Edin Urjan Kukavica paša Bajramagić (bosanski beglerbeg, 1594.), Mehmed-paša Kljunović (poginuo u Ugarskoj 1600.), Derviš-paša Bajezidagić (poginuo na otoku Sv. Margarete, 1601.), Mustafa-paša Sokolović (namjesnik u Budimu 1605.), Mustafa-paša Olovčić (bosanski beglerbeg); bosanski namjesnici sa titulom bega: Malkoč-beg Dugalić (1553.), Hamza-beg Biharović (1557.), Sinan-beg Bajramagić (1562.). U razdoblju od samo 68 godina Bošnjaci su dali devet velikih vezira (vezira sa pet tugova), tri vezira sa četiri tuga, deset vezira sa tri tuga, deset pokrajinskih namjesnika, dok su trojica bili bosanski namjesnici s titulom beg sa dva tuga, ukupno trideset pet Bošnjaka sa najvišim državnim i vojnim zvanjima u polustoljetnom razdoblju na vrhuncu moći Osmanskog sultanata, te od 264 bosanska namjesnika 63 Bošnjaka. U knjizi Znameniti Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini Bašagić je najbrojio 689 Bošnjaka i drugih Južnih Slavena koje smatra vrijednim spomena. Stoga smo se odlučili ovaj dio u kojem imamo namjeru baviti se znamenitim Bošnjacima – Bosancima i Hercegovcima – temeljiti upravo na ovom djelu (Izvanredno izdanje Matice hrvatske, Zagreb, 1931.) jednog od zasigurno najznamenitijih Bošnjaka Safvet-bega Bašagića. Najprije nekoliko riječi o samom Safvet-begu Bašagiću, pjesniku (Mirza Safvet), prevoditelju, historičaru, političaru, nedvojbeno jednom od najmarkantnijih začetnika moderne bošnjačke muslimanske književnosti i bošnjačke nacionalne svijesti, rođen je 1870. godine i jedna je od najmarkantnijih ličnosti moderne bosanske i bošnjačke književnosti i začetnik bošnjačkog nacionalnog preporoda početkom dvadesetog stoljeća. Osnivač je mnogih listova, časopisa i nacionalnih društava (Gajret, El-Kamer, Muslimanski klub). Safvet-beg Bašagić je 1900. publicirao Kratku uputu u prošlost Bosne od 1463. do 1850, koja je sve do pojave knjige Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana Muhamed Hadžijahića bila standard proučavanja historije Bošnjaka. Godine 1894. odaziva se pozivu da učestvuje polaganju kamena temeljca za Starčevićev dom zbog čega mu režim bana Khuena Hedervaryja zabranjuje polaganje mature. Bašagićeva kolekcija islamskih rukopisa i starih knjiga koja je u posjedu Bratislavke Univerzitetske biblioteke je dio UNESCO-vog programa Memory of the World Programme, a jedan dio ove kolekcije dostupan je on-line posredstvom Svjetske digitalne biblioteke. Safvet-beg Bašagić rođen je 6. maja 1870. godine u Nevesinju. Osnovnu školu pohađao je u Mostaru i Konjicu; 1882. godine porodica mu se preselila u Sarajevo, gdje je završio ruždiju, a od 1885. do 1895. pohađao je sarajevsku gimnaziju. Od 1895. do 1899. studirao je arapski i perzijski jezik na Bečkom univerzitetu. Nakon toga postaje profesor orijentalnih jezika na Zagrebačkom sveučilištu. Poeziju je počeo pisati još kao učenik sarajevske gimnazije, a na studiju u Beču priredio je za štampu prvu zbirku pjesama (Trofanda iz hercegovačke dubrave), a tada piše i prve naučne radove i prikuplja građu za historiju Bosne; 1. maja 1900. godine, zajedno sa Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem pokreće list Behar. Od 1900.
BEHAR 95
do 1906. godine radi kao profesor arapskog jezika na sarajevskoj Velikoj gimnaziji, kada biva otpušten, pod izgovorom da nije položio profesorski ispit. Godine 1903. osniva društvo Gajret, a potom i društva El-Kamer i Muslimanski klub.;1907. pokreće list Ogledalo, a godinu dana kasnije odlazi u Beč i pristupa izradi dokrtorske disertacije pod naslovom Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur, koju brani 1910. godine i stiče stepen doktora ex linguis islamiticis. Osim toga, Safvet-beg Bašagić prevodi tekstove njemačkih pjesnika (Heinrich Heine, Kraj tanahna šadrvana). Iste godine izabran je za zastupnika u Bosanskom saboru i odmah potom, poslije smrti Ali-bega Firdusa, imenovan je za predsjednika Sabora, na položaj na kojem će ga zateći slom Austro-ugarske monarhije. Nakon rata, od 1919. godine radi kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sve do 1927. godine kada je umirovljen. Preselio je 9. aprila 1934. u Sarajevu i sahranjen u haremu Begove džamije.
U razdoblju od 68 godina Bošnjaci su dali devet velikih vezira (vezira sa pet tugova), tri vezira sa četiri tuga, deset vezira sa tri tuga, deset pokrajinskih namjesnika, dok su trojica bili bosanski namjesnici s titulom beg sa dva tuga, ukupno trideset pet Bošnjaka sa najvišim državnim i vojnim zvanjima u polustoljetnom razdoblju na vrhuncu moći Osmanskog sultanata, te od 264 bosanska namjesnika 63 Bošnjaka. ZNAMENITI BOŠNJACI U OSMANSKOJ CAREVINI (IZVOD) Abdulah-aga (Haidlži) izgorjelu Hadži Sinanovu džamiju u Sarajevu na novo sagradio 1177. (1763.). Abdullah-ef. sin Ahmed-ef., rodom je iz Požege. Nauke je učio u Carigradu kod zemljaka Allameka Mehmed-ef. 1048. (1638.) imenovan na Skender-pašinu medresu u Kanlidži, 1056. (1646.) na Ibrahim-pašinu medresu u Carigradu, 1058. (1648.) imenovan kadijom u K’utahivi, kasnije služio u Uššaku, Jerusalimu, Kajseriji i Filipopolju. 1078. (1667.) s naslovom munla od Medine imenovan u Ankaru, gdje je i umro 1079. (1668.). Poznat je pod imenom Bošnjak Musa-paša hadžesi Abdullah-ef., rodom iz Sarajeva, po svršetku nauka otišao je u Carigrad, gdje je predavao 1033. (1623.) na Huremiji i kasnije na više visokih medresa, a 1065. (1654.) postao je kadija u Diari Bekiru. Umro je mjeseca muharema 1080. (1669.). Poznat je pod imenom Esam-teskeredži. Abdullah-ef Bosnevi, prozvali su turski biografi našega zemljaka, koji je u svoje vrijeme medu šehovima u islamskom svijetu zauzimao jedno od najodličnijih mjesta. Podaci o njegovu životu veoma su oskudni. Pripravne nauke slušao je u Bosni, visoke u Carigradu. 1002. (1593.) po svršetku nauka zaputio se u Meku, da obavi svetu dužnost hadž, a iduće godine nalazimo ga na vojni u Rumunjskoj kao mudžahida (borca za vjeru). Zatim je otišao u Brusu i stupio u derviški red “Bajrami”. Dobivši idžazet (ovlaštenje) od šeha Kabaduza vratio se u Carigrad, gdje je živo učestvovao u
53