Mu’inuddin Hasan Čišti
SUFIZAM
Hazreti hadže Mu’inuddin Hasan Čišti i tarikat-i Čištijje Knjiga “Hazreti hadže Mu’inuddin Hasan Čišti i tarikat-i Čištijje” izašla je 2010. godine u nakladi Nakšibendijske tekije “Mejtaš” u Sarajevu. Iz iznimno bogate bibliografije priređivač je izdvojio nekoliko referentnih djela temeljem kojih je pokušao tarikat-i Čištijje približiti domaćoj čitalačkoj publici. Prevodilac je Dr. Bisera Turković. Ovo je mala knjiga o velikim ljudima i njihovoj riješenosti, odlučnosti i iskrenosti u opredjeljenosti približavanja Bogu, Uzvišenom. Knjiga je upriličena i predstavljena prilikom proglašenja i dodjele Hilafeta i Idžazeta šejhu Halilu Brzini Hulusiju za šejha tarikat-i Kadirije i tarikat-i Čištijje. Piše: Šejh Sejjid Halil Brzina Hulusi Bosnevi Iako je tarikat-i Čištijja u Bosni i Hercegovini prilično nepoznat, kao, uostalom i sufizam jugoistočne Azije u cjelini, radi se o, bez pretjerivanja, jednom od najstarijih ako ne i najstarijem, te vjerovatno najbrojnijem tarikatu u historiji sufizma uopće, te jednom od teritorijalno najprisutnijih tarikata u cijelom svijetu. Upravo njegova historijska starost, geografska raširenost, te znakovita asketska stogoća u metodi duhovnog samodiscipliniranja doprinijeli su njegovoj zanimljivosti, ne samo kod dalekoistočnih autora – čija je djela o ovom tarikatu u cjelini, ili pojedinim njegovim aspektima, doista teško i nabrojati – nego i kod zapadnih autora, kako u stoljećima koja su iza nas, tako i u savremeno doba. Tarikat-i Čištijja svoje učenje temelji na nekoliko elemenata koji se niukoliko ne razlikuju od tarikata nama puno blize turske i bliskoistočne provenijencije, iako se njihova zapanjujuća duhovna disciplina i asketska praksa, prezentacija nevjerovatnih moći odnosno Allahove milosti (keramet) kojom su bili odareni sveti ljudi (evlije) ovog tarikata, nostalgično pamćenje, sjećanje i spominjanje duhovnih velikana iz prošlosti kao moralnog modela i etičkog uzora dostojnog i vrijednog oponašanja i slijeđenja, predstavljaju neprekinuti i (znakovito) neizmijenjeni kontinuitet od svog srednjevjekovnog islamskog ishodišta, danas može pojmiti i prihvatiti kao odgovor političkim, ideološkim i tehnološkim transformacijama i zastranjenjima savremenog svijeta. U tom smislu predstavljanju jednog drukčijeg (za nas novog i intrigantnijeg) stoljećima starog duhovnog Puta koji je cijeli milenij i više iza nas privlačio desetine i stotine hiljada iskrenih vjernika da se sjete razloga vlastitoga stvaranja (robovanje Bogu Jedinom) te se posvete najprije Njemu, Uzvišenom, hizmetom Njegovim stvorenjima u općem smislu pojma, a u stvari – iskreno – prije i poslije svega samo sebi, zarad i u cilju vlastitog mira na ovome uzburkanom i rastrzanom svijetu, te spasa na Budućem, ali koji, iz nekog teško dokučivog razloga i danas utječe na mnoge muslimane i nemuslimane širom svijeta.
164
Razumno je postaviti pitanje zašto, a odmah potom i šta je to čištijski duhovni Put? Odgovor je jednostavan, koliko i složen, čištijski duhovni Put je i iskustvo i sjećanje, u najboljim, najpozitivnijim i najobuhvatnijim zamislivim konotacijama. To je iskustvo pamćenja, sjećanja, spominjanja, te zazivanja Boga, Uzvišenog, tako intenzivno da duša sagorjeva u pepeo i ponovo se rađa preobražena, blistavo čista, kroz spoznaju vlastitoga stanja svjesna svoga Gospodara i Stvoritelja; to je poimenično pamćenje onih koji su spominjali Boga, Uzvišenog, goreći u ljubavi prema Njemu, Uzvišenom, to je sjećanje na Put kojim su prolazili oni koji su bili potpuno, iskreno i predano posvećeni disciplini i ibadetu, to je spominjanje Njega Uzvišenog zazivanjem Njegovih Lijepih Imena (zikr) i/ili stihovanim (sema', kavali) traženjem blagoslova Njegovog Prisustva, Njegove Blizine i Njegovog Spominjanja nas tiho i glasno, Navlastito ili u društvu boljem od našeg, žudeći, nadajući se, iščekujući i Njegovu Ljubav. Čištijski duhovni metod, stoga, je duboko ukorjenjen u srži unutarnjeg iskustva – onima koji slijede velike ljude – dostupnog uvijek i na svakom mjestu, kako vlastitog tako i iskustva duhovnih velikana koji su preselili Bogu, te žive u Njegovoj blizini. Teško je ovdje ne spomenuti se Feriduddina Gandž-i Šekara, velikana koji je za života hvalio i slaveći duhovnu veličinu svoga budućeg učenika i nasljednika, Nizamuddina Evliju, recitujući mu stihove; Feriduddina koji je pao u vedžd kada je shvatio da je Nizamuddin upravo dosegnuo stupanj rijedak čak i kod duhovnih velikana, posebno stanje voljenog od Boga. Da, razlike između velikih i ostalih ljudi doista postoje, ali se radi o razlikama u iskustvu ljubavi – aška – iskustva iščeznuća i zanemarenja svega u potpunoj predanosti Vječnom, Uzvišen je On, a nipošto o površnim, vremenskim, geografskim ili sposobnosnim razlikama. Čištijsko duhovno iskustvo nije ograničeno samo na derviše, sufije, muslimane ili pak samo južne Azijate. Časnog Feriduddina poštuju i Siki, toliko da su njegove stihove na pandžabiju uvrstili u svoje svete spise; Hindusi zijarete mezar Hadže Mu'inuddina...
BEHAR 93-94
Naporedo uz svoju duhovnu i sufijsku univerzalnost, te širokogrudu obuhvatnost, prijemčivost i prihvatljivost tarikat-i Čištija posjeduje dvije iznimno distinktivne osobenosti od kojih se prva odnosi na vezu i odnos duhovnih velikana sa predstavnicma institucionalne vlasti i moći, a druga na jedan od aspekata duhovne prakse, naime sjećanja i spominjanja (zikr) koji uključuje stihove (sema', kavali). Prva distinktivna karakteristika značajna je kako za pripadnike, sljedbenike i simpatizere tarikat-i Čištijje, tako i za sufijske znanstvenike i učenjake, ali i muslimane općenito, bez obzira na tarikatsku ili mezhebsku pripadnost. U onovremenoj Indiji simbol socijalne, ekonomske i političke moći bio je suveren (sultan, radža ili kralj), koji nije bio samo politički vladar, nego često i pokrovitelj i zaštitnik umjetnosti, umjetnika i vjerskih disciplina. Prihvatiti ili izbjegavati društva vladara u to vrijeme moglo je biti i veoma opasno – predstavljati razliku između života i smrti – za sufije čištijske provenijencije značilo je jedino izbjegavanje i mogućnosti korumpiranja duše iskušenjem lahkoće življenja, te zamjenu ovosvjetovnog blagostanja za raznošenje duše snagom Vječnog, što je cilj čištijskog duhovnog Puta.
Budi derviš i sjedi u samoći; ne traži hranu ni od kog. Znaj da je samozadovoljstvo kraljevstvo, dvorac puna bisera i dragulja. Ne približuj se sultanu; znaj da je sultan izvor straha i opasnosti za tebe ukoliko žudiš za njim. Nikad ne traži ljubaznost i darežljivost kraljeva; Ako uzmeš selo ili zemlju, past ćeš pred njihova vrata. Ne uzimaj zaposlenje kod kralja, jer ono je izvor nesreće; U njemu je malo pomoći, a mnogo više nezadovoljstva i kazne Onoga zaogrnutog dvorskom odorom, Ne smatraj ga povjerljivim. Kad odeš na sultanov skup, čuvaj svoj jezik; Ne reci ništa pred njim i kad izađeš budi kao onaj što je gluh. Ne idi kraljevima nepozvan; ali, ako te pozovu, idi odmah; Nasuprot tome i/ili naporedo s tim stoji vjerska i tipično čištijska duhovna strategija, taktika i operatika, ofanzivna (napadačka) prije nego defanzivna (odbrambena), neovisna od socijalnog statusa, ekonomskih mogućnosti, društvenog ugleda – oslonjena samo i isključivo na kontinuirano i stalno pomjeranje vlastitih granica u neprekidnom traganju za Vječnim, Uzvišenim i Hvaljenim, dušom koja izgara i konačno sagorijeva – iščezava – i ponovo se rađa, prakse koje se čištije pridržavaju gorljivije i oduševljenije nego bilo koji drugi tarikat u tom dijelu svijeta. Sema', prizivanje Božijih Lijepih Imena recitiranjem stihova ili slušanjem poezije (kavali), neodvojivi su od sjećanja i spominjanja (zikr) te meditacije i promišljanja (fikr). Hadže Nizamuddin Evlija povezuje ih sa jednim od Allahovih Lijepih Imena, Vadžid (al-Wajid), koji, samo On (Uzvišen je On!), uvodi u ekstazu (vedžd), stanje u kojem muzika
BEHAR 93-94
prestaje biti samo zvuci i harmonija, a poezija više nije samo riječ i rima, nego objedinjeni krče nezamisliva prostranstva nebesa, popločavaju staze i trasiraju sigurne puteve od najviših melekanskih sfera duhovnosti do najniže sfere ljudskog srca i tjelesnih udova, koji u sema'u doživljavaju blaženstvo, mir i sreću blagoslova Jedinstva i jedinstva. Za njega, hadže Nizmuddina, jedina duhovna praksa uporediva sa sema'om i kavalijem je učenje i slušanje učenja Kur'ana Časnog. U tome dvome, kaže on, učenju Kur'ana i slušanju muzike (sema', kavali), iskreni i predani doživljava osjećaj duhovnog blaženstva manifestiranog u vidu nebeskog svijetla, naročitog duhovnog stanja ili gubitka osjećaja materijalnosti i tjelesnosti, sebe i svega oko sebe; pri tome, ovaj svijet, melekanske sfere i prelaznog područja između prva dva sjedne, te duh (ruh), srce (kalb) i tijelo (džism) postaju elementi alhemijskog preobražaja u kojemu se nebesko svjetlo (poput kamena mudrosti) iz melekanske sfere spušta u duh (alhemičarski kotao preobražaja), pri čemu se duhovno stanje iz prelaznog područja spušta na srce, da bi se konačno osjetio tjelesni, materijalni, fizički učinak u udovima; olovni kafez zlatnog srca, tijelo koje među rešetkama rebara naših prsa krije blistavi emanet stanja prvobitnosti sjeća se svoje praiskonske prirode te se uznemiri, trgne se u nevjerici i radosti i zaplače od žudnje za samim sobom, naime vlastitim stanjem prethodećem stanju odvojenosti i udaljenosti. Ono što tarikat-i Čištijju izdvaja iz mnoštva tarikata i kolova, jedan rani čištijski duhovni velikan uprimjeruje životnjim stilom svojih znamenitih prethodnika, te to sažima u nekoliko rečenica u prozi koju kasnije nalazi nedostatnom te prelazi na kazivanje u stihu, što ionako više priliči jednom čištiji. On kaže: "Stil života (čištijskih duhovnih učitelja) je da izgrade kuću u gradu ili mjestu, te da njegove stanovnike pozovu dalje od oholosti i prkošenja Bogu ... oni okreću svoje glave i tijela od svijeta i onih koji ga traže ... njihov jasan znak je prakticiranje stroge duhovne discipline koja se ogleda u krajnjem asketizmu ... njihov cilj je siromaštvo i negiranje, njihovo društvo su siromašni i prosjaci koje hrane. Oni obilježavaju godišnjice preseljenja svojih učitelja (urs) kao njihove rođendane, te daju prednost siromašnima u odnosu na bogate. Oni sami peru ruke i noge svojim gostima, skupljaju ogrijev i spremaju hranu za siromašne. Svojom brigom za njihova srca učenike odvraćaju od ljubavi prema ovome svijetu, čine ga pokajnikom i usmjeravaju ga Pravim Putem...
Onaj koji je među Čišti učenicima ima karakter iz dženneta. Napolju je Zakon, unutra je prisutnost Vječnog – Pored ovo dvoje, kako može postojati treće? Oni dovode sve i jednog moralnosti, iako džamija može biti pored crkve. Kao Nuh u oluji zemaljske tuge, njihov velikodušni duh obezbjeđuje prostran brod. Ešref, dio ove plemenite porodice, postao je manje prazan kako mu raste čistoća.
165