Zbornik Moslavine XIII

na Vukovar, na nas, dok su s njihove strane velikom većinom ginuli i bili ranjavani od pješadijskog naoružanja, ručnih bombi, ponešto tromblona, te raznih protuoklopnih sredstava, od ose, RPG-a, ručnog bacača itd. U bliskim borbama pokazali smo se daleko uspješniji i to dokazuje sraz podataka poginulih i ranjenih.

Zaustavi, odbij i počisti Tako je nekako bio redoslijed i opis zadataka branitelja Sajmišta. I tako svaki dan, ponekad i po nekoliko puta u danu. Nakon uspješne odbrane, slijedilo je njihovo osvetničko, bjesomučno granatiranje po svim dijelovima grada, po običaju iz svega i svačega. Međutim, nisu mogli sakriti poraz, nisu mogli sakriti sve svoje mrtve, uništene tenkove i oklopna vozila koja su ostala na svjetlu dana, a činjenica je jedna, mi smo imali gubitaka i onesposobljenih, ali njih je “leglo” daleko, daleko više. To mi nije nikakva utjeha jer svaki naš Hosovac, branitelj vrijedio je više nego ijedan pripadnik naprijateljske četničke bande koja je kao razularena horda kretala u osvajačke pohode.

Paša je bio ljudina, velik, ali spretan. Iz bitke u bitku, iz dana u dan, mislio sam da će ga kad-tad pogoditi. Zašto? Ja, metar šezdeset osam i tri puta ranjen i jednom okrznut, a on, onakva grdosija, ništa. Ni gelerić. Dobio je nešto malo, ali s obzirom na visinu, zanemarivo. Sam Bog ga je čuvao. Kakav je samo fajter bio. Došao je iz Austrije, tamo je radio kao gastrajbarter, ali čim je zaiskrilo, došao je. Nikad neću zaboraviti kad sam ga pitao: “Ako preživimo rat, hoćeš li mi biti kum?” Nasmijao se i rekao: “Hoću, kume”.

Kako je bio obećao, tako je i bilo. Godine 1995., nakon Oluje, u smiraj rata došlo je vrijeme da se i ja smirim. Ženim se i zovem Pašu: “Paša, sjećaš se dogovora?” “Ha, ha, kume, kako da ne”, odgovara moj Paša. I nadimak mu govori da je poseban čovjek.

A kako je samo bio smiren i siguran. Jednom je prilikom izrešetao četnika kroz prozor. Sjećam se da je to bilo kada je završila borba. Malo smiraj i onda pričamo kako je bilo, rezime. Bio je u kući i čekao četnike.

I, naišao je jedan. Od njega manje od pola metra, s druge strane prozora. Pogledali su se i Paša ga izrešetao. Kaže kako su bili tako blizu da mu je mogao i šamar opaliti. “Umirao” sam od smijeha. Bila bi to dobra fora.

Prvo šamar, a onda rafal. Ha, ha, kako bi se “čedo” uvrijedio! Na šamar, mislim. Bilo je dosta humora u tim nestvarnim događajima.

Mislim da nas je on dobrim dijelom i spaPaša u akciji šavao, na neki način. Morao si se i opustiti 261