Zbornik Moslavine XIII

po nekima i stihijski i bez dobre organizacije. Jedinstvenost u ciljevima vidljiva je u mjerama koje su seljaci u sukobu s organima vlasti provodili (skupljanje oružja, razoružanje žandara i likvidiranje njihovih postaja, preuzimanje vlasti u općinama, formiranje narodne garde, narodnih vijeća i prijekih sudova, oduzimanje oružja civilima da se što više seljaka naoruža vatrenim oružjem). Buna u Moslavini trajala je od 5. do 8 rujna 1920. Počela je u Garešnici, a završila u Kutini. U Garešnici i Čazmi brzo je ugušena, međutim, i nakon njenog gušenja i uhićenja vođa, dolazilo je do sporadičnih sukoba seljaka s vojskom i žandarima. Bile su to skupine pobunjenih seljaka koje su se skrivale pred odmazdom žandara i vojske, ali je s njima bilo i mnogo vojnih bjegunaca koji se nisu odazivali pozivima vojnih vlasti za služenje vojnog roka. Izvještaji o buni koje su nadležnima slale žandarmerijske postaje i kotarske oblasti pune su podataka o broju sudionika bune. Njih treba uzimati s rezervom jer su očito preuveličane. Oni koji su izvještavali sigurno su u pobunjenike uvrstili i mnoge znatiželjnike koji su se nalazili među pobunjenicima. Za Vojni Križ se navodi broj od 3000 pobunjenika (u nekim dokumentima i 2000), za Kutini 1000 (u nekim dokumentima 500), za Popovaču 2000 (po nekim dokumentima i 1000). U jednom se dokumentu računa da je broj pobunjenih seljaka u čitavoj sjeverozapadnoj Hrvatskoj bio između 4000–5000, što je možda i realan broj. Mali broj seljaka bio je naoružan vatrenim oružjem što se može zaključiti ukupnim brojem oduzetog vatrenog oružja (što vojnog, što civilnog), ukupno 30 pušaka. Na protivnoj strani (žandara i vojnika) nije bio velik broj ljudi u pojedinim općinskim mjestima. Bile su to skupine manje od voda ili vod. U gušenju jačih središta bune, Kutina i Vojni Križ, sudjelovalo je više vojnika. Kutinu je branilo oko 200 vojnika, a bunu u Vojnom Križu gušilo je oko 200 vojnika i žandara. Žandari i vojska, iako malobrojni, bili su u prednosti zato što su bili mnogo bolje naoružani, svi s vatrenim oružjem i velikim količinama streljiva. Seljaci, s malim brojem vatrenog oružja, sjekirama, vilama i drugim oruđem, uspjevali su u prvim napadima bez poteškoća svladavati žandare i manje odrede vojske. Kad su se veće snage vojske i žandara koncentrirale na pojedina seljačka uporišta, seljaci im se nisu mogli oduprijeti. Jedan od vođa pobune u Vojnom Križu, Filip Lakuš, jedno se vrijeme skrivao u moslavačkim šumama, a kasnije se potajno prebacio u Međimurje i Hrvatsko zagorje gdje je bio vrlo aktivan u propagiranju programa HPSS. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu izabran je za zastupnika na listu HPSS. Njegovo sudjelovanja u buni postavljeno je na dnevni red Ustavotvorne skupštine te je traženo da mu se skine imunitet kako bi mu se moglo suditi.

Međutim, budući da zastupnici HPSS nisu predali punomoćja kao narodni poslanici, imunitet mu nije skinut. Već smo konstatirali da je Stjepan Uroić bio uhićen, i da je bio u zatvoru suda u Bjelovaru. Spise o njegovom suđenju u Hrvatskom državnom arhivu zasad nismo pronašli. Uroić je bio dopisnik Slobodnog doma i u njemu do početka bune objavljuje članke. Od kolovoza do kraja prosinca 1920. Slobodni dom mu nije objavio ni jedan članak. Dakle, u tom razdoblju je vjerojatno bio u zatvoru. Međutim, na izborima za Ustavotvornu skupštinu kandidiran je na listi HPSS i bio izabran. Uroić je prisustvovao glavnoj izvanrednoj skupštini HPSS održanoj 8. prosinca 1920. Na njoj je stranka promjenila ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS). Na toj je skupštini Uroić održao zapažen govor. Dakle, bio je na 80