KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ ca i zatim se započelo nagađati, tko bi sve to mogao biti. Uopće nikome nije ni padalo na pamet da bi to mogao biti ja, a spominjana su imena poput uglednika kao što su akademici Rafo Bogišić, pa Frano Čale i još neki, koji su pisali doista kvalitetna znanstvena djela o Dubrovniku i dubrovačkim piscima te je sve to na koncu “genijalce” uvjerilo da je itekako moguća stigmatizacija u socijalističkom društvu. Begović: Nedavno se na Glavnom odboru “Preporoda” otvoreno progovorilo o perspektivama Bošnjaštva u Hrvatskoj, pa su čak i mlađi ljudi čvrsto zastupali stavove da ništa neku osobu ne priječi da se u Hrvatskoj izjašnjava i kao Hrvat i kao Bošnjak i kao Musliman. Vi ste se u svojim romanima znalački bavili i vjerom i nevjerom i svim gore navedenim nacionalnim atribucijama i to u bližoj i daljnjoj prošlosti. Kako danas gledate na te ustajale mentalitete koje ste svojim pisanjem uvijek provocirali? Šehović: Gledam kao i do sada, nimalo optimistično, jer o očuvanju tih mentaliteta zdušno se, još uvijek, brinu vjerske institucije sa svojim, ideologijama koje će još uvijek i tko zna koliko još dugo populizam smatrati bitnom odrednicom svog postojanja. Istina, ima nešto pozitivno u ponašanju Bošnjaka u Bosni, pa i u Hrvatskoj, njihovo odbacivanje krutosti nacionalne homogenizacije s izrazitom vjerskom komponentom. To je dobro i drago mi je što su, za razliku od ostala dva naroda, već iskoračili prema Europi bar na tom multikulturnom i multinacionalnom planu. Begović: Dopustite da Vas pitam jeste li još uvijek Hrvat musliman ili Bošnjak? Šehović: Znate li vi onu pjesmu “ja sam Hrvat, ja sam Hrvat domovine sin? Čuli ste za nju, ok. Sjećam se da sam tu, ili neku sličnu pjesmu, davno pjevao, prije drugog svjetskog rata. Možda sam je čuo u Trebinju od učenog Šehovića koji je živio u Zagrebu i bio kako se onda govorilo Radićevac ili Mačekovac. Vjerojatno nije bilo slučajno to da sam pošao studirati u Zagreb, a ne negdje drugdje, kako su to činili neki moji školski drugovi. Možda isto tako nije bilo slučajno da sam za vrijeme studija upoznao dvojicu nešto starijih muslimana iz BiH: Maka Dizdara i Nerkeza
BEHAR 85
Smajilagića. Možda sam posjetio grob Starčevića, zato što mi je Mak o njemu lijepo govorio. Možda su Dalmatinci i Dubrovčani upravo oni, s kojima sam se družio u Zagrebu, pobudili želju da se nacionalno osjećam isto kao i oni. Možda je sve to bilo slučajno, ali dogodilo mi se. Poslije apsolviranja odlazim odslužiti vojni rok. Na kraju služenja podijelili su nam takozvane “bukvice”. U mojoj bukvici su mi napisali da sam po nacionalnosti Srbin. Budući mi je to bilo prvi put u mome životu da vidim zapisanu vlastitu nacionalnu opredijeljenost, zamolio sam komandira čete da mi objasni tko i zašto je tako mene opredijelio. Uz to, vjerujem sasvim iskreno, ispričavao sam se komandiru da ja nemam ništa protiv takve opredijeljenosti, jer sam i tu u vojsci živio sasvim ljudski s vojnicima različitih nacionalnosti i vjera. Komandir je bio zbog toga nervozan pa me ubrzo zapitao: želim li ja da mi on promijeni nacionalnost u “bukvici”. Onda me je uvjeravao “da je takva direktiva” i da svaki vojnik mora biti i nacionalno opredijeljen. Nervozni komandir (“čiraš”) najprije mi je objasnio što to znači osjećati se nacionalno i na koncu zaključio: Hajde reci brzo da ovo završimo? Na osnovu onoga što mi je drug komandir elaborirao, što su to nacionalni osjećaji, kratko mu odgovorih neka onda napiše da sam Hrvat. Dobro, odgovorio je, odnio “bukvicu” sa sobom, obećavši da će već slijedećih dana sve biti uređeno kako bih mogao, zajedno s društvom krenuti prema Zagrebu. Oprostite Seade, da samo kažem kraj ove priče? Dunkve, morao sam ostati cijela tri tjedna da bi dobio redigiranu “Bukvicu”. No, nisu mi je dali nego rekoše da su je poslali Vojnom odsjeku u stalnom mjestu boravka i da će oni “stvar srediti”. Ne sjećam se koliko je prošlo mjeseci ili godina kada su mi u Dubrovniku dali “bukvicu” s ispravljenom nacionalnošću. Kao individualist i humoru sklon, osjećao sam se sretnim da konačno na jednoj od važnih svojih iskaznica imam nešto što sam osobno izabrao, jer sve ostalo, već na dan mog rođenja, izabrali su drugi. Uostalom nikada nisam imao nešto protiv toga da me Bošnjaci u Hrvatskoj i Bosni svojataju kao pisca i čovjeka.
1960., doba “galebarenja”
Begović: Kako je vrednovan Vaš golemi opus i kakve su kulturološke i recepcijske relacije prema njemu u zagrebačkoj, sanđačkoj i bosanskoj sredini?
17