potrebno Njegoševu kapelu postavićemo na vrh Velebita.... Ovdje je mjesto za kapelu koju je Sveti vladika Rade ozidao da bi označio granice Srpstva...” (isti list, str. 28.) I tako se nižu “literarni i istorijski” biser do bisera “za osveštavanje ugroženog Srpstva”.

Treba reći da je u tom listu napisana i jedna velika svevremenska i sveprisutna istina, a ona glasi: “Ulaganje u informisnje (*srp. informisanje, hrv. informiranje, obavješćivanje), prije svega na državnom nivou, direktno je ulaganje u jačanje države.” I drugo tisućljetno iskustvo: “Inteligentnom pripremom programa, neprijatelju se može više naškoditi nego oružjem.”

U razoružanoj Hrvatskoj, još uvijek u čvrstim kandžama JNA, počinju prve provokacije u proljeće 1991. godine. Već u veljači Srbi su u općini Pakrac odlučili da pakračka Policijska postaja uđe u sastav Sup-a SAO Krajine. Odmah je intervenirala Hrvatska : ATJ Lučko, Specijalna jedinica Sljeme, Jedinica policije iz Rakitja, pionirskog grada, Kumrovca i bjelovarske OMEGE. Do ranih jutarnjih sati 2. ožujka akcija je bila go-

281

tova. Našima se predalo 80% pripadnika policije SAO Krajine, a ostali su pobjegli. “Mi smo ih prestigli da ne bi osvojili Policijsku postaju u Daruvaru”, dobro se sjeća tih dana gospodin Dražen Sopina.

U Dvoru na Uni, Rašković, Opačić i Zelenbaba organizirali su miting na kojemu su “svojemu” narodu objašnjavali da je Hrvatska akcijom u Pakracu objavila rat svemu srpskom narodu. Istovremeno su beogradske Večernje novosti izvijestile o strašnom masakru golorukih Srba u Pakracu koji su se branili vilama i motikama. Sve navedeno može se smatrati primjerima propagande koja je ubojitija od oružja.

Kutinska Jedinica za posebne namjene na zadatku U takvim posve nepovoljnim političkim uvjetima i omjeru snaga u Hrvatskoj, prva se bila organizirala hrvatska policija. U svakoj je policijskoj upravi bila oformljena Jedinica za posebne namjene. Policija Ivanić Grada, Novske, Kutine i Garešnice potpala je pod Policijsku upravu u Kutini. Za njihova je zapovjednika bio imenovan gospodin Mladen Vulinec, inače zapovjednik Policijske postaje u Ivanić Gradu.

Zapovjednik Vulinec je tada bio jedini obučen (visokoškolovan) časnik u povjerenoj mu Jedinici za posebne namjene. Policija je godinama bila educirana da štiti čovjeka, a sada se našla u posve novoj ulozi.

Trebala se na brzinu uvježbati za borbu i obranu. A čime? Osim svojih osobnih pištolja i nešto pušaka, nisu imali drugo oružje.

Nakon sljedećeg sukoba srpskih pobunjenika i hrvatske policije u nacionalnom parku Plitvice 31. ožujka , na sam Uskrs, maske su pale.

I suviše je bilo očito da su te pobune samo uvertira u skori pomno isplaniran rat u Hrvatskoj. Iza svake pobune “golorukog” srpskog naroda u Hrvatskoj, stigle bi jedinice JNA da budu tobože tampon zona između suprotstavljenih strana.

26. lipnja 1991.godine, 136 naših policajaca u sastavu Jedinice za posebne namjene bile su upućene u Hrvatsku Kostajnicu radi osiguranja javnog reda i mira. Samo dan ranije Hrvatska je proglasila svoju samostalnost. U Kostajnici su im se pridružila četiri policajca, tri hrvatske nacionalnosti, jedan Musliman i tridesetak pričuvnih policajaca. Kostajnički policajci srpske nacionalnosti nisu ni dočekali kutinsku Jedinicu. Oni su već bili s druge strane barikade.

S vremenske udaljenosti od 15 godina, gospodin Mladen Vulinec, tada zapovjednik Jedinice za posebne namjene, pomalo se smješka, putuje nekim svojim vremeplovom u Hrvatsku Kostajnicu, spušta se na šumovito brdo Djed, gdje mu je bilo zapovjedno mjesto.

“Lokalno stanovništvo pružalo nam je svesrdnu pomoć. Pekli su nam kruh i pripremali hranu. Osjećali su se sigurno uz nas, a mi ničime nismo smjeli pokazati da uopće nismo naoružani i da se ne možemo suprotstaviti moćnoj JNA. Svoje smo snage razvrstali na pet kota oko Hrvatske Kostajnice, odakle smo imali dobar pregled svih kretanja u tom području. Dečki koji nisu bili trenutno na dužnosti, mogli su odmoriti u mjesnoj Policijskoj postaji, u školi ili tamošnjem hotelu.Iz

282

stanovništvom prorijeđene Kostajnice, jedan nam je kurir dojavio da će nas napasti četnici. Bili smo zabrinuti. Kako i čime se braniti, komu se obratiti? Međutim, oprezni martićevci koji isto nisu bili sigurni kako s oružjem stoje “oni tamo”, to jest mi, koliko nas ima, gdje smo sve smješteni, protutnjali su u hladnjačama, ali bosanskom stranom.”

Dok je trofejno muzejsko oružje “spavalo“ svoj umirovljenički san i “sanjalo” slavne bitke Moslavačke brigade, jednog je jutra iznebuha dojurio zapovjednik Policijske jedinice za posebne namjene, ravno pred njih i naredio: “Dečki, nosite u kombi ova dva minobacača i puškomitraljeze!“ “ Pa ovi su bez nišanskih sprava, a mi ni mina nemamo”, primijetio je jedan policajac iz pratnje. “Snaći ćemo se!” rekao je zapovjednik Vulinec. “ Kao što smo brzinom munje dojurili u Kutinu, istom smo se brzinom vratili u Kostajnicu “, sjeća se gospodin Mladen Vulinec tog, dozlaboga, opasna puta.

Da bi se došlo u Kutinu, trebalo je ići zaobilaznim putevima preko Hrvatske Dubice, Jasenovca i Novske, a nikad nisi bio siguran jesu li se četnici pokrenuli iz Rosulja i Slabinje i drugih naselja da ti presijeku put.

Još je jedanput zapovjednik Vulinec sa svojom pratnjom, istim putem, kombijem, dojurio u Kutinu i u Ivanić Grad. Isplatilo se. Naime, JNA koja je pokupila oružje iz svih naših skladišta Teritorijalne obrane, ipak je ostavila neke za njih “bezvrijedne“ stvari, kao kanistre za vodu, maskirne mreže, svjetiljke, durbine i, gle čuda, nišanske sprave za minobacače baš u Ivanić Gradu.

“I druge će stvari nam dobro doći. Utovaruj ! Upravo nam ti trebaju.

U Kostajnicu smo dojurili ozareni kao da vozimo topove i tenkove.

Kad gle vraga ! Nišanske sprave uopće nismo mogli pripasati na stare minobacače”, priča dalje Vulinec. “Nema problema”, rekao je domaći dečko, “imamo mi u Kostajnici majstore oružare”. “Kad smo od specijalaca iz Lučkog dobili mine, postali smo nekako raspoloženiji, sigurniji. Tako su naša dva muzejska minobacača i dva puškomitraljeza opet bljesnula u punom ratnom sjaju spremna za nove ratne pustolovine”, nastavio je zapovjednik Vulinec.

No, tu priča o “strašnom” naoružanju naše policije na posebnom zadatku u Hrvatskoj Kostajnici, nije gotova. Domišljati su iz drva izradili – zolje ( ručne raketne bacače) i stingere (protuavionske rakete), obojili ih zelenom bojom i stavili na platformu kamioneta. Neka se izdaleka vidi kako su dobro naoružani. S udaljenosti su djelovali uvjerljivo. Bila je to psihološka bitka u korist naših, jer su se oni “preko” (martićevci) počeli ukopavati.

“A da bi izgledalo kako su nam sve kote dobro naoružane, noću smo svoje trofejce vraćali u stanicu, a danju ih prevozili na sljedeće brdo zajedno s praznim kutijama za municiju, da svi vide kako nam je stigla pomoć. Početkom srpnja, nizvodno od Une, napala nas je pješadija martićevaca. Mi smo njih dobro vidjeli iz svojih granjem zamaskiranih kota. Alaj su naši trofejci prašili! Bez svojih pouzdanih saveznika JNAe, martićevci bi bili brzo svladani. S nadmoćnom vojskom je ipak trebalo pregovarati. Pred žetvu, “drugovi s onu stranu barikade”, zatražiše

283

Risovi na Velebitu

284

primirje da mogu požeti “jačmen” (hrv. ječam) i pšenicu. I stvarno, pet je dana bio mir”, sjeća se gospodin Vulinec.

“Druge večeri, za petodnevnog žetvenog primirja, odnekud se čula otegnuta starinska pjesma: Pšenice su klasale, djevojke se sastale... S brda na brdo vraćala se jeka: “Le, le, e, e, e !“ iznenadio se zapovjednik Jedinice na svojem Djedu. „Ovdje jeka putuje s kote na kotu kao i naši stingeri i zolje“, nasmijali se dečki pa nastavili: „To su sigurno njihove cure. Možda je to izazov, provjera, jesmo li na svojim položajima, spušta li se netko u Kostajnicu ili, tko zna! Ne nasjedajmo! Šutnja je najgora neizvjesnost.“ Kad je pjesma zamukla, a veliki se mag neba, mjesec, spustio u hladnu Unu na kupanje, misli mladih ljudi otplutale su zajedno s mjesečinom u domove njihove, u vinograde, u kaiće, k javnim i tajnim ljubavima i u zamišljenu budućnost. “Vidi onog tamo, niže u šumi”, uznemirio se dečko iz Trešnjevke. “ Nikog ja ne vidim”, kaže mu sudrug, seoski dečko, Banijac. “Ma kad ti kažem, netko hoda i puže između grmlja i iza onog hrasta“, nastavio je prvi. “To pužu i hodaju tvoji prenapeti živci”, odgovorio je Banijac, dobar poznavalac šume. “Noću ti, dragi moj, šuma oživi. Mjesečina, lelujave krošnje, nejasni obrisi udaljenih stabala izobličuju sliku šume, kakvu je vidiš danju. Pomicanje izduženih i isprekidanih sjena ovisi o igri skrivača mjeseca s oblacima. Osluhni pucketanje! To ježevi krckaju osušene korice kruha ili brzaju u najbliži seoski voćnjak na gozbu prerano palih plodova voća. I lisice se oprezno šuljaju. Oni nas promatraju i zaobilaze. Mi smo ušli u njihovo stanište i poremetili im ritam noćnog života”, objasnio je Banijac svom suborcu. Zapovjednik Vulinec nastavlja dalje svoju priču: “ Još je negdje u dubini šume huknula sova, a onda je počeo zavijati nečiji pas. ”Taj ili je napušten ili nešto sluti”, podučavao je Banijac dečka s asfalta i neonske noćne rasvjete. Prebrzo je prošlo pet dana primirja i pet noći snoviđenja, kombinacija, planova, očekivanja i slutnji zlogukih i neodređenih. Odmah iza primirja četnici su napali selo Majur minobacačima koje im je poslala vojska JA. Već smo tada, razgovarajući o Jugoslavenskoj vojsci, izostavljali pridjev narodna jer su iz nje bježali Hrvati i Slovenci kad kod bi im se ukazala prilika. Upravo je tih dana dezertirao jedan Slovenac iz JNA. Mi smo ga svojim provjerenim putem prebacili do Kutine. Tu se on snašao kako će do Slovenije”, sjeća se tog podviga gospodin Vulinec. “ A sada da čujete kako smo obranili selo Majur”, nastavlja ratnu priču naš sugrađanin Mladen Vulinec. “ Zametnula se neravnopravna bitka. Četnici su gađali selo svojim minobacačima sa svih strana, a mi s naša dva stara trofejca nismo smjeli promašiti. To nam se i nije dogodilo jer smo u Majuru imali jednu izvrsnu suradnicu. Žena suradnica iz svojega je skrovišta gledala gdje padaju naše mine i motorolom nam dojavljivala, primjerice: “Nisi bio precizan. Gađaj 500 metara dalje”, ili “100 metara desno!” Tako su naša dvojica nišandžija korigirala gađanje prema uputi suradnice, sve dok nisu pogodili četnički štab.”

“Svi smo bili oduševljeni časnom ženom suradnicom, gotovo borcem”, prisjeća se tih dana i gospodin Dražen Sopina, tada pomoćnik zapovjednika Vulinca.

“ Da spomenemo ime te izuzetne žene i odakle je? “upitam Dražena Sopinu. On sliježe ramenima. Odlučili smo da ne ćemo najviše zbog odnosa nekih svjetskih moćnika i suda prema našoj obrani I svi smo se složili da je zasad bolje prešutjeti podatke o ženi koja je zaslužila spomenik na spomenutoj bojišnici. No ipak, budući da su se tamo svi dečki nazivali drugim imenima, izvedenicama iz osobnosti ili sposobnosti, možemo ženu koja je branila Majur, nazvati Branka. “ Da ne zaboravim još nešto reći,” sjetio se gospodin Vulinec koji se iz sadašnjosti svojim vremeplovom ponovno vraća na kotu, brdo Djed, iznad Hrvatske Kostajnice, “imali smo zarobljenog Srbina, „lekara“(liječnika). No, taj nam nije htio pružiti pomoć ni usmenom uputom, a kamoli nekim pregledom ili zahvatom, zato smo ga prvom prilikom razmijenili. A što su doživjeli naši policajci kad su bili pratnja JNA koja je išla u pomoć četnicima kod Divuše i Kozibroda, no službeno se govorilo da moraju uspostaviti tampon zonu, najbolje će vam ispripovijedati Dražen Sopina, moj pomoćnik.”

“Dražen Sopina”, ponavljam i pitam, “je li taj gospodin djelatnik naše ivanićgradske Policijske postaje koji je u povodu Dana Grada primio Priznanje u ime pripadnika Specijalne jedinice policije RIS Kutina?“ “Upravo taj”, odgovori mi Vilinec.

“Da ja najprije iz svojeg sjećanja malo posložim mjesta ratnih zbivanja, sjetim se kolega s kojima sam tamo bio i kako su se događaji odvijali, pa da vam onda pripovijedam, “ predlaže mi voditelj smjene operativno komunikacijskog centra Policijske postaje u Ivanić Gradu, gospodin Sopina.

“Svakako“, prihvaćam prijedlog mlađeg policijskog djelatnika i u sebi preračunavam: ”Događaj o kojemu ćemo govoriti zbio se prije 15 godina. Koliko je mogao biti star moj sugovornik? Zar je kao dječarac bio upućen u Hrvatsku Kostajnicu, ljeti 1991. ?”

“Oprostite, koliko ste tada imali godina? “ upitam ga.“ Dvadeset devet”, odgovori on. “Oho, čudim se. Izgleda da se godinama niste puno odmakli od ratne 1991.“. kažem mu.

Mjesec je rujan. U školama je počela nastava, ljudi su se vratili s godišnjih odmora, ulice su prepune automobila i motorkotača. Osjeća se opća jurnjava, svuda i u svako doba dana, a to znači više posla za policiju, naročito u noćnim satima.

Razgovaramo u radnoj sobi i u radnoj atmosferi Policijske postaje.

Gospodin Sopina, posredstvom telekomunikacijskog uređaja “Korana” vlada situacijom na terenu, profesionalno, skoncentrirano. Na sreću nema stresnih dojava, pa gotovo normalno možemo “otputovati” svojim vremenskim vozilom u godinu 1991. i po potrebi istovremeno biti u sadašnjosti. Ja najprije čitam svoj uvod u “balvan revoluciju” u Hrvatskoj i o snalaženju Specijalne policije RIS-a u Hrvatskoj Kostajnici, mjeseca srpnja 1991. Gospodin Sopina pozorno prati sadržaj i tu i tamo nekim detaljima dopunjava propušteno. Izuzetno je impresioniran snalaženjem u obrani sela Majur, o čemu je već bilo govora u ovoj ratnoj priči. „A kako nazvati nastavak doživljaja naših policajaca na specijalnom zadatku u Kostajnici?“ pitam samu sebe. Razgovor je potekao sam od sebe.

Risovi na Velebitu

285

„Druga je polovica mjeseca srpnja. Zabrinula se četri mlada policajca, sva četvorica Zagrepčani, počeo je gospodin Sopina prisjećajući se razgovora mladića. “Ne znam kud je baš nas zapalo da predvodimo tenkovsku kolonu pristiglu iz Petrinje! Teba li to shvatiti kao čast ili opsanost,” analizirao je novonastalu situaciju najstariji među njima. “Ah, ti si uvijek fatalist!

To je naredba. Ni prva ni zadnja u tvojemu zvanju. Valjda i njihov zapovjednik, oicir, drži do riječi. I on mora nekomu odgovarati”, razmišljao je nešto mlađi kolega. “A jeste li primijetili kako su nesigurni u Kostajnici? Gledaju nas nekako čudno, unezvijereno”, zapazio je treći član popodnevne pratnje. “To ti je zato što su ogromne tenkovske mrcine u uličicama malog mjesta nesposobne za obranu, jer ti njega možeš gađati i s tavana i iz podruma svake kuće, a on je blokiran”, raspravljalo se i analiziralo u stilu: za i protiv”, prepričavao je gospodin Sopina.

U isto vrijeme dok je tenkovska kolona čekala zapovijed za pokret iz Kostajnice, interventni vod specijalaca, uglavnom dečki iz Ivanić Grada, sjedili su u kombiju – betfordu – u pripremi. Iako vrlo mlad, Robert Karo, obučen specijalac, ulijevao je povjerenje. Prije dolaska u Hrvatsku Kostajnicu, radio je u Lučkom u ATJ (antiterorističkoj jedinici) i obučavao je na Sljemenu novopridošle mlade specijalce. A tu su i dečki specijalci, njegove obuke djelo, koje je podučavao u vodovima Ivanića, Novske, Kutine i Garešnice. Dodajmo još k tomu iskustva iz Pakraca gdje je zajedno s kolegom Sopinom sudjelovao u oslobođenju hrvatske Policijske postaje, a doživio je i krvavi Uskrs na Plitvicama.

Dakle, tema za razgovor napretek. Robert i Dražen su zanimljivi sugovornici. Pričaju slikovito. Prva dojava koja je prekinula čavrljanje u kombiju je glasila : “Krenuli su!” Interventni vod specijalaca je ušutio.

U kombi se uselila napetost. Kako li će glasiti druga obavijest?

I stvarno, u popodnevnim je satima iz Kostajnice prema Dvoru na Uni krenula tenkovska kolona sastavljena od četrnaest tenkova i dva transportera. Naime, JNA je našoj policiji bila najavila dolazak tenkovske jedinice iz Petrinje. Budući da se kod Kozibroda i Divuše odvijala borba između hrvatskih policijskih snaga i okupatora četnika, jugoarmija

286

je četnicima pošla u pomoć, a hrvatskoj je javnosti i našoj Specijalnoj jedinici službeno bilo obznanjeno da će JNA uspostaviti tampon zonu između napadača i branitelja. Zapovjednik tenkovske jedinice tražio je pratnju naše policije, da ih ne bi napali naši hrvatski policajci u Kozibrodu. S našom će pratnjom djelovati prijateljski, prava narodna vojska.

U terensko vozilo – puch – iza vozača i suvozača, sjela su četiri zagrebačka policajca. -Puch- se kretao na čelu kolone. Kad su odmaknuli od Hrvatske Kostajnice, u prednjem vodećem vozilu, rasla je nelagoda teška poput tenka koji im se približavao. “Gle, ovaj će nas još nagaziti. A vidi nišandžiju iza mitraljeske cijevi što se cereka!“ primjetio je dečko u zadnjem sjedalu, lijevo. “Sami smo. Nitko nas ne štiti. Možemo se osloniti jedino na riječ, pardon, oicirsku reč, vojnika JNA”, rekao je sudrug. “Molim te lijepo, a gdje ti je taj oicir? Je li ga možda poznaš?”upitao je prvi, a nedovršen dijalog prekinuo je udarac u stražnju lijevu stranu vozila u pratnji. Topovska se cijev zarila u -puchai počela ga dizati.“ Dečki sagnite glave ! “ odnekud se začulo.

Bio je to početak kraja. Smrt u liku mitraljesca iz prvog tenka ispalila je u četiri bespomoćna čovjeka čitav rafal metaka kao da gađa naoružan vod. Zatim su -pucha- spustili ili, bolje rečeno, tresnuli njime o cestu i počeli ga gusjenicama gaziti, ali je -puch- gurnut tenkom odsklizao na ledinu između ceste i rijeke Une. Suvozač iz -pucha- odmah je motorolom dojavio zapovjedništvu u Kostajnicu što im se dogodilo. Obavijest je presjekla tišinu u kombiju. “ Što bi drugo od njih očekivao “, rekao je netko. U trenu su Dražen Sopina i Robert Karo sa svojom interventnom grupom u -betfordu- bili na začelju kolone. Kad su uočili nekakvo sklupčano, gotovo zdrobljeno, vozilo niže na ledini, pomislili su: ”Pa nije to valjda naš -puch-“. Zaustavili su se u blizini zgnječene slike. Gospodin Sopina je problijedio: “Ipak je. To su naši dečki iz pratnje.”

U hipu su bili kod unesrećenih. Odmah su motorolom obavijestili komandu u Kostajnici i pozvali sanitet. Najprije su pomogli lakše ranjenom vozaču da se izvuče s prednjeg sjedala. Zgrčena lica, osupnut više zbog “časne vojničke reči”, nego zbog rane, vozač je samo kimao glavom u svojemu neizgovorenu monologu. Gorčina nastala u srcu, nadrasla je ranu nastalu od metka. Suvozač , športski tip, pognuto je sam ispuzao iz vozila i pozdravio: „Bog, Dražene!“ Iznenađen Dražen pruži mu ruku : „Moj Marijane , evo gdje smo se našli, nažalost. Reci, jesi li čitav?” „U komadu sam, ali ogorčen! Stvarno smo se našli u blesavoj situacij nakon toliko godina“, odgovorio je. Dražen Sopina i Marijan Obadić bili su polaznici Policijske akademije prije desetak godina. Kad su završili školovanje, pozdravili su se puni optimizma i krenuli na svoja radna mjesta. Mnogi su osnovali obitelji i planirali svijetlu budućnost. Deset godina nakon školovanja, susret sa smrću na unskoj cesti , izmijenio im je životne planove. Marijan i Dražen doživjeli su je kao jahača na topovskoj cijevi u jednom tenku s mitraljezom u rukama. Tu istu smrt smo godinama inancirali mi , naši roditelji i djedovi, da bi jednog dana masakrirala i ubijala naše sinove i unuke.

Desno, niže od automobila, već se bila nakupila lokva krvi koja je poma-

287

lo otjecala u rijeku Unu. Una je dragocjenu tekućinu predala Savi, rijeci iz stihova hrvatske himne. Nakon kratkog pozdrava i stiska ruku starih znanaca s Akademije, interventna se grupa prihvatila izvlačenja četiriju izmasakriranih tijela sa stražnjeg sjedala zgrbljenog, nagaženog terenca. “Da četvoricu, čas prije ljudskih bića, nije na okupu držala policijska uniforma, bili bi hrpa raskomadana mesa i nasumce presječenih kostiju”, sjeća se gospodin Sopina te monstruozno grotesktne slike, čiji se tvorac s radošću cerio iza mitraljeske cijevi. Kad su naši izvlačili ranjene i mrtve, četnici, zaštićeni jugovojskom, tukli su ih minobacačima s Ćukur brda, iz svoje “tampon zone”.

Kostajnički liječnik koji je stigao sanitetskim vozilom, odmah je pojurio prema unesrećenima, dok se medicinska sestra ukočila od straha i viđena užasa. Trgnula se tek na njegov oštar povik.

Govoreći o grozomornoj slici između ceste i Une, gospodin Robert Karo i danas “čuje” nesretnika kako zapomažu na zadnjem sjedištu u -puchu- : “Majko moja, pomozi mi!” Bio je to zadnji vapaj čovjeka s prostrijeljenom glavom i okom, slomljenim rukama i prsnim košem.

Preko njegovih su koljena ležala trupla poput bačenih vreća. Izdahnuo je u sanitetskom vozilu na cesti prema Kostajnici.

Te se večeri mjesec nije kupao u mutnoj krvavoj Uni. U znak žalosti svoje je blijedo lice pokrio velom od oblačića iz pratnje. Umjesto upaljenih svijeća, dušama smrvljenih života, zvijezde su slale svoju nebesku titravu svjetlost i poruku da slijede put odaslana im svjetla I ne će pogriješiti.

“Za dva ili tri dana jugovojska nam je dovezla oštećena -pucha- i u njemu iznakažena tijela, čiji su im životi bili potrebni za pratnju. Neprepoznatljive smo leševe otpremili u Sisak na identiikaciju, a puch je ostao pred zgradom Policijske postaje. Te smo noći na katu Postaje dugo razgovarali i analizirali uzroke i posljedice udruženih napada jugovojske i četnika na razoružanu hrvatsku policiju. Nikome se od nas nije spavalo. Odjednom smo začuli poznati glas sirene s našeg -pucha. Pogledali smo na sat. Kazaljke su se poklopile na 12. Bila je ponoć.

“Evo ih, stigli su!” pomislili smo i odjurili niz stube sa svojim oskudnim oružjem. Kad pred zgradom nigdje nikoga, ni čovjeka ni životinje.

Mi sami u društvu gluhe ponoći. Sirena uporno zavija. Uključile su se

288

i rotirke. Koji je to sad vrag ! Da ne leži netko ispod -pucha- pa nam se smije? Ne. Nema nikoga nadaleko. Uostalom da se netko približavao zgradi, dojavile bi nam okolne straže. Tamna i vlažna noć sakrivala je izgled naših lica. Jedan je kolega podigao poklopac haube i uspio otpojiti žice za dovod struje u sirenu i rotirke. -Puch- je zašutio. Šutjeli smo i mi, ali nismo mogli zaspati. Svaki je od nas raspredao svoju teoriju o čudnovatom oživljavanju ranjenog terenca. Najzad smo prihvatili tumačenje da je uslijed vlage došlo do kratkog spoja na žicama pa se stari dobri, ranjeni puch oglasio“ prepričavao je dalje svoja sjećanja Dražen Sopina.

U četničkom vatrenom obruču „Dečki se još nisu oporavili od šoka što su im ga priredili sadisti iz jugotenkovske kolone, već je premaskirana smrt čučala u drugoj četničkoj zasjedi. 27. srpnja Temeljna je policija iz Kutine krenula, autobusima i kombijima, u pomoć našim policajcima Risovima. Put ih je vodio preko Dubice, pa sela Slabinje i Rosulja. U Rosuljama su ih iznenadili četnici, a istovremeno preko Une su ih gađali martićevci. Tu u iznenadnu vatrenu obruču poginuo je policajac Predrag Škrbina iz Novske, a bilo je i ranjenih. Sinkronizirano s napadom iz Rosulja i Prekounja četnici su minobacačima gađali cestu kojom su Kutinčani uz prekide nastavljali put. Borba se zametnula i kod radiofara gdje je poginuo Josip Iverac iz Kutine, a naš je Siniša Dvoržak iz Ivanića bio ranjen. Bio je to susret sa smrću, oči u oči”, kaže Dražen Sopina, sjećajući se tih stresnih događaja.

Kako je bilo u četničkim vatrenim obručima kod Rosulja i Šuplje stijene, živopisno pripovijeda gospodin Robert Karo koji je bio tamo sa svojima specijalcima, interventnim vodom iz Ivanić Grada. “ Pretpostavljali smo da će Temeljna policija iz Kutine imati problema na putu do Hrvatske Kostajnice. U Kostajnici smo u jednom skladištu našli dva kamiona. Jedan je bio kamiončina, mislim ruske proizvodnje, kao VAZ (Volgogradski autozavod). Iznutra smo ga obložili vrećama pijeska da bi bio posve neprobojan. Nije bilo lako naći vozača za takav kamion. Ipak, našao se čovjek iz Pričuvnog sastava kutinskog voda koji je znao upravljati “ rusom”. Za svaki slučaj, vozač je obukao dva pancirna prsluka. Kutinčani, naoružani tromblonskim minama bili su zaustavljeni kod Rosulja. Kako svi nisu imali pribor za izbacivanje tromblona, a pošteno rečeno, nisu svi bili ni obučeni (uvježbani) za rukovanje takvim oružjem, najpametnije je bilo pričekati našu pomoć i djelovati zajednički. Tamo vam je svaka kuća bila četnička zasjeda i četničko uporište. Četnici su nas gađali s povišenih terena, a naš se “rus” probijao tek s ogrebotinama. I onda, umjesto neprijateljskog metka, u vreću pijeska ispred mene zabio se metak našega kolege koji nije dobro odmjerio visinu gađanja. Puf ! Digla se prašina, suknuo pijesak uvis i meni u lice i u oči. “Samo se veselite vi okolo i nagađajte koliko ste nas pobili!“ pomislio sam. Mi smo morali brzo napustiti svoj zaštitnički kamion da bi smo se mogli probijati od kuće do kuće. Kamion je ostao

289

u pozadini. Nije bilo jednostavno doći do kutinske policije koja je u vatrenu obruču zastala kod groblja. Najbrže ćemo se s njima spojiti ako pretrčimo livadu koja nas je odvajala od groblja. “Ne možemo sada, pobit će nas,” kaže kolega. Ja trčim sam. Meta u pokretu. Četnički mitraljezi štekću. Kad iznenada, u niskom preletu iznad mene, zagrmi avion – jastreb -. „Samo mi je taj trebao. Sigurno će me oboriti”, prostruji mi glavom. Leti on, letim ja s grmljaviniom u glavi. Četnici kao da su se zbunili. Koristim kratko zatišje i vraćam se. “Dečki, jeste li vidjeli da se livada može pretrčati. Idemo u kolonu po jedan, brzo, brže ! Uspjeli smo“ zavikao sam. Poslije mi je kolega Siniša Žarković znao reći : “Bio si poput vrapca, neuhvatljiv. Kao ono, sad ga vidiš, sad ga ne vidiš.”

Kod Šuplje stijene opet smo upali u četničku zasjedu. Stanovnicima sela pokvarili smo raspoloženje. U njihovim se dvorištima naredali automobili kao na velesajamskoj izložbi. Sve BMW-i, mercedesi, volge, opeli ..., većina austrijskih i njemačkih registracija, tek poneki sisačkih registracijskih tablica. Svi automobili otključani. Ta kod svojih su.

Gazde, bradonje, su nas čekali poviše, na Šupljoj stijeni. Dok su jedni cestovni prolaz branili oružjem, drugi su onesposobljavali njihove automobile. Neka trče za nama. Tako smo se devet sati probijali i pomogli kutinskoj policiji da izađe iz vatrenog obruča. U Kostajnici nas je dočekala ljetna večer”, prepričavo je svaki detalj Robert Karo.

To su tek dvije priče iz mnoštva ratnih doživljaja, još uvijek vrlo mlada čovjeka Roberta Kare. Njegov interventni vod nije imao nijednog poginulog čovjeka. Osim u Vukovaru, on je ratovao na svim bojišnicama Domovinskog rata do zadnjeg dana. Na desnoj polovici oštećene lubanje nema sve kosti. Ranjen je u desno rame i prsni koš koji su ostali popunjeni šrapnelima mina. Od svih strahota s ratnog puta, u san mu dolazi samo onaj avion – jastreb – koji ga je nadlijetao kod Rosulja, pa ga “čuje” kako grmi. Raduje se svojem gospodarskom dvorištu u Kloštar Ivaniću i kaže, ne pada mu na pamet nikakav PTSP (posttraumatski stresni poremećaj).

Gospodin Sopina još dodaje: “Krajem mjeseca srpnja stigli su u Kostajnicu varaždinski specijalci, zvani RODE. Kad smo vidjeli njihovo naoružanje, njihovu opremu, mi smo zanijemili. Kakvo bogatstvo!

E, da smo imali samo dio toga bogatstva pohranjena u kutijama ...“ Da, dragi dečki, umjesto potrebna naoružanja, vi ste imali veliko srce, motiviran borbeni duh i sposobnost snalaženja u bezizglednim situacijama. Bili ste spretni organizatori, pomalo čarobnjaci sa svoja četri trofejca iz kutinskog Muzeja i maketama zolja i stingera. Da ste imali naoružanje kakvo ste vidjeli u RODA, gdje bi vam bio kraj!

“Najzad nam je stigla dugoočekivana zapovijed“, nastavlja gospodin Sopina. “RISOVI, to jest, mi, Jedinica za posebne namjene, vraćamo se u Kutinu na dvodnevni odmor. “Što? Molim? Na dvodnevni odmor?” ponavljao sam ne mogavši doći “k sebi”, kako se to popularno kaže.

“Dobro ste čuli, dvodnevni“ ponovio je nadređeni. Mi smo zapravo trebali produžiti u Nuštar, ali to je bilo nemoguće ostvariti. Naši su dečki mrtvi-umorni spavali dva dana.”

“A kako ste izašli iz Kostajnice ?” postavila sam pitanje zatiželjno.

“Prije polaska na put, bočne stranice svojih kamiona, kombija i drugih

290

vozila ojačali smo poklopcima sa šahti u industrijskoj zoni. Tako su nam vozila bila neprobojnija, a mi na putu u Kutinu sigurniji. Sa sobom smo ponijeli i svoja dva trofejna mitraljeza, koji su pokazali što mogu stari ratnici kad su u društvu odvažnih. Minobacači su ostali u Kostajnici. Bilo mi je žao kao da je ostao netko moj”, završio je svoju ratnu priču gospodin Sopina.

Nekoliko junaka iz ove ratne priče nasilno je preselilo u Vječnost, nažalost. Ranjene je skupljao sanitet i prevozio u bolnice. Sposobni i osposobljeni su nastavili ratnu epopeju na drugim radnim zadacima i bojišnicama u obrani Domovine.

O RISOVIMA, policijskoj jedinici za posebne namjene, trebala bi progovoriti povijest, znanstveno, dokumentirano s priloženim popisom svih sudionika kao i ranjenima i ubijenima. Oni su to zaslužili. Osobno sam ponosna što im je Ivanić Grad dodijelio priznanje povodom Dana grada, 2006.godine.

291

Rudi Stipčić

NE ZABORAVITI (recenzija)

Prošlo je petnaest godina od ustrojavanja Zbora narodne garde (ZNG) 1991. godine, njegovih zapovjedništava i postrojbi, koje su činile temelj stvaranja Hrvatske vojske i oružanih snaga u cjelini. Na području općine Kutina 28. lipnja 1991. godine po zapovijedi ministra obrane RH generala Martina Špegelja ustrojen je bataljun ZNG-a.

Kasnije bataljun dobiva ime 56. samostalna bojna HV Kutina. Sastav 56. bojne činile su satnije iz općina Kutina, Ivanić Grad, Garešnica i Novska, koje su u daljnjem tijeku agresije preustrojene u samostalne bojne.

Korisna inicijativa za prikupljanje materijala za knjigu o Kutini i njenoj 56. samostalnoj bojni, kako bi se otrgli od zaborava ljudi i važni događaji iz vremena stvaranja RH i njene Hrvatske vojske, donijela je na svijetlost dana naslov «56. bojna – ponos Kutine». Pregledno pisana i bogato ilustrirana kronologija govori o danima prije 15 godina, u jeku najžešće eskalacije agresije na RH. U knjizi su opisani svi važniji događaji i njihov sadržaj iz vremena nastajanja i postojanja 56. samostalne bojne HV»R», te sjećanja sudionika pripadnika na to vrijeme. Šire čitateljstvo sažeto je, ali i vrlo cjelovito upoznato sa značajem i ulogom kutinske bojne, njenog ustroja i mobilizacije do konačnog završetka ratnog puta 15. srpnja 1992. godine u Domovinskom ratu i obrani RH. Na zapadno-slavonskom ratišu «56-ta» u sklopu OG «Posavina», od njenog ustroja 8. listopada 1991. izvodi bojna djelovanja te 14. listopada oslobađa mjesto Bujavicu. Time najavljuje skorašnju uspješnu višemjesečnu operaciju «ORKAN – 91». U sklopu nje oslobađa i naselje Lovsku, te sve do sarajevskog primirja 3. siječnja 1991. godine sudjeluje u oslobađanju motela Trokut, te naselja Korita i Jagma.

Svojom odlučnošću i dobrom organiziranošću 56. samostalna bojna Kutina uvrstila se među najbolje postrojbe koje su vodile napadna djelovanja u zapadnoj Slavoniji. Njezini su pripadnici rame uz rame s 1. gardijskom brigadom A «Tigrovi» bili nositelji svih napadnih djelovanja u operaciji «ORKAN – 91».

Kroz kutinsku bojnu prošlo je 1337 vojnika, ranjen je 41 bojovnik, a smrtno je stradalo 12 hrvatskih vitezova.

U vojno – redarstvenoj akciji «Bljesak» u sklopu 125. brigade HV Novska, oslobađa Jasenovac, a u «Oluji» Hrvatsku Dubicu i druga mjesta, potvrđujući svoju odlučnost u borbi za domovinu Hrvatsku.

Zapovjedništvo i postrojbe 56. samostalne bojne u cijelosti su izvršile sve postavljene zadaće koje je pred njih postavila Domovina. Ratni put bojne, put je junaka s prostora Kutine i Moslavine, koji su branili i obranili stečenu neovisnost i teritorijalnu cjelovitost RH za koju je 12 vitezova bojne dalo ono najsvetije – svoj život.

292

Svi pripadnici 56, samostalne bojne Kutina moraju biti ponosni na ono što su svojim angažiranjem u ratnom vihoru Domovinskog rata učinili za budućnost domovine.

Sjećanje na sve poginule domoljube

293

Sport

Pero Prebeg

KUTINA – sportski grad Institut društvenih znanosti Ivo Pilar iz Zagreba proveo je sociološko istraživanje o nekim elementima života u gradu Kutini. Između ostalog, prema rezultatima ankete, Kutinjani su na svoj grad ponosni jer smatraju da je poznat po sportskim uspjesima, bogatoj prošlosti, kulturi i mladima.

Ime se grada Kutine prvi puta spominje 1256. godine. Grad ima bogatu prošlost od pretpovijesnih nalazišta (Marić-gradina), antike (Osekovo), srednjeg vijeka (barokna crkva Svete Marije Snježne) do industrijskog razvoja s eksploatacijom nafte u 19. stoljeću (Gojilo) i današnje petrokemijske industrije. Burna povijesna zbivanja obilježila su i strukturu gradskog stanovništva koju čine rođeni u gradu i doseljenici u omjeru pola-pola. Možda je i to razlog da se kroz sport i uspjehe u sportu žitelji najlakše poistovjećuju s gradom.

Srednjoškolski centar ‘‘Tin Ujević’’, Kutina

pRVI SpORTSKI SpOMENI U vremenu 1877.-1892. godine iz okolice Udina (sjeverna Italija) doseljavaju se Talijani u Ciglenicu i sa sobom donose boćanje i kuglanje koje i danas živi kroz kuglački klub.

Na području Kutine održavane su i utrke u vremenu 1880.-1890. Hrvatski sokol osnovan je 1903. Tada je društvo je imalo 80-tak članova.

Starješina je bio Žiga pl. Bathorszeky, a zamjenik Pavao Bistrić. Uz izlete i sletove u društvu se vježbala gimnastika i boks.1935.godine društvo ima 30 mladih vježbača što je bio zavidan broj s obzirom na broj stanovnika.

Prvi nogometni klub osnovan je 1919. godine, a osnivači su bili Milan Marcijuš, Zlatko Golner, Otokar Pavičić i Imbra Rechnitzer. Za 20. godišnjicu kluba, 1939. godine odigrana je utakmica između HNŠK

297

Moslavine i Građanskog iz Zagreba gdje su gosti uveličali proslavu pobjedom od 1 naprama 9. Jedini gol za domaće postigao je Zdenko Ivančić.

Planinarsko društvo utemeljeno je 1924. Danas djeluju dva planinarska društva čiji su članovi prošetali svim hrvatskim planinama te osvojili i Mont Blanc. Sportske ličnosti tog vremena bili su Milan Bižić, sokolaš i svestrani sportaš, Branko Marinić, sokolaš i skijaš koji je rođen 1918. i najpoznatiji je kutinski rekreativac, Ruda Janković, biciklist, boksači Josip Kostelac, Lojz Županc (1934.-1955.) i najpoznatiji kontroverzni teškaš Mijo Drvarić (1936.-1941.) koji je ubijen 1944. godine pred svojom kućom u današnjoj ulici A. Mihanovića.

Nakon Prvog svjetskog rata u Kutini su još osnovani NK Ilirija i Kuglački klub Zanatlija.

SpORT NAKON dRUGOG SVJETSKOG RATA Tijekom Drugog svjetskog rata sportske aktivnosti zamiru. Još se igra nogomet do 1942. godine kada i to prestaje. Nakon rata osniva se Sportsko društvo Partizan gdje su pokrenute različite sekcije od kojih je najzastupljenija gimnastika. Boks, 1951., i odbojka, 1953. godine, prestaju s radom, a ni gimnastika se nije održala na području grada.

Postalo je uobičajeno da pojedine sportske discipline i klubovi nastaju i nestaju. Tako je bilo i s hokejaškim klubom na travi koji je 60-ih godina nekoliko sezona igrao i u prvoj ligi, ali je, nakon ispadanja, rasformiran. Organizirana su i skijaška natjecanja na gradskoj razini te skijaški krosevi. Na papiru je osnovan i skijaški klub 1970., ali je na tome i ostalo. Mladi su se bavili i brzinskim biciklizmom u okviru nogometnog kluba, ali biciklistički klub nikada nije osnovan. Atletika prolazi iste muke, iako je imala nekolicinu značajnih predstavnika kao što su Boris Križman i Dane Korica. U Kutini je rođen i Franjo Mihalić.

Atletski klub je ponovo osnovan 1974. godine i, s promjenjivim uspjehom, djeluje i danas. Ženska kadetska ekipa Atletskog kluba Moslavina bila je 2000. godine ekipni državni prvak. Svojim rezultatima isticala se Senka Golik koja je bila reprezentativka bivše države i kasnije Dalibor Balgač, hrvatski reprezentativac. Andrija Krivošić i Ivica Stipetić bili su najpoznatiji predstavnici Međunarodnog trofejnog moto-krosa koji se, uz auto-trke, pojavljuje 50-ih godina. Košarkaški je klub prvi put osnovan 1966. godine, a potom još nekoliko puta tako da djeluje i danas. Stolnoteniski je klub osnovan 1969. godine.

Streljaštvo ima kontinuitet od svog osnivanja 1949. godine, do danas i ističe se masovnošću i rezultatima. Marino Drašner je u gađanju puškom 7,9 mm bio državni prvak. Uz Streljački klub Kutina 1949., čiji je tajnik od utemeljenja do danas Milan Brkić, u gradu djeluje i Streljački klub Magnum koji se natječe u gađanju malokalibarskim pištoljem u prvoj ligi i postiže zapažene rezultate pod vodstvom osnivača, trenera i natjecatelja, Stjepana Svibena.

Krajem 70-ih osniva se i karate klub koji prelazi kasnije na kick-box

298

Atletičarke s trenerom Ivicom Desićem

i, pod vodstvom Josipa Cerovca, postaje najtrofejniji gradski klub. U gradu djeluje i Kyokushin karate klub u čijim se redovima danas ističe Kristina Kojundžić, te teniski, badmintonski, ribolovni i paintball klub.

Svake godine, tijekom ljeta u gradu se organiziraju natjecanja u odbojci na pijesku, košarci, plivanju i malom nogometu. Kutina je bila i domaćin 8. svjetskom prvenstvu u ribolovu za žene, dok tradicionalni Božićni turnir u kick-boxu okuplja velik broj natjecatelja iz zemlje i svijeta.

Gradska sportska zajednica broji 34. sportske udruge. Većina sportskih aktivnosti i programa odvija se u sportskom parku koji obuhvaća otvorene terene (tenis, nogomet, rukomet), otvoreni bazen s boćalištem, mini-golfom i terenom za odbojku na pijesku te sportsku dvoranu u kojoj se odigrava najveći dio sportskih događanja. U školskim dvoranama, a ima ih 5., zbog malih dimenzija, aktivnosti su ograničene.

NOGOMET I RUKOMET Najmasovniji je sport u gradu nogomet. U samom gradu djeluje pet nogometnih klubova, a najbolje rezultate postiže HNŠK Moslavina koja je plasmanom u drugu ligu ostvarila najveći uspjeh u klupskoj povijesti.

Klub je na svom terenu ugostio mnoge velike klubove i reprezentacije. Igor Tomašić, bivši nogometaš kutinskog kluba, danas je bugarski reprezentativac. Prva je rukometna utakmica u gradu odigrana 1952. godine između ženskih ekipa iz Nove Gradiške, a prvi je rukometni klub osnovan 1954. godine. Osnivač je bio ukica Podhraški, a uz nega su se, kao igrači kluba, isticali Josip Feldbauer i Miljenko Mesić. Ženski se klub natječe u 2. ligi, dok je muška ekipa član prve hrvatske lige. Najzapaženiji je uspjeh muška ekipa ostvarila 1996. godine kada

299

je, kao inalist hrvatskog kupa, igrala u europskom natjecanju protiv francuske momčadi Ivry iz Pariza. Rukometaši su mnogo puta bili domaćini hrvatskim reprezentativnim vrstama za pripreme i utakmice.

Hrvatski dres nosili su Milanko Čaprić, Borna Franić, Bernard Budetić i Maja Majer.

Sa proslave obilježavanja ‘‘50 godina rukometa u Kutini’’

SpORTSKA MLAdOST Školski sport također okuplja kutinsku mladež koja, osim bavljenja korisnim aktivnostima, postiže i dobre rezultate. Školski klubovi osnovani su 1996. godine u pet osnovnih i dvije srednje škole. Među njima ističe se ŠSK Augustin koji ima 13 sekcija i sedam je godina zaredom najbolji klub na županiji. Odbojkaška sekcija kluba kontinuirano djeluje 9. godina, a značajne rezultate postigli su i stolnotenisači osvajanjem 2. mjesta na Državnom natjecanju. Atletičarke su bile srednjoškolske državne prvakinje, a pod vodstvom Ivice Desića ponovo postižu dobre rezultate na Krosu sportskih novosti.

KUTINSKI pONOS U razdoblju od 1996.do danas Kutina je dala 85 reprezentativaca i 5 trenera reprezentacije i to: u atletici, rukometu, streljaštvu, ribolovu, kick-boxu i ragbiju, a zanimljivost je da su u sastavu boba i sanjkanja bivše kutinske atletičarke. Raznovrsnost, brojnost i dobri rezultati doprinose čenjenici da Kutinu njeni građani doživljavaju kao sportski grad.

300

šSK AUGUSTIN (1996. - 2006.) Školski sportski klub AUGUSTIN osnovan je 1996. godine u Srednjoj školi Tina Ujevića iz Kutine s ciljem da okupi i motivira učenike da kreativno koriste slobodno vrijeme kroz sportske aktivnosti. Aktivnosti se odnose na rad u školskim sekcijama, organiziranje školskih prvenstava gdje je cilj uključiti što veći broj učenika bez obzira na sportsko znanje te na organizaciju prigodnih sportskih događanja kao što su turniri i prijateljske utakmice.

Do sada je organizirano nekoliko turnira u odbojci, a školska se prvenstva redovito održavaju svake godine u stolnom tenisu, košarci i malom nogometu. Drugi dio aktivnosti sadrži natjecateljske discipline po propisniku ministarstva.

Natjecanja se provode u atletici, krosu, stolnom tenisu,malom nogometu, rukometu, košarci i odbojci, u muškoj i ženskoj konkurenciji.

Natjecanja imaju kvaliikacijski karakter počevši od gradskih preko županijskih do poluzavršnih i završnih, odnosno državnih natjecanja.

Klub nastupa u svim disciplinama te tako u natjecanju ima sedam muških i šest ženskih ekipa. Uz ta natjecanja, na razini županije organizirana je Odbojkaška županijska liga u kojoj klub sudjeluje s muškom i ženskom ekipom već osamu godinu.

Uz odbojku je značajno naglasiti da odbojkaška sekcija djeluje kontinuirano od 1997. godine i okuplja većinom mladiće i djevojke kojima je to jedino bavljenje sportom jer u gradu nema odbojkaškog kluba.

Na natjecanjima, u jednoj školskoj godini, nastupi 80-tak učenica i učenika. Od značajnijih rezultata treba izdvojiti svaki plasman na državno natjecanje. Do sada je to uspjelo ženskoj stolnoteniskoj ekipi, ženskoj rukometnoj ekipi tri puta, ženskoj ekipi krosa dva puta, stolnoteniskoj muškoj ekipi četiri puta, s osvojenim drugim mjestom kao najboljim rezultatom, te ženskoj atletskoj ekipi s osvojenim prvim mjestom kao najboljim rezultatom. Pod vodstvom Ivice Desića, ženska je atletska ekipa postala državni prvak u atletici 2004. godine. Zbog ostvarenih rezultata, klub je šest godina zaredom proglašavan najboljim srednjoškolskim sportskim klubom Sisačko-moslavačke županije.

Kao voditelji ekipa na natjecanjima, bili su: Slavko Bačić, Zdenko Lacković, Dragutin Moslavac, Zdravko Slakoper, Vlado Horvat, Mladen Lukačević, Ivan Desić te nastavnici: Irena Zalucka-Kramarić, Emina Kostecki i Pero Prebeg.

Ovako veliki broj voditelja pokazatalj je dobre suradnje škole i gradskih klubova te njihovog kvalitetnog rada s mladim sportašima.

Za ovakve uspjehe i dostignuća zaslužni su učenici jer su kroz ove aktivnosti pokazali da, ako im se omogući da ispolje svoje mogućnosti i kada se u njih vjeruje, oni sigurno ne će razočarati.

Kutinski stolnotenisači

301

Kutinski srednjpškolci sa sportskih natjecanja, često osvajaju nagrade

LITERATURA: 1. Balog Stjepan monograija 85.g. HNŠK MOSLAVINA 2. KUTINA – povijesno-kulturni pregled s identitetom današnjice 3. Lacković Zdenko 50. godina rukometa u Kutini 4. ZAJEČAR-KUTINA monograija

302

OSVRTI I VIJESTI

Slavica Moslavac

prilog izučavanju tradicijskog rukotvorstva novljanskog kraja (osvrt na knjigu Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana) Pregače novljanskog kraja

Svrha ovoga izdanja bila je prikazati u najkraćim crtama narodne nošnje istočnoga dijela Sisačko-moslavačke županije na temelju izvora, uglavnom terenske građe, fotograija i malobrojnih objavljenih podataka. Prikazujemo dječje, žensko i muško svagdanje i blagdansko ruho koje se nosilo na ovom području krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća. Ovaj dio Županije obuhvaća djelomično zapadnu Slavoniju i jedan dio Hrvatske Posavine pa već i to upućuje na nekoliko vrsta i suvrstica nošnji.

Naslovnica knjige ‘‘Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana’’

Narodnu nošnju istočnog dijela Sisačko-moslavačke županije možemo podijeliti na: l. slavonsku nošnju, zvanu i graničarska 2. nošnju jasenovačke Posavine 3. srednje-posavsku nošnju 4. posavsko-moslavačku nošnju

305

Ženska narodna nošnja može biti ili cjelovita košulja, rubina, ili dvodijelna: oplećje (bluza sa širokim ili uskim rukavima) i skuti koji su nabrani u struku i sežu do gležnja. Opasavši se vunenim tkanim pojasom, preko košulje su žene odijevale pregaču – zapreg ili fertun.

Srednje posavsku i posavsko-moslavačku varijantu odlikuje laneno platno. Za izradu oplećja, rubače i zaprege upotrebljavalo se više vrsta platna, složenih u duboke nabore.

Odjeću od platna mahom nisu krojili, nego su je oblikovali spajanjem komada tkanine po rubovima te dodatnim nabiranjem dobivali željeni izgled. Osim osnovnih platnenih dijelova, proizvoda domaće radinosti, ostale su suknene, krznene, pustene i druge predmete izrađivali seoski obrtnici.

Početak istraživanja, 2000.g

Uz tradicijsko odijevanje, način češljanja i oglavlje predstavljaju status i životu dob nositelja, te upućuju na lokalnu, nacionalnu, ponegdje i vjersku pripadnost.Temelj muške odjevne sheme čine platnena košulja i gaće koji u ljetnom razdoblju istodobno čine i donju i gornju odjeću.

Osnovnoj bi se odjeći mogao pribrojiti i prsluk koji obično seže do struka. Pojas, pas ili kaiš, nije bio nužan, iako su ga često stavljali.

Zimska odjeća je sadržavala suknene hlače tamnih boja, prsluke bez rukava, kraće i duže ogrtače te duge kabanice.

Početkom 20. stoljeća, u novim povijesnim i društvenim okolnostima, način odijevanja se mijenja i preuzima se nošnja građanskog kroja.

Danas se tradicijska odjeća oblači samo pri scenskim predstavljanjima folklorne baštine.

Na početku je, prije nego što se prikaže sačuvano svečano odijevanje poznato pod uvriježenim nazivom narodna nošnja, potrebno dati osnovne geografske i povijesne podatke o području o kojem se govori. Nakon toga slijedi poglavlje o tradicijskoj arhitekturi novljanske Posavine te podaci o tekstilnom rukotvorstvu na ovom području.

Uvodne napomene Zapadnoslavonsko područje koje zahvaća teritorij Novske te općinska područja Jasenovca i Lipovljana nekoć je pripadalo južnom dijelu starohrvatskoga Svetačja ili Podgorina. Povjesničar Vjekoslav Klaić navodi da se u povijesnim izvorima posjed Svetačje spominje prvi puta 1231. godine. Svi oblici imena Svetačje: Szhincha, Scinza, Zinche, Zenpche, Zemche, Zynche ili Zenišće i sl. podsjećaju na mađarsku riječ zenth ili szent, a dolaze od staroslavenske riječi svent, svet.

Do 12. je stoljeća prostor istočnog Poilovlja, od rijeke Ilove do rijeke Sloboštine (Lišnice), činio županiju Svetačje, a od tog vremena dijeli se u tri okružja ili upravna kotara: Toplicu (današnja Općina Daruvar), Pakar (približno područje Općine Pakrac) i Uže Svetačje (odgovara približno području bivše Općine Novska).

Danas slika izgleda ovako: na sjevernoj strani granicu čini pakračko

306

područje Požeško-slavonske županije, na istoku graniči s Brodskoposavskom županijom, a zapadna i južna granica poklapaju se s tokovima rijeka Ilove i Save te čine ujedno i granicu između Slavonije i središnje Hrvatske.

Svetački kraj je zbog povoljna smještaja na sjecištima putova često mijenjao vlasnike i gospodare kao i nazive i površine županijskog područja, a u vrijeme osmanlijske vlasti ukinuta je i županijska uprava te je navedeni teritorij u administrativnom smislu pripadao različitim pašalucima, sandžacima, pa i kotarevima. Iza 1745. godine uspostavljena je djelomična pripadnost Križevačkoj, Požeškoj i Srijemskoj županiji, a zatim i Vojnoj krajini. Od ukinuća Vojne krajine 1881. godine sve do danas područje zapadne Slavonije pripadalo je različitim upravnim jedinicama ovisno o državnim uređenjima.

Neprekidni vojni sukobi i stalne nesigurnosti od sredine 16. stoljeća potiču u početku manja, a kasnije sustavna premještanja stanovništva.

Tijekom vremena ona su bitno mijenjala etničku i demografsku sliku kraja. Autohtono stanovništvo odlazi u sigurnije sjevernije ili zapadnije krajeve, a na djelomično opustjela područja s juga i jugozapada dolaze muslimani i kršćani iz različitih područja Bosne. Veći dio pravoslavnog stanovništva naseljava četiri kotara (pakrački ili subocki, sirački, bjelostjenski i stupčanički) u Čazmanskom, kasnije Cerničkom sandžaku. Kako se uglavnom radilo o pravoslavnoj pastirskoj populaciji s obilježjima koja su karakteristična za stočare Vlahe na većem području Balkana i jugoistočne Europe, naseljavani su pod nazivom Vlasi (Vlachi, Valachi, Olachi, Elfakan), a područje u to vrijeme dobiva naziv Mala Vlaška, koji se uvriježio osobito krajem 18. stoljeća kada je uslijedio i veći prodor srpskog pravoslavnog stanovništva u ovo područje.

Najznačajnije mjesto ovog područja danas je Novska, slijede Jasenovac na Savi, Lipovljani i Banova Jaruga.

Klimatski uvjeti ovog kraja imaju kontinentalna obilježja s jasno razdijeljenim godišnjim dobima; vrućim sunčanim ljetima, hladnim, snijegom bogatim zimama, nešto kišovitijim jesenima i ugodnim proljetnim mjesecima. Raznolika prirodna obilježja i još uvijek ekološki dobro očuvano tlo i danas pogoduju razvoju ratarstva i stočarstva, tj. osnovnim gospodarskim djelatnostima. Uz zemljoradnju, stočarstvo, šumarstvo i ribarstvo, velik broj stanovništva bavio se i dodatnim zanimanjima i to: skelarstvom, pletarstvom, remenastvom, kovanjem, lončarstvom, bačvarstvom i dr.

Tradicijska arhitektura novljanske posavine Blizina i bogatstvo hrastovih šuma, osobito lužnjaka, zatim brijesta, javora, topole i graba omogućili su ovom kraju jeftin, ali i visokokvalitetan materijal za gradnju višesobnih katnih drvenih kuća, čardaka ili iža.

Prevladavaju ušorena sela i kuće izduženog pravokutnog tlocrta.

Mogu biti prizemnice ili katnice koje pripadaju oblikovno najrazve-

Djevojačka nošnja novljanskog kraja

307

Naslovnica FOKE, bilten hrvatskog društva folklornih koreografa i voditelja, br. 17, Zagreb 2006.

Poleđina FOKE, bilten hrvatskog društva folklornih koreografa i voditelja, br. 17, Zagreb 2006.

denijim i najljepšim kućama Slavonije. To je postignuto skladnom primjenom konstruktivnih elemenata i odmjerenom dekoracijom. Natkrivene su dvostrešnim krovištem s pokrovom od crijepa. Slikovitost kuća naglašavaju natkrivena vanjska stubišta, zaštitni krovići, strove i sodići, podstrešci, mali prozori i bogato ukrašeni detalji ograda, stupova i glavnih greda. Gospodarski objekti uvučeni su na parceli, smješteni uz njene rubove.

Osobito slikovita sela nižu se uz obale Save i njezinih pritoka: donjeg toka Lonje, Ilove, Pakre i Česme. Na krovovima starih drvenih kuća u selima uz rub Lonjskog polja nalaze se zaštitna staništa pojedinih u svijetu ugroženih ptica: orla štekavca i zmijara, čaplje žličarke, a u Čigoću su osobito brojne rode, kojih ima više nego stanovnika, što rječito govori o skladnom odnosu čovjeka i prirode na ovim prostorima.

Stotine drvenih kuća građenih od hrastovih platica – planki čine vrijednu graditeljsku baštinu i predstavljaju jedinstvenu pojavu ne samo u Lonjskom polju, već i u novljanskom kraju, tj. zapadnoj Slavoniji. Njihovu izuzetnu etnografsku vrijednost potencira okolnost da posavske jednokatnice predstavljaju prijelazni graditeljski oblik između pučke arhitekture Slavonije i zapadnog dijela Posavine, Pokuplja, Turopolja i Moslavine.

U novljanskom kraju građene su drvene jednokatnice zvane čardaci ili iže i prizemnice zvane kuća na podrum i kuća na trem. Najstariji izvor o novljanskim jednokatnim kućama – čardacima je bilješka kanonskog vizitatora o župnom stanu u Lipovljanima: Godine 1730. župnikov je stan na jedan kat... U prizemlju su dvije komore za vino i za druge potrepštine, a u prvom katu dvije sobe, između kojih je kuhinja. Svaka soba ima svoju peć...

Mnoge drvene kuće, premda sagrađene prije stotinu i više godina, i danas odolijevaju zubu vremena, te svojom ljepotom i majstorskom izradom prkose modernim višekatnicama.

Najvažniji dio unutrašnjosti posavskih i slavonskih čardaka je svakako kat gdje se nalazio glavni stambeni prostor. U toj organizaciji unutrašnjeg prostora dominira troprostorna koncepcija s prednjom velikom sobom, kuhinjom i jednom manjom sobom ili ostavom. Upravo se u prednjoj sobi, zvanoj i opća soba, odvijao svakodnevni život domaćina, od objedovanja, odmora preko dana, spavanja, dogovaranja i raspoređivanja dnevnih ili tjednih poslova, a u zimskom periodu blagovanja, svadbenih običaja, rađanja i umiranja. Neizostavni inventar je svakako horizontalni tkalački stan zvan stan ili natra na kojem su priređivane brojne vrste platna za svagdanje i blagdansko ruho, ruvo, rubeninu.

Tekstilno rukotvorstvo U ovom kraju su se do sredine 20. stoljeća uzgajali lan i konoplja. Od lana su se izrađivala ina tkanja i njime podmirivalo sve potrebno u kućanstvu, te tkala platna za oltare i svečano crkveno ruho. Konoplju

308

su uzgajali zbog vlakana od kojih su preli i izrađivali konope, užad za rublje i sijeno, prekrivače za kola i stoku te prostirke za hranu u polju.

Način uzgoja sirovina za tkanje i njihova obrada jednaki su na cijelom nizinskom području Hrvatske, odnosno prostoru panonskog kulturnog areala.

Uzgajale su se dvije vrste lana: (o)zimi (jesenski) i plavi (proljetni) lan. Proljetni lan se sijao u rano proljeće, najčešće krajem ožujka ili početkom travnja, dok se jesenski sijao u rujnu. Zemljište za sjetvu lana moralo se temeljito pripremiti i usitniti. Zreli se lan čupao zajedno s korijenjem, vezivao u snopove i vozio na riljanje, tj. odvajanje sjemenki od stabljike. Rilj je naprava sa široko nazubljenom daskom ograđenom u sredini klupe. Provlačenjem rukoveti preko grebena rilja žene su (radeći u paru), odstranjivale glavice lana i zamatale ih u krpare, ostavljale dva dana na suncu da isprežaju, tj. da izađe sjeme, od kojeg su dio ostavljale za sljedeću sjetvu. Izriljani lan slagao se u rukoveti (koliko se moglo rukom zahvatiti). Deset rukoveti činilo je snop zvan močenice, koji se povezivao domaćim likom, raženom slamom ili povezom od vrbove kore. Tako pripremljene močenice potapale su se u protočnu vodu, otežale granama, kukama i motkama na koje se nabacala još i zemlja, te se močilo 4 – 6 dana. Razmočeni lan se vadio iz vode, razvezivao i prostirao na prikladnoj ledini i to tako da su se raširene vlati rukoveti osovile kao stožac. Okomito postavljene dvije po dvije rukoveti sušile su se 7 – 14 dana. Bilo je poželjno da na razvezane snopove padne kiša koja bi ih dodatno oprala, a i dobiveno vlakno bi bilo bjelje. Sljedeća radnja je odvajanje lanenog vlakna od nepotrebnih, drvenastih otpadaka, zvana tucanje, nabijanje, stupanje na stupi. Stupa je drvena naprava sastavljena od dvaju dijelova, tj. dviju drvenih greda koje otprilike na jednoj trećini imaju užljebljenja.

Grede su položene jedna na drugu tako da zubi na gornjoj gredi ulaze u udubljenje na donjoj. Gornja greda se pokreće gaženjem jedne noge naprijed i pritiskom druge natrag pri čemu se gornja greda dizala i spuštala i tako udarala lan. Ovaj su postupak uglavnom obavljale dvije žene, dok je jedna stajala na stupi, druga je, sjedeći sa strane, podmetala i okretala rukoveti. Sljedeći postupak obrade sastoji se u češljanju – glađenju vlakna na grebenu – mikanje ili grebenjanje. Greben se sastoji od četiri do pet redova željeznih zubaca učvršćenih u drvenu podlogu. Kod uporabe se učvrsti na stolac ili klupu i oteža kamenom kako se ne bi podizao. Kod grebenjanja najprije se miče (vuče) brk, a onda korijen lana. Na kraju postupka u ruci ostane očišćeno lakno, povjesmo, a na grebenu kudelja, kudilja, kučina. Grebenana ručica dijelila se na: kučinu, kudelju i povjesmo, a prela se prema kvaliteti i namjeni. Kučina brkovnica je kudelja od brka od koje su se izrađivale kobere ili ponjave, tj. grube plahte za pokrivanje konja, prostirače u polju ili prostirke za sušenje lanenog sjemena, žita i ječma. Kudelja korenica upotrebljavala se kao potka kod tkanja grubih svakodnevnih pregača i vreća, dok je povjesmo najinije laneno vlakno od kojeg su se prele i osnova i potka za svečane tekstilne predmete. No, početkom 20. stoljeća koristilo se samo za potku, dok se osnova već tada kupovala u trgovinama kao tvornički proizvod pod nazivom pređica. Nakon gre-

Članak iz stručne publikacije ‘‘Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske’’, Zagreb 2006.

Članak iz stručne publikacije ‘‘Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske’’, Zagreb 2006.

309

benanja slijedilo je predenje. Prelo se na prelo ili preslicu i vreteno ili na preslicu i kolovrat. Preslica je kopljastog oblika, izrađena, izrezivana ili nožem kopana, od mekog drveta, iscifrana ukrasima na proboj u kombinaciji s urezanim stiliziranim, geometrijskim i biljnim ornamentima. Pri predenju su žene preslicu zaticale za pojas s lijeve strane, lijevom rukom su izvlačile pređu i provlačile je kroz usta da je ovlaže, dok su desnom rukom vrtjele vreteno i namatale ispredenu nit.

Upotrebljavale su su dvije vrste vretena: ravno i trbušasto. Kolovrate su nabavljali na sajmovima, a vretena su izrađivali Cigani koritari i prodavali ih po selima. Kolovrat je naprava kod koje se nogom pritišće daščica preko kotača te izaziva vrtnju vretena smještenog vodoravno pri vrhu kolovrata.

Pređa se s vretena prematala u svitke preko naprave zvane rašak ili motovilo, rašljaste grane duljine 1.5 m, koja na jednom kraju ima pribijenu poprečnu prečku. Kod namatanja se nit vodila preko rašlja i naizmjenično na jedan i drugi kraj prečke. Tako su se dobila predena, štrenice pređe duljine oko tri metra. Prije skidanja s raška vršilo bi se brojanje niti u predena tako da se jedan kraj niti izbroji na sljedeći način: 3 niti = jedna čisanica, 20 čisanica = jedno pasmo, 10 pasmi = jedno predeno, 3 predena = jedna prama.

Žena u radnoj nošnji iz Košutarice

310

Najčešće se računalo da jedno predeno teži jedan kilogram. Ako je osnovano 18 pasmi dobije se 15 metara platna, širine 75 centimetara.

Nakon predenja slijedilo je izbjeljivanje pređe. To se vršilo tako da se u poslaganoj parenici, parjenci (drvena kačica) pređa zalijevala kipućom lukšijom koja se dobivala od vruće vode i pepela od drveta. Izbijeljeni svici su se ponovo namatali u klupka i to pokretnom spravom u obliku križa ili sastavljenom od dvaju štapićastih valjaka uloženih u uspravni okvir – vital, vitlo.

Uzdužne niti u tkanini nazivaju se osnova. Postupak pripremanja osnove za tkanje naziva se snovanje i jedan je od najzahtjevnijih postupaka u izradi tkanine. Snovalo se na pokretnom kružnom vrtuljku zvanom snovača. To je naprava visine 2 m, a sastoji se od četiriju drvenih stupova, spojenih letvicama složenima u križ i učvršćenih osovinom čiji je donji kraj bio usađen u pod, a vrh u polukružnu kožnu omču učvršćenu na stropnoj gredi. Snovača je pri dnu imala tri, a pri vrhu dva klina. Snovanje počinje od donjeg zadnjeg klina. Dvije po dvije niti vode se na preostala dva klina tako da se prekriže, zatim u krug do gornja dva klina, gdje se sve niti okreću i zajedno idu nazad dolje i to toliko puta koliko se želi imati široko platno. Nakon toga se niti osnove na mjestima gdje se križaju vežu špagom ili motvuzom (snopić od 10 niti), a osnutak se skida sa snovače i prepliće u lanac u obliku pletenice.

Ovako snovano platno pohranjivalo se u plahtama na zračnom i suhom mjestu. Klupka pređe bila su prilikom snovanja smještena u drvenu pravokutnu klupkarnicu ili golubinjak s dvanaest pregrada, a niti su prolazile kroz snovačku daščicu koja se držala u ruci.

U zapadnoj Slavoniji se od davnina tkalo (lan i konoplja) na vodoravnom tkalačkom stanu zvanom stan ili natra. Stan je posjedovalo svako domaćinstvo, a tkale su žene tijekom zimskih večeri. Osim jednostavnih tkanja u dva nita, u pojedinim se selima (Subocka, Borovac, Lovska…) tkalo i u četiri nita, prebirano na dasku, iverano na dasku ili opački prebor, jedna od prijebornih tehnika. Na stanu su se od krpa tkale ponjave, zvane i tepisi, a od vunene niti razni ćilimi i šarenice, tj. ponjave za prekivanje kreveta ili sjedala u kolima, zobnice te torbaci za pastire. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća od pamučne niti izrađivane su muške gaće i košulje i ženska odjeća (svečane suknje, košulje, košulje – cjelače veženice, pregače…); posteljno platno: plahte – plate, jastučnice i vanjkušnice, jagluci (marame), ručnici: svakodnevni, djeverski ili svatovski peškiri; stolnjaci – krajcaruša te ostala svagdanja i blagdanska odjeća.

Narodne nošnje možemo podijeliti na: 1. slavonsku nošnju, zvanu i graničarska (Brestača, Stari Grabovac, Novska, Rajić, Jazavica, Roždanik, Kozarice…)

2. nošnju jasenovačke Posavine (Košutarica, Jasenovac, Tanac, Višnjica…)

3. srednje posavsku nošnju (Krapje, Puska, Plesmo, Drenov Bok…) 4. posavsko-moslavačku nošnju (Stara Subocka, Jamarice, Janja Lipa, Gaj, Brezine, Piljenice, sve do Banove Jaruge)

Članak Damira Kremenića u FOKI Zagreb, 2006.

311

Ana Bobovec

STOTINU HRVATSKIH ARHEOLOšKIH NALAZIšTA (prikaz)

Godine 2006. tiskana je knjiga: «Stotinu hrvatskih arheoloških nalazišta» u nizu posebnih izdanja Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža iz Zagreba.

Članak u ‘‘Stotinu hrvatskih arheoloških nalazišta’’ Zagreb, 2006.

Radovi na pripremi ove knjige započeli su godine 2003. kada se u povodu 125-te obljetnice osnutka Hrvatskog arheološkog društva željelo valorizirati i javnosti predsataviti ono najznačajnije što se u hrvatskoj arheologiji u tom razdoblju dogodilo.

Stotinu odabranih arheoloških nalazišta (uključujući i podvodnu arheologiju) iz razdoblja predpovijesti, antike i ranijeg srednjeg vijeka predsatvljeno je tekstovima i ilustracijama na po dvije stranice. Izabrani su prema nekoliko kriterija: da su na njima vršena sustavna arheološka istraživanja; da je arheološki materijal objavljen u znanstvenoj ili stručnoj literaturi, te da se nalazište može vidjeti «in situ», a pokretni arheološki materijal prezentiran u arheološkim postavima pojedinih muzeja. Više prostora dobila su nalazišta koja imaju dugi kontinuitet naseljavanja: na pr. Vinkovci,

312

Split, Solin, Pula, Brijuni....

Pri odabiru nalazišta nastojalo se voditi računa o zastupljenosti svih 20 županija, iako ne jednakim brojem - ovisno o stupnju istraženosti pojedinih područja Hrvatske. Tako su županije zastupljene s najviše 8 i najmanje 2 nalazišta. Uz tekstove o pojedinim nalazištima, tekstualno su obrađene i županije, kako bi se dobio bolji uvid u stanje arheoloških istraživanja pretpovijesnog, antičkog i ranosrednjovjekovnog razdoblja.

Knjiga «Stotinu hrvatskih arheoloških nalazišta» podijeljena je u nekoliko cjelina: - Pregled županija sa zemljpisnim kartama na kojima su ubilježena najvažnija nalazišta, ne samo ona koja su prezentirana tekstom i fotograijama na dvije stranice, već i ona na kojima su vršena istraživanja i imaju kulturološku važnost za područje određene županije. Imajući pred očima taj dio knjige (i vjerujući da su poštovani kriteriji pri obradi), možemo vidjeti i stanje arheoloških istraživanja pojedinih županija. U ovom slučaju, moslavački dio naše županije spada u manje istražena područja.

Pregled nalazišta obuhvaća ukupno 114 lokaliteta na kojima su vršena arheološka istraživanja, te se mogu vidjeti «in situ» ili samo arheološki materijal u postavima pojedinih muzeja (a objavljivan je u stručnoj literaturi). Nalazišta su poredana abecednim redom, radi lakšeg snalaženja. Obuhvaćena su razdoblja od paleolitika, preko neolitika, bakrenog, brončanog i željeznog doba, antike, sve do ranog srednjeg vijeka (12. st.). Ovdje treba naglasiti da je nekoliko nalazišta objavljeno mimo postavljenih kriterija, no tu je bilo važno da su u potpunosti arheološki istraženi (na pr. Čakovec - Stari Grad.

Kod pisanja tekstova sudjelovala su 92 arheologa iz različitih hrvatskih muzeja i znanstvenih institucija. Urednik knjige je Aleksandar Durman, a urednički odbor činili su: Jacqueline Balen – Arheološki muzej Zagreb; Vlaho Bogišić, Leksikografski zavod «Miroslav Krleža»; Božidar Čečuk – Hrvatsko arheološko društvo; Mirjana Sanader, Aleksandar Durman i Hrvoje Potrebica – Odsjek za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Šire uredništvo činili su članovi središnjeg odbora Hrvatskog arheološkog društva (u tom mandatu) – Ivan Šarić, predsjednik Hrvatskog arheološkog društva; Jacqueline Balen (Arheološki muzej Zagreb), Ana Bobovec (Muzej Moslavine Kutina), Božidar Čečuk (Hrvatsko arheološko društvo), Hermine Gericke – Lukić (Muzej Slavonije Osijek), Damir Kliškić (Arheološki muzej Split), Marija Kolega (Arheološki muzej Zadar), Romana Menalo Dubrovački muzeji Dubrovnik), Marko Menđušić (Županijski muzej Šibenik), Hrvoje Potrebica (Filozofski fakultet Zagreb).

Ulomak keramike sa arheološkog nalazišta Kutinske Lipe

313

Sa područja Sisačko – Moslavačke županije, u pregledu nalazišta prezentirana su 4 nalazišta:

Arheološke iskopine

OSEKOVO, Ciglenice Rimski kompleks ( 2. – 4. st. n. e. ) na lokalitetu Ciglenice u Osekovu rasprostire se na površini od 31 000 m2 . Preliminarna arheološka istraživanja započela su godine 1996., a sustavno se istražuje od 1998. U prvom istražnom bloku istraženi su temelji jednog, po svemu sudeći stambenog objekta, sa svim elementima bolje opremljenog prostora. Uz čvrste strukture pronađena je i velika količina pokretnog arheološkog materijala - predmeta koji svjedoče o životu stanovništva onoga doba. Temelji objekta nalaze se u procesu konzervacije, te će biti prezentirani u turističke i edukativne svrhe.

U drugom istražnom bloku otkriveni su temelji još jednog objekta u kompleksu (koji je veći od prethodnog), sa ostacima hipokausta u tragovima. Pokretni arheološki materijal - ostaci elemenata vanjskog i unutrašnjeg uređenja prostora, keramika, olovo, staklo, željezni predmeti, ali ima i luksuznih primjeraka nakita - čuva se u Muzeju Moslavine u Kutini.

(Prilog o lokalitetu Ciglenice u Osekovu pripremili su: Ana Bobovec, arheologinja u Muzeju Moslavine Kutina (tekst i odabir fotograija), a autor fotograija, od kojih su neke korištene u likovnoj opremi knjige, je Dubravko Vidiček, preparator u Muzeju Moslavine Kutina).

SISAK (SISCIA) Prikazan je razvoj grada od vremena keltske Segestike (na prostoru Pogorelca) do propasti Rimskoga carstva. Rimska Siscija sagrađena je na lijevoj obali Kupe (na oko 40 hektara), a ostaci grada iz toga doba sačuvani su ispod današnje jezgre grada Siska. U rimskim izvorima grad se spominje pod tim imenom od 35. godine pr. n. e. Kolonijalni status stekao je 71. g. n. e. u vrijeme dinastije Flavijevaca. Godine 260. u Sisciji je osnovana kovnica novca (za cara Galijena), a početkom IV. st., za Dioklecijana, postala je glavni grad provincije Savie. U doba ranog kršćanstva tu je bilo biskupsko sjedište ( i mjesto stradanja sisačkog biskupa Sv Kvirina).

Među ostacima arhitekture rimske Siscije treba istaknuti ostatke urbanih vila, nekropola, mostova, dijelova infrastrukture ulica. Među pokretnim arheološkim materijalom, pored nalaza keramike, kamene plastike, novca i metalnih predmeta, ističe se velika količina vojne opreme (iako je pitanje vojnog logora još otvoreno). Materijal se čuva u Gradskom muzeju u Sisku i Arheološkom muzeju u Zagrebu.

314

TOpUSKO Naselje na području Topuskog (vjerojatno Quadrata) nastalo je u rimsko doba, a zahvaljujući mineralnim izvorima ubrzo se pretvorilo u lječilište. Sustavna arheološka istraživanja ovoga lokaliteta vrše se tek od godine 1990., te se još ne može do kraja deinirati urbanistička slika antičkoga grada, iako su otkriveni ostaci rimskih zgrada s kanalizacijom i toplom vodom iz prirodnih izvora, podovima ukrašenim mozaicima, a zidovima fresko-slikarijama.

Također su pronađeni i ostaci javnih zgrada i prostora, te nekropola. Nakon propasti rimskog carstva Topusko su zaobišle velike seobe naroda, a u povijesti je značajno razdoblje vladavine kralja Andrije II (1205. – 1235), koji je na putu u križarski rat boravio u Topuskom i osnovao cistercitsku opatiju.

TURSKA KOSA Ovdje se radi o pretpovijesnom višeslojnom gradinskom naselju u selu Velikoj Vranovini kraj Topuskog, na obali rijeke Gline. Otkriveni su slojevi razlićite starosti - od IX. st. pr. n. e. - do početka rimske dominacije. Naselje se nalazilo na prirodno zaštićenom položaju, ali je bilo dodatno utvrđeno bedemima i palisadama.

Unutar naselja nalazile su se nastambe od kolaca i pruća, oblijepljene blatom (kućnim mazom). Ovaj lokalitet je čuven po svojoj nekropoli sa kultnim mjestima na kojima su odlagane keramičke igurice (idoli) životinja, erotske ženske igurice, igurice dvospolaca s naglašenim muškim i ženskim obilježjima. Arheološki materijal se uglavnom nalazi u Gradskom muzeju u Karlovcu, na čijem se području istraživanja lokalitet nalazi.

315

Maja Matković

pREdSTAVLJANJA „OBLIZEKA − MOSLAVINE ZA STOLOM“ BOŽICE BRKAN SVIJET JE ZAVIČAJ / ZAVIČAJ ZA SVIJET Starinski kolači

Već na prvom, zagrebačkom predstavljanju knjige više nije bilo na kioscima. Rijetke su knjige doživjele tu sudbinu, a rijetke su i posebne poput Oblizeka hrvatske književnice i Večernjakove kolumnistice i urednice Božice Brkan Otkako je izišla 20. rujna 2006., knjiga „Oblizeki − Moslavine za stolom“ hrvatske književnice i Večernjakove kolumnistice i urednice priloga Vrt Božice ne prestaje izazivati i pozornost i suze. Tiskana u 15.000 primjeraka u izdanju Acumena i Večernjega lista već na prvome, zagrebačkom predstavljanju donijela je iznaneđenje. Marjan Jurleka, predsjednik uprave Večernjega lista, rekao je da je knjiga posebna već i po tome što je više nema na kioscima. Takav uspjeh nije ga iznenadio jer dolazi iz pera autorice koja je uvijek radila predano, ozbiljno, odbijajući estradizaciju u kulinarstvu u kojem su zasjale mnoge zvijezde, ali su brzo i zgasnule. U Gospodarskome klubu Branka Žuike, u kojem je održana promocija, vrlo su nadahnuto govorili zagrebački župan Stjepan Kožić, moslavački povjesničar i publicist te urednik knjige Dragutin Pasarić. On je iznio i sjetnu usporedbu kako se uvijek

Autorica ‘‘Oblizeka’’ Božica Brkan s recenzentima Maja Matković, Slavica Moslavac i Dragutin Pasarić

iz blatne, težačke Moslavine odlazilo u Zagreb, a sad se evo knjigom Božice brkan Moslavina vraća sebi jedinstvena, makar se danas prostire u trima županijama: Sisačko-moslavačkoj, Zagrebačkoj i Bjelovarskobilogorskoj županiji. Autoričina dugogodišnja prijateljica, predsjednica Skupštine Zagrebačke županije Palma Klun-Posavec povukla je svojevrsnu kulturnu i književnu crtu Česmički – Badalić –Trnina

316

– Brkan. Autorica je pak zahvalila svojim dvjema kućama: Acumenu i Večernjemu list koji ju je podupro na neviđeno. −Spomenula je i dvoje svojih bliskih suradnika na knjizi − Jenija Vukelića i Maju Matković, dizajnera i lektoricu i jednu od recenzenata knjige Maju Matković.

Predstavljanje u Križu, u kojem je Božica Brkan išla u osnovnu i srednju školu, bilo je vrlo toplo i nadahnuto. O jedinstvenoj zavičajnoj čitanki, panonskome brevijaru, priručniku za one koji se žele sjećati, ali i s dubokim osjećajima poštovanja i divljenja prema autorici govorili su njezini najbliži suradnici i recenzenti knjige: Dragutin Pasarić, Slavica Moslavac, etnologinja, ravnateljica Muzeja Moslavine u Kutini, Palma Klun Posavec, Jenio Vukelić, Branko Arbanas, pročelnik za društvene djelatnosti općine Križ i Ivana Posavec Krivec, saborska zastupnica i predsjednica Turističke zajednice Križ. U Križu, u galerijskome prostoru na čijim su zidovima bili izloženi Šiškovi moslavački motivi, dirnuta pažnjom autorica je i zaplakala.

U Ivanić gradu, u kojem je promocija održana u knjižnici u Pučkome otvorenom učilištu, ponesena atmosferom u kojoj se blaguju i riječ i slastice s moslavačkoga stola rasplakala se recenzentica Maja Matković, a nadahnuto su uz autoricu govorili i Palma Klun Posavec, Jenio Vukelić, te Dragutin Pasarić.

Knjiga, mozaik, posveta običnom čovjeku, zbog neponovljiva spoja riječi namirnica, dijeli sudbinu rijetkih jela okus kojih nosimo cijeloga života. Potraga za izgubljenom Moslavinom, onom Moslavinom koja nam danas nestaje pred očima, a dio koje su i makaruni i gra na ladno, nisu nipošto samo recepti nego i recepti i literarni zapis te komparativna analiza od zavičajnoga do globalnoga, od dokumentarnoga do umjetničkoga. Vrijeme koje sve brže briše slike nekadašnje Moslavine, one koja se počela gubiti već pedesetih godina prošloga stoljeća, zaustavljeno je na stranicama knjige, koja prema riječima Slavice Moslavac, izgovorenim 19. listopada na predstavljanju u Kutini, nije obična kuharica nego čuvar vrijednosti jednoga podneblja koje se izvorno predstavlja svijetu. Oblizeki nas, kako je istaknula Maja Matković, i jezikom vraćaju identitetu, korijenu i zavičaju, a Katarina Brkić, pjesnikinja i recenzentica knjige, potaknula je prisutne u kutinskoj knjižnici na prisjećanje na vlastito djetinjstvo.

Dragutin Pasarić u Kutini se prisjetio i predstavljanja prve knjige Božice Brkan − Enciklopedije špeceraja, koja je 1990. predstavljena u kutinskoj robnoj kući. Zahvalio je autorici što se i svojim najnovijim djelom, petnaestim po redu, vraća svojoj rodnoj Moslavini. Jer, kako je rekao: Mi moslavci očito nismo svjesni ni svoje veličine, ni svoga zavičaja, ali možda čitajući ovu izuzetnu knjigu to i postanemo. Podsjetio je i na Badalićeve Moslavačke razglednice te istaknuo želju Badalićeve sestre da poslije Enciklopedije špeceraja Božica Brkan napiše i nešto baš moslavačkim domaćim oblizekima.

Na sljedećoj postaji svoga povratka zavičaju, u Voloderu, knjigu su u Voloderskoj kleti predstavili Dragutin Pasarić, Slavica Moslavac i autorica. Rečeno je da Oblizeki nisu ni kuharica, ni monograija, ni putopis, ni enciklopedija, već sve to zajedno. Osim što promovira moslavačke vrijednosti, knjiga svojim kekavskim (jednim od govora

Orahnjača, tradicijski kolač

317

S promocije u Kutini

Sa promocije u Kutini

Sa promocije u Voloderu

318

kajkavskoga dijalekta), obogaćuje i standardni književni jezik. Bogato opremljenu knjigu u Voloderu je pratio i bogat stol s više od 30 jela pripremljenih prema receptima iz knjige.

Povratak u mitski Okešinec, vrelo autoričina nadahnuća, njezin rodni kraj, na početku prosinca 2006. bio je doista dirljiv. Pola sata prije službenoga predstavljanja jedinstvene zavičajne čitanke, dvorana Društvenoga doma u Okešincu bila je prepuna. Cijelo rodno mjesto Božice Brkan, svi obični ljudi, od kojih su mnogi i likovi iz knjige, došli su iskazati počast novinarki, književnici, svojoj Okešinčanki Božici Brkan. Predstavljač knjige Dragutin Pasarić podsjetio je na Milku Trninu, rodom iz susjednoga Vezišća, koja je svojim glasom i u svijetu proslavila Moslavinu, a taj zanimljiv kraj svojim perom u naše vrijeme promiče baš Božica Brkan. Bogat program u kojem je nastupio KUD Graničar iz Križa, koji je izveo splet moslavačkih pjesama te, pjesme i plesove Bunjevaca, osmislio je Branko Arbanas, a raskošne nošnje posudila je Jelica Kumpes. Ona je program pratila u nošnji izrađenoj prije 150 godina, u kojoj su se vjenčali ona, njezina majka i baka. Slavica Moslavac istaknula je da su osjećaje što ih Božica Brkan gaji prema svome rodnom kraju prepoznali i čitatelji s otoka, makar posve ne razumiju kajkavštinu. Svojim Moslavcima , svome rodnom kraju Božica Brkan pod božićno je drvce ostavila 100 knjiga, kao svoj osebušek zavičaju iz kojeg je potekla.

Prvo predstavljanje knjige u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji bilo je u Čazmi. Dragutin Pasarić, Slavica Moslavac, Maja Matković i Božica Brkan 12. siječnja 2007. u čazmanskoj su knjižnici svojim sjajnim domaćinima, direktorici knjižnice Jadranki Kruljac i knjižničarki Vinki Jelić predstavili su tek dio iz mozaika koji sad nastaje oko ove izuzetne posvete Moslavini. Posvete dio koje je i na početku knjige: «Kad više ne znaš kamo bi išao, sjeti se odakle si došao». Kad bi bila i samo podsjećanje, a neosporno je mnogo više, ova bi knjiga bila rijetka vrijednost koja , pokazale su sve dosadašnje promocije, prodire do dna duše. Ne samo moslavačke.

Božica Brkan sa promocije u Čazmi

Đurđa Vukelić-Rožić

HAIKU U MOSLAVINI Kulture ‘Istoka’ i ‘Zapada’ više ne obitavaju isključivo i samo na Istoku i Zapadu. Nije svijet postao malim, već su se udaljene kulture zbližile, prepoznale onaj dio bitka drugih koji mogu razumjeti, te ga i prihvatiti u određenoj mjeri i nadograditi. S dalekog istoka, osim ikebane, budizma, borilačkih vještina, a mogli bismo nabrajati i nadalje, i japanski haiku se uselio u svakodnevicu zapadne kulture pa tako i hrvatske. I moslavačke.

Haiku je kratka japanska pjesma s tradicijom duljom od 400 godina.

Klasični japanski haiku zapisuje se se u tri stiha sa po 5-7-5 onji-ja (slično našim slogovima), sadrži ‘kigo’ riječ - pojam koji naglašava godišnje doba u kojemu se dogodio zabilježeni haiku trenutak. Haiku je poezija jednostavnog, skromnog i iskrenog čovjeka te se bez takva načina života ne može zamisliti zapisivanje dobrog haikua koji traje.

Haiku pjesnik živi s dubokim poštovanjem prema prirodi čijim se smatra dijelom.

Haiku je trenutak, bljesak koji pjesnika na trenutak ukrade i u novom svjetlu i s novom spoznajom donese mu novo razumijevanje već dugo poznatih i naoko, znanih odnosa i pojava u prirodi. Potom, taj isti haiku, ukoliko je iskreni događaj na najjednostavniji mogući način zabilježen i popraćen većini ljudi razumljivim jezikom, donosi novo razumijevanje haiku događaja svom čitatelju. Čitatelj zapisanoga haiku trenutka doživljava svoju vlastitu spoznaju zapisane pjesme, obogaćuje je svojim otprije doživljenim i pohranjenim iskustvima i vlasitim osjećajima.

Haiku koji u današnje vrijeme zapisujemo mi ‘zapadnjaci’, sadrži ne manje od 12 i ne više od 20 slogova te nije obvezatno vezan na godišnje doba mada se preferira makar i njegovo posredno naznačavanje. Sa haiku zapisima kao uostalom i s mnogim drugim izričajima eksperimentira se i dolazi do pomaka i novih pristupa, razumijevanja i tumačenja. Uz haiku poeziju, povećana svjesnost i duboko poštovanje prema prirodi mogu pjesniku-haikuistu donijeti novu jasnoću prema svemu oko sebe. Kako nova učenja i iskustva donose i promjene na mnogim planovima pojedinca, lako ćemo uočiti da je mnogi haiku pjesnik podizanjem svoje svjesnosti na mnoge načine pridonosio te obogativši svoj život djelovao i na život oko sebe.

U Hrvatskoj, prvi objavljeni haikui bili su oni Tončija Petrasova Marovića i Dubravka Ivančana šezdesetih godina prošlog stoljeća a danas se smatra da u Hrvatskoj haiku objavljuje oko 350 pjesnika.

Prof. dr. sci., akademik Vladimir Devidé, matematičar, japanolog i haiku pjesnik, približio je haiku hrvatskoj javnosti objavivši dvadese-

Dragica Derifaj, Ivanić Grad uletio kroz prozor udario o zid preživio vrabac mladi mjesec osvijetlio pločnik stradao puž olujni se oblak primakao i progutao večernje svjetlo

Marina Jeleč, Ivanić Grad grane drveća škakljaju oblake po obrazima. pod nogama škripi pod stare kuće. suza u bakinu oku. oči uklesane u mramor tužno gledaju.

Ante Juretić, Kutina zaljuljan vjetrom maslačak izbjegava noge leptira. na pustoj plaži plima rastui briše stope djeteta. jesenska kiša. beskućniku je šešir cijela kuća. u vrši mrtva vidi se plavetnilo u oku ribe. ispod raspela starica s krunicom kisne moleći.

319

Nevenka Kauzlarić, Ivanić Grad valentinovo! u glogovoj živici vrapčji svatovi. dva mačora mjauču u duetu! ništa ne brinu. užas i graja! nad gnijezdom pjevica kruži vrana. dva ranjenika čovjek i pas tješe se u ruševini

Dubravko Korbus, Ivanić Grad vrane haiku niz brzim zamasima vrana na jakom vjetru leti unazad jesenji sumrak mokrina kiše klizi nize crno perje jesenja magla postaje nevidljivo graktanje vrana. počinje snijeg grakče sama sa sobom vrana u letu snježna mećava bjelinom zasipane utihnule vrane

Biljana Kovačić, Ivanić Grad crna ploča zlatnim slovima ispisano ime tuge pučina. i ribar i čamac bore se s morem uz klavir: susjeda susjedu dirigira iza leđa

320

tak knjiga s prijevodima iz japanske kulture i književnosti, te brojnim održanim tribinama, pojavljivanjima u medijima te objavljivanjem brojnih članaka u hrvatskim književnim časopisima.

Godine 2002., uz sponzorstvo grada Ivanić Grada sedam haiku pjesnikinja i pjesnika objavilo je zajedničku, dvojezičnu (hrvatski/engleski) zbirku Sedam prozora / Seven Windows. (Agapa d.d., Kloštar Ivanić).

Ova je zbirka između ostaloga bila promovirana u ‘Natalanu’ u ivanić Gradu i u Kutini u klubu ‘‘ Arcus’’, a kao poklon darivana je natjecateljima Svjetskog prvenstva u samostrelu koji se te godine održavao u Ivanić Gradu te tako otputovala u mnoge zemlje svijeta.

Već 2003. godine u organizaciji Turističke zajednice Kloštar Ivanića, haiku pjesnici održavaju i prve haiku susrete u Kloštar Ivaniću koji su se ove godine održali četvrti put, s nagradnim natječajom za haiku, u nekoliko kategorija, od učenika osnovnih škola do međunaronog natječaja na engleskom jeziku. Također, pod uredničkim perom urđe Vukelić-Rožić, koja je uređivala i dvojezični časopis HAIKU, Društva hrvatskih haiku pjesnika iz Zagreba, (2003-2006) tiskan je i dvojezični zbornik ovih susreta s nagrađenim i pohvaljenim haikuima i odabirom najkvalitetnijih radova pristiglih na natječaj.

Godine 2006. na području Otoka Ivanića haiku piše dvadesetak autora te su osnovali udrugu ‘Tri rijeke’, haiku pjesnici Otoka Ivanića.

Moslavački haiku pjesnici i pjesnikinje, po broju dobivenih nagrada i pohvala u vrhu su hrvatskog haikua ali i dalje, dobitnici su vrhunskih i prestižnih nagrada za haiku u Japanu i drugdje te tako kao najbolji među najboljima, dostojno predstavljaju Hrvatsku u svijetu. Da citiramo akademika Devidéa: ‘Hrvatska je haiku-velesila po broju osvojenih nagrada za haiku na međunaronim natjecanjima.!’

Također, u pripremi za tisak je i antologija hrvatskog haiku pjesništva u periodu od 1996.-2006. a urednica je urđa Vukelić-Rožić iz Ivanić Grada. urđa Vukelić-Rožić, Ivanić Grad Martinska ves haiku niz

usnulo selo tiho i do maloprije, bez ijednog psa

martinska ves – u vedroj noći most je put među zvijezde

mrak i tišina. iz male stare škole tamburaška glazba

jesenska večer ispod mosta protiče gusta tama

zid prepun slika. davni tamburaši i plesači s nama.

Ljerka Poštek Jelača, Ivanić Grad procvale ivančice vire u nečiju sobu crveni se prva ruža u mnoštvu pupoljaka u balama slame počiva sunce na zalazu na traktorskoj prikolici stisnuti berači i bačva okopnio snijeg. u tišini noći, žubor potoka.

Vida Pust-Škrgulja, Ivanić Grad na dnu srebrne čaše u staretinarnicitragovi crnog vina dječji se smijeh uvukao u gitaru na zidu sunčan je dan. uz balkonska vrata nađoh prvi žuti list. ljetna noć. vlak turnji kroz mirni disaj djece. u grahovoj ljusci pucketa - miris zrele jeseni.

Toplim smijehom veselo se smije peć promrzlom gostu

u maloj lokvi komad neba i cijeli oblak list perunike na straži uz žuti cvijet jesenji dan kroz šumu šeče put noćas je mraz sakrio zvijezde u prozorsko staklo

plot – prlek do prlka ima škrlak od čupa kravice se gegaju čez polski put daleko ja paša na slivi visi sirnica vrabec luknju išče kmica – vatra gori, plamički skaču krunica zvoncka

Mirjana Pavelić, Kloštar Ivanić njedra trešnje crvenim perlama okitio cjelov sunca na brijegu na trgu susreću se zvuci dva zvonika

Željka Vučinić Jambrešić, Ivanić Grad kap rose preteška za laticu cvijeta okupala mrava

Ljudmila Milena Mršić, Ivanić Grad

Dragica Vereš, Ivanić Grad u ruci žene u gužvi vlaka cvjetna livada iz grabe žablja rapsodija sve glasnija. u krošnji oraha uz cvrkut ptica slažu se orahnjače minus deset suza za pokojnikom zastala na licu

usred noći bolničkim hodnikom odjekujetišina.

Stanko Petrović, Ivanić Grad potočić svira pastorelu, trčeć kamenim tipkama briješka navrh krova glavom u mjesecu mačak slavi veljaču lijeni hlad stanjio se of pripeke u podne omara na suhoj prašnoj cesti skapava pas

321

Željka Vučinić Jambrušić pjesnikinja haiku poezije

Zeljka Vucinic-Jambresic was born in 1959. in Klostar Ivanic, Croatia, graduated from Faculty of Economy in Zagreb. She is the president of the Klostar Ivanic Folk Ansamble ‘Klostar’ and Haiku Association ‘Three Rivers’ in Ivanic Grad.

Zeljka writes poetry and haiku since secondary school, started publishing in 2004 and is taking part in haiku meetings in Croatia. She writes in Croatian standard, Kajkavian Dialect and English. Her haiku has been published in magazine Haiku, Haiku miscellanies in Samobor, Krapina, Ludbreg and Klostar Ivanic. So far she had received several awards and commendments in Croatia and abroad.

puknuti crijep / 10th Mainichi Haiku Contest 2006 / Honourable Mention // u svom srcu / Suruga Baika Literary Festival, Daichuji Temple, Japan, Award 2005 // nocas je mraz / 3rd Prize, Klostar Ivanic 2005 // u maloj lokvi / Haiku No. 23/24 // u daleku metu / Samobor haiku miscellany 2006 // stari tavan / Ludbreg haiku miscellany 2006// galop konja / 1st Prize, Klostar Ivanic 2006 // vrh brega / 2nd Prize Klostar Ivanic 2006 Kajkavian Dialect// srusena crkva / The 39th A-Bomb Memorial Day, 2005 // kruska preplela grane / Ludbreg Calendar Rokovnik 2005 //

322

puknuti crijep mjesečina teče niz stepenice

a cracked rooing tile moonlight lows down the stairs

u svom srcu skriva malo sunce svaka tratinčica

into their hearts hiding a little Sun each daisy

nocas je mraz sakrio zvijezde u prozorsko staklo

the frost tonight hides the stars into the window pane

u maloj lokvi komad neba i cijeli oblak u daleku metu zalazeceg sunca upucava se brod. stari tavan: na bacenom kolovratu predu pauci

in a small puddle a piece of the sky and whole cloud shooting itself into distant goal of setting Sun the ship old attic: on forsaken spinning wheel weaving spiders

galop konja ispreplice se s letom lastavice

gallop of a horse intertwines with the light of the swallow

ljetna tisina, u salici od kave zaspala noc

summer silence, the night fell asleep in the coffee cup

vrh brega beli begleni vajnkus vlece jesen srusena crkva u komadicima stakla ogleda se Kristova patnja kruska preplela grane s granama bora, ciji su ceseri? zimsko jutro vrabac kljuca mraz na grmu salate

top of the hill white pillow of the mist pulls the autumn wrecked church in the chips mirroring Chirist’s passion a pear tree entangled boughs with those of the pine, whose are the cones?

Winter morning a sparrow picking at rime on the lettuce

323

Đurđa Vukelić-Rožić

MOJ IVANIĆ GRAd Martinska skela I Ves lijepa martinska kao priča vilinska, kao krila labuda Savu je zagrlila.

Moje suze Sava je s tužna srca odnijela tajnu moje ljubavi nikom nije otkrila.

Refren Savo, Savo, starice nježno ljuljaj zvjezdice neka pamte dane sve naše skele martinske.

II Skela stara martinska dan i noć je plovila srcu draga sjećanja preko Save nosila.

Ti skelo znala si tko je koga volio, zadnju vožnju dala si tko se s selom rastao.

Refren Skelo, skelo, lađice nije isto bez tebe sad’ te traže dušice što su s tobom plovile.

Skelo, skelo, lađice nije isto bez tebe, skelo, skelo, lađice nije isto bez tebe.

324

I. Kad u šetnju svojim gradom Ja povedem svoj šešir i štap, Tada spletom dragih ulica Pozdravljam dobro znana lica; To je moj Ivanić Grad.

To je moj Ivanić Grad.

Kada šetam starim gradom Između uspomena, Prisjećam se davnih dana Starih dana bez starih rana, To je moj grad!

To je moj, to je moj, To je moj, to je moj grad Ivanić Grad!

Refren: Rešetari, pečenjari, Remenari, koritari, Šnajderi, lončari, Šustari, brijači, Limari, kovači To je moj Ivanić Grad!

To je moj, to je moj to je moj grad, Ivanić Grad!

II. Kad pogledam neki izlog Ja još vidim bič i remen, ham, Čujem glas sladoledara I muku našega zvonara; To je moj Ivanić Grad.

To je moj Ivanić Grad.

A kad čujem lijepe riječi Dobar dan srce liječi, Dobra večer laki san U svom gradu ja nisam sam, To je moj grad!

To je moj, to je moj, To je moj, to je moj grad Ivanić Grad!

Trgovci, bečari Mesari, bačvari Pekari, užari Sitari, travari Zidari, kolari To je moj Ivanić Grad!

To je moj, to je moj to je moj, to je moj grad Ivanić Grad!

Mladen Mitar

«VILA» KUTINSKA – SIGNUM KOJI OPLEMENJUJE Skulpturu «Vile» podižu u staroj gradskoj jezgri Grad Kutina i Matica hrvatska ogranak Kutina, povodom 750. godina pisanog spomena imena Kutine i 120. godina od osnutka ogranka Matice hrvatske Kutina.

Autor ovog djela je Ivan Branko Imrović, akademski kipar iz Zagreba.

Rođen je u Popovači – Pobrđu1957. godine. Pohađao je osnovnu školu u Kutini. Zatim je završio 1977.godine slikarski odjel Škole primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Diplomirao je 1983.godine na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti kiparstvo u klasi profesora Ivana Sabolića. Od 1983. – 1985. polazio je u Majstorsku radionicu Antuna Augustinčića pod vodstvom profesora Ivana Sabolića.

Kutina je jedan od rijetkih hrvatskih gradova koji su skoro zaboravili da imaju svoju staru historicističku povijesnu jezgru. Maštalo se već petnaest godina o nekakvom novom trgu, ali trgovi se ne događaju preko noći, niti kakvim naprečac donesenim administrativnim odlukama, oni nastaju stoljećima, od romanike preko gotike pa do renesanse i baroka.

Danas je dinamika nastanka neusporedivo brža. Postavljanjem prve skulpture u prostor stare gradske jezgre, oplemenjuje se epitet urbanog karaktera. Ona će, nadam se biti imperativ, za nove arhitektonske izvedbe u njenom okruženju. Personiikacija lijepog i tajne sile prirode osnovni su motiv u izboru naslova «Vila».

Po mitološkoj predaji «Vila» se rađa iz rose jesenjeg cvijeća i umjetniku je poslužila kao poetska inspiracija a ne kao zadana tema. I prije ove realizacije Imrović se šest godina bavio temom ženske igure i zato se izbor dogodio ne slučajno.

Skulptura je živi organizam u prostoru koju će se s vremenom oblikovati u vrijednosnom i simboličkom smislu bez obzira na današnje značenje.

Ona posjeduje socijalnu i simboličku komunikaciju i postaje evolutivni značenjski element, bez obzira na njenu materijalnu statiku. Socijalna istrošenost skulpture nadam se, neće se dogoditi, nema tu politike, to je priča o duhovnoj snazi i ljepoti žene, koja danas više no ikad postaje stožerni dio obiteljske harmonije. Ona je kao i nekad čuvarica ognjišta, prenositeljica tradicije, odgajateljica, miriteljica, ona svojom krhkom nježnošću i poetskom ljepotom motivira čovjeka da piše, slika, gradi, mašta i još puno toga…

Skulptura od pretpovijesti pa do danas shvaćena je kao umjetnost čvrste mase volumena, a njena namjena je gotovo uvijek bila da znakovito ispunjava prostor (trga, interijera vile ili kao dekorativni nadomjestak arhitekturi).

Imrović u skulpturalne elemente forme unosi slikarsko (patiniranje) crtačke elemente (crtanja po oplošju). Vidljivi su snažni ritmički obrisi (lomovi masa) iz kojih postupno prema vrhu omekšavaju a iz kojih na

325

samom vrhu menhirne forme emanira portret žene.

Raspon likovnosti se kreće od apstraktno ekspresivne forme pa do impresionističkih oblikovanja površine lica žene. Umjetnik istražuje ritmove prirodnih pojava (stijene, šume, potoci) te iz njihove plastičnosti želi izmamiti izražajnost prirodnih pojava, transponirajući ih u novu stvarnost oblika u dinamične reljefne strukture na površini volumena.

Skulptura je postavljena u skladni pješačko komunikacijsko vizualni trokut Dvije lipe (stari grad) – Ležeći akt od I. Sabolića (novi grad) – Stari most kod kuće obitelji Pazdera. Sam ulaz na trg kao da je čekao ovu menhirnu formu «Vile» koja je nečujno zakoraknula sugerirajući kretanje ka centru. Ovo vizualno čvorište naprosto zove da se skulpturi približimo. Ona je iz daljine vidljiva samo u obrisu i traži da joj se priđe, tako da iz bliske udaljenosti isčitavamo slojeve značenja.

Kutinska Vila

Prostor i okruženje su značajne komponente koje deiniraju odnos prema skulpturi u prostoru. Skulptura živi u prostoru «in situ», na neki način ona živi u preoblikovanoj muzejskoj realnosti u kojoj će, nadam se izbjeći opasnost socijalne istrošenosti. Tu je dakle nastala potpuno nova komunikacija sa prostorom. Tijekom atmosferskih promjena (kiša, svjetlo) na patini bronce nastaju mijene koje bitno utječu na naš osjećaj prema materijalu i značenju.

Noćnom rasvjetom se naglašava skulptura u prostoru kako bi obogatila vizualni doživljaj prostora i postala privlačna točka interesa prolazni-

326

ka. Ovo noćno svjetlo stvara kazališni efekt koji skulpturi daje novo značenje različito od dnevnog svijetla. Krošnje stare lipe dobro će doći kao paspart za svjetlo zelenu pastelnu patinu skulpture. Popločavanje je skladno izabrani paspart koji airmira postolje sa skulpturom, tonski kontrastno u odnosu na skulpturu.

Gospodarski rast gradova poboljšat će uvjete života i rada te stvoriti fenomen slobodnog vremena koji će airmirat muzejsku i spomeničku kulturnu ponudu.

Tako će i ovaj kutak kutinskog trga biti prepoznatljivi dio urbane gradske sredine koji će se vjerojatno naći i na razglednicama grada.

Vidljivo je kako ovaj dio već sad postaje mjesto sastajanja mladih dok haptički dio privlači malu djeci da se penju na postament namijenjen i za predah šetača sa kojeg dotiču Vilu. Skulptura je monumentalna bogato asocijativna forma koja materijalno sublimira razna stanja duše od lirskog do zagonetnog i harmoničnog. Imrović je imao je sjajne profesore na studiju, poučen dobrom tradicijom usvojio je ono najbolje.

Ivanu Branku Imroviću najbliži je ekspresionizam u modiiciranoj formi osobnog izričaja sa naglaskom sjajnog crtačkog dara.

327

Mladen Mitar

KUTINSKI OpUS MIROSLAVA šUTEJA (1966. – 1978.)

Danas prepoznajemo dvosmisleni status umjetničkog djela. U prvom slučaju to je «zlatna ribica», vrsta koju valja čuvati u izoliranim prostorima muzeja, a u drugom slučaju priželjkuje se da umjetničko djelo izgubi svoju posebnost i bude dokinuto u običnosti svakidašnjice. Gdje je u tome Šutejevo mjesto? Šutejev govor je temeljen na hipostazi «novoga». Nekritički hvaljen, ali i nepravično negiran, pojavio se kao izuzetna individualnost šezdesetih godina u vrijeme brojnih utjecaja sa zapada. U to doba na sceni je klasična geometrijska apstrakcija, enformel i akciono slikarstvo.

Izloženo je 40 radova u tehnikama mobilnog kolaža, mobilne serigraije, crteža i slike objekti. Slikar je već na početku traganja za osobnim govorom pokazao da se ljudska spoznaja i intuicija ne smiju zatočiti kroz informacije o imitaciji viđenog. Slikarstvo ne bi smjelo zagovarati površinu iluzije, koja je značenju isto ono što i vidljivo stvarnosti. Da se stvarnost i pojavnost ne bi međusobno uspoređivale i sukobljavale, zato se Šutej nikad nije zauzimao za «realističan» prikaz stvarnog objekta, već je snagom svoje inventivne imaginacije transponirao vidljivo u nove oblike koji će živjeti sasvim novi život. Nije mi namjera kazati nešto novo. O njemu su govorili i pisali najugledniji povjesničari umjetnosti. Do sada nitko nije primijetio da su najreferentnija djela svjetske moderne umjetnosti nastala u malom moslavačkom provincijskom gradiću Kutini. Većina djela na ovoj izložbi su iz posjeda građana Kutine, a manji dio pripada fundusu Galerije Muzeja Moslavine. Šutej polazi od vidljivog svijeta, preoblikujući ga u jednostavne likovne sintakse, originalnih oblika, plijeneći izvornošću rješenja. Taj majstor vizualnog traganja u bogatim morfološkim opcijama inventivne kombinatorike, stalno umnaža i varira. Njegove racionalne konstrukcije, začinjene su poezisom iznenadnih i neočekivanih rješenja, u vrlo skromnom izboru oblika od kugle i kocke do kružnice i kvadrata. Bujna maštovitost varijacija oblika i racionalna konstrukcija, komplementarno se dopunjuju.

Ovom izložbom podsjećamo se na vrijeme Šutejevog slikarskog opusa nastalog u Kutini i njegovog rapidnog usponana na svjetskom likovnom podiju. Zanimljivo je da svoj uspjeh bilježi u malome gradiću bez slikarske tradicije, daleko od velikih svjetskih metropola. Šutej ulazi u nepoznatu i skrivenu tajnu Novoga likovnog kazivanja. Ta nova forma kazivanja utoliko je čudesnija, koliko ustrojstvo Novoga izmiče percipiranju i tumačenju publici svoga vremena. Njegovo djelo je sve udaljenije od tradicionalnog likovnog izričaja.

Eksperimentalno – inovativni duh modernih znanosti hipostazirat će pojam «novoga» u umjetnosti. Tu će upravo nastati velika zamka, tako što će se eksperiment poistovjetiti sa krajnjim ciljem u umjetnosti. Eksperiment je samo put, a nikako cilj. Promatrač ima priliku

328

samovoljno rekomponirati Šutejeve kompozicije s pomičnim krakovima «mobila». Tu se dokida granica između pasivnog recipijenta i zadanog umjetničkog djela koje se nudi svojim potencijalnim preinakama. Šutejeva stilska koncepcija inzistira na «ludičkom» aktiviranju promatrača kao mogućeg aktivnog sudionika. Tu se potvrđuje Eccova teorija o «nedovršenosti» umjetničkog djela.

Razmišljam kako bi djela sa ove izložbe, dobro došla za popunjavanje zbirke Galerije Muzeja Moslavine, ukoliko bi se naši građani odlučili za darovanje ili otkup radova i to iz vremena od 1966 do 1978.godine ali isključivo nastalih u Kutini.

To bi bila lijepa gesta naših građana u formiranju Kutinskog opusa Miroslava Šuteja. Tako bi i Kutina našla istaknuto mjesto na zemljovidu referentnih likovnih vrijednosti kojima se naš slikar airmirao na svjetskoj likovnoj sceni - «In spe». Ova izložba je najznačajniji likovni kulturni događaj u Kutini 2006. godini. Popraćena je kvalitetnim katalogom i plakatom. Izložbu je posjetilo preko 760 posjetitelja.

Bez naziva, mobilna serigraija, 1975.

329

Mladen Mitar

100 pARIšKIH RAdOVA ANTONA CETINA Galerija Muzeja Moslavine Kutina (12.11. – 27.11. 2006.)

Moderna umjetnost radikalno će prekinuti s ljepotom i tradicijom i postati fenomen spoznaje nekonvencionalnim sredstvima kazivanja (performance, ready-made, slikarstvo akcije, itd.) Šezdesete godine u modernoj umjetnosti XX st. obiluju mnoštvom likovnih događanja, naprosto se desila erupcija različitih pojava koje je nemoguće svesti na nekakav zajednički nazivnik. U tom širokom spektru likovnosti, nastojalo se po svaku cijenu stvoriti nešto novo, pa će tako mnogima eksperiment sam po sebi postati cilj a ne sredstvo.

Ovaj Cetínov Pariški opus od 100 radova je predlingvistički stadij koji svodi slikarsku aktivnost na primarnu gestu, poniranje u samu strukturu motiva, tako nastaju uglavnom amorfne forme. Ali ovdje nije riječ o enformelu jer ispod ovih bujnih struktura mogu se isčitavati sublimirani psihološki, ideološki i mikroizički slojevi koji stvaraju Cetínov likovni kod.

Isčeznućem nepredmetnosti slike početkom XX. stoljeća, nastaju korelacije između suvremene znanosti i slikarstva. Šezdesetih godina XX stoljeća suvremeni umjetnici ne stvaraju klasična umjetnička djela, već eksperimentiranjem postavljaju «novu zbilju».

Performansi govore da u svijetu bez «slike» jedino je važan događaj.

Tu nastaje kopernikanski obrat. Suvremeni ikonoklazam postaje za neke slikare bit suvremene umjetnosti.

Tako se i A. Cetín, došavši u Pariz 1966. godine susreće sa novim izazovima likovnosti koje nije imao priliku vidjeti u zemlji iz koje dolazi.

U toj velikoj zabludi mnogi su bez pokrića, ishitreno skrivali svoju površnost i nasjedali likovnoj ideologiji «spontaniteta». Anton Cetín odolijeva tim iskušenjima, začimljući lik Eve u ovom pariškom opusu (1966.- 1968.) koji će se kasnije kroz njegovo slikarstvo provlačiti kao arhetipski signum.

Stvaralačkom aktivnošću Cetín će opravdati svoje življenje u Parizu, prihvativši recentna događanja pedesetih i šezdesetih godina i na njima izgraditi svoj put.

Teme kao što su leteći tanjuri i fantomi, releksija su neizvjesnih ratom prijetećih događanja na svjetskoj globalnoj političkoj sceni (Rat u Vijetnamu, Studentska revolucija u Parizu, Ruska bratska pomoć Češkoj, Opasnost od velikog svjetskog sukoba).

Umjetnost kao ideološka fantazija ne stvara prolaz kroz simboličko, već stvara samo nadomjestak kompenzacije, nadomjestak znanosti, nadomjestak religije.

U bogatoj sferi imaginacije Cetínove slike su na rubu asocijativnoga, nastale doživljajnim iskustvom, pretočene su u neiscrpnu intuitivnu

330

formu neočekivanih promjena bogatih likovnih struktura. Likovni siže gotovo je zasjenio klasični narativni pristup.

U likovnoj strukturi raspon je od action paintinga (J.Pollocka) pa do art bruta (J. Dubuffeta). Cetín stvara osobni pečat likovnosti i tematske prepoznatljivosti. Djela nastala između (1966. – 1968.) zrače snažnom energijom i spontanitetom. Njegovi psihogrami denuciraju sublimirane osjećaje (nostalgije, straha, kontemplacije, ljubavi, neizvjesnosti) kroz uvijek nove i neočekivane likovne kreacije u malim formatima u tehnici dominantnog laviranog tuša, gvaša, kolaža i kombinirane tehnike.

U stvaralačkom zanosu i neposrednosti, kreativna igra otiskuje nepresušno maštovite likovne strukture.

Uz bogata kompozicijska rješenja, Cetín će biti dosljedan u izričaju, reducirajući kolorističko a naglašavajući gestualno i intuitivno.

Ovom izložbom Anton Cetín se prvi puta predstavio Kutini i ostavio svoje dvije litograije kojima će obogatiti fundus galerijske zbirke. Ovo je jedan od najznačajnijih likovnih događaja u Kutini za 2006. godinu.

Izložba će obići još nekoliko gradova i konačno će završiti u Zagrebu u Mimari 2007.godine.

Portret jedne žene, 1967., ulje, 55 x 32 cm

331

Duško Rastovac

Od CRKVENE dO VOLOdERA dESET GOdINA NEZAVISNE TELEVIZIJE Malo se koji medij, posebice elektronski, može pohvaliti tako brzim rastom kao NeT, Nezavisna Televizija. Prije nepunog desetljeæa startali su iz malog studija koji se nalazio u Crkvenoj ulici broj 6. u Kutini.

Nastali na zasadama Kutinske Televizije, koju je do sredine devedesetih iz vlastite dnevne sobe vodio entuzijast i snimatelski fanatist Ivan Pavloviæ Rip, tadašnja posada Nezavisne Televizije svoj znak je promovirala 1995. dok je 30. lipnja 2006. godine zapoèela s radom. I za sam start postoji zgodna anegdota. Naime poèetak emitiranja trebao je biti dan ranije, no zbog nestruèno spojenog bojlera, posikskali su svi osiguraèi i instalacije, pa dok su u dvorištu svirali tambuzraši i slavio se službeni poèetak rada, u eteru se èak ni dijamant, tadašnji zaštitni znak televizije Moslavine, nije vidio.

Poèelo se skromno, sa svega nekoliko ljudi, mahom tek svršenih studenata društvenih znanosti s malo ili nimalo iskustva. Režija, tadašnji ponos, televizije sastaojala se od svega nekoliko poluprofesionalnih ureðaja, dok je studio, kojeg je osmislila Jelica Ferendža, bio tek veæa soba u kojoj su bile tri poluprofesionalne S-VHS kamere koje su služile i za studij i za snimanje na terenu. Možda je danas važno istaæi prvu posadu. Upravljaèka struktura do danas je ostala nepromijenjena: direktor Zvonimir Kabelka, producent Zoran Kovaèiæ i tehnièki direktor Saša Engler, tadašnji urednik infromativnog programa bio je Andrija Rudiæ, dok su novinari bili Vilim Cvok, Danijel Špièak, Snježana Krpes, Zoran Fuèek, Zlatko Putar i Duško Rastovac. Voditeljsku ekipu predvodili su Snježana Kramariæ, Spomenko Kariæ i Gordana Krznariæ, dok su snimatelji bili Marijan Ištvaniæ, Ivan Barloviæ i Goran Suèiæ. Montažu su tada potpisivali Danijel Bolariæ i Branko Nikitoviæ, dok su u režiji radili Željko Stublija,ZorIca Velemir, Robert Baèiæ i Berislav Kovaèiæ.

Pojava novog medija u gradu doživljena je na razlièite naèine. Dok su jedni bili zadovoljni što æe se i njihov glas èuti, bilo je i onih kojima se to nije previše sviðalo. Mali medij koji je mislio svojom glavom, bio svjež i neoptereæen temeljito je provjetrio i politièki život grada.

Bremenite devedesete, uz brojna previranja donijele su i politièke pritiske, posebice od tadašnje vladajuæe HDZ-ove politike, kojoj se nije sviðalo da netko iskaèe iz propisanih okvira, pa za mišljenje o važnim temama pita oporbu ili ne daj Bože graðane. Vrhunac pritisaka bio je tako 1998. godine kada vijeæe za Telekomunikacie gasi odašiljè na Moslavaèkoj gori, kada veæina zaposlenika zbog dužeg prekida emitiranja napušta televiziju. Nakon puna èetiri mjeseca, u jesen 1997.

332

godine TVM ponovno starta s programom, a novi pristisci rezultirali su 1999. godine, u suton tadašnjeg HDZ-ovog režima , dodjelom koncesije fantomskom Studiu 44 iz Siska. No izbori su iznjedrili nove politièke opcije, a Televizija Moslavina ipak osvaja koncesiju za Sisaèko-moslavaèku županiju. S novim imenom NeT- nezavisna televizijija, otvaraju se dva nova dopisništva u Sisku i Bjelovaru, nakon nekoliko godina i u Zagrebu, a najnovije, u Daruvaru, otvoreno je 2006. godine. Net danas zapošljava preko 80 ljudi u èetiri studija, program odašilja iz modernog prostora na Trgu Svetog Antuna u Voloderu, a prosjeèna starost zaposlenih još uvijek je oko 30 godina. Udio vlastite produkcije u programu još uvijek je oko polovice, što NeT svrstava u sam vrh medijske ponude u Republici Hrvstkoj po kolièini proizvedenog domaæeg programa.

Od prvobitne posade danas su ostali tek rijetki koji se sjeæaju svih zbivanja u proteklih deset godina. Televizija je bila rasadnik kadrova kroz koju je u proteklih deset gosina prošlo preko 250 osoba, koje danas slove kao iznimni struènjaci u svojim profesijama. Put se naravno nastavalja. Nekada se odašiljalo s malog odašiljaèa s Moslavaèke gore, a sada se putem Satelita Amos, kao i MAX TV-ovog paketa dostupni bilo gdje u regiji. Najavom potpune digitalizacije emitiranja, koje se mora dovršiti do 2012. godine i NeT æe se naæi na prekretnici, ne samo po sadržaju veæ i po ciljanoj publici. Upravo ta izmjena mogla bi obliježiti sledeæih deset godina NET-a.

333

Mislav Glibo

MOJA KUTINA (Svom gradu za 750-ti rođendan)

pOSJET MUZEJU MOSLAVINE

Moja Kutina (Svom gradu za 750-ti rođendan) Volim je zimi jer je tada bijela kraljica, jer tada nam pruža sanjkališta, jer tada je kao stvorena za zabavu i igru, dok spava pod bijelim plaštem.

Volim je u proljeće, jer je tada u rosi okupana, jer je tada od proljetnog cvijeća šarena, jer tada miluje je kiša.

Volim je kad je ljeto jer tada njena velika, veličanstvena stabla pružaju hladovinu i odmor od ljetne žege.

Volim je u jesen kad se vratim s ljetovanja, a ona me bogata kao carski dvor, svečano dočeka raširenih ruku.

Mislav Glibo, 5.c OŠ Zvonimira Franka, Kutina

334

U petak 17.11.2006. godine smo mi, učenici petih razreda, uz pratnju nastavnice posjetili središte našega grada, glavni gradski trg.

Pogledali smo brončanu skulpturu žene, Vilu kutinsku. Dobili smo i jedan savjet: imamo li kakvu želju, moramo protrljati prste Vilina lijevog stopala i reći joj tiho što želimo. Skulptura mi se sviđa, a posebno njena halja koja se spušta niz njezino tijelo poput potočića koji se slijeva niz padine planine.

Sljedeće nam je odredište bila Galerija Muzeja Moslavine. Tamo smo pogledali izložbu pod nazivom «Građanski elementi u tradicijskom odijevanju.» Vidjeli smo našu moslavačku nošnju te neke gradske nošnje.

Gradska se nošnja sastojala od bogato ukrašenog prsluka i suknje.

Krenuvši dalje po izložbenom prostoru, imali smo priliku vidjeti predmete koji su ljudima u to vrijeme služili za uređivanje. Zapazili smo češljeve izrađene od drveta, kutijice pudera, također drvene, uvijače za kosu i bočice parfema. Tu se nalaze i ženske kožne torbice, veliki novčanici, ogrlice sastavljene nizanjem vrlo sitnih perlica, zlatni dukati, koji su na odjeći označavali imovinski status i položaj u društvu, prsteni i cipele. Ondašnje žene nisu nosile cipele s visokom i vrlo tankom petom, nego niske kožne cipele, najčešće crne. Od društvenih igara vidjeli smo šah s drvenim lakiranim iguricama te igraće karte, koje su tako male da stanu u svaki džep.

Nakon zanimljivog, i prije svega poučnog posjeta galeriji, krenuli smo u muzej, nekadašnji dvorac obitelji Erdody. Razgledali smo stalni postav.

Prvo smo pogledali najstarije izloške, koji datiraju iz mlađeg kamenog doba: kamene sjekire, glinene vaze i koplja.

Zatim smo krenuli do prostorije u kojoj se nalaze iskopine poznatog arheološkog nalazišta Garić-grad. Tu smo mogli vidjeti pećnjake, glinene pločice u kojima je izrezbaren neki ukras, strijele i teške kamene kugle za katapult.

Krenuli smo dalje i ušli u prostoriju s izlošcima iz vremena koje je nama bliže, dakle iz devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća. Tu se nalazi fotoaparat, koji je vrlo spor i zahtijeva mnogo znanja i vještina. Vidjeli smo i gramofon te gramofonske ploče, primjerak tadašnjih tjednih novina «Moslavački glasnik» i telefon, na kojem nema tipki, nego se okreće brojčanik. Uza zid je položena vojnička škrinja iz I. svjetskog rata koja je pripala Stjepanu Podgorskom.

Vidjeli smo posuđe s početka XX. stoljeća, pisaći stol te pisaći stroj, kojeg smo mi danas istisnuli iz uporabe jer sve više koristimo računala.

U toj su mi sobi najzanimljiviji bili izlošci vezani za školu; primjerice

program rada u pučkoj školi. Po tom su programu učili naši pradjedovi i prabake. Oni su imali ove predmete: Nauke o vjeri i moralu, Početna stvarna nastava, Istorija Srba, Hrvata i Slovenaca, Račun s geometrijskim oblicima, Ručni rad, Gospodarstvo i domaćinstvo, Higijena i druge. Vidjeli smo udžbenik za treći razred pučke škole za predmet: Račun s geometrijskim oblicima te pločicu na koju su učenici pisali umjesto u bilježnicu.

U Muzeju se nalaze i izlošci iz vremena Domovinskog rata, rata za hrvatsku samostalnost, a to su ostaci kasetne bombe, bačene na Kutinu 1993. godine, kacige hrvatskih vojnika, lanser te oružje 56. samostalne bojne.

Vrlo je zanimljivo bilo u prostorijama u kojima se nalaze izlošci etnozbirke, na primjer stroj na kojemu su ondašnji ljudi mljeli žito. Stroj se sastoji od drvenog postolja i teškog mlinskog kamena. Vidjeli smo i komode, koje su služile za spremanje odjeće, plug, maketu kola, košnicu, stroj za pročišćavanje zrnja žitarica, a naziva se veternica. Isto tako vidjeli smo maketu moslavačke tradicijske kuće – čardaka, kojeg su Moslavci zvali iža, hiža, trim ili trijem. Razgledali smo pokućstvo koje se nalazilo u većini čardaka, a sastojalo se od kreveta, pokrivenog vezenim lanenim platnom, kolijevke, velikog drvenog stola te klupe i stolica postavljenih oko stola, kamina i drvenog ormara. U takvim je udobnim sobama tada živjelo mnogo Moslavaca.

Ovaj obilazak našega grada i posjet Muzeju Moslavine u Kutini bio je samo dio projekta koji smo proveli u našoj školi prigodom obilježavanja Dana grada i 750. obljetnice prvog spomena grada Kutine u knjizi kralja Bele IV. Bilo je to daleke, 1256. godine.

Posjet Galeriji, a pogotovo Muzeju Moslavine bio je vrlo poučan i zanimljiv. Naučio nas je da život u Moslavini traje već dugi niz godina, da su se ovdje rađale, odrastale, živjele, i na kraju umirale, brojne generacije i da smo i mi jedna od tih generacija te da zato svoj grad moramo voljeti i poštovati. Naučili smo mnogo o životu naših predaka u Moslavini. Kakav je život danas, saznajemo svakim novim danom. A kakav će život biti u budućnosti? To ovisi samo i isključivo o nama. Zato, sačuvajmo svoj grad za brojne generacije koje će doći poslije nas.

Školski promidžbeni pano

335

SLAVICA MOSLAVAC MLADEN MITAR

JUBILARNI KALENdAR 2007.

• • • • • • • • • •

• • • • • •

• • • • •

336

1277. Kralj Ladislav daruje utvrđeni grad Garić, i posjed tog grada, zagrebačkom biskupu Timozeju.

1687. Turska vlas zauvijek srušena u Moslavini 1697. Obnovljena župa u Osekovu uz župnu crkvu Sv. Josipa 1757. Potres u Kutini oštetio tek sagrađenu crkvu Sv. Marije Snježne.

1767. U crkvi sv. Marije Snježne za župnika Antuna Pozojevića oslikano je svetište i crkvena lađa i započela je gradnja cinktora.

1767. Sagrađena barokna crkva Sv. Marije Snježne, ukrašena fresko slikama, obojena 1777. Biskup Galjuf sveti crkvu i oltar Sv. Marije Snježne u Kutini. Posvećenje se slavi na blagdan Presvijetlog Trojstva 1817. Rođen u Požegi Luka Ilić Oriovčanin, začetnik hrvatske etnograije.

1817. Rodio se u Prelogu Dragutin Pavčec, župnikovao u Kutini od 1843.- 1892. g.

1837. Ferdinand IV, na molbu Erdödija i Sechena dodjeljuje Kutini status trgovišta i dodjeljuje joj se pravo na godišnje sajmove: 1. i 28. VI; 2. i 4. XII i to robni i stočni.

1837. Mađarski plemenitaš Aleksandar Sandor Erdödy naslikao moslavačke seljake u narodnim nošnjama 1837. Pobuna kmetova na kutinskom vlastelinstvu.

1837. Kutina dobila status TRGOVIŠTA, za kralja Ferdinanda IV. 1847. Ljudevit Vukotinović izabran za narodnog zastupnika kotara moslavačkog 1847. Osnovana prva gospodarska podružnica u Popovači, za prvog predsjednika izabran Ljudevit Vukotinović 1847. Rođen u Kutini dr. Gustav Baron, rektor zagrebačkog sveučilišta i sjemeništa, kanonik, apostolski protonator, generalni vikar zagrebačke biskupije, dobrotvor, podigao na trgu Franje Ksaverstog-(danas Trg kralja Tomislava) kameni križ koji se danas nalazi ispred crkve 1857. Po popisu pučanstva trgovište je imalo 1312 stanovnika, koji su živjeli u 136 kuća.

1867. Ubijen hajduk Joco Udmanić.

1867. Blagoslovljena nova školska zgrada u Voloderu 1867. U Novskoj rođen Ante Jagar, prvi marijanski pjesnik 1877. Grof Erdödy poziva Čehe da dođu iz svoje domovine na «moslavačke pustoseline».

•

• • • • • • • • •

• • •

• • •

1887. Župnik Pavčec zabilježio je u spomenici da su se na područje župe počeli naseljavati Nijemci, Česi, Mađari i Zagorci.

Tada započinje naseljavanje Kutinske Slatine.

1897. Kroz Kutinu prošao prvi vlak od Dugog Sela do Novske 1897. Najljepši slap u Nacionalnom parku Plitvička jezera imenovan je Slapom Milke Trnine 1907. Umro u Zagreb uro Stjepan Deželić književnik i poznati narodni djelatnik 1907. Staro zvono na crkvi Sv. Marije Snježne oduzeto za ratne potrebe u I. sv. ratu.

1907. Prvi put izlazi «Moslavački glasnik» 1907. Nastala pjesma «Naša Moslavina» od Mije Stuparića 1997. Hrvatski sabor nije uvažio zahtjev moslavčana za Moslavačku županiju 1927. Dograđen toranj evangelističke crkve.

1937. Smotra folklora Moslavine pod okriljem «Smotre seljačke sloge», gdje nastupaju društva iz: Okešinca, Obedišća, Gračenice, Potoka i Repušnice.

1947. Izgrađen zidani most preko Kutinice 1947. Izgrađen u opeci novi lučni most na Kutinčici na mjestu porušenog starog mosta iz 1883. godine.

1957. Komunističke vlasti naredbom uklonili raspelo koje je dao podići Gustav Baron, i premješteno uz cestu nasuprot župnom dvoru.

1967. Sagrađen bazen u Kutini.

1997. Pučko učilište je ušlo u Europsku asocijaciju za obrazovanje odraslih.

1997. U Moslavini se vodi antinuklearna kampanja protiv gradnje odlagališta radioaktivnog otpada

337

Muzej Moslavine Kutina ISSN 1330-0199