IZ SVIJETA
68
J O U R N A L
flera” ima upravo na Balkanu, svjedoči sve prijemčivija getoizacija bosanskih muslimana, kojima je, nakon “očevida”, i dalje ostavljen - vizni harač. Dakako, u skladu s francuskim političkim mainstreamom, Srbija i Crna Gora su trajno amnestirane za počinjeni genocid nad (pseudo)europskom muslimanskom zajednicom. Na primjeru takve europske politike prema Bosni i Hercegovini, koja je išla u pravcu dezavuiranja “muslimanske pozicije žrtve”, možemo daleko jasnije tumačiti cijeli proces “otimanja vremena”. Politička kultura koju Srbija zapravo jedina i ima na Balkanu, te nejasna orijentacija novopečene bošnjačke nacije za koju će se na kraju “puta” ustvrditi da je čista ideološka jeres, rezultirali su stvaranjem – muslimanskog geta na nemirnom “europskom Kavkazu”. U tom procesu “otimanja vremena” koji je bio moguć samo u uvjetima daytonske političke (luđačke) košulje, koji su dakako kreirali europski mainstream ideolozi, bosanska muslimanska zajednica je doživjela sudbinu sjevernoameričkih Indijanaca; prepolovljena je, diskriminirana, getoizirana (u rezervatu), te prepuštena političkih skorojevićima koji su, zajedno s “brojnim europskim stručnjacima” od nje načinili – najrigidniji oblik “banana konfederacije”. Za što dosljednije “markiranje” neprihvatljivog islama, iskorišteni su, kao i u slučaju brojnih zajednica na zapadu, sljedbenici vehabijsko-selefijskog učenja koji sa tradicijom bosanskih muslimana nemaju gotovo ništa zajedničko. Zapravo ti “novi i drugačiji muslimani” postali su suština odnosa koji Europa ima prema muslimanskoj zajednici danas. Opasnost paradoksa leži u činjenici da će svaki musliman u Europi, uskoro moći biti potencijalni terorist, prikriveni sljedbenik Al-Qaide. Za jednu pluralistički europski prihvatljivu “kristalnu noć” nedostaje još samo jedan korak; da se na ruku ili prsa onih muslimana u Europi, koji su se uspjeli zaodjenuti šinjelom lorda Castelroya, stavi žuta traka s polumjesecom, kao posljednji korak u ovoj kršćanskoj potrazi “za neprijateljima”. Geto, vizni harač i žute trake s polumjesecom čine jednu sasvim razumljivu cjelinu koja, po potrebi, uvijek može biti pravdana – židovskim naputkom. Ako prosječan europski građanin danas tako pasionirano učestvuje u raspravi o načinu oblačenja muslimanskih žena ili izgledu njihovih bogomolja, zašto već sutra, (s još većim žarom) ne bi nadahnuto iznosio razloge – za i protiv – žute muslimanske trake na grudima naših majki, očeva, djece ili nas samih?
To je realan proces kojemu na ruku idu brojna muslimanska krizna žarišta, odakle se, po svaku cijenu želi izmijeniti lice kršćanske Europe i njenih autohtonih vrijednosti. “Oni žele promijeniti naš način život, naše vrijednosti, sve ono što mi jesmo”, rekao je George W. Bush, dan nakon terorističkih napada na SAD. Gotovo isto ponavljaju europski desničari obilazeći udaljena švicarska, skandinavska ili francuska sela.
Minareti i žute trake – nema grižnje savjesti Jednako glasan u svojim litanijama je i bosanski kardinal Vinko Puljić koji godinama “ukazuje” na vjersku diskriminaciju koja se provodi nad katolicima u BiH. Odnos prema kršćanima u “muslimanskom Sarajevu” Puljić nerijetko komparira s pozicijom muslimana u Europi. Muslimani su tako veoma “glasni u traženju prava gradnje džamija u europskim zemljama, a ovdje u Sarajevu to pravo drugima perfidno ne daju”. Teme o “švicarskim minaretima”, dotakao se i paroh sarajevski, otac Vanja Popović, rekavši da je to pojava koja bi bila identična kako u drugim zapadnim zemljama, tako i u istočnim. Otac Popović poručuje Švicarcima da nemaju razloga “za grižom savjesti” jer zapravo ukupno europsko društvo misli – to isto, samo ih još niko nije javno “testirao”. Čak i tradicionalno umjereni franjevci imaju riječi podrške za “švicarsku inicijativu”. Jedan od njih, fra Daniel, na svojemu blogu ističe kako se u modernim demokratskim društvima uspostavlja volja većine, dok manjina ima pravo civilizirano i argumentirano izlagati svoje zahtje-
ve. Zabraniti nešto da zaštitiš svoju kulturu – opravdano je djelo demokracije – kaže fra Daniel, i ne šali se, niti najmanje. Minareti su simbol džamija u islamskom svijetu, nastavlja dobri fratar, ali jednostavno ne postoji teološki razlog zbog kojeg bi muslimanske kuće molitve na Zapadu trebale imati takve tornjeve. Da bi postali “domaći” u novom ambijentu, muslimani jednostavno ne smiju nametati kulturno nasljeđe svoje pradomovine. Oni bi trebali prakticirati švicarski islam koji se, jednostavno rečeno, ne protivi društvu u koji su došli. Tako se prema fra Danielu, Švicarska se sad zapravo samo pridružuje Saudijskoj Arabiji i Afganistanu u zabrani gradnje vjerskih objekata onih religija koje su u manjini. Kad europski muslimani mehanički podržavaju ovu deformiranu vehabijsku teologiju, koja kamenovanjem na smrt, krvavim osvetama, prisilnim brakovima i separatizmom svoje sljedbenike želi vratiti u mentalnu prapovijest, izazivaju antiislamski osjećaj. Kad europski muslimani veličaju određene islamske prakse kao što je nikab (pokrivanje lica velom), oni se automatski isključuju iz europskog mainstreama. Još kada bi dobri bosanski pastir muslimanima podastrao formulacije “švicarskog islama i europskog mainstreama”, onda bi se cijena muslimanskog prisustva u Europi mogla trajno vezati uz simboliku žute trake na kojoj bi valjda trebalo pisati: “I’m muslim, don’t panic.” No, da drugi dio nakaradnog medaljona čine sami muslimani potvrđuje i tekst Dževada Hodžića, kumordinara sarajevske mahalske uleme, koji inzistira na definiciji da u europskom aktualnom diskursu riječ stranci znači - muslimani. Poruka švicarskog referenduma prema Hodžiću analogna je stajalištu švicarskih desničara: “Tko gradi minarete, taj hoće ovdje ostati.” Prema tome, zaključuje bošnjački epikurejac - poruka referenduma je da muslimani treba da odu. Švicarski minareti, oni preostali kao i oni koji se više nikada neće napraviti, jeziva su poveznica sa žutom mizogenom (europskom) trakom koja je predviđena za svaku muslimansku djevojčicu koja posegne za mahramom, nečijom kćeri koja u istospolnoj ljubavi ne prepoznaje novi europski mainstream. Švicarski minareti, dobro ih zapamtite, oni su početak jednog žutila koje od skora svi pomalo osjećamo na svojim grudima, bez obzira na kulturu, boju kože ili sredinu u kojoj nas zatiče ova priča. Neka europski ideološki huškači na mojoj traci ostave prazno mjesto, sam ću napisati: “I’m muslim, and I’m proud.” q