Issuu on Google+

P

Slavica Moslavac

riÄŒa o kruhu

Dok je kruha ikakva, ne boj se glada nikakva

Prica o kruhu / Dok je kruha ikakva, ne boj se glada nikakva /

Slavica Moslavac

Prica o kruhu / Dok je kruha ikakva, ne boj se glada nikakva /

Muzej Moslavine Kutina

4

Prica o kruhu /Dok je kruha ikakva, ne boj se glada nikakva/

Koj' u nešem tudje brani, A našim se kruhom hrani, Van iz dvora nek se seli, Zakon vieka tako veli. Josip Baron Jelačić1

Obredni hljeb sa motivom križa

Kruh je od davnina osnovna ljudska hrana mnogih naroda. Vjerojatno je čovjek isprva jeo žitarice onako kako ih je ubrao u prirodi. No, već u mezolitiku pronašao je žrvanj kojim ih je počeo mljeti. S prijelazom na sjedilački, zemljoradnički način života usavršava se način prireñivanja hrane, kada se komadi tijesta žare na pepelu ili izmeñu dva usijana kamena – tako da to smatramo prvim kruhom. Pod konac mlañeg kamenog doba već postoji peć (peka, pekva) za pečenje kruha, napravljena od kamena ili gline, čunjasta oblika, a do danas je ostala omiljeni rekvizit za pripremanje ukusne hrane. Svakodnevno se konzumira običan, zmesni kruh, ali se hljebovi i peciva mogu površinski bogato ukrasiti i raznim motivima. Upravo oni su u prošlosti bili namijenjeni za posebne prigode godišnjeg i životnog ciklusa – o Božiću, Uskrsu, ženidbi, roñenju. Motivi ukrasa i oblici peciva najčešće su okruglog, ovalnog, srcolikog oblika, ali i u obliku pletenica, kovtnja, sa ukrašenim dodacima: raznovrsnih kuglica, grožña, vitica, kružnica, točkica, domaćih životinja ... jestivih plodova... Sve to može još biti pojačano posutim plodovima (orasima, lješnjacima) i sjemenkama (pšenica, kukuruz) – tj. simbolima plodnosti, klicama života. Obredni hljeb sa motivom križa

5 Tradicijska pogača

Naravno, čovjek ne živi samo od kruha. Kruhom se naziva i njegova duhovna hrana, pa ne iznenañuju česti vjerski motivi Krista, križa i relevantinih simbola. Uostalom, euharistički Krist naziva se i kruhom života.

Stari Slaveni

1

Isječak iz pjesme Ferde Rusana: Stante bure i oluje objevljena u Ilirskim glazbenicima od Fr.Š. Kuhača, u Zagrebu, 1893. str. 193. 2 Gavazzi Milovan, Beitrage zur altslavischen Kultur kunde. -1. kysel Z e i t s c h r. f . s l a v i s c h e philogie XXII/2 – Berlin 1954, s.305 i d. (u ovom izdanju u prijevodu na str. 32). 3 Milovan Gavazzi: Vrela i sudbine narodnih tradicija, Zagreb 1978, str. 28.

Stari Slaveni su bili izraziti poljodjelci, a na to nas navode brašnena jela koja su činila osnovicu njihove svakodnevne prehrane. To su prije svega kaša i kruh kao i specifična vrsta hladetine (želea) dobivena od brašna (ili krupice), prije svega zobene, pomoću tople vode. Topiva tvar zrnja daje s vodom vrstu hladetinaste mase, kiselkaste, koja se gotovo u svim slavenskim jezicima naziva kysel 2 što znači kiselo . Prosenu kašu kao jednu od najmilije hrane, Slavenu su u novu postojbinu iz pradomovine donijeli sa sobom. A naziv kaša gotovo identičnih naziva javlja se u sve tri slavenske grane: velikoruski jagla „vrsta kaše“, jaglova kaša, „ječmena kaša“, hrvatski (srpski) jagli, jagliči, „plus miliacea candida, pifa“, jagla, jagle „kaša“ (kajkavski), jagliči – jagli (čakavski u Istri), slovenski jagli, jaglo (proseni) jagliči, poljski jagly, 3 „idem“ . Još jedno brašneno jelo koje se često spominje u slavenskoj etnografskoj literaturi i leksikografiji su: južnoslavenski mllin(c)i većinom nepravilna ili četvrtasta oblika; bjeloruski bllincy, mliny,mlincy, mlincy,bliny pečeni u tavi u koju se stavlja uskislo tijesto, a zatim se ti pečeni komadi

6

Gibanica

(kružni) nemašćeni slažu jedan na drugi na stolu i pokrivaju ubrusom; velikoruski bliny „vrsta omleta“, debelog, od žitkoga uskislog tijesta pečenog u tavi, ukrajinski mlincy, (mlinec), češki blinek „vrsta omleta“.4 A u sadržaju davne slavenske tradicijske prehrane nalazimo i tanki komad tijesta punjen bilo kakvim mekanim nadjevom i zamotan, komad tijesta u obliku kobasice ili oblikovan u spiralu ili drugačije zvan: ukrajinski bhanka (metatezom od hbanka-gibanka), bugarski banica (g`banica), slovenski gibanica, gubanica, 5 hrvatski i srpski gibanica itd.

Žir i palma u ljudskoj ishrani U ljudskoj ishrani upotreba žira veoma je rasprostranjena i jamačno veoma stara, što dokazuju načini pripremanja žira (sušenje, pečenje, drobljenje, mljevenje), kao i sama etimologija općeslavenskog izraza želud kao i izraza žir. Lingvisti su pokazali ne samo da su stari Slaveni jeli žir nego da su ga jeli i stari indoeuropljani. Hrastov i bukov žir (bukovica) djelomično se upotrebljavaju kod balkanskih naroda i danas, bilo da se melje u brašno i jede kao kruh, ili jede pečen, kuhan ili sirov ili se upotrebljava kao surogat za

4

Milovan Gavazzi: Vrela i sudbine narodnih tradicija, Zagreb, 1978. str. 29. 5 V. N o v a k : L j u d s k a prehrana v Prekmurju, Ljubljana, 1947. str. 79.

Hrastov se žir jede i kao lijek i to samo u liječenju srdobolje. Ljekaruša pavlina Imbra Luica, pisana kajkavski 1746, spominje ovaj lijek od srdobolje: nabrati želuda, osušiti, istući, prosijati, pa od toga brašna napraviti tijesto u komadima poput suhih sirovih cigala, pa bolesniku od srdobolje nastrugati toga u crveno vino i dati da pije više puta. Zbornik za narodni život i običaje, JAZU, Zagreb 1953. str. 26. 7 Na Siciliji spravljajući lepinje od žirova brašna gorčinu žira su obično oduzimali pomoću vrele vode.

7

6

Kućedomaćica provjerava obilje hrane 6

kavu i jede kao lijek. Upotrebljava se ne samo u godinama gladi i oskudice, nego i u normalnim prilikama. Žir nabran u jesen namijenjen ljudskoj ishrani najprije se dobro osušio na suncu, pohranjivao u (h)ambare, zatim se stavljao u zemljanu peć, da bi pećenjem izgubio opor ili 7 gorak, a zadobio prijatan ukus. Pečeni žir bi mljeli, a poslije se to brašno mjesilo kao obično, prijesno (beskvasno) tijesto, od kog se pekao kruh. Pretpovijesni nalazi govore nam o jedenju žira u davnini, kao i uporabi žira kod raznih naroda u Evropi, Sjevernoj Africi, Aziji i Americi. Budući da se u pretpovijesno vrijeme pojavljuju i žitarice nije bilo više potrebe za usavršavanjem u pripremanju žira za jelo, već to mjesto postepeno zauzimaju žitarice.

Povijest žitarica Najnoviji nalazi svjedoče da su se pšenica i ječam uzgajali u mlañem kamenom dobu, pred osam do deset tisuća godina na zapadnim obalama Sredozemnog mora. A najstarije žitnice svijeta su zemlje južnog i istočnog dijela Mediterana. Raž i zob su došli u Europu sa obala Crnog mora, a raž raste kao korov meñu pšenicom na prostorima Ormarić za pohranjivanje kruha Azije. Malo po malo postigla je ravnopravnost sa

8

Polje pšenice pred žetvu

pšenicom. Najstariji tragovi sačuvani su izmeñu Alpa i Karpata. U južnoj Francuskoj pronañeni su ostaci raži stari oko 5000 godina prije Krista.

Pšenica Naziv pšenica zajednički je u svim slavenskim jezicima s malim modifikacijama, što ukazuje na uzgoj pšenice u pradomovini Slavena. Nazivi na ostalim važnijim svjetskim jezicima: francuski - le froment, le ble; njemački - Weizen; engleski wheat; talijanski - il frumento, il grano; španjolski - el trigo. U našem narodu, pored književnog i stručnog naziva - pšenica, kaže se još šenica, šen'ca, žito, meka pšenica, obična pšenica, pšeno i slično. Naziv žito je udomaćen u onim krajevima gdje se pšenica dugo koristila isključivo kao krušno žito, što je slučaj i s ostalim žitaricama (raži i kukuruzom). Pšenica se dobro prilagoñava klimi i tlu, te ima puno vrsta i kultivara. Postoje ozime i jare forme pa se uzgaja gotovo posvuda. Pšenica je najvažniji ratarski usjev, a uzgaja se na oko 23% svjetskih obradivih površina.

Klip kukuruza

Tradicijski način sušenja kukuruza na trijemu

Kukuruz je podrijetlom iz Sjeverne Amerike, čiji fosilni nalazi sežu u prošlost čak 4500-1000 godina prije Krista. U to su ga vrijeme uzgajali Indijanci duž rijeke Rio Grande. Poslije se uzgaja u Maja i Asteka, a njegova sadnja i uporaba šire se do srednje i južne Amerike. Kolumbo je kukuruz prenio u Europu 1493. godine, a njegov se uzgoj poslije proširio na Bliski istok, Aziju i cijeli svijet. Stabljika kukuruza može biti visoka 2-3 metra sa širokim, dugim listovima u podnožju stabljike do manjih i kraćih listova na vrhu. Ispod listova, uz stabljiku, razvijaju se plodovi, klipovi dužine 15-20 cm s kukuruznim zrnima (200-400 na jednom klipu), skrivenima u više ovojnih listova s nitima, (svilom) na vrhu koji sazrijevanjem ploda prelaze iz zelene u žutu ili crvenu boju.

9

Kukuruz

10

Zob Zob, ovas, oves, pir, pitoma, silj; pripada evolucijski mladoj obitelji trava (Poaceae) koju su ljudi davno počeli iskorištavati za hranu. A. sterilis i A. barbata su samonikle vrste zobi ujedno i korovne biljke. U Europi se uzgajala jedno stoljeće prije Krista čak i u hladnijim krajevima na sjeveru kontinenta. U doba kad ljudi sve više pozornosti pridaju zdravoj prehrani bogatoj vlaknima, primjena ove drevne žitarice doživjela je renesansu. Danas naš narod ne peče od nje kruh, već hrani konje i drugu stoku. Ali u pradavno je doba bilo velikom dijelu čovječanstva zobeno brašno jedino krušno brašno. Stoga ga rabe za kruh samo u siromašnim i hladnim sjevernim krajevima, no i u nas mnogi rado jedu tečnu i hranjivu zobenu kašu. Njena se slama broji meñu najhranjivije, te rijetko kada služi za stelju stoci, već više za hranu.

Ječam Ječam spada meñu najstarije žitarice, a poznavali su ga i stari Egipćani, iz njega su pravili neku vrstu kruha i pića. Razlikujemo više vrsta i to: ozimi ječam, jari ječam... Kod svake ove vrste nalazimo opet dvoredac i četveroredac, a takoñer i šesteroredac.

Raž vjerojatno potječe iz Turske ili Afganistana gdje još i danas raste u divljini. Ona je dugo vremena bila smatrana korovom i stočnom hranom. No, to je žitarica bogata mineralima, naročito kalijem, fosforom i magnezijam, te kao i ostale žitarice sadrži vitamine B kompleksa i vitamin E. Raž je žitarica koja je najsličnija pšenici po izgledu i po strukturi. Jedino te dvije žitarice se mogu koristiti bez ikakve prerade pošto nemaju vanjski zaštitni sloj - pljevu. Relativno je mala količina glutena u raži, tako da je kruh koji se radi isključivo od raženog brašna veoma gust i tvrd, te ga treba kombinirati sa pšeničnim ili sa nekim drugim brašnom. Zrno se rabi za kruh, slamom se vežu snopovi i pokrivaju krovovi kuća, te prave rogožine, a u tvornicama izrañuju iz nje papir.

Proso Proso potječe iz Azije i to iz Kine ili istočne Indije. Kada je došao k nama, ne zna se, ali znamo da ga ima u ono isto doba, kad i ječma i pšenice. Proso je stara biljka i oduvijek se upotrebljavala za jelo. Pa tko ne zna prosenu kašu? Prosa ima različite boje: bijele, žute, crvene, ljubičaste, a ima ga i crne. Proso je vrlo unosan, jer se uslijed toga što kratko vrijeme raste može sijati poslije strni. Postoje mnoge vrste prosa, no uobičajeno proso čije je ime i na drugim jezicima upravo "proso" (ruska riječ op. aut.), dolazi iz Egipta ili iz Arabije. Obilato se koristi u zemljama Dalekog Istoka, naročito u Kini i Indiji. Proso je veoma zdrava žitarica, ne samo po bogatstvu svojih prehrambenih vrijednosti, nego i zato što je ono rijetka lužnata žitarica.

11

Raž

12

Pripreme za sjetvu i žetvu

Tradicijski način oranja

U Moslavini se u starini dosta sijala pšenica brkulja, sirbanova, banatska golica, križevačka broj 6, U1, zatim raž, ječam, zob, proso žito, heljda, sirak i kukuruz. Njiva se obrañivala drvenim ili željeznim plugom, koji se na njivu otpremao na rašljastom drvetu -kvaki.

Način oranja Njiva se dijelila na slogove. Svaki slog se sastojao od 6-8 brazdi. Oranje se započinjalo u sredini, i tada se nazivalo orati na slog. Ovaj način oranja se izmjenjuje s onim kada se započinje uz meñu, pa se njiva izore tako da bude Suvremeni način oranja podijeljena na dvije polovice, izmeñu kojih je jarak. Na širokoj njivi pravi se više slogova. Ako uz meñu ostane samo polovica sloga, zove se brazda. Ako je njiva nepravilnog oblika, pa ostane jedan slog špičast naziva se uklanjak, uklinjak, uklinak. Uži krajevi njive na kojima se plug okreće zovu se uvratki, uvratnjak.

Podoravanje, podmicanje - plitko oranje Prevraćanje - dublje oranje Trećaćenje - plitko oranje Grude zemlje se nakon oranja kao i poslije sijanja mrve drljačom. Drljača je trokutasta oblika načinjena od drvenog okvira i željeznih zubi na četiri reda prečki. Ako je zemlja bila tvrda i suha usitnjavala se najprije valjem, a zatim se taj postupak drobljenja nastavljao drljačom. Gnojilo se obično u proljeće stajskim gnojem, a i tako da se na njivi palio korov. Danas se to radi umjetnim gnojivima.

Sijanje Žene su sijale lan, te sadile povrće u bašti, a muškarci su obavljali ostale poljoprivredne poslove, pa tako i sijali žito. Sijač je sjemensko žito sijao iz bisaga, torba s dva pretinca nošena prebačena preko jednog ramena, zatim iz pregače fertuna pripasanog u pojasu ili iz neke pletene

Tradicijski način sijanja

13

Za žito se oralo tri puta:

14

posude košare, korbe, simple i dr. Žito se prije sijanja čistilo od nečistoća pomoću trijera, škropilo svetom vodom, koja se blagoslovljavala na Sveta Tri Kralja, a zrnje se galicalo protiv snijeti. Na Veliku subotu jedan dio žita nosio se na blagoslov, te se miješao sa ostalim sjemenskim zrnjem. Većina žitarica se sijala tamo gdje je prethodne godine bio kukuruz, krumpir ili kupus. Samo se zob sijala na lošijem zemljištu.

Blagoslov polja U Moslavini su se o Jurjevu i Markovu (25. travnja), održavale prosne procesije ili prošencije kroz polja, što naravno ne udovoljava kriterijima ophoda, ali im je svrha molitva za kišu i rodnost uroda. Tri dana odlazilo se u polje (svaki dan u drugom smjeru), pjevale su se prigodne pjesme, a župnik je blagoslovio polje. Obred je započinjao svetom misom u crkvi zatim je slijedila procesija koja se kretala od crkve i s župnikom na čelu povorke dolazila do polja. Tada su uzimali rukovet zelenog žita, blagoslivljali ga, te odnosili kući. I danas se ovaj obred obavlja u crkvi, a posvećeno žito vjernici dobivaju prigodom odlaska kućama. Blagoslov polja je kristijanizirani i vrlo modificirani ostatak stare pretkršćanske tradicije rimskih seljaka. Naime, jednom godišnje su u proljeće seljaci obilazili polja, odnosno meñe s vijencima od maslinovih grančica na glavama, zahtijevajući od Bahusa ili Cerere da otjeraju sve zle duhove izvan njihovih meña i da se postaraju za plodnost polja i stoke.

Da bi nam polje bolje rodilo

15 Uručivanje blagoslovljenog žita

Od običaja vezanih za Markovo moramo spomenuti i pastirsko blagovanje, tj. pastiri su na ispaši toga dana pleli vjenčiće od poljskog cvijeća i stavljali blagu na rogove. Osobito su kitili kravu zvonaricu. Tako okićeni dolazili su svojim domovima, cvjetne vijence su ili bacali preko krova štale ili su ga pohranjivali na suho mjesto, vjerujući u moć njihovog odbijanja zlih sila i drugih nesreća.

Žetva Kad žito sazri pristupa se žetelačkim poslovima tj. sakupljanju strnih žitarica i pohranjivanju na zračnom i suhom mjestu. Žetva se obavlja srpom, kosom ili strojevima: kosilice, kosilice samovezačice, kombajni); može biti jednofazna kad se obavlja kombajnima – danas najrašireniji način žetve koji istodobno žanje, vrši, sortira i dr. višefazna, kada se žanje ručno, odnosno kosilicama pa se zatim vežu

Provjeravanje rodnosti žita

16

Odlazak kosaca u žetvu

snopovi koji se suše, a potom se obavlja vršidba ručno ili vršilicama. Ako je žito vlažno ostavlja se na njivi bez povezivanja, ali u složenim rukovetima. Snopovi se slažu u krstove, granice, šajse ili križe (pšenica, raž, ječam) ili u kupiće ili stavice (raž, pšenica). Žito se vozilo kući i slagalo na dvorištu ili u štaglju u stog ili kamaru i to tako da su klasovi dolazili s unutrašnje strane, a slama izvana, a u gornjem redu slagalo se obrnuto. Poslije se žito vršilo i vijalo. U nekim krajevima np. u Vojvodini, kod Hrvata - Bunjevaca (Dužijanca!!) svršetak žetve slavi se na poseban način. Žetelice tada pletu vijence ili krune, koje s prvom zvijezdom nose gospodarima. Dječaci kao zastavnici skakuću pred djevojkama noseći kite žita okićenog cvijećem i vrpcama. Povorku prati svirka, a krune se predaju na osobito svečan način gospodarima. U nekim selima sjeveroistočne Moslavine (Šušnjari, Gornji Miklouš, Ivanska...) ili južno moslavačkima (Osekovo, Potok do nedavno se na kraju žetve zaplesalo i žetveno kolo uz ove riječi:

Način slaganja žita u "križ"

Žela sam žito i pšenicu, uhvatila sam prepelicu. Malo vas, malo nas (h)ajte momci meñu nas.

17

Momci u Mikloušu Gornjem dolazili su u kuću gospodara na kraju žetve pjesmom koja je glasila: Žeteoci mi smo mladi, naša ruka uvijek radi. Od zorice, pa do mraka radnja nam je svaka laka. Žetva u Staroj Ploščici Na kraju žetve pleo se žetveni vijenac. S polja ga je donosila najljepša i najvedrija žetelica na glavi ili u ruci. Predavala ga je kuće domaćinu, a on ga je spremao za prozor, gredu u ganjak ili na kakvo hladno mjesto u komorek (ostava). Žetveni vijenac će biti i ukras i obredni predmet na božićnom stolu. Dio zrnja iz vijenca pomiješat će se sa sjemenskim zrnjem za sjetvu, te tako osigurati uspješnost i rodnost slijedeće žetve. Prigodom uručivanja žetvenog vijenca pjevala se obredna pjesma:

Vijenac žita, vijenac zlata nosi djeva umiljata! Evo tebi gospodare, vijenac tebi cura daje!

Žetva u tijeku

18

Pobiračice se spremaju za objed

Odnošenje hrane i pića težacima

Odvoz pokošenog žita

19

U Osekovu, težaci su u očekivanju večere zaplesali i žetveno kolo uz pjesmu: Zora zori sve poustajalo I u žetvu s pjesmom se dalo. Sunce grije, žito zri, a u nama krvca vri. (pripjev) Žeteoci neumorno rade, Pjesme vode žetelice mlade. Sunce grije... Tiho ljeto žito urodilo, Da bog dade svakog dobra bilo. Sunce grije... Stari djedo zlatno snoplje broji, a na domu sneha dete doji. Sunce grije...

Uručivanje žetvenog vijenca kućedomaćinu Na kraju žetve plesalo se kolo pred kućom domaćina

20

Vršidba žita na gumnu u Lipovljanima

Vršidba

Mašinanje u Vučanima

Kada žito sazri, a to je obično sredinom srpnja, domaćini okupe žeteoce i toga dana organiziraju mobu, tj. mašinanje ili vršidbu. Vršilo se na više načina. Još do Drugog svjetskog rata kazivači pamte da se žito udaralo cijepom, cjepcom ili mlatom to jest dva metra dugom motkom na koju je privezan kraći komad drveta, dok se raž mlatila na šikalnici, balvanu, bačvi, dasci ili poluoblica na nogarima. Vršilo se i ručnim vršalicama, koje su okretala četiri momka, na gumnu, guvnu stokom, te vršalicama i kombajnima. Želo se obično pomoću srpa. Zahvatio bi se snop žita, posjekao srpom i krenulo bi se dalje. Onda bi se to snoplje sakupljalo i vezalo.Tako spremljeno žito čekalo bi vršidbu, koja se obavljala

21

na guvnu. Guvno je bilo dobro ureñeno zemljište koje se nabijalo žutom zemljom, kako ne bi pucalo. Prije vršidbe guvno bi se čistilo od trave kako bi se zrnje lakše probralo. Na sredini bi bio usañen jaki stub, stožer. Kada počne vršidba na guvno se dovozi i stavlja žito i posloži ravnomjerno u krug. Nakon toga hvataju se konji ili volovi i uvode u vršaj. Na glave bi im se stavljale košare, kako ne bi jeli žito. Oko vrata su imali špagu, za koju se kačila kuka. Špaga je bila toliko dugačaka koliko je bilo potrebno da bi se vanjski konj kretao po rubu žita. Konji idu u krug sve dotle dok se špaga ne namota na stub. Nakon namotaja stoka se Kontrola vreća sa žitom okreće, i kuka se kači za drugo grlo. To se radi tako dugo dok se sve zrnje ne istrese iz klasa. Pri tome mora se žito prevrtati, kako bi i oni donji klasovi došli na površinu. Kada je vršidba pri kraju, polako se vadi slama i stavlja u plastove. Kada se ukloni sva slama, na guvnu ostaje samo žito, pljeva i sitnija slama. 8 Nakon izbijanja zrna žito se prosijavalo kroz rešeta, vijalo vijačom , i to najčešće u dvorištu očišćenom od trave. Očišćeno i provjetreno žito pohranjivalo se na tavan u velike sanduke, škrinje ili škrine, a ukoliko nije bilo dovoljno suho rasprostiralo se po tavanici. Vršidba vršalicama obavljala se u pojedinim domaćinstvima sa 20 do 30 težaka. Treba naglasiti da se težaci nisu plaćali novcem, već je jedan drugome pomagao i na taj način ”zaradio” za sebe težaka. Isto tako prvi strojevi za vršidbu pokretani su na parni pogon ili snagom konja i volova (zvali su ih geplini), a koristili su sve do četrdesetih godina, kada u upotrebu ulaze traktori. Za rad na drešu bilo je potrebno dvadesetak težaka; jedna do dvije osobe koje su s vilama bacale snopove, dvije djevojke koje su odvezivale pojaseve, šopar koji je spuštao snopove u bubanj, muškarci koji su skupljali slamu i slagali je na kup, nosači vreća, djevojke koje su odnosile pljevu. U slučajevima kada je za vršidbu bilo pripremljena velika količina žita, težaci su se smjenjivali, pa ih je trebalo još i više. Ako gospodarstvo nije bilo veliko i imalo je samo dva do tri voza žita, nije se mlatilo doma već kod vlasnika dreša.Tamo se skupilo dosta ljudi koji su čekali na red, ponekad i čitavu noć.To je bila izuzetna prilika za zabavu, pjesmu, a ponekad i ozbiljnije Vršidba žita u Kutinskoj Slatini udvaranje.

22

Mljevenje Za dobivanje usitnjenog zrnja služili su u prošlosti i drveni mužari-stupe. Mljevenjem u stupi dobivala se gruba krupica, naročito ječmena, heljdina pa i od tikvinih koštica. U tu svrhu upotrebljavali su se i ručni žrvnjevi, a nekada je njihova uloga bila mnogo važnija, a rasprostranjenost gotovo kod svih Južnih Slavena. Za drvene mužare može se pretpostaviti da su baština iz doba južnoslavenske zajednice, a za ručne žrvnjeve, kako potvrñuju arheološki nalazi starijih slavenskih žrvanjskih kamenova, kao i značajna nomenklatura žrvnja jednako kod Južnih, tako gotovo i kod svih ostalih Slavena. Na žrvnju su oba okrugla kamena, a gornji se okretao migalom ili mukalom. Nisu postojali žrvnjevi koji bi se okretali životinjskom snagom. Ovakav elementarni mehanizam je osnova i savršenijih mlinova npr. Na vodi mlinovi žličari, kao i vodenice ili melini. Oni imaju uspravno kolo na koje odozgo pada mlaz vode tako da se kolo okreće u istom smjeru u kome teče voda nalevnjak.

D - grot E - žljeb G - daska H - žrelo I - paprica J - senj

Žrvanj

Usitnjavanje hrane u avanu

8

Lopata sa dugom drškom Najpoznatiji Lovrakovi romani su ˝Družba Pere Kvržice˝ i ˝Vlak u snijegu˝ u kojima je prisutno jedinstvo dječje maštovitosti i kreativnosti. O tim romanima Lovrak je rekao: ˝Za pisanje ˝Vlaka u snijegu˝podsticaj je bio izlet s učenicima u obližnji mali grad na higijensku izložbu, a za djelo ˝Družba Pere Kvržice˝ vožnja čamcem po Ilovi. U grupi mojih malih ñaka bio je u čamcu sa mnom i dječak koji je škripao zubima od ogorčenja kad smo, vozeći se rijekom nalazili napuštene bivše zadružne seoske mlinove – vodenice. Ogorčeni dječak u čamcu znao je zasukati rukave i uzviknuti: Eh , da je meni pet do šest složnih, a vrijednih prijatelja, popravili bismo mi ovu sramotu – da vodenica može opet mljeti žito s naših njiva!˝ 9

23 Ruljenje kukuruza

Usipavanje žita u vetrenicu

Do nedavno prostu floh meljavu su preuzeli čekičari, a tzv. visoku meljavu obavljali su elektromotorni mlinovi čijim usitnjavanjem se dobilo više vrsta brašna kao što su: oštri i glatki nuler, nuler-einzer, licitarsko brašno, krušno, crno, osmica, tzv. futer za stočnu hranu i posije. Danas vodenice9 ne obavljaju više svoju funkciju, nego postoje samo kao sjećanje na prošla vremena ili kao motivi iz prošlosti u stihovima pjesnika kao npr. ovu: Voda, vodi, vodu vodi, da iz žita brašno rodi. I klopoče kolo, kruže minute, mrvi se zrnje i sipa mekano nešto. Pada voda, šumno šumi i brašno nastaje vješto!

24

Mlin Hubeny u Ivanić Gradu Na širem području Ivanića, dakle na pretežito ruralnom teritoriju, zbog velikog udjela poljoprivrednih površina pokrivenim žitaricama, mlinovi su od nekada predstavljali važan član u lancu sustavnog zadovoljavanja potreba lokalnog stanovništva, a bili su i svojevrsno mjesto okupljanja mještana, te pratitelj životnog standarda stanovništva. Ne iznenañuje stoga da su mlinovi ucrtani i na planu Ivanić Grada iz 1768. godine koji se čuva u Ratnom arhivu u Beč. No, od nekada postojećih vodenica većina se nije očuvala. Prvi mlin u Ivaniću izgradio je Josip Hubeny10 na zemljištu iza stambene kuće kupljene još krajem 19. stoljeća što odgovara Hubenyev mlin u tijeku izgradnje vremenu kada je Ivanić bio jedan od važnijih obrtničkih centara u regiji. Vladimir Hubeny, njegov sin, investira u gradnju novog mlina u tridesetim godinama 20. stoljeća, što je bio svojevrsni nastavak obiteljskog obrta. Naime, šire područje Ivanić-Grada do dolaska naftne industrije oduvijek su, u širem smislu, karakterizirale većinom poljoprivredne grane, izmeñu ostalog uzgoj žitarica i kukuruza, tako da je pogon za njihovu preradu bio nužna potreba, koja je s obzirom na prerañivane količine i bila isplativa. Mlin je prvenstveno služio stanovništvu šireg gradskog područja, iako mlinove nalazimo i u okolnim mjestima (Kloštar Ivanić, Ivanićko Graberje, Šumećani, Križ). Mlin je bio u funkciji do sedamdesetih godina 20. stoljeća. Mehanizam Hubenyjevog mlina od prvih dana pokretala je elektri č na energija tj. Od 1913. godine. Prva u Ivaniću električna centrala korištena je za rad

10

Natpis mlina Josipa Hubenya

Cjelovit tekst pod nazivom Industirijska baština-Hubenyjev mlin napisale su članice Udruge „Prijatelji baštine“ iz Ivanić Grada za Zbornik Moslavine 13, u kojem će biti i objavljen.

Tlocrt mlina

25

mlina, ali je strujom opskrbljivala i dio uže okolice. Tako je na kući obitelji Hubeny, prije ulaska u samo imanje stajao natpis „Prvi hrvatski umjetni motorni mlin, pilana i električna centrala – HUBENY“. Ovdje treba napomenuti da se prvi hrvatski umjetni motorni mlin odnosi na mlin Josipa Hubenyja koji je prethodio ovom mlinu. Električni pogon koji je pokretao i prvi, i ovaj kasniji Hubenyjev mlin nalazio se u zasebnom prostoru izvan zgrade mlina (na mjestu današnjih skladišta). To je bila tzv. mashine haus koja je koristila struju za svoje pokretanje, a onda posljedično i za pokretanje mlina. Električna centrala koja je sve pokretala bila je smještena neposredno uz maschine haus. To je bila električna centrala koja je električnom energijom opskrbljivala područje tadašnjeg IvanićGrada od 1913./14. godine pa sve do dolaska električne energije iz Zagrebačke električne centale (ZEC) 1937. godine. Zlatno doba Hubenyjevog mlina trajalo je otprilike dva desetljeća, jer je nakon završetka Drugog svjetskog rata provedena nacionalizacija čime je mlin dospio u državno vlasništvo. Mlin je nakon toga bio u funkciji do sedamdesetih godina, kada se pokretni dijelovi mlinskog mehanizma i strojevi odvoze u mlin u nedalekom Križu čime je sudbina ove industrijske arhitekture u svojoj primarnoj funkciji završila.

26

Mlinovi u Kutini i okolici Prigodom osivanja ceha obrtnika u Kutini 1845. godine, u Protokolu tj. Knjizi zapisnika piše da je u Kutini i okolici tada bilo sedam mlinara i jedna pekarica i to: Gondoš Jozo, Cindrić Simo, Molnar Đuro, Staidafer Franjo, Jozipović Jozo, Gecz Fabijan, Bišćan Marko i Murgić Anatonija. Početkom 20. st. podignut je mlin koji će imati značajnu ulogu za cijelu regiju, a podižu ga Johana (Ivana) uz financijsku pomoć brata Franje Beznera i Ludvig (Ljudevit) Hafner. Naime, dok je Ludvig otišao u Ameriku zaraditi novac, ostavlja stolarsku radionicu i mlin na jedan par kamenova u vlasništvu svoje supruge Johane Hafner, a po povratku gradi Knjiga zapisnika s popisom velebno zdanje koje ulazi i u „Galeriju mlinova 11 obrtnika i trgovaca iz 1845.g. bivše države“. Poslije Ivane i Ljudevita mlin nasljeñuje sin Rudolf, koji tragično nastrada u svojoj 34toj godini života, pod remenjem samoga mlina, tako da upravu mlina preuzima njegova udovica Franciska. Za vrijeme Drugog svjetskog rata upravu i nasljedstvo preuzima Oskar, da bi 1945. godine nacionalizacijom, mlin prešao u društveno vlasništvo, ali ipak zadržava svoju osnovnu funkciju tj. mlinarsku proizvodnju. 12 Godine 1963. osniva se PIK Moslavina Kutina. 1968. godine PIK Moslavina dolazi u poteškoće te se integrira sa Agrokombinatom Zagreb. Agrokombinat je udario temelje snažnijem razvoju agrara na ovom području te su izgrañena skladišta za žitarice i sušare velikog kapaciteta u Popovači što je stvorilo preduvijete daljnjem razvoju ratarske 13 proizvodnje. 1972. godine dolazi do raspada Agrokombinata na više organizacija pa se na području Kutina osnivaju OOUR Ratarstvo i PosavinaZajednica OOUR-a, a Božjakovina OOUR Kooperacija čini Obrtnička škrinja iz 1845.g.u kojoj se čuva Protokol

27 11

Fotografija objavljena u Jugoslavenskom mlinarskom listu, mlinarsko-tehničkom nedeljnom listu za celokupnu mlinsku industriju u Jugoslaviji, godina 12, br. 33-34, Novi Sad, 1935. str.149. 12 U tom periodu izvršena je komesacija i arondacija na većem dijelu općine tako da su stvorene velike površine grupirane uz autoput i željezničku prugu. Usporedo se razvijala kooperativna proizvodnja u stočarstvu i prišlo se izgradnji kapitalnih objekata, skadišta i silosa za ratarsku proizvodnju. 13 Elaborat o programu r a z vo j a , a u t o r a B o ž e Krstanovića, mr. Hakije Fazlića, Đurñe Kovačić i Josipa Božičevića, Kutina, lipanj, 1992.(rukopis u Muzeju Moslavine koji je autorici teksta ustupio Tihomir Krmek iz Kutine).

Hafnerov mlin objavljen u Mlinarskom listu 1935,g.

Mesoprodukt – Zajednica OOUR-a Zagreb.1976. g. OOUR Ratarstvo organizira se kao samostalno poduzeće Kutina.1978. g.dolazi do integracija tako da se formira Moslavka sa tri OOR-s i to: Ratarstvo, Kooperacija i Tvornica stočne hrane.1980. godine OOUR TSH pripaja se OOUR-u Ratarstvo, a 1983.formira se Moslavka kao monolitna organizacija. 1985. godine Moslavci se pripajaju Moslavina-mlin sa svim svojim proizvodima i prometnim sadržajima. Od tada Moslavka ima zaokružen ciklus proizvodnje jer ratarska proizvodnja sa 90 % proizvoda završava u p r e r a d b e n i m kapacitetima, a na tržište izlazi sa gotovim proizvodima iz mlina, pekare i tvornice stočne hrane. Mlinarski list iz 1935.g.

28

Rudolf i Franciska Hafner

U godinama koje slijede, zbog nedovoljne modernizacije tehnologije, iako su vršene adaptacije i dogradnja čistione, linije pakiranja, dio transportnih linija, skladište gotovih proizvoda, silosa za žito i usipni koš, sve to nije bilo dovoljno da „Hafnerov“ ili kasnije Moslavina-mlin, zadovolji svoje mlinarske potrebe, a kasnije i zbog loše privatizacije dolazi do prestanaka rada, a 2008.g. i konačnog rušenja kompletnog objekata.14 Početkom 20. stoljeća, preciznije 1908. najvažnije tvornice u kutinskom kotaru bili su mlinovi, i ukupno ih je bilo devet i to: Ferdo Molnar i Moritz Weber imaju paromlin i pilanu, u Ludini paromlin drži Mirko Cettolo. U Stružcu paromlin ima Jakob Alstaedter koji ima i paromlin u Potoku, a u Popovači paromlin drži nasljednik Pavla

Otto, Štefanija i Vilim Hafner

14

Iako je Stari mlin trebao biti zaštićena industrijska baština i pročelje te zgrade trebalo sačuvati, ...dogodilo se rušenje do temelja, i na njegovom mjestu je podignut moderani poslovnostambeni prostor ukupne površine oko 5400 kvadratnih metara. Kutina.hr 10.3. 2008. 15 Mira Kolar u, Kutina i Moslavina na početku 20. stoljeća (do 1918. g.) u Kutina, povijesno-kulturni pregled s identitetom današnjice, Kutina, 2002....str.273.

29 Hafnerova obitelj

Gotda. U Selištu Katoličkom prvi mlin na bezinski motor sagradio je Josip Dokupil. Neki mlinovi bili su u kombinaciji na paru i na vodu (Vidrenjak, Vlahinička i Moslavina). Mlinovi i dalje ostaju težnja bogatijih seljaka koji u mlinove ulažu svoj kapital, iako se pokazuje oskudica žitarica. Grade se novi mlinovi, pa na pr. u Kutini 1910. g. kutinski kotar ima 17 mlinova meñu kojima se ističe u Moslavini mlin 15 budimpeštanske banke „Domaenen und Terrain banke“ .

Silos i prodavaonica Moslavina mlina

U dvorištu mlina

30

Mlin, rad Mije Kuzmića

Još jedan mlin u Kolodvorskoj ulici kod starog zidanog mosta u centru grada, bio je podignut od obitelji Hafner16. Mlin kao i elektrana bili su u vlasništu Vilima Hafnera koji se počeo graditi 1935.g. a bio je sagrañen i u službi grañanstva neposredno pred Drugi svjetski rat, a prestao je s radom poslije 2. sv. rata (1946.g.), dok je zgrada srušena sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća.17

16

U vrijeme prikupljanja dokumentacije se zvao Vilim Hafner, ali kad je počeo s radom „Mlin Vilim Hafner i sinovi“. 17 U mlinu su se radile i druge meljave, npr. mljeo se pijesak i tako su djelomično uništeni i strojevi.

Rušenje mlina 2008.g.

31 Situacija, presjek i proÄ?elje mlina Vilima Hafnera

32

Mlin Vilima Hafnera, crte탑 Ivana Milata

33 Hadelanov mlin Kutini, rad Đuke Butine

Od kutinskih mlinova treba još spomenuti mlin u Nazorovoj ulici, vlasnika Jozefa Englera koji je takoñer prestao s radom (ali drugo zdanje još uvijek postoji!). Pored Hafnera i Englera u Kutini su radili i mlinovi Sakala u Radićevoj ulici i Hadelana na mjestu današnje kuće obitelji Folnović u Moslavačkoj ulici.

Mlin Englera u Kutini

34

Mlin Đure Kosa iz Kutinske Slatine

U neposrednoj blizini Kutine još su radili: u Kutinskoj Slatini mlin u vlasništvu Đure 18 Kosa, u Repušnici paromlin vlasnika Plesingera , Gračenici vlasnika Bitnera, u Popovači vlasnika Golda, a potrebe seljaka Ciglenice-Mikleuške vlasnika Marka Manharta.

Šoštarićev mlin u Banovoj Jarugi, sredina 19.st.

35 Fakov i Hafnerov mlin u Poljani

18

U p r vo m l i s t u z a g o s p o d a r s t vo , o b r t i okolišnu trgovinu s nadnevkom 1. siječnja 1907. godine ime je „Moslavački glasnik“, a objavljenog u Vidicima kutinskim, autora Dragutina Pasarića kaže...“Parni mlin gradit će se u Repušnici. Ulazna vrata već su gotova, a navožena je već i cigla i ugašeno vapno za daljnju gradnju, samo dok nastane bolje vrijeme! Str. 49. 19 Podatke o mlinu dao Lacković Josip iz Okola, 4. 11. 2011.g.

Za mlinište na Donjem Sipu u Vezišću-Okolima vezuje se i roñenje svjetske operne dive Milke Trnine. Prije obitelji T(e)rnina mlin je bio u vlasništvu Papište, a kazivači smatraju da je postojao još u vrijeme Turaka. On je imao izuzetnu ulogu u 18. i 19. stoljeću jer se iz Siska splavima dovozilo žito u Papištin mlin, te zapregom odvozilo u Malu i Veliku Ludinu.19 Gotovo sve kućne zadruge po selima Moslavine imale su ručne mlinove-žrvnje s kojima su drobili kukuruz u krupno brašno (jagle, šrot) za kuhanje kukuruzne kaše (jagli) i pripremanje bazlamače, a hranili su s time i stoku i perad. U gornjo jelenskom kraju prema kazivanjima i pisanim izvorima bilo je tri vodenice i dva mlina. Vodenice su bile na potocima: Jelenska i Tičarica, u vlasništvu moslavačkog vlastelinstva, obitelji – zadruzi Pleše zvana Klepale, po čemu se to mjesto i danas naziva Klepaltovo melinišće, vodenica u Kamenici obitelji Zebić, a kasnije Topolko koji je vodeničko kolo zamijenio turbinskim kolom s lopaticama na vertikalnoj osnovi, dok je za poljednjeg vlanika Josipa Vrbana prestala s radom. Izmeñu dva rata na potoku Jelenska, blizu kuća Čop i Zuban sagrañena je vodenica čiji su kasnije vlasnici bili: Šandor Vujnović, Ljudevit Horvat, Alojz (Heinrich) Novotny i Josip Havliček. On je ujedno vodenicu

36

Utovar žita u Batini

zamijenio elektromotorom i uz mlin sagradio pilanu. A pokraj vodenice bio je sagrañen i mlin s motornim pogonom čiji je posljednji vlasnik bio Stjepan Pleše Mihov. Početkom 20. stoljeća za potrebe grada Moslavine i Podbrña sagrañen je zidani melin, na čijem se mjestu danas nalazi ribnjak. Danas na Ilovi ne radi ni jedna vodenica. Posljednji Ketuški mlin, najamnika Rozine podmirivao je potrebe meljave stanovništva Kaniške Ive, Ciglenice, Kapilice, Malog Vukovja. Prestao je s radom 60-tih godina. Prvi mlin u selu Stupovača bio je sagrañen 1902. g. na Kaljugama, povrh sela, vlasnika Krančević Nikole. Podmirivao je potrebe meljave žita za sela: Rogožu, Brinjane, Čaire, Šartovac i radi sve do 1968.g.

Odvoz žita u mlin

37

Mlin Julijane Vaclavek u Piljenicama Vaclavekov mlin se nalazi na kraju naselja Piljenice na lijevoj obali rijeke Pakre. Zgrada je zidana katnica, ožbukana s dekoracijom od opeke oko otvora, vijenaca i po vertikali na rubovima zgrade. Krovište je dvostrešno pokriveno biber crijepom.

Obitelj Vaclavek sa mušterijama ispred svoga mlina

Alojzija, Rudolf i Rudolf ml. Vaclavek, 1924.g.

38

Nacrt brane iz 1903.g.

Zgrada se oduvijek koristila kao mlin-vodenica i stambeni prostor. U dijelu zgrade koji je orijentiran uz vodu nalazi se mlinsko postrojenje; prenosni mehanizam je u prizemlju, a drugi pripadajući dijelovi su na prvom katu i u potkrovlju. Postrojenje pripada tipu turbine, a mehanizam za mljevenje Şitarica na valjke.

Prijepis nacrta brane iz 1920.g.

39 Kupoprodajni ugovor izme単u zadruge Beljan i obitelji Vaclavek

40

Mlin trenutno nije u pogonu iako je hidroenergetski sustav oÄ?uvan kao i unutraĹĄnje postrojenje pa bi se uz nevelike zahvate mogao revitalizirati.

Alojzija, Rudolf i Rudolf ml. Vaclavek, 1934.g.

Želja je nasljednica Lidije i Vesne, da se jednog dana vrate u Piljenice, osposobe postrojenje za rad i omoguće turistima da zajedno s njima uživaju u mlinu i prekrasnoj prirodi koja ga okružuje. 20

41

Na okućnici se nalaze drveni tradicijski objekti: svinjac, štala i pčelinjak koji sa matičnom zgradom čine izvornu stambeno-gospodarsku cjelinu. Parcela je zasañena autohtonim biljnim vrstama visokog i niskog raslinja što doprinosi vrijednosti najužeg ambijenta (...iz Rješenja Ministarstva kulture). Naravno, uz to obnovljeno je krovište, most, brana, stepenište i pod na tavanu. Lidija Vaclavek – Loborec (kći vlasnice Julijane) osobito je zadovoljna obnovom i smatra da zahvaljujući sredstvima Ministarstva kulture, velikom angažmanu gñe. Ane Mlinar, vastitim ulaganjima i ljubavlju prema baštini, mlinu je vraćena ljepota i dostojanstvo koje svojim dugogodišnjim postojanjem i značajem zaslužuje.20

42

Novoobnovljeni Vaclavekov mlin

Žito na Pakri se tijekom dvadesetog stoljeća mljelo u 40-tak vodenica, a danas ne radi ni jedna. 22 Navodno je on imao rastrošnog sina koji nije brinuo za posao, tako da je mlin otišao "na bubanj". 23 Baka i djed Vesne i Lidije Vaclavek – Loborec iz Koprivnice. 21

Moramo naglasiti da je Ministarstvo kulture RH prepoznalo vrijednosti industrijsko– mlinarske baštine i 2005. godine stavilo pod zaštitu Vaclavekov mlin u Piljenicama, te ga proglasilo 21 kulturnim dobrom. O starositi mlina nema pouzdanih podataka, tek usmena predaja koja kaže da su temelji Vaclavekovog mlina stari preko 300 godina, dok je zgrada sagrañena početkom 19og stoljeća. Prvi vlasnici bili su obitelj Bartolović ili Zadruga Bartolović koja je mlin prodala mlinaru Đuri Feketi22. Reza Beljan iz Piljenica kupuje mlin 1920. godine. Alojzija i Rudolf 23 Vaclavek , dolaze iz Daruvara i kupuju mlin od Zadruge Beljan 1929. godine za 100.000,00 dinara. U Piljenicama su bila 3mlina.Najveći je dakle bio u vlasništvu Rudolfa Vaclaveka, a dva manja u vlasništvu Franje i Alojza Toša.

Kezlerov mlin u Lipovljanima

Mlin u Staroj Subockoj

Tošov mlin u Banovoj Jarugi

24

Prema sjećanju Marka Šeničnjaka i Mate Mihaljevića, iz knjige Ivana Gračakovića Stara i Nova Subocka, Kutina 2009. str. 100.

43

U Staroj Subockoj prvi mlinovi se spominju još u 19. stoljeću i to Jozo Gondoš (koji je i preminuo u novom mlinu), a kasnije se kao mlinari spominju obitelji Kovač i Molnar, a Ivan Babić iz Štarerske bio je mlinarski kalfa. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća mlinari na Subockoj bili su uglavnom mañarskog porijekla (Molnar, Marton, Pettko, Barat, Berdi, Mesaroš...) Mlinove su kao zajedničko vlasništvo koristili starosjedioci pa su se oko njih i svañali. Oko mlina u sjevernom dijelu sela posvañale su se zadruge Šeničnjak, koja je živjela na zapadnoj, i Jambrišak koja je živjela na istočnoj obali potoka. Nakon svañe, Jambrišaki su južno sagradili novi mlin, ali onda je nastao problem jer im za sušnog vremena Šeničnjaci snisu puštali vodu preko starog mlina. U Subockoj su mlinove gradile i druge zadruge. Na katastarskoj karti iz 1903. vlasnik mlina i okolnog zemljišta je Subočanska ketuška zajednica, kasnije je postao Molnarov mlin. Na Subockoj je bilo i više vodenica24: jedna je bila na Šeničnjakovom boku, druga južno do željezničkog mosta, treća pred Turkovićevom kućom, četvrta pred kućom zadruge Herceg i peta na Palčenjaku. Mlinovi su većinom bili kašikari i to zadružni ili ketuški, a prije regulacije korita potoka još su se nalazili njihovi ostaci. Pretposljednji mlin u blizini pruge srušen je nakon Prvog svjetskog rata. Najduže je u Staroj Subockoj opstala vodenica u kasnijem vlasništvu obitelji Molnar koji su njom gospodarili oko 90 godina. Ostaci posljednje vodenice koja je imala turbinu te električni pogon, postoje i danas.

44

Mlinovi na čazmanskom području O p r v i m vo d e n i c a m a u čazmanskom kraju govori Isprava o osnutku Zbornog kaptola sv. Duha u Čazmi25 iz 1232. godine, kada „zagrebački biskup Stjepan II. poklanja istom Kaptolu u stalni posjed i mlin u Grabovnici (2 km od Čazme) pokraj velike ceste, zajedno sa zemljištem oko mlina dovoljno velikim za 26 uzdržavanje mlinara“ . Spomenuti mlin, danas obitelji Žrvanj iz Čazme Salaj u Grabovnici bio je vjerojatno, vodenica jer kroz to mjesto protječe rječica istoga imena. Mlin je postojao i 27 u prvoj polovici 20. stoljeća, ali biva srušen tijekom Drugog svjetskog rata . Sljedeći važan izvor koji govori o mlinarstvu čazmanskog kraja je izgradnja gospodarske zgrade obitelji Kapelac u Prnjarovcu (10 km od Čazme). Ona je izgrañena za potrebe obiteljskog mlina podignutog 1917.g. 25

Vodenica Salaj u Grabovnici

U brojnim dokumentima koje je sastavljao Čazmanski kaptol kroz svoje postojanje spominju se i mlinovi kao predmet kupovine, razmjene ili nasljeñivanja. 26 U arheološkoj zbirci Gradskoga muzeja Čazma nalaze se i pronañeni žrvnji tijekom arheoloških istraživanja. Nañeni su na lokalitetu dominikanskog samostana u središtu današnje Čazme (GMČ, C524). 27 Mlin vodenica obitelji Salaj 1942. godine srušena je od ustaške vojske. Danas veliki zaljubljenik u tradicijsku baštinu Zlatko Salaj namjerava ponovo izgraditi na istome mjestu vodenicu kakva je bila i prije rušenja.

Vodenica Sudarević iz Vučana

28

1928. od Hrvatske ratarske zadruge Vukovar u stečaju kupili su mlin za visoku meljavu (14 vagona strojeva) i još jedan pogonski motor od 60 ks i agregat od 110 volta.

45

Istovremeno su tadašnji vlasnici Ivan i Vid Kapelac kupili u Beču od firme Emil Pleva pogonski stroj, a od firme Hoffer Schrancz dva para kamena (42 cola) za mljevenje žita. Mlin je pušten u pogon u prosincu 1917. Uz motor vlasnici su kupili i agregat za proizvodnju električne energije od 3kw28.

46

Stari mlin u Suhaji

Prizemna zgrada je dograñena u secesijskom stilu u dvokatnicu u koju ugrañuju i mlinsko postrojenje. Tako da od 1931. g. uz mlin za prostu meljavu (koji radi od 29 1917)., radi i mlin za visoku meljavu . Mlin je radio sve do 4.4. 1944. kada je bombardiranjem pretrpio manja oštećenja. Poslije Drugog svjetskog rata imanje je konfiscirano (vlasnik u Lepoglavi), ali je ipak 1948. g. pokrenuta proizvodnja na kamen koji radi do 1954. g. Potpuno zatvaranje i 30 demontiranje mlinskog postrojenja uslijedilo je 1957. godine .

29

Mlin u Dragancima nekada obitelji Zmek, a kasnije nacionaliziran

Nacrt zgrade mlina je radio mañarski inženjer Jošnik (izradio nacrte i za namještaj mlina). 30 Zgrada mlina postaje društveni dom sela Prnjarovac 1959. iako je zamisao tadašnjih vlasti bila rušenje zgrade. Vlasnik zgrade je postao Kotar, pa Općina Čazma te na kraju je vraćena obitelji. Zgrada je predviñena za zaštitu kao spomenik kulture.

47 Zgrada obitelji Kapelac u Prnjarovcu

31

Mlin-vodenica obitelji Sudarević je spomenik kulture (Rješenje Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture od 1997.g.).

Od značajnije industrijske baštine je i mlin obitelji Zmek u Vučanima. Zmekove je naslijedila u vlasništvu obitelj Sudarević koja se brine o mlinu i 31 gospodarskim zgradama . Dugo je ovaj mlin bio jedina sačuvana vodenica od zapadne Slavonije (okolice Požege) do Žumberka. Uminula su zauvijek ona vremena kada je mlinarija bila ponajbolja mušterija, a mlinari bijahu gospoda. Mljelo se obilno zimi i ljeti. Nekada su pomelarci moljakali mlinare, pa i mitili ih, da im što prije samelje dovezeno žito, a do osamdesetih godina 20. stoljeća, mlinari su obilazili selom, pohañali pomelarce i tražili žita za meljavu. Evo i anegdote iz Vaclavekovog mlina o „poštenju“ mlinara: Mlinar doñe do svećenika i ispovijeda se te kaže da vara na vagi: Svećenik mu odgovori da stavi raspelo iznad vage (na vidno mjesto) te prilikom vaganja da uvijek pogleda u njega, a ujedno raspelo će upozoravati na prijašnji lopovluk i podsjećati da to ponovno ne čini. Nakon godinu dana pogleda mlinar Isusa na križu i veli: „E, moj Isuse, od nas dvojice jedan mora van, ovako dalje ne ide“.

48

Starija 탑ena s obrednim kruhom iz Osekova

Narod moslavačkog kraja je kao glavnu hranu (ranu) za jutarnje i večernje obroke uzimao isključivo u kruhu (kru, kruv, hljeb, hleb). Oblik i kvaliteta je mogao biti različit od "prostog" kukuruznog do "pisanog" (svetečnog, blagdanskog) kruha. Do Drugog svjetskog rata, (a siromašno stanovništvo i do 60-tih godina 20. st.), svakodnevni kruh je peklo od kukuruznog brašna (tzv. kukuruzovnice ili kuruzovnice) te prohe ili proje zatim od miješanog ječmenog, raženog i kukuruznog brašna, dok se za razne svetkovine koristilo bijelo pšenično brašno. Ječam je takoñer, doduše u rijetkim prilikama, zamjenjivao jednu od navedenih žitarica, ali zbog nedovoljne finoće i ostataka klasja u brašnu, nikada nije rado prihvaćen. U obiteljskim zadrugama koje su egzistirale do početka 20. stoljeća vladala su stroga pravila ponašanja, a naročito pri stolu. Hranili su se dosta oskudno. Najviše su jeli ujutro: pure, tarane, rezance, krumpirove čorbe, cicvare, u podne: grah, kupus, valjuške, krumpir, kelj, mahune, za večeru isto tako. Pored tolikih krava bili su često željni mlijeka. Goveda su držali više radi stajskog gnojiva, a volove radi oranja. Žene su u zadruzi radile vrlo teško, osobito reduše (poreduše) koje su se smjenjivale na poslu dnevno ili tjedno. Žene osobito neke, radile su vrlo mnogo i izvan kuće. Osim rada na zadružnim njivama, sadile su lan i konoplju, stupale, prele, tkale i spremale miraz ili "ruvo" za svoje kćeri udavače. Reduša ujutro ustaje prva, podoji krave, skuha mlijeko, priredi doručak svima (froštuk), a pastiru ili čerdaru, vrgne u torbu užinu, kuha ručak, pazi na sitnu djecu, nosi užinu težacima, navečer prireñuje večeru, muze krave, salijeva mlijeko u tegle, zatvara živad, prije svakog obroka napuni vrčeve pod stolom, liježe posljednja u kući (hiži).

49

Pripremanje kruha u Moslavini

50

(H)ambar i kukuružnjak

Dubeni stubli za žito i brašno

U družinskoj sobi za stolom su sjedili samo muškarci, a žene su stajale iza njih te grabile hranu iz zajedničke zdjele - padele, drvenim žlicama. To je stari zadružni običaj kojima je odreñen drugorazredni položaj žene u hijerarhiji složene obitelji. Inače pripremanje hrane i ostali kućanski poslovi spadaju u domenu ženina rada. Pečenje kruha je jedna od najvažnijih briga svake domaćice. Za razliku od onih naših krajeva gdje se svakodnevno pekao kruh na otvorenom ognjištu pod pekvom ili pod sačom, u Moslavini kruh se pekao u krušnim pećima i to u većim količinama, a višak je ostajao kao zaliha za narednih nekoliko dana, tako da se nikad nije konzumirao svježi, već tvrdi, osušeni kruh. Predviñeni višak kruha se pohranjivao na suhim i zračnim mjestima, u ostavama zvanim komore, komorek, na posebno načinjene drvene stalke - križanice. Do

Kaca sa žitom

51

danas su se sačuvali različiti nazivi: reme ili remeki (Ilova, Batina, Husain), krušnica (Osekovo, Podgarić, Čaire), krušnjak (Kajgana, Klokočevac, Tomašica), lotrice (Potok), križ ili krizi (Osekovo, Potok, Stružec), krušjenica (Trnovitički Popovao, Trnava), lebnica (Rogoza, Veliko Vukovje) itd. Pripremanje kruha i trošenje kroz više dana vraća nas ka prvobitnoj ekonomici agrarnog društva. Sam naziv kruh "proizlazi iz pradavne upotrebe tvrdog, koji put već suhog kruha, koji se lomi i krši i zatim moči u vodi da bi se mogao sažvakati. Sve to nas vodi do poznavanja prvobitnih proizvodnih odnosa kad je tvrdi kruh, uz vodu i meso ulovljene životinje još u sabiračkoj privredi bio glavna hrana čovjeka".

Stalak za kruh (krušjenica, križ, lotrice...)

52

Žena s tradicijskom hranom žgancima, Donja Gračenica

Rezanje palente, Ciglenica

Žito pripremljeno za kruh spremalo se ili u posebne spremnice slamnate pletnjake ili drvene škrinje, smještene u o s t a va m a - k o m o r a m a i l i zasebnim objektima (h)ambarima, a u pradavna vremena za to su služile žitne jame. Svakodnevni kruh bez obzira da li je bijeli, miješani ili kukuruzni, pekao se pomoću kvasa. Domaći kvasac pripremao se tako da se odreñena količina već pripremljenog, zamiješanog tijesta odvajala u posebnu, drvenu posudicu (grovačicu) i ostavljalo do slijedećeg pripremanja kruha. Radi zadržavanja vlage u tijestu kvas se mogao premazati i solju. "Nekad su žene radile i kiseli kvasac koji nastaje od vrenja grožña, a dodavalo bi mu se brašno i voda (podatak iz sela Osekovo). U selu Vukovje kiseli kvasac radio se pomoću pjene, koja nastaje kod vrenja šljiva". Za pečenje kruha žena je morala pripremiti, taj osušeni, domaći kvasac i to tako daje djelomično gornji sloj (Podgarić) odstranjivala ili je cijeli kvasac stavljala u brašno, prelijevala mlakom vodom, dodavala soli i ostavila nekoliko sati da se razmoči i uzavre. Kvas se mogao i izmrviti, tako da prije omekša. Pripremljeno brašno za kruh stavljalo se ili u drveno Korito zvano mesitje korito ili naćve (Podgarić, Miklouš Gornji, Vukovje, Popovac), koje je

Moslavački obredni hljebovi kruha

53

počivalo na drvenom stalku zvanom naćvenice ili križnice. Kruh se mogao mijesiti i u velikim drvenim posudama kopanjama ili grovačama. Ukoliko se mijesio kruh od kukuruznog brašna najprije se morao preliti vrućom vodom (pofuriti, šuriti, pošuriti), te se onda u ohlañeno brašno dodavao kvasac i sol, a mijesio se toliko vremena dok se ne prestane ljepiti za prste. Dobro pripremljeno tijesto formiralo se u manje količine i ostavljalo da se diže ili u simplama (pletene košarice od slame) ili manjim grovačama u kojima se tijesto "groha" tj. trese, čime mu se daje oblik. Pomoću drvene lopate ili lopara, kruh se stavljao u krušne peći koje su bile sagrañene ili kao samostalni objekti ili u sastavu kuharni, a za pečenje kruha temeljito pripremane i zagrijane, zbog toga se uz peć nalazio i potreban pribor kao popečak, duga motka za razgrtanje vatre, grnjača, (z)greblica za izgrtanje žara i (o)melo za čišćenje poda, pomagala načinjenog od motke na čijem jednom kraju je učvršćen svežanj kukuruzne komušine ili kupusa.

54

32

Krušne peći su grañene tako da se na četiri drvena stupa tkz. grušt (u novije vnieme stupici mogu biti sazidani i od cigle), postavljao pod od dasaka ili cigle, odnosno nabijene zemlje. Polukružna kupola bolta načinjena je od konstrukcije ljeskovog pruća, omazana zemljom i pljevom, odnosno ciglom. S prednje strane nalazi se otvor zrelo, vustje, usta ispred kojih se nalazila ravna ploha komin, banak. Otvor se zatvarao komadom lima. Za odvod dima služili su otvori žarnice ili žeravnice, a po potrebi su se zatvarale grumenom zemlje. Pe ć j e n a t k r i ve n a k r o vo m postavljenim na drvene stupove iii direktno na boltu, a može imati l d i m n j a k ( n p r. s e l a o k o Garešnice).Za djecu, pečenje kruha u prošlosti predstavljao je izuzetan i rado očekivani dogañaj, jer im se tom prilikom pekao mali kruščić, kolaček, kojeg su ona još toplog, tek izvañenog iz krušne peći, lomila i jela.

Krušna peć iz Kutinskog sela

Krušna peć iz Mostara

Žena priprema vatru za pečenje kruha, Šartovac

55 Škropljenje kruha vodom nakon pečenja, Šartovac

U krušnim pećima i to redovno pomoću kvasa pekao se svakodnevni smesni (Mikleuška, Čaire), smjesni (Potok), ili zmjesni (Osekovo! Mikleuš) kruh ili raženka (Pašijan, Trnava), a za razne prigode svečani hlebovi (Ilova, Batina, Osekovo). Kad je god ponestalo kruha na brzinu, bez kvasa pripremale zmekale su se razne bazlamače ili zlevanke, pogače i to se peklo u štednjacima, a na plotnu mogle su biti pripremane pogačice, okruglo oblikovane i malo iztabane, zvane placke.

32

Svaka kuća je imala u dvorištu zidanu krušnu peć gdje se pekao kruh za osam dana, a kraj te peći pepelište gdje se bacao pepeo i na to mjesto nije smio nitko doći po noći, čak ni stariji, a osobito djeca na ne naginu, tj. da ih ne zacopraju, ili ne ureknu.

Potpaljivanje vatre u krušnoj peći, Rogoža

56

Kumovi odlaze novoroĂąenÄ?etu u babinje, Sunja

Voloderka s obrednom pogačom

Članovi KUD-a Ilova idu u babinje, scenski prikaz

57

Za razne obiteljske prigode ili roñenja - babinje ili vjerske blagdane pekle su se pogače i kruh od pšeničnog brašna. Tada se veća pažnja posvećivala izradi i ukrasu na njima, tako nalazimo razne pletenice i ptičice na gornjem dijelu svečanih hlebova i kuglofa (Kutinska Slatina, Kajgana, Ilova), ružu, pile ili zeca na pogačama nošenih "u babinje" (Potok, Voloder), okrugli ukrasi od otisaka čaše sa bosiljkom kao drevni simbol zdravlja i veselja u obitelji (Podgarić). Površina svečanog kolača mogla se premazati i emulzijom od jaja i brašna zvana maltazin.

58

Obredna pogača s motivom srca, Donja Gračenica

Djevojka s pogačom na Danima kruha u Kutini

U prošla vremena kad se kruh više poštivao, živjela su i nepisana pravila, po kojima se hleb prije rezanja trebao prekrižiti, a mrvice pažljivo pokupiti poslije jela da se po njima ne gazi. Ukoliko su pale na zemlju, pažljivo su se podigle i stavile na stol. Blagdani su započinjali rezanjem takozvanih obrednih hlebova. Uskršnje korpe ili košare u kojima je pored mnogih jestvina bio i kruh nosile su žene u crkvu na blagoslov. Prije svakog objeda izgovarale su se jednostavnije molitve, na primjer: "Blagoslovi ovo jelo i pilo i nas težake", ili djeca su govorila: "Križi, boži, bog nas blagoslovi". Za Uskrs su se pored pogače pekla i ostala obredna peciva: kuglof s grožñicama, razne perece u obliku osmice, razne kiflice, pletenice, srca, krune, kovrtanj (Križić) sa ili bez jaja, a sva su se odozgo premazivala jajčekom pomoću guščjeg pera.

59

Kruh koji se pekao u krušnoj peći, kao podloga na lopati ili loparu stavljalo se lišće kestena, vinove loze ili oraha, tako da nije bilo vuglenja kruha, a od lišća kruh je dobio posebnu aromu. Lišće je sagorjelo, a kruh se samo obrisao krpom. U Trebarjevu Desnom žene su pod kurh na loparku stavljale tanke listove od kukuruznog klipa, a ljeti lišće od kukuruzne stabljike, što je bilo posuto brašnom. Više puta su majke znale za djecu peći manji kruh od jednog kilograma, zvan lebec. Rjeñe su pak djeca pekla tanku presenicu s maslacom ili kukuruzni kolač palenac (Jančerova; Sisak 1995; str. 86). Bijeli su kruh - hleb prije pečenja samo poškropili vodom i prekrižili, a kukuruzni su gladili vodom i špikali vretenom da se ne zlopuši kora, da se ne naprave klobuci (Ludina, Vidrenjak). Pogaču za novoroñenčad kuma je na krstitke nosila u bogato ukrašenoj košari (na glavi) prekrivenoj krpom, nadstoljnjakom, a mogla je nositi i u prezlamici (jastučnici), čime je kolač bio zaštićen od nečistoće, a ujedno je bio i ponos domaćice (Voloder). Hrana u polje težacima nosila se u korbama omotanim u stoljnjake koji su se u polju prostrili. Da bi korba bila stabilna, na glavu se stavljao podsvitek, podvitek, svitek, podmetač napravljen od ručnika ili krpe savijen u krug. Hrana se mogla nositi i u culcima, kasnije u cekerima, preñanim torbama, a voda u stuckama (Ilova, Osekovo). Kruh i vino su značajni u svadbenim običajima. Mladu kod dolaska u muževljevu kuću svekar dočekuje s kruhom i vinom (Repušnica). Mlada uzima stojeći na pragu taj kruh i govori :

Žena prireñuje obredno pecivo, Osekovo

Žena prireñuje obredno pecivo, Kutina

60

Kruh i slama u božićnim običajima, Husain

33

Nekada je sirotinja do kruha teško dolazila. Za pet ili šest kilograma brašna morala je bogatašu kopati cijeli dan.

"Daj nam bože, kruha, vina i božjeg blagoslova". Tek tada ulazi u kuću, obilazi stol i kruh stavlja na sredinu stola. Narodni običaji ugošćavanja pogačom (kruhom), solju, vinom i rakijom, veoma su stari. Gostinska pogača, pletenica, (prireñivane za Uskrs i nošene u babinje) bila je načinjena od najfinijeg glat brašna debljine 33 3-6 prstiju . Tijesto za uskrsnu pogaču pripremalo se bez ikakvih dodataka, kao običan svakodnevni hleb ili kruh, samo se na površini posebno ukrasio. Pogača se mijesila od brašna, kvasa, malo soli i mlake vode te domaćeg masla. Mijesila se sve dok ne postane glatko tijesto, a zatim ostavila na toplom mjestu da se podigne. Ovo se ponovilo još jednom, a zatim se premjesila, stavila u oosebnu posudu i pekla u rerni, a ako se u krušnoj peći, onda se lopatom ili loparom stavljala u žrilo. Površina pogače ukrašavala se simbolima. Od komadića tijesta učinile su se pletenice (pletene u troje ili u četvero) zvane kita (Ludinica, Vidrenjak) zatim ptičice koje su se stavljale uz rub pogače. U sredinu dolazila je ruža sa tri lista (Ludina, Katoličko Selište), gnijezdo sa jajima i pilićima (Voloder, Kutina, Kajgana, Tomašica) ili svetašnji simbol

61 Obredni hljeovi kruha na kutinskoj priredbi Dani kruha

62

Završetak težačkih poslova

IHS, sa križem i hostijom obavljenom auerolom (Osekovo). Na božićnom stolu u selima katoličkog življa pored kuglofa, mogao je stajati i mali kruh cipof. U selu Čaire pekao se kruh u obliku prstena, zvan kovrtanj. Bio je obješen o čavao na gredi, a kroz njega je bilo provučeno povjesmo. Najmlaña žena, poslije ručka uzimala je predivo i prela, a kao vreteno služio je komad ljeskove mladice. Pravoslavno stanovništvo sjeveroistočnog dijela Moslavine je za Božić peklo beskvasni kruh, zvan česnica. U njega se stavljao novac. Prilikom lomljenja ona osoba koja ga je našla smatralo se da će biti najsretnija u obitelji te godine ili ako je ženska osoba da će se uskoro udati. Za jutarnji obrok osim žutih žganaca ili palente (u ličkih Moslavaca ili Talijana u Ciglenici) pripremali su makarune(c) ili makarone(c) i to na taj način da se pečeni kruh lomio ili rezao na kocke, prelijevao vrućom vodom, a nakon cijeñenja, rastopljenom mašću. Svetečna hlebovina, svečani kruh pripremao se sa kvasom ili sa kupovnom germom i krumpirom radi postizanja što veće mekoće. Površina se ukrašavala raznim pletenicama ili udubljenjima i emulzijom od bijelog brašna. Ova vrsta kruha nošena je u babine (Ilova, Batina) kao i pisani svečani kolaček kuružnjak, koji je bio pripremljen poput zlevanke i to tako da je

Voloderka s obrednom korpom

63 Vijenac, obredni kolač u slovačkim svadbenim običajima, Meñurić

Motiv grožña s viticama i srce na obrednom pecivu

34

Neke porodice su jedva dočekale urod novog kukuruza. Njemu su se svi veselili jer je brašno bilo ukusnije. A kada je bran urod novog kukuruza, ljudi bi rekli: Ej, sad je papa oživel!

dolazio red bijelog kukuruza, red sira, red žutog kukuruza, a prelijevalo se vrhnjem i maslom. Prilikom rezanja dosta se mrvio, tako da je više služio kao ukras, nego za jelo34. Kruh u krušnim pećima pekao se sat i po do dva sata, a ukoliko se pripremao sa germom samo jedan sat. Danas se još mogu naći žene koje za pojedine prilike peku kruh na taj način, ali rijetko imaju priliku da svoja iskustva prenesu na mlañe naraštaje.

64

Nestankom krušnih peći i njihove topline, gubi se još jedan dio naše tradicijske baštine, kojom se na raznim manifestacijama kao Kak su jeli naši stari ili Vikend na seoski način, Smotre folklora i dr., ali i nova kutinska manifestacija Dani kruha i kolača, koja pokušava evocirati uspomene na ne baš tako davna vremena kada je to bio sastavni dio seoskog života.

Kozlac, biljka za koju se vjerovalo da odreñuje rodnost usjeva

Žitom, hržom ili raži su se „liječili“ i lišajevi. Osobu koja je imala lišajeve bi posjeli na stolicu, a na drugoj je sjedila osoba koja liječi. U ruku bi uzela desetak slamki od raži, dugih oko petnaestak centimetara sa praznim klasom na vrhu. Svaku slamku bi odgrizla na dužinu od četiri centimetra i govorila:“ Danas crveno, sutra bijelo, a prekosutra kakovo je i bilo“. Tako je kidala cijelu slamku do klasa, a klas bacila. I tako svih desetak. Ovu čarobnu rečenicu je ponavljala i do pedesetak puta. No, kako bilo da bilo-lišajevi su prošli! Klas od raži su ñurñari često stavljali na svoj obredni jurjevsaki koš za ophodarenje, vjerojatno zato da bi se korisnost obreda proširila i na cjelovit urod raži. Brojna vjerovanja, kao i običaji vezani uz sijanje, sjetvu i žetvu davno su već zaboravljena, mada su rijetka ipak preživjela i održavaju se do današnjih dana. Da sjetva bude uspješna, a prihod bogat poštivale su se odreñene norme ponašanja npr. na dan sjetve ništa se iz kuće nije smjelo posuñivati ili darivati, sjetva se mora početi ranom zorom dok sunce izlazi (da bi i žito tako visoko raslo); zatim ono što je ženskog roda (npr. pšenica ) treba početi sijati u ženske dane (srijeda, subota), a ono što je muškog roda (npr. ječam) na muške dane. Prije početka sijanja sijač se prekrižio i kazao: Bože pomozi... Treba napomenuti da se osobito pazilo da se sa žetvenim radovima ne bi počinjalo u petak, već u ponedjeljak. Tvrdilo se da će prinos tada biti bolji. Ako ljudi čuju kukavicu poslije Ivandana (24. lipnja), zaključili bi da će žetva biti loša. Ako je u proljeće bilo mnogo maslačaka žetva će biti dobra. Žito se želo srpovima i kosilo kosom. Kosa se nije smjela klepati na suncu, jer se vjerovalo da bi se tim činom prizivala kiša. To se obavljalo u hladu. Na polje se išlo oštricama okrenutim prema polju, u pravcu kretanja, a vraćalo se s oštricama okrenutim suprotno od pravca kretanja (okrenuto prema polju), tako da se zlo i nesreća otklanjalo od sela.

65

Vjerovanja, "liječenja"...

Župnici posvećuju hranu

66

Radić Jajnčerova, Cvetković; Radićevo Trebarjevo povijest/život/ običaji, Sisak, 1995. str.87. 35

Kruh se nije smio peći petkom, ni nedjeljom. Pečen se spremao u ladicu, te dobro zatvorio, tko je to zaboravio, vjerovalo se da će teško umirati. Tko je krivo rezao kruh, navodno je prije toga lagao, a onaj koji hljebove kruha stavi naopako na stol, dopušta da zli ljudi dobiju moć nad kućom. Kruh i sol nisu smjeli nedostajati prigodom useljenja u novi dom da ih kasnije nebi bilo dovoljno. Hljebove se ne smije cijele poklanjati, jer inače s njima kuću napušta i blagoslov. Zato treba odrezati komadić i sam ga pojesti ili bar hljeb malo zamotati. Prvi odrezani komad kruha ne smije se dati strancu, jer on po starom običaju pripada domaćinu. Ako se na Silvestrovo počeo rezati zadnji hljeb u kući, postojala je ospasnost da ga u Novoj godini neće biti dovoljno. Kruh pečen na Veliki petak, osigoravao je blaženstvo onima koji bi ga jeli. Tko ostavi nagrižene komade kruha, izgubit će prema starom vjerovanju razum. Onome tko bi gazio žito, prijetilo mu se da će mu se kod kuće kruh upljesniviti. Svetkovine su u pravilu započinjale rezanjem obrednih hlebova kruha. Stariji ljudi znali su djeci govoriti: Moraš jesti korje od kruva, buš pameten. Ako bi dijete stavilo ruku na kruh, bilo bi prekoreno i opomenuto riječima: Bedak jeden, ne meći ruku na kruv, to je Božji blagoslov. On te je podigel na noge. Djeca su na to 35 morala odgovoriti: Oprostite čaće! Ako se na Silvestrovo počeo rezati zadnji hljeb u kući, postojala je opasnost da ga u novoj godine neće biti dovoljno. Kruh pečen na Veliki petak osiguravao je blaženstvo ljudima koji bi ga jeli. Tko bi ostavio nagrižene komade kruha, izgubio bi razum. Onome tko bi gazio žito, prijetilo se da će mu se kod kuće kruh upljesniviti.

Protiv uroka

Kruh je namirnica visokovrijedna u prehrambenom kao i duhovnom smislu. Krušne tragove možemo slijediti u daleku prošlost, iako se točno ne zna kada i gdje je započeo uzgoj biljaka krušarica. Vjeruje se da je to bilo negdje na Bliskom istoku, vjerojatno u plodnoj dolini rijeke, prije devet tisuća godina. Kruh je smatran plodom zemlje i čovjekova rada kao i božanskim darom i upravo zbog toga, kruh nije samo ljudska hrana, nego omiljeni žrtveni prinos bogovima. Kruh je označavao bogatstvo porodice i države. Postao je glavna i najznačajnija namirnica u prehrani civiliziranog svijeta. Kroz cijelu svjetsku povijest kruh je bio u središtu zbivanja i uzročnik mnogih sukoba

67

Zaključak

Rukovet žita

meñu narodima, klasama i pojedincima, koji u svojoj suštini više ili manje uvijek predstavljaju borbu za kruh. Svetkovine u pravilu započinju rezanjem obrednih hlebova kruha. Kruh je označavao bogatstvo porodice i države. Postao je glavna i najznačajnija namirnica u prehrani civiliziranog svijeta. Kroz cijelu svjetsku povijest kruh je bio u središtu zbivanja i uzročnik čestih sukoba meñu narodima, staležima i pojedincima koji u svojoj suštini više ili manje uvijek predstavljaju borbu za kruh.

Djevojka s obrednim vijencem na glavi

68

Poslovice o kruhu Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ

Dok je ruha ikakva, ne boj se glada nikakva. Škrtost kao i rasipnost, dovode čovjeka na komadić kruha Bolje dobar zemljoradnik, nego dobro polje. Ako je žito jeftino, sve je jeftino, ako je žito skupo, sve je skupo Tko žito sije, sije svetost. Kad ječam klasa, užasavaju se ñavoli. Nekome i olovo pliva, a nekome slama tone. Žali Bože pšenice, kad su loše ženice. Kruh uzimaj iz zemlje, a ne iz tuñih usta Sa svojim kruhom uvijek ćeš naći klupu za stolom. Na kruh treba misliti prije nego što sjednemo za stol Daj svakome kruha, ali ga od svakoga ne uzimaj Drž' se daleko od onog tko ne voli kruh ili glas djeteta Tko ima kruha i vina, neka nikad ne zavidi susjedu. Ako kruh dobro zamijesiš, a loše ispečeš, daj ga psu; ako ga loše zamijesiš, a dobro ispečeš, daj ga kome hoćeš Ono što učini kruh, ne učini ni mač Za dobrog čovjeka uvijek se nañe kruha Imaš li kruha, pasa mnogo Kruha daju onome tko ga već ima Kruh bez kore kao pivo bez pjene I mrvice su kruh

69

Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ

Narezani kruh nema gospodara Gdje nedostaje kruha, sve je na prodaju Za kruh od petnaest dana, glad od tri tjedna Vrijednost brašna ovisi više o mlinaru nego o mlinu Od malo brašna ne umijesi se mnogo kruha Ni najbolji mlin neće od ječma samljeti pšenično brašno Ako sam ne jedeš kolače što te se tiče ako izgore Bogatog postolara i siromašnog mlinara još nitko nije sreo Pekari su najbolji graditelji, oni od malih žemlji prave velike kuće Zahvalnost i pšenica samo na dobrom tlu rastu I nakon loše žetve treba sijati Svi vole kruh, ali nitko kao pastir – koji ga drži na srcu Čovjek jede bijeli kruh toliko dugo dok se ne zaželi crnog Gdje se osjeća miris kruha, prosjačka torba nije daleko Kruh odrezan tuñim nožem nema dobar okus 'Rñav je taj kruh kojim se čovjek uguši Lakše se nauči kruh jesti nego zaraditi Tuñi kruh djeci je kolač Kruh i smrt lako se nalaze Kruh zarañen sramotom brzo se pojede Tko traži kruha, zna zašto ga traži Do kruha se dolazi grbom, ali i grlom

70

Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ

Pred kruhom se i pas smiruje Dug je dan kad kruha nema Ako svoj kruh zaradiš poštenim radom, jest ćeš ga i nasred ulice Kad bi kruh trčao poput zeca, mnogi bi umrli od gladi Dan bez kruha najduži je dan u godini. Na ovom svijetu ništa nije nužno osim kruha Od lošeg brašna nikad dobra kruha U siromaha kruh uvijek tvrd Tuñi kruh teško je probaviti. Kruh izvan kuće ili je preslan ili prepečen Kruh ne valja sjeći od sebe, već samo k sebi Ne valja golom rukom čistiti mrvice sa stola, niti ga gaziti, jer to sluti na siromaštvo. Onaj tko ujutro, kada izañe iz kuće sretne nekoga sa praznim košarama, ništa mu neće polaziti za rukom Ne valja kruh na stolu držati naopako, jer bi u kuću mogla doći glad Kada pogača prilikom pčenja pukne u sredini, znak je da će doći gosti Ne treba u tijeku jela drugom uzimati zalogaj, jer će se te dvije osobe posvañati. Svako jelo svoga gazdu klelo, što ne legne da se jelo slegne.

71

Običaji iz posavskih krajeva: Ÿ Ÿ Ÿ

Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ

Ÿ Ÿ Ÿ

Kad se došlo na pole, gledelo se je prema table (parceli), a iza sebe se je hitilo zrjne prek ramena. Onda se je reklo: „Ovo tičeki naj bu vam, a ono naprvo meni.“ Kad se došlo prve brazde jorat, uz prvu se je moralo kak se naredila, jajce razbiti. Kad se išlo strašiti (na mladu nedelu i prede nek sunce zide van), putem se ne smelo nikoga sresti, ni nikomu nikaj reći ali ni odgovoriti ak' bi te nešte nekaj pital. Jer od posla ne bu nikaj. Kad se išlo sejati šenicu, jačmen, kukuruz, detelinu pole se je posvetilo vodom. Kad bi ti nešte rekel: „Lepi ti je žitek“, onda si mu moral reći – joči ti se zaslojnile (poklopile, da ne vidiš) da ga ne bi vrekel. Kak su vrane štele kuruzu mladu jesti znalo se je pobeliti perje (lišće) z vapnom sa strane pola. Kad se svinče ujesen smudilo onda su se tri batučka na toj vatri morala posmuditi. Tad se je to spremalo i u rano leto popikalo na šibe da bi vrane plašilo. To se moralo narediti do 15.8. kad počnu pečenice. Kad se dojde na pole, prekriži se i tri puta se baci po šaku onoga kaj se seje v živicu. Tada se govori: „Tičeki vam naj bu smetje, a meni čisto semenje.“ Kad se završilo s poslom onda se je reklo: „Bog prekriži dele i sejače teri su sejali kuruzu, naj lati budu do lakta ili šenicu naj klasi budu kaki prsti na ruke. Kad najdeš šeničin klas teri je dvostruk to donosi sreću. Ak je paren imel buš penez ak' je neparen (trostruk) buš sreten v lubavi.

72

Sanjati...U SNU...značenje Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ

Kruh jesti - bogatstvo Kruh mijesiti - znači da ćeš doći do velike časti Kruh peći – predskazuje sreću i zadovoljstvo u porodici Kruh bijeli sanjati – znači čast Kruh sanjati – ne povjeravaj se ludo svojim prijateljima Žito zeleno – znači radost U njivama vidjeti da je žito niklo – znači da ćeš čuti neke novosti Snoplje sanjati – pazi dobro s kim ćeš se sprijateljiti Snop sijena ili slame – označuje bogatstvo Žetvu gledati – znači da ćeš povoljno mjesto dobiti Žito mlatiti – znači bogatstvo Žito žnjati – znači da ćeš se nećim pomoći Njiva za oranje – predskazuje sreću u ženidbi i udaji Zemlju za oranje vidjeti – treba požuriti na posao Polje obraditi – znači da će ti se trud nagraditi Sijati njivu – znači da će ti trud biti nagrañen Sjeme razno sijati – predskazuje sreću.

Vezene krpe, zidnjaci ili kuvarice su zidne ili kuhinjske krpe koje predstavljaju dragocjen izvor saznanja o svakodnevnom životu i običajima jednoga vremena. Ti mali dragulji ručnog rada, prava vezena lirika, ukrašavali su zidove radnog, svakodnevnog prostora domaćice. Obično su stavljani iznad štednjaka, umivaonika i stola.

Odabir i postavljanje zidnih krpa i kuharica

Osim kuvarica vezli su i manje komade platna za zid, prostirke za stol, stolice, prozore i dr. Kao i vezene vrećice za kutije žigica-šibica, češljeva, četki-kefa, štrajfniukrasnih traka za police, dakako sa raznim porukama. Vezeni zidnjaci nastaju u zanatskim radnjama gdje se s papirnatih uzoraka prenose na platno – (fo)drukuju, zatim se po plavoj liniji već otisnutog uzorka veze. Prema njihovim motivima možemo pratiti mijenjanje ambijenta kuhinje, posuña i pomagala. U gradskim sredinama dolaze u modu krajem devetnaestog stoljeća, a dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća nalazimo ih i u seoskim sredinama kod bogatih pojedinaca. Njihova najintenzivnija uporaba traje sve do "60-ih godina, kada su kuhinje bile bez električnih štednjaka i visećih kuhinja, a kod starijeg svijeta mogu se vidjeti i danas.

73

Izreke na zidnim krpama-zidnjacima

74

Zidnjaci su prvotno bili omiljeni ukras kuhinja naših baka ali su imali i praktičnu uporabu vrijednost - štitili su zid od prskanja vrelog ulja, odnosno mjehurića što “iskaču” iz uskipjela variva i juhe. Ubrzo su im dodane i duhovite, te poučne poruke, jer je uočeno da se na tim dekorativnim predmetima, uz kavalirštinu, ljubavnu čežnju i zabavu, može promicati i opća kultura svakodnevnog življenja, higijena, zdrava prehrana, kultura ponašanja, meñusobnog ophoñenja i poštovanja, kultura obitelji, ljubavi i sklada unutar zidova obiteljskog doma. Zidnjaci nisu autohtoni dio hrvatske etno baštine, i na njima nema regionalnih obilježja, ali su u odreñenom periodu bile prisutne u svakodnevnom životu u seoskim i grañanskim sredinama širom Europe, pa tako i Hrvatske i Moslavine. Izreke na kuhinjskim krpama najčešće hvale ili kude jelo, piće i kuharice. Evo nekoliko primjera iz Osekova, Ciglenice, Potoka, Garešnice, Rogože, Trnave, Kutine, Kloštar Ivanića, Caginca, Podgarića i Velikog Vukovja.

Moja obitelj i moj dom najdraži su srcu mom

Tri jelena tri košute doñi draga ljubit ću te

Kuharica što je mlaña, večera je odmah slaña. Kuharice zlato moje, tebe hvali jelo tvoje. Žena svaka koja muža čuva, ta za njega dobar ručak kuva. Ručak kuham puna sreće, a šalit ću se ja do veče. Zašto gledaš sad u lonac, kad mi nisi dao novac. Kuhati nije šala, osobito kad je kuharica mala. Kuharice budi čista, da se suñe uvijek blista. Skuhala si ručak fino, pa uz njega paše vino. Kuharice, kuhaj ručak fino, pa ćeš dobit novaca za kino. Za udaju nije zrela, koja ne zna pravit jela. Kuharice dobro kuhaj, ali ipak novce čuvaj.

75 Sveža voda je zdravlje.

Kuharice manje zbori, da ti ručak ne izgori. U kuhinji sam spretna i u svome domu sretna. Još sam kuharica mlada, zato ne znam što ću kuhat sada. Dobar objed mužu daj, pa će biti kuća raj. Kad se dobro jelo pripravlja, ni na ljubav se ne zaboravlja. Od ljubavi nismo siti, treba dobro jesti i piti. Ručak kuham sve u šali, Al' će dragi da ga hvali.

ljubav nije šala, kad su srca mala.

Uspela ženidba prava je sreća.

76

Majka Božja Bistrička, moli se za nas, mi smo tvoji vjernici daj usliši nas!

Dobra djeca, dobra hrana, to nam kuha vredna mama. Za svakog muža sreća je ta, kad žena dobro kuhati zna. U gazde je puna kesa, pa je zato fina juha i dosta mesa. Ako hoćeš kuhat znati, uči prije suñe prati. Od malena treba znati, svojoj majci suñe prati. Kuharica malo vrijedi, ako kuha, a ne štedi.

Marijo! Majko Božja ljubavi, moli za nas!

77 Kuhati nije šala, osobito, kad je kuharica mala.

Ladna voda, ta i prija,umi se ti, pa ću i ja. Za udaju nije zrela, koja ne zna pravit jela. Naša djeca naša mladost, neka znadu što je radost. Za poljubce dragi vremena sad nema, treba dobar ručak da se sprema. Dobro došli mili gosti. Svaki dan do zore rane sunce sreće nek'ti svane.

Kad ti jelo i piće prija, ne treba ti doktor niti lekarija.

Gospodine moj mladi, ova kapljica nek Vam život sladi.

78

Lijepa si lijepa

Čista djeca čisti dom, to je drago srcu mom. Za udaju nije zrela koja ne zna spremat jela. Svakoga gosta tri dana dosta. Ja sam kuharica mlada, zato ne znam što ću kuhat sada. Kuharice budi čista da ti suñe uvijek blista. Zašto gledaš sad u lonac, kad mi nisi dao novac.

Jedimo, pijmo i veseli budimo.

79 Ptičice poleti brzo dragom mom i reci mu da ga ljubim dušom svom.

Šta ti treba: piće, glazba, karte ili vjerna žena koja misli na te. Tko na jelo dugo čeka izgubit će pola teka. Kada skuham ručak bolje, muž mi je odmah dobre volje. Zadovoljstvo u domu sreća je u životu tvomu. Još jednom ljubit mi daj dok cvate cvijeće i maj. Srce moje prepuno si jada za te i čezne jedna žena mlada. Dobro došli mili gosti, u Hrvata se ne posti.

Zidne krpe, ukras zidova u tradicijskom domu

80

Pjesma od Božice Brkan u Vetrenici ili obiteljskoj arheologiji izdanoj, u Zagrebu 1990.

Smesni kru Krušne mele dobro spresejati I kuruzne malo Germe v toplomu mleku razmučene Nekej soli I kropa Zamesi Na čvrsto Ostavi digati se i pak spremesi Krušnu peć Dobro razgoreti Onda krušec na loparku deni Z mrzlu vodu ga lepo mi A spod sakoga leba Poddeni jorehovoga listja

Mijo Stuparić, Božićnica, 1925.

Sijač Slavuj s' pjesmom javlja živom, Rosa pala cviećem; Ja uranih, pa se njivom Iza pluga šećem. Po brazdama – od milineSunce zlato slieva, Sitna ševa sa visine Cvrkuće, pjesmu pjeva. Pjeva ševa...sa cvieća Sitna rosa sieva; Volci vuku, -čar proljeća Poljem se prelieva. A na njivi sunce sija, S prirodom se smijem, Uzmem žito, pa ga s tija Po brazdama sijem.

81

Prhnu ptica pastirica, Prhnu vrabac s trnja, Hitro stanu obojica Zobat sladkog zrnja. Ne ćeš, vrabče, zobat prvi, Stani, ptičja lolo! Neka radje grizu crvi, Tebi trnje golo. Lani, kad bi žito žuto, Gotovo za žeti, Tko je prvi doskakuto? Tko žitu zaprieti? Ti si, vrabče, ne divani, Za kvar junak divan, Ja sam za to još od lani Na te uprav kivan. Bacim grudu. Plahe ptice, Svaka s' u grm krije, Žao mi je pastirice – Al' mi vrabca nije. A kad s visa pane ševa, Tad se opet vrate, Cvrkčuć svaka pjesmu pjeva, Zobanja se late... Neka zoblju. U slast vama Ptice, mili gosti! Bog će dati, bit će nama Svima kruha dosti. S pticam polje viek' pohadjam, S njima žito dielim, Ja se s njima kadkad svadjam, Al' se i veselim.

82

Katarina Brkić, Kruh naš svagdašnji, 1993.

Oranice Oranice moje, smeñe i sive, Crne moje oranice masne, Za koga poorane, Kome posijane, moje klijete? Kud to oni s klipovima I kuda sa snopovima? U čije ambare, u čije štagljeve? U njihove i njihove štaglje i ambare. Zašto ste prodali, Kome ste prodali, Oranice moje, iz kuće očeve?

Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ

Božićnica, hrvatski republikanski seljački kalendar za prostu godinu 1923., uredio Stjepan Radić, Zagreb, 1922 Božićnica, hrvatski seljački politički kalendar za prostu godinu 1926, uredio Stajepan Radić, Zagreb, 1925. Beleta, Stjepan; Društveno-gospodarski odnosi u Moslavini od početka 17. do početka 20. stoljeća, u Zborniku Moslavine II, 1991-1992, Kutina, 1992. Brkan, Božica; Vetrenica ili obiteljska arheologija, Zagreb, 1990. Brkan, Božica; Oblizeki, Moslavina za stolom, Zagreb, 2006. Dolenec Dravski, Miroslav; Moslavačke narodoslovne starine, Zbornik Moslavine III, 1993/1994. Kutina, 1994. str. 81-118 DVD od Nade Bajević sa rekonstrukcijom Žetve u Staroj Ploščici iz 2010. Gavazzi Milovan, Beitrage zur altslavischen Kultur kunde. -1. kysel Zeitschr.f. slavische philogie XXII/2 – Berlin 1954, s.305 Gavazzi, Milovan; Vrela i sudbine narodnih tradicija, Zagreb, 1978, str. 28-29 Gračaković, Ivan; Stara i Nova Subocka, Kutina, 2009. Grupa autora; Kruh-tradicija i običaji, Zagreb, 2011. Hiller, Helmut; Sve o praznovjeruju, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1989. Hrvatski pekar, br. 1. Zagreb, 1993. Kopljar Mijo; Vršidba žita (žetveni radovi u prošlosti i u sadašnjosti Slavonije), Đakovački vezovi, Prigodna revija, Đakovo, 1994. Krstanović Božo; mr. Fazlić Hakija; Kovačić Đurña; Božičević Josip; Elaborat o programu razvoja, Kutina, 1992. (rukopis). Kruljac, Sever Jadranka; Koga srce boli, nek' si bira što od jela voli, Čazma, 2010. Kruljac, Sever Jadranka; Mlinovi čazmanskog kraja, Čazma, 2010. (rukopis). Kunac, Ana; Vezena lirika, izložba ukrasnih zidnih krpa, Makarska, 2004. Laća Ana i Cepelić Maja; Industrijska baština-Hubenyjev mlin (rukopis u Muzeju Moslavine), cjelovit tekst bit će objavljen u Zborniku Moslavine Lukačević, Mato; Vršidba, Đakovački vezovi, Prigodna revija, Đakovo, 1994. Mandekić Vinko: Naše žitarice, Knjiga II, Posebni dio, Zagreb 1918, str. 7. Moslavac, Slavica; Kruh naš svadganji, katalog izložbe, Kutina, 1993. Moslavac, Slavica; Zlatom sjaji naše klasje, katalog izložbe, Kutina, 1996. Moslavac Slavica i Lana; Kad zasvira lane moje, Kutina, 2007. Obitelj, ilustrovani časopis za hrvatsku porodicu, Zagreb, 1938., godište X, broj 9 i 10, str. 140 Pavličević, Dragutin; Hrvatske kućne zadruge I.i II. Zagreb, 1989 i 2010. g. Pasarić, Dragutin; Vidici kutinski, Kutina, 1997. Pleše, Ivan: Mlinovi, u Gornja Jelenska, urednika Dražena Kovačevića, Zagreb, 2002. str.355-357. Radić Jajčerova, Cvetković; Radićevo Trebarjevo povijest, život, običaji, Sisak, 1995.

83

Literatura

84

Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ

Randek, Barlek, Mirjana; Prehrana u okolici Zagreba, Etnološka istraživanja ¾ , Zagreb, 1987. str. 381-395. Rusan, Ferdo; Stante bure i oluje u Ilirski glazbenici, Zagreb, 1893....str. 193. Stantić, Alojzije; Ris i obiteljska dužijanca u Subatičkom atara, Subotica, 2011. Suhadolnik, Željko; Kruh naš svagdašnji, Namirnica kao biblijski mit, Svijet u čaši, Zagreb, 1996. str. 28-46. Stuparić, Mijo; Moje srce, Vidrenjak, 1996. Štrokač, Ivan; Lepa ti je Moslavine (rukopis u Muzeju Moslavine) Tuñan, Đuro; Povijest kruha, Seljačka sloga, Zagreb, 1939. V. Novak: Ljudska prehrana v Prekmurju, Ljubljana 1947, str. 79 Zbornik za narodni život i običaje, JAZU, Zagreb 1953. Zbornik za nrodni život i običaje, JAZU, svezak III, uredio dr.Ante Radić, Zagreb, 1892. str. 55-140. Vitez Zorica i Josip Forjan; Hrvatske žetvene tradicije dvadesetoga stoljeća, Zagreb, 2001.

Lidija Vaclavek-Loborec, Vaclavekov mlin u Piljenicama, izrada od tijesta

85

The story of bread Bread is high-quality food but is also very valuable in the spiritual sense. We can follow the traces of the bread crumbs into the distant past, although no one knows exactly when and where growing of bread grain actually began. It is common belief that it was somewhere in the Middle East, probably in the fertile valley of a river, some nine thousand years ago. At first, man probably ate grains as they were picked in nature. However, in the Mesolithic period, he found the grindstone for grinding them. With the transition to a sedentary, agrarian way of life, food preparation was improved; pieces of dough were baked on ashes or between two heated stones – we could say this was the first bread. By the end of the Neolithic period, there was already a kind of oven (peka, pekva) for baking bread, made of stone or clay, conical in shape, which to this day has remained the favorite appliance for preparing delicious food. Bread was considered the fruit of the earth and man's labour as well as a divine gift and because of that, bread was not only food for man, but also favourite sacrificial offering for gods. In many parts of the world people pray Our Father to God to give us our daily bread in hundreds of languages. But bread does not mean the same for everybody. Bread is a symbol of essential food. Even if a man does not live on bread alone, his spiritual food is also referred to as bread; just as the Eucharistic Christ is called the Bread of Life. The liturgy speaks of the Holy Bread of Eternal Life. Blessed are those, says St. Clement of Alexandria, who feed those who are hungry for justice by distribution of bread. The sacrificed bread of the Jews has the same meaning, and unleavened bread – today the host – presents, according to St. Martin, the pangs of renunciation, preparation for purification and remembrance of one's origin. Bread meant wealth of a family and country. It became the main and most important food in the diet of the civilized world. Throughout the world history, bread was the center and cause of many conflicts among nations, classes and individuals, which basically more or less represent the struggle for bread. Obredno pecivo, rad Lidije Vaclavek-Loborec

86

Žene korparice, crtež, Želimir Šiško

87

Žela sam žito i pšenicu Žetveno kolo (Husain) Zapis: Slavica Moslavac Transkripcija: Lana Moslavac

¸

Žela sam žito i pšenicu u njoj sam našla prepelicu Malo vas, malo nas, 'ajte momci meñu nas. Sunce je žarko s neba sijalo, Naše je žito u polju zrijalo. Malo vas... Mala je ptica prepelica U našem žitu je gnijezdo savila Malo vas... Majka je stara dare dala, Na daru majko tebi hvala. Malo vas...

88

Sunce nam se na pol dana kreće (Gornji Miklouš) Zapis: Slavica Moslavac Prilagodila za dvojnice: Lana Moslavac

Sunce nam se na pol dana kreće, Sunce nam se ihu, haj, na pol dana kreće, Sunce nam se ihu, haj, na pol dana kreće. Poldan bije, a južine nije. Tuña mati daj nam južinati. Već su naše druge južinale i nas jesu na južinu zvale. Mi smo rekle da smo južinale a mi nismo niti ručkovale. Duga dana u zla gospodara, ne da jesti ni u 'ladu sjesti.

Žena peče kruh u krušnoj peći, pastel, Želimir Šiško

(Repušnica) zapis: Slavica Moslavac transkripcija: Lana Moslavac

Zlatno sunce kad osvane, ja pripremim plug i brane Ala oj, milek moj, ala oj, milek moj. Prežem konje brže-bolje, orem svoje ravno polje. Ala oj, milek moj.... Tako hodam slog po slogu, sijem žito kako mogu. Ala oj, milek moj... Žarko sunce toplo grije, moje žito bujno klije. Ala oj, milek moj... Sunce pali žito zrelo, znoji mi se vedro čelo. Ala oj, milek moj... Vreće prazni stari mlinar, melje žito sve po dinar. Ala oj, milek moj... A u svetu nedeljicu mama peče gibanicu. Ala oj, milek moj... A ja vesel' čekajući, idem kući pjevajući. Ala oj, milek moj...

89

Zlatno sunce kad osvane

90

Tri su žene (Husain) Zapis: Slavica Moslavac Transkripcija: Lana Moslavac

Tri su žene, žito žele, malo su si k lagvi sele... Jedna drugu laktom rukče, Pite kuma i vi stoga, Mi se pemo po drugoga.

Žeteoci (Husain) Zaspis: Slavica Moslavac Trnskripcija: Lana Moslavac

Žeteoci mi smo mladi, naša ruka uvijek radi. Od zorice, pa do mraka radnja nam je svaka laka.

(Husain) Zapis: Slavica Moslavac Transkripcija: Lana Moslavac

Na kraj, na kraj, mobo, na kraj, na kraj, mobo, Mile, moja silna mobo. Na kraj, na kraj, mobo, na kraj, na kraj, mobo, Mile, voda i djevojka. Voda ladna, mobo, voda ladna, mobo, Mile, a djevojka mlada. Vodu ćemo piti, vodu ćemo piti, Mile, djevojku ljubiti. Na kraj, na kraj mobo, na kraj, na kraj, mobo, Mile, na kraju je torba. I u torbi mobo, i u torbi, mobo, Mile, pauÄ?ljiva proja. Navalite mobo, navalite, mobo, Mile, moja podveÄ?e.

91

Na kraj, na kraj mobo

92

Tri devojke žito žele (Lomnica) Zapis: Vinko Žganec

Tri devojke žito žele (oj devojka), Žito žele (oj, oj devojk(a).) Tri devojke žito žele, Poleg žita su si sele, Gospodaru venec plele, Na glavu mu budu dele. Med sobum se spominale, Kak bi Juru najvolele. Jurko ima svoju Doru.

Kumine košare (Ilova) Zapis: Slavica Moslavac Transkripcija: Lana Moslavac

93

Široka mi kopriva (Lomnica) Zapis: Vinko Žganec

Široka mi kopriva, kopriva, Široka mi kopriva. Široka mi kopriva, Se mi pole pokrila, Samo jeno ne mogla, De mi raste šenica. Nju mi žela braca dva I med nemi sestrica, Bila tužna, žalosna. Pitali ju braci dva: „Kaj je tebi sestrica, Je li tebi srp malen, Al je tebi slog širok?“ Nit je meni srp malen Nit je meni slog širok, Neg ja gledim za oblak, Za oblakom stolek moj, Za stolekom dragi moj!

Žitno polje, ulje, Ljiljana Kerepčić Ratkaj

94

Ide naša Barek (okolica Siska) zapis: Slavica Moslavac transkripcija: Lana Moslavac

Ide naša Barek, vedricom iz štale; Jesi stigla Barek podojiti krave? «Nahranila jesam, pa i napojila, vedrica je puna jer sam podojila!» Hej, hej, hej naša Bara je, lepa, vredna, prava sneja ona je za se. Leti naša Barek, fertun joj sa strane, rubača u ruci, Barek je na muci. «Šporet mi se gasi, a na njemu žganci, brzo moram delat, dolaze težaci!» Hej, hej, hej... Gledaj naše Bare, rubača se trese, ne želi si novu kad se drmeš pleše. 'Ko bi rekel da je Barica sa sela, jer izgleda kakti dama sa teveja. Hej, hej, hej...

Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ Ÿ

Zdenki i Vjekoslavi Hafner, Kutina Davoru Hafner, Poreč Jadranki Kruljac-Sever,Čazma Lidiji Vaclavek-Loborec, Koprivnica Vesni Vaclavek, Koprivnica Julijani Vaclavek, Piljenice Ani Mlinar, Zagreb Tihomiru Krmeku, Kutina Nadi Novačić, Kutina Ankici Kenfelja, Donja Gračenica „Radek gradnja“, Kutina Želimiru Šiško, Kutina Dunji Koruga, Kutina Božidaru Špikiću Kutina Ivici Horvatoviću, Repušnica Mariju Hoke, Zbjegovača Josipu Sraka, Posavski Bregi Mariji Šivak, Kutina Domu učenika, Kutina Vesni Vuković, Kutina Maci Kovač, Kutina Anici Andrić, Kutina Mirjani Nikolić, Kutina Andrijani Badanjak, Kutina Dječjem vrtiću Kutina Svim osnovnim i srednjim školama grada Kutine Udruzi vinogradara i voćara „Lujo Miklaužić“, Kutina Restoran Petrokemije d.o.o.

Peka ili pekva

95

Zahvala na fotografijama i drugim izvorima:

96

Izložba i katalog ostvareni su sredstvima: Ministarstva turizma Republike Hrvatske

Županije Sisačko-moslavačke

Općine Popovača

Općine Ludina

Grada Kutine

Nakladnik: Muzej Moslavine Kutina Za nakladnika: Slavica Moslavac Autorica izložbe i kataloga: Slavica Moslavac Notografija: Lana Moslavac Prijevod: Olga Friščić Fotografije: Slavica Moslavac, Dubravko Vidiček, arhiva Muzeja Moslavine Crteži...: Želimir Šiško, Ivan Milat, Đuka Butina, Ljiljana Kerepčić Ratkaj, Zorka Sever Oblikovanje kataloga: Slavica Moslavac Korektura: Jasmina Uroda Kutlić, Dubravko Vidiček Računalna obrada i prijelom: Željko Stublija Tisak: Tiskara „Gratis“, K. Zvonimira 1, Batina, Kutina Naklada: 500 CIP................... ISBN ................ muzej-moslavine-kutina@sk.t-com.hr Kutina, prosinac, 2011.

Slavica Moslavac: PriÄ?a o kruhu

ISBN:


Priča o kruhu