terije, a duša ili bit životinje kako nije nematerijalna ne može biti inteligibilija, već je imaginalija.”77 U raspravi o nematerijalnosti duše i njenoj neovisnosti i odvojenosti, što samo po sebi dokazuje vječnost duše, reći će se da sve dok ne bude odvojeno od materije biće ne može percipirati i razumjeti svoju bit, tj. jastvo. Prema tome, između nematerijalnosti i percipiranja biti postoji esencijalna povezanost, u značenju da svako nematerijalno biće posjeduje moć razumijevanja svoje biti. Na ovom mjestu Ibn Sina – uočavajući da svako od ljudi percipira svojom sviješću samog sebe, tj. svoje jastvo (da postojim i da nisam neko drugi) – dokazuje da smo mi nematerijalna bića, jer u suprotnom ne bi uopće bilo moguće razumjeti i percipirati sebe kao sebe. Mi sebe percipiramo i poznajemo, što znači da smo nematerijalni, odvojeni od tijela i u krajnjem, da smo vječni. U osnovi, značenje razumnosti i percipiranja istovjetno je oslobođenosti od materije. S druge strane, ako se dokaže da biće nije nematerijalno, to znači da svoju bit ne može percipirati kao jednu racionalnu sliku. Zapravo, slika koju ono ima o sebi je jedan imaginarni oblik, koji se nalazi u njegovoj imaginaciji, a ne u moći razuma. Zato Ibn Sina i kaže: “Životinjske duše, suprotno ljudskim dušama, nisu nematerijalne i zbog toga one ne mogu percipirati svoju bit.”78 U istoj knjizi, ali na drugom mjestu, Ibn Sina kaže: “Ljudska duša ne ispunjava prostor i ne zauzima posebno mjesto. Upravo zbog ovoga duša se ne nalazi u materiji, za razliku od vegetativne i životinjske duše.” Općenito gledano, mišljenje Ibn Sine o odlikama vegetativne i životinjske duše sadržano je u sljedećem: ––––––– 77 78
Ibn Sina, Et-Ta‘lîqât, str. 80. Ibn Sina, Et-Ta‘lîqât, str. 82.
83