Sveta povijest i duhovno viteštvo u Bosni i Hercegovini Murad II, toliko je volio svoga šejha hazreti Hadži Bajram Velija da je sve njegove derviše oslobodio poreza i služenja vojske, te se uskoro oko ovog zata okupila mala ‘vojska’ od 8,000 ‘derviša’, ali je to Hadži Bajram Veli mudrim potezom sveo na jednog i po derviša... Naša je dužnost i obaveza prema svakome se odnositi jednako, a hazreti Bajezid Bistami kaže, ‘ko je bio s nama, pa ode od nas, nikada nije bio s nama’, ali i ‘tako mi Boga, nije od nas ko stanovnicima džehennema ne pruži ruku da ih izbavi iz vatre’; treba znati da onaj ko nije čiste krvi ne može ostati u tekiji. Slušao sam po bosanskim čaršijama priče/legende o čudesnim sufijama koji se pretvaraju u kap vode, a zatim u veliki kamen, pa režu si glave i vraćaju ih potom natrag, o oživljavanju mrtvih, o ulascima u užarene peći nakon što šejh kaže 'Destur'... Mnogi koji će čuti takve priče o nevjerojatnim čudima, često će i ismijavati sufije. Ne čini li Vam se da su neki, skloni svakojakim pričama, sveli sufije na fakirstvo ili na one koji se bave nekom nadriliječničkom magijom i skidanjem uroka? Kako vi gledate na keramete, ali i na spomenute legende i, dodajmo šaljivo, šejh ste, hodate li po vodi, po užarenom ćumuru ili po zemlji? Također, na koji način kao povjesničar, ali i pisac, razlučujete istinu od maštovite predaje? Ljudi su uvijek voljeli čuda; čak su i od Allahovih Poslanika, koji su im prenosili objavu, tražili dopunska čuda. Za mene je čudo koliko ljudi vole čuda i koliko im je svejedno kada im se čuda pokažu, često su one od kojih su čuda tražili i dobili, proglašavali čarobnjacima. Kakve koristi derviš ima od toga što njegov šejh hoda po vodi ili leti zra-
kom? Sejjid šejh Muhammed Ensari (k.s.) je rekao: "Ako vidite šejha da leti zrakom, pogledajte mu šeri'at; ako nema šeri'ata ne idite za njim!" Tesavvuf je ahlak, adab i amel, ćudoređe, pristojnost i dobro djelo; pristojnost, ljubaznost je suština tesavvufa! Tarikat je iskrenost, istrajnost i dosljednost. Nema većeg kerameta od očišćenog srca. U dostupnoj literaturi, posebno zapadne provenijencije, o sufizmu se često govori kao o misticizmu? Smatrate li da je taj sinonim opravdan? Nipošto; sinonimiziranje ta dva pojma, kao i pojave koje se njima nazivaju pravi je primjer nerazumijevanja ali i lošeg utjecaja orijentalizma devetnaestog stoljeća. Pojave se u ljudskom rječniku mogu imenovati samo poznatim nazivnicima, te stoga ne treba čuditi da su zapadni orijentalisti u tarikatima prepoznali svoje vjerske redove, stoga se i ova dva pojma često – i pogrešno – sinonimiziraju čak i u našoj literaturi. Misticizam u prvi plan stavlja mistika, a tesavvuf Boga, Uzvišenog. Misticizam služi veličanju sebe, maženju i veličanju svoga nefsa, isticanju vlastite vrijednosti i postignuća, a tesavvuf svođenju sebe na realnu veličinu u odnosu prema Bogu, Uzvišenom, odgoju i kontroliranju nefsa, te shvatanju da – kad nismo u stanju na ovaj svijet doći i sa njega otići svojom voljom, dakle niti išta između te dvije krajnosti – niti bismo postojali, niti bismo bili u stanju išta učiniti bez Boga, Uzvišenog. Često se o dervišima stvaraju predodžbe kao o asketima koji nemaju veze sa stvarnošću, pa kao da su haman nesposobni za svakodnevni život. Vaš šejh rahmetli Mesud ef. Hadžimejlić govorio je da danas za derviše
nema povlačenja u osamu, da moraju živjeti radeći i privređujući za svoje obitelji. Također, veliki broj derviša je spremno stalo u obranu domovine kada je to trebalo, a i sami ste ratovali i bili vojnikom Armije BiH. Otkuda te romantične i patetične predodžbe o dervišima? Da li ih dugujemo, možda, knjizi “Derviš i smrt” Meše Selimovića? Uostalom, kao šejh, mimo književnih vrijednosti, što mislite o toj knjizi? Izvana sa svijetom, iznutar sa Gospodarem, osnovno je pravilo kojega se danas, kao i prije hiljadu godina treba pridržavati. Biti vojnikom u napadnutoj zemlji bilo je pitanje dostojanstva, časti i građanske dužnosti; ne mislim da je to nešto izvan okvira normalnog ljudskog ponašanja. Romantične i patetične predodžbe rezultat su kolektivne i individualne potrebe za osloncem, utočištem, sigurnim zaklonom... a derviši su pouzdani i čvrsti. Što se Derviša tiče... Osobno sam se uvjerio da su neki nemuslimani oduševljeni porukama Hazreti Mevlane Rumija, a zatim se neugodno iznenade kada im kažete da je Mevlana bio musliman. Što mislite o popularnosti sufijske misli na Zapadu? Kakvu po Vama svrhu u sufizmu Zapadnjaci vide i što od njega očekuju? Naravno, ne odričem se činjenice da su mnogi Zapadnjaci postali iskreni muslimani i sufije. U turbetu/džamiji hazreti Šems-i Tabrizija vidio sam ljude koju se križaju pred njegovim mezarom, iako povrh njegove mubarek glave stoji veliki zeleni turban; vidio sam žene i muškarce koji spontano čine sema', ponekad i u obrnutom smjeru. Univerzalnost tesavvufske poruke koju je hazreti Mevlana pretočio u mesneviju – ljubav prema Bogu,
Također, u istom radu, osjeća se Vaše nezadovoljstvo sa nerazumijevanjem i neznanjem koje naši ljudi gaje prema tradiciji sufizma u BiH i današnjim sufijama. Eto, neki naš Bošnjak će derviše nazivati hukačima, prodavačima magle, čudacima, luđacima, sektašima... a ponosit će se Sultan Mehmed Fatihom, ne znajući da je i on sam bio sufi. Kada se desilo to preimenovanje iz poštovanih u “čudne”, iz voljenih u narodu u “lude”, iz derviškog reda u dervišku “sektu”? Svi su osmanski sultani bili derviši, neki čak i šejhovi, mogao bih Vam poimence navesti tarikat svakog od osmanskih sultana; osim toga svaki od njih je imao i zanat (esnaf), vojnu školu i vjersku naobrazbu, jer je to bilo pravilo. Što se tiče odnosa prema dervišima, on nikada nije bio ni bolji ni gori nego što je to danas; derviše su najčešće tolerirali i podnosili, a rijetko prihvatali i voljeli, sve dok okolnosti ne nametnu nužnu potrebu. Ljudi ne vole i boje se onoga što ne razumiju, a hazreti Abdu'l-Kadir Gejlani je rekao da derviša može razumjeti samo derviš, šejha samo šejh, poslanika samo poslanik...
78
BEHAR 95