KAO STAVNJA ISPOD ŽELJEZARE (118)
U
bosanskom slengu od pamtivijeka vlada prava retorička raskoš. I kad se govori sa smrtnom ozbiljnošću i kad se hoće našaliti, i kad se treba narugati i kad se nužno valja sažaliti, a naročito kad se sprda i ironizira. Pojedine izraze moguće je naći u nebrojenim varijantama. Jedan od omiljenijih i veoma karakterističnih za ovo podneblje definitivno je glagol krasti. Ima ga baš u svim varijacijama jer ponekad kad o krađi prepričavaju uličari gotovo to čine sa strahopoštovanjem, sve ovisno o veličini lopovskog pothvata odnosno količini i obimu onoga što je netko ukrao. Pa, za takve situacije koristi se ponajprije izraz digao. Recimo: Jes' čuo da je (taj i taj) dig'o gumu od kašike i prod'o je u nedilju na stupskoj pijaci? (Kažem 'taj i taj' jer ne moraju uvijek na tapetu biti Mujo i Suljo, na koncu ovo u što su pretvoreni naši životi više uopće nije vic!) Onî koji će o tome kazivati rezignirano ili u sklopu razonode, kao o sasvim prirodnoj pojavi za ovo društvo, reći će da je taj i taj tu gumu, pazite sad arsenala: mako, mazno, oladio, okreno, zavrno, spodbio, zašnjiro, punuo, prismitio, drpiso, jamio, gepio, lapio... Ima i ona: lijeva ruka, desni džep. Dakle, ako izvjesni gospon lopov otuđi nešto (jao što smo nekad u ovoj zemlji fini i kulturni u izražavanju), pa čak i bude raskrinkan, njegov hanzigadrp medijima i javnosti posluži u prvom redu za zabavu, tek tu i tamo za osudu. Kao da golemi dio društva voli što imamo taj svojevrsni stupidarij, neki svoj ekvivalent Guinessovoj knjizi rekorda, samo što su ti naši rekordi ponajvećma kriminalne naravi. Nije me bilo neko vrijeme na ovoj stranici i zbilja mišljah o tome kako ću dokupiti staža pa da se i ja umirovim. Tko još trendovski osviješten u ovom SIJEČANJ 2012.
I ovo malo duše Piše Dunja Šego
društvu pošteno gura do starosne mirovine, pa neću ni ja biti konzerva(tivna)! Volim sve što vole mladi, a toliko mladih danas uživa u prihodima rezerviranim za treću dob vodajući od jutra po parku svoje maksume – da ne mislite da su to unučad...
No, jedna me druga stvar potaknula na come back. Negdje smo, naime, zagubili blagdane i zasmetalo me to. A imali baš fine preduvjete: i rakije i rasola na stolu, i planinske romantike i snježnoga dekora na prozoru. Ne zaboravimo da je, da li zbog glo-
BROJ 205
balnog zatopljavanja ili zbog posljedica posvemašnje recesije, čak i naša Zvijezda počela škrtariti sa snijegom. Zar zbilja ništa više ne može biti kao nekad? Kad kažem zagubili blagdane ne tvrdim to vezano za obiteljske domove jer ja ne škropim, nego iznosim ono što primijetih iz građanske perspektive. Gradski oci i očusi, i s njima pod ruku maćehe, ne priuštiše nam nikakva ugođaja. Prije je bilo nekoliko onih transparenata koje se razapinjalo iznad ulice da vlast napismeno čestita Božić(e) i Novu godinu, sad ostao jedva jedan. Ne bî nigdje nikakve službeno postavljene, javne jelke, pa ni onih lampica, promuklih od studeni, kojima se makar djeci mazalo oči. Ne bî dočeka na otvorenom. Oko dočeka se vlast još nekako može vaditi drastičnijim primjerima: kad javni doček ne organizira, recimo, jedan Mostar, što bi ga organizirao Vareš. Ali da se nema ni toliko sluha i sitniša da se jednom kupe i uvijek imaju bar one svijetleće pahulje – diode koje bi se nakačilo na stupove javne rasvjete, prilično je neshvatljivo. Nije onda čudno što će slučajni stranci u prolazu i dalje zastajati samo da bi spustili staklo i pitali ima li kakav grad u blizini. Na kraju, ne znam zapravo zašto sam gore započela s pričom o krađi – koju se jedino još u policijskoj frazeologiji navodi kao otuđivanje – jer nama nitko nije otuđio blagdane: mi smo se sami otuđili od svoga grada, pa i od najsitnijih civilizacijskih čari i privida. Zato nekad i volim taj šatrovački: koliko god služio za uličarske jezične akrobacije, iza njegove k'o fol kriptografije uvijek se nalazi savršeno točna i jasna poruka. U ovom slučaju: ej, rista, mojne meni zakri je!
13