>>>
Baluchistan - ručak i prema Europi. Sada možemo biti mirniji - na pravom smo putu prema kući! Opet prolazimo cestom skoro potpuno prekrivenom dinama, pa dijelom ceste koji je skroz propao u pijesak pustinje, još poneka kontrola s upisivanjem. Srećemo sve više hrđavih pick-upova pretovarenih kanisterima. To bi mogli biti šverceri goriva koji robu dovoze iz Irana. Očito je to vrlo unosan posao. Posljednji su nam to kilometri opasne zemlje Pakistan, zemlje u kojoj su nam stvarne probleme priređivali jedino policajci. Vozimo pustinjom Dasht-i-Tahlab prema granici. U pograničnom Taftanu s ceste promatramo stočni sajam, najviše je ovaca. Na granici sve ide bez problema. Fotografiramo se kod ploče “good bye Pakistan” i ulazimo u Islamsku Republiku Iran. Nakon što smo oba-
Kroz Baluchistan vili i iranske formalnosti, kažu nam da moramo sačekati pratnju. Prilazi nam mladi vojnik, gotovo dijete, on će nas štititi. Nije nam jasno kako, jer nema nikakvo oružje. Želi se popeti na jedan od naša dva motora, što odlučno odbijamo. Zar da odgovaramo u Iranu za ovo dijete ako se slučajno nešto dogodi? On je htio na motor onako, s kapom na glavi. Ni njemu, niti njegovim nadređenima nije jasno što je motor. Trebali bismo zapravo mi paziti na njega, a ne on na nas. Pita nas što ćemo sada, traži da mu platimo taxi da nas slijedi. Ne pada nam na pamet da plaćamo taxi, nama pratnja ionako smeta. Zaustavlja Sabu (iranska marka automobila), koju moramo slijediti. Krećemo s granice, na ploči stoji da je do Teherana 1663, a do Bazargana, granice sa Turskom, 2542 km. Međutim, već
Baluchistan - upisivanje prošle godine se to pokazalo netočnim, jer smo mi motorima izmjerili da ta udaljenost iznosi oko 2700 km. A mi ćemo tu udaljenost prevaliti u manje od dva i pol dana! Tu je i znak
upozorenja: Keep right! Nakon 42 dana treba se prilagoditi na vožnju desnom stranom. Prije nisam to spomenuo, ali ove godine sam se mnogo lakše naviknuo na lijevu stranu prola-
Kroz Baluchistan
br. 103/11.-12./2009.
MOTO PULS
137