Naravno, na osnovu niza uvjeta i specifičnih zahtjeva tijelo postaje dostojno ove duše i preuzima je od Prvotnog Uzroka. Međutim, uvjeti i zahtjevi primanja duše nama su nepoznati.”61 U svom govori Ibn Sina je pojasnio nekoliko stvari: 1. Individualnost i spoljnje uobličenje svake jedinke ostvaruje se posredstvom niza akcidenata i posebnih zahtjeva. Pojavom i sjedinjenjem ovih akcidenata sa dušom ona postaje jedna od jedinki vrste. 2. Ovi akcidenti ne pripadaju općim esencijalnim dijelovima duše, jer bi u tom slučaju trebali biti prisutni kod svih jedinki, a njihovo prisustvo kod svih jedinki nema smisla jer ti akcidenti trebaju biti u jednoj jedinki da bi je izveli iz općeg oblika i nejasnosti u oblik jedinke. Naprimjer, um je izdvojio čovjeka iz njegovog roda, odnosno roda životinje, i podario mu vanjsko uobličenje, kao što su lične osobine npr. nekog Hasana, poput boje, visine, težine itd., izdvojile iz vrste i univerzalnog čovjeka i dale mu obličje jedinke svoje vrste. 3. Ovi sjedinjeni akcidenti, kao što su boja, visina, težina, poseban oblik, koji se nalaze u okviru vremena, zato što slijede posebne uvjete i uzroke, za neke jedinke su se vezali, a za druge nisu. Budući da se ovi akcidenti sjedinjuju sa čovjekom pod posebnim uvjetima, a da ovi uvjeti nisu postojali na drugim mjestima, prirodno je i da ovih akcidenata nema na tim mjestima. Upravo usljed iznesenog Ibn Sina dušu smatra stvorenom u vremenu, suprotno Platonu, koji smatra da je duša vremenski bespočetna. 4. Dolazak duše u postojanje istovremen je sa stvaranjem tijela i njegovim sticanjem spremnosti za primanje duše. –––––––
61
Ibn Sina, Kitâbu-n-nefs, str. 196-201; Ibn Sina, Et-Ta‘lîqât, str. 110.
69