H. L. Borhes
Univerzalna istorija beščašća
ispružio ruke i odmak'o me u stranu, k'o da sklanja ne što što mu smeta. Ostao sam presamićen iza njega, još uvek sa rukom na beskorisnom oružju ispod sakoa. Pro dužio je k'o da ništa nije bilo. Produžio je, uvek malo viši od bilo koga od ljudi koje je sklanjao u stranu, stal no k'o da nikog ne vidi. Oni prvi - sve sami žabari, zinuli pa gledaju - brzo se otvoriše k'o lepeza. Stvar nije potrajala. U sledećoj gomili već ga je čekao Englez i spremno ga raspalio nožem, onako pljoštimice, pre ne go što je na ramenu osetio strančevu ruku. A čim su vi deli kako gaje raspalio, svi su se o'ma' bacili na njega. Lokal je iš'o mnogo metara u dubinu i gonili su ga k'o pseto, gotovo s kraja na kraj, gurali grudima, zviždali, pljuvali. Prvo su ga udarali šakama, a posle, kad su vi deli da se i ne brani od udaraca, samo su ga šamarali što dlanovima što bezopasnim resama šalova, kao da mu se rugaju. I kao da ga čuvaju za Rosenda, koji se nije ni pomerio od zida u dnu 'de je naslonjen leđima ćutao. Vukao je brze dimove cigarete, k'o da već shvata ono što smo i mi posle jasno videli. Stočara su gurnuli pre ma njemu, čvrstog i krvavog, sa onim vetrom od podru gljive svetine iza njega. Izviždan, istučen, ispljuvan, progovorio je tek kada se suočio sa Rosendom. Onda
88