Lakuš iz Širinca i Andro Blažak iz Novoselca te Đuro Pustak iz Johovca, starješina iz sela Širinca Tomo Herceg, Zvonimir Dardu iz Križa, Štef Brajnić iz Okešinca, Štef Rujevčević iz Okešinca, Mato Antončić iz Konšćana, Franjo Ciglenički-Horvat iz Johovca, a ostalih se ne sjećam. Kad su nas razoružali zahtjevali su od mene još neke puške, koje se tobože nalaze na postaji od vremena prevrata no ja sam im odgovrio da tih pušaka više nema."43 Prije razoružanja žandara, 5. rujna 1920. ujutro, pobunjeni su seljaci na mostu, koji dijeli sela Dabci i Šumećani, pokušali razoružati žandare, ali su se na njihovu opomenu razišli. U isto vrijeme kad su seljaci napali žandarmerijsku stanicu, skupina od oko 50 mladića, nedaleko sela Bunjani, uspjela je razoružati patrolu žandara. Nakon što su razoružali žandare u Vojnom Križu seljaci su krenuli prema željezničkoj stanici u Novoselec-Križu gdje su zaustavili vlak iz Zagreba koji je prema Kutini i Novskoj krenuo tek sljedećeg dana. Pobunjeni seljaci su na željezničkoj postaji presjekli sve telefonsko-telegrafske žice i odnijeli brzojavni aparat. U noći između 5. i 6. rujna 1920. pobunjeni seljaci oduzeli su stanovnicima Vojnog Križa svo oružje koje su imali, a ujutro 6. rujna 1920. otjerali su općinsko činovništvo i zatvorili ured te postavili kod općinskog ureda straže. Slike kralja Petra i regenta Aleksandra su na trgu spalili. Za razliku od Garešnice i Čazme, pobunjeni seljaci su bili mnogo bolje organizirani. Imali su čvrsto vodstvo u kojem se ističu: Filip Lakuš, Đuro Kralj, Stjepan Medanec, AndroVidoš, Jakov Stabarković, Mato Božičević i drugi. Pobunjeni seljaci u Vojnom Križu osnovali su "narodnu gardu" i imenovali zapovjednika. Spomenuta "garda" preuzela u svoje ruke upravu mjesta, postavila šefa željezničke postoje u Novoselec-Križu (Mato Božičević) i pripremali se za proglašenje kriške republike. Bunu u Vojnom Križu onodobna je vlast ocijenila kao prevrat i pripremala se da je silom uguši. U Vojnom Križu u to vrijeme djelovao je župnik Josip Tomac, inače istaknuti pristaša Čiste stranke prava sljedbenik Josipa Franka. Župnik Tomac bunu nije podržavao niti je u njoj sudjelovao. U Spomenici je Josip Tomac, prije bune zapisao: "Hrvatsko seljaštvo zadahnuto sve republikanskom misli, to monarhijskim vlastodržcima zadaje glavobolju. Seljak i sada spašava svoju grudu".44 Vođe pobune u Vojnom Križu, bile su uvjerene da će doći do sveopće pobune u Hrvatskoj kojom će se uspostaviti Hrvatska Republika. Očekivali su trenutak kada će svi zajedno napasti na Zagreb i uspostaviti Stjepana Radića za predsjednika Republike. e) Iz Vojnog Križa buna se širi prema općini Popovača Iz Vojnog Križa pobuna se prenijela na područje kutinskog kotara Veliku i Malu Ludinu i Popovaču. Žandarmerijska stanica u Popovači izvješatava komandanta IV. žandarmerijske brigade u Zagrebu 7. rujna 1920. da se 6. rujna u Popovači sakupilo oko 1000 naoružanih ljudi u namjeri da razoružaju žandarmeriju. Oko 12 sati istog dana uspjela je žandarmeija smiriti "buntovnike", ali upravo tada navalila je "druga rulja" naoružana raznim oružjem i granatama i otvorila vatru na "kasarnu" i uništila inventar. "Pobunjenici" su zauzeli općinsku zgradu, poštanski ured i pisarnu žan-
43 44
Ivan Očak, n.d., str. 58.-59. Ivan Očak, Kriška republika, čs. Kaj IV i V., Zagreb, 1984., str. 56.
67