Isus Nazarećanin

Page 1


104


Enzo Bianchi

Isus Nazarećanin Muka, smrt, uskrsnuće

Priredila: Gabriella Caramore

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2017.


Naslov izvornika: Enzo Bianchi, Gesù di Nazareth. Passione morte resurrezione © Morcelliana, Brescia, 2010. © za hrvatski prijevod: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2017.


PRED GOVOR

Enzo Bianchi na ovim nam stranicama otvara pogled na jedan put. To je onaj teško prohodan, naporan i dramatičan put što ga je Isus Nazarećanin prešao u dane svoje muke, put na kojem Bog i Čovjek dolaze do izražaja i na njemu se sučeljuju. Tko se njime hoće zaputiti, mora koračati oprezno i promišljeno. S druge strane, mora također kročiti hrabro i kritički osviješteno. Građa iz koje se sastoji pripovijest koju donose evanđelja, a koju su, tijekom dvije tisuće godina kršćanske povijesti, sve više proširivala brojna vjerska tumačenja i čitanja, postala je neuhvatljiva i skliska te se neprestano – i opasno – njiše između vjere i povijesti. Upravo ta točka, pak, obilježava glavni smjer kojim se zaputio Enzo Bianchi na svojem hodu. Tako će na početku svoje knjige Isus Nazarećanin: Muka, smrt, uskrsnuće ustvrditi da je »vjeri svakako potrebna povijest, ali je ona istovremeno nadmašuje«. No što znači »nadmašiti«? To nipošto ne znači da ćemo u povijesti otvoriti rascjep kroz koji će se u nju uvući razna pretjeriva5


nja, izmjene i izgredi u tumačenju, koji će se voditi osjećajnim pobudama te na taj način popunjavati praznine odnosno izravnavati protuslovlja koja nalazimo u pripovijestima evanđelja. Naprotiv, »nadmašiti« jednostavno znači zaputiti se dalje; drugim riječima, nastojati pojmiti bit cijele zgode. Takvo što, međutim, možemo postići tek pošto smo iznijeli na vidjelo praznine koje nalazimo u samoj pripovijesti, dakle tek pošto smo ta protuslovlja zabilježili, a ne skrili. Unutar tek nekoliko stranica Bianchi brzim tempom i ujedno vrlo promišljeno predstavlja postaje povijesno-kritičkog istraživanja, prosuđuje njegove ishode, vraća se različitim vrelima, bilo hebrejskim bilo rimskim, uređuje kronologiju događaja vezanih uz Isusovu muku i smrt, te iznova razmatra – i to podrobno – pravne argumente njegove osude. Upravo u tom pitanju njegov sažetak biva još gušći i strastveniji te upravo u tome, kako mi se čini, dolaze do izražaja najizvornije crte njegova pristupa; to je očito u njegovu opisu »četiriju zločina zbog kojih je Isus umro«, dakle kada donosi pregled onih pobuda koje su nadahnjivale te, poput živog ognja, napajale Isusovu poruku, »radosnu vijest«, evanđelje. Enzo Bianchi nikad ne popušta pred pritiskom pomodne galame, kao ni pred obredima koje nam nameće medijska komu6


nikacija, koji su posljednjih godina uspjeli progutati najrazličitije vjerske teme te ih pritom osiromašiti pa i učiniti ispraznima. Nasuprot tome, Bianchi se odlučuje zaputiti upravo najneprohodnijim područjem, koje je, međutim, ponajviše presudno i za povijest i za vjeru. On će stoga ponovno krenuti stazama Palestine Isusova doba, još jednom prijeći sprudove Jordana i Mrtvog mora, iskopati različite slojeve složene religioznosti onoga vremena, vodeći se osnovnom postavkom prema kojoj je Isus, kao uostalom i Ivan Krstitelj, bio blizak esenskom pokretu odnosno kumranskoj zajednici. »Zločini« što ih je Isus počinio – ta »bogohulna« djela u kojima se sažimlju njegov život i nauk – geste su i riječi slobode i milosrđa. No Isus predstavlja opasnost za cjelokupni korpus židovske predaje, kao i za ustrojstvo vjerske vlasti, jer on taj korpus, odnosno tu vlast, pogađa u samo srce time što raskida sustav poveznica pomoću kojih se to dvoje dotada prenosilo: poveznice kao što su Zakon, sveza sa zemljom odnosno s obitelji, te Hram. Te sastavnice čine potporanj same predaje, a upravo na njih, na te kamenove, udara Isusova riječ, upravo nad njima puše silni vjetar njegova prijedloga slobode, koji slama te sveze i na taj način oslobađa Duha koji je u njima bio zarobljen. Za tu slobodu Isus je osuđen i ubijen. To je 7


sloboda koju raznorazne vjere, koje su zapletene u ljepljive koloplete povijesti, nisu uvijek bile kadre održati na životu. To je sloboda koja svojim izazovom uvijek pobuđuje strah u zatvorenom poretku uspostavljenih oblika moći. Enzo Bianchi jasno ocrtava teškoće s kojima se suočavaju Crkve kada kreću ususret vremenu u kojem živimo. Te teškoće izazivaju osjećaj tjeskobe, a da bi se on umirio, pribjegava se ideologiji identiteta, koja povlači za sobom razorne posljedice u što se možemo uvjeriti gotovo svakodnevno. Na samom početku svojega promišljanja, Bianchi će tako ustvrditi da su »Crkve, pogotovo na europskom kontinentu, shvatile da predstavljaju manjinu i ta je svijest u njima izazvala stanje opće tjeskobe. Takvo stanje, koje ih u nekim slučajevima nagoni da ponovno počnu promicati jednu zatvorenu ideologiju i okorjeli nauk, može ih katkad dovesti u kušnju nasukavanja u mentalitet sljedbe.« Kako da iziđemo iz tog tjesnaca? Bianchijeva knjiga Isus Nazarećanin: Muka, smrt, uskrsnuće pokazuje nam smjer u kojem nam valja poći i to tako da nam podastire nekoliko putokaza koji, kako mi se čini, mogu biti korisni u onom »hodu očovječenja« koji ne uključuje tek muškarce i žene koji su vjernici nego i sva ljudska bića. Ključ je u tome da 8


evanđelje doživimo kao »jednu radosnu vijest« te ne naviještamo toliko Isusa kao skup dogmi odnosno istinâ niti jednostavno kao etički sustav, već kao živu osobu koja se zatekla u ljudskoj povijesti te je stoga trebamo i potražiti u povijesti među ljudima. No je li moguće prepoznati tu »radosnu vijest« i u muci, odnosno smrti na križu? Kako raspeće – koje je »sablazan« i »ludost« – može kazivati Boga? Poganski filozof Celzo postavio je u tom smislu svoje pitanje: Kakav je to Bog koji prihvaća da umre na križu? Kakva li vjera uopće može proisteći iz tako sramotne smrti? Ta »sablazan«, »ludost« i sramota tako su se snažno doživljavale u ono vrijeme da su doketisti, za prvih stoljeća kršćanskog doba – a tako postupa i Kur’an – zamišljali kako je Isus u zadnji čas sišao s prizorišta raspeća te prepustio mjesto nekoj vrsti protulika, dvojnika – a prema svjedočenju Ireneja Lionskoga, bio je to Šimun Cirenac. Irenej pripovijeda da je Isus stajao po strani i promatrao Muku smijući se vlastitim krvnicima. S druge strane, je li moguće da se Sin Božji dao ubiti te je umro u bezdanu napuštenosti i neuspjeha? Cijeli niz velikih slikara, kao što su Mathias Grünewald i Hans Holbein, uspjeli su jako dojmljivo zahvatiti tu dimenziju neuspjeha, tu smrt »bez Boga«, koju predstavlja Isusova smrt. 9


Jer »radosna vijest« nije u križu kao takvom, već u pripovijesti o čovjeku koji je pristao podijeliti najnižu i najbjedniju sudbinu čovječanstva te nam tako pokazao da je moguće živjeti i na drugi način: »Mi stoga živimo od te njegove snage, ona je ta koja nas osposobljuje za to da pobijedimo smrt, da pobijedimo zlo tako što ćemo činiti dobro, da pobijedimo mržnju tako što ćemo voditi ljubav i da pobijedimo osvetu tako što ćemo uvijek oprostiti. Tako je činio Isus, tako trebamo činiti i mi sami.« Naposljetku se, kao zaključno poglavlje pripovijesti o muci, pojavljuje uskrsnuće. Ono je najteža od svih postaja na kojima se razvija ta Isusova pripovijest. I u tom slučaju, kao i u drugim odlomcima svoje knjižice, Enzo Bianchi najprije će unijeti reda u povijesne podatke kojima raspolažemo da bi zatim u njima istaknuo događaj vjere, ono »Ne« koje je izrečeno smrti, onu potvrdu punoga života, ono što uskrsnuće može biti za sve ljude. Riječi kojima Enzo Bianchi zahvaća uzdah stvorenja u »boli« i »nepotpunosti« imaju iznenađujuću snagu te, kako mi se čini, mogu navesti na razmišljanje i one koji najviše dvoje i sumnjaju. Gabriella Caramore

10


Isus Nazarećanin Muka, smrt, uskrsnuće

11



I.

EVANĐELJE I POVIJEST

Gabriella Caramore: Kako možemo danas, nakon što je proteklo već dvije tisuće godina, nanovo iščitati osudu, muku, smrt i uskrsnuće Isusa Nazarećanina? Na koja se pouzdana vrela osloniti? Koja vrela još (i uopće) postoje, osim četiriju evanđelja? I dokle se u njih možemo pouzdati? Što ako je sve to, naprotiv, puka bajka? Ako je pak tako, što li je uspjelo uvjeriti u tu pripovijest prve vjernike, kao i sve one bezbrojne naraštaje koji su za njima uslijedili? Svrha je ovih susreta s Enzom Bianchijem prije svega da nastojimo razumjeti zašto je Isus ubijen, ali i što danas znači prigrliti tu vjeru u jednoga čovjeka: Znači li to čvrsto se držati određenog identiteta, ili zastupati neki vlastiti moral, ili predlagati pravila namijenjena građanskom društvu, ili pak otvarati mogućnost jedne nade, jednog očekivanja, jednog djelovanja u svijetu koje ne vrijeđa druge ljude? Hod na ovom putu kreće se između povijesti i vjere. Zato je prikladno započeti ovaj 13


razgovor tako da razmotrimo stanje današnjega kršćanskog svijeta. Čini se da, barem na Zapadu, današnji kršćani pristupaju življenju svoje vjere na dva načina: s jedne strane dio kršćana osjeća da svoju vjeru treba svjedočiti tako što će slijediti Krista, dok s druge strane mnogi kao da se zatvaraju u obranu jednog nauka, odnosno jedne etike, koji drže vrjednijim od drugih. Stječe se dojam da ta dva pristupa jedva uspijevaju uspostaviti međusobni dodir. Kako biste Vi opisali to stanje? Enzo Bianchi (nadalje E. B.): Sve se Crkve danas suočavaju s krizom i teškoćama, a nadasve teško prepoznaju svoje mjesto u današnjem društvu unutar dijaloga s modernitetom. Crkve su, pogotovo na europskom kontinentu, shvatile da danas predstavljaju manjinu i ta je svijest u njima izazvala stanje opće tjeskobe. Takvo stanje, koje ih u nekim slučajevima nagoni da ponovno počnu promicati jednu zatvorenu ideologiju i okorjeli nauk, može ih katkad dovesti u kušnju nasukavanja u mentalitet sljedbe. Dok s jedne strane u takvom opisu prepoznajemo neke kršćane, dotle drugi – koji, na svu sreću, još uvijek predstavljaju većinu – umiju prepoznati i zauzeti mjesto unutar moderniteta. Njima je ugodno nalaziti se u društvu drugih ljudi te pozitivno gledaju na današnje društvo. Upravo zato 14


ne zauzimaju obrambeni položaj i ne preziru nove naraštaje, nego traže mogućnost dijaloga. U takvoj situaciji, koja svakako predstavlja nešto novo za kršćane, oni još uvijek očekuju da im bude dostupna jasna riječ o Isusu Kristu, te je traže u Svetom pismu, Bibliji i pogotovo evanđelju. Oni bi htjeli da je evanđelje radosna vijest (što bi ono i trebalo biti); drugim riječima, htjeli bi naviještati Isusa Krista ne toliko nizom dogmi odnosno apstraktnih istina, niti jednostavno putem nekoga etičkog sustava, nego ga naviještati kao živu osobu, koja se zatekla u ljudskoj povijesti i koju stoga još uvijek treba tražiti u povijesti među ljudima. Žele to činiti zato da bi on mogao biti nositelj spasenja za cijelo čovječanstvo: da za sve ljude predstavlja hod očovječenja, a za one koji imaju dar vjere također predstavlja mogućnost nade koja nadilazi smrt. Držite li da su ti kršćani još uvijek u većini unutar cjelokupnoga kršćanskog svijeta? E. B.: Vjerujem da je tako. Uvjeren sam da je tkivo naših Crkava još uvijek čvrsto, zdravo i da živi od nade koju je iznjedrio Drugi vatikanski koncil. Također sam uvjeren da život naših Crkava sve više izvire iz vjere koja je promišljena, koja se rađa iz bliskog i uvijek svježeg iščitavanja Svetoga pisma i evanđelja. Danas vidimo da su kršćanske za15


jednice puno rječitije od velikih institucija na agori svijeta. S druge strane, glas tih zajednica slabo se čuje. Možda je to neizbježno, s obzirom na to da one nemaju običaj vikati te se ne pokušavaju nametnuti drugima. Naime, kao da se libe prizivati na sebe preveliku pozornost. E. B.: Te zajednice svojim svakodnevnim životom svakako ne predstavljaju neku vijest; međutim, vjerujem da put kojim hode ipak ostavlja trag i da njihova postignuća ne smijemo zanemariti. Jer, današnji kršćani nastoje živjeti kao zreli i savjesni vjernici te svoju vjeru žive na sve promišljeniji način i secundum Scripturas, dakle kao vjeru koja slijedi Sveto pismo, kao što nas uči i Vjerovanje. Također žele da njihova vjera izvire iz stalnog vraćanja evanđelju, iz poznanstva s Isusom, kojeg kao pralik najavljuje, koje naviješta i svjedoči cijela Biblija. Taj »temelj«, koji treba tražiti u Svetom pismu, dakako nije »fundamentalizam«, nego predstavlja potragu za korijenom bez kojeg ne može postojati ni sama predaja. No dok se danas, s jedne strane, sve više osjeća potreba da se pronađe temelj u Svetom pismu, dotle je, s druge strane, vjera sve više primorana suočiti se s poviješću. Možda je do prije koje desetljeće vjera bila jednostavnija, neposred16


nija te nije osjećala takvih potreba. Zašto te potrebe sada imaju takvu težinu? E. B.: Zapravo, usudio bih se reći da kršćanski Zapad oduvijek posvećuje veću pozornost povijesti nego što je to slučaj s istočnim kršćanstvom. Počevši od procvata humanističkih znanosti u renesansi, bilo je neizbježno to da se započne ispitivati povijesna istina evanđeljâ, način kako su nastala, kako su dospjela do nas i kako su prerađivana, kao i da se preispita povijesni Kristov lik, njegovo povijesno okružje i narod kojem je pripadao. Drugim riječima, razvila se ona pojava koju zovemo »povijesno-književnom kritikom« evanđelja, koja je, pogotovo na Zapadu, urodila pristupom proučavanju i istraživanju s kakvim se prije nismo susretali i kakvo se nije ni držalo potrebnim. Unatoč tome što se takvim pristupom, sve do prije nekoliko desetljeća, bavila tek nekolicina egzegeta, danas se on već preobrazio u potrebu koju osjeća naša kultura u cjelini. Danas malo tko dovodi u pitanje to da treba pronaći povijesni temelj Krista, upoznati ga preko povijesnog pristupa te pomno prosuditi njegov lik kako bismo uvidjeli što je povijesnom Isusu zaista svojstveno, a što su mu, naprotiv, dodali ljudi, te što je tomu, sa svoje strane, pridodala vjera kršćana i Crkve kroz stoljeća, bilo na razini nauka, bilo na razini navještaja. Više nas ne može zadovoljiti tek Isusov duhovni, 17


odnosno moralni nauk, nego želimo znati kakav je bio kao čovjek. To zanimanje za Kristovo »čovještvo«, nakon svih onih stoljeća za kojih se prije svega isticalo njegovo božanstvo, svakako predstavlja novinu koja, doduše, može uzdrmati vjeru, ali je zato, prema mojemu mišljenju, također čini zrelijom; k tome, to zanimanje za njegovo čovještvo omogućuje nam da bolje živimo u ovome ljudskom svijetu, među drugim ljudima. Što biste savjetovali da čitamo kako bismo bolje umjeli iščitavati evanđelje u svjetlu povijesti? E. B.: Držim da je najbolje čitati izdanje Biblije koje ima istinski korisne bilješke. Prema mojemu mišljenju, u ovom trenutku najbolje izdanje koje se može nabaviti u Italiji jest takozvana Jeruzalemska Biblija, za koju je bilješke priredila École biblique de Jérusalem. Postoji k tome i niz priručnika novijeg datuma koji čitatelje mogu uvesti u tu građu. Mislim da je vrlo važno čitati tekst evanđelja koji sadrži uvodnike i bilješke, jer oni pomažu čitatelju da Isusa smjesti u njegov povijesni kontekst. Koju biste drugu literaturu preporučili čitateljima? E. B.: Postoji cijeli niz drugih publikacija, ali one su nažalost uglavnom namijenjene 18


stručnjacima. Mislim da korisno i pristupačno pomagalo predstavlja knjiga Isus i njegov pokret Gerta Theissena, njemačkog egzegeta koji pristupa toj građi povijesno i sociološki.1 Ta nam knjiga rasvjetljuje mnoge kutove iz kojih možemo upoznati povijesnog Isusa i njegov pokret. Htjela bih da se zadržimo na razlici između »vjere« i »povijesti« te je pokušamo objasniti. Naime, ako kažemo da se vjera i povijest ne poklapaju, time kao da vjerniku pripisujemo stavove koji djeluju lakovjerno odnosno iracionalno. Nasuprot tome, mogli bismo ustvrditi da svaka od tih dviju dimenzija – i vjera i povijest – može osnažiti onu drugu. E. B.: Rekao bih da je vjeri svakako nužna povijest, ali je ona istovremeno i nadmašuje. Isus je bio stvarni povijesni lik te o njemu imamo opsežna svjedočanstva. Na njega se odnose činjenice, riječi i događaji koji su nam, zahvaljujući povijesnim vrelima kojima raspolažemo, poznati bez većih dvojbi i u dovoljno jasnom obliku. S druge strane, nema sumnje da su kršćani, polazeći od tih događaja, Isusovih riječi i postupaka, tije1

G. THEISSEN, Gesù e il suo movimento. Storia sociale di una rivoluzione di valori dell’opera. Claudiana, Torino, 2007. 19


kom svojeg hoda vjere naposljetku definirali i određene atribute, dakle Isusova svojstva, koja su ih potom navela da Isusa »iščitavaju« na jednoj razini koja je drukčija od one povijesne. Uopće nije riječ u tome da na toj razini nedostaje onog uma što ga nalazimo u povijesti – toga ondje ne manjka – niti je riječ tek o iracionalnom, idealističkom, mitskom ni maštovitom momentu. To ni u kojem slučaju. No, polazeći od povijesti, vjera kršćana postupno se sve više razrađivala, pa možemo ustvrditi da Isus posjeduje određene atribute i svojstva koja povijest kao takva nije sposobna potvrditi. Navest ću za to jedan primjer. Isus je, kao što znamo, ozdravio slijepca. Vjerujem da je njegovo iscjeliteljsko djelovanje, u povijesnom pogledu, ne samo vjerodostojno nego ga je moguće i činjenično potkrijepiti. Naime, postojala su čudesna ozdravljenja. Tko god je, pak, doživio blagodat ozdravljenja od sljepoće, od mraka, mogao je kazati da mu je Isus vratio vid, dakle svjetlo. Kada se vjera Crkve, sa svoje strane, zamislila nad tom pojavom, mogla je doći do tvrdnje kako je Isus – zahvaljujući toj svojoj moći – svjetlo svijeta koje razgoni ljudsku tamu. To je tvrdnja vjere; iz nje čak potječe i jedno od Isusovih imena, jer se Isusa upravo i naziva »Svjetlom svijeta«. S druge strane, na povijesnoj razini treba se usredotočiti na to da je Krist 20


ozdravio nekoliko slijepaca vrativši im vid. Time hoću reći da nije iracionalno Isusa nazvati »Svjetlom svijeta«. To jednostavno predstavlja drukčiji način iščitavanja samog događaja. Drugim riječima, vjera nalazi svoj temelj u tom povijesno dokazivom događaju ozdravljenja slijepih, ali potom nadmašuje tu dimenziju da bi se zaputila dalje. Prije nego taj sadržaj duhovno iščitamo, vratimo se povijesnim vrelima kojima raspolažemo kako bismo rasvijetlili osudu, izvršenje smrtne kazne, raspeće i naposljetku Isusovo uskrsnuće. Kao prvo: U kojoj su mjeri evanđelja povijesno pouzdana? E. B.: Vjerujem da su njihove temeljne povijesne tvrdnje pouzdane, a to možemo zaključiti na temelju toga što se različita evanđelja međusobno preklapaju i što su usklađena, i to se danas više ni ne dovodi u pitanje. Odavno su prošla vremena kad se na evanđelja gledalo sumnjičavo te ih se iščitavalo kao puki plod vjere, koji nema nikakve veze s poviješću. Odavno su, dakle, prošla vremena u kojima se postupalo onako kako su to činili neki veliki egzegeti poput Alberta Schweitzera ili Rudolfa Bultmanna. Sljedeću fazu predstavljali su autori poput Käsemana, Bornkamma, Ebelinga i drugih. Oni su osjetili nužnost da pronađu povijesnog Isusa i u samim evanđeljima. U tome, 21



Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.