Edin Urjan Kukavica
UVODNA RIJEČ POJAVA I ORGANIZACIONI OBLICI ISLAMSKE DUHOVNOSTI
Edin Urjan Kukavica, rođen je u Sarajevu 1967. godine. Nekoliko godina pohađa predavanja iz fikha, akaida, Kur’anske logike, hadisa i tefsira kod šejh Akbar Aydija, a zatim biva pozvan u blizinu Sejjida šejh Mesud-ef. Hadžimejlića. Bejat svome šejhu daje 2001. godine, koji ga 2006. promovira u svog vekila, a 2008. u šejha tarikat-i nakšibendijje-husejnijje; 2009. godine prima hilafet tarikat-i rifa’ijje-sejadijje, te još jedan hilafet tarikat-i nakšibendijje sa ruku Sejjida šejha Husejna Dža’fera Tajjara. Šejh Edin Urjan Kukavica je pisac, autor dva romana “Prvorođeni Dun’ja” (2001.) i “Beš” (2005.), te nekolicine objavljenih autorskih djela “Bajramijje-melamijje – Hamzevijje” (2009.) i knjiga prijevoda, mahom tesavvufske literature: Seyyed Hossein Nasr, “Živi sufizam” (2004.), “Uvod u islamske kozmološke doktrine” (2007.), “Islamska umjetnost i duhovnost” (2007.); Titus Burckhardt, “Alkemija – znanost o kosmosu, znanost o duši” (2005.), “Sveta umjetnost na Istoku i na Zapadu” (2005.), Kathleen Seidel, “Sufijski kuhar – kako dočekati i ugostiti musafira” (2008.), Behauddin Veled, “Ma’arif – knjiga iz bunara” (2008.)... te velikog broja tekstova. Još nekoliko njegovih romana, autorskih djela i knjiga prijevoda čeka na objavljivanje.
BEHAR 95
Historijsko počelo izvjesnih oblika reagiranja na znakovito negativne tendencije unutar islama u vidu najprije individualnog, a potom i organiziranog djelovanja islamske duhovnosti moguće je pratiti i utvrditi, bezmalo 1200 godina unatrag, dakle do prvog/sedmog i drugog/osmog stoljeća (po hidžri/po miladi Isa, a.s.). Tada se, uslijed iznimno brzog širenja islama, kao posljedica javlja njegovo izlaganje velikom broju različitih etničkih skupina – koje su u nj unosile svoje tradicijske vrijednosti, te, vjerovatno još uočljivije, kao rezultat vojnih osvajanja, znakovitog bogaćenja vladajućih slojeva još uvijek mladog islamskog društva. Znakovit utjecaj bogatstva u islamu – ali i prvi monarhistički i dinastički pristup vladanju – ogleda se ili makar simbolizira premještanjem prijestolnice iz Medine u kozmopolitskiji Damask (Damascus). Kao reakcija na sve svjetovniji izvanjski izgled islama pod prvom muslimanskom dinastijom, ummejadskom (Ummayad), pojavile su se različite skupine i ličnosti koje su insistirale na povratku čistim vrijednostima koje su nalagali Kur’an Časni i njegovo otjelotvorenje Allahov Poslanik Muhammed (s.a.v.a.). Jedna od takvih ličnosti, Hasan iz Basre (al-Basri, 642.-728.), jedan od najznačajnijih tabi’ina za kojega vlada mišljenje da je bio učenik samog Imama ‘Alija (s.a.), te da je poznavao i učio od preko dvadeset Poslanikovih Drugova (r.a.), propovijedao je i zagovarao odricanje i odbacivanje svega ovosvjetovnog te otvoreno i smjelo kritizirao vladajuće strukture kada god bi osjetio da se ne ponašaju i vladaju u skladu sa etičkim standardima islama. Druga značajna ličnost, Rab’ija Adevija (Rabi’ah al-Adawiyah, p. 801.), njegovala je duhovno nestajanje u Bogu kroz ljubav prema Njemu (Uzvišen je On!) i Božansku ljubav prema Njegovim stvorenjima. Treća i najkontroverznija ličnost, Mensur Grebenar (al-Hallaj,
857.-922.), živio je kao putujući propovjednik koji je svojom karizmom i istinski dubokom produhovljenošću oko sebe okupljao veliki broj učenika. Za njega se tvrdi da je izjavio – Anna alHaqq! (Ja sam Istina!) – što je neminovno izazvalo reakciju konzervativne uleme, čiji je protest na koncu rezultirao Halladževim javnim i iznimno surovim pogubljenjem. Halladževa smrt ekstremna je rezultanta napetosti koja je uglavnom karakterizirala odnos između ranih sufija i konzervativnih islamskih vlasti i uleme koji su se već u tom historijskom periodu znakovito odrodili od povjerenog im ummeta. Prvi oblici organiziranog djelovanja ne posjeduju gotovo nijednu od osobenosti duhovnog institucionaliziranja kakvo poznajemo danas u vidu uređene i elaborirane teorijske potke – tesavvufa, organiziranih i etabliranih prakticirajućih bratstava – tarikata, odnosno doktrinarno-definiranog učenja i njegovog prakticirajućeg domena. Onovremeno organiziranje ponajviše podsjeća na skup sljedbenika i učenika okupljenih oko ličnosti ili učenja karizmatičnog učitelja, uglavnom u izvjesnoj neobavezujućoj, ali čvrstoj vezi uspostavljenoj na respektivnom odnosu povjerenja i odanosti. Taj neobavezni odnos i veza učitelj-učenik, karakterističan za islamsku duhovnost drugog/osmog i trećeg/ devetog stoljeća, postepeno se razvio i na svojevrstan način institucionalizirao u narednim stoljećima, ponajprije kao rezultat potreba koje su nalagale okolnosti – od potrebe za stacionarnim djelovanjem u određenoj sredini do pojave većeg broja učitelja i neuporedivo većeg broja zainteresiranih učenika, a potom i kao posljedica produbljivanja uzajamnih veza i odnosa između učenika i njihovih učitelja. Do petog/jedanaestog stoljeća kroničari, historiografi, te prvi hagiografi bilježe postojanje nekoliko različitih skupina za koje se pouzdano može reći da su bile okupljene oko respektivnih
3