KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ Ovo otkriće, makar kako to ružno zvučalo, obradovalo ga je. Značilo je da klopku u dolcu nije dogovorio čovjek kojemu su platili da ih prevede preko granice. Bilo je očito da je to “ujdurma” nekog njegova nepouzdana prijatelja, također višeg časnika od kojega je možda zatražio pomoć u njihovu prebacivanju preko granice. Možda je i taj dobio unaprijed četvrtinu ili polovicu dukata koje su na tvrđavi platili. Ubrzo se vratio časnik s dogovora sa zapovjednikom. Saopćio mu je da zapovjednik prihvaća njegove uvjete i omogućiti mu siguran odlazak u Bosnu. Naredio je straži da mu ne daju ništa za jesti osim čaja s malo prepečena kruha i samo svezanih ruku da prespava u stražarnici pod budnim okom pojačane straže.
21. Zorom su ga probudili stražari i donijeli mu topla mlijeka i kruha. Tek što je pojeo doručak, u sobu za stražare, došao je neki viši časnik, srednjih godina, visok i snažan, reklo bi se lijep, kaže Livnjak, da nije na ledom okovanu licu imao i neke čudne oči..Sjeo je pored njega za stol, stavio preda se komad čista papira i naredio mu da točno opiše mjesto skrivenog blaga i put kojim će do njega najlakše i najbrže doći. Livnjak je šutke, pravio se, kao da smišlja odgovor na pitanje časnika s ledenim licem, a ustvari sa sigurnošću prepoznavao u njemu onog nepouzdana prijatelja čovjeka koji ga je zajedno s ostalim, trebao odvesti preko nove turske granice. - Dakle? - prenuo ga je strogi časnikov glas.. Ne čekajući Livnjkav odgovor, časnik je ponovio pitanja na koje je Livnjak treba odgovoriti. - Oprostite, hoću da se jasnije sjetim!- rekao je Livnjak, a domaćin samo kimnuo glavom, odobravajući. Odmah, nakon što prizna, gdje je skriveno blago, Livnjak je u glavi iscrtao sebi uvjerljiv plan pa je ubrzo opisao mjesto skrivenog blaga i puta do njega. Očito zadovoljan sigurnošću Livnjakova opisa, časnik s licem od leda perom je nacrtao na papiru kako to izgleda i provjeravao daljim pitanjima Livnjaku da li je njegov crtež dobro napravljen. Nekoliko puta ponovio je pokazujući na crtežu utvrđene točke kretanja, a onda, očito žureći mu se da prije mogućeg nevremena obave posao, ustao i pozvao Livnjaka da krenu.. Livnjak, koji je često znao pokazati svoju izviđačku promućurnost i lukavstvo, i kojemu to nije bio prvi put da zapada u iskušenja zamolio je časnika neka mu dopusti reći da se predomislio i promijenio svoj uvjet. Rekao je da zbog izdaje koju čini, ne može ići u Tursku, nego da ostane tu i dobije posao u mletačkoj vojsci, pa ako ustreba i bude se za to tražilo od njega da se pokrsti, neće imati ništa protiv, jer su i tako nekad njegovi bili kršćani pa se poturčili i misli da nije nikakav grijeh ako se vrati na staru vjeru.. Časnik mu je nakon kraće stanke odgovorio: - Vederemo i izlazeći iz sobe dao rukom znak dvojici dočasnika da je vrijeme za polazak. Vederemo, vederemo, ponavljao je Livnujak u sebi, dok su mu dvojica dočasnika vezali ruke. Izveli su ga pred sztražarnicu i pomogli mu da vezanih ruku otraga uzjaše na
BEHAR 85
konja. - Vederemo, vederemo, nastavio je ponavljati u sebi, s pogledom uprtim u leđa višeg časnika čudnih očiju. Još proljetno sunce nije zasjalo nad Mosorom, a tog jutra neće ni zasjati, budući su se poviše planine gomilali gusti kišni oblaci i puzili nebom prema jugu, sve brže nošeni sjeverno-istočnim vjetrom. Trebalo je posao obaviti prije “tempeste” govorio je čudnooki ljepotan kada se grupa od petorice konjanika, zaustavila na predviđenom mjestu u podnožju Mosora i bez konja nastavili put. Odatle, grupa je u dvoredu na čelu s višim časnikom i dvojicom dočasnika između kojih je bio Livnjak sa vezanim rukama otraga, krenula oprezno uz kamenitu i makijom obraslu strminu Mosora. Kad su izbili na neveliku travnatu visoravan, tek tada se Livnjak uvjerio da idu putem kojega je, po njegovu kazivanju, časnik nacrtao. Nakon kraćeg i napornog penjanja uz vododerinu, mnogo strmiju od onog puta do travnate visoravni, dvojica dočasnika su sve teže vukli Livnjaka zbog vezanih ruku otraga, pa je časnik naredio da mu vežu ruke naprijed kako bi mu lakše pomagali u penjanju. Oprezno i sporo kroz gustu visoku makiju i šumu, grupa se pela sve strmijom suhom vododerinom, koja je vodila gore visoko do okuke nekog veoma starog puta što je možda nekada povezivao Zagoru sa splitskim zaleđem. Livnjak i Aliaga, na povratku s obilaska prijevoja na Mosoru jednom su zalutali na taj stari put, ali sreća da je bilo ljetno prije podne, pa su nekako uspjeli, tjerajući pažljivo konje ispred sebe, ali doista s mukom spustiti se na zelenu visoravan. Tom prilikom pred sami kraj vododerine Ali-agin konj je pao i slomio desnu prednju nogu. Možda je najviše zbog toga zapamtio vododerinu koja mu je u ovoj gotovo beznadnoju klopci pala na pamet, kao jedini način da prevari mletačkog časnika i skrije se negdje visoko u mosorskoj vrleti. Livnjak je unatoč vezanim rukama sprijeda i podržavanju dočasnika s jedne i druge strane, otežano se peo uz stjenovitu i blatnjavu vododerinu, ali je nastojao sam to uvjerljivo naglasiti, ne bi li mu odvezali ruke, jer bi tako sigurnije i lakše u pravom trenutku mogao pobjeći. U gotovo tunelu guste makije počelo se mračiti i samo zahvaljujući čestom sijevanju munja po zatamnjelom nebu iznad planine, moglo se očima jasnije pratiti vododerinu. Časniku se žurilo, a znakovi oluje očito su ga zabrinjavali pa je neprestano zapitkivao Livnjaka: koliko još ima do mjesta sa blagom. Livnjaku nije trebalo da izmišlja način kako da uspori penjanje uz vododerinu. Umjesto njega domalo će to učiniti olujno nevrijeme s kišom koje često sredinom proljeća zahvaća ovaj kraj. Da bi ubrzali kretanje, jedan od dvojice dočasnika na čelu, predložio je časniku, a ovaj odmah prihvatio da se Livnjaku odvežu ruke kako bi ih mogao koristiti pri penjanju, ali pod njihovom budnom paskom. Ova promjena očito je, na zadovoljstvo zapovjednika ubrzala penjanje prethodnice grupe, ali očekivana oluja nije slutila dobru. Ubrzo se gotovo smračalo. Tamnosivo nebo proparale su blještave munje praćene tutnjom grmljavine, a malo zatim snažan, zastrašujući pljusak kao da nebo pada na zemlju. Dugotrajni proljetni pljusak brzo je oživio potok u vododerini i činio je gotovo neprohodnom naplavinama kli-
35