mljivijim nam sredstvom sporazumijevanja – oružjem, ratom, nasiljem. Tako da osnovni problem nije jednostavno „nasilje nasuprot miru”, već „koji su oblici nasilja dopustivi kako bi se nadišao prisilan društveni ‘mir’ koji se nasilno održava ‘prihvatljivim nasiljem’ nepravde”. Prema tome, mi se moramo pridružiti borbi protiv ugnjetavanja, ali moramo odustati od svih pokušaja konačnog pomirenja, inače ćemo završiti podupirući ugnjetavanje. Nasilje, koje je neizbježno u domeni ovozemaljskog, koje ćemo morati prihvatiti u borbi protiv nasilja, jest benevolentno praštanje – oblik trpljenja koje u sebi samom ima i melem za rane. To je potisnuti zahtjev za strogom pravdom koja bi trebala dati zadovoljštinu. Među-
tim, kršćani ipak moraju gajiti nadu u konačno pomirenje, jer ono nije djelo ljudi, već Trojednog Boga, te predstavlja novi eshatološki poredak koji se oslanja na čistu ljubav – Boga.
O autoru Miroslav Volf hrvatski je protestantski teolog, rođen 1956. u Osijeku, a veći dio djetinjstva proveo je u Vojvodini, gdje je njegov otac radio kao pentekostalni pastor. Nakon završene srednje škole upisuje studij na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku, koji završava 1977. Školovanje nastavlja u Pasadeni na Fulerovom teološkom sveučilištu, gdje je magistrirao 1989. Doktorirao je na Sveučilištu u Tübingenu, gdje mu je
mentor bio poznati teolog Jürgen Moltmann. Zatim se vratio u SAD i postao profesor teologije na Yaleu, gdje se snažno angažirao i u različitim društvenim inicijativama kao direktor Yale centra za vjeru i kulturu. Rezolutni je protivnik američke intervencije u Iraku i politike koju je vodio George W. Bush, no u isto vrijeme s Tonyjem Blairom organizira konferencije o globalizaciji. Promicatelj je dijaloga s islamom. Tematika knjige predmet je političke teologije, unutar koje je autor pretežno aktivan. Predstavljena knjiga proglašena je jednom od stotinu najvažnijih teoloških knjiga u 20. stoljeću.
Lana Hajsok
Daniel Pennac
O knjizi Iz Magareće klupe
„R
aj za ljudoždere”, „Vila karabinka”, „Djevojčica s knjižicama” i „Diktator i visaljka”, sjajne su knjige. Njihov autor – suvremeni francuski prozaist Daniel Pennac – napisao je još jednu izvankategorijsku i neobičnu knjigu koja je, zahvaljujući agilnom SysPrintu u prijevodu dostupna najširem hrvatskom čitateljstvu. „Chagrin d ecole „ ili „Iz magareće klupe”, Pennac je izdao 2007. godine, a za ovaj izvanserijski autobiografski tekst, bogat sociološkim analizama, jezičnim doskočicama i šarmom, Pennac je dobio prestižnu francusku književnu nagradu Prix Renaudot. Riječ je zapravo o ispovjednoj priči o Pennacovim školskim danima koji, kako se ispostavlja, nikad nisu završili. Pennac priča o kalvariji svog obrazovanja, razotkrivajući se kao osmoškolac – brodolomnik opsjednut mislima kao: „Nikad to neću moći”, „Škola nije za mene”. No, zahvaljujući susretu s nekoliko posebnih učitelja, Pennacov
56
osjećaj nemoći i nedoraslosti pretvara se u ljubav za prenošenjem znanja i 25-godišnju karijeru nastavnika. Pomalo banalnu priču, okvirno manje – više ograničenu književnošću i filmovima koji se bave školom, Pennac kao dobar pisac razrađuje na svjež, čitljiv i duhovit način, a kao dobar pedagog ne ostavlja čitatelja bez pouke i upravo u tome nalazim poseban šarm ove knjige. Knjiga je i više nego izvrsna. Trebalo bi je uvrstiti u obvezatnu literaturu trajnog usavršavanja svima koji djeluju na području odgoja i obrazovanja. Citiram komentar prijatelja – svećenika i pedagoga, nedavno osvanuo na njegovom, inače vrlo posjećenom Facebook profilu, razmišljam o oduševljenju učitelja i psihologa koji su knjigu pročitali i osjećam stanoviti optimizam jer znam da će se i unutar najlošijih školskih sustava uvijek naći nekoliko „posebnih” nastavnika koji će brodolomcima koje Pennac odlično karakterizira u svojoj „Magarećoj klupi”,
pomoći u plivanju kroz teškoće, kilavosti i opterećenja školovanja. Optimizam nije prevelik, jer od ljudi ne treba očekivati previše. „Obvezatna literatura” zvuči pomalo nadobudno i pedagoški, pogotovo ukoliko poznajemo svoje bližnje a pomalo i sami sebe i znamo da se obavezna literatura u principu rijetko stvarno pročita, ali da bi Pennacova knjiga trebala postati obvezatna literatura, u facebook preporuci napisano je s oduševljenjem koje je naprosto zarazno i mislim da upravo na oduševljenju treba graditi optimizam. Optimizam i zbog činjenice da, ostavimo li „Magareću klupu” malo po strani, u vrijeme kad se u našim školama zbog paranoje i izdvojenih slučajeva banditizma, pristup društvenim mrežama kao što su Facebook i Twitter učenicima blokira, svećenik tim istim učenicima i nastavnicima preko društvene mreže preporuča