wFilozofija i telogija ZT civilizacije.pdf

Page 1


KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 2

3/20/2016 11:36:41 PM


KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 3

3/20/2016 11:36:42 PM


KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 4

3/20/2016 11:36:42 PM


Sadržaj

SADRŽAJ ................................................................................................................................................................ 5 PREDGOVOR.................................................................................................................................................. 13

HUMANISTIČKE ZNANOSTI PRED SUVREMENIM IZAZOVIMA Srećko KORALIJA

QUO VADIS CRITICA........................................................................................................................... 19 Sažetak .................................................................................................................................................................. 19 Problematika ................................................................................................................................................... 19 1. Bez muke nema nauke ..................................................................................................................... 21 1.1. Kamo si nas, dakle, usmjerila, o historia? ................................................................... 22 1.2. Depositum religionis – depositum scientiae ....................................................... 25 1.3. Što se to dakle događa? .......................................................................................................... 27 2. Postoji li usmjerenje? ........................................................................................................................ 28 2.1. Pedagogija istine ........................................................................................................................... 30 2.2. Znanost – put prema istini ................................................................................................... 30 Zaključno promišljanje .......................................................................................................................... 31

Alojz ĆUBELIĆ

FILOZOFIJA I ZNANSTVENO-TEHNIČKA CIVILIZACIJA................ 37 Sažetak .................................................................................................................................................................. 37 Uvod ........................................................................................................................................................................ 37 1. Filozofija i tehnika ................................................................................................................................. 39

5

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 5

3/20/2016 11:36:43 PM


Zbornik radova FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE

2. Poremećaj ideje napretka ............................................................................................................. 41 3. Elementi ideje napretka.................................................................................................................. 43 4. Kriza ideologije napretka ............................................................................................................... 45 5. Pedagoški izazovi .................................................................................................................................. 49 6. Polje znanstvene racionalnosti ................................................................................................ 50 Neke posljedice i obveze ..................................................................................................................... 51

Franjo MIJATOVIĆ

OGLED O TEHNICI: OD PROMETEJA DO NADČOVJEKA ............. 55 Sažetak .................................................................................................................................................................. 55 Uvod ........................................................................................................................................................................ 56 1. Prometej – (m)učitelj ljudi? .......................................................................................................... 57 2. Prometej – metafizički pobunjenik ...................................................................................... 59 3. Smrt čovjeka .............................................................................................................................................. 63 4. Nadčovjek – novi Prometej ......................................................................................................... 64 5. Nadčovjek – produkt genetičkog inženjeringa?...................................................... 66 Zaključak ............................................................................................................................................................. 69

Saša HORVAT

NEUROTEHNOLOŠKI OKRET: ČOVJEK OD SLIKE BOŽJE DO SLIKE NEURONA – I NATRAG............................................................. 73 Sažetak .................................................................................................................................................................. 73 Uvod ........................................................................................................................................................................ 74 1. O neuroznanosti..................................................................................................................................... 75 1.1. Neuron i živčani sustav ............................................................................................................ 76 1.2. Mjerne metode neuroznanosti ......................................................................................... 78 1.3. Neurotehnološki okret: čovjek kao slika neurona.............................................. 80 2. Filozofska pozadina neuroznanstvene slike čovjeka .......................................... 82 2.1. Neuroznanost i svijest ............................................................................................................... 84 2.1.1. Odnos mozga i svijesti ...................................................................................................... 85 3. Kršćanska slika čovjeka.................................................................................................................... 90 4. Bazen općeljudskoga ........................................................................................................................ 91 4.1. Neuroteologija i neuroetika ................................................................................................. 95 4.2. „Refleksivna neuroznanost“ ................................................................................................... 97 4.3. Interdisciplinarni dijalog pri Papinskoj akademiji znanosti ......................100 Zaključak ..........................................................................................................................................................101

6

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 6

3/20/2016 11:36:43 PM


SADRŽAJ

EPISTEMOLOŠKA PREVIRANJA Marco Moschini

OVERCOMING THE ANTI-EPISTEMOLOGICAL CONTROVERSY. THE RECONQUEST OF THE AUTHENTIC COMPREHENSION OF REALITY ......................................................................................107 Abstract ..............................................................................................................................................................107 1. Science and philosophy between realism and anti-realism: towards a revival of the concept of multidimensionality of consciousness ........................................................................................................................................107 2. Re-establishment of the criticism and the ontological instance .......................................................................................................................................................109 3. The anti-substantialist prejudice as the foundation of anti-gnoseologism and its overcoming ........................................................................111 4. Insufficient phenomenality of science and the ontological foundation of human thought ..............................................................................................112 Conclusions ....................................................................................................................................................114

Bojan ŽALEC

PHILOSOPHY AS CONCEPTUAL ENRICHMENT, AND AS RATIONALITY WITHOUT RATIONALISM AND CLASSICAL FOUNDATIONALISM .......................................................................................................................117 Abstract ..............................................................................................................................................................117 Introduction ...................................................................................................................................................117 1. Conceptual analysis, introduction of new concepts and distinctions, conceptual enrichment ...............................................................................119 1.1. Replay to criticism .....................................................................................................................121 2. Thought experiments: a long and very important tradition of thought experiments in philosophy..........................................................................122 3. “Pragmatic” use of philosophy ................................................................................................124 4. The unacceptability of classical foundationalism and the importance of convictions in general and for philosophy in particular ..............................................................................................................................................125 4. 1. Introduction...................................................................................................................................125 4.1.1. The main aim of this section .......................................................................................125 4.1.2. The structure of the section and its broader framework .........................125

7

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 7

3/20/2016 11:36:43 PM


Zbornik radova FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE

4.2. Foundationalism: introduction into the concept ............................................126 4.2.1. Basic vs. non-basic beliefs ....................................................................................126 4.2.2. Some observations ..................................................................................................126 4.2.3. More precise definition of a basic belief ..............................................................126 4.2.4. Definition of foundationalism ..................................................................................127 4.2.5. Classical foundationalism ...........................................................................................127 4.2.6. Plantinga: criticism of classical foundationalism and elucidation of the rationality of Christian belief .............................................127 4.2.7. Distinction between warrant and merely subjective justification ......................................................................................................128 5. Julian Baggini on rationality of philosophy................................................................129 6. Additional criticism of the classical foundationalism account of rationality and rationality of atheism and theism .......................................132 Conclusion.......................................................................................................................................................133

Danijel TOLVAJČIĆ – Hrvoje ŠIJAK

KRITIČKA ANALIZA „REFORMIRANE EPISTEMOLOGIJE” ALVINA PLANTINGE .........................................................................................................................139 Sažetak ................................................................................................................................................................139 Uvod ......................................................................................................................................................................139 1. Evidencijalistički prigovor ...........................................................................................................141 1.1. Kontekst nastanka reformirane epistemologije ...............................................141 1.2. Klasični fundacionalizam i evidencijalizam ...........................................................143 1.3. Evidencijalistički prigovor i naravna teologija.....................................................145 1.4. Reformirana epistemologija ..............................................................................................146 1.5. Analiza Plantingine kritike klasičnog fundacionalizma ...............................147 2. Reformirana epistemologija i prigovor o „Velikoj bundevi“ ........................150 2.1. Prigovor “Velika bundeva” (Great Pumpkin Objection)................................150 2.2. Nedostatak kriterija - subjektivizam i relativizam?...........................................152 3. A/C model i opravdanje teističkog vjerovanja ........................................................154 3.1. A/C model ........................................................................................................................................154 3.1.1 Odakle naziv?............................................................................................155 3.2. Sensus divinitatis......................................................................................................................155 3.2.1. Temeljnost ................................................................................................156 3.2.2. Je li temeljno? ...........................................................................................157 3.3. Prošireni A/C model ....................................................................................159 Zaključak ...........................................................................................................................................................160

8

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 8

3/20/2016 11:36:43 PM


SADRŽAJ

Nenad MALOVIĆ – Ivana BOŠNJAK

PROŠIRENI UM. POMICANJE GRANICA IZMEĐU UMA I SVIJETA...........................................................................................................................................163 Sažetak ................................................................................................................................................................163 Uvod ......................................................................................................................................................................164 1. Proširena spoznaja .............................................................................................................................164 2. Primjeri aktivnog eksternalizma ...........................................................................................168 3. Prošireni um .............................................................................................................................................170 4. Prigovori i moguća opravdanja ideje proširenog uma ....................................171 5. Od proširenog uma do proširenog sebstva ...............................................................174 Zaključak ...........................................................................................................................................................176

FILOZOFIJA I TEOLOGIJA Josip OSLIĆ

DIE PROBLEME DER THEOLOGIE MIT DER PHILOSOPHIE................................................................................................................181 Zusammenfassung ..................................................................................................................................181 Einführung: Philosophie als ancilla theologiae.............................................................181 1. Philosophische Selbstbesinnung der Theologie ...................................................188 1.1. Dogmatik ...........................................................................................................................................188 1.2. Fundamentaltheologie (Apologie des Glaubens) ...........................................190 2. Sprachphilosophie und Hermeneutik .............................................................................195 3. Geschichtsphilosophie und Philosophiegeschichte..........................................197 Abschließende Betrachtungen ....................................................................................................198

Ivan KARLIĆ

OD „FILOZOFSKE TEOLOGIJE“ DO KRŠĆANSKOGA FILOZOFSKO-TEOLOŠKOG UČENJA ......................................................................205 Sažetak ................................................................................................................................................................205 Uvod ......................................................................................................................................................................205

9

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 9

3/20/2016 11:36:43 PM


Zbornik radova FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE

1. Povijest odnosa između filozofije i teologije.............................................................208 2. Grčko podrijetlo filozofije i teologije ................................................................................210 3. Rađanje kršćanske filozofije? ...................................................................................................215 Excursus: Isus Krist kao Logos.........................................................................................................218 4. Filozofija i teologija u ranom kršćanstvu ......................................................................219 Umjesto zaključka ....................................................................................................................................224

Iva MRŠIĆ FELBAR

NEINKARNACIJSKA KRISTOLOGIJA – KAP (FILOZOFIJE) KOJA JE PRELILA ČAŠU (TEOLOGIJI)?...................................................................231 Sažetak ................................................................................................................................................................231 Uvod ......................................................................................................................................................................232 1. Govor o inkarnaciji putem neinkarnacije?! – problematika neinkarnacijske kristologije ......................................................................................................233 2. Kap koja je prelila čašu – metafora u službi nijekanja stvarnog utjelovljenja Isusa Krista...............................................................................................................237 Zaključak ...........................................................................................................................................................241

Ivan DODLEK

DODIR POGLEDA I TAJNA SLIKE – FILOZOFIJA POGLEDA I TEOLOGIJA SLIKE..............................................................................................................................247 Sažetak ................................................................................................................................................................247 Uvod ......................................................................................................................................................................248 1. ‘Pogled dodira’ u komunikaciji s gluhoslijepim osobama .............................250 2. ‘Dodir pogleda’ prisutnosti iza pojavnoga – pogled kao opsis (ὄψις) i slika kao pupilla.................................................................................................................253 3. ‘Dodir pogleda’ u realitetu ikone – pogled kao psycho-podia (ψυχο-πóδια) i slika kao eikon (εἰκών) ............................................................................255 4. ‘Pogled bez dodira’ – virtualna snaga slike ..................................................................261 Zaključak ...........................................................................................................................................................265

10

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 10

3/20/2016 11:36:43 PM


SADRŽAJ

MORAL I RELIGIJA Aleksandra GOLUBOVIĆ

MORALNOST I RELIGIJA ............................................................................................................271 Sažetak ................................................................................................................................................................271 Uvod ......................................................................................................................................................................271 1. Čovjek kao moralno biće .............................................................................................................273 2. Počeci rasprava o odnosu morala i kršćanske religije.......................................273 3. Pitanje moralnosti i cjelina ljudskog postojanja ....................................................276 4. Današnje prilike s obzirom na stanje moralnosti u svijetu...........................276 5. Manjkavosti morala utemeljenog na čovjeku ..........................................................277 6. (Ne)mogućnost preispitivanja izvora moralnosti .................................................279 7. Problematika vezana uz izvore moralnosti .................................................................280 8. Problematika vezana uz odnos između moralnosti i Boga..........................282 9. Moral podržava religiju..................................................................................................................282 10. Moral podrazumijeva religiju ...............................................................................................283 Umjesto zaključka ....................................................................................................................................286

Ivan ŠESTAK – Tea KNEZIĆ

POGLAJNOV KRŠĆANSKI PERSONALIZAM .................................................289 Sažetak ................................................................................................................................................................289 1. Tko je bio Stjepan Tomislav Poglajen?.............................................................................290 2. Što je to personalizam? .................................................................................................................292 3. Geneza Poglajnova kršćanskog personalizma ........................................................293 4. Gdje Poglajen pokazuje svoj personalizam? .............................................................295 5. Čovjek kao osoba u Poglajnovoj socijalnoj misli ...................................................298 Zaključak ...........................................................................................................................................................299

Janez JUHANT

RAZISKOVANJE RELIGIJE V SODOBNEM SVETU: FILOZOFIJA, ZNANOST IN RELIGIJA ....................................................................303 Povzetek ...........................................................................................................................................................303 1. Simbolnost kot temelj ....................................................................................................................304 2. Problemi religije in znanosti .....................................................................................................306 3. Religije in njihova vloga danes...............................................................................................308

11

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 11

3/20/2016 11:36:43 PM


4. Religije in kvazi-religije ..................................................................................................................310 ‘Religio’ ..........................................................................................................................................................312 5. Novoveški pojem religijo in spopad s ‘posvetnim’...............................................314 6. ‘Boj med religijami’ oziroma boj političnih ideologij ........................................316 7. Filozofska antropologija ali fundamentalizem ........................................................320

Mile BABIĆ

RELIGIJA U FILOZOFIJI JÜRGENA HABERMASA ...................................329 Sažetak ................................................................................................................................................................329 Uvod ......................................................................................................................................................................330 1. Dijalektika prosvjetiteljstva .......................................................................................................330 2. Habermasova kritika Dijalektike prosvjetiteljstva ...................................................332 3. Vjera i znanje ...........................................................................................................................................334 3.1. Sekularizacija u postsekularnom društvu ...............................................................336 3.2. Znanstveno prosvjećivanje Commonsensea ......................................................337 3.3. Kooperativno prevođenje religioznih sadržaja ..................................................337 3.4. Spor oko nasljeđa između filozofije i religije ........................................................338 3.5. Primjer genske tehnike ..........................................................................................................340 4. Dijalektika sekularizacije ..............................................................................................................341 5. Javni prostor i politička javnost .............................................................................................344 6. Apsolutna razlika između Boga i čovjeka .....................................................................345

ADRESE AUTORA ..................................................................................................................................349

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 12

3/20/2016 11:36:43 PM


QUO VADIS CRITICA? Srećko KORALIJA

Sažetak Polazeći od situacije da humanističke znanosti proživljavaju svojevrsnu krizu, rekao bih menadžerizacije znanja, tematiziramo pozicioniranost kako njih samih, tako i filozofije i teologije u znanstveno-tehnološko doba. S obzirom na ovaj snažan znak našega vremena, te znanosti predstavljaju izazov u susretu s modernim, počesto ekonomski instrumentaliziranim i opterećenim pretpostavkama da će ozbiljna, autonomna disciplina ponuditi jasna suvremena rješenja i odgovore, te da će nam bez okolišanja reći i ponuditi što je vrijedno a što ne, a ponajviše što je efektivno i isplativo. Stoga želimo pokazati da su deposita scientiae, religionis et fidei nužno sadržana u okviru vječnosti i stvorenosti, a da filozofija i teologija ne negiraju materijalni odn. tjelesni element i napredak čovječanstva već da predstavljaju njegov Endzweck te da prema tome nisu u neslaganju sa znanstveno-tehnološkim autonomijama. Ključne riječi: Humanističke znanosti, filozofija, teologija, povijest, istina, kapitalizam, znanost, tehnologija, rad, znanje.

Problematika „Koja je svrha znati narav četveronožaca, peradi, riba i zmija a ne znati ili pak zanemarivati čovjekovu narav, svrhu zbog koje smo rođeni, odakle i kamo putujemo?“1 Ovi redci poznatog nam pisca Petrarce otkrivaju trajno pitanje koje si je čovjek ex origine mundi postavljao razapet između neposredne funkcionalnosti s jedne strane te svrhovitosti i smisla vlastitoga gibanja, s druge strane. Pokušavajući dati odgovore na pitanja o uzroku, trajanju i telosu čovječanstva, filozofija i teologija ukazivale su na zrelost ljudskog postojanja kao i na njegovu uklopljenost u stvorenost. Iako su se teologija i filozofija ponekad misaono smještale u monopolno vlasništvo 1

Francesco PETRARCA, De sui ipsius et multorum ignorantia, u: Ernst CASSIRER, Paul Oskar KRISTELLER, John Herman RANDALL (ur.), The Renaissance Philosophy of Man, Chicago,1948., 58-59.

19

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 19

3/20/2016 11:36:43 PM


Zbornik radova FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE

određene skupine ili institucije, prvotno se trebaju shvaćati kao govor o Bogu, odn. prijateljevanje s mudrošću. One obuhvaćaju ponajprije disciplinu ljudske misli koja je kontemplativna prema svijetu, a tek onda kao uvježbane stvarnosti mogu poprimiti određeni institucionalni okvir kojemu pojedinac izabire ili ne izabire pripadati. Možemo zaključiti da je ljudsko biće uvijek bilo molitveno raspoloženo spajati neposrednost života s činjenicom odn. objavom o njegovoj protegnutosti u vječnost, jer u sebi sadrži glad za poznavanjem stvari. Sveti Toma Akvinski je u svom komentaru na Aristotelovu Metafiziku dobro primijetio da čuđenje proizlazi iz neznanja te je zato filozofe čuđenje potaklo na filozofiranje. „Tako, dakle, vidimo da su progonili znanje, to jest da su svom dušom težili za samom spoznajom, a ne za nekom upotrebom odnosno za korišću.“2 Stoga bilo mišlju, bilo nekom vidljivom ars, čovjek se nastavlja na svoju vlastitu povijest te na neki način uvjetuje skopos vlastite budućnosti. Usprkos poukama koje nam je prošlost predala sa svom svojom turbulentnom i metamorfičnom prtljagom, čini se da je u tijeku svojevrstan isforsirani ukop suradnje trajnosti i neposrednosti, vječnosti i čovjekova gibanja koji se jasno ocrtava na javnom prostoru odnosa različitih znanosti što lako dovodi do potrošačkog pristupa, instrumentalizacije i menadžerizacije ljudskih ponašanja jer je suvremeni čovjek, čini se, zaboravio da njegovo dostojanstvo i djelovanje ne mogu biti sredstvo manipulacije.3 S obzirom na ovaj znak našega vremena, filozofija i teologija predstavljaju izazov te su na neki način gurnute nasuprot modernim, počesto ekonomski opterećenim pretpostavkama – da će ozbiljna i autonomna disciplina ponuditi jasna suvremena rješenja i odgovore, te da će nam bez okolišanja reći što je vrijedno a što ne, a ponajviše što je efektivno i isplativo. Našim promišljanjem pokušat ćemo demonstrirati kako je bavljenje teologijom i filozofijom jednako suvremeno i, ako hoćemo, isplativo kao i bavljenje bilo kojom drugom znanosti, pod uvjetom da se riječ ’isplativo’ ne shvaća potrošački, već u puno zdravijim i širim konceptualnim okvirima. Vodeći argument promišljanja predstavlja kontekstualno tematiziranje odnosa prošlosti odn. tradicije i življenog znanstveno-tehnološkog kairosa, a originalnost promišljanja predstavlja ponovno otkrivanje nužne i logički neuklonjive komplementarnosti različitih znanosti koje na prvi pogled, radi svoje istančanosti, mogu izgledati samostojno i neovisno jedna o drugoj. Polazeći od ideje svrhovitosti i isplativosti određenog momenta, želimo pokazati da su deposita scientiae, religionis et fidei 2 3

Anto GAVRIĆ (ur.), Toma Akvinski – Izabrano djelo, Zagreb, 2005., 95. Upućujem na izvrsno tematiziranje suvremene krize humanističkih znanosti: Michael BERUBE, Cary NELSON, Higher Education Under Fire: Politics, Economics, and the Crisis of the Humanities, New York, 1995.

20

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 20

3/20/2016 11:36:44 PM


Srećko KORALIJA QUO VADIS CRITICA?

nužno sadržana u okviru vječnosti i stvorenosti, a da filozofija i teologija ne negiraju materijalni odn. tjelesni element čovječanstva već predstavljaju njegov Endzweck4 te prema tome nisu u neslaganju sa znanstvenotehnološkim autonomijama.

1. Bez muke nema nauke John Casson je već 60-ih godina minulog stoljeća dobro primijetio u svojoj knjizi ’Using Words – Verbal Communication in Industry’ da je u modernom svijetu riječ prodavati/prodati5 uobičajena riječ koja se nalazi u mnogim sferama međuljudskih odnosa, pogotovo nakon industrijskih revolucija koje su ponudile platformu za nove načine razmišljanja. Dok pozivam čitatelja da se sam pozabavi etimologijom i značenjem ove riječi, konstatiram da ona nužno uključuje i povjerenje kao važnu dimenziju svakog, pa i ekonomskog odnosa. Tako da prodavači raznih dobara, najprije trebaju uložiti napore u uvjeravanje publike da su u pravu, da im se može vjerovati, pa će o stupnju povjerenja utemeljenom na isprobanoj kvaliteti ovisiti i pažnja odn. cijena ponuđenog proizvoda. Ako u taj kontekst stavimo edukativne dimenzije odn. znanosti i sveučilišta, na površinu ubrzo izbije svojevrstan commonground osjetljiv za materijalno blagostanje prožeto između shvaćanja tehnologije kao kulturološkog fenomena koji utječe na naš pogled na svijet, i shvaćanja tehnologije kao političkog fenomena o kojemu upravljaju i na koji odgajaju određena tijela. Stoga izvodimo zaključak da je riječ (i u kontekstu teologije)6 u središtu pažnje jer je, naravno, uvijek ili formativna ili dekomponirajuća, ovisno o uporištu. Ovdje moraju intervenirati filozofija kao prijateljica mudrosti te teologija koja je znanost odn. sacra doctrina7 u želji i pozivu formiranja zrelog čovjeka koji treba vrijednosno prosuđivati smještenost stvorenog svijeta koji mu se prilaže na ovaj ili onaj način. Stoga se usudim reći da filozofska i teološka kultura nisu samo jedan od izbora među drugim kulturama, ovisno o isplativosti, već nužno žele i trebaju misliti smisao drugim kulturama znanstvenog mišljenja i djelovanja, jer čovjek nije samo ograničen na svoj dom u praktičnom svijetu, već svoje mjesto pronalazi u pogledu prema idejama.8 U tom smislu važno pitanje jest ono koje leži u samoj etici uvjeravanja – za 4

5 6

7 8

O ovom pojmu vidi detaljnije: Carl RASCHKE, The End of Theology, JAAR, 46 (1978.), 161. Usp. John CASSON, Using Words, London, 1968., 192. Upućujem na izvrstan naslov o filozofiji tehnologije: Joseph PITT, Thinking about technology: foundations of the philosophy of technology, New York, 2000. U skolastičkom naslijeđu shvaćanja. Usp. Emmanuel HOUSSET, Husserl et l’idée de Dieu, Paris, 2010., 37.

21

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 21

3/20/2016 11:36:44 PM


Zbornik radova FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE

čije dobro uvjeravamo nekoga u nešto i kojom tehnikom to činimo? Humanističke znanosti mogu dakle pomoći svojim ‘kolegicama’ da uoče vlastite ograničenosti kao i da omeđe vlastite parametre djelovanja kako ne bi skliznule u naherene i izmanipulirane izjave o apsolutnom smislu života, religije, uskrsnuća, reinkarnacije.9 Nadalje, filozofija a poglavito teologija nisu hagiografije minulih stoljeća koje fragmentiraju i biraju povijesne momente kako bi proglašavale svetom nekoć koherentniju povijest, već predstavljaju ozbiljne discipline koje koriste diskurs pohvale, dokaza i uvjeravanja, ali i samokritike bez primjese kritizerstva. Možemo se čak pitati – pa imaju li onda filozofija i teologija pravo gurati prste u tematiziranje o znanostima koje ih se ne tiču, pogotovo one prirodne? Svjestan raznih metodoloških pristupa problemu odnosa scientiae i vjere odn. religijskog ljudskog momenta,10 bojim se da ću morati na ovo pitanje potvrdno odgovoriti. Naime, svrha njihova djelovanja jest pedagoška i opća baveći se pitanjima zašto nešto postoji, a ne nužno kako nešto postoji. Potonje se naime ne može baviti pitanjem i zašto nešto postoji jer su mu parametri imperativno uglavljeni u vidljivu mjerljivost. Stoga se savršeno treba dogoditi komplementarnost i međusobno prožimanje znanosti kako u tehničkom tako i u humanističko-božanskom smislu. U oba konteksta na scenu stupa historia kao magistra vitae koja nam je predala (da ne kažem prodala) svoje tekovine nama na odgovornost i eventualnu zaslugu. U konceptu historiae također se s ostalim znanostima susreću filozofija i teologija. Dok potonje govore kako povijest ima značenje u smislu da je uzrok događaja određen nekim prvim uzrokom odn. stvoriteljem, prve ukazuju da je sama povijest značenje u smislu primljenog znanstvenog iskustva prethodnih generacija11 jer i povijesno shvaćaju da bez muke nema nauke.

1.1. Kamo si nas, dakle, usmjerila, o historia? Stoga u ovom trenutku krize čovjeka, a onda i humanizma i humanističkih znanosti, jedno od temeljnih izazova predstavlja pokušaj ponovnog pronalaska povezanosti prošlog i budućeg momenta, budući da se čovjek, čini se, sve više želi otkinuti od repova povijesnih uvjetovanosti kako bi se oslobodio i kreirao svoj svijet te tako nužno upada u zablu9

10

11

Dobro tematiziranje na ovu temu nalazi se u: Gavin D’COSTA, Theology in the Public Square, Church, Academy and Nation, Oxford, 2005., 198. Dobar pregled nudi poglavlje ’Science’ Roberta Johna RUSSELA i Kirka Wegtera MCNELLYA u: Gareth JONES (ur.),The Blackwell Companion to Modern Theology, Oxford, 2004., 512-557. Čitatelja upućujem na: Harley NICHOLS, Does History Have Meaning?, Indiana Mag Hist, 35 (1939.), 177-179.

22

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 22

3/20/2016 11:36:44 PM


Srećko KORALIJA QUO VADIS CRITICA?

du, jer društvo naprosto ne može djelovati u povijesnom vakuumu,12 o čemu svojim djelovanjem implicitno svjedoče sve znanosti. Heidegger je izvrsno bio primijetio da „štogod i kakogod mi pokušavali misliti, mislimo u kontekstu tradicije“13 jer je bilo koja znanost naslonjena na iznašašća svojih predaka. Oslanjajući se na tu premisu, rekao bih da je pozicioniranje filozofije i teologije u našem trenutku uglavljeno u temeljni izazov zapadne kulture, sekularizam, kojeg ovdje opisujem kao metodu koja sve više čovjeka utrpava u trenutni osjećaj izvlačeći ga iz poimanja trajne smislenosti i upravljenosti života i svijeta. On je taj koji ih izaziva na dvoboj unutar zapadno kršćanskog naslijeđa koje prima i istodobno svojom prisutnošću izaziva takve podražaje gdje se događaju klimatske promjene na mnogim intelektualnim a onda i institucionalnim razinama. U takvom okruženju može se dogoditi i formalno račvanje elemenata ljudskog življenja i djelovanja u što se počesto smješta i akademski način razmišljanja. Nuspojavu takvih gibanja predstavlja već ranije spomenuta isplativost koja počesto postaje vodeći argument najprije u diskursu a onda i u raznim političko-ekonomskim poduzimanjima na globalnoj sceni. Ovdje također valja napomenuti da teologija i filozofija nisu zidovi protiv nevjere, već lampe da osvijetle vjerovanja i uvjerenja vjernicima i nevjernicima,14 jer se obje u svojim pokušajima davanja odgovora na temeljna ljudska pitanja koriste svim raspoloživim sredstvima, bila ona sekularna ili sakralna – za njih su u tom smislu argumentativna. Tako da, bez obzira gdje prebivale humanističke znanosti i u kojem broju participanata bile prisutne na institucijama, naprosto nikada neće izumrijeti jer će čovjek uvijek sebi postavljati pitanja o smislu, upravljenosti i ljudskosti, na što jedino one mogu dati svojevrsne sugestije. O tome npr. svjedoči činjenica da humanističke znanosti igraju značajnu ulogu na svakoj akademskoj instituciji. Skoro 40% diplomiranih u humanističkim znanostima dolazi s velikih istraživačkih sveučilišta, a humanističke znanosti igraju centralnu ulogu na vodećim istraživačkim sveučilištima15 (npr. Oxford). Pojedinac, poglavito danas, zapravo pati od nemoći odgovora na ta pitanja, pogotovo ako je izgubio smisao odn. Stvoritelja iz vi12

13 14

15

Dobra referenca za tematiziranje odnosa tržišta i odgoja: David BRIDGES/Ruth JONATHAN, Education and Market u: Nigel BLAKE, Paul SMEYERS, Richars SMITH, Paul STANDISH, John DARLING (ur.), The Blackwell Guide to the Philosophy of Education, Oxford, 2003., 126-145. Martin HEIDEGGER, Identität und Differenz (1955-7), Pfullingen, 2001., 30. Parafraziram i nadopunjujem iskaz: ‘true theology is not a wall against unbelief, but a lamp to illuminate belief for believers and unbelievers’ u: N. D. O’DONOGHUE, Prayer and Priesthood, The Furrow, (1981.), 650. Usp. Edward AYERS, Where the Humanities Live, u: Daedalus, 138 (2009.), 28.

23

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 23

3/20/2016 11:36:44 PM


Zbornik radova FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE

dika. Kada govorimo o krizi humanističkih znanosti, zapravo govorimo o ekonomskoj krizi i kapitalističkom mentalitetu ulaganja u ‘isplativo’ što onda utječe i na odnos disciplina i znanosti. Posljedično, ako ne može doći do susreta više disciplina i misaonih svjetova, nužno dolazi do polarizacije, a u religijskom smislu fanatizma koji može prijeći u nasilnu dimenziju. Stoga je izuzetno bitno u globaliziranom svijetu govoriti o civilizaciji i pozivu na usavršavanje ljudskog bića u svim njegovim dimenzijama, neposrednim i dugoročnim – što je suvremeno, dapače bezvremeno. Tu tezu izvodim iz premise da suvremenost nužno uključuje komplementarnost i međusobno prožimanje disciplina, što je analogno iskazano i u funkcioniranju prirodnog svijeta. Radi se o metodologiji pristupa koju su sanjali i provodili vjekovi u ostvarivanju universitas ideala. Na koncu, sama ideja funkcioniranja i održivosti globalnog kapitalizma jest interdisciplinarnost, a u smislu odgoja za civilizirano društvo, sjajno primjećuje Schweitzer da „civilizacija počinje tamo gdje su ljudi nadahnuti jakim i jasnim određenjem da napreduju te da se, kao rezultat tog određenja, posvete službi života i svijeta.“16 Iz tog izrijeka deduciramo da je početak civilizacije zapravo početak postojanja čovječanstva. Stoga bilo kakav govor, pa i onaj zadrto doktrinarni, o multikulturalizmu i sekularizmu, ne može se otkinuti od vlastite povijesti i određenosti nekim uvjerenjem. Kažem uvjerenjem, jer da bi jasno izabrao odn. čvrsto se oslonio na jedno, pojedinac, tj. skupina nužno žrtvuje razna druga uvjerenja. Prema tome, zapadne kulture moraju uvijek iznova otkrivati religijsko17 korijenje i tokove vlastitih dostignuća. Na scenu naprosto mora stupiti riječ, odn. filozofija i teologija kao bitne odrednice i pomoćnice čovjekova usmjerenja. Valja nam, dakle, prepoznati da naš način pogleda na svijet u mnogome ovisi o pretpostavkama koje izmiču eksperimentalnim provjerama i mjerenjima, ponajviše zbog njihove estetske i intuitivne dimenzije koje nužno nose sa sobom. Dedukcija da takve pretpostavke imaju ljudi svih profila i uvjerenja dovodi do zaključka da je diskurs o opoziciji mjerljivog i duhovno-intelektualnog zapao duboko u hermeneutički ponor iz kojega ga jedino može izvući spasenjska dimenzija njihove međuovisnosti, jer se inače događa sudar sekularnog i duhovno-religijskog fundamentalizma.18 Historia je dakle magistra vitae, no čovjek se neprestano gura u kontekstualizaciju s kapitalizmom koji u svojoj interventnoj, rekao bih i militantnoj sferi do16 17

18

Albert SCHWEITZER, The Philosophy of Civilization, New York, 1957., 12. Ovdje pod ‘religijsko’ mislim ponajprije na čovjeka kao homo religiosus, a ne pripadnika neke vjerske institucije. Usp. Jens ZIMMERMAN, Humanism and Religion, Oxford, 2012., 4.

24

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 24

3/20/2016 11:36:44 PM


Srećko KORALIJA QUO VADIS CRITICA?

cira čovječanstvu neisplativost bavljenja nekim njemu nepotrebnim disciplinama. Uzroke tome valja tražiti u povijesti, posebice promišljajući o različitim načinima vjerovanja pojedinih pojedinaca i društvenih skupina. Događa se jaki pritisak utilitarizma i neposredne neuporabivosti te dominantni kontrast između ideologije i znanosti, gdje ideologija bilo koje boje uglavnom koristi i shvaća znanost kao neodgojeno nedonošče, koristeći vokabular ‘dobra’ u neposredne i isplative svrhe. Instrumentalizacija čovjeka i sekularna ideologija tako same sebe na koncu proždiru jer su nužno uvaljene u povijesne dimenzije dok istovremeno prigovaraju onom klasičnom i nadnaravnom kao zastarjelom, a sekularno drže modernim i valjanim. U područje klasičnog i nadnaravnog smještaju se naravno, filozofija i teologija kao počesto beskorisne i neisplative znanosti u očima business promatrača. Ne predstavlja problem ako netko definira ovaj svijet kao jedinu stvarnost koju treba jako ozbiljno uzeti u obzir budući da poslije nema ništa, nego se paradoks nalazi u tome da, dok mnoge horde mantraju da mjerljive znanosti imaju konačnu i jasnu riječ, ozbiljni znanstvenici tehničkih područja itekako uočavaju ograničenost vlastite upućenosti. Budući da živimo u demokratskom svijetu, ne možemo prigovarati onima koji u ime vlastitih sloboda progresivno eliminiraju religijsku dimenziju a onda i Boga iz svoga djelovanja, jer je to njihovo temeljno pravo, no smijemo i moramo prigovoriti isključivosti i nasilju koje prečesto takva ‘sloboda’ nameće vjerskim dimenzijama ljudskog življenja. U toj areni misli opet pronalazimo nužan susret pitanja o smislu postojanja čovjeka i njegove istraživačke dimenzije i sposobnosti koje mu je, iz vjerničke perspektive govoreći, dao sam Bog koji smije slobodno intervenirati u stvarnost koju je stvorio, pa bila ona i pozitivistička.

1.2. Depositum religionis– depositum scientiae Nazreli smo već da sve znanosti sa sobom nose svojevrstan poklad. Razmišljajući korak dalje, i poklad religije19 i poklad znanosti sa sobom nose autoritet određene istinitosti. Stoga je vrlo važno pojam historia staviti u odnos s pokladom jer ju on temeljno određuje. Dobro je rekao Michelet u svojoj knjizi Peuple: „Onaj tko bi zatvorio svoju misao u sadašnjost, neće razumjeti sadašnju stvarnost“20 jer to vrlo lako može dovesti do osjećaja besmisla i beskorisnosti ako se ne vidi neposrednost učinka pojedinog zahvata. To je topos u kojem se skriva smislenost una19

20

Religiju ovdje stavljam u kontekst filozofsko-teološkog pitanja o smislu i prvom uzroku odn. Bogu. Usp. Marc BLOCH, The historian’s craft, Manchester, 1992., 29.

25

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 25

3/20/2016 11:36:44 PM


Zbornik radova FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE

krsnog odnosa filozofije i teologije s prirodnim znanostima. Sve do kopernikanske revolucije, kozmologija je u svojoj aristotelovskoj formi bila izraz pogleda na svijet. U formi u kojoj ju je kristijanizirao Toma Akvinski, izražavala je pogled na čovjeka kao na krunu stvaranja smještajući ga u spasenjsku povijest. S pojavom empirizma i pozitivizma, mjerljivo testiranje došlo je u konflikt s ovakvom funkcijom kozmologije.21 U tom smislu, svrha empirističkih znanosti bila je temeljiti istinitost i znanje na otkrivanju činjenica bez obzira na njihove posljedice s obzirom na čovjekov sustav vrednovanja samoga sebe i društva. Stoga su teološko-filozofski argumenti za ili protiv određenog aspekta znanstvenih teorija polako postajali nebitni. Tu zapravo leži geneza suvremene diskusije o ulozi humanističkih znanosti, a onda i teologije i filozofije u znanstveno-tehničkom svijetu. O problemu suvremenog pozicioniranja društvenih i humanističkih znanosti u smislu krize već je bilo javne rasprave na našem podneblju (Polšek, Pale, Gregorić,22 Bakija, Žitinski23). Sve one uglavnom implicitno ili eksplicitno upućuju na problem koji smo već ranije dotakli, a dobro ga je problematizirao i Tafra. Naime, problem o odnosu akademskog kapitalizma i akademskog pesimizma gdje ukazuje na intenzivno marginaliziranje humanističkih znanosti nudeći svojevrsno rješenje koje ovdje smatram relevantnim: „…to svakako podrazumijeva i prekoračenje granica ideologiziranih kulturnih identiteta, u nastojanju za budućim susretom kulturne raznolikosti i obnovljena humanizma koji nipošto neće isključivati globalno postavljene ekonomske i političke ciljeve, već će ih postaviti upravo u svoje središte.“24 To ‘postavljanje u središte’ zapravo predstavlja okosnicu svih razmišljanja o čovjeku kao i humanističkih25 znanstvenih ponašanja kroz povijest. Samo su se mijenjale paradigme u raznim povijesnim razdobljima. Stoga je svakom naslijeđu scientiae, religionis et fidei u interesu (da ne kažem isplativo) postavljati dobra pitanja, pozvati u društvo polemičare i kreatore misli, odvažiti se misliti te na taj način razvijati postojanu misaonu verziranost. Jedino tako se može izbjeći tanatološka razgradnja misli i argume21

22

23

24

25

Usp. Mary HESSE, Criteria of Truth in Science and Theology, Religious Studies, 11 (1975.), 386. Usp. Nenad Jarić DAUENHAUER, Tehnologija napreduje prebrzo; spas je u društvenim znanostima (22.10.2013.), u: http://www.tportal.hr/scitech/znanost/294074/Tehnologija-napreduje-prebrzo-spas-je-u-drustvenim-znanostima.html (28.08.2015.) Katija BAKIJA, Maja ŽITINSKI, Vrijednosti, menadžment, društvena odgovornost, humanizam, u: Zbornik Sveučilišta u Dubrovniku, Dubrovnik, 2014., 37-55. Alen TAFRA, Humanističke znanosti između neoliberalne globalizacije i kritike eurocentrizma, Filozofska istraživanja, 131 (2013.) 3, 422. Mislim na razdoblje od humanizma i renesanse sve do naših dana.

26

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 26

3/20/2016 11:36:44 PM


Srećko KORALIJA QUO VADIS CRITICA?

nata, a istovremeno ne pobjeći od isplativog promišljanja o neposredno neisplativim znanostima.

1.3. Što se to dakle događa? Čini mi se da su prakse kritike postale takve da više ne pronalaze povijesne analogije, što predstavlja prvi problem u diskusijama o pozicioniranju tzv. neprofitabilnih znanosti u ovom strelovito brzom tehnološkom dobu, barem u smislu novih iznašašća – svijet se kao stvoreni sustav nije ubrzao jer ima svoje trajne zakonitosti. Iz toga proizlazi postojeća razrokost shvaćanja čovjeka te jaz između činjenica i vrijednosti, gdje empirijski dohvaćene činjenice istovremeno alarmiraju da čovjeka i svijet želimo shvatiti kako pojmovno tako i unutar vidljivih kategorija. Stoga je poziv humanističkih znanosti, poglavito filozofije i teologije upozoriti kapitalističku logiku tržišta, rada i znanja da moralna pomutnja i instrumentalizacija čovjeka nužno vode u kataklizmu smisla postojanja, što nam je povijest kao učiteljica života nebrojeno puta pokazala. Složit ćemo se, sama konceptualizacija trenutne situacije nije homogena. Iako se može smatrati činjenicom da je znanje uvijek imalo prvorazrednu ulogu u dinamici kapitalizma, njegovi su se oblici izrazito mijenjali u prostoru i vremenu. Mogu se naime nazreti tri dimenzije u kojima se može razumjeti mjesto znanja u kapitalizmu, te samim time i causa govora o krizi. Naime, dimenzija odnosa kapitala i rada, zatim pitanje regulacije načina pristupa, difuzije i prisvajanja znanja, te shvaćanje znanja kao ključnog čimbenika u određivanju kompetitivne sposobnosti na tržištu.26 Iz toga slijedi da je važno uočiti kakav je odnos znanja i kapitala gdje se teza da što više investiramo u znanje, po nuždi stvari dobivamo bolji socijalni kapital provlači kao vodeća. Jednako tako, događa se da se sve više specijalizacija svodi na sve uže segmente društva i to, čini se, po sve većoj cijeni (primjer je anglosaksonski način školovanja). Stoga smatram da je uloga filozofije i teologije upozoravati i eliminirati svojevrsnu menadžerizaciju misli, te uvjeravati da se prema znanju treba postaviti kao nečemu što služi društvu, ali istovremeno paziti da se ne bi svrstavanje polakomilo nadvladati argument zdravog pristupa. Stoga je potrebno stvarati dijalog i međusobno prožimanje religije i kulture, ekonomije, politike i filozofije da se izbjegne ranije spomenuta polarizacija, a onda i getoizacija misli. Stav prema ovim pitanjima duboko utječe i na to kako gledamo na svijet, te kako ga živimo. Vrlo lako se danas upada u krizu identiteta i smisla postojanja, jer cijene 26

Usp. Carlo VERCELLONE, Rad, informacija i znanje u novom kapitalizmu: hipoteza o kognitivnom kapitalizmu, Ekonomski Pregled, 57 (2006.), 813-814.

27

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 27

3/20/2016 11:36:44 PM


Zbornik radova FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE

proizvoda, a nerijetko i osoba, variraju iz dana u dan, ako ne i po nekoliko puta na dan. U toj liniji možemo iščitati riječi kongresnika Charlesa A. Lindbergha iz 1913. „To se događa kada u omjeru ponude i prirodne potražnje ne postoji temeljna razlika. Iz te činjenice možemo izvući dokaz o tome da postojećim sustavom upravljaju manipulatori i da je on, zapravo, iz temelja pogrješan.“27Čovjek ima stalnu potražnju za smislom, a tko će mu drugi sugerirati smjer nego filozofija i teologija.

2. Postoji li usmjerenje? Već smo do sada uspjeli zaključiti da je plan za ‘degradacijom’ humanosti i humanističkog, naravno, neostvariva tlapnja utemeljena na kapitalističkoj neurozi. Čovjek se uvijek pitao o smislu, a i ako su institucije bile gašene iz nekih ideoloških ili ekonomskih razloga, takva vrsta mučeništva nerijetko je donosila sjeme novih ukazivača na stvarnost. Humanisti su nekoć poučavali velike tekstove i postavljali velika pitanja. Možda su im predavanja bila lišena određenog usmjerenja, ali su vjerojatno imala dušu, a nitko se, čini se, nije prvotno brinuo vodi li određeni stil života prema poslu. Odnos isplativog znanja i rada rađa se industrijskom revolucijom i ekonomskim promjenama paradigmi na globalnoj sceni. Posljedično tome, u proljeće kapitalizma i razdoblju nakon industrijske revolucije, primjenjujući znakove svoje epohe, humanisti su se trudili postajati specijalisti i znanstvenici u pozitivističkom smislu, ili su to barem probavali. Uvjeravali su sveučilišta da ih zaposle, te da otvaraju nove katedre, predmete i mjesta prvotno zbog njihovih vještina u istraživanju, a ne zbog njihove mogućnosti da ‘uhvate’ prostor pun slušatelja. Oni su, zapravo, u ad fontes mentalitetu htjeli učiti od najkreativnijih velikana, proučavati njihova iznašašća te ugrađivati raznovrsne i bogate opuse u temelje humanističkog obrazovanja kako bi buduće generacije osposobili ne samo za zarađivanje nego prvenstveno za očuvanje onih temelja koji mogu poslužiti kao oslonac u trenutku kad se treba usprotiviti instrumentalizaciji čovjeka. Humanističke znanosti, a onda i teologija i filozofija, žele ne samo poticati istraživanja pojedinaca, već oblikovati i njihovo poučavanje drugih u okviru poučavanja cijele lepeze tematika, iako istraživači i profesori sve više nude seminare koji se koncentriraju na specifična pitanja, autore i umjetnike. To je jedini način da pojedinac nauči biti kritičan te da postane misaoni stvaratelj – učiti razmišljati problemski, razviti vlastite te propitkivati argumente drugih, to izjasniti snažnim govorom i prozom, koristeći činjenice kako bi im argument bio snažniji. 27

William ENGDAHL, Bogovi novca, Zagreb, 2010., 63.

28

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 28

3/20/2016 11:36:44 PM


Srećko KORALIJA QUO VADIS CRITICA?

Svi sveučilištarci složit će se da novopridošlice u istraživanju trebaju savjet u postavljanju dobrih pitanja, pronalaženju izvora i formiranju argumenata. Stoga dobra humanistička naobrazba kombinira vježbanje u kompleksnoj analizi s jasnim vještinama komuniciranja. Netko tko npr. postaje filozof ili teolog, on postaje znanstvenik ne u smislu izbora zvanja, nego u širem smislu razvoja habitusa uma koji evaluira evidentnost, logiku i razmišljanje ponad ideologije, emocije i refleksa. Kada humanist propitkuje neki problem kroz studij izvora, postavi za istraživanje ključno pitanje te na njega odgovara na jasan i cjelovit način, onda on nije samo pedantni proizvođač nekakvog beskorisnog znanja, već surađuje u izgradnji sebe, duše i uma, te time hrani i odgaja znanstveno-tehnološko doba. Ono što ostaje u svim znanostima su metode i aksiomi, a unutar humanističkih znanosti to je metoda razmišljanja, dok puka akumulacija raznih znanja dolazi i odlazi. Iako se na prvi pogled čini da se znanje stečeno osjetilima smatra ‘važnijim’ od intelektualnog razmišljanja, to ga ne čini i sigurnijim odn. točnijim (akribeia).28 Zadaća humanista je stoga poučavati kako o odnosu važnog i točnog, tako i o promatranju važnih tekstovima, stvarati iste te postavljati dobra pitanja – što je, naravno, zadaća filozofije i teologije. Stoga prizvati u društvo kreatore misli i minula stoljeća ne označava neku razmaženost djeteta kojemu se prohtjela neka nova igračka, već razvija književnu i povijesnu verziranost (u smislu historia est magistra vitae) koja zdravo utjelovljuje suvremenu radnju pojedinca u društvu koje „nema pravo svima nametati jedno uvjerenje, ili jedno vjerovanje, ili jedan svjetonazor. Upravo ta činjenica potvrđuje da društvo utemeljeno na znanju polazi od pretpostavke da znanost i tehnologija imaju svoje granice. Jer kad bi društvo posjedovalo konačnu istinu o svijetu i čovjeku, ono bi dužno bilo tu istinu priopćiti svima. Svi bi dužni bili poštovati tu istinu. Istina obvezuje.“29 U tom smislu humanističke znanosti pomažu i u svladavanju stereotipa koji „su povijesna pojava, a nastaju u određenim društvenim konstelacijama, ponekad i s nekom upravljačkom namjerom. Njihova osnovna poruka nikad nije bez temelja.“30 Deduciram da je poruka govora o krizi humanističkih znanosti utemeljena na kapitalističkom shvaćanju čovjeka i svijeta, te kao takva i propada u nervozu postojanja. Istina potražena u filozofiji i teologiji je zapravo ona koja ju treba osloboditi svojom pedagoškom dimenzijom.

28

29 30

O pojmu akribeia vidi: Dietrich KURZ, Akribeia. Das Ideal der Exaktheit bei den Griechen bis Aristoteles, Göppingen, 1970. Tonči MATULIĆ, Metamorfoze kulture, Zagreb, 2008., 527. Viktor ŽMEGAČ, Europski duh, Zagreb, 2012., 82.

29

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 29

3/20/2016 11:36:44 PM


Zbornik radova FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE

2.1. Pedagogija istine Za pedagogiju istine se odlučujemo u slobodi te tako trebamo i čitati riječi evanđelja „Istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32). To za rezultat ima činjenicu da se istina ne može reducirati na samo jedan dio istinitoga. Djelovati u istini ne znači braniti je protiv zamračivanja, već se u njoj angažirati. To pak iziskuje ljubav odn. ‘caritas’ (Ef 4,15). Istina nije znanje da ju posjedujemo, nego da prihvaćamo da nas oslobodi. Ovdje leži temelj shvaćanja stvarnosti i poslanja kako Crkve, za one koji su kršćani i vjernici, tako i društva koje je stvoreno da voli istinu, jer ga jedino ona gura naprijed. Stoga, prihvaćati osloboditeljsku dimenziju istine, znači biti slobodan vjerovati joj. Vjera dakle dodiruje određenu sigurnost, ali posredstvom osjetilnog i racionalnog poimanja. Latinska riječ ‘fides’ daje više značenja koja nas upućuju i na uzlazni pokret prema Istini – poznavanje, povjerenje i vjernost. Da bih vjerovao, trebam poznavati te zadobiti povjerenje u ono što poznajem. Zbog toga je vjera bitno različita od lakovjernosti koja u temelju ne nosi zahtijevanje spoznaje i povjerenja, već je naslonjena na pojedini prohtjev. U ovakvom poimanju akta vjere izbjegavamo dvije krajnosti – fundamentalizam i racionalizam. Fundamentalizam je opasan i poznat po svom frontalnom nijekanju uloge inteligencije u stvarima vjere. Mogli bismo reći da uzima u obzir isključivo literarni smisao članaka i iskaza. S druge strane, racionalizam u negativnom smislu nije zdrav iz razloga što se oslanja isključivo na ljudske mogućnosti i sposobnosti bez davanja prostora nečem nepoznatom i neiskustvenom. Potrebno je dakle intimno jedinstvo vjere i razuma kako bismo došli do istine, kao što je npr. čovjek nedjeljiva cjelina duše i tijela. Analogno promatrajući, čovjek ne bi postojao u svojoj cjelovitosti kada bi prisilno pokušao razdvajati sama sebe. Istina se stoga ne može promatrati kao neka stvar (res) koja se isplati ili ne isplati, već je prvenstveno izražena odnosom (relatio) između objekta poznavanja i intelekta (veritas est adaequatio rei cum intellectu). Ovdje se također nalazi poruka koju humanističke znanosti imaju poslati znanstveno-tehnološkoj civilizaciji, jer je i sama znanost već aksiomatski upravljena k istinitome.

2.2. Znanost – put prema istini Kao što smo ranije primijetili, mnoge diskusije se uglavnom svode na odnos ponude i potražnje i govor o isplativosti, te na taj način šalju svojevrstan prigovor humanističkim znanostima čiji se rezultati ne vide odmah i na mjerljiv način. Nadalje, mnogi će prigovoriti da humanisti mogu u svojim istraživanjima govoriti više-manje što hoće – što bi mož-

30

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 30

3/20/2016 11:36:44 PM


Srećko KORALIJA QUO VADIS CRITICA?

da bilo nalik nekom likovnom izražaju, dok npr. prirodne znanosti imaju jasno iskazane dokazne postupke. Iako ćemo s tugom morati priznati da se mnoge humanističke studije ne vode jasnom metodologijom, takva kritika se naravno pokazuje kao faličan pristup, jer svaka znanost teži jasnoći pristupa, metodi i svrhovitosti vlastitoga istraživanja. No s druge strane, ono što definira neku znanost kao znanost i profesionalnu disciplinu nisu samo načini na koji obrađuje i stvara nova znanja, nego i mjesto koje zauzima na akademskim institucijama. U tom smislu, želja za pravim i trajnim vrijednostima je ono što se, uz suglasje svih znanstvenih disciplina, smatra najpoželjnijim i najboljim. Prema tome je i smisao akademskih institucija stalno proširivanje ljudskoga znanja kao zaloga osposobljavanja novih generacija u njihovu autonomnom odlučivanju. Stoga znanost kao asketski put prema istini treba društvo osposobljavati za zrelu i kompetentnu prosudbu koja prkosi kapitalistički uvjetovanim ideologijama, indoktrinacijama i manipulacijama koje ne prezaju u čovjeku i društvu gledati puki instrument ostvarivanja ciljeva. S druge pak strane, određivanje uvjeta da bi nešto bilo znanost, daleko je od trivijalnog i uniformnog. Ono ovisi o postavljenim kriterijima uspješnosti, prosuđivanju teorija koje bi trebale biti empirijski adekvatne i istinite. No jedno je sigurno, sve znanosti su zapravo aktivnosti koje disciplinom žele dokučiti istinu o svijetu. Stoga humanističke znanosti mogu i moraju dati svoj doprinos u izgradnji univerzalnosti i zdravog društva, jer povijest čovječanstva i pokazuje da su ljudi uvijek rado hitali za istinom i onima koji su se samo njome bavili (Prometej, Buda, Platon, Isus, sv. Franjo, Mahatma Gandhi itd.) u naporu izgradnje kulture i boljeg svijeta. Prema tome, humanističke znanosti, a poglavito filozofija i teologija su u suradnji s metafizikom u situaciji ostalim znanstvenim disciplinama pribaviti logičke principe istine i međuljudskih odnosa, svjesne različitog stupnjevanja empirijskog momenta.31

Zaključno promišljanje Uočili smo da je znanstveno-tehnološko doba obilježeno razvojem koji strelovitom brzinom iz temelja mijenja uvjete života. Uvjeti su to u kojima postoje i opasnosti i prilike za humanističke znanosti. Budući da humanističke znanosti ne daju neposredne (ekonomske odn. isplative) rezultate, postoji opasnost da ih se sustavno suspendira. Stoga je od važnosti govoriti o ulozi i nasušnoj potrebi upoznavanja s klasičnim u 31

Za produbljivanje vidi: Carl Friedrich von WEIZSÄCKER, The Relevance of Science, New York, 1964.

31

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 31

3/20/2016 11:36:45 PM


Zbornik radova FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE

smislu poklada (depositum) izraza historia est magistra vitae koje poučava humanosti kao polaganoj, kreativnoj i cjeloživotnoj probavi događaja. Polazeći od tematiziranja isplativosti kao uzroka razmišljanja o krizi humanističkih znanosti, ukazali smo na način promatranja cjelovitosti i suradnje svih znanosti u potrazi za istinom na temelju poklada religije, vjere i znanosti. Uočili smo da je riječ u središtu svake znanosti te da je način uvjeravanja bitna odrednica upravljanja prema istinitosti pojedinih dostignuća. Stoga su humanističke znanosti, poglavito filozofija i teologija, u poziciji kroz logičke principe stupnjevanja empirijskog dijela znanstveno-tehnološkog doba ponuditi zdrava misaona rješenja. Došli smo do nekoliko zaključaka: 1. Filozofska i teološka znanost nisu samo jedan od izbora na polici akademskog marketa, već im je funkcija bitno pedagoška u odnosu prema drugim znanostima jer se bave pitanjima zašto nešto postoji, a ne kako nešto postoji. Historia kao magistra vitae stoga predstavlja svojevrstan commonground susreta svih znanosti jer ima značenje i u smislu da je uzrok događaja određen nekim prvim uzrokom i u smislu da predstavlja značenje u smislu primljenog znanstvenog iskustva prethodnih generacija. Stoga govor o krizi humanističkih znanosti iz te perspektive ne pokazuje svoju jačinu, već se treba promatrati u kapitalističkom vokabularu ekonomski neposredne isplativosti. 2. Pozicioniranje filozofije i teologije u suvremenom trenutku uglavljeno je u temeljni izazov zapadne kulture – sekularizam, koji smo opisali kao metodu odn. modus vivendi koji sve više čovjeka utrpava u trenutni osjećaj izvlačeći ga iz traganja za smislom i svrhom života. Nasuprot govoru o njihovoj krizi u ekonomskom smislu, ukazali smo da humanističke znanosti nikada neće izumrijeti jer će čovjek uvijek sebi postavljati pitanja o smislu, upravljenosti i ljudskosti, na što jedino one mogu dati sugestije. 3. Račvanje znanosti i govor o krizi u ekonomskom smislu nužno dovode do polarizacije, a u religijskom smislu fanatizma koji nerijetko prelazi u nasilnu dimenziju. Stoga suvremenost, kakve god ona krize proživljavala, nužno uključuje komplementarnost i međusobno prožimanje disciplina što i omogućuje universitas ideal. 4. Diskurs o svojevrsnoj ekonomskoj netrpeljivosti a počesto i opoziciji mjerljivog (empirijskog) i duhovno-intelektualnog zapravo zapada u hermeneutički ponor iz kojega ga jedino može izvući spasenjska dimenzija njihove međuovisnosti, jer se inače događa sudar sekularnog i vjerskog fanatizma.

32

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 32

3/20/2016 11:36:45 PM


Srećko KORALIJA QUO VADIS CRITICA?

5. Instrumentalizacija čovjeka i sekularna ideologija kao i govor o krizi humanističkih znanosti zapravo sami sebe proždiru jer su nužno uvjetovani povijesnim dimenzijama dok istovremeno prigovaraju onom klasičnom i nadnaravnom kao zastarjelom i neisplativom, a sekularno drže modernim i valjanim. 6. Topos u kojem se skriva smislenost unakrsnog odnosa filozofije i teologije s prirodnim znanostima nalazi se u ponovnom pronalasku povijesnih analogija kako bi se izbjegao jaz između činjenica i vrijednosti u diskursu o isplativosti odnosa znanja i rada. 7. Dobra humanistička naobrazba kombinira vježbanje u kompleksnoj analizi s jasnim vještinama komuniciranja jer njezin znanstvenik razvija habitus uma koji evaluira evidentnost, logiku i razmišljanje ponad ideologije, emocije i refleksa. Kada humanist propitkuje neki problem kroz studij izvora, postavi za istraživanje ključno pitanje te na njega odgovara na jasan i cjelovit način, onda on nije samo proizvođač nekakvog neisplativog znanja, već time hrani i misaono odgaja znanstveno-tehnološko doba. 8. Poruka govora o krizi humanističkih znanosti utemeljena na kapitalističkom shvaćanju čovjeka i svijeta kao takva i propada. Pedagogija istine kojom se bave filozofija i teologija je zapravo ona koja takve stavove treba osloboditi svojim odgojnim, dugoročno isplativim mjerama odgoja čovjeka, jer povijest čovječanstva pokazuje da su ljudi uvijek rado hitali za istinom. Na koncu možemo zaključiti da govor o krizi humanističkih znanosti a onda i filozofije i teologije zapravo predstavlja vapaj za smislom i spasenjem istih, te da kritika ide u smjeru traženja lijeka samoj sebi, jer filozofija i teologija nipošto ne negiraju materijalni element čovječanstva te kao takve nisu u neslaganju sa znanstveno-tehnološkim autonomijama. Temeljni izazov je zapravo onaj o načinu suradnje različitih znanosti, religija i uvjerenja u suvremeno doba, uzimajući u obzir i ekonomski element koji, iako postoji, nije niti će ikada ugasiti humanistička stremljenja.

33

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 33

3/20/2016 11:36:45 PM


Zbornik radova FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE

Abstract QUO VADIS CRITICA? The aim of this paper is to demonstrate that philosophy and theology (belonging to humanities), are as contemporary and profitable as other sciences, under condition that the word ‘profitable’ is put within a larger context of intellectual reasoning. The main argument is led by a contextual discourse on the relationship between history, tradition on the one hand, and the modern scientific-technological kairos on the other. The originality of the paper is represented by rediscovering of the logically irremovable complementarity between different sciences which at first glance can seem to be separated. Consequently, by puting into evidence that the period we belong to is marked by a rapidly changing crisis-strewn culture burdended by scientific-technological and economic arguments orientated against humanities, we demonstrate that the deposita scientiae, religionis et fidei are necessarily put within the framework of eternity and history, and that philosophy along with theology do not negate material and corporeal elements but represent their Endzweck. Therefore, they are not in discrepancy with scientific-technological autonomies. We have pointed to different conditions of dangers and occasions for humanities, one of which is represented by secularism. Since humanities do not offere immediate (economic) results, there is a certain danger for them to be systematically suspended. Inter alia, we have also shown that it is of importance to speak about the role of education in humanities which are to remind other sciences that they themselves contain different deposita understood within ‘historia est magistra vitae’. Speaking of the notion of profitability which represents the cause of the arguments in favor of the crisis of humanities, we have pointed out that one should observe the wholeness of reality and the need of collaboration of every science (universitas). We have demonstrated that ‘word’ is in the centre of every science and that the way of convincing represents an important tool of sharing truthfullnes of scientific discoveries. In this respect, philosophical and theological sciences are not only an arbitrary choice on the shelf of the academic market, but their function is essentialy pedagogical, since they are occupied with questions why something exists, but not how it exists. As we have elaborated in the paper, the topos of theology and philosophy in the contemporary moment is put within the context of secularism. Confronting different arguments in favor of the crisis of humanities we have suggested that they will never die out because human beings will always ask profound existential questions. Therefore, the

34

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 34

3/20/2016 11:36:45 PM


Srećko KORALIJA QUO VADIS CRITICA?

discourse about the crisis of humanities in the economic sense necessarily lead to polarisation, which also helps religious fanatism to take violent dimensions. In this respect, contemporarity inevitably includes complementarity of different disciplines which belongs to the universitas ideal. We have concluded that a discourse on the crisis of humanities should also be understood as longing for salvation of sense, and as such this discourse should be healed. Consequently, humanities along with philosophy and theology, alhough temporarily burdened by heavy economic arguments, will never be extinguished. Key words: humanities, philosophy, theology, history, truth, economy, capitalism, science, technology, work, knowledge.

35

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 35

3/20/2016 11:36:45 PM


KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 36

3/20/2016 11:36:45 PM


FILOZOFIJA I ZNANSTVENO-TEHNIČKA CIVILIZACIJA Alojz ĆUBELIĆ

Sažetak U radu se prvotno konstatira kriza humanističkih znanosti u kontekstu znanstveno-tehničke civilizacije. Ta kriza je istodobno izazov da se predstave, komentiraju i analiziraju osnovne ideje koje su doprinijele takvome poimanju relevantnosti ili pak suvišnosti ovakvog pristupa stvarnosti. U korijenu krize uočava se važnost višeznačne ideje napretka koja je dobila svoj puni zamah od razdoblja prosvjetiteljstva, a dade se iščitati kao sastavni dio znanstveno-tehničke civilizacije. Potom se ističu pozitivne i negativne strane fenomena bezgraničnog povjerenja u isključivo znanstveno-tehnički razum i njegova iznašašća. Naposljetku se analizira područje znanstvene racionalnosti koje nas na određen način sili razmišljati o različitim pedagoškim i etičkim izazovima suvremenoga čovjeka. Pokazuje se da je nužan doprinos kojega u odgovoru na te izazove imaju upravo humanističke znanosti, poglavito filozofija i teologija. Odjednom znanstvene i tehničke tvorevine prestaju izgledati poput ogromnih strojeva koje uništavaju čovjeka koji im izmiče. U toj je perspektivi nezamjenjivo poučavanje humanističkih disciplina, navlastito filozofije, čitanje vrijednih književnih djela, te otvorenost prema važnim religioznim tradicijama. Ključne riječi: Humanističke znanosti, znanstveno-tehnička civilizacija, ideologija napretka, filozofija, teologija.

Uvod Čini se zanimljivim pa i neospornim razmišljati o filozofiji u kontekstu znanstveno-tehničke civilizacije. Važnost dane problematike ipak nije razumljiva sama po sebi. Ponekad, naime, zapadnemo u neku vrstu malodušja i obeshrabrenosti, kada se prepustimo prevladavajućem dojmu, da je sve bitno i važno već napisano i promišljeno, a s druge strane odabir tema o kojima

37

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 37

3/20/2016 11:36:45 PM


Zbornik radova FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE

bismo smjeli i htjeli nešto suvislo reći postaje subjektivnom i posve uskom kategorijom. Luigi Pareyson se čudio brojnim filozofima kojim su putom u svojim spekulacijama i misaonim akrobacijama krenuli zaobišavši u širokom luku teme koje su se, osobito, iznjedrile tijekom 20. stoljeća, nakon iskustva ratova, svakovrsnih zala, patnji i strahovitih tragedija.1 U knjizi naslovljenoj Buduća Crkva2, John L. Allen Ml. nastoji na temelju suvremenog stanja društva predvidjeti koje će biti središnje teme s kojima će se suočiti svijet i Katolička crkva oko 2050. godine. Nije nipošto riječ o nekoj apokaliptičkoj ugrozi niti ‘prorokovanju bez pokrića’, već o trijeznoj i sustavnoj analizi osnovnih trendova i mogućih pitanja koji će obilježiti 21. stoljeće. Među te trendove, prema autorovu mišljenju, svakako se pojavljuju pitanja biotehnološke revolucije i s tim povezanih izazova, poput kloniranja, oplodnje in vitro, istraživanja embrionalnih matičnih stanica, eutanazije i pitanje kraja života, genetskog inženjeringa, i ostalih bioetičkih dvojbi.3 U tom smislu nazočimo još jednom fenomenu koji duboko pogađa moderna društva, a to su fenomeni tehnike, sveprisutne znanosti i računala koji kao da sve više upravljaju našim životima. Ta konstatacija zapravo čini očitim duboki i teški sukob između aktualnog društva i vrjednota, sukob između tehničke izvedivosti i moralne odgovornosti koju uzrokuje. Posve jednostavno možemo se pitati je li čovjek moralno u pravu činiti sve što je u mogućnosti znanstveno i tehnički ostvariti? To pitanje i nije tako jednostavno kakvim se na prvi pogled čini. Thomas Hobbes je izvrsno formulirao temeljni aksiom na kojem počiva znanstveno i tehničko društvo: „Spoznati neku stvar znači zapravo znati što se od nje može načiniti“. To ‘pragmatično načelo’ u konačnici znači da čovjek ima zadaću ostvariti sve ono što je u mogućnosti učiniti. Da bi to načelo funkcioniralo, potrebno je dodati temeljni ekonomski poučak: čovjek treba htjeti ono što ima zadaću učiniti zato što je za to moćan. Učinci toga se, posebice, vide u različitim reklamama. One zasigurno ne služe isključivo zadovoljavanju ljudskih potreba, već ‘stvaraju’ umjetne potrebe o kojima čovjek spontano ne razmišlja. U tom smislu reklame se neprestance pojavljuju kao najmoćnije sredstvo prijenosa i preobrazbe vrjednota u modernom društvu. Promatrajući ta dva načela tehnike i ekonomije lako uočavamo temeljno etičko pitanje, ima li čovjek pravo učiniti sve ono što je tehnički i znanstveno moguće učiniti? U članku ćemo se stoga pozabaviti nekim osnovnim idejama koje su utjecale na današnje poimanje tehnike i znanosti, odnosno, na stanoviti položaj filozofije u takvom kontekstu. 1 2 3

Usp. Luigi PAREYSON, Ontologija slobode. Zlo i patnja, Zagreb, 2005., osobito 137-258. Usp. John L. ALLEN Ml., Buduća Crkva, Zagreb, 2011., 595. Usp. Isto, 266-323.

38

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 38

3/20/2016 11:36:45 PM


Alojz ĆUBELIĆ FILOZOFIJA I ZNANSTVENO-TEHNIČKA CIVILIZACIJA

1. Filozofija i tehnika Ako se pogled usmjeri prema povijesti filozofije onda se vidi da su nerijetki oni koji su se na određen način pozabavili ovim fenomenom, počevši od Aristotela do suvremenih mislilaca. Nećemo se, posebice, baviti filozofijom4 u njezinim preobilnim i mnogostrukim određenjima, već primarno i generalno govoreći, o humanističkim znanostima i prevladavajućim misaonim kategorijama. Uvijek je riječ o tome da se pronađe mjesto i važnost praktičnoj djelatnosti u materijalnoj preobrazbi svijeta. Dakako da u pozadini svakoga pitanja stoji stanovita filozofija, i ako se hoće istinski reći, metafizika. Problem je složen i može se promatrati na različitim razinama. Važno je uočiti razdoblje u kojem različiti autori pišu jer to može imati presudnu ulogu. Filozof koji promišlja stvarnost u razdoblju otkrića parnog stroja ili kao svjedok vrtloga biotehnoloških izazova ne govori o istim stvarima kad postavlja pitanje tehnike i znanosti. Ipak postoji neki kontinuitet kritičke funkcije koja je imanentna svakom filozofskom propitkivanju. Povijest filozofije zbog svoje časne dobi i discipline zapravo pokazuje kako filozofi na stanovit način ostaju učiteljima koji nadilaze vrijeme u kojem su živjeli. Možemo im postavljati razna pitanja i vidjet ćemo da stoljeća koja nas od njih dijele ne paraliziraju naš intelekt, već upravo suprotno. Može se zapravo reći da ne mogu izići iz mode bilo da je riječ o promišljanjima o ljubavi, dobru i zlu, znanosti, tehnici, religiji i moći. Malo je stvari istodobno efemerno i paradoksalno kao što su tehnički predmeti koji čine dio našeg materijalnog okoliša. Tehnologija ubrzava našu percepciju i poimanje vremena. Ukoliko čovječanstvo odluči nastaviti investirati u istraživanje sredstava za materijalnu preobrazbu svijeta, može se očekivati uvijek brži napredak, koji, kao što ćemo vidjeti, također ima svoja ograničenja i sputanosti. Nekako se čini da nam je poljuljano uvjerenje što to jest zapravo narav stvari i što su naravni pothvati, a povećava se prisutnost umjetnih oruđa za preoblikovanje svijeta i mišljenja.5 Čini nam se da smo u mogućnosti konstruirati novi i učinkovitiji svijet, koji će biti racionalniji negoli drevni svijet u kojem se filozofi osjećaju pomalo izgubljenima.

4

5

„Filozofija imade svoje porijeklo i svrhu u istini, a njezin život omogućen je i zbiva se posredstvom ispunjavanja čovjekove žudnje za tom istom istinom“, Marijan CIPRA, Metamorfoze metafizike, Zagreb, 1999., 16; 13-30. „Ovdje se dakle radi o predmetima i zbivanjima, koji ne pripadaju prirodi, jer nikako nisu u njoj ni postojali, nego su se tek po ljudskim, to jest duhovnim funkcijama pojavili u poviestnim vremenima“, Friedrich DESSAUER, Filozofija tehnike, u: Friedrich DESSAUER I DR., Čovjek i tehnika, Zagreb, 1944., 7.

39

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 39

3/20/2016 11:36:45 PM


Zbornik radova FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE

Zanimljivo je ipak uočiti da filozofi i nisu bili toliko ravnodušni u odnosu prema onome što obično držimo pukom materijom i inferiornim teoretskim umovanjem. Oni nisu jedino i isključivo kontemplativni sanjari koji uzmiču pred materijalnim radom. Neki od njih figuriraju kao dionici tehničke povijesti. Predsokratici su iznašli gnomon (sunčani sat) i prve morske karte. Rajmund Lullus iznalazi prvi univerzalni kombinirani stroj. Pascal konstruira računalni stroj i organizira prvi sistem zajedničkog prijevoza u Parizu. U tom nizu mogu se navesti još Spinoza, Kant, Wittgenstein ili pak Vjekoslav Bajsić6 koji su se interesirali za određene tehničke nacrte ili istraživali funkcioniranje različitih naprava i uređaja. Tako povijest zapravo pokazuje brojnu suradnju između filozofa i tehnike. Međutim atmosfera se uvelike promijenila tijekom 19. stoljeća. Tada se događa stanovita tehnicizacija društva, pa filozofi uočavaju barem jedan problem. Taj problem nisu uspjeli riješiti pomoću dvije drevne strategije koje su se sastoje u tome da se od tehnike načini niža djelatnost,7 to jest da se može zanemariti i takoreći isključiti iz vidokruga, ili pak da sami postanu izumitelji, jer ništa od onoga što je ljudsko čovjeku ne bi smjelo biti strano. Te dvije strategije su središnje kod klasičnih humanista. One se prevladavale tijekom stoljeća i pokazivale filozofsku smionost. One su omogućile uređivati svijet, to jest osmisliti ga, potvrđujući da materija predstavlja nevjerojatne misterije i da duh u njima, također, otkriva čudesne stvari. One su pridonijele tome da se od svijeta napravi vrt u kojem nijedna djelatnost nije izlišna ili strana tom svijetu. Postoji i nerijedak broj filozofa koji su se kritički osvrnuli na razvitak tehnologije. Naime, u tehnicizaciji vide gotovo i isključivo negativne posljedice. Ona je prema Henriju Bergsonu dijelom odgovorna za moderne ratove, prema Carlu Schmittu čak i za dolazak Antikrista, prema Martinu Heideggeru za nihilizam, a Ortega Y Gasset vidi posljedak razvitka društva mase. Drugi u tome vide čimbenik koji naglašava nerazumijevanje drugoga (Hans-Georg Gadamer), zalaz kulture (Hannah Arendt), nasilje (Jean Brun) ili naposljetku ljudsko ropstvo (Hans Jonas). Ti mislioci, premda su imali različita politička i religiozna mišljenja, slažu se da je središte problema u tome da tehnika nije predmet prava i da kao takva ne može biti pozvana na sud. Ona ima generičko ime koje pokriva mnogostruke djelatnosti, od izgradnje cesta do životnih manipulacija, od mi6

7

O Vjekoslavu Bajsiću i njegovim djelima vidi izdanja koja je priredio Stjepan Kušar: Vjekoslav BAJSIĆ, Filozofija i teologija u vremenu, Zagreb, 1999.; Granična pitanja religije i znanosti, Zagreb, 1998., zajedno s bibliografijom profesora V. Bajsića. To je klasični primjer inferiornosti onoga što je aktivno kontemplativnom životu, polazeći od poimanja klasičnih grčkih filozofa sve do nekih drugih tradicija koje su se prenosile u kršćanskoj literaturi i duhovnosti.

40

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 40

3/20/2016 11:36:45 PM


Alojz ĆUBELIĆ FILOZOFIJA I ZNANSTVENO-TEHNIČKA CIVILIZACIJA

krokirurgije do tehnologija destrukcije. Izričaji su, prema tome, fluidni. Tehnika predstavlja toliko različitih djelatnosti. Izričaj tehnika možemo rabiti i razumjeti na više načina kako se to predstavlja višeznačno posred nekog filozofskog sustava.8 I zla koja joj pripisujemo su također brojna. Nisu li filozofi na tehniku projicirali stanovitu mučninu civilizacije? To je upravo ono što većina filozofa može prigovoriti tehnologijskoj civilizaciji: ona ima izopačene učinke zato što pruža dojam da ostvaruje sreću, premda je riječ jedino o njezinoj sjeni. Problem je, dakle, realan. Jedan od najupečatljivijih simptoma toga problema je općeniti poziv na promišljanje. U tom smislu svaki pokušaj promišljanja o ovoj temi zapravo dolazi u pravi čas. Tehnologije omogućuju ostvariti neke želje koje im ljudska mašta dozivlje. One nas takoreći prisiljavaju razmišljati o prioritetima. Izbori su brojni, počevši od borbe protiv gladi do snova o svojevrsnoj ‘hijerarhiji vrjednota’. Filozofija, čini se, može ponuditi neke argumente za osvjetljavanje izbora prioriteta.

2. Poremećaj ideje napretka Važno je odmah uočiti da smo dionici izrazito neodređene situacije i životnoga konteksta. Zapravo ćemo se svi složiti kako smo uključeni u brojne teške probleme koji nam velikim dijelom izmiču. Nemamo potpuno jasno ideju o njima i dosljedno tome nismo ih u stanju dobro formulirati. Kad bismo imali jasniju zamjetbu već bismo napredovali na putu njihovih rješenja.9 Te probleme naslućujemo, oni kao da se skrivaju iza našeg razumijevanja i strahova, oni hrane, ukoliko se jedva naziru, stanovitu suvremenu tjeskobu. Prije nego što ih pokušamo primjereno formulirati potrebno je ispitati jedan prethodni problem, i to problem načina na koji se pojavljuje u našoj svijesti. Dakako da to nije moguće utvrditi nekom statistikom ili kvantitativnim veličinama, ali je moguće vidjeti kako se zapravo ponaša suvremeni čovjek. To je znak prve poteškoće. Teško je odgovoriti na to, između ostalih i Kantovo pitanje, poglavito, ako imamo tendenciju govoriti o humanitetu u cijelosti. Ono što nam pomaže premostiti odveć dualističku koncepciju čovjeka jest i mogućnost drukčijeg gledanja na čovjeka koja naglašava ono što je u čovjeku duhovno, ne zanemarujući ono što je tjelesno i duševno.10 Nije nam 8 9

10

Friedrich DESSAUER, Filozofija tehnike, 7-13. Govori se o postmoderni i položaju humanističkih znanosti u takvom kontekstu. Usp., primjerice, Pierre GISEL – Patrick EVRARD (ur.), La théologie en postmodernité, Zbornik radova, Genève, 1996., 483. Usp. Michel FROMAGET, L’homme tridimensionnel, Paris, 1996., 184. U knjizi autor na izvoran način pokušava nadići tradicionalni dualistički koncept poimanja čovjeka ra-

41

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 41

3/20/2016 11:36:45 PM


Zbornik radova FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE

nakana na ovom mjestu dodatno problematizirati odista atraktivne antropološke teorije i ideje, premda se čini da su to, usudimo se priznati, sudbonosna pitanja. Pritom ne smijemo previdjeti da definicije čovjeka i moguće primjene na svakidašnji život jedva da mogu približiti u pravoj mjeri sve bogatstvo misterija pred kojim se nalazimo. Tog fenomena smo više ili manje jasno svjesni. Ne mogu se, ipak, poreći ni zaobići važne humanističke kulturne tradicije Istoka i Zapada u kojima su, zacijelo, sadržana vrijedna promišljanja i meditacije o onom što je čovjek shvaćen u njegovoj univerzalnosti. Međutim to promišljanje se uvijek odvija unutar nekog zadanog kulturnog, političkog i geografskog područja. Danas više nije toliko pitanje svijesti o univerzalnosti u čovjeku, već o empiričkoj i konkretnoj danosti, kao što je svojevrsna ‘globalizacija’ problema, ako smijemo taj nezgrapni izričaj koristiti. Svi smo danas ‘umreženi’, osobito se tu misli na ‘visoko razvijene zemlje’ (postupno i s vremenom taj proces nezaustavljivo i nepovratno se proteže i na ona jedva razvijena područja u kojima vlada krajnje siromaštvo), tako da je razmjena informacija postala sve tješnja i intenzivnija, a tehnika je naglo umnožila međunarodnu komunikaciju. Time se, zapravo, pokazuje, htjeli mi to ili ne, nerazdruživa usmjerenost jednih ljudi prema drugima, premda ne želimo postavljati osjetljiva etička pitanja o stvarnoj povezanosti s onima s kojima smo u kontaktu. Primjer za tu novu danost pokazuje nam politika velikih sila koje se trude ograničiti lokalne sukobe kako se oni ne bi izrodili u svjetske sukobe. To je osobito danas vidljivo kada se, primjerice sukob u Siriji, zapravo, odražava na određen način u čitavom svijetu. Neke ‘neuralgične točke’ prijete čitavom planetu. Možemo navesti ‘bezbroj’ takvih sukoba i ratova, ako pomislimo na Bliski istok, središnju Ameriku, Irak, Ukrajinu i druga područja zahvaćena nemilosrdnim borbama i sukobima. Novo je upravo to zamjećivanje svjetskog značenja velikih problema a ne samo svijest o univerzalnosti temeljnih ljudskih vrjednota. Nama se, naime, postavlja pitanje, možemo li uopće obuhvatiti te probleme koji se tiču svih nas uzetih globalno? Postoji li netko tko je kadar ili umješan izravno im se suočiti? S jedne strane postoji osjećaj odgovornosti svakoga, a s druge se udvostručuje osjećaj naše nemoći. Tomu dodajmo činjenicu da institucionalne strukture i odnosi postojećih sila nisu naviknuti na novu situaciju. U ekonomiji i politici se umnažaju središta za samosvojno odlučivanje, koja međusobno ne usklađuju svoj rad, tako da se odluke i djelatnosti događaju anarhično kao izričaj zlikujući tijelo i dušu, uvodeći ‘u igru’ zanemarenu i neuočenu kategoriju duha. Takvo isticanje uloge duha odrazit će se na sve dimenzije čovjekova bivstovanja odnosno razmišljanja.

42

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 42

3/20/2016 11:36:45 PM


Alojz ĆUBELIĆ FILOZOFIJA I ZNANSTVENO-TEHNIČKA CIVILIZACIJA

svojevrsnog nadmetanja. U postojećoj situaciji međunarodni mehanizmi pokazuju samo prvi strašljiv korak u dobrom smjeru. Njihova djelatnost je obilježena sukobima zasebnih državnih skupina koje se bore za svoj vlastiti interes.11 Ukratko, može se reći da zahvaljujući tehnici i razmjeni koju ona potiče ne prestaje napredovati ujedinjenje čovječanstva. Ona omogućuje osvijestiti ljudsku solidarnost na svjetskoj ljestvici. Koliko puta saznamo za neku ‘tragediju’ i potrebu da pomognemo zahvaljujući upravo pravodobnoj informaciji i sadržaju informacije?12 Međutim toj svijesti se priključuje osjećaj nemoći jer ljudi ne znaju kako djelovati u skladu s novim odgovornostima. Odatle proizlazi neugodan predosjećaj, te činjenica višeznačnosti situacije u kojoj živimo. Svi su odgovorni, međutim, nitko baš osobito. Odatle proizlazi također osjećaj da nam ono što je od odsudne važnosti nužno izmiče. Svjesni smo potrebe posvemašnje solidarnosti i međuovisnosti, međutim, čini se da takvu situaciju najbolje koriste različite interesne skupine koje postaju sve moćnije, a djeluju izravno ili pak u okrilju države. Odatle nije dalek put do uvjerenja da je prvo pravilo međuljudskih odnosa sukob, koji postaje sve oštriji i nemilosrdniji.13 Čini se da iz vida ne trebamo ispuštati ovaj kontekst jer unutarnje obilježava goleme probleme o kojima kanimo govoriti. Nasuprot tim problemima naši suvremenici su svjesni potrebe da budu solidarni, ali su istodobno paralizirani osjećajem vlastitih granica i odsutnosti sredstava za djelovanje. Oni su odgovorni i istodobno u svojoj odgovornosti razbijeni. Stoga većinu problema ne doživljavaju kao zadaće s kojima se treba suočiti hrabro i razborito, već s grižnjom savjesti i strahom. Ti problemi nas ne prestaju uznemirivati.

3. Elementi ideje napretka U stvarnosti nazočimo istinskom kulturnom prevratu14 od goleme važnosti jer se događa u zajedničkoj svijesti i uvjetuje shvaćanje koje o 11

12

13

14

Nedavno je i papa Franjo (25. rujna 2015) pred Generalnom skupštinom UN-a, između ostalog, govorio o potrebi veće učinkovitosti institucija poput nje i mehanizama koji su im na raspolaganju. O odnosu teologije i politike zanimljiv pristup ima JeanClaude Eslin, Dieu et le pouvoir. Paris, 1999. Možemo samo pretpostavljati kako su se stvari odvijale kad nisu postojala sva tehnička čuda i pomagala, kad su ljudi živjeli i umirali bez svijesti da se njihov život ne zbiva „pod povećalom javnosti i sigurnosnih kamera“. Neki to mogu potencirati do vrhunca, kao što je to svojedobno činio Thomas Hobbes u svojim čuvenim teorijama o tome da je čovjek čovjeku vuk, i da u prirodnom stanju vlada rat svih protiv svih. Tonči Matulić u svojoj opsežnoj knjizi govori o metamorfozama kulture. Usp. Tonči MATULIĆ, Metamorfoze kulture. Teološko prepoznavanje znakova vremena u ozračju znanstveno-tehničke civilizacije, Zagreb, 2008. Za naše istraživanje osobito je zanimljiv četvr-

43

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 43

3/20/2016 11:36:45 PM


Zbornik radova FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE

tim problemima imamo. Pri tome mislimo na fenomen poremećaja vrijednosti napretka koji je osobito obilježio razvijene zemlje. Prosudba i vrednovanje koje imamo o procesu napretka se iz dana u dan posvema mijenja. Naime ta je ideja napretka predstavljala tijekom posljednjih stoljeća ideološki pokretač koji je bio podstrek većini društava. Možemo je uočiti kako u liberalnoj ideologiji tako i u različitim oblicima socijalističke ideologije. Ta ideja je stavljena u pitanje ne zato što se iscrpila ili umorila nego zato što je ubrzano množenje njenih posljedica potaknulo niz prijetnji. Ako se pitamo kako se takva ideja, nakon što se nametnula kao posve očita, sada pokazala posve drukčijom, treba zamijetiti da nije riječ o jednostavnoj ideji. Ona sadrži više razina i potrebno je pokušati analizirati njezin sadržaj. U početku postoji intuicija (izražena u čuvenoj Descartesovoj formuli: „gospodari i posjednici prirode“) izvanredne moći koju je promicala moderna znanost. Naime, metodičko i sistematsko istraživanje prirode praćeno tehničkim primjenama čovjeku omogućuje, mislilo se, neograničenu prevlast nad prirodom. Tako je na početku XX. stoljeća, primjerice, mislio Henri Bergson.15 Moderna ideja napretka počiva na povjerenju u neograničene mogućnosti znanstvene spoznaje svijeta i tehničkih primjena. Spoznaja svijeta predstavlja zapravo moć osvajanja svijeta. Mislilo se da ovisnost, u kojoj se čovjek dotada nalazio, vodi preokretu u sve potpuniju prevlast nad prirodom. Otuda je ukinuće ropstva dobilo smisao oslobođenja i potvrde po sebi. Toj prvoj ideji pridružuje se druga. Tehnički i znanstveni napredak je ne samo po sebi koristan nego je zapravo uvjet čovjekove sreće (za neke mislioce čak i sam sadržaj). Ropstvo usko povezano s ovisnošću ustupilo je mjesto slobodi uživanja dobara koje je čovjek proizvodio u izobilju. Napredak je, dakle, također donositelj sreće. Ovome što je prethodilo treba dodati treću ideju koju su tematizirali stanoviti mislioci iz XVIII. stoljeća, a naročito iz XIX. stoljeća. Izvanredni rast postignuća znanstvenog znanja i tehnička iznašašća su takoreći automatski potaknula usporedni kvalitativni rast humaniteta u svim područjima čovještva. Tako se govorilo o moralnom napretku jer su bili uvjereni da je čovjek modernih vremena bolji od onoga iz prošlih vremena, da je superiorniji u čovještvu. Zavladao je gotovo instinktivni osjećaj modernog čovjeka o vlastitoj superiornosti u odnosu na naraštaje koji su mu prethodili, kao i prema drugim narodima koji još nisu stupili u tehničko-industrijsko razdoblje. Osim toga, nije se vidjelo što bi mo-

15

ti dio knjige: Metamorfoze znanstveno-tehničke svijesti kao znakovi vremena, u: Isto, 466-554. Usp. Henri BERGSON, Stvaralačka evolucija, Zagreb, 1999.

44

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 44

3/20/2016 11:36:46 PM


Alojz ĆUBELIĆ FILOZOFIJA I ZNANSTVENO-TEHNIČKA CIVILIZACIJA

glo zaustaviti napredak. Njegova karijera je neograničena. Kad čovjek upravi pogled prema budućnosti, ispunjen je neoborivim optimizmom. Odupiranja, zapreke i teškoće će, zacijelo, jednoga dana biti pobijeđene i uklonjene. Ako smo govorili o mješavini ideja, onda je jasno od prvog podrobnijeg ispitivanja da taj opis sadržaja ideje napretka nije iste naravi ni značenja. Može se reći da su one i razdvojene. Međutim upravo je ideja napretka animirala prevladavajuću ideologiju i ono što je vlastito ideologiji utoliko ukoliko obilježava neko razdoblje, a to je odstup od stroge analize njezinog sadržaja. Ona je poput neke vrste zanesenosti duhova na razini koja bi trebala biti načelna, tako da je um paraliziran u svojoj kritičkoj dimenziji.

4. Kriza ideologije napretka Upravo je ta ideja napretka u krizi. Ta kriza je i sama proizvod ideološkog procesa, to jest ona jamačno uvodi strastvene i nekritičke elemente u ideologiju napretka. Napredak u tehničkom i znanstvenom smislu nije prestao premda se mogu uočiti i neki znakovi nazadovanja. Napredak je promijenio smisao i u tome se sastoji kriza. Ta kriza ideje napretka kao izvora dobročinstava bez premca je rođena iz zamjetbe stanovitih činjenica koje je dostatno kratko spomenuti budući da su svima poznate. Proizvodnja nuklearne energije, te opasnosti koje prate njezinu uporabu s jedne strane i njezina moguća uporaba u vojne svrhe. Nakon bombardiranja Hirošime i Nagasakija nije teško razumjeti zašto naši suvremenici o budućnosti imaju apokaliptičnu sliku. Tome dodajmo opasnosti povezane uz industrijsko onečišćenje s kobnim posljedicama za okoliš, te prijetnje sloma prirodne ravnoteže. Pojačava se, također, svijest o ograničenom karakteru stanovitih prirodnih izvora. Već smo spomenuli u uvodu razne biotehnološke izazove poput mogućnosti interveniranja u životne mehanizme koji se tiču genetičkog očinstva čovječanstva, potom mogućnosti manipulacije ljudskim bićima u „znanstvene“ i političke svrhe.16 To su čimbenici koji pospješuju moderni strah. Tomu dodajmo da navedeni problemi nisu bez uzajamne povezanosti. Sve to nas navodi da na ovom mjestu iznesemo neke primjedbe i postavimo pitanja. Iskazane činjenice omogućuju razumjeti da „napredak“ nije, kako bismo mogli misliti, sam po sebi nositelj ljudske svrhovitosti.17 On je samo golemo i neprestano širenje sredstava kojima čovjek raspolaže u vidu 16

17

Usp. Tonči MATULIĆ, Religija i tehnika, u: Igor ČATIĆ (ur.), Filozofija i tehnika, Zbornik radova, Zagreb, 2003., 75-107. Usp. Lino VELJAK, Znanost, tehnika, napredak, u: Igor ČATIĆ (ur.), Filozofija i tehnika, 211-219.

45

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 45

3/20/2016 11:36:46 PM


Zbornik radova FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE

svojih djelatnosti. Ali upravo stoga što su ta sredstva moćna, ona mogu biti preobražena u potvrdu moći kao takve. Izvanredni tehnološki napredak ostvaren u području termonuklearnog oružja je pokazatelj procesa koji prijeti da će se raširiti na druga tehnička polja. Tako znanstveni i tehnički napredak nije nositelj ljudske svrhovitosti. Međutim, na određen način on sam postaje sebi svrhom. Opasnosti intervencije nad čovjekom, manipulacija čovjekom, prema mišljenju nekih mislioca i znanstvenika mora biti prijeđena pod svaku cijenu u ime rasta znanja. U takvoj perspektivi zastranjenja dolaze sama po sebi. Znanje, prema tome, može biti dosegnuto čak i nauštrb čovjeka, to jest, žrtvujući pojedince. Uz to, ispitivanje težnji koje pridonose „napretku“ pokazuje potrebu da jasno lučimo s jedne strane moć i dominaciju, a s druge upravljanje. Ideologija napretka drži da su dominacija i upravljanje istovjetni. Paradoks se sastoji u sljedećem: čovjekova moć nad prirodom koja se širi nevjerojatnom brzinom teži tome da se pretvori u samosvojnu moć koja izmiče čovjeku, koja se upravlja protiv njega, to jest, izmiče njegovu nadzoru i upravljanju. Uočavamo da ljudskim genijem stvorena sredstva, pod uvjetom da su usavršena u vidu učinkovitosti, gube rastezljivost koja je bitni vidik sredstva kao takvog. Ta sredstva kao da više ne funkcioniraju u smislu sredstava, kao da više nisu u službi čovjeka i ciljeva koje određuju. Takav je ishod tehničkog svijeta. No, treba također spomenuti da se taj proces ne pokazuje s jednakom snagom u svim područjima. Primjerice, čovječanstvu je puno lakše slijediti trku u naoružanju negoli upravljati uporabom oružja, to jest ratnim rizicima. Nepopravljive opasnosti onečišćenja okoliša ili genetske baštine su u začetku novog pogleda na prirodu. To je ona, ne samo filozofska rasprava o tome što u današnje vrijeme znači priroda ili narav. Negativno je taj pogled istovrijedan smrti iz mita o Prometeju koji je bio jedan od simbola ideologije napretka. U tom mitu čovjek se potvrđuje kao demijurg koji primorava prirodu da mu bude podložna. Njegov odnos prema prirodi je bio agnostički. S jedne strane ljudski posao se poimao kao izvor stvaranja a s druge priroda, nakon što je njezin otpor pobijeđen, postaje poslušna materija, čista pasivnost. Stav osvajača i gospodara modernog homo fabera je uklonio u današnjem ponašanju svako poštivanje te prirode, bilo da je promatramo izvan čovjeka ili u samom čovjeku.18 Međutim, što zapravo čini znanost ako strpljivo ne istražuje koji su mehanizmi i zakoni prirode?19 U pogledu tehnike kao 18

19

Zanimljive refleksije nalazimo kod Hannah Arendt. Usp. Hannah ARDENT, Vita activa, Zagreb, 1991., osobito peto poglavlje o djelovanju, 142-196. Doduše sam pojam zakona, čini se, da nije dostatno istražen, osobito u smislu definicije. Pogledati intrigantna razmišljanja Joseph M. BOCHENSKI, Uvod u filozofsko mišljenje, Split, 1997., 7-18.

46

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 46

3/20/2016 11:36:46 PM


Alojz ĆUBELIĆ FILOZOFIJA I ZNANSTVENO-TEHNIČKA CIVILIZACIJA

kćeri znanosti, postavlja se pitanje koliko koristi i pomaže da funkcioniraju tako otkriveni zakoni? Potrebno je, stoga, iznova poštivati uravnoteženost. Čovjek ne može razviti svoje čovještvo ako nije u skladnoj simbiozi s prirodnom sredinom.20 Čovjek ne bi smio prezirati temeljne potrebe te sredine, njegovo upravljanje nad stvarima pretpostavlja slušanje znanosti, a u praktičnoj tehnici ono što stvari govore same o sebi. Novi stav, koji se nalaže u pogledu prirode, temelji se na pozitivnom stjecanju. Tehnika je postala nužno sredstvo za znanstveno istraživanje, premda pretpostavlja znanstveno istraživanje. U svim područjima od fizike čestica, astronomije, biologije, itd. – spoznaja se može razviti zato što su sredstva usavršena i profinjena. Tehnika omogućuje uvijek savršenija sredstva eksperimentiranja, što je temelj znanstvenog znanja. Ta metoda, koja se služi pokusima, prema mišljenju je nekih znanstvenika jedina i univerzalna metoda znanja, tako da nitko ne bi smio izmaknuti tom imperijalizmu. Odatle proizlazi napast kojoj su neki podlegli da se i čovjek promatra kao objekt pokusa između drugih objekata. Tu postoji opasnost da se iz vida izgubi dimenzija čovječnosti svojstvena čovjeku. U posljednje se vrijeme upravo o tim bioetičkim problemima intenzivno promišlja i raspravlja kako bi se jasnije uočila načela i definirala pravila ponašanja.21 Jasno je da se tu nalazimo pred golemom kulturnom opasnošću. Čovjek u samom činu, po kojem upravlja prirodom i svojom vlastitom prirodom, ide prema tome da izgubi smisao svog identiteta kao čovjeka jer postaje objekt među drugim objektima. Postavlja se pitanje u kojoj će mjeri ta težnja k rastvaranju čovječnosti čovjeka biti spriječena i zauzdana ponovnim otkrićem nužnog uvažavanja prirode? Tu je prvotno riječ o tome što je čovjekova posebnost. Osim toga, propast mita o Prometeju još uvijek ne znači da će ta vrsta osvajačkog imperijalizma znanstvenog istraživanja biti sposobna podložiti se neprekidnom pravilu priznavanja čovjekove posebnosti. Jedan drugi paradoks je povezan s idejom „napretka“. Znanost i tehnika su razumski posao. U tom svojstvu one su načelno stvar svih. Postoji univerzalizam razuma što je prosvjetiteljstvo vrlo snažno istaknulo i zamijetilo. Naime, pod uvjetom da se razvija znanstveno znanje i tehnička iznašašća, zbroj spoznaja i tako ostvarena okretnost mogu se ostvariti samo pomoću uvijek zamašnije podjele posla tako da se „napredak“ ostavlja na brigu specijalistima, znanje biva sve više i više razdijeljeno. Sličan fenomen može se uočiti u povije-

20

21

Usp. Marijan BIŠKUP, Spasavanje svijeta: ekološki problemi, u: Bogoslovska smotra, 52 (1982.) 4, 583-593; Suvremena industrijalizacija i ekologija, u: Bogoslovska smotra, 59 (1989.) 3-4, 372-386. Usp. Tonči MATULIĆ, Bioetika, Zagreb, 2001.

47

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 47

3/20/2016 11:36:46 PM


Zbornik radova FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE

sti suvremene filozofije.22 Odatle proizlazi osjećaj sukoba između skrovite zamjetbe jednakovrijednog značenja razuma i pojave novog elitizma koji je na spoznajnom planu jednak nekoj vrsti ezoterizma. Budući da je znanost dobro svih, a da je u praksi nemoguće da svi usvajaju njezin sadržaj, većina ljudi je osuđena da o istraživanjima i rezultatima ima samo fragmentarne informacije koje su najčešće pretjerano pojednostavljene. Osim toga to omogućuje nekontrolirana nadodavanja i neutemeljene strahove. U tom smislu je zanimljivo proučavati goleme maštarije koje muče naša društva utemeljena na znanstvenom i tehničkom projektu. Ona hrane umove znanstvenom fantastikom poput apokaliptičnih strahova u kojima je znatan udio iracionalnog. Uznemirujuća je činjenica da ni sami znanstvenici nisu izuzeti od utjecaja tih maštarija. Ako znamo kako znanstveno-tehnička pustolovina sadrži realne opasnosti, ne znamo razlučiti gdje se nalazi granica između te pustolovine i opasnih maštarija, a to sve pogoduje klimi nesigurnosti i nepovjerenja. Naposljetku je potrebno otkriti posljednji vrlo važni vidik fenomena koji pokušavamo ispitati. Tehnika je u temelju industrijskih društava, a narodi su, kako znamo, ušli više ili manje brzo te nejednako u industrijsko društvo. Dok jedni ostaju u predvorju, drugi povećavaju svoju prednost. Novi paradoks je u sljedećem: tehničke tvorevine osvajaju čitav svijet tako da uočavamo proces ujedinjenja svijeta pomoću sveprisutnih tehničkih predmeta, a s druge strane raste nejednakost među narodima. Tako tehnološka moć služi kako ekonomskom tako i političkom apetitu industrijskih moćnika. Glad za moći prati tehnološki dinamizam koji je potaknut imperativom ekonomskog osvajanja, što ima dvostruku posljedicu. Kao prvo monopol u trgovini i, kao drugo, prisvajanje sirovina u korist bogatih zemalja. U takvom međunarodnom kontekstu dobro razumijemo da se siromašne zemlje osjećaju osuđene na siromaštvo. Međutim, što to drugo znači nego da industrijski dinamizam pretpostavlja znanost i tehnologiju, te da je odsutnost znanja jedna od modernih formi siromaštva.23 Ona je možda najvažnija forma postojanja siromaštva. Tu dakle konstatiramo snažni kontrast između postupnog ujedinjavanja svijeta premda s nejednakim ritmom (pomislimo na medicinu, mehanizaciju, itd.) i pogoršanja nejednakosti među narodima.

22 23

Usp. Jean-François PRADEAU (ur.), Histoire de la philosophie, Paris, 2009. Na ovaj oblik siromaštva je nerijetko u svojim nastupima i enciklikama upozoravao blagopokojni sveti papa Ivan Pavao II.

48

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 48

3/20/2016 11:36:46 PM


Alojz ĆUBELIĆ FILOZOFIJA I ZNANSTVENO-TEHNIČKA CIVILIZACIJA

5. Pedagoški izazovi Mogli bismo, dakako, obraditi druge vidike u složenosti postavljenih problema čovječanstvu na početku 21. stoljeća. Tako bismo mogli ispitati neposrednije probleme, one koji se tiču „predosjećaja“ ili pak neposredno življenog (koji se uostalom razlikuju prema ekonomskoj i političkoj situaciji, dobi, itd.). Mogli bismo također analizirati osnovne ideologije koje vrše utjecaj na naša društva. Međutim, čini se da je poremećaj ili preokret smisla vrijednosti „napretka“ u trenutku najvećeg razvitka znanosti i tehnike temeljni fenomen o kojem svi drugi elementi ovise na ovaj ili onaj način, ili po kojem su obilježeni. Zacijelo bi bilo vrijedno analizirati odjek te civilizacijske činjenice na mlade u psihološkom i sociološkom kontekstu koji je vlastit posebnim problemima mladenaštva. Međutim, sljedeće pitanje mora privući našu pozornost: daju li humanističke znanosti odgovore ili barem pokušavaju doći do odgovora na pitanja koja smo evocirali, i kako se postaviti u odnosu na odsudne probleme za budućnost čovječanstva? Na prvi pogled, prema onome što smo dosada problematizirali, čini se da je takav trud uzaludan i da je pokušaj rješenja već od početka osuđen na neuspjeh. Nisu li problemi preozbiljni, te življeni u krajnjoj tjeskobi, i izmiču li racionalnom upravljanju? Nije li opisano gibanje takvo da se sve odigrava prema neizbježnoj fatalnosti? Ne mislimo da je tomu tako. Tu bismo ponovno htjeli uočiti važnost razboritosti i mudrosti. Ako se pokuša ono što je prvotno zamijećeno kao zamršeno osvijetliti, ako pronađemo i iznesemo neka rješenja i odluke o učinkovitom djelovanju, sigurni smo da se u bliskoj budućnosti nećemo koristiti rječnikom fatalnosti. Možemo se nadati da će težina opasnosti i njihova postojanost biti poticaj za spasonosni uzlet. O sadašnjim naraštajima ovisi hoće li opasnosti o kojima je riječ imati izgled sudbine ili golemog izazova. Istinski rečeno, takva je naša odgovornost. Ako tako postavimo stvari, slijedi pokušaj da odredimo neke od najhitnijih zadaća koje se tiču - izravno ili neizravno - poučavanja. Paradoks krize koja pogađa tehničku civilizaciju je u tome što je ta kriza potaknuta golemim uspjehom tehničke inteligencije koja se pokazuje kao ona pred kojom je bezgranična karijera. Nismo li danas kadri predvidjeti rezultate koji će vrijediti za blisku budućnost? Tako istraživanje stvaralačke mašte prati osvajački hod tehnike i već prisvaja pravo na budućnost, odnosno, raspolaganje njome. Govorili smo o tehničkoj ili tehniciziranoj civilizaciji. Međutim moramo spomenuti da nipošto nije upitna tehnika kao takva (a još manje znanost), već tehnička civilizacija, to jest vrijednosni sud i skoro sponta-

49

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 49

3/20/2016 11:36:46 PM


Zbornik radova FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE

no povjerenje u ljudski smisao tehnike.24 Taj vrijednosni sud i povjerenje zajedno s mnogostrukim načinima zapravo su prevladavajuća postavka o našoj civilizaciji. Drugim riječima, pretpostavlja se da tehnički uspjesi uzrokuju cjelovito čovjekovo ostvarenje. Taj sud je bio moguć jer se sam čovjek doživljavao i ponekad isključivo mislio kao homo faber, to jest kao onaj koji je ispunio mogućnosti svoje biti u odnosu prema prirodi koju preobražava. Čovjek zapravo pronalazi svoju „istinu“ zahvaljujući tehnici. Svi ostali odnosi, sve ostale „istine“ koje se tiču čovjeka pronalaze svoj smisao u odnosu koji homo faber ima s prirodom. Takvu koncepciju o čovjeku pronalazimo kod brojnih filozofa i mislilaca, ali se ona postavlja osobito na implicitnoj i nesvjesnoj razini. Također je istina da je ta koncepcija bila predmet često preoštrih kritika. Međutim, ta se kritika napajala na pogrešnim izvorima, nostalgijom za predtehničkim društvom zapostavljajući i zanemarujući gotovo nepovratni proces.

6. Polje znanstvene racionalnosti Reakcija koja se danas na obzorju oslikava je različita. Njezina prva očitovanja su posljedica uporabe atomske bombe koja je obilježila razdoblje nakon Drugog svjetskog rata. Otada se sami znanstvenici i tehničari pitaju o legitimnosti svoga rada, o mjerilima zakonitosti, o ograničenjima koja je nedopušteno prelaziti. Pitanja ovoga roda, a koja se pojavljuju na području znanstvene i tehničke prakse, nisu pitanja znanosti i tehnike kao takve. Ona nisu epistemologijske već etičke naravi. Pita se o utemeljenosti ovog ili onog ljudskog iznašašća ili pak pokusa. Nekada se tehnička primjena znanja činila legitimnom i sama po sebi razumljivom. Sada se zamjećuje da znanost i tehnika kao vježbe i ozbiljenja misli ne dobivaju svoju cjelovitu legitimnost iz njih samih nego da je moraju iziskivati od duhovne instance. Tu je potrebno uočiti jednu vrlo važnu stvar. Iznova se otkrila skrivena istina, možda od početka moderne znanstvene pustolovine, da pretpostavljena racionalnost, koju uključuju znanost i tehnika, ne pokriva čitavo polje razuma. Istinsko i dragocjeno odvijanje znanstvenog i tehničkog uma je potisnulo druge dimenzije tog istog uma. Golemi uspjesi su spriječili vidjeti koju je cijenu trebalo platiti da se ti uspjesi postignu i da je to bilo sistematsko sužavanje razumske djelatnosti. Tu pomislimo samo na Renéa Descartesa i Augustea Comtea. To znači da je u korijenu tog sužavanja postojao izbor koji se odnosi na svrhu koja bi trebala upravljati razumskom uporabom što uključuje ide24

O odnosima između tehnike i etike vidjeti Pavo BARIŠIĆ, Tehniziranje etičkoga – etiziranje tehničkoga, u: Igor ČATIĆ (ur.), Filozofija i tehnika, 167-183.

50

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 50

3/20/2016 11:36:46 PM


Alojz ĆUBELIĆ FILOZOFIJA I ZNANSTVENO-TEHNIČKA CIVILIZACIJA

ju da nema uspješnog niti valjanog humanizma osim onog koji promiče homo faber. Sve je to skrito u kulturnoj podsvijesti tim više što je potiskivanje u pitanju bilo unutar samog razuma. Samo je po sebi razumljivo da se to odnosi na važne tendencije naše kulture.25 Znanstveni i tehnički um nisu sposobni rasvijetliti smisao vlastitih radnji, on sâm nije sposoban utvrditi ljudske kriterije vlastite uporabe. Pa ipak, najhitnija zadaća u našoj kulturi obilježenoj prvenstvom tehničkog razuma je izvršiti ponovno uravnoteženje bitnih djelatnosti koje očituju život duha i razuma. To se prvotno treba dogoditi na misaonom planu, to jest na svjesnoj razini, to uravnoteženje po kojem će um osigurati upravljanje znanjem i praksom. Opasnost paradoksa isključivog prvenstva pripisanog znanstvenom i tehničkom umu sastoji se u slijepom upotrebljavanju razuma. No, budući da je tu unatoč svemu na djelu razum, njegovo protuprirodno stanje nije zamijećeno. Dopustiti procvat u okrilju ljudskog duha njegovih osnovnih djelatnosti znači osigurati ravnotežu koja je upitna, znači priznati nužnu ulogu filozofije i svih humanističkih disciplina koje su u živom odnosu s religioznom misli ili umjetnošću. Odatle će se u takvom kontekstu razviti navlastito humanistička služba tehničkog razuma, što je njemu nužnost koju sam sebi ne može dati. Tu se ponovno nalaže i stanovita uloga filozofije i teologije koje su pozvane kao i u svakom vremenu ponuditi svoj zaseban doprinos i interpretativni model pristupa stvarnosti.

Neke posljedice i obveze Nakon svega što smo ukratko skicirali čini se da možemo izvući neke zaključke. Pitanja se tiču onih koji se bave profesionalno poučavanjem u današnjem vremenu. Recimo prvotno da nas činjenica zaronjenosti u znanstvenu i tehničku civilizaciju nuka da se potrudimo razmisliti o humanističkom značenju znanosti i tehnike. Stoga je mlade ljude potrebno pripremiti da postanu svjesni a ne pasivni korisnici znanja i metoda. Stoga je pogrešno i opasno zadovoljiti se time da filozofiji i drugim humanističkim disciplinama dodijelimo samo jedno mjesto pokraj tehnike. Nadamo se da će odgovorni za programe i hod školskih institucija shvatiti da je ogromna pogreška školu poimati prema modelu tehničkih škola, kao tijela za prenošenje spoznaja i dosizanje pragmatičnih svrha, kao da bi ideal od početka bio formirati specijaliste. Toj koncepciji možemo suprotstaviti primjedbe iz praktičnog poretka ali posebno iz ljudskog poretka. Naime brzina kojom se različita otkrića i iznašašća događaju izlažu pogibli prebrzu i previše specijaliziranu formaciju. Zato, umjesto da 25

Usp. Raymond TSCHUMI, La crise culturelle, Lausanne, 1983.

51

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 51

3/20/2016 11:36:46 PM


Zbornik radova FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE

se usmjeravamo prenošenju pragmatičnih spoznaja, trebali bismo oblikovati duhove koji će prvotno biti sposobni usvojiti i integrirati novo. Iz toga proizlazi da zadaća poučavanja nije jednostavno i isključivo prenošenje znanja već prvobitno formacija. Osim toga, rastuće gomilanje znanja je takvih razmjera da nužno dajemo previše i premalo, formirajući (ako se još može govoriti o formaciji!) površne duhove koji su primili mnoštvo loše usvojenih informacija. Ono što se zahtijeva je prvotno formacija misli i sposobnosti promišljenog usvajanja i upravljanja. Morali bismo u toj perspektivi inzistirati ponovno na važnosti formalne logike te matematike pod uvjetom da shvatimo njihovu instrumentalnu službu za misao. Poučavanje tih disciplina koje bi zadržalo navlastito funkcionalni karakter pridonijelo bi još većem zatvaranju duha u svijet tehnike. Naime čisti korisnik tehnike će biti njome determiniran. Poučavatelji će u bliskoj budućnosti imati osjetljivu obvezu da mlade ljude pripreme da je za znanstvene i tehničke zadaće potrebno posjedovati okretnu i životnu svijest. Nije nipošto riječ o moraliziranju, već o tome da se naučimo uočavati etičku dimenziju problema. Jedino ako čovječanstvo ne izgubi iz vida tu dimenziju da je čovjek svjestan svog identiteta, te svoje nesvodive posebnosti, neće ga promatrati kao objekt među ostalim objektima. Odjednom će tvorevine znanosti i tehnike prestati izgledati poput ogromnih strojeva koji uništavaju čovjeka koji im izmiče. U toj je perspektivi nezamjenjivo poučavanje humanističkih disciplina, navlastito filozofije, čitanje vrijednih književnih djela, te otvorenost prema važnim religioznim tradicijama. Znanost doziva svijest na tu temeljnu danost posebice nakon poremećaja ideologije „napretka“. Nekima se može činiti da su mladi posvema neosjetljivi na taj bitni vidik egzistencije. Jer nekako se na prvi pogled čini da su buntovni, ravnodušni, destruktivno raspoloženi, izbjegavajući bilo kakav zadatak koji bi u sebi sadržavao spremnost na ’žrtvu’. Ipak, možda, nismo u pravu ako prerano donosimo kvalitativne i generalne zaključke.26 Ako su poučavatelji i sami uvjereni u to što poučavaju, onda ne bismo trebali strahovati u svojoj zadaći. Naravno, mora se poštivati sloboda savjesti, te pluralizam, čuvati se svega što sliči na propagandu, problematizirati važna etička pitanja koja se čovječanstvu danas postavljaju usred znanstveno-tehničke civilizacije. Ljudima treba pomoći da postanu svjesni složenosti, te često nenadanosti različitih problema, voditi ih prema poštivanju pozicije drugoga, pomoći im shvatiti da različitost 26

Zanimljiv pristup različitim filozofijskim pitanjima pronalazimo kroz dijalošku formu kod: André COMTE – Luc Ferry SPONVILLE, La sagesse des Modernes. Dix questions pour notre temps, Paris, 1998.

52

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 52

3/20/2016 11:36:46 PM


Alojz ĆUBELIĆ FILOZOFIJA I ZNANSTVENO-TEHNIČKA CIVILIZACIJA

mišljenja često ima svoj korijen u poteškoći problema, pomoći da ono što u sebi skrovito naslućuju prispije do jasne svijesti i uvjerenja koje počiva na argumentima, a da ih se pri tom ne obeshrabri. To znači pripremiti ljude na suočavanje s budućim zadaćama i pitanjima. Budući da smo se bavili zapravo etičkim pitanjima, za ova promišljanja neka bude iznijeta i posljednja točka. U opisu aktualne situacije koju smo prethodno skicirali, govorili smo o međuljudskoj solidarnosti kao novoj karakterističnoj činjenici. Na tom stadiju solidarnost označava međuovisnost. Potrebno je sada da ta solidarnost postane etička stvarnost.27 Jedna važna misaona i kulturna prigoda je nazočna u sudbinskoj zajednici koja povezuje ljude koji su sve više ujedinjeni tehnikom. S druge strane, sredstva uništenja su dosegla takve razmjere da opstanak naše vrste iziskuje koncentraciju. Postavlja se pitanje na kojem temelju možemo ustanoviti solidarnost ako ne na etičkom a potom i pravnom priznavanju čovjeka kao čovjeka, to jest da čovjek ima pravo biti čovjek. Čini se da u današnje zadaće također spada senzibiliziranje mladih ljudi na stvarnost ljudskih prava, te poziv na razmišljanje o njihovu sadržaju. Bilo bi pogrešno misliti i vjerovati da će solidarnost proizići iz spontane činjenične međuovisnosti. Naime, tehnika koja ih ujedinjuje istodobno pojačava neuravnoteženost moći i po tome nejednakosti i nepravde. Ljudska prava su kulturne vrijednosti, a ne mogu biti životne bez prenošenja i ostvarivanja. U svijetu, koji je tehnika ujedinila i istodobno duboko razjedinila, ljudska prava čine most i moguću poveznicu svijesti, jezgru uvjerenja bez kojih ne možemo utvrditi mjerila ponašanja i djelovanja. Stoga u perspektivi koju smo evocirali mogu i moraju pružiti načela za kolektivno djelo solidarnosti, suradnje i mira. Iz toga konkretno slijedi da se kršćani u našim liberalnim i pluralističkim društvima, trebaju odreći autoritarnog načina naviještanja vjere i moralnih zapovijedi, premda taj način i njegova učinkovitost jesu legitimne unutar Crkve. Ne radi se naposljetku o kapituliranju pred pluralizmom vrjednota, već o davanju prvenstva navještaju koji se, da bi bio uvjerljiv, uvrštava u trud dijaloga i argumentacije koja se tiče zajedničkih vrjednota.

27

Ludwig Wittgenstein je mislio da bi samo jedna važeća knjiga o etici značila da sve druge knjige gube na svojoj važnosti.

53

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 53

3/20/2016 11:36:46 PM


Zbornik radova FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIÄŒKE CIVILIZACIJE

Abstract PHILOSOPHY AND THE SCIENTIFIC AND TECHNOLOGICAL CIVILIZATION This paper establishes the existence of a crisis of humanistic sciences within the context of a scientific and technological civilization. This crisis represents a challenge to present, comment on and analyze the basic ideas that have contributed to this type of concept of relevance or redundancy of such an approach to reality. The relevance of the idea of progress which has many meanings can be spotted at the very root of the crisis. This idea started developing at the age of Enlightenment and can be understood as an integral part of a scientific and technological civilization. Positive and negative aspects of the phenomenon of limitless trust into the scientific and technological reason and its discoveries are pointed out. Finally, analysis is given of the area of scientific rationality which forces us in a way to ponder the various pedagogical and ethical challenges facing the modern man. The necessity of the contribution of humanistic sciences, above all philosophy and theology, in responding to these challenges is evident. Suddenly these scientific and technological creations cease to appear as huge machines that destroy man as he attempts to dodge them. The teaching of humanistic disciplines, firstly philosophy, is invaluable in this perspective, as is the reading of worthwhile works of literature and an openness to important religious traditions. Key words: Humanistic sciences, scientific and technological civilization, ideology of progress, philosophy, theology.

54

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 54

3/20/2016 11:36:46 PM


OGLED O TEHNICI: OD PROMETEJA DO NADČOVJEKA Franjo MIJATOVIĆ

Sažetak Kroz ovaj rad pokušavamo interpretirati tehniku dvjema najsnažnijim figurama tehničke preobrazbe čovjeka. Jedna stoji na početku, u liku Prometeja, a druga bi mogla možda biti njezin kraj; u nadčovjeku. Rad se sastoji od dvije cjeline. U prvome dijelu promatramo tehnički obzor svijeta na primjeru starogrčkog mita o Prometeju. Mit o Prometeju koji stoji na početku zapadne tehničke civilizacije sugerira i upućuje na ljudsku snalažljivost, odnosno iznalaženje (tehnika) boljeg načina života. Starogrčki junak je ujedno svojevrsni putokaz kako bi čovjek kao homo tehnicus mogao završiti ukoliko ne bude budno kontrolirao svoje tehničke izume. F. Nietzsche Prometeja identificira s aktivnošću za kojom čezne njegov nadčovjek. Odnosno nadčovjek je taj novi Prometej, premda je vremenski i kulturalno jako udaljen od Eshilova Prometeja. Nietzscheov nadčovjek, kao novo obličje Prometeja, bitna je suprotnost metafizičko-teologijskom promatranju čovjeka za kojega je krajnji cilj volja za moći. Nadčovjeka kao vrhunac Nietzscheove filozofije promatramo i kao pokušaj ozbiljenja i ovladavanja samim sobom u jednoj novoj vizuri bića koje bi trebalo uspostaviti novi moralni i svjetski poredak. Iako su Prometej i nadčovjek dvije različite figure, ipak ih povezuje jedno: poboljšanje, odnosno izmjena postojećeg čovjekova stanja. I kod jednog i kod drugog pobuna protiv postojećeg stanja jest glavni razlog rušenja dotadašnjih kulturnogenetskih datosti čovjeka. I kod jednog i kod drugog subjekt nezadovoljstva jesu bogovi ili Bog koji su čovjeku namijenili bit takvom kakva jest. U oba dijela rada primjećuje se kako je čovjek manjkavo biće. Prvo, Prometej ga opskrbljuje vatrom, dok ga nadčovjek nastoji potpuno istisnuti, odnosno dovršiti posljednjim čovjekom. Ključne riječi: Prometej, tehnika, nadčovjek, samoprevladavanje, posljednji čovjek.

55

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 55

3/20/2016 11:36:46 PM


Zbornik radova FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE

Uvod Čovjekova želja za poboljšanjem samoga sebe i razvijanjem svojih urođenih sposobnosti vjerojatno je stara koliko i sam čovjek. Za Arnolda Gehlena takva želja ima svoje korijene u temeljnom shvaćanju čovjeka. Biološki nedostatno biće1 time nužno ovisi o tehničkim dostignućima svoga vremena. Samo se tako čovjek može potvrditi nasuprot prirodnim datostima. Tehnika na taj način štiti od nepredvidljivih prirodnih sila, ublažava naporan rad, osigurava blagostanje i udobnost... Koristi tehnike su ogromne. Prije svega omogućuje ljudima da svoje snage usmjeri na druge aktivnosti ljudskoga života kao što su umjetnost, igra, filozofija... Stoga ne čudi da se osobito od 19. stoljeća počinje događati jedna mehanizacija ljudskoga koja je iznjedrila vrlo optimističan pogled na tehniku, u kojemu sama tehnika obećava neprestano poboljšanje ljudskoga života, tj. ostvarenje najveće sreće najvećeg broja. Tehnika je stoga praćena velikim očekivanjima i nekom kvazireligioznom nadom, da će ona u konačnici eliminirati i savladati svaku ljudsku bijedu i patnju. Moralno promatranje tehničkog napretka moglo bi se sažeti u tehnički imperativ koji bi glasio: sve što se može napraviti, treba se i napraviti.2 U sadašnjim diskusijama o tehnici i čovjeku glavnu ulogu igraju tzv. poboljšanja čovjeka. Riječ je o raznim terapeutskim naporima kako bi se poboljšalo čovjeka, njegove tjelesne, duhovne, emocionalne sposobnosti. Ide se čak tako daleko da se potpuno mijenja fizički izgled čovjeka. Štoviše, nastoji se optimizirati čovjekov moral putem medicinsko-tehničkih, biotehnologijskih ili farmakoloških zahvata. Krajnji rezultat svega jest čovjek-kiborg, pomoću genetičkog inženjeringa. Etička evaluacija svih tehničkih poduhvata u vezi čovjeka kreće se od bitnog otklanjanja kao nečega neprirodnog, pa sve do skeptičnog stajališta J. Habermasa3, te zagovaralačkog stava P. Sloterdijka4 i Sorgnerova5 posthumanizma u kojem biološka evolucija nastavlja svoj tehnički razvoj čovjeka. 1

2

3

4

5

Usp. Arnold GEHLEN, Duša u tehničkom dobu: socijalnopsihološki problemi u industrijskom društvu, Zagreb, 2004., 5-20. Usp. Lewis MUMFORD, Pentagon moći, Mit o mašini 2, Zagreb, 1986., posebno 124-125. Usp. Jürgen HABERMAS, Budućnost ljudske prirode: na putu prema liberalnoj eugenici?; Vjerovanje i znanje, Zagreb, 2006. Usp. Peter SLOTERDIJK, Pravila za ljudski vrt: odgovor na Heideggerovo pismo o humanizmu, Beograd, 2001. Usp. Stefan Lorenz SORGNER, „Posthumane leben besser. Ist der Transhumanismus die gefährlichste Idee der Welt?“, u: Aufklärung und Kritik. H. 44. (2012.), 160-173. Filozofijiski zastupnici transhumanizma su uvjereni da se čovjekov organizam putem tehnike može poboljšati. Cilj je poboljšani čovjek, odnosno nadčovjek. Jedan od važ-

56

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 56

3/20/2016 11:36:46 PM


Franjo MIJATOVIĆ OGLED O TEHNICI: OD PROMETEJA DO NADČOVJEKA

1. Prometej – (m)učitelj ljudi? Vjera u ljudski napredak, njegov tehničko-tehnologijski6 progres koji omogućuje lakši, podnošljiviji i brži život prisutna je u povijesti ljudske kulture već od početka u čovjekovu razmišljanju o samome sebi i svijetu koji ga okružuje. Stoga, nije sasvim slučajno što jedna takva mitska pripovijest o Prometeju, kradljivcu vatre, stoji na početku zapadne civilizacije. S druge strane, ni jedno razdoblje povijesti čovječanstva nije u tolikoj mjeri obilježeno prometejskim iznašašćima kao ovo naše. Sva prometejska iznašašća, od antike pa sve do naših dana, u sebi kriju dvostruko lice: lice blagoslova i prokletstva. “Konačno oslobođeni Prometej, koji od znanosti dobiva dosad nepoznatu snagu, a od ekonomije neprestani poticaj, apelira na pojavu jedne etike kojoj će on dopustiti da stavi uzde njegovoj moći, kako se ona ne bi pretvorila u nesreću za čovjeka.”7 Vatra, prometejski dar, igra ključnu ulogu u našim životima. Njezina korist je nedvojbena kako u paljenju raketa, molitvi uz svjetlo svijeća, ali jednako tako njezina iskra je bila ta koja je odnijela tisuće i tisuće života u Auschwitzu. Alegorijski rečeno bez neprestanog bdijenja nad vatrom moglo bi i nas zadesiti prometejsko prokletstvo. Spomenuta pripovijest o Prometeju, osim što je zajednički temelj čovječanstva, i koja već dugo vremena oblikuje kolektivno pamćenje, ima još važniju dimenziju očekivanja utoliko što „tehnika prijeti da se izmakne prevlasti čovjeka nad njom“.8 No, u čemu se sastojalo Prometejevo herojstvo, njegov čin kojim ruši usud bogova namijenjen ljudima? Navest ćemo samo kratke odlomke koji u bitnom sažimaju Prometejev prijestup i koji će biti baza našega promišljanja u prvome dijelu ovoga rada. „Smrtnika kako, gdjeno prije bješe glup, Obdarih umom, dijelak dadoh razbora!... Smrtniku podah dar Pa bijedom zato ovom jadan sapet sam. U narteku ja kradom iskru ugrabih Te vatre, ljudma štono učiteljicom Vještine svake svanu - pomoć velika...

6

7

8

nijih zastupnika takve vrste transhumanizma jest S. L. Sorgner, koji je uvjeren da je sljedeća faza evolucijskog procesa spajanje tehnike s ljudskim bićem. U radu ćemo koristiti i jednu i drugu riječ tehnika i tehnologija. O razlici tehničkog i tehnologijskog vidjeti Stanislav SEVER, „Kritičko proučavanje razumijevanja stvarnosti – umijeće tumačenja i razumijevanje tehnike i tehnologije“, u: Zbornik filozofija i tehnika, I. Čatić, (ur.), Zagreb, 2003., posebno 150-154. Hans JONAS, Princip odgovornost. Pokušaj jedne etike za tehnološku civilizaciju, Sarajevo, 1999., 7. Martin HEIDEGGER, „Pitanje o tehnici“, u: Uvod u Heideggera, Zagreb, 1972., 93.

57

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 57

3/20/2016 11:36:47 PM


Zbornik radova FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE

Nit je znao, što je zidan dom I suncem obasjan nit što je drvodjelja. Prebivao pod zemljom, kao brzac mrav, Po zakucima tamnih, mračnih pećina. Pa stalna nije znaka znao nikakva... Pa onda broj mu otkrih, izum najveći, I pisma sastav;... Kad drugo čuješ, još ćeš većma čudit se Vještinam’, sredstvim’, kakvim sve se dosjetih... Blagodat da je onu, što se ljudima Pod zemljom dolje krije: bakar, željezo Pa srebro, zlato, - prije mene našao? Znam stalno: nitko doli luda hvastava. S riječi malo ukratko sve skupa čuj: Sve umjeće su ljudma od Prometeja!“9 Premda su ovi isprekidani odlomci pokušaj interpretiranja vlastite sudbine, itekako jasni u svome sadržajnome smislu, ostaje nerazriješenim njihovo simboličko i filozofijsko-teologijsko značenje. Jedna od daljnjih činjenica jest i ta da je naše sadašnje vrijeme u velikoj mjeri obilježeno tehničko-tehnologijskim izumima. Upravo za takve izume, ne direktno, imamo zahvaliti Prometeju, prvom pronalazaču tehnike10 uopće. Ali ne samo tehnike, nego i predviđanja budućega, pro-gnosis, čemu ćemo se vratiti u nastavku. Iako, živimo tehničko-tehnologijski vrlo napredno, etičnost nekih tehničko-tehnologijskih mogućnosti otvaraju brojna pitanja na koja nije lako odgovoriti. Kao i u vrijeme Eshila, zapeli smo u svojevrsni moralni procjep između velikih otkrića i izuma s jedne strane, te jadikovanja i nemogućnosti predviđanja zloporaba koje kao nužne posljedice prate tehničko-tehnologijski napredak s druge strane. Takve zloporabe izgledaju kao odmazda bogova na našu radoznalost i hrabrost. Upravo ono što nas zanima u ovome mitu jest Prometejeva daljnja sudbina, odnosno dokle seže njegovo predviđanje koje bi pomoglo nama u našem današnjem razumijevanju tehničko-tehnologijske budućnosti. Predviđanje budućih trenutaka tehničko-tehnologijskog razvoja, bez obzira o kojem je području znanstvenog istraživanja riječ, teško je sagledati. Naprotiv, Eshilov Prometej tvrdi kako posjeduje apsolutno buduće znanje: 9 10

ESHIL, Okovani Prometej, Zagreb, 1994., 24-25. Martin HEIDEGGER, Pitanje o tehnici, 99. Heidegger, osim što donosi osnovno značenje tehnike u smislu umijeća, pridodaje i druga značenja koja su osobito važna u našem tumačenju Prometejeve tehničke snalažljivosti. Heidegger starogrčku riječ τέχνη tumači kao „znati-se-snaći u nečemu, razumjeti se u nešto“. Isto, 99.

58

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 58

3/20/2016 11:36:47 PM


Franjo MIJATOVIĆ OGLED O TEHNICI: OD PROMETEJA DO NADČOVJEKA

„unaprijed na vlas znam što će biti, - preko nade neće me ni jedan stići jad“.11 Na predvidljivosti budućega i sam mu Zeus zavidi pokušavajući mu mučenjem izmamiti onaj dio znanja koji se tiče Zeusova vlastitoga pada. Međutim, Prometej koji sve unaprijed zna, ne zna kako promijeniti svoje postojeće stanje, kako se riješiti Hefestovih okova. Moglo bi se reći kako je apsolutno buduće znanje moguće jedino u kozmosu u kojemu je sve unaprijed određeno s nužnošću održavanja onoga što je sudbina namijenila čovječanstvu. Premda sve zna o budućnosti, Prometej ništa ne može učiniti. G. Anders za takvu situaciju junaka Prometeja, koristi izraz invertirani utopist, kako bi opisao ljude koji mogu uvijek više činiti, pri tome ne znajući što uzrokuje takvo djelovanje. „Mi smo invertirani utopisti. Ovo je temeljna dilema našega doba: mi smo manji od nas samih; nesposobni da sebi samima stvorimo sliku o onome što smo stvorili. Utoliko smo mi invertirani utopisti: dok utopisti ne mogu proizvesti ono što sebi predočavaju, mi ne možemo predočiti ono što proizvodimo.“12 Invertirani utopist je tragična figura moderne koji sve manje zna o budućemu premda živi u vremenu u kojemu je buduće sve dominantnije. Prema svome prometejskome nasljeđu čovjek je predmnijevač, koji utopijski planira, snuje, nada se, riskira... sve to iznimno pripada budućemu. Može li se stoga jednoznačno reći, promatrajući tehničko-tehnologijski napredak, tehnologijska čudesa 21. stoljeća, najmlađe shvaćanje prometejske vatre, da je današnji Prometej predskazivač tehničko budućega? Naime, današnji čovjek nasljednik Prometeja i njegova tehnika lišeni su antičkog kozmologijskog poretka koji se dogodio kao posljedica njegova ranijeg neopreza. Prometeju, premda ima titansko oštro razumijevanje i premda ga sam Hermes naziva „mudracem“, nedostaje sposobnost koju Hermes posjeduje. Naime, uvid o tome što jest, što više nikako ne može biti i kako interpretirati ono što bi moglo biti. Eshil nam ne nudi rješenje Prometejeve uhvaćenosti u zamku napretka i kontrole tehnike. Kroz usta Hermesa žalosno se konstatira kako se Prometej „još ne nauči pameti!“13

2. Prometej – metafizički pobunjenik Prometej, tragična figura, čovjekov spasitelj, žrtvujući samoga sebe za dobrobit ljudi prisutan je kroz cijelu, u ovom slučaju, filozofijsku povi11

12

13

ESHIL, Okovani Prometej, 9. „Prometej je ono plamteće koje unaprijed promišlja budućnost...“ Ernst BLOCH, Princip nada III, Zagreb, 1981., 1155. Günther ANDERS, Die atomare Drohung, Radikale Überlegungen zum atomaren Zeitalter, München, 1981., 96. ESHIL, Okovani Prometej, 46.

59

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 59

3/20/2016 11:36:47 PM


Zbornik radova FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE

jest. Platon ga, kao jedan od prvih filozofijskih komentatora Prometeja, u djelu Protagora promatra ne samo kao onoga koji donese ljudima tehničko umijeće vatre nego i onoga koji na neki način prisili čovjeka da se „od tog vremena snalazi u životu“.14 Međutim, ono što još nedostajaše čovjeku bijaše kultiviziranje tehnike. Bez korekture sa strane političkog umijeća tehnika i njezina pomagala dovodila su do međusobnih sukoba. Stoga se „Zeus dakle uplaši za naš rod da cio ne propadne te pošalje Hermiju sa stidom i pravdom da to bude ukras gradova i prisna veza prijateljstva.“15 Ova antropologijski obojena Zeusova zabrinutost znak je prisne veze različitih posredničkih i kombinatornih elemenata jednoga društva između zanatskih umijeća i socijalno-političkog djelovanja.16 Naime, već je u Platonovu komentaru prisutna nedostatnost samo tehničkih kompetencija za normalno funkcioniranje i razmjenu ljudskih potreba i dobara. Štoviše, takve kompetencije izolirane od socijalnog i političkog (etičkog također) predstavljaju opasnost za čovjeka i društvo. Kompenzirajuće sposobnosti koje su nedostajale čovjekovoj naravi postaju njenim sastavnim dijelom putem tehničkog usavršavanja i kulturno-političkog oblikovanja. Samim time tehnički problemi već od početka postaju nelagodni i uznemiravajući. Naime, ne samo da omogućuju čovjeku oblikovanje svijeta i njega samoga, nego postaju i brigom budući da su tehnička umijeća već u antici mjesta i izvorišta nasilja i obijesti. Stoga se H. Jonas neprestano vraća na antiku želeći ukazati na ambivalenciju tehničkog postava i posjedovanja svijeta. Ujedno u djelu Princip odgovornosti Jonas podsjeća na sofoklovsku „tehnološku notu“ kojom se čovjeka označava kao „silnika i nasilnika“.17 Mitologem Prometej dominira cijelom povijesti kao elementarno antropologijsko obilježje postajući zbog ambivalencije tehničkog i intuitivnog uvjerenja najvažnijom šifrom čovjekova seberazumijevanja. Kulturalna i filozofijska povijest bila je svjesna lika Prometeja koji pretvara čovjeka u biće tehnike. Marx na kraju predgovora svoje disertacije kaže: „Prometej je najplemenitiji svetac i mučenik u filozofskom kalendaru“.18 E. Cassirer u kulturnogenetskom kontekstu povezujući čovjekov položaj u svijetu s obzirom na tehniku daje ovako tumačenje situacije: „Čovjek se nalazi sada na velikoj prekretnici svoga usuda i svoga znanja po sebi

14 15 16

17 18

PLATON, Protagora, Zagreb, 1975., 322 e. Isto, 322 c. Željko ŠKULJEVIĆ, „Techne i sofistika“, u: Zbornik filozofija i tehnika, I. Čatić (ur.) 2003., posebno 25-27. Hans JONAS, Princip odgovornosti. Pokušaj jedne etike za tehnološku civilizaciju, 14-15. Karl MARX, Od filozofije do proleterijata, Zagreb, 1975., 80.

60

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 60

3/20/2016 11:36:47 PM


Franjo MIJATOVIĆ OGLED O TEHNICI: OD PROMETEJA DO NADČOVJEKA

samome kojega je uspostavio grčki mit u obličju Prometeja.“19 Kao i druge kulturalne konstrukcije, tehnika je prema Cassireru oblik izražavanja ljudskog bića. Ona ima vlastiti tubitak, jer ona živi dulje od individualne i kratkotrajne egzistencije pojedinog čovjeka. U svojim kulturalnim dostignućima čovjek se u povijesnom procesu oslobađa unaprijed zadanih ovisnosti. Pri tome čovjek spoznaje samoga sebe i svoje mogućnosti u svojoj stvaralačkoj djelatnosti. Prema Cassireru lik Prometeja unosi ozbiljnu kulturnopovijesnu promjenu u samorazumijevanju čovjeka koji samoga sebe počinje shvaćati kao tehničko biće. U svakom slučaju razvoj i primjena tehnike zahtijevaju propitivanje novostečenih tehničkih kompetencija. Na temelju starogrčkog mita mijenja se također odnos između bogova i čovjeka. S druge strane, traži se, kako je to vidljivo iz Cassirerova tumačenja tehnike u kojem čovjek sebe vrednuje po svome djelu određujući time i svoje biće, stvaralačka samosvijest koja čovjeka čini bogom. No, širina prometejske svijesti različito je pri tome određena. Od Goetheove pjesme o Prometeju kao putu čovjekove emancipacije i dostizanja božanskog pa sve do Andersova „prometejskog srama“.20 U Antiquierheit des Menschen Anders sažeto govori kako je „današnji Prometej“ još samo „luda vlastitih strojeva“.21 Razmišljanje o tehnici u povijesnom, književnom i filozofijskom kontekstu čini se da su oblikovana ne samo Hefestovom nego i prometejskom tradicijom. Tehnika je u tom smislu bitna čovjekova sposobnost, ali ujedno i fascinantnost. Opisujući bajkoviti aspekt tehnike Bloch kaže: „U svakom slučaju: pričinjalo se da i mehanika, u svoj svojoj trezvenosti, pokazuje nešto tajno, neku pustolovnu i hibridnu zemlju s onu stranu granica.“22 Bloch na tragu Marxova razmišljanja o budućnosti razrađuje aspekt tehnike kao one koja bi mogla funkcionirati kao njena tajna pogonska snaga. Fascinacija tehnikom pokazuje se u novome vijeku pretvaranjem čovjeka u automat pri čemu bi se mogla simulirati ne samo plemenita umjetnička dostignuća nego i niže tjelesne funkcije. Gradnja automata ima svoj pandan u Decartesovim teorijskim postavkama koji za čovjeka zahtijeva ne samo da budu autonomni „gospodari i vlasnici prirode“23 nego i životinjske organe interpretira kao dio mašine. Davno prije Andersa Hobbes piše sljedeće: „Budući da život nije ništa drugo do gibanje 19 20

21 22 23

Ernst CASSIRER, Symbol, Technik, Sprache, Hamburg, 1985., 66. Günther ANDERS, Die Antiquiertheit des Menschen. Über die Seele im Zeitalter der zweiten industriellen Revolution, München, 1956., 21. Isto, 25. Ernst BLOCH, Princip nada II, 735. René DESCARTES, Rasprava o metodi: pravilnog upravljanja umom i traženja istine u znanostima, Zagreb, VI, 62.

61

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 61

3/20/2016 11:36:47 PM


Zbornik radova FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE

udova, početak čega leži u nekom unutrašnjem osnovnom dijelu, zašto ne bismo mogli reći da sva automata (uređaji što se kreću sami poput opruga i kotača, poput sata) imaju umjetni život? Što je srce drugo nego opruga? I što su živci drugo do mnoštvo žica, a zglobovi mnoštvo kotačića što pokreću cijelo tijelo, upravo kao što je i bila namjera tvorca?“24 Nietzsche je ovakve izjave uvijek radosno slavio dovodeći time čovjeka do posebnog mjesta putem Darwinove teorije evolucije. „Ono što se danas općenito shvaća o čovjeku, ne ide dalje od mehanicističkoga poimanja čovjeka.“25 Stoga tehnika itekako treba zabrinjavati čovjeka, budući da su znanstveno-teorijski pronalasci korak do „‘uzgoja ljudi’“.26 Razvoj tehnike je neodvojiv od utopijskog podražaja. Jünger u svome djelu Die Perfektion der Technik započinje s tehničkim utopijskim nacrtom. Tehnicizirajući procesi su uvijek praćeni nadanjima i strahovima, utopijama, indicijama, koje su povezane s čovjekovim samopotvrđivanjem. Takvi procesi su kulturalne transformacije koje stoje u pozadini svih predodžbi koje generiraju snove o boljem životu, svijetu i gospodarstvu.27 Ideja oslobođenja vlastitim snagama, o čemu uostalom govori i Bloch, povezana je na neki način s dinamikom tehniciziranja svega. Istodobno su tehnicizirajući procesi osobito zanimljivi zbog svoje proširene refleksije o čovjeku i njegovu odnosu prema Bogu. Primjetno je kako se tehnika uvijek promatra kao konkurentski poduhvat božanskom stvaranju. Najočitije je to na primjeru Prometeja koji zbog toga privlači na sebe prijekor oholosti. Prometejsko samopotvrđivanje čovjeka samo je jedan motiv za bliže promatranje tehnike i teologije. Čovjekova težnja za bogolikom savršenošću usko je povezana s tehničkom konstitucijom svijeta, budući da čovjek sebe počinje promatrati kao konkurenta ili u najmanju ruku talentiranog Božjega asistenta. Za čovjekovo seberazumijevanje ključnu ulogu igra i to da Bog nije stvoritelj, nego demijurg, urar, zanatlija... Iz takve teologijsko-tehnicizirajuće matrice pojavljuje se antropologijski profil novog shvaćanja čovjeka. S obzirom da svijet postaje tehnički tj., da stvari postaju sve umjetnije, moderni čovjek gonjen težnjom za transformacijom stvari riskira da mišljenje ne poznaje više bitnu razliku između ruže na radnome stolu i stolice koju proizvede stolar. Naime, obje stvari imaju svoj izvor u stva24

25 26

27

Thomas HOBBES, Levijatan ili Građa, oblik i moć crkvene i građanske države, Zagreb, 2004., 11. Friedrich NIETZSCHE, Antikrist: prokleto kršćanstvo, Zagreb, 1999., 8-9. Jürgen HABERMAS, Budućnost ljudske prirode: na putu prema liberalnoj eugenici?; Vjerovanje i znanje, 8. Friedrich Georg JÜNGER, Die Perfektion der Technik, Frankfurt am Main, 1980., 12. i dalje.

62

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 62

3/20/2016 11:36:47 PM


Franjo MIJATOVIĆ OGLED O TEHNICI: OD PROMETEJA DO NADČOVJEKA

rajućem ljudskom intelektu. Sva stvarnost je naposljetku nešto umjetno tj., čisti produkt tehničko-tehnologijske genijalnosti.28 Samo ljudsko biće potpast će pod istu kategoriju postajući stvar, oruđe nekoga koji će ga koristiti kako poželi. Već spomenuti Anders zaključuje kako „materijalizirana“ i umjetna vizija svijeta rezultira iz pretpostavljanja identiteta između svijeta i aparata, čime egzistencija postaje sama aparat.29

3. Smrt čovjeka Prema Nietzscheu, nakon smrti Boga30 ne postoji više čovjekov govor o Bogu. Ono što jedino još preostaje jest govor čovjeka čovjeku. Svijet je konačno oslobođen metafizičkih predodžbi svetoga, opijuma, koji je čovjeka držao u neznanju. Riječ je o oslobođenju tutorstva koje se provodilo putem religije, države, povijesti, morala, kulture. Sve ove institucije sprječavale su ljude od zbiljske samospoznaje. „Mi znamo da je svijet u kome živimo bezbožan, amoralan, ‘neljudski’ — mi smo se dugo izlagali pogrešno i lažljivo, ali prema želji i volji našeg poštovanja, tj. prema nekoj potrebi. Ovo drugo bio bi nihilizam; no zar i ono prvo ne bi bio – nihilizam? – To je naš znak pitanja.“31 Iako je kod Nietzschea prisutna određena tendencija promatranja čovjeka kao živog bića koje nastaje iz ćelije sve dok se ne razvije u čovjeka, jedino je čovjek ostao na mjestu kočeći svoj vlastiti napredak. Sva živa bića imaju svoju zadaću osim čovjeka. Razlog je u postavljenim vrijednostima i iluzijama, vlastitim projektima i zaprekama koje si nameće čovjek. Osim toga, Nietzsche također priznaje kako se današnji čovjek sve više bavi s modernom tehnikom čime ona postaje za čovjeka velika prijetnja. Općenito, čovjek pridaje veliku vrijednost mašinama. U biti ljudi bi prema Nietzscheu prvenstveno trebali imati društveno zdravlje kako bi prevladali teške posljedice tehnike. „Možda svi mi filozofi zajedno danas slabo stojimo sa znanjem: znanost napreduje, i najučeniji od nas su blizu toga da otkriju kako premalo toga znaju. Ali još gore bi bilo kad bi bilo drukčije – kad bismo previše toga znali; naša zadaća jest i ostaje 28

29

30

31

Josef PIEPER, „Unaustrinkbares Licht. Das negative Element in der Weltansicht des Thomas von Aquin“, u: Werke, II., Hamburg, 118. i dalje Günther ANDERS, Die Antiquiertheit des Menschen. Über die Seele im Zeitalter der zweiten industriellen Revolution, 21. Gianni VATTIMO, Kraj moderne, Zagreb, 2000., 166. „Već je Nietzsche iskustvo smrti Boga – odnosno eksplicitnu suvišnost svakog temelja – vezao uz novo stanje relativne izvjesnosti što ga je individualna i društvena egzistencija zadobila uslijed društvene organizacije i tehničkog razvitka.“ Friedrich NIETZSCHE, Radosna znanost, Zagreb, 2003., 185.

63

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 63

3/20/2016 11:36:47 PM


Zbornik radova FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE

prije svega to da sebe ne brkamo s drugima.“32 Drugim riječima ljudski napredak se mora događati zajedno i istovremeno s čovjekovim duhovnim progresom inače će rezultat biti suprotan. „Mi novi, bezimeni, slabo razumljivi, mi ranorođeni jedne još nedokazane budućnosti – nama je za nov cilj potrebno i novo sredstvo, naime novo zdravlje, snažnije, lukavije, žilavije, smjelije, veselije nego što su bila sva dosadašnja zdravlja.“33 Čovjek kao centar Nietzscheove filozofije mora ostaviti po strani ono obično kako bi postao kreativan, te se na koncu mora osloboditi i samoga sebe, kako bi postao, uzvišeni ideal Nietzscheove filozofije; nadčovjek. No, tko je nadčovjek? Je li on realan, može li ga se vidjeti, je li njegova egzistencija socijalno relevantna ili je nadčovjek samo izraz nade? Možda pojam, ideal, smisao, san, želja ili pak čežnja? Na ovo pitanje postoje mnogi odgovori. Tako se nadčovjeka pokušava gledati kao novog čovjekova izbavitelja, boga, ali i kao anticipirajući prirodni rezultat darvinističke evolucije. Ipak radi primjerenijeg razjašnjavanja pojma nadčovjek potrebno je spoznati temeljni obris koji Nietzsche predlaže u nacrtu koncepta nadčovjek koji je vrijedio u njegovu vremenu. „Uzmimo, kao treće Hegelov zapanjujući zahvat, kojim je prodro kroz sve logičke navike i razmaženosti, kad se usudio naučavati da se i pojmovi vrste razvijaju jedan iz drugoga. Tim stavom su duhovi u Europi preoblikovani za zadnji veliki znanstveni pokret, za darvinizam – jer bez Hegela ne bi bilo Darwina.“34 Činjenica jest da je kod Nietzschea nadčovjek jedna nova vizija čovjeka. Stoga, Nietzsche koristi sva raspoloživa sredstva kako bi svoju zadaću mogao postići izvan područja religiozne interpretacije.

4. Nadčovjek – novi Prometej Da je čovjek razvojni projekt u svakom Nietzscheovu djelu to je očito. Koncept nadčovjeka ne samo da je povezan s Božjom smrću nego određujuću ulogu u kreiranju nadčovjeka igraju volja za moć i vječno vraćanje istoga. Nietzsche se koncentrira na stvaranje novog čovjeka putem svoje filozofije, životne borbe i samorazvoja kao temeljnih znanstvenih i društvenih dostignuća 19. stoljeća. Kako to točno izgleda navest ćemo sljedeći primjer: „Što je majmun za čovjeka? Podsmijeh ili bolni stid. I upravo to treba da bude čovjek za nadčovjeka: podsmijeh ili bolni stid. Prešli ste put od crva do čovjeka, a mnogo je toga u vama još crv. Bili ste jednom majmuni, i još je sada čovjek više majmun od bilo kojeg majmu32 33 34

Isto, 225-226. Isto, 226. Isto, 198.

64

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 64

3/20/2016 11:36:47 PM


Franjo MIJATOVIĆ OGLED O TEHNICI: OD PROMETEJA DO NADČOVJEKA

na. A onaj koji je od vas najmudriji, tek je puko dvojstvo i mješavina biljke i sablasti. A zar vas ja pozivam da budete biljke i sablasti. Eto, učim vas nadčovjeku! Nadčovjek je smisao zemlje. Vaša volja kaže: nadčovjek neka bude smisao zemlje!“35 U navedenom odlomku ono nad nadčovjeka očito sadrži jednu vremensku dimenziju pod uvjetom da je nadčovjek onaj isti koji se barem preliminarno razlikuje od čovjeka kao što se životinja razlikuje od čovjeka. Ono nad u nadčovjeku ima također vertikalno značenje upućujući pri tome na ono gore što je dijametralno suprotno onome dolje. Baš kao što je čovjek ponad majmuna i baš kao što vodi neovisan život s posve novim interesima, zadatcima i ciljevima, tako je i nadčovjek neovisni entitet s novom životnom okolinom i novim zadaćama. Može li se onda govoriti o dva sloja društva? U svakom slučaju bilo bi čudno. Prije svega takvo dvoslojno društvo odnosilo bi se s jedne strane na bogove i ljude, i ljude i majmune. Nedvojbeno, ideja nadčovjeka koja se pojavljuje kod Nietzschea rezultat je čitavog niza razvoja i utjecaja u filozofiji, politici, prirodnim i socijalnim znanostima, industrijalizaciji... Stoga, Nietzsche govori o četiri vrste ljudi, odnosno o četiri tipa čovjeka. U svakom slučaju Nietzsche ponajprije govori: o višem i stvarnom čovjeku za koje je Zaratustra uvjeren da imaju u sebi kaos, kako bi mogli roditi treperavu zvijezdu.36 Ali ova dva tipa čovjeka razlikuju se od nadčovjeka i posljednjeg čovjeka jer su oni buduće vizije onoga što viši i obični čovjek nisu, kako to stoji između ostaloga u četvrtom poglavlju knjige Tako je govorio Zaratustra.37 Prema tome, viši čovjek pripadao bi još k ljudskoj vrsti ili rodu prelazeći u svoju sljedeću fazu nadčovjeka, koji se više ne bi mogao razmnožavati s običnim čovjekom. I nadčovjek i posljednji čovjek su vizija budućnosti čiji su temelj i pretpostavka stvarni ljudi. Međutim, posljednji čovjek je daleko više nego nadčovjek, možda buduće ostvarenje putem tehničkih sredstava. Nietzsche ovako opisuje posljednjeg čovjeka: „Evo! Pokazujem vam posljednjeg čovjeka!... Zemlja će tada postati mala, i po njoj će skakutati posljednji čovjek, koji sve čini malenim. Njegov je rod neistrebljiv kao i rod kukaca; posljednji čovjek živi najduže. ‘Pronašli smo sreću’ – kažu posljednji i trepću očima.“38 Poslije posljednjeg čovjeka nema nikakva drugog čovjeka. Posljednji čovjek je dovršenje čovjeka. Budući da posljednji 35

36 37

38

Friedrich NIETZSCHE, Tako je govorio Zaratustra: knjiga za svakoga i ni za koga, Zagreb, 1983., 10. Isto, 14. Isto, 14. „‘A tko je to što me tamo zove?’ ‘Ali ti to znaš’, odvrati ljutito pretkazivač, ‘što se skriva? Viši čovjek za tobom viče!’ ‘Viši čovjek?’ povika Zaratustra pun groze, ‘što taj hoće? Što taj hoće? Viši čovjek! Što će on ovdje?’“, Isto, 224. Isto, 4.

65

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 65

3/20/2016 11:36:47 PM


Zbornik radova FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE

ljudi dolaze tek nakon sadašnjeg čovjeka i budući da se s njime ne mogu izjednačiti, mogli bi ih nazvati postljudima.39 S druge strane, Zaratustra će nadčovjeka predstaviti kao „munju“, „ludilo“. Tehnički izumi itekako su u stanju poboljšati čovjeka i mogli bi donekle osigurati preduvjete za pronalaženje sreće. Međutim, tehnička optimiziranja čovjeka prije svega zaboravljaju kako takvo poboljšanje mora doći ne samo izvana, nego se mora dogoditi i jedna „revolucija u načinu mišljenja“.40 Ako nadčovjek znači prevladavanje čovjeka, ostaje otvorenim pitanje kako će se dogoditi ovo prevladavanje, odnosno može li se uopće dogoditi jedno takvo transcendiranje? Hoće li se takvo prevladavanje možda dogoditi putem tehničkog optimiziranja čovjeka? Prostorno vertikalno značenje onoga nad kod Nietzschea se pojavljuje u Ecce homo gdje on kaže: „Tu je u svakom trenu čovjek nadvladan, pojam ‘nadčovjek’ posta najvišom realnošću, - u beskrajnoj daljini pod njim leži sve što se dosad nazivalo velikim na čovjeku.“41 Ključ rješenja je u nadčovjekovu samonadilaženju koje treba razumjeti samo kao proširenje i stupnjevanje onoga već poznatoga u smislu više, bolje, dalje. Ukratko, usavršavanje, ali nikakvo transcendiranje. Transhumanističko tehničko uzdizanje nije prevladavanje, a još manje samoprevladavanje nego sasvim suprotno „samoočuvanje, samopotvrđivanje, samonapredak“.42 Pojam samoprevladavanja je ključan u razumijevanju nadčovjeka jer je ono stupanj u prevladavanju čovjeka. Zaratustra za Nietzschea nije ništa drugo doli samoprevladavanje moralista u svoju suprotnost; u imoralistu. Samoprevladavanje je za Nietzschea „zakon života, zakon nužnog ‘prevladavanja sama sebe’ u biti života — uvijek se samom zakonodavcu na kraju upućuje poziv“.43 U biti nadčovjekovo samoprevladavanje čovjeka značilo bi samo njegovu suprotnost čovjeku, ali ne i njegovo savršenstvo. U tom slučaju nadčovjeka bi se moralo ponovno samonadići, kako to Zaratustra na početku kaže, te sići među ljude kako bi se postalo čovjekom.

5. Nadčovjek – produkt genetičkog inženjeringa? Suvremena filozofija i novovjekovna kultura kritike nezamisliva je bez F. Nietzschea. Međutim, Nietzscheova razmatranja o sredstvima tehnike 39

40 41 42

43

Arthur KROKER, The Will to Technology and Culture of Nihilism; Heidegger, Nietzsche and Marx, Toronto, 2004., 56. Immanuel KANT, Kritika čistoga uma, Zagreb, 1984., 13. Friedrich NIETZSCHE, Sumrak idola; Ecce homo; Dionizovi ditirambi, Zagreb, 2004., 154. Babette BABICH, Nietzsche’s Post-Human Imperative: On the All-too-Human Dream of Trans-humanis, u: The Agonist 4.2 (2001.) 24. Friedrich NIETZSCHE, Uz genealogiju morala, Zagreb, 2004., 186-187.

66

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 66

3/20/2016 11:36:47 PM


Franjo MIJATOVIĆ OGLED O TEHNICI: OD PROMETEJA DO NADČOVJEKA

uistinu su rijetka i većina tehničkih inovacija bila su mu nepoznata. Ali s druge strane, Nietzscheova temeljna filozofijska teza jest volja za moći koja je centralno mjesto u modernoj tehnici. Njegov idealni lik jest Prometej, čija je najvažnija zadaća uspostavljanje aktivnoga života, života za moći. „Slavi pasivnosti suprotstavljam sada slavu aktivnosti što obasjava Eshilova Prometeja.“44 Glavna vrlina prometejskog čovjeka kod Nietzschea jest djelatnost. Upravo, ta djelatnost i aktivnost trebala bi dovesti do transformacije čovjeka u nadčovjeka. Premda ne postoji direktna veza između Prometeja i nadčovjeka, moglo bi se govoriti, metodom ekstrapolacije, kako su starogrčki likovi poput Prometeja, Apolona i Dioniza svojevrsni nadčovjekovi prethodnici. U svakom slučaju Nietzscheova filozofija ima korijene ne samo u prosvjetiteljstvu nego i u antici. Glavna razlika između starogrčkog junaka Prometeja i nadčovjeka jest odgoj. Naime, Nietzsche smatra da je spas nadčovjeka u odgoju bez obzira postiže li se taj odgoj tehničkim ili genetskim modifikacijama čovjeka. Vjerojatno, Nietzsche ne bi imao nikakvih prigovora protiv tehničkih sredstava za poboljšanje nadčovjeka. Već u trećem razmatranju o Schopenhaueru kao odgojitelju Nietzsche smatra da je odgojitelj samo pravi osloboditelj. „Tvoji će ti pravi odgajatelji i učitelji odati ono što je istinski prasmisao i osnovna tvar tvojega bića, nešto što se apsolutno ne može odgojiti i naučiti, no što je u svakom slučaju teško pristupačno, svezano, zakočeno: tvoji odgajatelji ne mogu biti drugo do tvoji osloboditelji. A to je tajna svakog obrazovanja: ono ne daje umjetne udove, voštane noseve, oči s naočalima, naprotiv, ono što je kadro dati te darove samo je karikatura odgoja.“45 Zadaća odgojitelja jest pomoći čovjeku, koji je za Nietzschea jedinstveno i prepoznatljivo biće s neponovljivim individualnim položajem kako bi se manifestirala takva individualnost. Kod Nietzschea strogi odgoj podrazumijeva odgajanje. Međutim, problem odgoja u tradicionalnom smislu danas se intenzivira u težnji prema potpuno krivom planiranju odgoja djeteta koje se

44 45

Friedrich NIETZSCHE, Rođenje tragedije, Zagreb, 1997., 69. Friedrich NIETZSCHE, Schopenhauer kao odgojitelj, Zagreb, 2003., 8. Kod Nietzschea strogi odgoj podrazumijeva odgajanje. Stoga u djelu S onu stranu dobra i zla kaže: „Naime, prevesti čovjeka natrag u prirodu, ovladati mnogim sujetnim i zanesenjačkim tumačenjima i sporednim smislovima što su dosad našarani i naslikani preko vječnog osnovnog teksta homo natura, učiniti da čovjek ubuduće pred čovjekom stoji onako kako već danas, očvrsnuo u stezi znanosti, stoji pred ostalom prirodom, s neustrašivim edipovskim očima i voskom začepljenim odisejevskim ušima, gluh na načine vabljenja starih metafizičkih lovaca ptica koji su mu predugo umiljato govorili: ‘Ti si nešto više! Ti si viši! Ti si drugog podrijetla’ – bila to i čudnovata i luda zadaća, ali to jest zadaća, tko bi to htio poreći!“ Friedrich NIETZSCHE, S onu stranu dobra i zla, Zagreb, 2002., 181-182.

67

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 67

3/20/2016 11:36:47 PM


Zbornik radova FILOZOFIJA I TEOLOGIJA U KONTEKSTU ZNANSTVENO-TEHNIČKE CIVILIZACIJE

naziva hiperroditeljstvo.46 Za Sandela ovaj izraz hiperroditeljstvo ima veliku sličnost s genetičkim inženjeringom. Naime, prema njemu problem genetičkog inženjeringa ne sastoji se u tome da roditelji jednostavno krše autonomiju djeteta, budući da roditelji bez tehničke intervencije ne bi slobodno izabrali dječja genetska svojstva. Problem je u „hibrisu roditeljskog dizajniranja, odnosno u njihovu porivu da gospodare misterijem rođenja“.47 Stoga se hiperroditeljstvo očituje kao znak oholosti genetičkog inženjeringa koji se ne osvrće na vrijedeća ograničenja. U Uz genealogiju morala Nietzsche po pitanju hybrisa kaže sljedeće: „Hybris je danas sav naš odnos spram prirode, naše nasilje nad prirodom pomoću strojeva i tako nepromišljene dovitljivosti tehničara i inženjera. Hybris je naš odnos spram boga, hoću reći spram bilo kojega navodnog pauka svrhe i ćudoređa iza velike mreže uzročnosti – poput Karla Smjelog u borbi s Lujom XI. mogli bismo reći: ‘Je combats l’universelle araignée’. Hybris je naš odnos spram sebe – jer mi eksperimentiramo sa sobom onako kako ne bismo dopustili ni s jednom životinjom, i sa zadovoljstvom i radoznalošću režemo svoju dušu pri živom tijelu: baš nas briga još za ‘spas’ duše!“48 Hybris je temelj povijesti, koji se ne pokazuje samo u genetskoj manipulaciji čovjeka, životinja i biljaka, već se odavno tiče položaja čovjeka, kao što to pokazuje primjer Prometeja, naspram svega bivstvujućeg. To je karakteristika svakog istraživanja, svake filozofije, znanosti i tehnike, a ne samo genetičkog inženjeringa koji se iz ove povijesne perspektive pojavljuje kao vrh ledenog brijega. Ne radi se samo o problemu genetičkog inženjeringa, nego o inženjeringu kao takvom, čiju problematiku još do kraja (ne) možemo sagledati.49 Pri tome Nietzsche ne želi diskreditirati istraživanje i svesti ga na starogrčki pojam hybrisa, nego upravo suprotno: traženje načina kako uspostaviti jedan novi napredak. M. Heidegger u djelu Pitanje o tehnici kaže kako za njega „tehnika nije neko puko sredstvo“50 za postizanje svrha. U svome televizijskome intervjuu 1969. Heidegger kaže kako je još samo biofizika opasnija od atomske bombe. Naime „u dogledno vrijeme bit ćemo u stanju napraviti čovjeka 46

47

48 49

50

Michael J. SANDEL, The Case against Perfection. Ethics in the age of genetic engineering, Cambridge, 2007., 45. Isto, 46. O ovoj temi također Krunoslav NIKODEM/Ivana BRSTILO „Kiborzi i djeca po narudžbi“ 2.0: prihvaćenost koncepcija poslijeljudskog života u hrvatskom društvu“, u: Revija za sociologiju, 42 (2012), 1., osobito 62-68. Friedrich NIETZSCHE, Uz genealogiju morala, 128. Ovdje upućujem na studiju I. Kešina, „Genetika i genetičko inženjerstvo – povijest, šanse i opasnosti“, u: Crkva u svijetu 35 (2000), br. 1, 6-29. Martin HEIDEGGER, Pitanje o tehnici, 99.

68

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 68

3/20/2016 11:36:48 PM


Franjo MIJATOVIĆ OGLED O TEHNICI: OD PROMETEJA DO NADČOVJEKA

tj. tako ga konstruirati u njegovu organskom biću kako ga budemo trebali; vješta i nevješta, pametna i glupa.“51 Pri tome Heidegger čovjeka i vječno ponavljanje istoga razumije kao dva Nietzscheova koncepta koji bi trebali postaviti nove zahtjeve tehnici, jer dosadašnji čovjek to nije činio. S jedne strane, Heidegger sam preporuča „stav istodobnog da i ne prema tehničkom svijetu“ koji naziva „opuštenost prema stvarima“, dok s druge strane predlaže stav „na temelju kojega mi sami u tehničkom svijetu za taj isti svijet trebamo imati skriveni smisao“ koji Heidegger naziva „otvorenost za tajnu“.52 I kod Heideggera i kod Nietzschea riječ je o čovjekovoj nutarnjoj i temeljnoj promjeni stava prema tehnici. Dok Heidegger takav stav naziva stavom opuštenosti, onog istodobnog da i ne prema tehnici, dotle Nietzsche naziva takav stav u i ponad stvari i čovjekove biti čije je ostvarenje nadčovjek. Nietzsche bi vjerojatno otklonio tehnička sredstva za proizvođenje čovjeka ili bi to u najmanju ruku bilo nemoguće. Za Nietzscheova Zaratustru darovi i talenti koje posjeduje čovjek su u svakom slučaju blagoslov. „Doista, blagoslov je, a ne kletva, kad učim: ‘Nad svim stvarima stoji nebo slučaj, nebo nevinost, nebo približnost, nebo neobuzdanost!“53 Naša autonomija volje ne ovisi o tome jesmo li ili ne birali naša genetička svojstva. To nije pitanje slobodne volje nego pitanje hoćemo li postati to što jesmo. „Mi pak želimo postati oni koji jesmo – novi, jednokratni, neusporedivi, vlastiti zakonodavci, tvorci samih sebe.“54 U Nietzscheovu nadčovjeku smo navikli gledati pokušaj ljudske samodostatnosti i oholosti. Međutim, nadčovjek više nije mjera svih stvari i ono ponad njega ne smije se, prema Nietzscheu, izjednačiti s Bogom. Prema Nietzscheu nadčovjek se može ostvariti bez Boga i tehničko-tehnologijskih pomagala.

Zaključak Starogrčki junak Prometej i Nietzscheov nadčovjek su zapravo dvije tragične figure ljudske povijesti koje žive kao stalne utopije poboljšanja ljudske vrste. I Prometej i nadčovjek su ti koji stvaraju vrijednosti dajući samim stvarima njihovu vrijednost. Cilj Nietzscheova nadčovjeka jest podvrgavanje svega samome sebi. Oba navedena lika su demijurzi koji stvaraju svijet, uspostavljaju kulturnu stvarnost, pri čemu je volja za moći odlučujuća u kreiranju svijeta. Spas nije više u nečemu izvana, 51 52 53 54

Richard WISSER, Martin Heidegger im Gespräch, Freiburg/München, 1970., 73. Martin HEIDEGGER, Gellasenheit, Pfullingen, 1959., 23. Friedrich NIETZSCHE, Tako je govorio Zaratustra, 152. Friedrich NIETZSCHE, Radosna znanost, 178.

69

KBF_Zbornik_Filozofija_Telogija_Civilizacija.indd 69

3/20/2016 11:36:48 PM



Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.