Sandra Matošina Borbaš, prof. Obiteljski centar Virovitičko-podravske županije
HIPERRODITELJSTVO U PRAKSI U želji da budu što više sa djecom, tendencija je majki iz Velike Britanije (ali i drugih zemalja) ostati kod kuće, ne raditi ili raditi od kuće. Sve se više majki odlučuje za tu opciju, slušajući savjete stručnjaka, psihologa, pedagoga, sociologa... No kako zapravo izgledaju ti dani? Bojeći se da dijete ne bude uskraćeno u nekom aspektu razvoja, dane provode razvozeći ih na razne aktivnosti (sport, jezik, ples, igraonice...) te je vrijeme provedeno s djecom ograničeno uglavnom na auto. Kod tako velike žrtve roditelja, za očekivati je da dijete u
svim aktivnostima beskrajno uživa i bude u njima beskrajno uspješno. Kada to nije tako, roditelji, opravdano, budu ljuti, jer su uložili mnogo novaca i vremena da bi djetetu omogućili sve te stvari koje oni nisu imali prilike imati, ne postavljajući pitanje koliko to djetetu zaista treba. Igraonice, tečajevi, treninzi... su vrlo korisni djeci, u razumnoj mjeri. Ono što je također korisno djeci je i slobodno vrijeme. I dosada - jer ona potiče djetetovu kreativnost da osmisli nove igre, da istraži nove stvari. Servirajući djeci pomno organizirane dane, ne serviramo im nešto vrlo bitno - mogućnost da vježbaju donošenje odluke
oko toga što im se sviđa. Mogućnost da nauče sami upravljati svojim vremenom. Mogućnost da se bore za ono što vole. Danas se uspjeh mjeri brzinom - od prvog dana rođenja djeteta kada se s neskrivenim odobravanjem gledaju roditelji one djece koja su se preokrenula već s dva mjeseca, prosjedila s pet mjeseci i prohodala s devet mjeseci. Koja s dvije godine znaju brojati, a s četiri čitati. Što prije i što ranije što više stvari savladati - to je postalo mjerilo uspjeha. Što većim brojem informacija koje pokušavamo (uz pomoć drugih stručnjaka) “ubaciti” u djetetovu ➜➜➜ glavu pokušavamo mu dati
77