Sveta povijest i duhovno viteštvo u Bosni i Hercegovini van je valijom u Temešvaru, a 1074. (1663.) na tužbu raje pogubio ga Čuprilić. On je po svoj prilici junak narodne pjesme: Ali beg Čengić i banova Bisera. (K. Hormann: Nar. musl. pjesme), Rašid: I. 58. liv. Čelebija: VI. 478. i 615. S. O.: 111. 515. Ali-paša Fidahlć (Sarhoš), rodom je iz Zvornika. 1242. (1826.) bosanski vezir Abdurrahman-paša opremio ga je u Sarajevo s hiljadu drugova, da pohvala buntovnike i opremi ih u Zvornik. Ali-beg je tu zadaću izvršio za zasluge imenovan pašom 1244. (1828.). Za poznatog ustanka bio je desna ruka Husejn-kapetana Gradaščevića. Kasnije je otjeran u progonstvo, a onda pomilovan. Za vezirovanja Vedžihina opet digne ustanak, ali bude poražen, uhvaćen i prognat 1252. (1836.) Umro je u Trapezuntu. Ali-paša, Gazi, rodom Bošnjak.Kao adžami oglan došao je u Carigrad i u carskom dvoru uzgojen. Dva puta je bio namjesnik u Budimu i to 958. (1551.) i 964. (1556.). U Sarajevu je sagradio 968. (1560.) lijepu džamiju pokraj Maršale i most preko rijeke Miljacke na Sarajevskom polju. I danas se po njemu zove Alipašin most. Po svoj prilici je umro u Sarajevu i sahranjen pokraj džamije. Ali-paša Hadum (Uškopljeni), rodom Bošnjak, uzgojen je u dvoru. Bio je beg na Bosni 957. (1550.). Kasnije je bio namjesnik u Temišvaru, Budimu 964. (1556.) i Egiptu 968. (1560.). U Kairu je umro nakon godinu dana i zakopan u groblju Karata. Kod prepisa je ustanovljeno da je iza njega ostalo samo 62 dukata. Pravednošču i veledušjem potisnuo je uspomenu svih bivših namjesnika u Egiptu. Arapi su ga prozvali Ali-paša od Karate i na nogama spominjali mu ime. Ali-paša Kalauz izišao je iz dvora kao beglerbeg. U Budimu je pašavao 986. (1578.), a u Bosni 992. (1584.). Kasnije je imenovan vezirom i pozvan u Carigrad, da uzme udovicu Sokolovića Ismihanu-sultaniju. Kad je ova umrla, po drugi put je imenovan u Budimu. gdje je umro 995. (1586.). U Maglaju je sagradio džamiju i ostavio joi lijepu zadužbinu. Ali-paša Malkoč (Javuz), rodom je iz Bosne. Kao carski silahdar-aga 1010. (1601.) imenovan je namjesnikom u Misiru, odakle je 1012. (1603.) pozvan za velikog vezira. Uto se na istoku pojave nemiri, koji dovedu do rata s Perzijom. Alipaša misleći, da će on kao veliki vezir, kako je do tada bio običaj, voditi vojnu, učini velike pripreme oko sakupljanja i opreme vojske. Kad je sve bilo gotovo, dvorska klika izradi, da sultan odredi da Sinan-paša Čigalić kao serdar ide na Perziju, a Ali-paši naredi da s rumelijskom vojskom odmah ide u Ugarsku. To se ponosnog Javuza toliko kosnulo, da se od muke razbolio. Bolesna su ga u tahterevanu donijeli do Beograda, gdje je nakon par dana 28. safera 1013. (1604.) i umro. Tu je i pokopan. Bio je učen i hrabar, ali zato veoma ponosan i strog. Provodeći mjere protiv korupcije prolio je mnogo krvi, koja nije donijela željenog uspjeha. Osim vezira svatko je pred njim stajao na nogama. Štaviše ni velikom defterdaru nije dopustio, da se pred njim sjedi. Ali-paša Rizvanbegović-Stočević, sin je Zulfikar-kapetana Stolačkoga. Kao mladić zamjerio se ocu što je obukao nekakovu vezenu saltu i otišao u svijet. Kad mu je otac umro, vratio se kući donesavši sa sobom dosta novaca. Radi kapetanije i Hutovskog agaluka zavadi se s braćom Mustaj-begom i Hadžunom. Došlo je do krvave borbe 1222. (1807.), koja je trajala više mjeseci. Iduće godine došao je iz Cari-
58
grada naročiti poslanik i pozvao ih u Sarajevo, pa ih izmirio. 1229. (1813.) zavojštio je i na Smail-kapetana Počiteljskog. Kod opsade Počitelja bio je ranjen u nogu i ostao šepav. Za ustanka Husejn-kapetana Gradaščevića radi osobnih zadjevica primio je protjeranog vezira pod svoju zaštitu i od hercegovačkih ajana nije nitko priznao Huseina za vezira, osim brata mu Hadžuna, koji je poginuo kad je Husejn-kapetanova vojska opsjedala Stolac i Fejz Alajbega Čengića, koga je Smail-aga dao ubiti. Ekspedicije Zlatareva (na Nevesinje) i Firdusova (na Stolac) ostale su bez uspjeha. Na Sarajevskom polju udario je 1247. (1831.) u zgodan čas sa Smailagom Čengićem i Bašagom Redžepašićem iza leda ustašama i razbio ih tako, da je Husejn-kapetan s nekoliko drugova jedva iznio živu glavu. Za zasluge je imenovan beglerbegom, a malo zatim vezirom i valijom na Hercegovini, kojom je upravljao 19 godina. Serasker Omer-paša Latas, kad je razbojnički uništio sve, što je života pokazivalo po Bosni i Hercegovini, prevario je i Ali-pašu pa ga zarobio i nadomak Banjaluke dao ubiti pod čadorom 1267. (1850.). Ostavio je iza sebe četiri sina Hafiz-pašu, Natiz-pašu, Rustem-bega i Mehmed Ali-pašu. Kolikogod je kao politik imao pogrešaka, više je imao dobrih strana kao nosilac napretka i kulture. S lozinkom Kad puška ne puca, neka i čekić i motika kuca,nagonio je narod da sadi razno južno voće i povrće i od kršne Hercegovine načinio zemlju gdje rastu masline i šipovi, gdje cvatu bademi i jasmini, i gdje se sadi duhan i pirinač i t. d. Uveo je i gajenje svilene buhe. Ali-paša Semiz (Debeli), rodom je iz Praće, koja je pripadala Hercegovini. Kao adžami oglan došao je u carski dvor, gdje se obrazovao i obnosio visoka dostojanstva. Iz dvora je izišao kao jenjičarski aga, zatim je postao beglerbeg od Rumelije, a 950. (1543.) vezir i namjesnik u Egipta. 968. (1560.) postao je veliki vezir i nakon 4. godine mudre vlade 972. (1564.) umro i sahranjen uz mauzolej Ejjubi Ensarije. Bio je veoma krupan. Iza njega je ostalo dosta duhovitih dosjetaka, koje su pobilježili njegovi suvremenici. Narod ga je veoma volio, jer je bio do krajnosti pošten i pravedan. Ali-paša Skopljak je brat Rustem-pašin. 1106. (1694.) bio je namjesnik u Hercegovini. Sin mu je Gazi Osman-paša, unuk Ibrahim-paša, praunuk Mustafa-paša, a ovoga sin Sulejman-paša, bosanski vezir 1231. (1816.). Potomci su mu Sulejmanpašići, Idrizbegovići i Hamzalajbegovići. Ali-paša Sofi, rodom je iz Bosne. Medu adžami-oglanima došao je u dvor, odakle je izašao kao aga. 954. (1547.) imenovan je begom na Bosni, odakle je nakon dvije godine pozvan za lalu careviću Selimu. 965. (1557.) postao je beglerbeg od Meraša, a 967. (1559.) zapovjednik vojske, koju je carević Selim vodio na Perziju. Kasnije je kao poslanik Selimov išao u Perziju, a kad se povratio imenovan je namjesnikom u Misiru 971. (1563.). Kasnije je još vezirovao u Bagdadu. Umro je 978. (1571.). Pošto je bio ljubazan prema svakome i nije volio ceremonije, dali su mu u Misiru pridjevak Kilon. Kažu da je hajduke, kad bi mu zadali tvrdu vjeru, puštao na slobodu i da je rijetko koji prekršio vjeru. Koji je Ali-paša ili Hadim ili Temerot ili Sofija sagradio džamije u Sarajevu i Kladnju, ne mogu razabrati. Prvi je umro u Misiru godinu prije nego je sagrađena džamija u Sarajevu, a njemu Muvekit pripisuje (I. 150.). O Temerotovu begovanju na Bo-
BEHAR 95