>>>
Gudure Baluchistana
Upisivanje u Baluchistanu
Lakpass Pakistanu, tj.Baluchistanu, ne dolazi u obzir. Loša cesta vodi nas pored utvrde na vrhu brda, pored ogoljelih planina... Kod gradića Panipai nailazimo na kontrolu i uredno se upisujemo. I to ne bi bio problem da iz suprotnog smjera nije naišla ona velika bijela zvjerka u bijelom Nissan Patrolu. Izlazi iz vozila, pravi se važan. Viče na vojnike, pokazuje prstom na nas. Prilazi nam jedan civil omotan u bijelu plahtu, podiže je i ispod pasa ponosno pokazuje pištolj. Sigurni smo, kaže, on je naša pratnja. Banditi nemaju nikakve šanse. Uzima rasklimanu kinesku stodvadesetpeticu bez tablice, sa slikom Che Guevare na zadnjem blatobranu. Vozi 50 km/h ispred nas, mislim da taj motor i ne može brže. Mi bismo htjeli naprijed, ali nam pokazuje da ne smijemo. Prestaje dobar asfalt, počinje katastrofalna cesta. On ne pušta gas, motor skače u zrak, pada u rupu, divlje pleše lijevo-desno, ali vozač ostaje na moto-
Tankanje na Lakpassu
Kod Quette
Kroz Baluchistan ru. Pa čovjek je rođen za Paris-Dakar! Mi spuštamo brzinu na 10 km/h, nema šanse da ga više slijedimo. S uzvisine pratimo njegovu divlju vožnju prema dolini. Čeka nas ponosno nakon pola sata u gradu Nushki. Maše nam da prođemo, oslobodili smo se i njega. Prolazimo kroz gradić Ahmad Wall, ploče s imenima mjesta su nove, ali cesta je ovdje ostala nedirnuta, čitaj: katastrofalna - makadam s grubim kamenjem, pa napredujemo vrlo sporo. Rijetka vozila koja stižu iz suprotnog smjera potpuno nas prekrivaju prašinom. Povremeno nailazimo na komadiće uskog asfalta. Lijevo od nas iz pustinje Sandy Desert izdižu se potpuno crne planine Ras Koh s najvišim vrhom od 3009 metara. U selu Mull stali smo na ručku, u istom onom “hotelu” pored kojeg sam s Georgom i Rakelom noćio godinu dana prije. Sada nećemo noćiti jer je podne, ali naručujemo isti onakav ručak kao tada - gulaš sa kruhom-
Naša pratnja kroz Baluchistan
palačinokom. Dok čekamo, vode nas kroz kuhinju i kroz pekaru. Opasni Baluchi više su nego srdačni prema nama. Našoj znatiželji nema kraja, fotkamo to sve, a oni rado poziraju. Kacige, pojasevi i ostale stvari, sve je to ostalo vani na motorima, ostavljali smo to ponekad tako i u Indiji, i u Nepalu, i u Bangladeshu. Nitko nam nikada ništa nije ukrao. Jedino nisam siguran za Goretex hlače koje su mi nestale. Ali, mislim da se ne radi o krađi. Mislim da ih nisam dobro privezao, pa su ispale, ili sam ih jednostavno negdje ostavio. Pojeli smo ručak, polizali prste, popili sokove - a cijena je bila prava sitnica. Na parkingu “hotela” nalazi se i autobus ponosnog naziva Rood-liner airconditioned. Tako se vjerojatno zove jer mu polovica prozora nedostaje, a lim je potpuno rđav, pun rupa. Krećemo dalje, a crne planine nas još prate. U pustinji šeću kamile, povremeno se pojavljuje i rijetko raslinje, čak i drve-
će. Sklanjamo se na sigurno kamionima koji nam povremeno dolaze u susret. Stajemo na kontrolnim točkama, Krešo nas obojicu upisuje. Sve nam je već to poznato. Pored uske ceste gomile su kamenja namijenjenog rekonstrukciji. Nestaje nam benzina, ali niti to u pustinji Sandy Desert nije problem. Usred ničega malena je barakica, a pred njom su kanisteri s gorivom. Kroz lijevak zaštićen krpom benzin mi u Yamahu iz vrča ulijeva dvanaestogodišnji dječak. Što smo bliže Dalbandinu, planine su nam sve dalje, a pijesak je dokle pogled seže. Ponekad prelazimo preko pruge, koja slijedi cestu. Postavljene su velike, nove ploče koje upozoravaju na pijesak koji može preći preko ceste. Uska cesta postaje još uža, jer su se visoke dine preselile preko bankina. Krajolik je neobično lijep, u daljini se vide nekoliko desetaka metara visoke dine. Sunce je u zenitu i izuzetno je vruće.
Baluchistan - Ahmad Wall br. 103/11.-12./2009.
MOTO PULS
135