ŽENE U ISLAMU SUPRUGE
nja”, morala bi se u najmanju ruku odreći novčane potpore koja bi joj inače pripala nakon razvrgnuća braka. Ako je razvrgnut na zahtjev supruga, žena je imala pravo na iznos koji je bio ugovoren pri sklapanju braka i na tromjesečno uzdržavanje. Često bi žena koja traži rastavu pristala suprugu isplatiti i neku dodatnu svotu. Takvu su rastavu dakle sebi mogle priuštiti samo imućne žene. U ranom 18. stoljeću na višeženstvo se u dobrostojećim istanbulskim obiteljima, o kojima govori Lady Mary Wortley Montagu (1689.–1762.), nije baš gledalo s odobravanjem. Supruga engleskog veleposlanika ispričala je kako je muž jedne od njezinih prijateljica nedugo prije bio uzeo drugu ženu. Zbog toga je izgubio ugled kod prijateljica svoje prve supruge, a ona sama odbijala ga je pustiti u svoju sobu. Takvi postupci možda potječu otud što su mnoge žene iz uglednih obitelji brakove osmanskih princeza smatrale svojim uzorom. Naime, visoki dužnosnici kojima bi ponudili ruku neke princeze morali su se rastati od dotadašnjih partnerica, bile one supruge ili robinje. Njihovi brakovi s princezama ostajali bi monogamni.
U osmanskom društvu rijetko se događalo da netko cijeloga života ostane nevjenčan. Brakove su ugovarali roditelji, premda su mladići katkad mogli izbjeći takve pogodbe ako im nisu bile po volji, tako što bi se odselili. Mlade djevojke i žene imale su manje mogućnosti. U kadijskim protokolima vrlo se rijetko spominju žene koje su pristale da ih otmu, a tek nešto malo češće one koje su udali kao malodobne i koje su postavši punoljetnima željele razvrgnuti brak. Prema vjerskome zakonu musliman se mogao oženiti nemuslimankom, no obratan slučaj nije bio dopušten; djeca iz “mješovitih” brakova smatrala su se muslimanima. Takvi su brakovi bili prilično uobičajeni, posebno u pograničnim područjima ili u krajevima s mnogo nemuslimanskoga stanovništva. Barem kada se radi o Peloponezu, pravoslavni su kršćani katkad tražili da se sklapanje braka upiše u kadijski protokol, iako ni vjerski zakon niti sultanski propisi to od njih nisu zahtijevali. Možemo samo nagađati zašto su to činili. Unatoč svim tim zaprekama, ima primjera osmanskih žena koje su aktivno zastupale obitelj- U ranom 18. stoljeću na višeženstvo se u ske interese čak i dok su im muževi bili živi. Znamo za tužbu što ju je podigla jedna kršćanka koja dobrostojećim istanbulskim obiteljima, o je sredinom 18. stoljeća živjela u nekom selu bli- kojima govori Lady Mary Wortley Montagu zu srednjoanadolskoga grada Kajserija. Njezin je (1689.–1762.), nije baš gledalo s zet vrlo vjerojatno ubio njezinu kćer, a postojao je i spor oko nekih dragocjenosti. Što god da je odobravanjem. Supruga engleskog bilo posrijedi, tužiteljica je sa svojim predmetom veleposlanika ispričala je kako je muž jedne od išla sve do Istanbula. Iz istoga perioda datira i njezinih prijateljica nedugo prije bio uzeo slučaj jedne muslimanke iz obitelji koja je pripadala srednjoanadolskoj eliti. Suprug te žene bio drugu ženu. Zbog toga je izgubio ugled kod je uhićen u vezi s nekim nejasnim poslom, i ona prijateljica svoje prve supruge, a ona sama se kao tužiteljica svojski borila da ga oslobodi. odbijala ga je pustiti u svoju sobu Očito je da su neke poduzetne žene doista nalazile mogućnosti da izađu iz sjene svojih muških srodnika. Nastojanja uglednih osmanskih dama da svojim mužeNačini na koje su to uspijevale izvesti sami po sebi zavrije- vima nametnu jednoženstvo sigurno su proistekla iz podili bi istraživanje. sebnih okolnosti 18. i ranoga 19. stoljeća, kada su princeNovije studije o osmanskoj instituciji braka pokazuju ze imale osobito jak utjecaj na istanbulsko visoko društvo. koliko se prije precjenjivala važnost poligamije. Teško je Osim nekih iznimnih slučajeva, one nisu uživale takav dati točan podatak jer nemamo potpun popis svih, i muš- ugled u 16. stoljeću, niti pod neoapsolutističkim režimom kih i ženskih stanovnika nekoga grada, koji bi sadržavao i sultana Abdulhamida II. (1876.–1909.). Jedna studija o pokazatelje njihova bračnog stanja. Ipak, prema podaci- instituciji braka u Istanbulu počev od 1880. godine, zama iz svih ostavinskih slučajeva koje je rješavao kadija, a snovana na kvantitativnim podacima, pokazala je da se kojih zapisnici zauzimaju mnoge stranice protokola, vrlo do toga doba poligamija praktički svela na dvorsko drušje jasno da je višeženstvo bilo razmjerno neuobičajeno. U tvo i vjerske dužnosnike. Gotovo da je i nije bilo među potpunom popisu nasljednika, koji čini važan dio takve trgovcima i obrtnicima. Za razliku od običnih gradskih žeisprave, rijetko se spominju dvije supruge, iako je svaka na, čini se da su dame iz visokog društva samo donekle udovica imala pravo na dio nasljedstva i stoga je morala uspijevale u nastojanjima da nametnu monogamiju. biti spomenuta u ostavinskom dokumentu. Taj je uvid toReklo bi se da su neki brakovi između osmanskih prinliko često potvrđen da monogamiju moramo smatrati ceza i visokih dužnosnika bili sretni iako ni mladenka ni pravilom za obitelji gradskih žena u Anadoliji. mladoženja uopće nisu sudjelovali u njihovu ugovaranju. Rastave su bile češće, i muškarac se u svakom trenutku Evlija Čelebi piše da se njegovu rođaku Melek Ahmed-pamogao jednostrano i bez obrazloženja rastati od svoje su- ši (1588.–1662.) srce slomilo kada mu je supruga, princepruge. Znamo i da su neki brakovi razvrgnuti na ženin za Ismihan Kaja (Kaya), poslije petnaestak godina braka zahtjev. U takvim bi slučajevima suprug očekivao da bude umrla pri porodu. Zanimljiv je udovčev srditi odgovor na manje ili više velikodušno nagrađen za svoj pristanak. pokušaj velikog vezira da ga utješi obećanjem kako će mu Svaka žena koja se željela rastati zato što (da se posluži- ubrzo ugovoriti ženidbu drugom princezom: “Nadam se mo službenim izrazom) “među nama nema razumijeva- da ćete umrijeti prije nego učinite takvo što.” Za nas je
BEHAR 85
5