Učenje o duši

“I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi to ne znate!”

Tumačenje ćemo započeti sljedećim pitanjem: Da li je duša ili, drugim riječima, čovjekov duh nematerijalno biće?

Da bi samu temu rasprave što bolje osvijetlio, Allame Tabatabai najprije pojašnjava dvije činjenice: šta se podrazumijeva pod dušom, a šta pod nematerijalnošću (‫)ﲡﺮّﺩ‬. U vezi sa prvim, kaže da pod dušom podrazumijevamo upravo onu zbilju na koju svako od nas ukazuje kada u govoru koristimo zamjenice “ja”, “mi”, “vi”, “on”. Pod nematerijalnošću podrazumijevamo da ono naše “ja” nije materijalno i da se kao takvo ne može vidjeti očima, ne može se podijeliti i ne obuhvata ga vrijeme i mjesto.

Nakon pojašnjenja teme rasprave, u nastavku kaže: 1. Nema nikakve sumnje da mi u svom biću uviđamo značenje i zbilju koju označavamo kao “ja”. Ja sam sin toga oca. Ja sam gladan. Ja volim tog čovjeka.

2. Također, nema nikakve sumnje da je percepcija svih ljudi po ovom pitanju jednaka našoj. Intenzitet svijesti o tome “ja” velik je toliko da ga u životu ni na trenutak ne zaboravljamo, sve dok nam svijest radi. Sada se nameće pitanje u kojem dijelu našega tijela se nalazi to “ja”, sakriveno od svih. Sa sigurnošću se može reći da se ne nalazi niti u jednom dijelu tijela. Desilo se mnogo puta i dešavat će se i u budućnosti da zaboravimo na naše dijelove tijela ili osjetila, ali nikada ni na trenutak se nije desilo niti će se desiti da zaboravimo na svoju egzistenciju, odnosno naše “ja” je stalno prisutno. Potpuno je jasno da ono što se zaboravlja nije jednako onome što se ne zaboravlja. Nije moguće da za jednu stvar koja se zaboravlja kažemo da je jednake zbilje sa onim što se nikada ne zaboravlja.

51