Zamke pred bogobojaznima
SUFIZAM Za svojih putovanja, Nedžm Razi je, na duže ili kraće vrijeme, bio u službi mnogih poznatih prvaka tesavvufa tog doba. Većina hroničara suglasni su da je na samom početku svojih putovanja Daje boravio u Horosanu kao učenik šejha Nedžmuddina Kubraa, kod koga je stekao temeljnu sufijsku naobrazbu. No, pošto su tadašnji vladari Horasana bili veliki ljubitelji filozofije i mu'tezilitskog učenja, tesavvufu i nije poklanjana naručita društvena pažnja, ali po svemu sudeći temperamentni Daje nije mogao dugo vremena izdržati u takvom društvu. Nedžm Razi Daje umro je najvjerovatnije 654. godine, a smatra se da je shranjen u Bagdadu. Iako je Daje napisao više kraćih i dužih dijela sufijskog karaktera, jedan tefsir i nešto poezije, Mirsad al-'Ibad s razlogom se smatra njegovim najznačajnijim ostvarenjem. Što se tiče samog naslova, treba reći da riječ mirsad u biti znači klopka, zamka, te bi se Mirsad al-'Ibad dalo prevesti kao Zamke bogobojaznim. No termin mirsad dobio je u perzijskom jeziku jos jedno značenje, tako da se tom riječju, naročito kada je Daje živio, nazivao put kojim je putovanje bilo sigurno s obzirom na brojne vojne patrole koje su ga čuvale. Vrlo je vjerovatno da je Nedžm Razi imao na umu baš ovo značenje, jer ono naposljetku daje i više smisla odabiru ovog naslova. U prvom poglavlju (fasl) prve tematske cjeline (bab) Daje govori o razlozima koji su ga naveli na pisanje ovog dijela, i kaže: “Iako postoji mnogo sufijskih djela, malo ih je na perzijskom jeziku da bi se njima okoristili oni koji govore ovim jezikom”. Iz autorovih uvodnih riječi može se zaključiti da je, makar idejno, djelo Mirsad al-'Ibad započeo stvarati još za vladavine šaha Muhameda Havarizma, ali ga je u daljem radu na tom dijelu spriječila invazija Mongola. U svakom slučaju, Daje kaže da je Mirsad al-'Ibad počeo pisati u ramazanu 618.godine. Završeni primjerak djela poklonjen je seldžučkom sultanu Kejkubadu, u ponedjeljak 1. redžepa 620. godine. U pogledu same strukture, Mirsad al-’Ibad se sastoji od pet tematskih cijelina (bab) sa ukupno četrdeset poglavlja (fasl). Prvi bab objašnjava razloge i motive pisanja dijela, druga tematska cijelina govori o stvaranju čovjeka, uz detaljno objašnjenje hazreti Ademovog, a.s., izlazka iz Dženneta. Treći dio je najobimniji i sadrži podatke i objašnjenja o sufijskom putu, učenju i obredima. U četvrtom dijelu govori se o stupnjevima ljudske duše, a u petom o nekim dužnostima različitih grupa ljudi, od careva i vladara, preko učenjaka, pa do zanatlija i zemljoradnika. Cijelo djelo ukrašeno je stihovima koji autoru služe da bi povremeno naglasio važnost teme o kojoj govori, olakšao pamćenje određenih zaključaka ili jednostavno uljepšao svoje izlaganje. U djelu Mirsad al-’Ibad nalazimo ukupno 455 bejtova na perzijskom jeziku, od kojih se za 175 smatra da ih je napisao sam Daje, dok ostatak čine mnogi poznati Sena’ijevi, Haqanijevi, Rudekijevi, Firdusijevi ili stihovi nekog drugog od klasičnih perzijskih pjesnika.
Mirsad al-’Ibad predstavlja izuzetno dragocjenu riznicu perzijskog jezika iz vremena prije invazije Mongola i sla-
172
bljenja kulturnog života u islamskom Iranu. Radi se, uz Mizban -name, Tarihi Taberistan i Me’arif Behaudina Veleda, o najvažnijem proznom ostvarenju iz ovog perioda perzijske književnosti. Jezičko blago u ovom djelu pruža istraživačima historije perzijskog jezika lijepu priliku da se praktično upoznaju s jezikom i njegovom strukturom u 6. iI 7. stoljeću po hidžri. Usto, radi se o prvom i uopće jednom od rijetkih sufijskih dijela pisanih isključivo perzijskim jezikom, te je stoga zanimljivo pratiti i proces prevođenja sufijske terminologije sa arapskog, čemu naravno, Daje uvijek i pribjegava. Nedžm Razijev Mirsad al-’Ibad bio je omiljeno štivo sljedbenika sufijskog učenja na prostorima Irana, i zasigurno se može dokazati da je ovo djelo ostavilo utjecaja i na velikane perzijske sufijske književnosti poput Mevlana Rumija i Hafiza. Do danas je sačuvano više rukopisnih primjeraka djela koji se nalaze u bibliotekama širom svjeta, od Teherana i Burse do orjentalističkih centara u Evropi. U nastavku donosimo prijevod dva poglavlja iz treće tematske cijeline Dajeovog djela Mirsad al – ’Ibad”.
Mirsad al-'Ibad
(izvadak iz djela) O POTREBI ZA ŠEJHOM PRI ODGOJU ČOVJEKA Rekao je Allah Svevišnji: “Mogu li da te pratim, upita ga Musa, ali da me poučiš onome čemu si ti ispravno poučen?” I rekao je Vjerovjesnik, blagoslov i mir Božiji neka je na nj,: “Šejh u svom narodu jeste poput poslanika u svom ummetu.” Znaj da slijeđenja puta vjere i dosezanja sigurnog znanja muridu nema bez pravog šejha, vodiča i poznavatelja Puta te posjednika velajata.
Prođi se svega što nije vino, uzmi najbolje iz ruke idola u velikom šatoru Musa, blagoslov neka je na nj, i pored svog poslaničkog položaja i stupnja vjerovjesništva, proveo je sprva deset godina služeći kod Šuajba, e da bi zaslužio čast da govori sa Istinitim. Potom je postao Allahov sagovornik i stekao je tu sreću: “O, Musa ja sam te odlikovao nad ostalima poslanstvom Svojim i govorom Svojim.”, pa je dobio vodstvo među dvanest plemena Izraelovih, koje je čitavom Tevratu podučio. Onda je kod učitelja Hidra nastavio učenje znanosti o mističnom i znanosti o slovima, zamolivši dopuštenje da ga slijedi: “Mogu li da te pratim, ali da me podučiš onome čemu si ti ispravno poučen?”, da bi ga njegov učitelj podučio početnim slovima: “Ti, sigurno, nećeš moći sa mnom da izdržiš.” “Pa,dobro osmotri ovo!” Na svečanosti što vrijedi žrtve hiljadu života, otkud mjesta neznačajnim udaračima u def Na ovom putu, uobražen, ohol i zaslijepljen je onaj ko umišlja da se kroz ovu beskonačnu pustinju do Ka’be pripaja-
BEHAR 93-94
nja može kročiti običnim ljudskim koracima, bez jasnog dokaza i saputnika. Iako u početku upute niti poslanik Božiji niti šejh nisu potrebni, jer se tada radi o sjemenu tragalaštva koje se u tlo srca ne posije drugačije osim potporom Božijom. Prvak, mir i blagoslov Božiji neka je na nj, trudio se koliko je mogao da to zrno posije u tlo srca Ebu Talibovog, ali nije uzmogao. Rečeno mu je: “Ti, doista ne možeš uputiti onog koga voliš, Allah upućuje onog koga On hoće.”
Sljedbenici Njegovog puta kroče Njegovom potporom i svojim očima, jer na putu ljubavi ništa nije izvjesno Gdje god da proklija to zrno, potreban je poslanik Božiji ili šejh da ga uzgoji: “A ti, doista, upućuješ na Pravi put.” Znaj da je muridu putniku šejh potreban iz više razloga. Prvo, ne može se krenuti izvanjskim putem ka Ka’bi obličja bez dokaza i vodiča koji poznaje put, premda kročitelj tim putem također ima oči, čvrst korak, poznaje vanjštinu puta i zna za razdaljine. Na početku, putnik na ovom putu niti ima znanje niti može sam kročiti, jer su sprva raširene kapije nasilja i neznanja kako niko sam ne bi mogao ništa vidjeti ili znati. Prvaku stvorenja rečeno je: “Ti nisi znao šta je Knjiga niti vjera, a mi smo je učinili svjetlom pomoću koga upućujemo one robove Naše koje hoćemo.” Pustinja je, sigurno, tako beskonačna da se ne može ići bez dokaza koji će ti vid podariti. Drugo, na putu stoji, također, toliko prepreka i prekida puta da se ne može poći bez saputnika, posjednika velajata, a to poradi čari ovo svjetskih, jer “Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čime žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi.”, a duša i strast braća su zlu i šejtanu. Treće, na ovom putu mnogo je nevolja, zamki i sumnji i mnogo je jama u koje će upasti filozof koji ide sam, pa će svoju vjeru prosuti u vjetar. Stoga su propali materijalisti, oni koji slijede svoju narav, oni koji prave usporedbe, oni koji odgađaju, oni koji se povode za vlastitim nahođenjem i novotari, svi oni koji su krenuli na put bez šejha i uvoditelja. Nisu mogli doći do kraja, i svaki je upao u jamu nevolje i sumnje; skrenuli su s puta i propali. Ti si poput mrava, a put je ovaj kao dlaka iz kose ljepotice, pa ne idi ovim putem slijepo oponašajući druge. Sretnici koji su putovali uz potporu savršenih šejhova saznali su sve tajne zamki i nevolja, proučili su sve sumnje, otvorili su oči i saznali su na kojoj se zamci svaka grupa sljedbenika strasti i novotara strovarila u Džehennem. Potom su ti sretnici, pomognuti posrednicima velajata, uspješno izbjegli te zamke. Četvrto, s obzirom da putnici nailaze na različite nevolje i iskušenja, pa se na njima zadrže ili padnu, sposoban šejh mora spriječiti murida da zastane ili padne, a ako je od murida otišla zagrijanost za traganjem i iskrenost volje, šejh mora nježno i obzirno da otkloni od njeg utučenost i da
BEHAR 93-94
ljupkim ukazima ulije u nj novi polet: “I nastavi opominjati; opomena će, zaista, vjernicima koristiti”. Također, kada murid na ovom putu naiđe na nevolje i oboli od neke od njih, ima potrebu za liječnikom koji je vispren liječnik. Tako je i kada zastane na nekoj od postaja, kao što su zastajali i drugi putnici, ili ako ga snađe neka muka za koju se boji da će mu uništiti vjeru. I prije njih su, tako, na svakoj od postaja i položaja ostajale na hiljade iskrenih i istinoljubivih, pa su iz raznih razloga bacali svoju vjeru u vjetar. Šesto, šejh je potreban i onda kad putnik na ovom putu dosegne neke duhovne položaje na kojima se njegova duša odjeljuje od ljudske pokrivke i odjeće od zemlje i vode, pa se u njemu pojavi zraka prisustva nekih svojstava Istinitog. Tada ga potpuno obuzmu svjetlosti i nepomračiva svojstva Istinitog, pa on sasvim zanemari ljudske običaje i sklonosti: “Došla je istina, a nestalo je laži.” Na ovom položaju, pošto se ogledalo srca očisti i počne primati sliku očitovanja Duha, murid u sebi otkrije želju da kaže: “Ja sam Istina!” ili “Ja sam Slavljeni!” U njemu se javi oholost, umisli da je postao savršen i da je dosegao svoj zbiljski cilj. Naravno, on to ne čini razumno, promišljeno i svjesno. Neki od poslanika Božijih i evlija nadmašili su taj položaj. Ako u ovakvoj opasnosti po murida ne bude visprenog šejha, posjednika velajeta koji će Božijom milošću povesti murida i spasiti ga od gubitka vjere, moguće je da ga ovdje snađe nevolja zadržavanja na ovom položaju ili nevolja propasti vjere. Pa, savršeni šejh, poznavatelj Zbilje, mora kroz svoju spretnost i velajet izbaviti murida iz ovoga. On mora muridu pojasniti položaj na kome se murid našao i položaj koji je iznad toga, pa ga podstaći da ga dosegne, e kako bi se murid izbavio iz nevolja i ponovo izašao na put. Inače, zaplest će se toliko da se nikad neće izbaviti. A Allah zna najbolje! Sedmo, šejh je potreban i onda kad se muridu putniku počnu prikazivati prizori iz gajba i kad se pred njim otvore zbiljnosti. Svaki od tih prizora iz gajba može biti na štetu ili u korist murida, može biti ukaz na njegovu ispravnu upućenost ili skrenutost, može biti znak čistote ili otupjelosti srca, pokuđenih ili pohvalnih svojstava duše, znak šejtanskih ili božanskih stanja i slično, tako da nema granice značenjima ovih zbiljnosti i mora se kod njih podučiti jeziku gajba, a jezik gajba poznaju ljudi gajba. Šejh mora prethodno provesti godine u službi šejhova koji znaju tumačiti zbiljnosti i mora se kod njih podučiti jeziku gajba, uz potporu Božiju, kako reče Jusuf, mir neka je na nj,:
Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i naučio me tumačenju nekih događanja!” , e da bi mogao otkriti stanja i dešavanja kod murida, postepeno ga naučiti jeziku gajba, biti njegov učitelj i tumač. Inače, murid će ostati uskraćen za znanje o značenju tih ukaza te tako ne bi napredovao na putu niti bi stekao znanje o postajama. Osmo, svaki putnik napreduje putem ovisno o snazi svojih koraka, te ponekad godinama ne može preći s jednog položaja na naredni, jer hod mu je slabiji od hoda nejakih mrava.
173