Časopis Nova Istra 3-4/2015. 2. dio

NAGRADA “ZVANE ČRNJA” ZA 2014.

PAVAO PAVLIČIĆ „NARODNO VESELJE“

338

337

338

NAGRADA “ZVANE ČRNJA”

Na natječaj za Nagradu Zvane Črnja prispjele su sljedeće knjige: 1. Snježana Banović, Kazalište krize, Durieux, Zagreb 2013.

2. Nenad Ivić, Grč Sirene. Stihovi u Gordoganu 2003.-2013., Gordogan, Zagreb, 2014.

3. Irena Lukšić, Idoli i barabe. Slavne osobe u književnim djelima: ogled, HFD, Zagreb, 2014.

4. Darko Milošić, 55 lakih komada, Sandorf, Zagreb, 2013.

5. Pavao Pavličić, Narodno veselje, Mozaik knjiga, Zagreb, 2013.

6. Nenad Perković, Zapisi iz čudne šume, Zadruga Eneagram, Zagreb, 2013.

7. Giacomo Scotti, Raconti fra due mondi, Edit, Rijeka, 2013.

Povjerenstvo je od njih sedam u uži izbor uvrstilo ove dvije: 1. Pavao Pavličić, Narodno veselje, Mozaik knjiga, Zagreb, 2013.

2. Irena Lukšić, Idoli i barabe. Slavne osobe u književnim djelima: ogled, HFD, Zagreb, 2014.

Povjerenstvo je potom jednoglasno odlučilo za Nagradu predložiti knjigu Pavla Pavličića Narodno veselje.

Svoju je odluku popratilo ovim OBRAZLOŽENJEM Knjiga Pavla Pavličića Narodno veselje objavljena je 2013. u nakladi zagrebačkoga Mozaika knjiga. Na 377 stranica maloga knjiškog formata nalazi se autorski tekst pod naslovom Narodno veselje, a sastoji se od devet posebno podnaslovljenih poglavlja memoarske proze. Svim poglavljima zajednički je pripovjedač koji se, potaknut pronalaskom starog magnetofona, prisjeća svojega odrastanja u Vukovaru, odnosno djetinjstva i mladosti pedesetih i šezdesetih godina 20. st., sve do odlaska na studij u Zagreb.

Fingirajući zapise davne snimke sa staroga magnetofona, pripovjedač niže uspomene na prošla vremena s detaljima koji se slažu u mozaik iz kojega izvire slika jed-

noga vremena i svijeta kojeg više nema. Što se nekad slušalo na radiju bivše države, kako su s prvim tranzistorima nestale i masovne pjesme, što se razumijevalo pod narodnom glazbom, kako su u predtelevizijsko doba nastajale prve zvijezde i kultne emisije, koja je razlika između žureva i današnjih tuluma itd. – samo su neki motivi iz poglavlja posvećenoga radiju kao mediju koji je imao važnu ulogu u odgoju tadašnje mladeži.

Ništa manje važnu ulogu imale su novine i stripovi, koji su odredili naraštajni ukus, a opća nestašica svega uvjetovala je ne samo to da se ništa nije bacalo, već da se prema npr. olovci i papiru odnosilo kao prema pravoj dragocjenosti. Zato je i pisanje bilo visoko ritualiziran čin o čemu svjedoče stari listari, spomenari i leksikoni, kao i najobičniji oglasi u prozorima, plakati bez slika i parole po zidovima.

Dragocjenost je bio i fotografski aparat, a fotografiranje također ritualizirano. U crnobijelome svijetu fotografija je bila „najjednostavniji način da se svijet učini ljepšim“ – baš kao što je bilo i kačkanje, heklanje, tabletići, gipsane figure ili gumeni valjci za bijeljenje zidova. Posebna je fascinacija bio film uz koji je išlo i prepričavanje filmova, sve dok nisu došli televizija i videokasete. Televizija je u početku bila faktor društvenosti, jer je televizora bilo malo pa se gledalo grupno, po raznim dvoranama, a onda je s porastom njihova broja televizija počela uništavati društvenost.

O društvenosti tih godina svjedoče i sastanci, sjednice te razne svečane akademije, koje su se održavale po gimnastičkim dvoranama.

Zabave su bile kolektivne, a onda su mandolinske i tamburaške orkestre počeli potiskivati električari, sastavi uglavnom sinova utjecajnih

NAGRADA “ZVANE ČRNJA”

339

340

NAGRADA “ZVANE ČRNJA”

roditelja, pa je zato vlast bila popustljiva prema pop-glazbi. Osim glazbe, promijenio se i način na koji se plesalo, sve manje u parovima, a sve više pojedinačno.

Skraćivanje radnoga tjedna pokrenulo je lavinu novih društvenih promjena i navika. Nastaje ne samo pojam vikenda, vikend-karte i vikendice, već i pojam fuša, koji će s vremenom prerasti u rad, a rad u fuš. Baš kao što su se nekoć filmovi reprizirali tako da su se prepričavali, još su neke usmene forme bile vrlo popularne, npr. vic i trač. No, polako su prestale živjeti samo u usmenosti, pa su poprimile neke druge značajke.

Novo shvaćanje slobodnog vremena otišlo je tako daleko da se promijenio uopće odnos prema vremenu, a time i shvaćanje povijesti. Tako su npr. ukidane željezničke pruge i vlakovi kao simboli 19. st., što je bio jedan od posljednjih trzaja revolucionarne svijesti 20. stoljeća. Šezdesete nisu bile samo doba fascinacije izumima poput hulahupa, klik-klaka ili višebojnih TV-filtara na inače crno-bijelim televizorima, već i doba novih plesova (twist, madison, locomotion, yenk, hully-gully, makedo). Pravu revoluciju izazvala je pojava kemijskih olovaka čije se posjedovanje isticalo nošenjem u prednjim džepićima, da se vide. Eru sintetike ispunjavale su najlon čarape i najlon košulje te šuškavci uz koje su išle i šimi-cipele, pa onda traperice itd. Ništa od svega toga nije išlo bez ideologizacije – od nošenja kravate i šešira, do plesa, kolektivne fiskuture i higijene.

Prirodnost je bila jedan od temelja ideologije, pa je npr. i izgled tadašnjih žena koje se nisu depilirale bio dokazom ideološke ispravnosti. Determinizam je vladao ne samo u modi, već i u ljubavi koja se – kako to pokazuju tekstovi tadašnjih šlagera i šansona – počela oslobađati društvenih konvencija.

I putovanja će polako evoluirati – od školskih ekskurzija, maturalaca i radnih akcija do obiteljskih odlazaka na more, odnosno od bicikla i vespe do fiće i stojadina.

Sve je dolazilo u fazama, pa i odmori – baš kako se mijenjao pojam rada, tako se mijenjao i pojam godišnjih odmora. Posebna očaranost vladala je u putovanjima u inozemstvo – prvo Trst, pa Graz, Mađarska, Prag... Liberalizacija života šezdesetih otvorila je granice i za tzv. „privremeni rad u inozemstvu“ s Minkenom kao magičnom točkom naših gastarbajtera.

Pripovjedač svoja sjećanja naziva iskupljivanjem za nemar prema zapuštenom magnetofonu, a način na koji mu on „diktira“ ova sjećanja uspoređuje s nastankom stalagmita i stalaktita. Za sve su potrebne godine i desetljeća potpunog zaborava i mirovanja, da bi nam stvari koje smo nekoć koristili mogle govoriti, tj. da bi prošlost mogla raditi. Stari magnetofon potaknuo ga je da opiše zapravo elemente popularne kulture koje su ga, prema vlastitim riječima, učinili onakvim čovjekom kakav je.

Upravo po tim elementima, koji se danas smatraju općim mjestom kulturne povijesti, ova je Pavličićeva knjiga i dokument o jednome naraštaju koji je stasao

NAGRADA “ZVANE ČRNJA”

upravo u doba smjene dviju paradigmi – modernizma i postmodernizma. „Za modernizam je karakteristična ideologija koja objašnjava kolektivitet, tj. klasu, naciju, civilizaciju, dok postmoderna više ne vjeruje da su takva objašnjenja moguća, pa se okreće pojedincu: kolektiv pomalo nestaje, ostaje samo individuum u suočenosti s posljednjim stvarima“, zaključuje autor.

Nazivajući svoje štivo lakim, Pavao Pavličić ispisao je još jednu proznu knjigu koju žanrovski možemo kojekakvo nazivati, ali je u jednome nedvojbena: riječ je o vrhunskoj esejistici.

Upravo je to razlog da povjerenstvo predlaže Narodno veselje za Nagradu „Zvane Črnja“.

Prof. dr. Vinko Brešić Prof. dr. Valnea Delbianco Dr. sc. Ivica Matičević U Puli, 17. listopada 2014.

341

NOVI PRIJEVODI

PATRICK MODIANO Efemerid (prev. B. Brlečić)

344

WALTER RHEINER Kokain (prev. M. Soklić)

354

GAETANO LONGO Pjesme (prep. V. Begić)

370

Patrick MODIANO

344

EFEMERID

Nije bilo mnogo šetača, jučer, u ulici Gay-Lussac.*1Mislim čak da sam bio jedini koji je išao tom ulicom što se lagano uspinje, a prosjek joj se gubi ne znam više na kojem obzorju. Malo prije nego što sam stigao do ulice Uršulinki, primijetio sam u izlogu jedne knjižare korice knjige čiji je naslov bio: Ubojstvo Pierrea Bosmansa.

Korice prljavobijele boje. Na sredini narančasta mrlja i na njoj crnim slovima upisano: UBOJSTVO. Korice i naslov bili su u skladu s tom nedjeljom i tom ulicom.

Sutradan sam se vratio da kupim knjigu. Opisivala je jedan događaj iz crne kronike. Četvero mladih ljudi, osamnaestogodišnjaka – među njima i jedna djevojka – pohađaju u Parizu istu srednju školu. Jednoga lijepog dana troje od njih odluče ubiti četvrtog. Ubojstvo je izvršio P., jednog prosinačkog popodneva, u drvoredu šume u okolici Pariza. Što je bilo motiv ubojstva? Suparništvo, jer su Pierre Bosmans i P. bili zaljubljeni u djevojku. A četvero mladih ljudi živjelo je odsječeno od stvarnosti, u zagušljivu ozračju mitomanije. Pierre Bosmans uvjeravao ih je da ima silno bogatu ljubavnicu koja živi u hotelu Crillon, mnogo novca – dva milijuna franaka, i da je tajni agent i trgovac oružjem.

Pitao sam se žive li troje sudionika toga zločina još u Parizu i kakvo im je sjećanje *

Patrick Modiano, Ephéméride, Mercure de France, 2002.

Patrick MODIANO

NOVI PRIJEVODI

ostalo na njihovih osamnaest godina i taj košmar u koji su se uvalili. Zamišljao sam ih kako pripremaju zločin nakon završetka predavanja, za sivih, otužnih dana, poput ove nedjelje. Održali su posljednje vijećanje za stolom u kavani, a njihove je glasove nadjačavalo oštro zveketanje električnog biljara. Izašli su iz kavane i našli se na ulici sličnoj Ulici Gay-Lussac, jednako tako sumornoj, jednako tako ravnoj, ali čije je ime zvučalo još zlokobnije: Ulica Monge. * Za zimskih nedjeljnih večeri vjetar je puhao na trgu Panteona. S desne strane, svjetlo iza prozorskih stakala: policijski komesarijat, jedan od najzloglasnijih u Parizu. Jučer mi se učinilo da ponovno proživljavam ružan san. Bilo je vrijeme da se vratim u gimnaziju, tamo dolje, na kraju trga. U njoj sam boravio u domu kad mi je bilo sedamnaest godina. Svako popodne, u pet sati, gledao sam gomilu učenika kako izlaze kroz trijem i na dvorištu za „odmor“, prije povratka na „učenje“, ostajalo nas je vrlo malo Ne sjećam se više dobro svojih internatskih drugova. Ponekad se to događa onima koji su boravili u zatvoru: pokušavaju zaboraviti svoje drugove iz ćelije. Trojica momaka iz Sarregueminesa pripremali su se za Visoku učiteljsku školu. Jedan Martiničanin iz mojeg razreda često se družio s njima. Za nekog drugog učenika, koji je uvijek pušio lulu i nosio sivi haljetak i papuče, govorilo se da već tri godine nije izašao izvan zidova gimnazije. Sjećam se, nejasno, i svojeg susjeda iz spavaonice: niskog, riđokosog mladića, kojega sam dvije ili tri godine kasnije ugledao izdaleka na Bulevaru Saint-Michel, u vojničkoj uniformi, pod kišom... Nakon gašenja svjetla, noćni bi nadzornik prolazio kroz spavaonice, sa svjetiljkom u ruci, i provjeravao jesu li svi u svojem krevetu. Bila je jesen tisuću devetsto šezdeset druge, ali i devetnaesto stoljeće, a možda i neko još davnije doba. * Moj otac me samo jedanput došao posjetiti u toj školi. Ravnatelj gimnazije, kojega je telefonom obavijestio o dolasku, dopustio mi je da ga čekam pod ulaznim trijemom.

Ravnatelj je imao lijepo ime: Adonis Delfosse.

Još vidim lik svojega oca, tamo, pod trijemom, ali mu ne razabirem lice, kao da mi se njegova prisutnost u tom dekoru srednjovjekovnog samostana činila nestvarnom.

345

346

NOVI PRIJEVODI

Patrick MODIANO

Lik čovjeka visoka stasa, bez glave.

Ne sjećam se više je li gimnazija imala sobu za posjete. Čini mi se da se naš sastanak održao na prvom katu, u velikoj prostoriji koja je vjerojatno bila knjižnica, ili možda dvorana za svečanosti. Bili smo sami, sjedili za stolom, jedan nasuprot drugom. Otac mi je iznosio planove koje je skovao za moju budućnost. Želio je da se prijavim na odsluženje vojnog roka prije nego što me pozovu. Sljedeće četiri godine – sve dok nisam postao punoljetan – nije odustajao od tog plana.

Htio je sâm srediti sve formalnosti u vojarni u Reuillyu. Nakon toga bih otišao u neku drugu vojarnu, na Istoku.

Otpratio sam ga do gimnazijskog trijema. Gledao sam kako se udaljuje preko Trga Panteona. Jednoga dana otac mi je povjerio da je i on, kad mu je bilo osamnaest godina, zalazio u četvrt Školâ. Imao je toliko novca da za objed naruči bijelu kavu i nekoliko kroasana u kavani Dupont-Latin. U ono vrijeme imao je zasjenjenje na plućima. Zatvaram oči i zamišljam ga kako se uspinje Bulevarom Saint-Michel, između pristojnih, mirnih gimnazijalaca i studenata, pripadnika Francuske akcije.

No, njegova je Latinska četvrt bila prije četvrt Violette Nozière. Vjerojatno ju je često susretao na bulevaru. Violette, lijepa školarka iz gimnazije Fénelon, koja je pod poklopcem svoje klupe držala šišmiše. * Godine 1945., nedugo nakon mojeg rođenja, otac je iznenada odlučio da ćemo otići živjeti u Meksiku. Putovnice su već bile spremne. No, u posljednjem se trenutku predomislio.

Malo je nedostajalo da napusti Europu nakon rata. Trideset godina kasnije, otišao je umrijeti u Švicarskoj, neutralnoj zemlji. U međuvremenu je mnogo putovao: Kanada, Gvajana, Ekvatorijalna Afrika, Kolumbija... Ono što je uzalud tražio bio je Eldorado. * Godine 1952., u maloj kući u Jouy-en-Josasu, u Ulici Docteur-Kurzenne, četvrtkom popodne slušao sam radio, jer su davali emisije za djecu. Ostalih dana ponekad sam slušao vijesti. Sjećam se kako spiker govori o suđenju onima koji su izvršili MASAKR U ORADOURU. Od zvučnosti tih riječi srce mi se i danas sledi kao i onda, kad nisam točno shvaćao o čemu se radi. * Jedne večeri, za vrijeme jednog od svojih posjeta, otac sjedi nasuprot meni u salonu kuće u Ulici Docteur-Kurzenne, ispred prozora ostakljene verande. Pita me što bih želio raditi u životu. Ne znam što bih mu odgovorio.

Patrick MODIANO

NOVI PRIJEVODI

* Između Jouy-en-Josasa i Pariza: tajnovitost toga predgrađa koje još i nije bilo predgrađe. Ruševni dvorac. Livade. Šuma Metz. Veliko kolo vodenice u Marlyju, koje se okreće uz šum i svježinu vodopada. Hangari aerodroma u Villacoublayju. Porte de Châtillon. * Od 1953. do 1956., u Parizu, pohađam s bratom osnovnu školu u ulici Pont-deLodi. * Otac se često zadržavao u svojoj radnoj sobi s dvojicom ili trojicom ljudi. Sjedili su u naslonjačima ili na priručjima kanapea. Razgovarali su među sobom. Naizmjence su telefonirali. I dobacivali jedan drugome aparat, kao loptu za ragbi. * Tajnovitost dvorišta Louvrea, dva skvera Carrousela i parkova Tuileries, gdje s bratom provodim duga poslijepodneva. Crni kamen i lišće kestena pod suncem. Zelenilo uređenog parka. Hrpa uvelog lišća uz temeljni zid terase, ispod Muzeja Jeu de paume. Aleje smo označili brojevima. Prazan bazen. Kip Kajina i Abela na jednom od skverova Carrousela, kojih više nema. I kip La Fayettea na drugom skveru. Brončani lav u vrtovima Carrousela. Zelena vaga uza zid terase uz obalu rijeke. Fajanse i svježina „Lavatoryja“ podno terase Fejantinaca. Vrtlari. Brujanje motora kosilice za travu, jednog sunčanog jutra, na travnjaku pokraj bazena. Sat s nepomičnim kazaljkama uz Južna vrata Palače. I biljeg utisnut usijanim željezom na ramenu Milady. * Knjige koje čitam nekoliko godina kasnije. Neke su me obilježile: Fermina Márquez Kažnjenička kolonija Žute ljubavi I sunce izlazi U drugim sam knjigama pronalazio fantastiku ulica: Margarita noći Samo žena Ulica bez imena U knjižnicama internatskih stacionara još su se povlačili neki stari romani koji su preživjeli dva posljednja rata i ostajali su tamo, vrlo diskretni, iz straha da ih ne odnesu u podrum. Sjećam se da sam čitao Oberléove Renéa Bazina.

No, najviše sam čitao prve džepne knjige, koje su upravo počele izlaziti, i knjige iz Purpurne biblioteke, uvezane u kartonske korice. Bez reda, čitao sam dobre i loše

347

348

NOVI PRIJEVODI

Patrick MODIANO

romane. Mnogi od njih nestali su iz kataloga. Među tim prvim džepnim knjigama neki od naslova i danas mi zvuče jednako tajnovito: Ulica Mačka-koji-peca Ruža iz Bratislave Marion od Snjegova * Nedjeljom, šetnja s ocem i jednim od njegovih ondašnjih pratilaca. Stjopa. Otac ga viđa često. Stjopa nosi monokl, a kosa mu je tako premazana briljantinom da ostavlja trag kad nasloni glavu na naslon kanapea. Ne bavi se nikakvim poslom. Stanuje u nekom obiteljskom pansionu u Aveniji Victor Hugo. Ponekad smo Stjopa, moj otac i ja odlazili u šetnju po Bulonjskoj šumi.

Jedne druge nedjelje, otac me, pitam se zašto, odvodi na Nautički salon, na keju Branly. Susrećemo jednog od njegovih predratnih prijatelja, „Paula“ Guérina. Starog mladića u blazeru. Ne sjećam se više je li i on došao razgledati Salon ili je tamo imao štand. Otac mi objašnjava da „Paulo“ Guérin nije nikad ništa radio, samo je jahao konja, vozio lijepa kola i zavodio djevojke. Neka mi to posluži kao pouka: da, u životu treba imati diplomu.

Tog kasnog poslijepodneva otac je imao sanjarski izgled, kao da je upravo sreo nekog fantoma. Svaki put kad sam se našao na keju Branly, mislio sam na pomalo nezgrapan lik „Paula“ Guérina, na njegovo lice koje mi se činilo tustim pod smeđom, unatrag začešljanom kosom. I zauvijek će ostati bez odgovora pitanje: što je, bez diplome, uopće radio te nedjelje na Nautičkom salonu? * Ponekad bi me otac ponedjeljkom ujutro pratio do Rotonde, kod Porte d’Orléans.

Tamo me čekao autobus kojim sam se vraćao u školu. Ustajali smo u šest sati, i otac bi to iskoristio da zakaže sastanke u kavanama kod Porte d’Orléans, prije nego što ja sjednem u autobus.

Kavane osvijetljene neonskim svjetlom u zimska jutra kad je vani još mrkli mrak.

Pištanje aparata za kavu. Ljudi s kojima se tamo sastajao obraćali su mu se tihim glasom. Sajamski trgovci, muškarci bakrenaste puti trgovačkih putnika, ili lukava držanja pisara provincijskih bilježnika. Čemu su mu zapravo služili? Imali su prezimena svoga rodnog kraja: Quintard, Chevreau, Picard... * Jedne nedjelje ujutro odvezli smo se taksijem u četvrt oko Bastille i Republike. Otac je dvadesetak puta tražio od taksista da stane pred zgradama na Bulevaru Voltaire, Aveniji Republike, Bulevaru Richard-Lenoir... Svaki put je ostavljao omotnicu kod kućepazitelja zgrade. Je li to bio poziv nekadašnjim dioničarima nekog odavno nepostojećeg društva, čije je vrijednosne papire odnekud iskopao? Možda one in-

Patrick MODIANO

NOVI PRIJEVODI

dokineske Rudarske kompanije? Jedne druge nedjelje ostavljao je svoje omotnice u zgradama duž Bulevara Pereire. * Na kaminu njegove sobe nekoliko svezaka „Pomorskog prava“ koje proučava. Namjerava početi gradnju tankera u obliku cigare. * Ponekad smo, subotom navečer, odlazili u posjet starom bračnom paru, F-ovima, koji su stanovali u minijaturnom stanu u Ulici Ruisseau, iza Montmartrea. Na zidu malog salona, izloženo u okviru, vojno odličje koje je gospodin F. dobio u Prvom svjetskom ratu. Nekad je bio tiskar. Volio je književnost. Darovao mi je lijepo uvezano izdanje zbirke pjesama Saint-Pola Rouxa, Ruža i trnje uz put. U kakvim ga je okolnostima moj otac upoznao? * Nedjeljne šetnje s ocem i nekim talijanskim inženjerom, koji je patentirao „autoklavne peći“. Otac će biti vrlo povezan i sa stanovitim gospodinom Heldom, „radiestezistom“, koji je uvijek u džepu nosio visak. * Jedno lipanjsko popodne. Bilo je jako vruće i mi smo – ne znam više zašto – hodali Bulevarom Rochechouart. Tamo smo, zaštićeni od sunca, ušli u tamu i svježinu male kinodvorane. * Navečer smo na njegov gramofon od zagasitocrvene kože stavljali uzorke gramofonskih ploča od plastike, koje je namjeravao pustiti u prodaju. * Jedne večeri, na stubištu, otac mi je rekao rečenicu koju u tom trenutku nisam posve shvatio – jednu od rijetkih misli koje mi je povjerio: „Nikad se ne smiju zanemariti sitne pojedinosti. Ja sam, nažalost, uvijek zanemarivao sitne pojedinosti...“ * Jednog ponedjeljka ujutro, za vrijeme praznika, čuo sam korake na unutrašnjem stubištu koje je vodilo do petog kata, gdje je bila moja soba. Zatim sam začuo glasove u susjednoj velikoj kupaonici. Ovrhovoditelji su odnosili sva odijela, košulje i cipele mojega oca. Kakvim se lukavstvom poslužio da ih spriječi zaplijeniti pokućstvo? * Želio je da postanem inženjer agronomije. Mislio je da je to zanimanje budućnosti.

Pridavao je veliku važnost studiju, zato što on nije studirao, i bio je pomalo nalik onim gangsterima koji žele da njihove kćeri budu odgajane u pansionima, kod „sestara“. Govorio je s laganim pariškim naglaskom – kakav se može čuti u Hautevilleu

349

350

NOVI PRIJEVODI

Patrick MODIANO

– i povremeno se služio riječima iz argoa. Ali uspijevao je steći povjerenje davatelja pozajmica, jer je imao držanje ljubazna i suzdržana čovjeka, visoka stasa, koji uvijek nosi vrlo stroga odijela. * Jedne noći u rujnu 1959., s majkom i jednim od njezinih prijatelja koji se vratio iz Alžira. U jednom smo arapskom restoranu u Ulici des Écoles, Koutoubia. Kasno je.

Restoran je prazan. Još je ljeto. Vruće je. Vrata su širom otvorena prema ulici.

U tim čudnim godinama moje mladosti, Alžir je bio produžetak Pariza, a do Pariza su stizali valovi i odjeci iz Alžira, kao da jugo puše nad stablima u parku Tuileries, donoseći malo pustinjskog pijeska. U Alžiru i Parizu iste vespe, isti filmski plakati, iste pjesme u džuboksima kavana, isti automobili na ulicama. Isto ljeto u Alžiru i na Elizejskim poljanama.

Te večeri, u Koutoubii, jesmo li bili u Parizu ili u Alžiru? Nedugo nakon toga, bacili su plastičnu bombu u Koutoubiu.

Jedne druge večeri na Saint-Germain-des-Prèsu, ili u Alžiru? Upravo su bacili plastičnu bombu na dućan košuljara Jacka Romolija. * Opet rujan. Na početku školske godine, jedne nedjelje navečer, u brdima Gornje Savoje. Odmor, nakon ručka, za vrijeme kojega sam slušao tranzistor. Dolje, iza stabala, oštra i jednolična tužaljka pilane. Beskrajni kišni dani pod strehom školskog dvorišta. Turski zahodi, čučavci. * U Annecyju sam sjedao u autobus i odlazio u Ženevu, gdje sam se ponekad nalazio s ocem. Ručali smo u talijanskom restoranu s nekim čovjekom po imenu Picard.

Poslijepodne, otac je imao dogovorene sastanke. Čudna, strana Ženeva. Alžirci su održavali duga vijećanja u predvorju hotela Rhône.

Odlazio sam pješice do staroga grada. Na povratku, autobus je prelazio granicu u sumrak, ne zaustavljajući se radi carinske kontrole. Saint-Julien. Cruseilles.

U Annecyju, šetnja po Paquieru, kad su praznici prošli. Već jesen. Prolazili smo ispred Prefekture i Annecy je opet postajao provincijski grad. Susretali smo nekog starog Armenca, uvijek samog, za kojega su govorili da je vrlo bogat trgovac i da daje mnogo novca djevojkama i siromasima.

A siva sportska kola Jackie Giroud, koja vozi Allemano, kruže oko jezera, polako, za vječnost. * Za Božić 1962. pozvali su me u goste prijatelji, u Saint-Lô. Grad je bio razoren u bombardiranjima i ponovno izgrađen poslije rata. Pokraj ergele ostalo je još jedno područje privremenih baraka. U provinciji, u Annecyju, u Saint-Lôu, to je još bilo

Patrick MODIANO

NOVI PRIJEVODI

doba kad su svi snovi i noćne šetnje završavali pred željezničkim kolodvorom, s kojega je polazio vlak za Pariz.

U Saint-Lôu, toga Božića 1962., čitao sam Izgubljene iluzije. Uvijek sam bio smješten u istoj sobi na posljednjem katu zgrade. Prozor joj je gledao na cestu. Sjećam se da je svake nedjelje, u ponoć, neki Alžirac išao tom cestom prema barakama, razgovarajući tiho sam sa sobom.

Večeras me Saint-Lô podsjeća na osvijetljeni prozor iz Grimiznog zastora, kao da sam zaboravio ugasiti svjetlo u svojoj nekadašnjoj sobi, ili u svojoj mladosti.

Barbey d’ Aurevilly rođen je u okolici. Posjetio sam njegovu kuću. * U Parizu, u isto doba, subotom odlazim na ručak Raymondu Queneauu. Često, rano popodne, zajedno uzimamo taksi i iz Neuillya se obojica vraćamo na Lijevu obalu.

Govori mi o jednoj šetnji s Borisom Vianom, po uličici koju gotovo nitko ne poznaje, negdje na kraju XIII-og arondismana, između Kolodvorske obale i željezničke pruge kolodvora Austerlitz: Ulici Croix-Jarry. Savjetuje mi da odem tamo.

Poslije ćemo, svaki put kad se budemo vidjeli, razgovarati o Ulici Croix-Jarry. Nedavno sam pročitao da su Queneauovi najsretniji trenuci bili oni kad je morao pisati članke o Parizu za L’ Intransigeant i kad je poslijepodne šetao ulicama.

Pitam se jesu li te mrtve godine zaista vrijedile truda. Jedini trenuci u kojima sam zaista bio ja sâm: oni u kojima bih se našao sam na ulicama, kao Queneau, u potrazi za psima iz Asnièresa. * U to vrijeme imao sam dva psa. Zvali su se Jacques i Paul. U Jouy-en-Josasu, 1952. godine, brat i ja imali smo kuju koja se zvala Peggy i koju je jednoga popodneva pregazio auto u Ulici Docteur-Kurzenne. Queneau je jako volio pse. * Govorio mi je o nekom vesternu u kojem se vodila nemilosrdna borba između Indijanaca i Baska. Prisutnost Baska ga je vrlo zaintrigirala i nasmijala. Na kraju sam otkrio koji je to bio film: Thunder in the Sun, „Karavana prema suncu“, vestern u tehnikoloru Russella Rousea, sa Susan Hayward, Jeffom Chandlerom i Jacquesom Bergeracom. Kratki sadržaj zaista navodi: Indijanci protiv Baska.

Volio bih vidjeti taj film u spomen na Queneaua, u nekom kinu Bikini, Magic ili Neptuna koje su zaboravili srušiti, negdje u nekoj izgubljenoj četvrti. * Queneauov smijeh. Napola gejzir, napola čegrtaljka. Ali ja nemam dara za metafore.

Bio je to jednostavno Queneauov smijeh.

351

352

NOVI PRIJEVODI

Patrick MODIANO

* U proljeće 1966., u Parizu, primijetio sam neku promjenu u atmosferi, neko kolebanje klime, kakvo sam već osjetio 1958., kad mi je bilo trinaest godina, zatim na kraju rata u Alžiru. Ali ovaj put, u Francuskoj, nije bilo nikakvog važnog događaja, nikakve prijelomne točke – ili sam je ja zaboravio. Uostalom, na svoju veliku sramotu, ne bih mogao reći što se događalo u svijetu u travnju 1966. Izlazili smo iz nekog tunela, ali iz kojeg tunela, to ne znam. I taj dah svježine nismo doživjeli prijašnjih godina.

Je li to bila iluzija onih koji imaju dvadeset godina i koji svaki put vjeruju da svijet počinje s njima? Zrak mi se tog proljeća činio laganijim. * Budimo iskreni do kraja: moja majka i ja smo, 1963., jednom Poljaku kojega smo poznavali i koji je radio na Buvljoj pijaci prodali četiri gotovo nova odijela, košulje i tri para cipela Weston s kalupima za obuću od svijetlog drva, što ih je ostavio u jednom ormaru Robert Fly, očev prijatelj koji je stanovao kod nas. Nestao je preko noći, sa svojim DS 19.

Toga popodneva nismo imali nijednog novčića. Samo nešto sitniša koji mi je za povratne boce dao trgovac špecerajem u Ulici Dauphine.

Poslije sam ukrao nekoliko knjiga u privatnim kućama ili u knjižnicama. Prodao sam ih, jer nisam imao novca. * U Parizu si, kod istražnog suca, kao što je rekao Apollinaire u svojoj pjesmi. I sudac mi pokazuje fotografije, dokumente, dokaze.

Pa ipak, to nije bio moj život. * Proljeće tisuću devetsto šezdeset sedme. Travnjaci Studentskog grada. Park Montsouris. U podne, radnici SNECMA dolazili su u kavanu, u prizemlju zgrade.

Trg Jablanova, onog popodneva u lipnju kad sam doznao da su prihvatili moju prvu knjigu.

Zgrada SNECMA, noću, poput parobroda koji se nasukao na bulevaru Kellermann.

Jedne lipanjske večeri, u kazalištu Atelier, na trgu Dancourt. Neobičan Audibertijev komad: Srce od kože. Odigrano je samo nekoliko predstava.

Roger je radio kao inspicijent u Atelieru. Navečer, na dan vjenčanja Rogera i Chantal, večerao sam s njima u malom stanu, na tom istom trgu Dancourt, na kojem svjetlost uličnih svjetiljki podrhtava.

Poslije su se odvezli autom prema nekom dalekom predgrađu. Ne znam što je bilo s njima. * Možda svi ljudi koje sam susretao tih godina, i koje više nisam imao priliku vidjeti,

Patrick MODIANO

NOVI PRIJEVODI

nastavljaju živjeti u nekoj vrsti paralelnog svijeta, zaštićeni od vremena, sa svojim nekadašnjim licima. Mislio sam o tome maloprije, hodajući pustom ulicom, pod suncem. * Danas, 26. svibnja 2001., u rano poslijepodne, shvatio sam da se ta tanka opna malih, beznačajnih događaja može u svakom trenutku razderati i otopiti se. Hodao sam Ulicom Val-de-Grâce i Ulicom Pierre-Nicole. Mirna četvrt Feuillantines. Zrak se u njoj čini nekako laganim i kao da čuva odjek minulih godina. „Vrt bijaše velik, dubok, tajanstven...“ Izgubio sam sve sićušne orijentacione točke svojega života. Kroz mene su prolazili fragmenti sjećanja koja više nisu bila moja, nego sjećanja neznanaca i nisam im mogao dati jasan oblik. Činilo mi se da sam ovdje živio u nekom prijašnjem životu.

U njemu sam nekoga ostavio.

S francuskoga prevela: Bosiljka Brlečić, Zagreb Patrick Modiano, suvremeni francuski pisac, rođen je 1945. u Boulogne-Billancourtu. Otac mu je bio Židov talijansko-egipatskoga podrijetla, a majka belgijska glumica, koja je 1942. došla u Pariz.

Modiano pamti djetinjstvo po čestim očevim izbivanjima radi nejasnih i tajnom obavijenih poslova, po selidbama zbog kojih je nekoliko puta morao mijenjati školu, a sjeća se i neimaštine i osjećaja nesigurnosti.

Sve će to, kao i smrt mlađega brata, obilježiti njegov život i književno djelo.

Književnosti se posvetio vrlo rano, već nakon završetka gimnazije, kad je odustao od studija i odlučio postati pisac. U književne krugove uveo ga je Raymond Queneau, majčin prijatelj, kojega je u to vrijeme često viđao.

Već prvi objavljeni roman, La place de l’Etoile (1967.) – dvosmislena naslova, koji može označavati istoimeni pariški trg, ali i mjesto na kojem su Židovi morali prišivati zvijezdu – skrenuo je pozornost na mladoga pisca i naznačio jednu od tema koje će ga zaokupljati: razdoblje njemačke okupacije i kolaboracije.

Druga je opsesivna Modianoova tema potraga za identitetom, koju nalazimo i u „Goncourtom“ nagrađenom romanu Ulica mračnih dućana (1978.), čiji glavni lik pati od amnezije i kroz gotovo detektivsku istragu pokušava rekonstruirati vlastitu prošlost. Stare fotografije, pisma, susreti s ljudima koje je nekad možda poznavao, vraćaju mu krhotine sjećanja, za koja nikad nije siguran jesu li njegova, ali ih uklapa u mozaik mogućeg vlastitog, zaboravljenog života. Slične teme i likove, nesigurna identiteta, melankolične i tjeskobne, naći ćemo u mnogim autorovim djelima.

Uz dvadesetak romana (od kojih ćemo navesti samo neke: Jedna mladost, Izgubljena četvrt, Dora Bruder, Neznanke, Pedigre, Mali dragulj...), Modiano je objavio i nekoliko zbirki pripovjedaka, a pisao je i scenarije za filmove, među ostalim Lacombe Lucien Louisa Mallea. Osim Goncourtove nagrade, dobio je Nagradu Francuske akademije, Nagradu „Roger Nimier“ i Veliku nagradu kneza od Monaka za cjelokupno književno djelo.

Godine 2014. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Kratki autobiografski zapis objavljen 2002., Efemerid, tj. dnevni kalendar kojem se svaki dan otkidaju listići, tipičan je primjer Modianoove proze: u fragmentarnim sjećanjima izranjaju likovi, nepovezane slike iz djetinjstva i mladosti, pitanja na koja autor nema odgovora. Sve je prožeto melankolijom i osjećajem nestvarnosti, koliko god slike što ih priziva sjećanje bile precizne i stvarne. Jer ono bitno kao da se negdje nepovratno izgubilo. (B.B.)

353

Walter RHEINER (1895. - 1925.)

354

KOKAIN C’est la Mort qui console, hélas! et qui fait vivre; C’est le but de la vie, et c’est le seul espoir Qui, comme un élixir, nous monte et nous enivre, Et nous donne le cœur de marcher jusqu’au soir; À travers la tempête, et la neige, et le givre, C’est la clarté vibrante à notre horizon noir; C’est l’auberge fameuse inscrite sur le livre, Où l on pourra manger, et dormir, et s’asseoir; C’est un Ange qui tient dans ses doigts magnétiques Le sommeil et le don des rêves extatiques, Et qui refait le lit des gens pauvres et nus; C’est la gloire des Dieux, c’est le grenier mystique C’est la bourse du pauvre et sa patrie antique, C’est le portique ouvert sur les Cieux inconnus!

Baudelaire: La Mort des Pauvres*1 * Stihove Charlesa Baudelairea Walter Rheiner navodi u izvorniku, pa smo i mi tako postupili.

Hrvatski prepjev Dunje Robić i Tina Ujevića glasi ovako:

Smrt siromaha Smrt nas tješi, jao, i po njoj živimo, Ona je svrha života i sva nada, Što nam daje snage i veli: „Idimo!“ I onda kad srce naše teško strada; Kroz oluje snježne nju samo vidimo, Ko svjetlo jasno na kraju crna jada; To krčma je zadnja, koje se ne stidimo,

Walter RHEINER

NOVI PRIJEVODI

I. Noć je visjela velika u krošnjama aleje i cijedila se na njegova pleća dok je Tobias neumorno koračao pod šaputavim granama. Išao je i išao, uz i niz aleju, već gotovo dva sata.

Ulični sat (brončana sablast na raskrižju) pokazivao je već pola jedanaest. Tobias bijaše izišao iz kuće u izdisaj ove ljetne večeri, što se iza divovskoga trupa vječno sive Spomen crkve rastapala u obilju najnježnijih mastila – zahvaćen mračnim nemirom koji se uvijek iznova vraćao i sve ga više mučio, što je više pokušavao umaći mu ili ga omamiti u vrevi zveckave kavane, bijedne prostorije s crvenim plišanim naslonjačima i podrugljivim grimasama bezobzirnih gostiju koji su tamo živjeli nestvarnim životom – življenjem sazdanim od šarenih preslikača, koje nam se poklanjalo dok smo bili djeca. Kao Conrad Felixmüller, „Smrt pjesnika i obično, i ovog je puta tamo potražio spas pred Waltera Rheinera“, ulje na platnu, 1925., 185.4 x 129.5 cm topljenjem ljetnoga sunca koje je mekano hitalo preko nedaleka neba i prijetilo pojačavanjem Tobiasova nemira do ludila.

A ipak je taj nemir, koji mu je, kad se jednom začne, sve prostore činio nepodnošljivim – uvijek pobjeđivao Tobiasovu chambre garnie, kao i kavanu i veliko prostranstvo ulica i trgova. Bio je izišao kao poplašen, dok se večer (ta mračna bujica) već plavo izlijevala nad glavama prolaznika. Sad nastupi noć. Treperavo bi zasjao asfalt kad bi kakav automobil brujeći projezdio mimo Tobiasa. S kavanskih terasa zalijevala ga je slatka glazba. Krpice razgovora neslušane su lebdjele pokraj njega.

Bijaše to trajna promenada šarenih, otmjenih dama, diskretne gospode, neprekidno promicanje nasmijanih kočija i auta, melankolično-vedra večernja pjesma velikog i tamnoga grada koji je umio živjeti na svoj način. ...A on? Je li on umio živjeti? Kako je, dakle, on živio?

Gdje ima i kruha i sna i tiha rada; Ona je Anđeo, u čarobnoj ruci Darovi su snova o prekrasnoj luci, I ona postelje siromaha prepravlja; Slava bogova i sjajni mamurluci, Svila, domovina, hambar našoj muzici, Ona nam neznana Nebesa predstavlja!

355

356

NOVI PRIJEVODI

Walter RHEINER

Zaslijepljen stajao je na pragu trga dok se vodoskok svjetla i glasova poigravaše oko njega. Razmišljao je, kratko, nepovezano.

Jamačno ne životom poput ovoga, koji je jednako tako prividan kao i šarene haljine, blistavi auti, nasmiješene maske što promicahu mimo njega. Kako je živio? Što bijaše ovo: ustajanje ujutro u deset ili jedanaest sati, katkad i u podne; to ustajanje s dubokim gnušanjem nad svojom izbom, svojim knjigama, svojom odjećom, nad vlastitom osobom? To svakodnevno otkrivanje da nema novca i premišljanje otkuda bi ga mogao dobiti, od koje poznate ili nepoznate osobe i na koji način. Ta svakodnevna glad već od samoga jutra, koju je prezirao. Svakodnevna obrana od stare gazdarice koja je zahtijevala stanarinu. Onda to bezvoljno napuštanje kuće koje mu bijaše jednako odurno kao i beskrajno duga ulica u kojoj se ona nalazila, ulica koja je nosila podrugljivo ime velikoga filozofa čija je djela nekoć čitao i koji mu se doimao poput oca koji prijeti staračkim štapom. Grizodušje s kojim je molio da mu daju novca u kavani ili pred naslonjačima urednika koji mu začuđeno otpuhivahu dim cigareta u lice i zlovoljno ga otpravljahu. Ta praznina mozga, taj gadni ressentiment koji je osjećao i koji ga je činio nepravednim prema svim ljudima koji su nosili pristojna odijela, imali zadovoljna lica i miran korak. A onda: – onda je dolazilo veliko prokletstvo, večer, koja ga je upošljavala i budila demonski nemir od kojeg se poput zvrka vrtio oko sebe. Ptičice su fićukale – i neizbježno se suočavao sa svojom sudbinom koja se uzdizala pred njim i moćnom mu rukom pokazivala njegov put: idi!

I on je išao. Išao je svakoga dana, prekjučer i jučer i danas. Uzmaka nije bilo.

Samo smrt kasnije ili možda, nadajmo se, uskoro, kao slučajna posljedica. Išao je. I točno: to je bilo mjesto! Bio se, kao i uvijek, zaustavio točno gdje treba. „Noćno zvono ljekarne.“ Trebalo je, dakle, pozvoniti i čekati.

Uto se upali svjetlo, poklopac prozorčića podignu se. Ljekarnik proturi svoju golu glavu. „Gospodine doktore...“ „Ah, opet ste tu? ... Zar ne možete doći ranije?“ „Molim za ispriku, bio sam...“ No ćelavica već bijaše nestala.

Jest, što je on to „bio“? Bio se borio kao i gotovo svake večeri i bio poražen, kao i uvijek. Veliko slijeganje ramenima nad cijelim svijetom!

Ljekarnik se opet pojavi: „Tri marke i pedeset.“ Tobias promrmlja: „Toliko nemam.“ „Pa dobro“, reče ljekarnik, „još ću Vam jednom ubilježiti pozajmicu, ali teško Vama ako ne platite: tȁ znate i sami!“ „Hvala lijepa“, šaptao je Tobias. „Želim Vam ugodnu večer.“ Sad više nije bilo umovanja i misli, nije bilo briga i pitanja, sad se vječni otrov

Walter RHEINER

NOVI PRIJEVODI

držalo u rukama koje su se kao u molitvi obavijale oko male šesterokutne boce. On sam bio je sad život i srce mu je nadglasavalo svijet!

U kavani, u nužniku, ubrizga sebi tri injekcije zaredom, brižljivo zatvori bocu i špricu i sve strpa u džep na hlačama.

Sad se osjećao slobodnim i lakim, razigranim, kao mladi bog! Zračeći stupio je u kavanu i osmjehivao se mladim ženama, prčio nos nad elegantnim kavalirima.

Samo jedan mig i on bi, Ikar, jednak božanskom mladiću, nasmiješen lebdio na stropu, pjevajući plovio nad nebnicom terase i kružeći se uzdizao prema pucketavim zvijezdama.

II. Gipkim korakom otiđe onamo i smjesti se za ulaštenim mramornim stolom punim čavrljavih gospođa i gospode. Naruči i zapali oporu cigaretu, svog suputnika u žalosti i sreći.

Ali kad je podigao pogled, vidio je noć kako prijeti iza aromatičnog oblaka koji su ispuštala njegova usta – onu noć, njegovu noć, koja je crnim udarcem šake skršila ove kratke minute vedre opijenosti i neumoljivo ih privukla k sebi s novim sumornim i mučnim opojstvom, čija mu je rapsodična pjesma od sada, beskrajno otegnuto, ječala u ušima.

Zašto su se izobličila lica za stolom nasuprot njega, koja se još maločas osmjehivahu? Otkuda vrebajući izraz u pogledima koje su mu ti ljudi upućivali, a onda i među sobom razmjenjivali, značajno i zlovoljno?

A sad su se već i naginjali jedan prema drugom i šaputali...

Napregnuto je osluškivao... i evo, nije li već bila tu? Nije li netom jasno razabrao tu riječ, kobnu riječ što se orijaški razapinjala preko zvjezdanih svodova ovih njegovih noći i (budući da i sama već zvuči kao nemilosrdan stroj) polako ga komadala: kokain! ... Ko-ka-in!

Komad po komad odsijecala je od njega, dok ga jednom uskoro sasvim ne satre.

Tamo, onaj je gospodin (...Tobiasove se oči ispuniše tihom stravom...) posve razgovijetno, nečuveno tiho, a ipak jasno kazao: „Ta se beštija svake večeri dupke nakrca kokainom!“ Ah, srce je sad tuklo poput bjesomučna dobošara, nešto je sad davilo hladan napet vrat, neka sablasna ruka sad je prolazila kroz uzdrhtalu kosu i hladan mu znoj izbi oko kralježnice.

Ustaj! Samo dalje odavde! Veliki bič već je fijukao u zraku nad njegovom glavom.

Glasno je praskalo i pljeskalo. Drhtao je dok je plaćao, ustade posrćući i kao oduzet, te pobježe, pobježe van iz toga kotla.

Dok je hrlio van, posljednji mu pogled unatrag otkri da je već na sebe skrenuo

357

358

NOVI PRIJEVODI

Walter RHEINER

pozornost svega gledateljstva. Smijalo se, prstom pokazivalo na Tobiasa.

Ugojen gospodin posve crvena lica udarao se po bedru urlajući od smijeha i zabacivao se unazad, rumena se glava doimala kao da će se otkinuti i otkotrljati iza naslona stolca. – Stravično! – Vrtložna vrata ispljunuše Tobiasa na ulicu.

Ni ovdje mu, međutim, nije bilo predaha.

Ljudi su zastajali i gledali ga. Bezazleni šetači odmahivali su glavama i puštali da im se Tobias približi, kako bi ga točnije promotrili. Ovdje nije mogao ostati!

Klonio ih se idući žurno uza zidove kuća, uz Joachimsthalsku ulicu, prema kolodvoru: već kao gonjena divljač koja se prestraši svakog prozorskog kapka s kojega na nju padne svjetlo. Što mu je još preostalo u toj nevolji, možda da Bog s noćnih oblaka podrugljivo zaviče na nj i arhanđeli zatresu brončanim šakama pa da ulice zvečeći odjeknu? Što mu je još preostalo osim blagoslovljena otrova koji je nosio u džepu?

Suze su mu već navirale u grlo kad zađe u kolodvorsku dvoranu. Opet je svratio do nužnikâ, on, stalni gost, on, smrdljivi račić, kanalizacijska gamad.

Hej, tamo su fićukali, poput dragih ptičica u sumrak, kolodvorski službenici svojim signalnim zviždaljkama – oh, tamo su se otvarala vratanca šaltera na kojima su se izdavale vozne karte i svi gledahu ovog čovjeka koji je, poput pijanca, teturao prema nužnicima.

Zakračunao se u jednom od njih. Kakav je to bio život? Život strvine! O ti mrsko-voljeni otrove, kokaine, kokaine (...stroj je lupao klik-klak, klik-klak: još jedan komad odrezan...).

Gore je grmio vlak u dvorani (...sigurno ekspres za rivijeru, mislio je Tobias, zna se već: plave stjenovite obale, naokolo golubovi, gaj pun pinija i naranči i blaženi brijeg: Santa Margherita...), i on si dade dvije injekcije, u svako bedro po jednu.

To mu načas priušti olakšanje: …Rivijera, mislio je Tobias, rivijera, Santa Margherita...

Onda se molio, mrmljajući: daj mi, dragi Gospodine božji, ti blažena ekselencijo, daj mi da od sljedeće injekcije nečujno crknem!

Dok je izlazio iz higijenskih prostorija kolodvorske dvorane, činilo se kao da neki žubor protresa divovski nadsvođeni prostor. Kolodvorski sat prijetio je podignutim prstom: dvanaest sati.

U predvorju je bjesnio metež. Vriska horde sotona pohrli u Tobiasove uši dok se tiskao kroz (navodno) ljudsku gomilu, ispunjen sramom kao da je gol.

Zar ti ljudi, te spirine sazdane od poruge i zluradosti, nemaju drugog posla nego da ga uhode, da se u ponoć nacrtaju na kolodvoru kako bi uživali u igrokazu: – gledajući kako on, kokainski ovisnik, vukući noge izlazi iz svoje kloake, okrvavljenih ruku i nogu za koje se zalijepila košulja? Prokleti bili! Prokleta bila njihova svijetla

Walter RHEINER

NOVI PRIJEVODI

odijela... Ovo ovdje: nisu li to već mrlje od krvi?

Nakvasi vrhove prstiju i pokuša ukloniti mrlje trljanjem.

Na izlazu se htio sručiti u valove ulice, ali odjednom skrenu i potraži zaklon pod željezničkim podvožnjakom.

III. Dvije su dame stajale na uglu ulice, nasuprot izlazu iz kolodvora. Tobias je dahćući zurio u njih: Oh, kako su one ovamo stigle?

Bijahu to njegova majka i njegova sestra. Ali, zar nisu u Kölnu?

Dakako, one su zapravo morale biti u Kölnu! Ali tko zna? Možda ih je gospodin upravitelj kolodvora brzojavom pozvao u Berlin kako bi majka mogla vidjeti sina, i sestra vidjeti brata, i sudjelovati u zabavnoj predstavi u kojoj je publika berlinskoga Zapadnog kolodvora uživala svake večeri, zanimljivijoj i jeftinijoj od onih u kazalištima „Palast-Theater“ ili „Nelsons Künstlerspiele“, u vedroj tragikomediji: „Princ kloaka“ ili „Moj Bože, moj Bože, zašto si me napustio?“ Stajale su na uglu u bezobzirnom svjetlu plavičaste elektrolučne svjetiljke. Haljine im se obavijahu oko tijela. Bilo je tu klopotanja, kao da im kosti klecaju. Ili to bijahu njegove kosti? Koljena su mu podrhtavala. I ruke. One su bile tako tanke! Kad bi pogledao kroz ispružene prste, brojna svjetla postajala su zbrkano lebdeći hladni mjeseci što su s tihim i mekim praskom odskakali od crnih stupova i rasprskavali se na asfaltu.

Nepomične stajahu te dvije ženske prilike. Ha, njemu je to bilo poznato! … pravile su se tako ravnodušnim, a ipak ga oštro gledahu u oči!..

Mala plavokosa sestro, draga curice, zašto me ne ostaviš na miru? I Vi, gospođo Sch..., Eveline ili Ernestine, čije se očevo ime teško izgovara, Vi, cijenjena majko, kako? ... zar ste mi opet za petama? Pa još iz takve daljine! S ruba Njemačke došli ste u Berlin, samo da biste strašili izgubljenoga sina? Dostojno je, triput je dostojno Vaše majčinske ljubavi! ... Što stojite tu? Kako, molim? Vi, grimase!

Val prostruji kroz njegov brujeći mozak. Tobias se odvaži. Ljutnja ga spopade.

Išao je prema dvjema prilikama, htjede proći mimo izlaza iz podzemnog kolodvora koji je tu izbacio svoje stepenice na ulicu, okružene stiliziranim svjetiljkama.

Ali iz ždrijela podzemne građevine pokulja prema površini crno mnoštvo ljudi koje ga ubrzo okruži. Vreva ga iznova ošamari. Brzo dišući ukloni se pred tom novom opasnošću i zaputi prema uglu ulice, gdje su stajale one dvije dame.

Stajale? Stajale?

Vidio je samo dvije reklamne ploče, crne i zlatne, besramno su mu svijetlile ususret. Nigdje žena, nigdje ljudi! ... Ah, jedino je neki jadni pas polako promicao iza ugla, njuškao i obavljao svoju uobičajenu nuždu.

359

360

NOVI PRIJEVODI

Walter RHEINER

Tobias, koji je osjećao da mu pluća postaju tamna, teška i baršunasta, zavuče se u kućni ulaz i ubrizga, polumrtav od straha da ga možda netko promatra, novu količinu kokaina u žurno obnaženu podlakticu.

IV. Jest, gledaj, treperave su zvijezde opet stajale mirno, čitav jedan trenutak. – Sveti otrov! Sveti otrov! – To je osjećao Tobias i vidio demona koji mu bijaše blizak koliko i strašan, kako stoji daleko nad noćnim nebesima. Znao je to i šaptao gore prema zvjezdanome nebu: „Ti si smrt, milost i život. Nemaš drugih bogova osim samoga sebe!“ Opet je išao niz ulicu.

Na križanju s ulicom Kurfürstendamm stupi u zeleno osvijetljenu rotondu. Neki stariji gospodin bio je unutra i sređivao svoju odjeću kad Tobias stade pred jedan odjeljak i poče se pripremati za mokrenje.

Osjećao se kao da ga promatraju. Ruke su mu bespomoćno prelazile po odjeći.

Ni trenutak nije mogao stajati mirno, osvrtao se, mijenjao odjeljke, pretraživao sve džepove svoga odijela, pipajući tražio bocu i špricu i naposljetku se bespomoćno zagleda u oči gospodina koji je već odavno bio spreman za polazak te ga promatraše pomno i s hladnim mirom.

Konačno ovaj ode i ostavi Tobiasa u silnom očaju... Za ime Boga! To je bio detektiv, sanitetski službenik, izaslanik njegove majke koju je maločas sreo i koja se pred njim krila!

Minute su prolazile, a Tobias bespomoćno stajaše u toj osmokutnoj prostoriji gadna mirisa. niz čije je zidove tekla sluzava voda koja bi s vremena na vrijeme nenadano zapištala kao da ga želi napasti.

Zacijelo sad stoje vani u krugu oko rotonde, kao nijemi kordon. Lisičine zveckaju, luđačka je košulja već spremna za navlačenje. Jecaj se ote iz Tobiasova grla koje je nagrizala suhoća. Žeđ! Žeđ! ... U krajnjoj pometnji i spreman na sve, napusti napokon malu zgradu i otetura van u slobodan prostor.

Jako se začudi kad ondje ne nađe nikoga tko bi vrebao na njega.

Ipak tamo (...od nagle prepasti oči mu duboko utonuše u glavu...), tamo je stajao onaj stari gospodin i zviždao. Zviždao naglas, jedanput, dvaput!

Stanite! Stanite! – Tobias pohita k njemu, drhtavom rukom skide šešir s glave i bez daha mu se obrati: „Ne smijete se čuditi, gospodine, što sam tako uzbuđen!

Doživio sam nešto strašno! Uvjeravam vas, uistinu, vjerujte mi: nisam lud! Još ne! A ni pijan ili otrovan! Vjerujte mi. Ne zviždite svojim ljudima! Pustite me da idem!“ Začuđeni gospodin odmjeri ga od glave do pete. Odstupi korak i reče: „Kako to mislite? Ne razumijem Vas. Što me se Vi tičete? Zviždim svome psu.“

Walter RHEINER

NOVI PRIJEVODI

Opet zazvižda. Nato dotrča mrk ovčarski pas, mašući repom doskakuta svome gospodaru. „Ispričavam se“, promrmlja Tobias i brzo se povuče. Jamačno je to bila zamka. Oh, vidio je on potajno sijevanje u očima toga gospodina! Sad se valjalo što prije skloniti na sigurno mjesto.

Tobias se zaputi prema Kaiserallee i trčaše dio puta pod drvećem dok mu se prsa ne napeše kao da će se rasprsnuti. Zaustavi se i pogleda oko sebe. Kasna je noć i nigdje živa čovjeka. Ulični sat pokazivaše pola jedan.

V. Ovdje, u sjenci grmlja, skide sako, spusti ga na pločnik kraj nekog panja, zasuka rukav na kojem se ukazaše velike mrke krvave pjege i zapahnu ga onaj osobit zadah prolivene krvi, pa škrgućući stisnutim zubima, krajnje pomno i naglašeno sporo, ubrizga sebi dvije injekcije.

Držao je bocu prema svjetlu daleke lampe. Bila je još dvije trećine puna. Zadovoljno je spremi u džep na hlačama, izvuče drugu bocu i otare nadlakticu eterom. I čelo i vrat poškropio je time.

Grmlje je šaptalo u vrtovima ispred kuća. Iz daljine se približavao jedan od posljednjih tramvaja.

Tobias se hitro opet odjenu.

Oh, sad je želio biti kod kuće kako bi se do srca, iza zaključanih i zastrtih vrata, nauživao svoje propasti. No znao je da u svoju namještenu sobu ne može otići. Gazdarica bi zaključala vrata sobe i sakrila ključ, tako da ne može ući.

Kamo, kamo, Bože moj, u ovoj nevolji! Gologlav je stajao pod zvijezdama.

Je li opet trebalo, kao često dosad, cijelu noć lutati bez cilja da bi naposljetku dočekao sivo jutro na kanalu rijeke Spree ili kod plinare koja onda poput stisnute šake izrasta iz magle?

Zacijelo je eter nekako ublažio žestoko uzbuđenje što ga bijaše obuzelo. Njegovo bȉlo, osjećao je, još je žurno, povišeno, brzo tuklo. Ili to bijaše osamljenost, odsustvo ljudi, možda mu je to davalo taj razmjerni mir?

Dade se na put, žilavošću opijatskoga fanatika u kojoj nije osjećao ni mišiće ni tetive. Niz dugačku Kaiserallee sve tamo do kolodvora Wilmersdorf-Friedenau. Tu skrenu bočno i uskoro stajaše pred velikom zgradom sa stanovima u najmu.

Ovdje je stanovala Marion, zlatna prijateljica iz kavane, u velikom atelijeru.

Ulazna vrata bijahu zaključana. Zazviždao je nekoliko puta i povikao „Marion, Marion!“ Uzalud. Sigurno je već spavala.

Dok je čekajući išao tamo i amo, a oko njega strujaše noćni zrak s praznih ledina

361

362

NOVI PRIJEVODI

Walter RHEINER

predgrađa, opet ga poče pritiskati crno nebo. Zvijezde su kapale teške i ljepljive.

Visoke zgrade tištahu ga. Vjetar je pjevao u zanjihanim elektrolučnim svjetiljkama oko kojih se širilo bezumno i drečavo svjetlo.

Ponovno ga spopade strah. Plašljivo se obazirao oko sebe, zavuče se u neki mračan kut i dade si još dvije injekcije.

Ha, sad se u njem opet rasplamsa vrućica, bujan žuti plamen! Čelo je pucketalo, oči se raširiše u paralitičkom grču. Nemirno se oslanjao sad na jednu sad na drugu nogu.

Gotovo je zaboravio što je tu htio kad se kući približiše koraci.

Neki se gospodin zaustavi pred ulaznim vratima i zveckaše svojim ključevima.

Tobias mu bojažljivo priđe i pozdravi ga. „Nitko ne otvara“, reče zapinjući, „moram jednu gospođu odvesti do njene bolesne rođakinje.“ Gospodin ga šutke pusti unutra kroz otvorena vrata i opet zaključa.

Tobias uključi samogasivo svjetlo i žurno krenu uza stube.

Odjednom mu sinu kako je bolje prvo pričekati da gospodin uđe u svoj stan. Čekao je. Već na prvom katu pridošlica otvori vrata nekog hodnika i stupi u nj.

Vrata se glasno zatvoriše. Svjetlo se ugasi. Drhtavo svjetlo uličnih svjetiljki fantastično je prodiralo ovamo gore kroz šarena stakla stubišnih prozora.

Tobias se neodlučno došulja do četvrtog kata, u smrtnom strahu od svakog odmorišta na stubištu, gdje je morao prolaziti mimo stanova.

Gore, na četvrtom katu, bijahu najprije samo prislonjena vrata koja su vodila u nekakav hodnik sa svjetlarničkim prozorom. Kroz teška željezna vrata na njegovu kraju ulazilo se u Marionin atelijer.

Tobias opet upali svjetlo. Na klupčicu svjetlarnika stavio je svoju bocu i navlaku s injekcijom. Ponovno protrlja krvave ruke eterom i s užitkom si još jednom ubrizga tekućinu.

Smjesta se razmahaše nove halucinacije.

On se trgnu i okrenu. Dolje na stubištu, u prizemlju, zaoriše se glasovi, glasovi mnogih ljudi koji su se spremali poći gore. Zbrkano, poluglasno došaptavanje. Tobias je razaznavao dijelove razgovora: „Tome se konačno mora stati u kraj... To je skandal... Ta svinja uništava sebe i svoje srodnike... U ludnicu s tim subjektom!...

Strpat ćemo ga u automobil... Samo ga smjesta zgrabite!... Nipošto ne smije ispiti sve iz boce, to bi ga dokusurilo...“ Tobias se tresao. Znoj je tekao s njega (...ili to bijaše krv?). Čuo je glas svoje majke, dok se svjetlo ponovno gasilo: „Tobiase, sine moj! Tobiase, preklinjem te!...

Tobiase, Tobiase!... Tobiase...!“ Glas iščeznu u naricanju. Tap, tap, tap! Koraci su se uspinjali uza stube, ravno-

Walter RHEINER

NOVI PRIJEVODI

mjerno, sve bliže. Došaptavanje ni načas nije prestajalo.

Hoće li se usuditi ponovno upaliti svjetlo? Učinio je to. ...tu ležaše pred njim, pred njegovim nogama, još tiho jecajući, tijelo umiruće majke. Kraj nje čučala je sestra, crno odjevena, lica uvijena u crni veo i plakaše tiho, spuštene glave.

Tobias ustuknu. Odvrati pogled i pritisnu vrelo lice o zid.

VI. Srce je poput čekića tuklo o svod njegove lubanje. Nakon nekog vremena obazre se oko sebe. Priviđenje bijaše nestalo. Brzo si dade još jednu injekciju i poče, najprije tiho, a onda sve glasnije, kucati na željezna vrata.

Sagnu se do ključanice pa prigušenim glasom zazivaše unutra: „Marion! Marion!“. U međuvremenu bi se svako malo osvrtao da ga tko ne zgrabi s leđa. Napokon vidje kroz ključanicu kako se unutra pali svjetlo. Neka se sjenka kretala po podu i približavala vratima. Tanak, snen glas, Marionin glas, plašljivo upita: „Tko je tu, za ime Boga?“ „To sam ja, Tobias... Marion, otvori, moram unutra.“ Vrata su se otvarala i škripahu tiho u šarkama. Tobias, u čijem je tijelu od posljednjih ubrizgavanja koja su uzastopno brzo slijedila nastupio divlji paroksizam, utetura u prostoriju.

Marion, u spavaćici, stajaše pred njim sa svijećom u ruci. Znala je Tobiasa i stanje u kojem je bio jer to ne bijaše prvi put da ju je potražio u noći.

Bila je umorna (vjerojatno bijaše već pola tri) pa ipak mu ne dopusti da na njoj primijeti ikakvu zlovolju. Šutke mu prostre pokrivače na poljski krevet koji je stajao iza španjolskoga zida. „Legni“, rekla je, „i daj mi taj kokain.“ Znala je da uzalud moli za kokain i da mu ga ni silom ne bi mogla oduzeti.

Tobias odmahnu glavom. Bio je postavio svijeću na stolac pokraj kreveta i skupio se na rubu postelje, ukočenih očiju zureći u prijateljicu koja je opet legla. „Jesi li dobro zaključala vrata za mnom? Jesu li prozori zatvoreni?“ pitao je. „Pa naravno!“ On svuče sako.

Marion sad uzdahnu i odvrati glavu.

I doista! Bio je to grozan prizor!

Oba rukava košulje bila su mu sve do zglavaka skrućena i crna od krvi. Gadan se zadah širio otuda. „Molim te, požuri se“, šapnu Marion, „i ne ostavljaj krvave mrlje na plahtama.“ Još je ležala okrenuta od njega. Mučnina je obuze. Odjednom ustade i povrati u

363

364

NOVI PRIJEVODI

Walter RHEINER

kutu sobe. Plakala je bez glasa.

Tobias, bespomoćan i očajan, poče glasno ridati. Prijetio je podignutih pesnica nad glavom i gledaše razrogačenih očiju prema stropu.

Marion, mrtvački blijeda, brzo pritrča k njemu i rukom mu zatvori usta. „Tiho, tiho“, šaptala mu je na uho, „nitko te ne smije čuti, inače moram kupiti prnje odavde!“ Ne! Nitko nije čuo ovog očajnika, pogotovo ne onaj dobri Otac čije neumoljivo crno čelo stajaše pred velikim prozorima atelijera, kruto, neumoljivo, nepomično! „Hajde, legni tamo i budi miran“, reče Marion, „željela bih spavati. Ugasi svjetlo.“ Tobias se potpuno razodjenu. Marion grčevito odvrati pogled. Donji rub njegove košulje također bijaše pun krvi od uboda injekcijom u oba bedra. Bila je to njegova jedina košulja koju je nosio već tri tjedna, svu preostalu odjeću zadržala je gazdarica u Charlottenburgu, kao zalog za neplaćenu najamninu. Smrdio je, samome sebi gnusan, odvratan, mrzak.

Stavi ljekarničku bocu na stolac, pripremi špricu, ispruži se bez pokrivača na ležaj i ugasi svijeću. Čekao je zasopljen nekoliko minuta i nepomično zurio u strop koji je na ovoj strani sobe dopola bio načinjen od stakla, a staklen bijaše i dio koji se spuštao prema zidu.

Marion se nije micala. Kroz sobu se šuljahu kasni sati, lijeno, sluzavo. Bilo je to kao da se posred atelijera, od zida do zida, provlače tamna, ljepljiva vlakna koja ispuštaju miris zgrušane krvi pomiješan sa slatkastim parfemom kokaina i živahnijim vonjem etera.

Vladala je mrtva tišina. Činilo se da Marion spava. Samo su prozorska stakla katkad tiho zveckala od noćnoga vjetra. Tobias je glasno škrgutao zubima, uvijek je to činio kad bi kokainsko trovanje dostiglo određeni stupanj. Pritom mu se lice izobličilo i sljepoočnice poigravahu poput valova. Zar nije nedavno stara hroma žena na Alexanderplatzu vrišteći pobjegla od njega kad je vidjela ovo grimasama izobličeno lice?

Misli mu stajahu nepomične. Ležao je nepokretno i zurio gore u stakleni strop. S vremena na vrijeme ubrizgao bi sebi kokainsku injekciju ne gledajući točnije kamo bode. Osjećao je kako krv izbija iz njegovih izmrcvarenih bedara, iz razderanih nadlaktica i podlaktica. Zacijelo je kapalo i na plahte za koje ga je Marion molila da ih poštedi. Više nije mario za to, sad je već bio do tog stupnja otrovan da je, gotovo mehanički, morao uzimati injekcije u sve kraćim vremenskim razmacima, kao nešto samorazumljivo, recimo kao disanje ili kao jelo, da bi uopće mogao nastaviti postojati.

Odjednom mu pozornost privukoše sjenke koje su plazile preko staklenih zidova i polovice staklenog krova atelijera. Promatrao ih je neko vrijeme nepovjerljivo.

Walter RHEINER

NOVI PRIJEVODI

Kad ih je točnije promotrio, bio je uvjeren da jasno vidi kako su to sjenke ljudi: glavâ, ruku, nogu koje su se nastojale popeti na rub krova.

Sad je već i kroz staklo dopiralo tiho došaptavanje. Tobias je razlikovao tri glasa.

Tri muška glasa koja su žustro govorila. Podozrivo je motrio te sjenke. Vidio je kako jedna drugoj dodaju alatke, poluge, kliješta, željezne šipke, a došaptavanja, tihi povici, točno se poklapahu s njihovim kretnjama. „Pozor!“ čuo je. „Jedan... dva... tri... – hup!“ I onda jasan prasak.

U sobi se podiže vjetar, hladan lahor koji je, kako se činilo, dopirao odozgo. Tobias ga osjećaše cijelim tijelom.

Strah koji ga obuze brzo se uvećavao. Bili su to provalnici! Ili detektivi! ... Nije li slikar Ludwig M. ... iz ulice Südwestkorso, nedaleko odavde, pričao o provalniku kojega je sreo između spremišta kad je htio ući u svoj atelijer?

Paralizirajući strah pržio mu je grlo. Ležao je ovdje nemoćan, krvario, bolestan na smrt. Marion je spavala, bespomoćna djevojka. Ako su to provalnici, lako bi mogli svršiti s oboma. Ako su detektivi, oboje će staviti u pritvor i protiv njega, Tobiasa, podići optužnicu. Dospjet će u neku zatvorenu ustanovu, doživotno, i više neće dobivati kokain.

Tiho ustane i prodrma prijateljicu; spavala je dubokim snom.

Prestrašena se prenu. „Što je sad? Što je?“ Tobias šapćući pokaza prema staklenome stropu: „Vidiš li? Vidiš li te ljude tamo?“ tepao je.

Sjenke su se još uvijek pokretale. „Koje ljude?“ upita Marion uplašeno. „Tamo, tamo, te sjenke na krovu“, reče Tobias, „to su provalnici ili tajni agenti. Za ime Boga, što ćemo učiniti, Marion?“ Marion, sad posve budna, užasnuto pogleda Tobiasa u oči. „Besmislica!“ reče. „Te sjenke dopiru odozdo, s ulice, od elektrolučne svjetiljke.“ Tobias odmahnu glavom. „Lučne svjetiljke ne bacaju sjenke“, šapnu on i izobličena lica nastavi zuriti u strop.

Marion poče sumnjati u njegov razbor. – Je li već dotle došlo? – pomislila je.

Potmuli strah puzao joj je uz kralježnicu. S ovim bjesomučnikom, kojem je bila izručena, sama u usnuloj kući! Nije znala kud bi sa sobom. Valjalo ga je umiriti.

Kad svane dan, vidjet će što dalje činiti. Obrati mu se: „Pa naravno, to su sjenke tih stabala dolje i dimnjakâ i vjetreuški na krovu. Lučna se svjetiljka ljulja dolje na vjetru i to pokreće sjenke. Idi spavati, legni opet!“ Tobiasu to nije bilo posve jasno, pa ipak se malko umiri. Ostat će budan i motriti. „Gdje je tvoj revolver? Znam da imaš mali revolver, gdje je dakle?“

365

366

NOVI PRIJEVODI

Walter RHEINER

No njoj ne bijaše ni na kraj pameti da mu dade oružje. „Ne znam sada gdje je“, rekla je, „samo legni, to nisu provalnici.“ Tobias odluči potražiti revolver kad Marion zaspi. Legnu na postelju i vrebaše sjenke što se stalno ljuljahu tamo i ovamo pa se činilo kao da jedna drugoj dodaju svakakve predmete.

Tmurno vȉdjelo već je dopiralo kroz stakla čiji su rubovi postajali sve jasniji i oštriji. Prvi je tračak jutra svitao.

VII. Tobias je držao bocu uzdignutu prema svjetlu. Užas ga obuze. U njoj bijaše ostalo samo još malo tekućine, jedva za debljinu prsta nad dnom bočice. Neizreciva groza zalijepi mu se za vrat. ... Nema više kokaina! ...

A nastupao je dan, mrski dan koji će ga goniti među ljude, koji mu svi bijahu neprijatelji i kojih se neizmjerno bojao. Prevrtao se na ležaju tamo i ovamo, u tupom očaju. Glava mu je od tog straha bivala sve vrelija; neka vrsta gorućega gnjeva ponuka ga da si dade još dvije injekcije. Ostatak bočice ispi. – Unutrašnjost usta bijaše neosjetljiva poput baršuna, kao dlakama obrasla. Ugura si prst u usta, posve duboko, sve do ždrijela.

Velika je bijeda sad nastupala! Što je sad trebao započeti? Što mu je vrijedilo vrijeme, što mu je vrijedilo postojanje bez otrova za kojim mu vrištahu i tijelo i duša, za kojim je vapilo sve njegovo biće?

Zaboravljena bijaše bojazan od provalnika ili detektiva, minuo je strah od ludnice! Samo ga je jedno ispunjavalo, samo je jedno pržilo njegovu nutrinu: – nepokorivi, neumoljivi, neodoljivi, metafizički nedokučiv nagon, žudnja za otrovom koji mu je značio dah i život, zrak i napoj, bitak i vrijeme!

Grozničavim rukama upali svijeću. Htio je još jednom provjeriti i osvjedočiti se da u bočici doista više nema ništa. On ju je doduše još iste minute bio ispio do kraja, no njegova je žudnja besmisleno trijumfirala nad logikom; moglo je biti, jest, moglo je biti da je u boci ostalo još malo! Ili, možda je te večeri bio kupio dvije bočice, a da na to dosad nije mislio? Ili se od prošloga puta negdje u sobi krila još jedna?

Držao je bočicu prema svjetlu svijeće. Ne, ne, ne! Ničeg u njoj! Preokretao je bočicu, turao jezik duboko u njen grlić. Ničeg u njoj!

Bilo je sad kao da se daleka grmljavina osvrće po sobi i neko je svjetlucanje crvenkasto naviralo kroz prozore. Dan je moćno sukljao i potmulo mu prijetio.

Ustade iz kreveta i poče pretraživati sobu, kližući se na koljenima, prljajući se vlastitom krvlju što u krupnim kapima ležaše na podu ispred kreveta. Nije vjerovao snazi svojih očiju. Opipavao je svaki predmet, uzimao ga u ruku i držaše pred očima.

Zar ovo ne bi mogla biti kokainska boca, ili ono, ili ono tamo? Tko mu kaže da ga

Walter RHEINER

NOVI PRIJEVODI

oči ne varaju? Je li to što se doima kao papuča doista baš papuča, i ništa drugo? Tko bi to mogao znati?

Ah, koliko god tražio, ne nađe ništa.

U najdonjem pretincu komode, dok je na trbuhu ležao pred njom, ruke mu napipaše revolver i nekoliko čahura kraj njega. Stavio je oboje na stolac. Ali sjenki više nije bilo.

Milo su zračili prozori nježnom ružičastom bojom iz koje se uzdizao mlad ljetni dan, jasan i miran, veličanstvena obujma. Hej, evo su opet cvrkutale drage ptičice i bučale u svjetlu.

VIII. Tobias se uspravi i okrenu prema prozoru.

Nijemo je stajao u silnome svjetlu što se rađalo na istoku i obrušavalo na njega, na to oskrnavljeno, krvavo razderano tijelo i ono mu se nesvjesno podavalo kao kakvoj nebeskoj kupki. Tobias otvori prozor i naježi se od svježine daha koji ga osupnu.

Marion, taj zlatni anđeo, spavaše tvrdim snom. Tobias prođe mimo nje u kupaonicu i pusti toplu vodu da istječe u kadu. Oprao je svoje rane i cijelo tijelo, koje se tu i tamo nervozno trzalo na dodir njegovih ruku. Onda se zavi u svoju okrvavljenu košulju i obuče se. Mali budilnik pokazivao je skoro sedam sati.

Priđe Marioninu krevetu i dugo gledaše usnulu djevojku. Naposljetku se sagnu i poljubi je u čelo.

Ona se probudi. „Marion“, kazao je, „moram ići. Imaš li tu komadić kruha? Gladan sam.“ „Ostani ovdje“, reče ona, „ustat ću i nešto skuhati.“ On se vrati iza paravana i sjede na svoj ležaj. Velike krvave mrlje bile su na jastuku i na plahtama koje posve izgužvane ležahu razbacane na krevetu i na podu. Na stolcu kraj ležaja Tobias opet nađe revolver. Nabi šest ležišta njegova spremnika i sakri revolver kod sebe.

Sad je bio sasvim miran i beskrajno umoran. Marion se bijaše obukla i otišla u kupaonicu kako bi stavila juhu na plinsko kuhalo.

Tobias je nijemo zurio kroz prozor dolje na neobrađenu zemlju predgrađa.

Ovdje se još gradilo. Tu bijahu parcele, žičanim rešetkama ograđene i obrasle prljavom travom. Asfaltirane ulice u kojima još nije bilo kuća križale su se i bezbrižno nastavljale put u sjaju jutarnjega sunca. Ptice su pjevale blago. Duboko je plavetnilo počivalo na nebu i odašiljalo mio dah. Kovrčasti oblaci polako putovahu kroz azur.

Marion donese juhu koja je bila gusta i hranjiva i prijaše mu. Par kriški suhoga kruha, koje mu je dala, također je pojeo. Kao i uvijek nakon prestanka djelovanja otrova koji je omamljivao živce u želucu budila se silna glad i žeđ. Pojeo je dva tanju-

367

368

NOVI PRIJEVODI

Walter RHEINER

ra juhe. Marion je bila ljubazna i dobra i čavrljaše s njim. Nije ga molila da se okani kokaina. Znala je da je to uzalud.

Bio je pun zahvalnosti prema ovom blagom stvorenju, jedinom koje ga nije odbacilo, njega, pariju bez prijatelja, kojega bi svaka kuća ispljunula van kao gadnu hrakotinu. „Imaš li novca?“ upita ga.

On nijemo odmahnu glavom. „Ostala mi je još jedna marka, od nje ti mogu dati pedeset pfeniga. I ovo: bonove za jelo u pučkoj kuhinji.“ Dade mu to.

Nato on spusti glavu na rub stola i poče plakati. Dubok jecaj izbi iz njega. Posegnu za djevojčinom dobrom rukom i položi lice na nju. Suze je poškropiše. Marion ga je lagano milovala po kosi: „Jadni Tobias!“ IX. Sjedio je još neko vrijeme. Onda uze svoj šešir, poljubi joj ruku i otiđe.

Na stubištu je pazio da ga nitko ne vidi. Bilo je čudno silaziti ovuda, gdje su mu noćas sablasti pravile nepodopštine. U ustima osjeti bljutav okus.

Dolje, pred ulaznim vratima, pozdravi ga jasna i vedra sunčeva svjetlost.

Tobias je tumarao po tom kraju, besciljno je koračao praznim ulicama. Tek rijetko susreo bi koga u ovo rano jutarnje doba.

Uto se zaoriše zvona okolnih crkava, bila je to postojana pjesma čiji su se odjeci dugo gubili u zraku koji bijaše finiji i prozirniji nego ikad u njegovu životu.

Išao je preko ukusno uređenih trgova i divio se lijepo obojenim kućama koje su se, nepojmljivo mirne i kao uglačane, uzdizale prema nebu punom pjesme. Bila je nedjelja. Oblaci, mali i blistavo bijeli, polako su plovili visoko u plavetnilu i okupljahu se u luci obzorja.

Tobias dođe do Kaiserallee.

Tramvaji su zvonili prilazeći i divlje jezdili mimo njega, u vrtlogu života i gibanja.

Na Trgu Friedricha Wilhelma Tobias se vrzmao oko crvene crkve. Htio je ući.

No kad se približio ulazu, osjeti nazočnost ljudi.

Opet ga obuze mračna plahovitost, taj iz noći i patnje rođeni strah, koji ga je tjerao od svih stolova, od svih ljudi i iz svih prostorija.

Ništa mu nije preostalo!

Zaustavi se i otvori ruku. Gledao je šaku, dugo i kao da duboko razmišlja. Onda promatraše svoje zamazano odijelo, oštećene cipele. Kroz rukave svijetloga sakoa nazirale su se krvave mrlje, a i na hlačama vidjeli su se tragovi.

Kad se iza njega zaoriše koraci, Tobias se lecnu.

Walter RHEINER

NOVI PRIJEVODI

Bio je to svećenik koji uđe u crkvu.

Tobias polako pođe dalje, lutajući pokraj vrtova pred zgradama aleje.

Tu su na malim balkonima sjedili očevi, majke i djeca i doručkovali. Orio se vedar smijeh, Tobias je potajno zurio tamo. Glad se opet budila. ...Sada je znao da neće doživjeti večer ove nedjelje.

Nikad više neće ga spopasti moćni demon i baciti ga u pomrčinu.

Nije imao ničega čemu bi se radovao. Bio je bez imovine, odbačen, bolestan i proklet. Bez jela, novca, odjeće, stana, prijatelja i bližnjih. I nije imao volje, nije imao snage da ih opet stekne.

Samo je otrov, koji bijaše njegova sudbina, počivao poput goleme životinje nad cijelim gradom, nad obzorjima i njegovim postojanjem: neminovno, Haribda koja ga je usisavala.

U krpama šuljat će se naokolo sveg svoga života, od jutra do večeri, večeri koja će mu naposljetku donijeti ludilo.

Uđe u neki hodnik i izvuče revolver. Otkoči ga pa se premišljaše kako bi bilo najbolje pucati. Naposljetku otvori usta i prisloni cijev oružja na nepce. Tako bijaše dobro.

Povuče okidač. Ječeći razlegnu se pucanj po zgradi. Tobias se skljoka kao da kleči.

Stanari koji pohitaše onamo nađoše ga mrtvog. Dijelovi njegova mozga visjeli su posvuda, po zidovima, na rukohvatu i pločama stubišta.

Vani su cvrkutale ptičice i tramvaj je tutnjao kroz jutro, niz aleju, prema Berlinu.

S njemačkoga preveo: Milan Soklić, Pula Njemački pjesnik Walter Rheiner rodio se 1895. godine u Kölnu. Imao je devetnaest godina kad je prvi put uzeo drogu. Bilo je to 1914., u očajničkom pokušaju da simuliranjem ovisnosti izbjegne vojnu službu. Ipak, službu i rat nije uspio izbjeći. Unovačili su ga i poslali na rusku frontu. Nakon neuspjelog liječenja, otpušten je iz vojske te je od 1917. živio u Berlinu, gdje se uskoro i oženio. U Berlinu je 1918. godine objavio i svoje jedino prozno djelo, novelu Kokain, u kojoj u liku mladoga Tobiasa opisuje vlastitu košmarnu ovisničku svakodnevicu, čije propadanje nužno završava smrću, odnosno samoubojstvom. Za razliku od protagonista Tobiasa, međutim, Rheiner uspijeva poživjeti još sedam godina, objaviti sedam zbirki vlastite poezije, te kao urednik književnog časopisa Menschen utjecati na razvoj poznog ekspresionizma. No ovisnost ipak uzima maha, sudbina njegova Tobiasa sve se više pretvara u proročanstvo vlastitog kraja. Supruga ga napušta s djecom, stvaralačka snaga opada, tekstove mu više ne objavljuju, slijede prinudna i neuspješna odvikavanja. U lipnju 1925. godine, u tridesetoj godini, u istoj berlinskoj Kantstrasse (ulica filozofa Immanuela Kanta), koja se u noveli spominje kao Tobiasovo posljednje prebivalište, Walter Rheiner počinja samoubojstvo smrtonosnom dozom morfija. Njegov prijatelj, slikar Conrad Felixmüller, tim je povodom u ekspresionističkoj maniri naslikao poznato platno „Der Tod des Dichters Walter Rheiner“ (Smrt pjesnika Waltera Rheinera).

(M.S.)

369

370

Gaetano LONGO, Trst (Italija)

PJESME

Lažnjak (Il falsario) Za Jesusa Davida Curbela Prag me prihvatio u mojim dvadesetim svojim hladnim zagrljajem.

Grijao sam se pijući pivo u Fleku s nekim violinistima Ciganima.

S njima sam započeo švercati cigarete.

Da bih nešto zaradio, bio sam i izbacivač u nekom napuštenom bordelu na periferiji grada.

Moje skrovište bio je tavan u centru gdje sam pisao pjesme, koje su pričale o zimi u Pragu i gdje su me čekale mačka, žena i kolekcija noževa.

NOVI PRIJEVODI

Gaetano LONGO

To bi mogla biti dobra priča za neku buduću biografiju dok netko ne otkrije da do danas nisam nikada bio u Pragu, cigarete koje bi mi u dvadesetim došle pod nos popušio bih bez kompromisa, i nitko me nikada nije čekao na tavanu, a novac koji sam potrošio zaradio sam ne baš časnim poslovima.

Jedina istina je da sam pisao pjesme o dvadesetogodišnjaku koji je živio u Pragu, pio pivo u Fleku pušio švercane cigarete s mačkom i ženom i rezao grla onima koji su izlazili iz bordela na periferiji.

Toliko za buduću biografiju dovoljno poetičnu, ili barem zanimljivu.

371

372

NOVI PRIJEVODI

Gaetano LONGO

Ispovijest (Confessione) Za Radu Svaka ljubavna noć više je jedna ljubavna noć manje.

Moj stihovi lutalice gaze čak i po zalazu sunca, u potrazi za tobom.

Ova pjesma te gleda i miluje baš kako bih to činio ja.

Svaki dodatni poljubac raste prekomjerno obrnuto proporcionalno ovomu našem vremenu koje prolazi i ovi stihovi koji su dio mene vole te upravo kako bih ja.

NOVI PRIJEVODI

Gaetano LONGO

Minimalna odgovornost (Responsabilità minime) Tri kralja

ne stigoše nikada do cilja Obojeni kralj

je bio linčovan u rasnim nemirima

koji su zapalili kraljevstvo

tih godina Drugi je sa zlatom pobjegao u Južnu Ameriku

gdje je počeo trgovinu oružjem

s vojskom i golpistima Posljednji je uhićen na aerodromu

u Betlehemu

zbog šverca vrijedne valute

Da bi sakrio njihove prijevare netko je proširio lažnu vijest

o rođenju djeteta

373

374

NOVI PRIJEVODI

Gaetano LONGO

Smrt poetskoga uma (Morte della ragion poetica) Biti avangardan ne znači započeti rečenicu upitnikom ili završiti zarezom, Sklepati četiri riječi na kup i izmisliti smisao.

A niti lutati okolo uvjeravajući samog sebe da si avangardan.

U ovim vremenima bilo bi dostatno napisati nešto istinito – ili barem decentno – moći ispiti bocu whiskeyja biti u stanju probdjeti dvije-tri noći zaredom i uspjeti voditi ljubav svaki dan barem dva puta dnevno.

NOVI PRIJEVODI

Gaetano LONGO

Studija o pretvorbama (Studio sulle metamorfosi) Na dobrim i lošim djelima počiva ravnoteža u svijetu.

Romeo, o Romeo šestero djece na sve strane od jednako toliko majki a sve različite i napuštene.

Sada si u donjoj majici, gledaš tv, s trbuhom punim piva i starim kajanjima.

Julija, o Julija s tri abortusa za sobom i dva propala braka.

Sada si striptizeta u noćnim klubovima periferije, da bi uspjela preživjeti i nadživjeti život.

Između djela i nedjela, kreću se nesporazumi svijeta.

Istine i laži kuha ih i mijenja bilo koji William Shakespeare uz pomoć vremena i dobrog pera.

Razmrdani & razrušeni krećemo ravno prema smrti ili melankoliji.

375

376

NOVI PRIJEVODI

Gaetano LONGO

Autoportret s glazbom bez okvira (Autoritratto con musica e senza cornice) Normalna sam osoba koja vodi svakodnevni normalan život koja spava radi jede ševi se živi umire uskrsne Normalna sam osoba koja griješi i kaje se psuje i kaje se koja viče i kaje se i voli i kaje se ali na koncu nema se zbog čega kajati koja bi zagrebla svaki lažljivi zub koja mrzi obećanja i kompromise sivilo zareza i sve obvezne interpunkcije života koja pije sve što je tekuće zbog silne žege srca koja igra staru igru pogledima Normalna sam osoba koja bi htjela razumjeti žene a ne razumije ni samog sebe i zbog toga se možda ponekad osjeća ženom Vodim normalan i miran život koji brzo juri ne poštujući stopove kao niti pauze Prvo dijete je bila argentinska mačka koja je posijala bijele dlake u moj život i u moj krevet Gledam se u ogledalo i razgovaram sa svojim licem činim pogrešne stvari u pravo vrijeme Normalna sam osoba koja si razbija glavu o zidove a uvijek se nada da će naići na zid od kartona Dobio sam pješčane kugle po zatiljku Osjetljiv sam sluga samog sebe

Gaetano LONGO

NOVI PRIJEVODI

Otišao sam u Brazil samo zbog pečata više u putovnici i pretvorio u Argentinu a da ne znam plesati tango Normalna sam osoba pjevam: „sciuri, sciuri“, i „o sole mio“ jer sam miješane krvi čiste miješane rase nikada nisam iznosio prljavo rublje izvan obitelji Uvijek sam vodio normalan život Vidio sam pticu iz Tikala koja loče quetzaltecu Sanjao sam apostola ulice ožiljaka Čuvao sam svoje opscenosti u najdubljem krevetu Mrzio sam dobrano svoja koljena u žrvnju vojske Vidio sam dijelove djece koji su hranili balkanske crve Zamijenio sam svjetionik Vittoria s pobjedom bez svjetala Zamijenio sam Notre Dame sa čvorom iz Villona Zamijenio sam odoru perom Zamijenio sam jednu istinu za drugu Zamijenio sam sebe s drugim ja Imam velika muda na obiteljskom grbu kojima sam dodao i druga muda koja su svakim danom sve veća Normalna sam osoba koja vodi normalan život Koja ide i dolazi dolazi i odlazi ali koja više voli dolaziti Imam prijatelje razasute po svijetu i svijet razasut u svojoj glavi Kažu da ne poznajem srednji put ali ne produžujem put kada znam za prečice Imam strpljenje lovca jer ne volim pucati u gomilu

377

378

NOVI PRIJEVODI

Gaetano LONGO

Normalna sam osoba koja vodi žučne rasprave i s Bogom Jer su naši odnosi gotovo obiteljski i ponekad kažem Oče naš, može li se znati što radiš tamo gore?

Ovdje u prizemlju ostavio si nas u lijepom kupleraju i nitko nema petlje da ti to kaže i nitko se ne usuđuje pokazati Ljubazni gospodine s viših katova sveprisutni svemogući sveznajući & ništa ne radeći molim te, oslobodi nas starih debila i reklama i bombona od mentola bez šećera granica i svetkovina, bez preljuba govora i šala bez uživanja Gospode Gospodine dođi i objasni konačno ono što si htio reći jer možda je pod diktatom neki tvoj prijatelj pomaknuo koji zarez viška Rasvijetli svoj položaj Ako smo stvoreni po tvojoj slici i prilici sumnja me muči i zabrinjava Tko će ti oprostiti?

Mister Bože molim te pretvori u pepeo one koji nakon noći divljeg seksa pitaju „ti se sviđalo“, „kako ide?“, „što ti se čini“, „si došla“?

Normalna sam osoba razgovarajmo licem u lice u četiri oka Ja i ti kao čovjek čovjeku, licem u lice Da normalna sam osoba Koja svakodnevno vodi normalan život sa svojim problemima i zabavama zuboboljom i kompromisima sa svojim opsjednutostima

NOVI PRIJEVODI

Gaetano LONGO

Normalna sam osoba koja vodi svakodnevni normalan život koja radi jede ševi se živi umire i uskrsne Molim vas bez cvijeća samo dobra djela.

S talijanskoga prepjevala: Vanesa Begić, Pula

Gaetano Longo rođen je u Trstu 6. siječnja 1964. godine. Nakon mature u klasičnoj gimnaziji, pohađao je tečajeve ekonomije, gospodarstva, političkih znanosti, povijesti i južnoameričke povijesti na vojnoj akademiji u Modeni, te na sveučilištima u Trstu, Salamanki, Bologni i Buenos Airesu. Radio je kao ratni izvjestitelj s područja bivše Jugoslavije, te iz Južne Amerike, a 1992. godine koproducirao je dokumentarac za kubansku televiziju „Yugoslavia Adiós“. Bio je izvršni direktor radijske postaje Radio Trieste. Urednik je poetskih izdanja „Castalia” kod izdavača F.P.E iz Trsta, biblioteke suvremene međunarodne književnosti „Zeta Internazionale” i niza kritike i esejistike „Carte Iberoamericane” kod izdavača Campanotto iz Videma (Udine).

Sudjelovao je na brojnim književnim skupovima, održao brojna predavanja i književna predstavljanja, bio je u povjerenstvima mnogih književnih festivala, a djela su mu prevedena na dvadesetak jezika.

Počasni je konzul Kolumbije u regiji Furlanija – Julijska krajina.

Među brojnim nagradama ističemo „Sandro Penna” za poeziju (Perugia), 1997. nagrađen je u Makedoniji na pjesničkim večerima u Strugi, a nagrade je dobio i u Rumunjskoj te Moldaviji. Uredio je nekoliko desetaka knjiga. U nas je sudjelovao na koprivničkoj „Galovićevoj jeseni“.

Od 1990. je u Italiji i izvan nje objavio doista mnoge pjesničke zbirke i jednu proznu knjigu. (V.B.)

379

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

ŽARKO PAIĆ Kierkegaard i moć tehnosfere

382

MICHAEL PAUEN, HARALD WELZER Stakleno društvo (prev. M. Soklić)

411

BOŽICA ZOKO Naposljetku, početak boljeg svijeta! (: Z. Balog)

416

MIROSLAVA TUŠEK Obljetnica: Prvi hrvatski slavistički kongres, Pula 1995.

423

382 Žarko PAIĆ, Ivanić-Grad

KIERKEGAARD I MOĆ TEHNOSFERE: Tko je još subjekt „filozofijske vjere“?

Sažetak: Autor u izlaganju postavlja u pitanje mogućnosti razračunavanja metafizičkoga mišljenja s moći tehnosfere. Iz obzorja mišljenja subjekta kao žive egzistencije u slobodi transcendencije, Kierkegaard je u svoje tri sfere duhovnoga bitka postavio u pitanje vjerodostojnost „sustava“ i „metode“ onoga što čini bit zapadnjačke povijesti. Riječ je, dakako, o pojmu apsolutne znanosti u liku Hegelova spekulativno-dijalektičkoga mišljenja povijesti. Kada se danas suvremene tehno-znanosti oslobađaju nasljeđa metafizike, tada u prvi plan dolazi ideja radikalne preobrazbe bitka u informaciju. Taj prijelaz u posthumano stanje, gdje više ne postoji razlika između bitka i bića, živoga i stroja, čovjeka, životinje i neljudskoga, pretpostavlja uvid u ono što određuje novu sferu te tehno-znanstvene operacije ukidanja onto-teologije u samoj emergenciji života kao eksperimenta. Kierkegaardove tri sfere duhovnoga bitka – estetska, etička i religiozna – stapaju se u tehnosferi s pitanjem o granicama između mišljenja i vjere o samome događaju nastanka onoga što više nije ni bitak ni biće, ni živo ni neživo. Kako pristupiti tome iz obzorja mišljenja koje preokreće pojmove esencije i egzistencije polazeći od slobode stvaranja samoga subjekta? Kierkegaardov je prilog mišljenju suvremenosti moguće razložiti iz pitanja o subjektu „filozofijske vjere“ u ono nadolazeće onkraj svih sfera. Je li mjesto božanskoga Boga u čistoj transcendenciji subjekta upravo to mjesto koje još može biti opravdanjem „filozofijske vjere“ u događaj ili se mora konačno napustiti svaka moguća „vjera“ u „umno postavljenu vjeru“ koja misli ne više bitak kao otvorenost povijesnoga zbivanja, nego kao događaj izvan razlike filozofije i vjere? U izlaganju će se pokazati da ni Jaspersov pokušaj utemeljenja nove „filozofijske vjere“ u egzistenciju, a niti obnove tradicionalne

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Žarko PAIĆ

opreke uma i vjere u suočenju s kontingentnim događajem moći tehnosfere u stvaranju umjetnoga uma i umjetnoga života kao rezultata konstrukcije subjekta, ne dosežu do biti događaja samoga. Umjesto toga, potrebno je vidjeti može li se tehnosfera misliti kao estetsko-etičko-religiozna kritika apsolutne znanosti u liku čudovišnoga neljudskoga danas?

Ključne riječi: subjekt, filozofijska vjera, tehnosfera, Kierkegaard, Jaspers, egzistencija, neljudsko Uvodno razmatranje: Od čuđenja do ravnodušnosti Kada bismo željeli obaviti „dubinsko snimanje“ povijesti zapadnjačke metafizike kroz kratku povijest temeljnih osjećaja bez kojih misao ne može imati svoj jezik kao što čovjek ne može postojati bez tjelesnosti u svijetu, možda bi njezina vjerodostojnost bila izrečena kroz četiri bitna osjećaja. Mišljenje ovdje nije svođenje na filozofiju kao ontoteologiju koja stvara pojmove u nužnome okviru mišljenja o bitku (esse, sein, Being) i Bogu (Deus, Gott, God). No, filozofija pretpostavlja događaj mišljenja. To je nužan, ali još ne i dostatan razlog početka metafizike. Kao uvjet mogućnosti vlastita kazivanja „o“ i „na“ ono što se nalazi u identitetu i razlici ove zapadnjačke matrice povijesnoga razvitka potrebno je još nešto. Čuđenje ne može iskrsnuti bez prethodne otvorenosti bitka.

Sve otpočinje s čuđenjem kao uvidom u ono što jest (bitak). Grci su to nazvali izrazom thaumasein. Novi vijek znanosti i tehnike uspostavlja, pak, kraljevstvo subjekta. Sumnja (dubitatio u Descartesovim Meditacijama) otvara put samospoznaje. Tvorba subjekta ujedno označava obrat mišljenja. Predstavljanjem svijeta kao objekta znanstvene spoznaje upravlja bit tehnike kao postava (Gestell).1 Dovršetak toga procesa razvitka mišljenja u moderno doba određuje pojam tjeskobe (Angst, anxiety). Više nije riječ o strahu subjekta spoznaje pred ontičkim područjem ili onim što jest određeno „nešto“, neki zbiljski izvor straha koji čovjeka čini zdvojnim i traumatski određenim bićem.

Umjesto spoznaje izvora i temelja straha, sve je u onome što leži u samome bezdanu egzistencije. Strah još dolazi iz čovjeku bliskoga svijeta prirode, iako ga čini krhkom biljkom animalne tjelesnosti koja k tome još ima govor (logos). Tjeskoba, naprotiv, dolazi iz ponora neljudskoga. Njezin je izvor u bestemeljnosti svijeta. Iz najdubljega bezdana bitka izvire ono moćno Ništa u konačnosti ljudske egzistencije. Bezavičajnost u čudo1

„Tehnika nije primijenjena fizika, već je fizika primijenjena ‘tehnika’“. – Martin Heidegger, Leitgedanken zur Entstehung der Metaphysik, der neuzeitlichen Wissenschaft und der modernen Technik, GA, sv. 76., V. Klostermann, Frankfurt/M., 2009., str. 320.

383

384

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Žarko PAIĆ

višnome prostoru-vremenu Ničega postaje stoga bitnom oznakom modernosti. Ono što više ne možemo povijesno odrediti metafizičkim mišljenjem „o“ povijesti u doba tehnosfere kao vladavine tehno-znanosti u formi radikalnoga konstruktivizma nadilazi razlikovanje estetike i etike. Najstrašnije od svega jest to da ni bilo kakav oblik religiozne transcendencije nema pravi odgovor na posvemašnju bezdušnost ili bezosjećajnost zajedničkoga bitka. Taj osjećaj koji uistinu i nije osjećaj pripada doživljaju kraja subjekta i njegova svijeta u apsolutnoj vladavini tehnosfere. Riječ je o planetarnome fenomenu ravnodušnosti (apathy, indifference).

Filozofija otpočinje čuđenjem. Zbog toga iskonsko mišljenje odgovara svezi mita i logosa. Ali njegova je bitna značajka u poetskome kazivanju događaja otkrivenosti bitka kao u Heraklita i Parmenida. Novovjekovna se filozofija s Descartesom, Spinozom i Leibnizom uzdiže do temelja univerzalne znanosti o prirodi i duhu. Tehnički karakter bitka odgovara ovdje znanstvenome liku filozofijskoga diskursa. Paradoksalno je da će upravo u osvit rađanja modernoga doba s apsolutnom vladavinom znanstvene slike svijeta temeljni problem postati ono što Nietzsche naziva likom europskoga nihilizma. U prevrednovanju vrijednosti poredak metafizike postaje igrom rastemeljenja. Nakon smrti Boga, vladavina fikcija istine i bezuvjetne volje za prividom bitka u formi vrijednosti dovodi do nestanka ranga. Posljedice su dalekosežne. Povijest se preokreće u polje kontingentnih događaja. Ništa više nema svoj uzrok niti svrhu. Relativizam u spoznaji „vječnih istina“ proizvodi posvemašnju kaotičnost pojmova za zbilju koja se može razumjeti samo s pomoću sustava znakova. Utoliko je modernost nužno paradoksalna tvorba subjekta. Iz želje za prevladavanjem tjeskobe proizlazi nadomjesna zajednica tzv. društvene solidarnosti. Filozofija u susretu s egzistencijalnom slobodom samoodređenja progovara kao psihologija u estetsko-etičko-religioznome diskursu postajanja Drugime. Kierkegaard je nesumnjivo prethodnik i paradigmatski mislilac ovoga kraja filozofije. Zacijelo da taj i takav kraj ne završava u psihologiji želje za transcendencijom zbiljskoga svijeta.

Problem je u tome što kraj metafizike završava u kibernetici. Ovu postavku najuvjerljivije je izveo Heidegger u spisu „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ na međuna-

Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

rodnoj konferenciji posvećenoj Kierkegaardu 1964. godine u Parizu. Nova znanost spaja sva prethodno razdvojena područja prirode, društva, kulture i svijeta. Štoviše, njezina je nakana da postane općom teorijom i praksom upravljanja sustavima samoga života. Iz metafizike se razvija ideja cilja i svrhe (telos). A iz njezinih spekulativnih vrhunaca u Hegela nastavlja se ideja o prevladavanju svih suprotnosti i razlika na višem stupnju razvitka svijesti. Korak do nastanka nove znanosti o čovjeku u doba posthumanoga stanja pretpostavlja stoga njegovo prevladavanje kao subjekta.2 Iz zahtjeva kibernetike za upravljanjem svim procesima nastanka i vođenja života s pomoću povratne sprege, ravnoteže i nadzora procesa razmjene informacija (feedback) između sustava i okoline, tehno-znanosti otpočinju s konstrukcijom života iz radikalne transformacije bitka u posthumano stanje.3 Zašto smo imenovali „osjećaj“ svekolikoga eksperimentalnoga zanosa s kojim se stvaraju virtualni svjetovi umjetnoga uma i života (A-intelligence i A-Life) riječju koja nadilazi čudovišnost tjeskobe? Kako se može objasniti da je naše doba prispjelo u paradoksalnu konstelaciju tehno-znanosti i ravnodušnosti, što neizbježno iznova vraća u promišljanje pitanje etike i religioznosti? Zar je Kierkegaard u tzv. postmoderno doba mislilac novoga etičko-religioznoga obrata koji je proizašao iz krize ideje zajednice i istine u koju smo zapali zbog onoga što je sam tako radikalno uspostavio novim načelom mišljenja – kraljevstvom subjekta u liku viteza vjere? Ravnodušnost je temeljna ontologijska oznaka posthumanoga stanja. Iz estetske konstrukcije tehnosfere dolazi do prvenstva forme nad materijom. Nije potrebno posebno dokazivati da se time uspostavlja vladavina novoga informacijskoga kôda u društvima suvremenosti. Otuda ravnodušnost ne označava tek odsutnost suosjećanja spram patnji Drugoga. Mnogo je važnija jedna dublja promjena. Umjesto „teologijske suspenzije etičkoga“,4 sada dolazi do tehno-logičkoga neutraliziranja religioznoga. Pred prodorom neljudskoga ni Abrahamov nož bezuvjetne odanosti Bogu niti Kristov 2

3

4

Vidi o tome: Stefan Rieger, Kybernetische Anthropologie: Eine Geschichte der Virtualität, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2003. i Michael Hagner i Erich Hörl (ur.), Die Transformation des Humanen: Beiträge zur Kulturgeschichte der Kybernetik, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2008.

Martin Heidegger, „Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“, u: Zur Sache des Denkens, M. Niemayer, Tübingen, 1976. Vidi o posljedicama ovoga događaja prijelaza iz metafizike u kibernetički poredak mišljenja: Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011.

Sören Kierkegaard, Fear and Trembling, u: Howard V. Hong i Edna H. Hong (ur.), The Essential Kierkegaard, Princeton University Press, Princeton – New Jersey, 2000., str. 101. Vidi o tome: John J. Davenport, „What Kierkegaardian Faith Adds to Alterity Ethics: How Lévinas and Derrida Miss the Echatological Dimension“, u: J. Aaaron Simmons i David Wood (ur.), Kierkegaard and Lévinas: Ethics, Politics, and Religion, Indiana University Press, Bloomington – Indianapolis, 2008., str. 169-196.

385

386

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Žarko PAIĆ

križ otkupljenja grijeha nisu više pravom alternativom. Kierkegaardova se misao skoka do posljednje postaje Kristove transcendencije pokazuje otuda skokom u ništavilo egzistencijalne vjere. Filozofija kao kritika apsolutnoga znanja u metodi i sustavu Hegelove dijalektike postaje utjehom estetskoga subjekta i njegove neizbježne patnje, jer u beskrajnome ponavljanju Istoga (događaja Kristove objave) dolazi do ponavljanja iste razlike između ljubavi i patnje. Ovo se odvija u etički bezuvjetnome odnosu spram Drugoga. Predanost Bogu žrtvovanje je estetskoga užitka subjekta u korist njegovih etičkih dužnosti. U spisu Ili-ili to se razvija do granica etičkoga važenja. Priča o Abrahamu i žrtvovanju Izaka za Kierkegaarda postaje događajem istine religioznoga obrata. Što je za zajednicu apsurdno i etički čudovišno, uvjet je mogućnosti religije uopće u njezinome apsolutnome zahtjevu. Bog ne traži zbiljsko žrtvovanje bližnjega. On samo stavlja na kušnju utemeljenje zajednice na osnovi etičkoga Zakona. Sukob religiozne istine i običajnosnoga Zakona društva/države ne može ipak završiti kompromisom. Uvijek je posrijedi preispitivanje utemeljenja povijesti. Na to je posebno skrenuo pozornost Lévinas promišljanjem mesijanske pravednosti u svijetu bez univerzalne etike.5 Pitanje o istini i posljednjoj svrsi života u dosezanju vječnosti i sreće u tom preokretu metafizike predstavlja zapravo tek tehničko pitanje postajanja Drugime. Ako je tome tako, tada se tehnosfera u svojoj etičko-religioznoj ravnodušnosti spram Kierkegaardovih „nesuvremenih razmatranja“ odnosi na isti način kao trijumf tehnoznanosti prema porazu religiozne utjehe. Čini je, naime, suvišnim zagovorom vrijednosti onostranosti kao vječne istine i dobra. Smrtnost se preobražava u besmrtnost umjetnoga uma i umjetnoga života. Tzv. povratak religije u planetarno doba samo je nužna reakcija na ovo stanje-između prošlosti i nadolazećega. Problem moći tvorbe novoga života izvan okružja metafizike i etičko-religioznoga obrata egzistencije, što se može nazvati Kierkegaardovim mišljenjem egzistencije u tehničkome svijetu, na odlučujući je način postavio Ludwig Wittgenstein: „Kršćanska vjera je samo za čovjeka koji treba pomoć u beskrajnoj patnji, samo za čovjeka koji doživljava beskrajnu tjeskobu. /…/ Kršćanska vjera – tako ja mislim – utočište je čovjeka u toj krajnjoj nužnosti.“6

Utočište za čovjeka predstavlja, dakle, (kršćanska) vjera. Premda se u Kierkegaar5

6

Emmanuel Lévinas, „God and Philosophy“, u: Emmanuel Lévinas: Basic Philosophical Writings (ur.

Adrian T. Paperzak, Simon Critchley i Robert Bernasconi), Inidana University Press, Bloomington and Indianapolis, 1996., str. 129-148.

Ludwig Wittgenstein, Culture and Value, Oxford: Blackwell, 1998., str. 52e i 53e.

Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

da neprestano koriste logičke figure paradoksa, a vjera u Krista smatra „teologijskom suspenzijom filozofije“ u liku apsolutnoga duha Hegelove metafizike, pravi je paradoks što vjera u živoga Boga označava ponavljanje događaja Kristova života, smrti i uskrsnuća. Istina je etike u Kristovu Raspeću. Religiozna utjeha, pak, ima svoju istinu u novome životu kao istini tjelesne ljubavi i patnje. Put je isti kao i u Hegela.

Samo je razlika u tome što umjesto stroja dijalektičkoga prevladavanja (Aufhebung) svjedočimo o ironiji „posljednjega skoka“ do živoga apsoluta. Ono što u tehnosferi nadilazi Hegelovu supstanciju-subjekt čitave povijesti zapadnjačke metafizike nije ni duh niti rad kao čisti bitak u svojem ozbiljenju bitosti bića. Nadzor procesa života kao vječnoga postajanja zamjenjuje moć transcendencije. U tom pogledu glavni problem suvremene rasprave o „nužnosti“ ljudske dimenzije susreta s neljudskim nije više estetsko pitanje egzistencije post-ljudi u tehničkoj okolini. Pitanje jest kako uopće očuvati „ljudsko dostojanstvo“ pred zahtjevom promjene supstancije čovjeka ako nije jasno tko je to još uopće „subjekt“ tog dostojanstva. Iz toga slijedi pitanje čemu još „filozofijska vjera“ ako nedostaje ono što je u spisu o Foucaultu tako plastično opisao Deleuze upućivanjem na nestanak forme životinje, čovjeka i Boga? Do nestanka dolazi onda kada više nije posrijedi linearni odnos između te tri forme.

Nadčovjek dokida odnos čovjeka i Boga. Time ujedno nastaje prevrednovanje odnosa forme životinje i čovjeka. S pomoću moćnoga medija posredovanja gubi se metafizika čiste prirode.7 Stroj u formi stvaralačke potencijalnosti života dovodi u pitanje oboje: dijalektiku utemeljenja i paradokse rastemeljenja pojmova zapadnjačke povijesti (Hegel i Kierkegaard). Kršćanstvo kao egzistencijalna „suspenzija etičkoga“ ne može otuda biti nipošto tek prevladavanje filozofije vjerom.8 Točno onako kako je to nepogrešivo formulirao Wittgenstein, riječ je o problemu svijeta i povijesti kao problemu povlačenja iz svijeta i njegova nadilaženja u onostranome. Tjeskoba i beskrajne patnje, ono što je krajnja nužda, sile čovjeka da u vjeri u uskrsnuće pronađe „nužan“, ali ne i dostatan razlog za bijeg od totalne mobilizacije tehnosfere. Ima li još mišljenje istinsku mogućnost obrata u konstelaciji planetarne tehnike ako ne dođe do radikalnoga rastemeljenja položaja „subjekta“ kao utjehe i „filozofijske vjere“ kao posljednjega utočišta? Utjeha treba svoje utočište kao što vjera potrebuje svoj duhovni prostor izvršenja. Ne radi se, dakako, o institucionalnome prostoru crkve, ali niti sveučilišta za pogon akademske filozofije. Borba protiv filozofije kao „sustava“ i „metode“ tzv. objektivne istine pretpostavlja radikalnu 7 8

Gilles Deleuze, Foucault, Minuit, Pariz, 1986/2004., str. 138-141.

Martin Heidegger, Die Metaphysik des deutschen Idealismus. Zur erneuten Auslegung von Schelling: Philosophische Untersuchungen über das Wesen der menschlichen Freiheit und die damit zusammenhängenden Gegenstände (1809.) (1941.) [1991.], GA, Bd. 49, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1991., str. 25.

387

388

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Žarko PAIĆ

ekscentričnost subjekta. „Filozofi grade palače od ideja, a žive u kolibi“, zapisao je Kierkegaard. Sam život u otvorenosti spram budućnosti zahtijeva ukorijenjenost egzistencije bez prisile društva i države. Bez toga se utapa u bezličnosti svijeta. Pojedinac u svojoj tjeskobi početak je i kraj svake buduće egzistencijalne vjere u spasonosni obrat. Modernost otpočinje s čudovišnim uvjetom slobode. Biti sam i svoj znači biti na rubu pukotine iz koje prodire Ništa.

U sljedećem će se nastojati pokazati odnos Kierkegaarda i suvremenosti spram pitanja zadaće filozofije kao egzistencijalne vjere s obzirom na već ocrtano obzorje unutar kojeg se iznova tematiziraju pojmovi „uma“ i „vjere“. Kierkegaardove tri sfere duhovnoga bitka – estetska, etička i religiozna – stapaju se u tehnosferi s pitanjem o granicama između mišljenja i vjere o samome događaju nastanka onoga što više nije ni bitak ni biće, ni živo ni neživo. Kako pristupiti tome? Kierkegaardov prilog mišljenju suvremenosti moguće je razložiti kao pitanje o subjektu „filozofijske vjere“. Čini se da takva vjera pripada području nadolazećega. Onkraj svih sfera nalazi se njezino boravište. Je li mjesto božanskoga Boga u transcendenciji subjekta upravo ono mjesto koje još može biti opravdanjem „filozofijske vjere“ u događaj? Ili se mora konačno napustiti svaka moguća „vjera“ u „umno postavljenu vjeru“ koja ne misli više bitak kao otvorenost povijesnoga zbivanja, nego kao događaj onkraj razlike filozofije i vjere? U izvođenju će se pokazati da Jaspersov pokušaj utemeljenja nove „filozofijske vjere“ u egzistenciji, a ni obnova tradicionalne opreke uma i vjere u suočenju s kontingentnim događajem moći tehnosfere u stvaranju umjetnoga uma i umjetnoga života kao rezultata konstrukcije subjekta, ne dosežu do biti događaja samoga. Umjesto toga, potrebno je još vidjeti može li se tehnosfera uopće metafizički misliti iz estetsko-etičko-religiozne kritike apsolutne znanosti u liku čudovišnoga neljudskoga danas.

1. Estetika neljudskoga: Postajanje i preobrazbe Kierkegaardova se „metoda“ i njegov „sustav“ razgradnje čitave filozofije uma i slobode doista može izvesti u suprotnosti spram Hegelove spekulativne dijalektike apsolutnoga duha. Obojica „pohlepno traže Boga“, kako bi rekao Arthur Rimbaud u Sezoni u paklu. No, strast za božanskim u Hegela se najprije može izvesti iz „interesa uma“. Kao temelj slobode u raščlanjenome svijetu objektivno postavljenih institucija građanskoga društva i političke države, um određuje granice jeziku subjekta.

Pojam uma (Vernunft) ima podrijetlo u strukturi čitave zapadnjačke metafizike, a predstavlja vrhunac njemačke spekulativne filozofije. Nije to um u shvaćanju onoga što pripada empirijskome tragaču za pojavama i njihovim uzrocima u predmetnome svijetu. Um nadilazi pronicljivost zdravoga razuma (common sense). Ujedno ga i

Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

omogućava. Subjekt, pak, u liku samstvenoga pojedinca nije početak ni kraj dijalektike. On je causa sui u smislu Spinozine odredbe slobode kao „spoznate nužnosti“ razvitka svijesti do njezina konačnoga stadija u apsolutu povijesti. Utoliko je sustavna dijalektika povijesti metoda izlaganja apsolutne slobode u Hegelovu mišljenju „o“ povijesti. Povijest se prevladava u konačnosti i vremenitosti. Samo zahvaljujući tome što već od „početka“ do „kraja“ moć negativnosti djeluje kao sredstvo za posljednju svrhu – apsolutnu znanost o bitku kao mišljenju mišljenja – povijest može postati temom budućega (povijesnoga) mišljenja. Bog ovdje nije božanski bog. Radi se o bogu filozofa. U mišljenju egzistencije iz „biti“ onoga što „sustav“ i „metodu“ čini apsolutnim prikazom ideje u zbilji filozofija misli Boga unutar okružja bitka bića.

Hegel to naziva ozbiljenjem najmoćnije moći povijesnoga razvitka. Ona se realizira kao napredak supstancije-subjekta u liku filozofijske znanosti apsoluta. Bog u Hegela može, dakle, biti jedino bog mišljenja ili apsolut filozofa. Religiji preostaje područje vjere. Zbog toga se filozofija religije bavi iskustvom božanskoga u povijesti iz perspektive mišljenja „o“ ideji doživljaja onostranoga.

Onto-teologijska struktura metafizike zahtijeva cjelinu. Svi dijelovi u njoj imaju, doduše, autonomiju. Ali njihova suverenost ograničena je na vladavinu pojma supstancije-subjekta u prirodi, društvu i državi. Vrijeme apsoluta vremenuje se u logičko-povijesnome kontinuitetu „vječne sadašnjosti“ pojma. Ipak, problem proizlazi iz diskontinuiteta „u“ vremenu. Pad apsoluta u vrijeme dovodi do onoga što Hegel naziva „lošom beskonačnošću“. Ovdje ponavljanje zadobiva lik beskrajne linearnosti „sada“ i „ovdje“ ili, pak, onoga koje pretpostavlja da se vremenu uskraćuje transcendentalno utemeljenje u ideji vječnosti. Vrijeme kao obzorje povijesnoga zbivanja zahtijeva mišljenje lišeno konstruktivne dijalektike. Razlog valja vidjeti u tome što ona ništi izvorno vrijeme. Do toga dolazi aktualiziranjem u nizu sekvenci prisutnosti. Kierkegaardovo shvaćanje vremena polazi od moći subjekta. Stoga je ono samo druga verzija hegelovske loše beskonačnosti. Umjesto pada vječnosti u vrijeme kroz iskonski grijeh povijesti, na djelu je skok iz vremenitosti u lošu vječnost subjektivnoga vremena. Estetsko-etičko-religiozne sfere egzistencije samo su putovanje do jedne eshatologije egzistencije. Hegel i nadalje ostaje neprekoračivim obzorjem mišljenja povijesti kao trijumfa logike nad zbiljom. Utoliko gore za svaki pokušaj rastemeljenja njegove metafizike. Što to znači? Nemoć dekonstrukcije? Iza svih takvih pokušaja od Kierkegaarda do Deleuzea ostaje pitanje je li traganje za novim stvaralačkim bogom filozofa ili umjetnika pravo rješenje problema.9 9

Vidi o tome: Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, Demetra, Zagreb, 1994. i Willfried Griesser, Geist zu seiner Zeit: Mit Hegel die Zeit denken, Königshausen & Neumann, Würzburg, 2005.

389

390

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Žarko PAIĆ

Ono što nam se čini ovdje posebno zanimljivim jest da ni Kierkegaardovo shvaćanje vremena na tragu sv. Pavla, sv. Augustina i Martina Luthera kao religioznih mislilaca te na tragu Platona i Kanta kao vrijeme subjektivne istine događanja egzistencije nije u načelu bitno drukčije od Hegelove „loše beskonačnosti“. Razlika je samo u tome što Kierkegaard „skokom u vječnost“ religiozne sfere shvaća vrijeme polazeći od vrtoglavice tjeskobe. To je čudovišna moć onoga Ništa u ništenju bitka.

Vrijeme se, dakle, pokazuje mnogo više aporijom egzistencijalne vjere negoli paradoksom mišljenja transcendencije ljudske slobode. Razlog leži u tome što dvojnost vremena prolazi kroz samu egzistenciju (čovjeka). Ako se vrijeme misli iz otvorenosti svojih povijesnih dimenzija, nužno je dospjeti do mišljenja konačnosti. Epohe su zaokružene sfere razumijevanja vremena. U Kierkegaarda su sfere ujedno duhovno-povijesni stadiji prolaska kroz niše vječnosti. Njihova mistika upućuje na tajnu vremena u njegovoj „novosti“. Subjektivnoj istini mora odgovarati i subjektivno shvaćeno vrijeme. Ovdje je izbjegnuta prijetnja relativizma i perspektivizma istine za razliku od Nietzschea koji jezik metafizike rasprostire na suncu poput oderane kože rijetke lovine. Već time što se postulira natpovijesno „vrijeme“ transcendencije u susretu s licem Boga, istina ne može biti raspršenom u moru fikcija. Vječnost i vremenitost pripadaju prostoru egzistencije. Njezina se krajnja zadaća sastoji u transcendenciji bitka. S egzistencijom, dakle, otpočinje filozofija kao „vjera bez svijeta“.

Razgradnja ove metafizike tegoban je proces novoga početka. Ali ne počinje se bez tragova u temelju. Posrijedi je ujedno poštovanje tradicije i nasilje nad njom. Polazi se, naime, uvijek od toga da je ono „sada“ dokinuta prošlost. Budućnost se, prema tome, nalazi na višoj razini bitka od prethodnoga stadija. Stabilnost promjene mora se nekako smiriti. U mišljenju kraja povijesti ono doseže željenu ravnotežu. Rezultat je taj da se filozofija više ne može nadilaziti i prevladavati unutar dijalektičkoga mišljenja. Zato su Marx i Kierkegaard najkonzekventniji posthegelovci u preokretu dijalektike. Za Marxa rad nadomješta duh u materijalističkome obratu povijesti kao otuđenoga rada. Do istine se dospijeva tek na kraju povijesti u komunizmu. A u slučaju Kierkegaarda čitav se proces rastemeljenja supstancije-subjekta apsolutne znanosti izokreće polazeći od subjektivnosti subjekta kao samstvene egzistencije.

Nije otuda teško zaključiti da Marx ne može biti filozof ni sociolog u tradicionalnome smislu riječi. Jednako tako kao što Kierkegaard ne može biti filozof ni teolog u tradicionalnome razumijevanju „uma“ i „vjere“. Da bismo postavili pitanje o tome što se događa kada nestaje supstancija filozofijske tradicije u liku apsolutne znanosti u Hegela, valja poći od sljedeće pretpostavke: sfera egzistencijalne vjere u tri svoja načina kazivanja (estetskoj, etičkoj i religioznoj) za Kierkegaarda predstavlja jedini

Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

put slobode.10 Umjesto, dakle, vertikalne strukture transcendentalne dijalektike koja supstancijalno ili esencijalno određuje pojam subjekta iz refleksije i spekulacije „o“ svijetu, na djelu je gradnja novih ljestava do onostranosti. Iz egzistencijalne bestemeljnosti slobode uronjene u tjeskobu, krivnju i iskonski grijeh modernoga subjekta pruža se pogled u visine. Kada subjekt postaje supstancijom, tada se više ne radi „o“ mišljenju koje reflektira „o“ svijetu. Obrat otpočinje time što je subjekt „u“ svijetu već uvijek u stanju egzistencijalne nužnosti odluke i izbora za svoj vlastiti život. Subjekt više nema unaprijed svoju „bit“. Ništa više nema zauvijek određenu bit božanskom milošću apsoluta koji platonski treba spoznati uzdizanjem do posljednje postaje mišljenja kao bitka-za-sebe. Pred njim je otvoreno more mogućnosti. Ali one, međutim, nisu beskrajne. Sve je u tome kako prispjeti na drugu obalu bez kajanja za životom posvećenim vremenitim i prolaznim svrhama tjelesne ekstatičnosti. Subjekt postaje supstancijom u vlastitome životu kao događaju bitka i vremena. Otvorenost se, pak, ne smije shvatiti iz perspektive beskonačnosti mogućnosti. Ono što čini Kierkegaard u svojemu razumijevanju vremena egzistencije kao ponavljanja bitka u postajanju razlikom unutar Istoga, bit će istinski put za novu ontologiju mnoštva i razlike Gillesa Deleuzea. Pojam bitka kao postajanja Deleuze je izveo iz Nietzschea. A pojam vremena, pak, kao ponavljanja u svagda novome kruženju sfera svoje podrijetlo duguje Kierkegaardu.11 Kada subjekt iz egzistencijalne „nužnosti“ spoznaje duhovnoga bitka odlučuje o vlastitome životu, nije više riječ ni o čemu unaprijed određenome. Gubi se ono sudbinsko u smislu određenosti i vječnosti u stalnoj prisutnosti (nunc stans). Pred njim se rasprostiru sfere egzistencije. Više ništa nema unaprijed svoju vrijednost. Zbog toga se kontingencija pojavljuje jedinom pravom značajkom subjektivne istine. Ali ta i takva kontingencija ne znači da ne postoji smisao bitka. Dospijeće do posljednje sfere istine, koja se nalazi u onome religioznome, otvara egzistencijalno polje mogućnosti. Tragedija je u tome da svaka odluka o vlastitome životu postaje sudbonosnim ili-ili. Svaki izbor postaje otuda značajkom faktičnosti slobode u svijetu bez supstancijalno određene istine. Kierkegaard je na formalno hegelovski način otvorio nov način „filozofiranja“. Preokretom tradicije metafizike otvorio je, naime, put spram singularnosti fenomena. Jedinstvenost egzistencije kao estetsko-etičko-religioznoga postajanja u preobrazbama postavljeno je u prvi plan. Vjera u egzistenciju određuje 10 11

Vidi o tome: John D. Caputo, How to Read Kierkegaard, W.W. Norton & Company, New York – London, 2007.

Vidi o tome: James Williams, Gilles Deleuze’s Difference and Repetition: A Critical Introduction and Guide, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2005. i James Williams, Gilles Deleuze’s Philosophy of Time: A Critical Introduction and Guide, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2011.

391

392

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Žarko PAIĆ

sada filozofijsku putanju neodređenosti svijeta. Nužnost bitka preuzima slučaj događaja. Kierkegaard i Nietzsche u tome su prilično bliski. Marx se hegelovski kreće u drugome smjeru preokreta metafizike. No, za njega se događaj ne može svesti na suprotnost nužnosti i slučaja. Sloboda u odluci o promjeni zatečenoga povijesnoga odnosa otuđenja u bezavičajnosti kapitalističkoga poretka zahtijeva drugu vrstu povijesne nužnosti – totalnu revoluciju društvenoga načina proizvodnje (bitka).

Stvaralačko ponavljanje Kristova puta istine u Kierkegaardovu mišljenju otvara se u njegovu paradoksalnome ulasku-u-svijet. Žrtvovanje zbog Drugoga u bezuvjetnosti čina darivanja milosti u potpunosti mijenja povijesni tijek. Stoga se Wittgensteinova misao o kršćanskoj vjeri kao utočištu od beskrajnih patnji i posljednjemu mjestu utjehe od ovoga svijeta fikcija, vremenitosti i moći neautentičnoga načina bitka-u‑svijetu pokazuje granicom između egzistencije i subjekta. Ta granica prolazi kroz teritorij ljudske slobode. Preokret iz pitanja „što“ jest nešto (quodditas) u to „da“ (quidditas) se nešto događa upućuje na prvenstvo faktičnosti bitka kao egzistencijalne vjere „u“ svijet i „u“ svijetu. Prvo se odnosi na spoznaju svijeta, a drugo na otvorenost svijeta samoga.12 Najznačajniji spis u kojemu Kierkegaard pod pseudonimom Johannesa Climacusa otvara pitanje o kritici Hegelove dijalektike apsolutnoga duha jest opsežni Zaključni neznanstveni dodatak.13 Izađemo li iz svega što čini srž njegova mišljenja o sferama i njihovoj alternativnosti spram Hegelovih trijada duha u svojemu povijesnome razvitku ideje, koja je, dakako, već uvijek logički strukturirana sa stajališta vječnosti, tada se nalazimo u stanju-između onoga što možemo nazvati prometejstvom utemeljenja smisla bitka i sizifovstvom rastemeljenja događaja. Hegel utemeljuje filozofiju znanosti. A ona dolazi na kraju povijesti. Time um postaje logikom beskrajnoga napretka tehno-znanosti. Kierkegaard, naprotiv, rastemeljuje filozofiju.

S pomoću „ne-znanstvenosti“ onoga što pripada singularnosti života pokušava se pronaći egzistencijalna alternativa.14 Obojica zagovaraju transcendenciju egzistencije čovjeka. No, dok se Hegel u transcendenciji ideje čovjeka kao umnoga bića (animal rationale) naslanja na prevladavanje/dokidanje ljudske ograničenosti i konačnosti 12 13

14

Vidi o tome: Ginia Schönbaumsfeld, A Confusion of the Spheres: Kierkegaard and Wittgenstein on Philosophy and Religion, Oxford University Press, Oxford, 2007.

Sören Kierkegaard, Concluding Unscientific Postscript, Cambridge University Press, New York, 2009. Vidi o tome: Merold Westphal, „Kierkegaard and Hegel“, u: Alastair Hannay i Gordon D. Marino (ed.), The Cambridge Companion to KIERKEGAARD, Cambridge University Press, New York, 1998., str. 101-124.

Vidi o tome: Merold Westphal, „Kierkegaard and Hegel“, u: Alastair Hannay i Gordon D. Marino (ur.), The Cambridge Companion to KIERKEGAARD, Cambridge University Press, New York, 1998., str. 101-124.

Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

u stanju „prirode“ i „društva“, Kierkegaard mora izvesti „drugi konjićev skok“ u beskonačno postajanje i preobrazbu samoga bitka. Egzistencija čovjeka za znanstveno-logičko izlaganje jest određena „bit“ (esencija). Ona pripada supstanciji svjetskopovijesnoga razvitka duha u vremenu. Čovjek posjeduje „ljudsku prirodu“ koja mu prethodi. Tako se bit razvija do apsolutnoga znanja o sebi samome. Ali, to se zbiva samo u okviru znanstvene spoznaje. Od Descartesove metodičke sumnje ovo ima obilježje traganja za znanstvenom istinom. Stoga je lik filozofije unaprijed određen logički-povijesno kao znanstvenost znanosti. Um (logos) jest bit te i takve znanosti.

Samo zahvaljujući njoj čovjek doseže vlastite svrhe i ciljeve u povijesti. Ipak, čovjek nije posljednja svrha i cilj nego ono što ga nadilazi – apsolut sam kao subjekt-supstancija filozofije umjetnosti, filozofije religije i filozofije koja se dijalektički prevladava u znanosti apsoluta. Ne služi apsolut čovjeku u formi znanosti, nego čovjek robuje drugim posvećenim svrhama njegove neljudskosti.

Bitak se na kraju u Hegela dokida u čistome mišljenju apsoluta. Gotovo neljudski stroj beskonačnoga kruženja ideje ima moć nad prirodom i čovjekom. Što drugo preostaje Kierkegaardu negoli da formalno „antifilozofijski“ rastemeljuje čitavu arhitektoniku „sustava“ i „metode“ znanosti na njezinu vlastitome tlu. Problem znanstvenosti znanosti nije, dakle, u teleologiji bitka, već u teologiji događaja. Svrhovitost povijesti zamjenjuje singularnost vjere kao ponavljanja Kristova povijesnoga događaja. Dvoznačna priroda događaja jest u tome što se kroz njega pokazuju strukture vječnosti i vremenitosti, ideje i zbilje, onostrano i ovostrano (transcendentno i imanentno). Za razliku od Nietzscheova otkrića sfere tjelesnosti u volji za moć kao vječnome vraćaju jednakoga, u Kierkegaarda je otkriće egzistencijalne vjere rastjelovljenje povijesti u znaku užitka i patnje. Nietzsche je filozof kontingencije jednokratnoga života, a Kierkegaard religiozni mislilac subjektivnosti bez svijeta. Mistika Hegelovih trijada subjektivnoga, objektivnoga i apsolutnoga duha nadomješta se sferama egzistencije u analogiji s Hegelovim dijalektičkim načinom mišljenja. No, kako je to najbolje definirao Adorno, problem Kierkegaardovih sfera jest u tome što su one izvedene kao nadomjestak za moć negacije. Taj „realizam bez stvarnosti“ i nadalje svoju snagu crpi iz struktura idealističke filozofije. Samo je posrijedi drukčiji put za razliku od metode Hegelova apsolutnoga duha. Schellingova mitologija pojma slobode kao bestemeljne ideje početka novoga mišljenja preko Kierkegaarda ušla je u svojevrsnu modernost bez moderniteta. Namjesto pohvale dolasku doba tehnologije i znanosti dobili smo zaokret k iskonu, mitologiji pojma i očekivanju spasonosnoga od (filozofije) umjetnosti. Nadolazeći Bog zahtijeva egzistencijalnu vjeru s onu stranu temelja metafizike. U tom okružju se misao Schellinga, Kierkegaarda i Heideggera može izvesti iz raspada metafizičke sheme bitka-Boga-čovjekasvijeta. Razlike između njih su fluidne, ali i nepremostive.

393

394

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Žarko PAIĆ

U Hegela, naprotiv, negacija ima snagu prevladavanja nižega u višem. Stoga umjesto sinteze proturječja naglasak mora biti na dokidanju cjeline kao takve.15 „Ne-znanstvenost“ mišljenja rastemeljenja uvodi u igru kontingentni događaj egzistencije kao slobode. Subjektivna istina postaje ona koja određuje put ili bolje skok do posljednje sfere uopće. Nema više stroja negacije kao prevladavanja. Ono što čini bit dijalektike (tollere, conservare, ellevare) rastvara se u estetsko-etičko-religioznome preokretanju apsoluta samoga. Sada egzistencijalna vjera kao religiozna sfera bitka postaje mjerilom etičkoga obrata i estetske konfiguracije samoga života. Bitak postaje egzistencijalnim događajem slobode. U ponavljanju događaja temelja kršćanske vjere kao posljednjega utočišta i utjehe pred moćnom zbiljom znanstveno-tehničkoga napretka zbiva se istodobno ono iskonsko i ono nadolazeće. Razlikovanje bitka i događaja u interpretaciji Kierkegaarda nije ovdje izvedeno iz Heideggerova pojma događaja (Ereignis) ni iz Badiouove „političke ontologije“, a niti iz Deleuzeove ontologije postajanja (devenir).16 Problem se svodi na razlikovanje razumijevanja bitka uopće u Kierkegaarda i njegova osmišljavanja u pokušaju rastemeljenja He15

16

„Ali ta vladavina je mitska. U distinkciji sfera subjektivnost se nameće kao sudac nad sobom samom, a sud njezine konačnosti toliko je prividan, koliko je uzaludan beskrajni proces kojim je ona kao „egzistencija“ poduzela prisvajanje milosti. Ako se subjektivnost ovdje zatvarala u bezdanu i bezimenu tminu svoje potpune blizine, tamo joj dvoznačno svijetle fiksne zvijezde, koje se iz njezina ponora uzdižu u krutu i daleku vječnosti. Njihove slike su sfere. Sva njihova nomenklatura je astralna i kao što se u terminološkim figurama filozofije neprestance ogledaju njezina najtajnija iskustva, tako i riječ sfera u sjećanje uzalud ne priziva mitsku harmoniju pitagorejaca. Ona Kantova formula o zvjezdanome nebu nad nama i ćudorednom zakonu u nama javlja se u Kierkegaardovim „sferama“ barokno skraćena; zvjezdano nebo srušilo se u slijepu vlastitost, a zakon njezine slobode pretvorio se u zakon prirodne nužnosti. /…/ Besplodna je polemika kao pokušaj da se onkraj subjektivne dinamike ontologija statuira u idejnom području „sfera“, koje kao apstrakcije, što neobvezno, što kruto prijeteći, vladaju postojanjem. Legitiman je, međutim, zahtjev subjektivnosti da iz sebe snagom principa identiteta postavi ontologiju. Stoga se rasprava između Hegela i Kierkegaarda na idealističkome tlu ne može privesti kraju. Kierkegaard je naspram Hegela promašio – jedinu istinsku – historijsku konkreciju, uvukao je u slijepu vlastitost i ispario u praznim sferama: ali time je žrtvovao središnji zahtjev filozofije za istinitošću, prizvavši upomoć teologiju, kojoj je njegova vlastita filozofija isisala svu srž. Hegel je izričitije od bilo koje filozofije prije njega postavio pitanje konkrecije, ali pitajući podliježe stvarnosti, smatrajući da je reproducira: stvarnosti, koja nije razumna pred „smislom“, koji je izmaknuo iz stvarnosti. Obojica ostaju idealistički: Hegel sa zaključnome misaonom odrednicom postojanja kao nečeg smislenoga, „razumnoga“; Kierkegaard s njezinom negacijom, koja iz čistoga mišljenja razdvaja „smisao“ i postojanje toliko savršeno, koliko ih Hegel spaja. Ontologijski i idealistički elementi preklapaju se kod Kierkegaarda, a njihovo prožimanje njegovu filozofiju čini tako neprobojnom.“ – Theodor W. Adorno, Kierkegaard: Konstruktion des Ästhetischen, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1962., str. 128, 129-130.

Vidi o tome: Gent Jan van der Hyden, Ontology after Ontotheology: Plurality, Event, and Contingency in Contemporary Philosophy, Duquesne University Press, Pittsburgh, 2014.

Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

gelove metafizike. No, unatoč ironiji i humoru, kojim spis Zaključni neznanstveni dodatak nastoji duh ozbiljnosti spustiti na zemlju, problem ostaje u nečem što prethodi bilo kakvoj razlici između filozofije kao znanosti (apstraktnoga) i filozofije kao egzistencijalne vjere (konkretnoga). Premda religiozni pisac, Kierkegaard jest ipak najprije filozof. Ključni pojam modernoga doba on je uzdigao do vrhunca. Subjekt u tjeskobi susreta s Ništa otvara razumijevanje bitka. Događaj egzistencije otvara put razumijevanju. To je uistinu credo moderne autonomije slobode. Bez bezuvjetnoga prava subjekta sve se čini beznadno zaustavljenim u mračnoj prošlosti.

Ontologija ne može više ništa reći o smislu postojanja ljudskoga života. Sve dok se pojam subjekta ne razvije iz otpora spram duha apstrakcije, ne postoji mogućnost obrata spram „objektivne istine“ subjekta. Prekoračenjem „stadija“ i preskokom „sfera“ više se ne postavlja pitanje o „štostvu“ bitka (essentia). Zadatak je subjekta kao, uostalom, i zadatak suvremene filozofije da odgovori na pitanje „kako“ se događa ono što nadilazi bitak. U teorijama znanosti paradigma emergencije postala je danas jednom od vodećih za shvaćanje slobode i kontingencije složenih uvjeta života.

Nastanak nečega ne može se više objasniti jednim uzrokom. Promjena u shvaćanju ideje uzroka i svrhe stvaranja iziskuje drugi pristup.17 U susretu s Ništa s pomoću tjeskobe, krivnje i grijeha egzistencija postaje subjektom nesvodljiva pojedinca. Potresi unutar ontologije zbivaju se u njezinome središtu. Kada egzistencija dokida apsolutnu vladavinu biti ili esencije bitka, susrećemo se s problemom kako opravdati ljudsku zbilju bez vodeće misli metafizike. Njezina onto-teologijska struktura nije ipak ugrožena. Samo su zamijenjene uloge. Egzistencija je, naposljetku, religiozni pojam. Razlika između Boga i čovjeka može se shvatiti kao približavanje u razmaku.

Razlika ostaje. Ali se vremenitost uzdiže do vječnosti. S pomoću subjektivnosti subjekta mišljenje priprema skok na drugu stranu. Kršćanska vjera kao utočište i utjeha postaju novi događaj početka. Govoreći Heideggerovim izrazom s kraja 1930-ih godina, riječ je o „drugome početku“ (der andere Anfang) mišljenja autentične slobode.

Paradoks nije tek u tome što Bog egzistira u vremenu, a samo se vrijeme razumije kao pad iz vječnosti u vremenitost prolaznosti, nego ponajprije u tome što egzistencija ne može biti obuhvaćena znanstvenim načinom mišljenja. Dva paradoksa, prvi da je Bog vremenit i da se dohvaća u konačnosti egzistencije, i drugi da je istina samo subjektivna, što proturječi idealu znanstvene spoznaje novoga vijeka, otvaraju područje mišljenja koje zahvaljujući pojmu tjeskobe pripada suvremenome dobu 17

Vidi o tome: Iliya Prigogine i Isabelle Stengers, Order out of Chaos, Bantam, New York, 1984. i Helga Novotny, „The Increase of Complexity and Its Reduction: Emergent Interfaces between the Natural Sciences, Humanities and Social Sciences“, u: Theory, Culture & Society, Vol. 22, br.

5/2005., str. 15-32.

395

396

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Žarko PAIĆ

tehno-znanosti. Ambivalencija je u tome što znanost nužno mora isključiti vjeru da bi mogla istraživati istinu. S druge strane, filozofija nužno mora neutralizirati vjeru zbog dostojanstva mišljenja. Spor je to bez konačnoga ishoda. Kao što religija u „teologijskoj suspenziji etičkoga“ dopušta da se subjekt ne misli dekartovski iz položaja ego sum, već iz egzistencijalne vjere u stajanju (ekstazi) pred licem Boga.

Obje su operacije suspenzije i neutraliziranja nerecipročne.18 Da bi um vladao, vjera mora postati umno utemeljena. Novovjekovna racionalna teologija nazivala se i „prirodnom“ teologijom. To je značilo da um određuje granice prirodi, a ne obratno.

Da bi vjera, pak, vladala, um se mora preventivno suspendirati. Nije riječ, dakako, o opreci racionalno i iracionalno. Izvori postmoderne teologije subjekta vjere izvan tradicionalne metafizike položeni su ovim činom ne-utemeljenja.19 No, pravi izvori Kierkegaardove antifilozofije potječu iz mišljenja kasnoga Schellinga. To je bjelodano u Kierkegaardovim spisima Pojam tjeskobe i Bolest na smrt. Zbog toga se čini obvezujućim govoriti o temelju (bitka) i egzistenciji (slobode kao mogućnosti). Štoviše, egzistencija sada postaje novim „temeljem“ jednoga svijeta bestemeljnosti uopće. Kontingencija događaja postaje važnijom od vladavine bitka u izvanpovijesnome smislu.20 Kada se egzistencija izvodi iz religiozne sfere kao vjera u događaj žrtvovanja Isusa Krista, tada je pojam slobode dobio svoju unutarnju dimenziju odgovornosti u savjesti djelovanja. Negativni egzistencijali poput krivnje i grijeha odgovaraju na pitanje povijesnoga nastanka ovoga događaja. Kršćanstvo ne može biti natpovijesno unatoč „velike priče“ o kraju povijesti kao kraju ovostranoga svijeta.

Povijesnost se, naime, ne shvaća granicom spram apsoluta. Posve suprotno, povijesnost slobode znači da je djelovanje u etičko-religioznome smislu ujedno istinska politika estetskoga obrata. Za svoj program ona ima totalni obrat ljudske egzistencije.

U već uvijek ustrojenome svijetu „objektivne istine“ društva i države zbiva se događaj obrata. Nemojmo se ipak dati zavarati. Kierkegaard kao i Nietzsche nisu mislioci liberalizma i demokracije. Politikom se pritom ne misli na djelovanje unutar okvira državno-društvene suverenosti moći. Nije to ni neka ezoterična kršćanska politika egzistencije vitezova vjere. Možemo je nazvati metapolitikom događaja. Kierkegaard nipošto ne savjetuje put mistike i povlačenje u samostan. Aktivna borba s onu 18 19

20

Vidi o tome: George B. Conell i C. Stephen Evans (ur.), Foundations of Kierkegaard’s Vision of Community, Humanities Press International, Atlantic Highlands, New Jersey, 1992.

Vidi o tome: Kevin J. Vanhoozer (ur.), The Cambridge Companion to Postmodern Theology, Cambridge University Press, New York, 2003. i Jean-Luc Marion, God Without Being, The University of Chicago Press, Chicago – London, 1991.

Vidi o tome: Jochem Henningfeld, „Angst – Freiheit – System“: Schellings Freiheitsschrift und Kierkegaards Der Begriff Angst, u: Jochem Henningsfeld i Jon Stewart (ur.), Kierkegaard und Schelling: Freiheit, Angst und Wirklichkeit, W. de Gruyter, Berlin – New York, 2003., str. 103-115.

Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

stranu aktualnoga rasporeda političke moći jedino je smisleno praktično rješenje.21 Nije, dakle, Kierkegaardovo mišljenje apolitično kao takvo. Vitez vjere ispovijeda samo svoju egzistencijalnu odluku. Nikome ne podnositi račun za svoje postupke izvan autonomije subjekta! Nikome ne služiti osim egzistencijalnoj vjeri! Njegova istina skriva se u religioznoj sferi. Kierkegaard je time u glavnome filozofijskome spisu pod pseudonimom Climacusa postavio u pitanje bit modernosti.22 Prema Heideggeru, egzistencija je temeljna riječ Schellingove filozofije. Iz nje se preusmjeruje bit slobode iz povijesti zapadnjačke metafizike s vrhuncem u njemačkome idealizmu.23 Kada se egzistencija misli ontologijski, to već unaprijed znači da je njezin smisao u tome da sloboda ne može imati temelj (bitak kao bitost bića niti bitak kao postajanje, Werden). Smisao bitka više ne dolazi iz utemeljenja bitka kao ideje u liku pozitivnosti čistoga uma (Kant) ili apsolutnoga znanja (Hegel).

Umjesto toga valja krenuti drugim putem mišljenja. Egzistencijom se otvara obzorje vremena. Moderno shvaćanje nabačaja mogućnosti promjene stanja bitka dolazi iz dimenzije budućnosti. Značenje pojma egzistencije u tom pogledu odnosi se na djelatnost rastemeljenja ideje čistoga uma i apsolutnoga znanja. Heidegger pokazuje da sljedeća značenja pojma egzistencije upućuju na njezinu kontingenciju, neodređenost i mogućnost mišljenja fluidne subjektivnosti: (1) existentia kao actualitas ili zbiljnost zbilje; (2) kršćanska dimenzija pojedinačnoga čovjeka u smislu postajanja Kristom (vjera – grijeh) kao u Kierkegaarda; (3) samobitak i osobnost iz komunikacije s Drugim u odnosu spram „transcendencije“; (4) ekstatičko iz-stajanje u otvorenosti istine bitka; (5) otuda proizlazi metafizičko pitanje o bitosti bića (idea-eidos-ousia); (6) pretpostavljeno je da se zbilja čovjeka određuje tim pojmom; (7) subjektivnost – samobitak (autonomija) i (8) otuda metafizika nastavlja s pitanjem o istini bitka.

Ono što je ovdje najvažnije jest to da Heidegger ustvrđuje kako je egzistencija u svojem raznolikome značenju određena povijesno iz same biti metafizike. Svako buduće značenje toga pojma utoliko već pretpostavlja jezik podrijetla u razvitku do 21 22

23

Vidi o tome: J. Aaron Simmons (ur.), Kierkegaard and Lévinas: Ethics, Politics, and Religion, Indiana University Press, Bloomington-Indianapolis, 2008.

Vidi o tome: Alastair Hannay, Kierkegaard and Philosophy: Selected Essays, Routledge, London – New York, str. 129-130. i Harvie Ferguson, Melancholy and the Critique of Modernity: Kierkegaard’s Religious Psychology, Routledge, London – New York, 1994.

Martin Heidegger, Metaphysik des deutschen Idealismus (Schelling), GA, sv. 49, V. Klostermann, Frankfurt/M., 2006., 2. pregledano izd.

397

398

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Žarko PAIĆ

Kierkegaarda i Jaspersa kao najznačajnijega predstavnika „filozofije egzistencije“.24 Modernost predstavlja ambivalentni projekt. Kraj filozofije u tehno-znanostima uistinu je rezultat rastvaranja apsoluta u zbiljskoj racionalnosti svijeta koji je postao strojem, a ne bajkom kako je to mislio Nietzsche. Stroj mišljenja odgovara logici zasnovanoj na računanju, planiranju i konstrukciji. Bit je takvoga mišljenja u pojmu tehnosfere. To znači da se bitak i Bog ne nalaze više unutar kibernetičke sheme djelovanja optimalne kontrole nad okolinom kao upravljanjem kaosom.

Poput drugih pojmova i oni su „trajno“ suspendirani. Na njihovo mjesto ne dolaze „privremeno“ pojmovi tehničkoga jezika. Umjesto „trajnih“ pojmova metafizike, susrećemo se s jezikom na granici iskazivosti smisla. Slika zamjenjuje jezik. Značenje događaja, pak, istiskuje smisao bitka. Stoga je nužno da se bitak i Bog suspendiraju.

Na njihovo mjesto dolazi tehno-poetička kontingencija događaja. Kierkegaard je ovaj problem budućega mišljenja jasno naslutio. „Mistični“ govor o ne-dijalektičkim sferama egzistencije bio je vođen primatom posljednje religiozne sfere, s onu stranu logike sredstvo-svrha. Suvremena se tehnika smješta u liku tehnosfere s onu stranu ove metafizičkoga sklopa binarnih opreka. Ona više nije sredstvo za neku izvanjsku svrhu, a niti svrha povijesnoga zbivanja. Njezina se „bit“ analogno metafizičkome načinu mišljenja može izvesti iz autopoietičkoga sklopa djelovanja. Sada više nije riječ o stvaranju u smislu prvoga uzroka. Riječ je o tehno-genezi višestrukih učinaka proizvođenja novoga života. Eksperimentiranjem s biogenetskim kôdom nastaju žive metamorfne forme.25 Uvodno je već rečeno da ravnodušnost (apathy, indifference), kao posljednji osjećaj koji to više nije, odgovara nedostatku suosjećanja s Drugime. Problem je, dakle, otvorio Kierkegaard. „Logiku sfera“ postavio je u odnos između onoga što pripada tijelu kao užitak (ono estetsko), duši kao vladavina (etičkoga) Zakona i duhu (ono religiozno). No, gdje se nalazi mjesto nove transcendencije života „ovdje“ i „sada“? Gdje je, dakle, to ključno mjesto događaja otvorenosti egzistencije koja sama u tjeskobi stupa pred lice Boga sa savješću, krivnjom i grijehom? Sve vodi do toga da je ono estetsko zbog sklonosti užitku istovjetno statusu umjetnosti u Hegelovoj filozofiji apsolutnoga duha. Sjetimo se da Hegel postavku o „kraju umjetnosti“ obrazlaže time kako je umjetnost za nas prošlost jer čovjek više nema za njom duhovnu potrebu.26 Hegel je ovim stavom zapravo otvorio Nietz24

25 26

Martin Heidegger, Die Metaphysik des deutschen Idealismus. Zur erneuten Auslegung von Schelling: Philosophische Untersuchungen über das Wesen der menschlichen Freiheit und die damit zusammenhängenden Gegenstände (1809.) (1941.) [1991.], GA, Bd. 49, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1991., str. 73-74. Žarko Paić, „Tehnosfera: Estetski kôd komunikacije“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 11-61.

Vidi o tome instruktivne studije Güntera Seubolda, Das Ende der Kunst und der Paradigmenwech-

Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

scheovu postavku o nihilizmu zapadnjačke metafizike. Smrt Boga označava kraj dosadašnjih vrijednosti. Kada umjetnost gubi svoju „bit“ koja leži u području izvan nje same, što preostaje drugo negoli pad u estetsku sferu egzistencije!? Estetika je rođena iz „biti“ tehnike. Ona umjetnosti ne služi kao ornament izvanjskoga svijeta.

Naprotiv, estetika nije tek filozofijska disciplina koja se bavi „lijepim“ i „uzvišenim“.

Ona određuje „bit“ suvremenoga svijeta bez biti, svijeta koji se određuje iz logike tehnosfere. U tom samoodređenju konstrukcija postaje estetskom tehno-genezom novoga. Estetika nije, dakle, primijenjena umjetnost dekoracije svijeta, nego konstruktivna/dekonstruktivna proizvodnja novoga (tehné kao događaj i poiesis kao vrijeme beskrajne potencijalnosti bitka). Ravnodušnost ne možemo smatrati posljedicom neke univerzalne ne-suosjećajnosti s patnjama Drugih. Nije to ništa kobno za naše doba. Radi se o onome što je Heidegger vidio u gubitku svjetovnosti svijeta i bezavičajnosti planetarnoga doba. Kada ono tehničko iz biti postavljanja (Gestell) upravlja svim procesima „estetizacije svijeta“, tada se događa raskorjenjivanje onoga iskonskoga od temelja. Sloboda se djelovanja time svodi na „dinamizam akcije“ ili „povlačenje u subjektivnost“. Oba su rješenja praktična nemoć suočenja s tehničkom konstelacijom suvremenoga svijeta. Kierkegaardov je misaoni projekt utoliko nužno paradoksalna suspenzija uma i neutraliziranje metafizike uma. Što smo time dobili?

Zar samo novo utočište i utjehu pred patnjama i tjeskobom čovjeka? Zacijelo da, ali i kao estetski otpor tehnosferi kroz etičko-religioznu akciju nemoćnoga subjekta.

Dobili smo zapravo paradoksalno pravi „gubitak“ stvarnosti u ime nove duhovne zbilje. A ona pokušava uistinu nemoguće – pomiriti filozofiju i religiju ne više iz „interesa uma“, već iz „imperativa srca“. Kršćanska filozofija jest „drveno željezo“. Na to je neprestano cinično upozoravao Heidegger u svojim predavanjima. Kada teologija preusmjerava filozofijski jezik mišljenja u službu Bogu nastaje unutarnji prosvjed protiv zaborava filozofije već u „heretičkim spisima“ sv. Augustina i Blaisea Pascala.

Na njihovim osnovama Kierkegaard dovršava povijest unutarnjega rastemeljenja kršćanstva. Nije li, naposljetku, pitanje „filozofijske vjere“ zapravo nešto što nas se uopće ne tiče? Zašto onda o tome još misliti i tome još poklanjati pažnju? Odgovor će se činiti apsurdnim: upravo zato „jer nas se ne tiče“.

sel in der Ästhetik: Philosophische Untersuchugen zu Adorno, Heidegger und Gehlen in systematischen Absicht, K. Alber, Freiburg/München, 1997. i Kunst als Enteignis: Heideggers Weg zu einer nicht mehr metaphysischen Kunst, DenkMAL Verlag, Bonn, 2005., 2. izd.

399

400

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Žarko PAIĆ

2. Krist kao filozof?

Alternativa u egzistencijalnoj vjeri Ako se Kierkegaardova antifilozofija za suočenje s biti novovjekovnoga svijeta vladavine tehnike može nazvati teologijom događaja u suprotnosti spram teleologije bitka, onda je njezin problem u tome što nas želi uvjeriti kako je čitava filozofija kao metafizika za nas prošlost. Dodajmo ovome, da se time misli na okamenjenu vječnost jedne simfonije svrhovitosti čiji su tonovi postali predvidljivo dosadni zbog svoje jednoličnosti. Ponavljanje kao ključan pojam „svoje“ ontologije egzistencije može se pokazati alternativom samo pod uvjetom da je riječ o stvaralačkome patosu ponovnoga rođenja. Ponavljanje kao sjećanje odnosi se na prošlost, Ponavljanje kao stvaranje novoga usmjereno je spram budućnosti. Dva su, dakle, ponavljanja – ontologijsko i deontologijsko. Pritom treba istaknuti da za Kierkegaarda pojam ponavljanja „jest i ostaje transcendencijom“.27 U spisu Ponavljanje Constantin Constantius ovim pojmom nastoji pokazati da je etički poziv ono što nadilazi bitak u njegovu najdubljem temelju. Filozofija se na taj način dovodi do svoje istinske granice. Ako je mišljenje izvedeno iz uma (logos), koje prethodi svakome postupku čovjeka u susretu s Drugime, onda je njegova granica u tome što ne može obuhvatiti nepredmetnost Drugoga nikako drukčije negoli pojmovnim aparatom „subjekta“. Što je za Kierkegaarda „subjekt“? Odgovor je zadobiven u otklonu od glavne postavke njemačkoga idealizma. To nije pojedinac unutar sustava umno stvorene cjeline svijeta. Naprotiv, riječ je o načinu njegova samobitka kao odnosa spram samoga sebe. Egzistencijom određujemo pojam odlikovanoga odnosa u kojem se pojedinačni čovjek uspostavlja slobodnim tvorcem vlastitoga bitka. Subjekt nije negacija Boga. Pozitivnost njegova samoodređenja proizlazi iz transcendencije ovoga „tu“-bitka. U svakom trenutku njegova života kao duhovnoga bića postoji mogućnost nadilaženja sebe samoga i vlastita svijeta. Mogućnost promjene života iz mogućnosti promjene bitka najveći je misterij kršćanstva i ujedno njegov neizbrisivi događaj za nadolazeće mišljenje.

U spisu Zaključni neznanstveni dodatak iz 1846. godine egzistencija se razlučuje od „apstraktnoga mišljenja“ (teorije u formi apsolutnoga znanja). Biti „subjektom“ znači egzistirati u slobodi izvan svođenja čovjeka na znanstveni način njegove „biti“.

Stoga je istina nužno „subjektivna“ jer se tiče pojedinca.28 U pojmu ponavljanja radi 27

28

Sören Kierkegaard, Repetition and Philosophical Crumbs, Oxford University Press, New York, 2009. str. 5 i 161. Vidi o tome: Arne Gron, „‘Repetition’ and the Concept of Repetition“, Topicos, br. 5/1993., str. 143-159.

Martin Heidegger, Die Metaphysik des deutschen Idealismus. Zur erneuten Auslegung von Schelling: Philosophische Untersuchungen über das Wesen der menschlichen Freiheit und die damit zusammen-

Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

se, dakle, o vremenu subjektivnosti. „Bit“ subjekta se nalazi u njegovoj egzistenciji.

Usmjerenost spram budućnosti čini egzistenciju rizikom slobode. Ili, drukčije rečeno, egzistencijalna je sloboda čovjeka njegova tjeskobna otvorenost spram budućnosti. Ponavljanje se ne odnosi na ponavljanje prošlosti. U drugom načinu vremenitosti ponavljanje označava korak naprijed u ono nadolazeće.29 Od Platona do Descartesa misli se na taj način bitak kao ideja ili res cogitans iz koje nastaje „događaj“ razumijevanja. No, ponavljanje nije ponavljanje u smislu pasivnoga čina onoga što je već uvijek „bilo“. Melankolija modernoga subjekta proizlazi, međutim, iz druge vrste ponavljanja od one koja pripada ontologijskome kretanju ideje.

Prvo je ponavljanje ono koje pretpostavlja ideju vječnosti kao svrhe prisjećenja na iskonsko iz čega dolazi razumijevanje bitka. Filozofija na svojem vrhuncu u Hegela ozbiljuje svoje mogućnosti u kauzalno-teleologijskome poretku apsolutne znanosti.

Ono što se ponavlja u krugu nisu sfere bitka. Riječ je o „sustavu“ i „metodi“ povijesti u vremenu. Podudaranje ideje i zbilje dolazi iz transcendentalnoga obzorja ideje.

Prema njoj se mora ravnati sve što jest da bi ispunilo zadanu svrhu. Mišljenje u formi apsolutne znanosti potvrđuje Boga kao arhitekta i savršenoga stvaratelja. Njegovo se djelo od početka stvaranja do kraja povijesti odvija u kretanju od „nižega“ spram „višega“. Budućnost i prošlost su derivati „vječne sadašnjosti“. Stoga Hegel i čitava metafizika ne mogu postaviti pitanje o subjektu kao egzistencijalnome događaju vjere pojedinca a da ga već uvijek ne pretpostavljaju iz logike same povijesti kao prevladanoga i dokinutoga pojedinca (individuuma) u sustavu objektivnoga i apsolutnoga duha. Subjekt se ne može „subjektivirati“ bez ponavljanja u krugu apsolutne znanstvenosti one znanosti koja samu sebe ima za svoj predmet. Hegel je zbog toga pravi mislilac tehnosfere. Medij čistoga mišljenja predstavlja okružje apsolutne vladavine. Ono sebe proizvodi kao događaj iz unutarnje potrebe za ovladavanjem poviješću. Sustav mora imati egzistenciju za svoju prepostavku kao što supstancija ima subjekt za svoje polazište. No, ponavljanje se ne zbiva sa stajališta samobitka pojedinca. Apsolut u formi neljudske „egzistencije“ s onu stranu svekolike patnje i boli čovjeka na zemlji preuzima sve karte ove igre. Posljedice su dalekosežne. Teodiceja svjetske povijesti potrebuje žrtve. Da bi moglo doći do opravdanja slobode kao spoznate nužnosti, žrtvovanje pojedinca mora uzeti formu „sudbine“. Sjetimo se formulacija o „lukavstvu uma“. Ne podruguje li se ovdje Machiavellijeva pohvala instrumentima državnoga nasilja? Cilj je svet, a sredstva posvećena! Ovo je ponavljanje, ipak, zatvoreno u svojim mogućnostima. Zbog toga što slobodu izvodi iz

29

hängenden Gegenstände (1809.) (1941.) [1991.], GA, Bd. 49, V. Klostermann, Frankfurt/M.,1991., str. 21.

John D. Caputo, nav. djelo, str. 35-36.

401

402

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Žarko PAIĆ

nužnosti podvrgnuća sustavu apsoluta, žrtva je uvijek pojedinačna. Kada je subjekt rezultat rada supstancije na povijesnome materijalu, tada je ponavljanje samo moguće u okvirima ontologije „vječne sadašnjosti“. Sve postaje „prošlo“: od umjetnosti do filozofije u krugu vječne samoreprodukcije znanosti apsoluta.30 Jedini je problem ove metafizičke simfonije u Hegela što nije radikalno izveo svoje postavke i proglasio prije Nietzschea „smrt Boga“ i kraj religije. Uostalom, već je iz rastemeljenja njegova sustava bilo jasno Nietzscheu, Marxu i Kierkegaardu da problem ne leži u „sustavu“ ni u „metodi“ dijalektike. Stvar se zbiva u samoj jezgri ovoga mišljenja povijesti, u njegovim bitnim pretpostavkama. Prva je pretpostavka sustavne povijesnosti (historije) bez povijesti da teleologija bitka proizlazi iz najveće opasnosti za život uopće. To dolazi iz pada u negaciju bitka, u okrilje onoga Ništa.

U središtu tehnosfere koja svoje filozofijsko podrijetlo ima u Hegelovoj apsolutnoj znanosti bdije kao posljednja granica to moćno i neprekoračivo Ništa. Čemu inače transcendencija bitka i želja za realnošću stvorenom iz spekulativnoga uma ako ne zbog suspenzije i neutraliziranja moći koja je moćnija od svake druge realnosti? Vanja Sutlić u Biti i suvremenosti o tome kaže: „Van ‘kruga’ ovog svijeta (...) leži ‘ništa’, i to ovaj svijet pri povratku u ‘krug’ čini tako familijarnim, skrovitim i pouzdanim makar koliko inače bio kompliciran. Ali nije on samo van tog ‘kruga’: ‘ništa’ je i u srži ovog svijeta jer se on održava samo dinamikom stalnog obnavljanja i od početka prijeti da rastvori strukturu ovog svijeta.“31 Drugo je ponavljanje ono koje Kierkegaard izvodi iz događaja Kristove objave.

Ono je deontologijsko jer se ne može izvesti iz „bitka“ u smislu nepromjenljivosti i stalnosti postojanja. Paradoks je u tome što živa egzistencija pojedinačnoga subjekta može prispjeti do svoje „objektivne istine“ samo ponavljanjem istine apsoluta u formi religiozne transcendencije. Put istine Isusa Krista ne može stoga ne voditi do cilja. To je ono mjesto Kierkegaardova „pada“ iz filozofije u teologiju događaja.

Paradoks je ovoga ponavljanja u tome što se bitak više ne može doseći umom izgrađenim na zasadama racionalne spoznaje, na temeljima znanstvenoga lika moderne filozofije s vrhuncem u Hegela. U samom naslovu očigledno najznačajnijega djela rastemeljenja metafizike u mišljenju Kierkegaarda, osim ironije koja postavlja u pitanje bilo kakav „sustav“ mišljenja kao svrhovite racionalnosti svijeta, prisutno je još nešto iznimno važno. Zaključni neznanstveni dodatak pretpostavlja da se skok u 30 31

Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel – Marx, Demetra, Zagreb, 1994.

Vanja Sutlić, Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju, „V. Masleša“, Sarajevo, 1972., 2. izd., str. 255.

Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

religioznu sferu ne događa stoga što ono estetsko i etičko nisu vjerodostojni putovi ljudske egzistencije. Svaka je estetika ujedno i etika i obratno, jer se osjetilnost i užitak u tjelesnosti svijeta ne može razdvojiti od etičkoga odnosa spram Drugoga. U dodiru s Kierkegaardovim refleksijama o ovome susretu i razdvajanju onoga što je u biti isto u razlici, Emmanuel Lévinas je u „deontologiji Drugoga“ izgradio metafiziku tjelesnosti kao uvjetu mogućnosti transcendencije bezuvjetno Drugoga.

Susret s licem beskrajno udaljenoga Boga proizlazi iz nužnosti da se kontingenciji „ovoga“ svijeta vremenitosti pronađe smisao. Međutim, to se ne zbiva u odricanju od njegovih blagodati. Bijeg u samostane ili askeza monaha loša su rješenja. Mistika je još gora alternativa. Preostaje prihvaćanje suočenja s prvim i posljednjim istinama kontingencije. Već je to korak u modernu postsekularnu duhovnu situaciju. Drugi se otuda ne nalazi u nedoglednoj sferi apsoluta onkraj bitka. On je naš bližnji. I jedino njemu trebamo pokloniti apsolutnu ljubav umjesto užitka u samoljublju vlastita svijeta. Etika samo zbog toga prethodi ontologiji. Ova misao nije tek imanentna židovskoj eshatologiji i mesijanstvu. Nastala iz Kierkegaardove teologije događaja, ona pretpostavlja nešto ipak mnogo važnije. Ponavljanje ovdje označava početak egzistencijalne vjere subjekta u mogućnost transcendencije bez posrednika.32 Gledati izravno u lice Božje znači misliti događaj susreta kao ponavljanje istine puta Krista kao spasitelja. No, je li ovo „drugo“ ponavljanje zapravo istinska suspenzija filozofije u korist vjere kao utočišta i utjehe od neizmjerne i beskrajne patnje?

Ako sloboda u svojoj bestemeljnosti potrebuje drugi „temelj“ od uma, nije li onda Krist u svojoj paradoksalnoj misiji žrtvovanja i spasa čovječanstva kao univerzalne subjektivnosti samo ona nemoćna alternativa spasa koja vladavini bezuvjetne moći tehnosfere u posvemašnjoj ravnodušnosti (apathy, indifference) može suprotstaviti samo vjeru kao negaciju tjeskobe? Drugim riječima, nije li za Kierkegaarda pitanje „egzistencijalne vjere“ ipak samo pad pred Hegelovim apsolutnim sustavom znanja u odaje samstvenoga subjekta bez ikakvoga oslonca u svijetu osim utjehe i utočišta u transcendenciji? Nije slučajno što je Kafka u svojemu Dnevniku često navodio mjesta iz Kierkegaardova Dnevnika zavodnika i spisa etičkoga obrata (Ili-Ili). Time je htio ukazati na paradokse vlastita ne-vjerovanja. U književnosti je jedino vidio mjesto slobode kao žrtvovanja bez Raspeća i spasonosnoga bez Boga.33 Ponovimo još jednom: događaj ponavljanja Kristova puta bitno se razlikuje od sljedbeništva kao institucionalne moći religije kršćanstva. Lako je otčitati protestantsku liniju obrata 32 33

Žarko Paić, „Mesijanski trijumf etike: Emmanuel Lévinas i aporije Drugoga“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 346-392. Žarko Paić, „Osmijeh mrtve nevjeste: Franz Kafka i neljudsko“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 305-354.

403

404

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Žarko PAIĆ

k subjektu. Bez vezanosti uz središnju instituciju vrhovne moći, čovjek se sam obraća Bogu. Od Poslanica sv. Pavla preko Ispovijesti sv. Augustina do Martina Luthera i njegove Biblije za narod i pojedinca vodi put do filozofa koji u događaju vjere ne vidi tek mogućnost istinske transcendencije ljudske konačnosti. Naprotiv, ovaj je događaj istodobno kraj filozofije i početak egzistencijalne vjere. To je filozofija koja više ne polazi od bitka kao čistoga Ništa, već od njegove preobrazbe (metanoia) u vremenu čistoga paradoksa.

Vrijeme preobrazbe jest postajanje egzistencije slobodom subjektivnosti. A to znači odriješenost od bilo kakve druge instancije no što je subjekt kao supstancija vjere u Boga. Teologija događaja ipak na kraju ne završava odbacivanjem filozofije u sarkofage povijesne prošlosti. Ono što preostaje jest posve drukčije i drugo od racionalnoga lika apsolutne znanosti i njoj svojstvene dijalektike s ključnim pojmom negacije i sinteze proturječnosti. U pravu je bio Adorno kad je razliku Hegela i Kierkegaarda sveo na pitanje alternative moćnome stroju prevladavanja/dokidanja (Aufhebung). Mistika „trijada“ i „sfera“ predstavlja pokušaj da se onome neljudskome u njegovoj posvemašnjoj ravnodušnosti (apathy, indifference) spram egzistencije konkretnoga, samstvenoga pojedinca uskrati mogućnost upravljanja našim životima „odozgo“ u liku bezdušne znanstvene teorije. Stoga su dva ponavljanja ujedno i dvije verzije istoga u razlikama. Prva ili ontologijska verzija ponavljanja povijesno vrijeme svodi na historiju apsolutne znanosti kao svrhe (telos) povijesti. Iz toga jedino može proizaći vladavina onoga neljudskoga. Subjekt i supstancija na kraju metafizike ulaze u sklop imanentne transcendencije. Bog filozofa ulazi u znanstvenu povijest svijeta kao kibernetički stroj upravljanja okolnim svijetom (Umwelt). Nadzor nad kaosom pretpostavlja nastanak (emergenciju) i slučaj (kontingenciju) umjesto dosadašnjih metafizičkih kategorija uzroka i svrhe. Time se drugo ponavljanje ili ono što smo nazvali deontologijskim događajem ne nalazi „izvan“ ovoga svijeta tehnosfere. Štoviše, ono je unutar njegovih zadanih granica. Prema tome, postupak rastemeljenja metafizike može imati tri svoje bitne antifilozofijske alternative:

(1) Nietzscheovu volju za moć kao vječno vraćanje jednakoga;

(2) Marxov komunizam ili praksu rada kao znanstvenu povijest i

(3) Kierkegaardovu egzistencijalnu vjeru kao događaj povijesne objave subjekta.

Svako rastemeljenje metafizike uvijek je i djelatnost novoga „utemeljenja“ unutar kruga ograničenih mogućnosti. Heidegger je, kao što je poznato, na svojemu misaonome putu metafizikom odredio tu neprestanu igru onto-teologijskoga načina mišljenja, gdje se pokušaj nadilaženja same „biti“ metafizike naposljetku ne može više odigrati na njezinome tlu, osim u radikalnome suočenju s istinom planetarnoga nihilizma tehnike. Ono što preostaje jest pitanje o zadaći mišljenja izvan metafi-

Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

zike. Ne može se posve napustiti njezino obzorje bitnoga kazivanja o bitku i vremenu. Razlog zašto je svako napuštanje tek heretički postupak izlaska u neizvjesno područje kontingencije leži u njezinome jeziku. No, jezik ne bi sam po sebi bio problem da postoji mogućnost mišljenja izvan njegove sudbinske matrice. Tehnoznanosti su još od pokušaja utemeljenja Leibnizove univerzalne semiotike krenule drugim smjerom. Slika se pokazala mentalnom mapom zbilje. Strojno izračunata slika u digitalnome okružju samo je rezultat napuštanja analognoga svijeta u korist onoga koji se zasniva na načelima konstrukcije privida/izgleda virtualne stvarnosti.

Događaj (Ereignis) stoga nije posljednja riječ teologije. Vrijedi to posebno istaknuti danas u doba oživljavanja različitih „političkih teologija“. Filozofijski pojam primjeren iskustvu nadolazećega doba tehnosfere označava bitno drukčiji put mišljenja s posljedicama i za vjeru.34 Zašto nas se „filozofijska vjera“ ne tiče? Tko smo to još „mi“? Najprije, premda je jasno da je Kierkegaard svoj pojam subjekta kao pojedinca univerzalizirao i time mu podario mnogo više od atomizirane jedinke u načelno otvorenome modernom društvu slobode,35 ipak je njegova misao o susretu licem u lice s Bogom samo nastavak metafizike subjektivnosti drugim sredstvima. Djelovanje pojedinca može biti posredovana neposrednost Kristova događaja ponavljanja vjere u ponavljanju puta mišljenja s onu stranu ontologije svrhovitosti. Ako više nema „svrhe“ niti „cilja“ u povijesti, preostaje tek osmišljavanje „subjektivne istine“ povijesne budućnosti bez tiranije objektivnosti. Temeljni je paradoks egzistencije u Kierkegaarda ipak samo u tome što je ona nužna da bi transcendencija postala smislom bitka uopće. U slučaju jedinog pravog filozofa egzistencije Karla Jaspersa, jasno je da razdvojenost ova dva područja filozofiranja – bitka kao apsoluta i slobode kao egzistencije – označava traganje za bitkom u smislu svojevrsne beskonačne zadaće filozofije.36 Egzistencija čovjeka pokazuje da je njegov položaj spram bitka i Boga paradoksalan. Utoliko više što mu je metafizički način razumijevanja urođen, kako bi rekao Heidegger. Ne može se izbjeći pitanje o Bogu kao temelju ili apsolutno drugome načinu postojanja od bitka. Jednako se tako ne može otkloniti pitanje o konačnosti u odnosu na transcendenciju takvoga bića. „Filozofijska vjera“ ima smisao samo unutar metafizičke suspenzije uma kao posljednjega suca „subjektivne istine“. Ako je filozofija nužno i 34

35 36

Martin Heidegger, „Zur Frage der Bestimmung der Sache des Denkens“, u: Reden und andere Zeugnisse eines Lebensweges (1910-1976), GA, sv. 16. V. Klostermann, Frankfurt/M. 2000. str. 620. Vidi o tome: Žarko Paić, „Zagonetka nadolazećega događaja: Između vjere i tehno-znanosti (Heidegger i Deleuze), u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 165-203.

Vidi o tome: Abrahim H. Khan, The Actualized Individual, KUD Apokalipsa, Ljubljana, 2013.

Karl Jaspers, Philosophie, Springer, Berlin-Göttingen-Heidelberg, 1948. i Karl Jaspers, Vernunft und Existenz: Fünf Vorlesungen, Piper, München, 1960.

405

406

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Žarko PAIĆ

način bitka čovjeka, kako tvrdi Jaspers, onda se vjera pojavljuje nasuprot umnome postavljanju bitka kao predmetnosti predmeta. Ona, dakle, predstavlja metafizički dodatak umu. Traganjem za transpredmetnim razumijevanjem bitka razlikuje se bitno od racionalne spoznaje. Kada teolog Paul Tilich izričito tvrdi da nas se „religija tiče“ stoga što od pitanja o transcendenciji ovisi hoćemo li ispuniti svoj smisao života uopće, tada je već unaprijed riječ o odnosu između Boga i čovjeka. Religija ne progovara zapoviješću bez odgovora onoga tko je očajan i ponižen u dostojanstvu osobe. Poziv na beskrajnu ljubav bez uzvrata čini „bit“ religije događajem istinske zajednice onih koji pate.37 Iz Kierkegaardove egzistencijalne alternative apsolutnoj metafizici zapadnjačke povijesti, otvara se bezuvjetna ljubav spram Drugoga. No, može li se drugost Drugoga još uopće misliti unutar ove teologije događaja ako je subjekt ponavljanja u „biti“ kršćanstva onaj koji više nema vlastito lice u susretu s licem apsolutno Drugoga? A što ako je takav subjekt ostao bez svoje supstancije u nadolazećoj zajednici i postao samo blijedo lice vlastita apsolutnoga zahtjeva za istinom? Bog bez bitka ili bitak bez Boga u doba planetarne tehnosfere – to je konačan rezultat „filozofijske vjere“ na ishodu modernosti. U oba slučaja riječ je o raspadu metafizičkoga sklopa povijesti. Strategije njegove obnove ne mogu krenuti dalje bez odgovora na pitanje o subjektu promjene.

3. Zaključak Egzistencijom ne imenujemo samo religiozni pojam subjekta. Kierkegaardov je problem bio u tome što je pokušavao filozofiju osloboditi od prisile uma suspenzijom njezine bitne pretpostavke: da, naime, mišljenje ne može istodobno kazivati bitak i vjerovati u objavu Krista kao njegov temelj. Egzistencija u obratu od onto-teologijske metafizike Zapada mora otuda zauzeti mjesto „biti“ ili esencije. Da bi se to dogodilo, mora se iz temelja promijeniti razumijevanje bitka. Nije u pitanju samo puki preokret unutar Istoga. Kada se mijenja poredak metafizičkoga mišljenja, mijenja se i značenje čitavoga sklopa unutar kojeg ovo mišljenje ima svoje mjesto i vrijeme. No, što je za Kierkegaarda „bit“ egzistencije? Heidegger je to jasno rekao i još jasnije pokazao kakav je odnos između rastemeljenja metafizike i njezina utemeljenja u odnosu između Kierkegaarda i Hegela. Radi se o suprotnosti između „vjerujućega Krista i apsolutne metafizike njemačkoga idealizma.“38 „Bit“ egzistencije i subjektivnosti subjekta nije u 37 38

Paul Tilich, Das neue Sein: Religiöse Reden. 2. Folgen, W. de Gruyter, Berlin, 1987.

Martin Heidegger, Die Metaphysik des deutschen Idealismus. Zur erneuten Auslegung von Schelling: Philosophische Untersuchungen über das Wesen der menschlichen Freiheit und die damit zusammenhängenden Gegenstände (1809.) (1941.) [1991.], GA, Bd. 49, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1991., str. 25.

Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

autonomiji samoga pojedinca licem u lice s Bogom. Egzistencija je religiozni pojam.

Odatle se određuje „bit“ čovjeka (essentia). Bog kršćanstva u formi subjekta kao egzistencije postaje novim rastemeljenim temeljem „filozofijske vjere“ budućnosti. Valja biti, međutim, krajnje oprezan u zaključcima. Ne čini se otuda pretjeranom postavka Güntera Figala. On, naime, tvrdi da je Kierkegaard ipak bio mislilac „otvorenoga sustava egzistencije“ za razliku od Schellinga, jer je panteizam radikalizirao nadomjestivši ga novom kristologijom.39 Egzistencijalna vjera ne može nikad otuda biti tek pukom vjerom u onostrano.

Iz nje ne proizlazi mistični trag unutar povijesti filozofije. Filozofija egzistencije u Jaspersovu slučaju zahtijeva stoga nešto mnogo više od: (1) filozofije u akademskome ustrojstvu znanosti i od (2) vjere u teologijskome odnosu spram subjektivnosti čovjeka. Zahtjev se najprije odnosi na preispitivanje zadaće suvremene filozofije u svijetu razdrtom krizama i ratovima. Kako u tom kaosu dati još smisao mišljenju bez promjene načina filozofiranja? Jasno je da se filozofiranje smatra životnim pozivom, a ne profesionalnom građanskom karijerom. Trag je nedvojbeno kjerkegorovski.40 No, dok Heidegger egzistencijom označava način bitka tubitka (Dasein) u navlastitome odnosu spram bitka u razlici spram svih drugih bića, u Jaspersa je egzistencija drugo ime za početak „filozofijske vjere“.41 Kako se ona uopće može održati ako je već njezin „subjekt“ doveden u pitanje time što se čovjek na kraju metafizike poima iz „biti“ tehnike kao postava (Gestell)? Očigledno je da Kierkegaardov pokušaj razrješenja toga pitanja ostaje unutar mišljenja subjektivnosti subjekta. Na tim zasadama Jaspers gradi svoju filozofiju egzistencije. Vjerojatno zbog toga ostaje samo još neka vrsta posljednje iluzije dostojanstva čovjeka. Čini se da je ona u tome što se čovječnost čovjeka razumije iz transcendencije spram Boga unatoč svemu, unatoč tome što je i Kierkegaard vidio da događaj drugoga ponavljanja pretpostavlja suosjećanje. To je etičko-religiozni put istine, a ne ravnodušnost (apathy, indifference) kao doživljaj trijumfa tehnosfere nad poviješću. Kada kažemo da nas se ne tiče „filozofijska vjera“, ne iskazujemo vulgarni ateizam, a još manje bi Tilichov stav kako nas se „religija tiče“ značio prihvaćanje nove kristologije. Da bi nas se nešto moglo ticati, moramo biti ugođeni na temeljna raspoloženja filozofije od iskona do njezina kraja u tehno-znanostima. Čuđenje, sumnja i tjeskoba još su imali mogućnost takve velike 39

40

41

Günter Figal, „Schellings und Kierkegaards Freiheitsbegriff “, u: Heinrich Anz, Peter Kemp i Friedrich Schmöe (ur.), Kierkegaard und die deutsche Philosophie seiner Zeit, W. Fink, München, 1980., str.

122.

Vidi o tome: Armin E. Wildermuth, „Karl Jaspers and the Concept of Philosophical Faith“, Existenz: An International Journal in Philosophy, Religion, Politics, and the Arts, Vol. 2, br. 1-2/2007. (jesen), str. 8-18.

Karl Jaspers, Der philosophische Glaube, Piper, München, 2012.

407

408

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Žarko PAIĆ

„transcendentalne iluzije“, kako to iskazuje Deleuze u svojem radikalnome mišljenju imanencije bitka kao postajanja.42 Kada nastaje mogućnost konstrukcije bića iz same tehno-geneze života, tada više nije riječ o metafizičkome kazivanju filozofije, a ni o događaju kristologije. U tom smislu „filozofijska vjera“ doista nas se više ne tiče.

S njom nije više ništa moguće poduzeti oko brige za dostojanstvo novoga mišljenja.

Bog egzistencije i bitak transcendencije odlaze u nepovrat povijesti. Nije li to ono što proizlazi iz posljednje „egzistencijalne vjere“ u spasonosni događaj ponavljanja?

Ima li možda i treće ponavljanje? Prvo je bilo ono bitka, drugo događaja Kristove objave, a treće može biti samo tehno-geneza novih svjetova. Ako se ovo ponavljanje događa kao računanje, planiranje i konstrukcija novoga, onda je ono lišeno neizvjesnosti budućega i nepredvidljivosti nadolazećega. Nedostajuće u svemu tome nije više „nedostatak bitka“, ono manje od svega ili više od Ničega. Nedostajuće nije više niti nestanak subjekta u zapadnjačkoj povijesti mišljenja i njegove različite kompenzacije, nadomjesci, zamjene i otuda žudnja za neprestanom promjenom posthumanoga stanja. Nedostaje ono što uopće omogućuje razliku između autentične i vulgarne vremenitosti, slobode i nužnosti. Nedostaje konstelacija odnosa u kojoj „um“ i „vjera“ mogu zajedno u razmaku i dijalogu bez nasilne redukcije jednoga na drugo. Odnos nije „nešto“, a nije ni „ništa“. Povijesno se vrijeme otvara tek onda ako se iznova stvara sklop pojmova koji hvataju zbilju u njezinim posljednjim mogućnostima. Ravnodušnost (apathy, indifference) nastaje iz nemogućnosti da se mišljenje nakon metafizike još uopće bavi pitanjima neke druge vjere osim one koja preostaje kao utočište i utjeha pred patnjama i tjeskobom života. Negdje već pri kraju spisa Zaključni neznanstveni dodatak Kierkegaard zapisuje zacijelo jednu od svojih najznamenitijih rečenica: „…kršćanstvo jest summa summarum humor…“43 U doba ravnodušnosti ozbiljnost se plaća ubrzanim zaboravom. Ima nešto i u tome da se događaj ponavljanja uvijek zbiva kao tragedija, kao farsa i kao ono nedostajuće u nadolazećem vremenu bez zaključnoga dodatka. Karika koja nedostaje zove se nadomjestak za realitet. Nemoguće ga je imenovati jer umjesto jezika koristi se informacijskim kôdom slike. Bit slike više ne leži u duhovnoj dimenziji izvan njezina okvira. Sve se svodi na računanje, planiranje i konstrukciju forme. S njom više ništa nije Isto. Kierkegaard je pred kraj života pisao cinične komentare o nadolazećoj vladavini masovne ravnodušnosti spram egzistencije i događaja istinske slobode. Vidio je izgradnju parka „Tivoli“ u Kopenhagenu kao svojevrsni zloduh 42 43

Gilles Deleuze, Difference and Repetition, Columbia University Press, New York, 1995.

Sören Kierkegaard, Concluding Unscientific Postscript, Cambridge University Press, New York, 2009., str. 502.

Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

vremena svekolikoga ujednačenja „vrijednosti“. Zabava i gubitak duhovnoga bitka postali su drugo lice kraja metafizike. Banalnosti života u doba tehnosfere više se ne može suprotstaviti nikakva egzistencijalna avantura posljednjega skoka u religiju.

Utočište i utjeha od pada u bezdan banalnosti više ne pripadaju humoru. Cinizam je prava riječ za ravnodušnost spram života. Umjesto toga, vrijeme je za povratak mišljenju bez svrhe i cilja u beskrajnome nadigravanju transcendencije i imanencije.

Za takvo mišljenje dosadašnja „filozofija“ i objavljena „vjera“ nisu više mjerodavni putovi. Nedostaje ipak nešto drugo u svemu tome, a ne terapeutika u humoru. Nedostaje vremena duhovne slobode za događaj radikalnoga ekscesa mišljenja. A bez toga svaki korak u izračunatome, planiranome i konstruiranome vremenu postaje unaprijed besmislenim ponavljanjem trećega ranga.

Iz najdubljega osjećaja ravnodušnosti moguće je izaći samo mišljenjem koje ne treba utočište i utjehu pred patnjama života da bi dospjelo do mogućega traga jedne dostojnije druge povijesti. Zbog toga nedostaje ovome vremenu njemu primjerena filozofija, a ne nadomjesci pseudo-duhovnosti u znaku primitivnoga povratka vjeri.

Iza svakog takvoga povratka skriva se brutalna „politika iskona“ i fundamentalizam bez duhovnoga temelja. Vrijeme u kojem nedostaje filozofija više uopće nije vrijeme. Ono je sjaj i bijeda tehnosfere u svojem ništavnome aktualitetu „novoga“. Izlaz se nazire samo u dostojnijem mišljenju naše posvemašnje napuštenosti od Drugih.

Umjesto subjekta, u igri je odluka o cjelini povijesnoga događaja mišljenja „na“ mogućnost stvaranja drugoga sklopa kazivanja. Na tom putu „filozofijska vjera“ više nas se ne tiče. Ali ne zbog toga što bismo bili ravnodušni spram „vjere“. „Filozofija“ više nema svoj smisao u opravdanju znanosti, religije, politike, umjetnosti. Ono što nas se jedino tiče dolazi iz čuđenja, sumnje, tjeskobe i ravnodušnosti pred događajem apsolutne samopostavljenosti tehnosfere. Sve drugo gubi autonomiju. Sve na taj način postaje nadomjeskom istine. O ovome nas ne mogu više poučiti veliki mislioci kraja modernosti. Moramo sami pronaći svoj put u nadolazeće. Bez ikakve pomoći prethodnika, čak i kad ta pomoć ima obilježje utjehe u posvemašnjem lutanju bez kraja.

Abstract: Kierkegaard and the power of Technosphere: Who else is the subject of „philosophical faith“?

The authors attempt is articulated to open the question of the possibilities of disputes metaphysical views in close connection to the power of technosphere from the perspective of the reviews of the subject as a living existence in freedom of trans-

409

410

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Žarko PAIĆ

cendence. Kierkegaard in his three spheres of the spiritual being placed into question the credibility of the „system“ and „methods“ of what is the essence of western metaphysical history. It should be, of course, the notion of absolute science in the form of Hegel’s speculative-dialectical thinking the history. Today, when contemporary techno-science had released heritage of metaphysics, then come to the core the idea of ​​an radical transformation the notion of Being in the concept of information. The transition to a posthuman condition where is no more any difference between Being and beings, living and machine, human, animals and non-human, it is assumed insight into what determines the new sphere and techno-scientific operations as abolition the onto-theology in the emergence of life as an experiment.

Kierkegaard’s three spheres of spiritual being – aesthetic, ethical and religious – have been merged into technosphere with a question on the boundaries between thinking and belief, on the event occurrence of what is no longer being nor being, neither living nor lifeless. How to approach it from the perspective of thinking that has been inverted the terms of essence and existence, starting with the creation of the entity’s freedom? Kierkegaard’s contribution to contemporary thinking as the power of technosphere may be broken down as a question on the subject of „philosophical faith“ in what upcoming beyond all spheres. Is it a place of divine God in pure transcendence of the subject or this place can still be justification the „philosophical faith“ in the event? Or should we finally must abandon any possible „faith“ that thinks not being more like the openness of the historical events, but as an event beyond the differences of philosophy and religion? The article will try to show that neither the Jaspers’ attempt to establish a new „philosophical faith“ in existence, and no renewal of the traditional opposition of mind and faith in the face of contingent events of technosphere are not able to create artificial mind and artificial life as a result of construction of the subject, not reaching to be events himself. Instead all of that, we must explain how technosfere should be caught in new thinking beyond metaphysics as aesthetic-ethical-religious critique of absolute science in the form of inhuman today.

Keywords: subject, philosophical belief, technosfere, Kierkegaard, Jaspers, existence, inhuman

Michael PAUEN – 411 Harald WELZER, Berlin (Njemačka)

STAKLENO DRUŠTVO „Mreža nikad ne zaboravlja... Obrana demokracije već je sada mnogo više od zaštite osobnih podataka.“

Nestanak tajne Samo diktature zahtijevaju od svojih podanika transparentnost: temeljna je značajka suvremene demokracije da svi ne znaju sve o svima.*1No taj je temelj danas ugrožen. „Tajna, odnosno negativnim ili pozitivnim sredstvima postignuto prikrivanje stvarnostî, spada među najveća postignuća čovječanstva; za razliku od djetinjastoga stanja u kojemu se svaka predodžba smjesta izgovara i u kojemu je svaki pothvat dostupan svakom pogledu, tajnom se postiže golemo proširenje života jer se mnogi njegovi sadržaji pri punoj javnosti uopće ne bi ni mogli pojaviti.“ Tako je to 1906. formulirao Georg Simmel i on je u pravu: suvremeno je društvo nezamislivo bez tajni. *

Filozof Michael Pauen i sociolog Harald Welzer objavili su ovaj članak 23. travnja 2015. u listu „Frankfurter Allgemeine Zeitung“ kao najavu svoje nove knjige Autonomie. Eine Verteidigung. (Autonomija. Obrana.) (Op. prev.)

412

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Michael PAUEN – Harald WELZER

Postoje službene tajne, poslovne tajne, liječničke i odvjetničke obveze šutnje, ugovorima definirane obveze na diskreciju, i još mnogo toga što prati nužnu egzistenciju socijalnih prostora koji nisu dostupni neupućenim osobama. Roditelji povrh toga imaju tajne koje kriju od djeca i djeca tajne koje kriju od roditelja, supružnici imaju tajne jedno od drugog, postoje svakojake obmane, kamuflaže, laži najrazličitijih vrsta, pretvaranje, hohštapleraj i poigravanje različitim identitetima.

Sve nam to pokazuje da ljudi u suvremenim društvima mogu i moraju igrati brojne uloge te da funkcioniranje društvenih procesa ovisi o tome da se te uloge međusobno ne prepliću i ne zamjenjuju.

Igramo mnogostruke uloge U suvremenim, funkcionalno diferenciranim društvima, ljudi uče fleksibilno se prebacivati tamo i ovamo iz najrazličitijih uloga i pritom te uloge brižljivo dijeliti jednu od druge. Od jednog oca ne očekuje se isto ponašanje kao od ljubavnika, igrača skata, znanstvenika, pacijenta koji ima termin kod liječnika, govornika na svečanosti ili hobi sportaša – ali on bez problema može biti sve to u istoj osobi. Najrazličitije uloge i sadržaji ostaju međutim, ako je to moguće, razdvojeni nepropusnim ogradama – kirurg ne nosi svoj posao kući.

Erving Goffman bavio se sveg života pitanjem kako ljudi u suvremenim društvima uče preuzimati svoje mnogostruke uloge i udovoljavati zahtjevima koji su s tim povezani. Pritom zahtjevi jedne uloge mogu biti potpuno oprečni zahtjevima neke druge, a da nam to ne pričinjava veće probleme. Goffman je to nazvao „distancijom uloga“: čovjek se ne gubi u nekoj pojedinačnoj ulozi, nego upravo iz jedne uloge može kritički promatrati na što ga se prisiljava u drugoj.

Pojam „uloge“, koji naravno potječe iz kazališta, pokazuje isto što i pojam persone, koja prvobitno označava „masku“, naime to da društveni život uvijek ima svoju performativnu stranu, te da su socijalne stvarnosti uvijek višeglasne i višeznačne. Šamanističke prakse Sve i kad se suvremena društva na površini doimaju transparentnim i preglednim, njihovo funkcioniranje uvijek ovisi i o neprozirnim procesima koji funkcioniraju

Michael PAUEN – Harald WELZER

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

upravo zato što su „nemotrivi“. Načelo „nemotrivosti“, naime toga da mnogi predmeti nisu javno vidljivi, središnje je civilizacijsko postignuće: u predmodernim prilikama, u kojim ljudima ne stoje na raspolaganju promjene uloga i njihovo međusobno distanciranje, u kojim su ljudi podvrgnuti izravnoj sili i vezani u nepromjenjive poretke, transparentnost i motrivost daleko su veći. Tajne se u takvim društvima svode na svećeničke ili šamanske prakse, brakolomstvo, krađe i slično, ali se nimalo ne tiču socijalnih formi ophođenja među ljudima.

Stoga se može reći da gdje nema privatnosti u modernom smislu te riječi nema ni tajni, i obrnuto, suvremeni se odnos između javnosti i privatnosti ne može zamisliti bez socijalne tehnike tajne. Sociolozi od Georga Simmela do Jürgena Habermasa pokazali su da podložnost institucija vlasti – vladâ, sudovâ, upravâ – kritici i nadzoru ovisi o sve većoj transparentnosti, dok se obrnuto nastanak i očuvanje osobnih prava mogu zamisliti samo u vezi s nepovredivošću sfere privatnosti.

Antiliberalni i antidemokratski nazor Upadljivo je pritom da zahtjev za transparentnošću, kakav recimo pokušava promaknuti nevladina organizacija „Transparency International“, i dalje ima funkciju instrumenta kritike moći i vlasti, te prinuđuje poduzeća i vlade da reduciraju ili sasvim izbjegavaju štetne ili kriminalne oblike ponašanja. To je sastavni dio tradicije demokratizacije društava, dok je pak uspostavljanje transparentnosti u području privatnoga obilježje diktatorskih društava.

U tom se smislu može reći da medijska potraga za privatnim tajnama ili grijesima u životu političara počiva na antiliberalnom i antidemokratskom nazoru, a dokle se posljednjih godina u tom smislu odmaklo može se vidjeti i po tome što danas može izazvati skandal, a ujedno biti i politički značajno, kad netko u prisluškivanom telefonskom razgovoru izrekne primjedbu koja se doživljava kao neumjesna. Što je tu zapravo skandalozno?

To se dogodilo Victoriji Nuland, zamjenici američkoga ministra vanjskih poslova, u veljači 2014., koja je u telefonskome razgovoru s veleposlanikom SAD-a u Ukrajini između ostaloga rekla „Fuck the EU“, pa se zbog toga morala ispričavati. Da ne bude zabune: javnost nije smatrala skandaloznim prisluškivanje i objavljivanje telefonskoga razgovora, nego izjavu političarke, koja je, između ostaloga, uzrujala i njemačku

413

414

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Michael PAUEN – Harald WELZER

kancelarku.

A da su linije razdvajanja između privatnoga i javnoga postale neobično propusne, pokazuje se i u kontekstu spoznaje da je američka služba domovinske sigurnosti (NSA) prisluškivala mobilni telefon njemačke kancelarke. Takve špijunske prakse iznenađuju samo onoga tko pogrešno polazi od pretpostavke da američke sigurnosne službe priznaju pravne sustave drugih nacija.

Zanimljiv je, međutim, bio jezik kojim je ured njemačke kancelarke reagirao na prisluškivačku aferu: „Prisluškivanju nema mjesta među prijateljima“, rekla je kancelarka 24. listopada 2013. uoči skupa EU-a, kao da pritom nije riječ o drastičnom incidentu na razini međunarodne politike, nego o privatnoj zloporabi povjerenja.

Kolateralni učinci U ovome se razaznaje erozija esencijalnoga razdvajanja između privatnosti i javnosti. Ali predodžba da neka političarka ili neki političar trebaju biti „stakleni“ u svojim osobnim jednako kao i u svojim profesionalnim prilikama, jednako je totalitarna kao i predodžba o staklenome građaninu. Političari u demokraciji imaju jednako pravo na privatnost kao i drugi građani.

U romanu Davea Eggersa „The Circle“ susreće se lik potpuno transparentne političarke koja kamerom, koju stalno nosi uključenu, odaje javnosti svaki svoj razgovor.

Takvo ukidanje razlike između pozornice i pozadine, koje je za demokraciju esencijalno, u romanu se događa upravo u ime informiranosti koje se brka s transparentnošću. No transparentnost je ovdje potpuno nestajanje privatne osobe i njezina preobrazba u nekakvo isključivo javno biće kojemu više nije dopušteno nikakvo mijenjanje uloga i njihovo distanciranje.

To je zasad samo literarna fikcija, ali mogućnosti nadzora i kreacije skandala, kakve proizvodi neprekidna produkcija podataka, pokazuje i u današnjoj stvarnosti obilježja ugrožavanja pretpostavki demokracije. Namjera s kojom se neka socijalna ili komunikativna inovacija uvodi i razvija svoju djelotvornost ne igra pritom najvažniju ulogu. Često se dapače događa da nenamjerni i kolateralni učinci ostavljaju dalekosežne posljedice u prostorima koji bi trebali biti rezervirani za autonomiju i slobodu. „Shitstorms“ pod zaštitom anonimnosti To se jasno zapaža u jednoj posebno problematičnoj formi pojavljivanja socijalnih mreža: u takozvanim shitstorms odnosno u cybermobbingu. Pritom je riječ o mahom spontanim i kratkotrajno nastupajućim akcijama u kojima se velik broj korisnika interneta okreće protiv neke osobe ili institucije.

U internetu je to posebno lako jer korisnici često djeluju pod zaštitom anonim-

Michael PAUEN – Harald WELZER

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

nosti i potpora nastupa mnogo brže i često od mnogo većega broja osoba nego što je to slučaj u svakidašnjem životu, između ostaloga i zato što socijalne mreže jako olakšavaju i ubrzavaju uspostavljanje kontakta.

Jako je pojednostavljena i razmjena informacija, osobito tekstova i slika, reakcije grupe odmah su raspoznatljive svim članovima, na primjer preko „klikova“, komentara i „lajkova“ koji se automatski i odmah šalju svima.

Jaka povratna veza skupne dinamike Svatko, dakle, vidi što se drugima sviđa i što im se ne sviđa, i zna da će i njegove reakcije drugi odmah primijetiti. Većinu tih posebnosti vlasnici facebooka, googlea i drugih poduzeća namjerno su ugradili kako bi intenzivirali razmjenu među članovima, a tako i korištenje njihove platforme.

Pa ipak su istodobno s tim stvorili i „optimalne“ uvjete za nastanak maksimalno jake povratne veze sa svim njenim negativnim posljedicama. Nije, dakle, nikakvo čudo što u socijalnim mrežama posebno jasno dolaze do izražaja i tipični fenomeni grupne dinamike.

Ideje i poticaji koji prije nastanka interneta nikad nisu prekoračivali prag zamjećivanja, mogu se tako za najkraće vrijeme raspiriti i prenapuhati. Te su djelomice histerične reakcije tim problematičnije što javno izvještavanje sve više dobiva značajke prave kazne.

Erozijski procesi u socijalnome Za razliku od pravnoga gonjenja, koje je vezano za vrlo brižljivo proveden sudski proces i u kojem se čovjek smatra nevinim sve dok se ne dokaže suprotno, tako da ga se može kazniti tek kad se uklone razumne sumnje u njegovu krivnju, javni gnjev udara posve proizvoljno i kadar je pritom uništiti čitave egzistencije prije nego što se izvede ikakav dokaz, da i ne govorimo o otklanjanju sumnje u njegovu krivnju.

Privatnost je ovdje gotovo bez ikakve zaštite prepuštena javnom ali anonimnom razaranju, a tome treba dodati i okolnost da mreža nikad ne zaboravlja. Stoga se izjave i postupci koje se poduzelo u određenom povijesnom kontekstu mogu u drugom, kasnijem, učiniti predmetom skandala.

Sve su to erozijski procesi u temeljnim odnosima društvenoga života, koji s privatnošću dokidaju i ono što smo u demokraciji shvaćali kao javnost. Jasno je dakle: obrana demokracije već je sada mnogo više od zaštite osobnih podataka.

S njemačkoga preveo: Milan Soklić, Pula

415

416

Božica ZOKO, Gradište

NAPOSLJETKU, POČETAK BOLJEG SVIJETA! Promotrimo li lica hrvatskih književnika kako ih je vidjelo oko svjetlopisnika Božidara Bilopavlovića Billyja, makar ih nikad prije ni uživo ni na snimci ne vidjesmo, uočavamo da su to sve – BLISKI LJUDI. Nije ni čudo! Tako i mora biti. Oni žive od materinskoga i očinskoga, stričevog i strininoga, ujakova i ujnina, tetkinoga i tetkova – svekrvinog i punčevoga, svekrova i puničina... – JEZIKA – od svih naših rodbinstava i svojti – od NAŠEGA HRVATSKOGA jezika. Oni žive od njega i za njega i ne mogu nam biti drugačiji nego blizi i bliski. Naša iskrnja bližika – rekli bi stari.

Među tim licima je i lice Zvonimira Baloga. Pjesnika s kojim smo se susreli još u djetinjstvu. Zvonimir Balog je bio zbog svoje plodnosti sretna neizbježnost našega odrastanja i urastanja u jezik. Zbog njega smo se snalazili i u nevidljivostima i u vidljivostima i izbjegli ili, ako hoćete, izmigoljili i izmakli preranom okoštavanju uda bez kosti. Zahvaljujući njemu, jezik nam je bio živ i gibak, i pametniji i luđi od sebe.

Zahvaljujući njemu znali smo – uvijek se može ići DALJE, ali, eto, ići ćemo DOVDE! – zato što još uvijek želimo da sve bude u redu i kako Bog zapovijeda. I na toj dopuštenoj granici se može igrati – ‘ajd’ na livo, ‘ajd’ na desno, ‘ajd’ na ono isto mjesto – a može se, posve nenadano – preletjeti sva ograničenja i nestati u nespoznatom što popunjava zaglušujuću bjelinu papira ili, iako već u godinicama, naći se u nekom dugo, dugo produžavanom djetinjstvu čovječanstva (jer svatko od nas moguće je – čovječanstvo!) – i stići posve gol i bestidan pred Boga i kazati mu – ‘ajde, ako možeš, istjeraj me iz raja! Za vjernika tu se potrebuje suluda hrabrost, za nevjernika razgovor je bez predmeta i podmeta i on uopće ne sudjeluje. Barem tako misli. Isključuje mogućnost da budemo svi skupa s Bogom u dijalogu da ne kažemo u – balogu ili, po bosanski, ba, logu! Ložnici! Ili bilo gdje drugdje gdje se začinje život i bude vječan. I

Božica ZOKO

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

uvijek netko pleća podmeće pod križ jedne cijele nacije, što bi rekao Matoš za onu ženu pri Svetomu kralju, jedne cijele generacije, što bi rekao Dedić svojoj donji Ines, ili jedne sveopće racije kojoj ne može promaknuti ništa, koja sve ispretura, sve razbroji, sve zakuca, sve prišije, sve optuži i nikoga ne opravda, a zapravo ne pronađe ništa. Tu se moramo nasmiješiti. Kao Sizif na vrh brda kada opet dolje gurne kamen. Da život ima smisla. I da bude brda i dolina iako je Sveti Ivan Krstitelj rekao – Poravnite staze! Ima i ravnina, ima! Iz njih se javljamo. Iz čiste vodoravnosti! Iz morske visine. A što je drugo pisanje nego poravnavanje staza?! Plitko i duboko oranje. Sijanje i žetva. Vršaj! Okršaj sa silama koje vuku desno, koje vuku lijevo – ostanak u istom, ali uvećanom, Zvonimir Balog mjestu. Uvećanom za nas velike ili male – svejedno. Ustale i pale. Sveznalice ili nevježe. Smišljene slučajeve i nezamisliva čuda.

Glava luda ili puna pameti – kada misli bježe, bježimo i mi s njima i progonitelja već izdaje sapa. Mapa našeg postojanja puna crteža koje će gledati neko milovidno oko i upisati u se i, gle još jednom čuda, mi ćemo biti upisani u budućnost. Neizbrisivi – ušli kroz zjenu, izišli kroz ženu! Rođeni ne-stvoreni! – moći će netko vjeran i za nas reći. A cijeli smo život stvarali – cijeli svijet je naša šarenica!

Zvonimir Balog bi sad tu rekao da ne želi biti dosadan kao stjenica iliti čimavica – brijaća pjenica na licu golobradom i dok si rek’o britva – Nemam ništa protiv ženica! – viče skupa s Nietzscheom mladac golobradac - ni gladac ni jadac nego badac!

Bada, bada i podbada onog zmaja što spava i već postaje trom i zaglupljen od lošeg društva – malo malo mijenjaju mu ustav – a zemlja pusta, sve pušća. Ali zato ima u glavi još koja bistra što se ne da zamutiti i vuk nema razloga klati janje. Ili se mora svojski potruditi da smisli opravdanje za svoju vučju ćud ili se ćorava posla okaniti i lijepo ući u Izaiju gdje i lav pokraj janjeta miruje i jede slamu – ili opet s druge strane, zoološki vrt je uvijek razumno rješenje za svaku životinju koja ne želi odveć ulagati u sebe. I tamo se može razmnožavati. A vukova danas u Hrvatskoj definitivno ima previše. Milutin Cihlar Nehajev zapisao je i stavio u mletačka usta za sve nas uzvik – Vuci! Vuci! Vuci! Ali dosta je bilo te divljine – dajte malo ovce (i novce, razumije se!) i koze – Kinezi godinu 2015. slave u tom znaku – neka se bolje isplati

417

418

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Božica ZOKO

u Hrvatskoj biti pastir i da ti ovce i koze sretne pasu, nego u Londonu biti mason – na Braču slobodni suhozidar, nego u Parizu Mona Lisa – u Slavoniji i Bačkoj tkalja, vezilja i prelja, nego u Berlinu šefica računovodstva. E, to bi bila pjesma!

Ne treba daleko tražiti. Takve su sve pjesme hrvatskih književnika. Samo treba znati čitati. I igrati se jezične igre – Bože, budi čovjek! I ne ljuti se! Zvonimir Balog, svatko će to priznati – najveći je zaigranac – i kad se svi odjednom ljute ili šute – on svojom neprikosnovenom dobrom voljom (i kad ga kolju – doslovno i u prenesenom smislu) obezglavljuje neprijateljstva svih vrsta lativši se jezika kao Sveti Petar mača. Kad smo već kod laćanja i kad se zbog njeg mora ginuti – mene nema, a još mogu zinuti - i u vis se vinuti riječju što je među nebom i zemljom i sve prožima i sve daje i sve uzima. Što se tiče plaćanja – ...otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim... – ali, ako se dogovorimo, može i u kunama. Da imamo čime otpuštati. Ali, ne možeš Boga moliti za novac! To ne ide. S Bogom moraš kao Zvonimir Balog – biti dijete i igrati se svojim prstima – bez teške nužde ne skakati s Božjeg dlana i diviti se svim Božjim darovima – makar On pomislio da nas je malko blesavima stvorio. Boga treba prisiliti da se drži svoje riječi – Ako ne budete kao ovo maleno dijete, nećete ući u kraljevstvo nebesko! E, mi smo to dijete, ta dičinja, dječurlija i dječica. I znana nam je svaka prečica i svaka zaobilaznica kojom se putovati može, živjeti mora, istinom bivati – lijepo i dobro – ne samo u riječi, nego i u tijelu. Škola općenarodnog zdravlja! Svjetlosni otisak – i svaki drugi, svaki prvi, svaka druga, svaka prva – slika i prilika – i utjerivanje u redove – sve to znamo! Veselje ti navješćujem, puče kršćanski! Jer nadvlada naš Spasitelj sile dušmanske! On uskrsnu, kako reče, veselimo se! Aleluja, aleluja! I radujmo se! Nije naodmet sjetiti se koje pučke.

Zvonimir Balog baštinik je kao i svi mi – kršćanske uljudbe, ali tko i njemu i nama može zamjeriti što ne tupimo jedno te isto. Ili, ako govorimo jedno te isto, što je često jedino moguće – onda uposlimo i ostale jezične udove. Ono što dobre učiteljice kažu – Reci to svojim riječima! Onda se djeca svoje vrste sjete – Što je moje?! Onda dobra učiteljica (zovu je povijest) pokaže – To i to i to i to i to i to. I to! I sve tako redom. I sve takla redom. I sve boli. I sve voli. I sve naše!

Sve naše snaše zaigraše skupa s čedima u utrobama – e to bi bilo dobro i probitačno za sav naš opstanak, narod i državu. Za opustjela polja, sela i gradove. Škole i igrališta. To bi dobro došlo i Balogu. Tim više što njegova poezija ište mnogo igrača i poput neke neuništive je igračke koja jezik našega učenja i djetinjstva čini prohodnim – nek’ se usta raz’odaju – rekao bi županjski pjesnik Zvonimir Stjepanović. Mi možemo u tom rashodavanju otići i korak dalje i reći – TO JE POEZIJA KOJA PRAVI DJECU! Kako?! Usput i putem. I putanjem i rasputavanjem. Pravi djecu!

I od već sasvim odraslih ljudi. Gledaš ih gdje sretno podjetinje i zahvaljuju na tom daru, već starci i starice. Poezija kojom možeš proći i tri i četiri puta i neće se izlizati

Božica ZOKO

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

od upotrebe. Poezija koja riječ slama samo zato da bi rekla više, da bi rodila više. I, kao kod ranjene voćke, plodovi bivaju slađi. Poezija koja vodu pretvara u vino i neplodne se vodopije načičkaju cvjetovima i rađaju pijano buncajući istinske plodove.

A po njima će nas prepoznati, rečeno je. Nema tko se nije prepoznao! Tko se nije prep’o, tko nije znao šta je na stvari, o čemu je riječ – u sretnom izmicanju-promicanju – svetoj neuhvatljivosti – u nekom iznenadnom i nepredvidljivom uvidu – učas mesopust skine čuvidu i postane dječarac, Efeb, koji djevojčici preko puta šalje poljubac. S prozora, a prozor se zabosni – o sni prekratki, o srce preveliko – o pameti mladozelene – majke su u našoj zemlji opet počele prati pelene. Možda se doista nešto promijeni nabolje. Možda stane ova plastifikacija – i kad otfikarimo fikaciju ostane jedan plast sijena – nedaleko konj u štali čeka da ga potraže i kažu mu da je dobar. Ili kravica-bušica što raspoznaje tristo vrsta trava – od majčine dušice do kukurijeka – zna što valja, što ne valja pasti. Treba znati pasti, reče padobranac koji hoće – homo volans – ali kad je hoćeš-nećeš-moraš, nije teško.

Zvonimir je Balog dokaz za to – u svoj svojoj nepopravljivoj vedrini upao nam je u riječ i ne prestaje padati tvrdeći skupa s Nietscheom da smo uzvišeni i da nam ništa drugo i ne preostaje – padanje dugo traje i kad dosegnemo tlo – i objema nogama čvrsto stojimo na zemlji, ćutimo da to još nije dno, a kamoli dno dna – talog postojanja sve nas čeka, ali unatoč svim nepodopštinama vijeka, živinskim nagonima, puzajućim zvjerstvima, kaljužavim svinjarijama i ponekoj psini skupa s Balogom, a čitajući ga, moramo ipak zaključiti – ostali smo na visini! *** Na zvjezdanoj ili na zvjezdačinoj – pitanje je sad! Kako-kad! Žeđ i glad daju neki smisao našem ovozemnom tubitku i sudjeluju u tome tko smo, što smo, odakle dolazimo i kamo idemo. Ta je pitanja Gauguin postavio i Tahićanima. Baš njima koji nisu marili više ni za kakve odgovore. Njima koji su stigli na svoj tihooceanski otok i rekli – dovde, ne dalje! – dalje je zapad, a nama se ne zapada. U jad, čemer – dvojbe, trojbe, fojbe i ostale jame. Ako pitaš za me, znaj, da sam, sve dok cvjeta zanovijet i neven, sa ovoga svijeta otišao u ovaj semem – to jest, znakovitog znaka znak – skidaj sa očiju mrak! – budi prozračan i svijetao, prozračna i svijetla – tračak tračnice u oku lokomotive – kojom upravlja strojovođa dragi Bog – i uvijek neki supruzi bez kojih ta lokomotiva ne bi mogla ići ni naprijed ni nazad: čitatelj i čitateljica, spisatelj i spisateljica, prijatelj i prijateljica – i tako ide pruga – željeznicu guta već daljina... – sve dok se ne začuje – Kako si lijep, kako si lijepa! Dvoje u jednoj rečenici kliče. U pustopoljini jeka bi isto rekla, ali nema kome – nema više predragih Narcisa. Ili možda ipak ima! Samo im danas ne daju reć’ da su se u se zaljubili, u se ubili – nego ih uče da svladavaju sebe i to je dobra nauka koja može postati i znanost – sebeznanstvo

419

420

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Božica ZOKO

– jednadžba s jednom nepoznanicom koja u tom jednačenju po zvučnosti ipak biva upoznata sa sobom i svojim pravima. Ako ih ipak ne zna, pitaj u kutu pauka ili se obrati mravima, pitaoče – svi će znati. Od počela do pčela – jedno se o uzjogunilo i otišlo u oko – i još jedno oko – o nas smo četvorica! I odmah bolje vidimo vatru, vodu, zemlju, zrak. I još dva o u trećem oku – ukupno šestorica – može počet’ štorica o obiteljskom životu što je temelj društva. Jer, prav za prav počela ne bi počela niti bi se pčela pčelila da se nije desila – ljubav. Jer ništa ne počinje bez ljubavi slovne, rječite, očinje! Prvo prema sebi, pa prema bližnjemu, pa prema daljnjemu, pa prema nepoznatome Bogu (Koliko puta ćeš me spomenut’?! – pita On – Uzalud? – pitam ja. – Ako je, moj i tvoj grijeh!), kojega upoznaješ kroz sebe, kroz bližnjega i daljnjega i još povrh toga imaš za nj čip – blažen bio čas i hip kad ja ugledah tvoj obraz lip od koga mi slava sja. Tja! Tako nekoć pjevahu, a mi sad – možemo to isto i još izmotati u čisto novi konac – svakom poklopcu lonac – teća – za mene još nije skuhana leća, reče Ezav bratu koji ne prezav ni od kakve lukavosti htjede zadobiti prvenstvo-prvorodstvo i blagoslov očev – ukratko, prevariti brata. Sad se sve već zna – počevši od praroditelja – cijelo rodoslovlje – i tko je u nj ušao – tko odabran, tko pomazan, tko raspet, tko pokopan – sve mi to već znamo.

Mi hrvatski književnici. A kako nam ide s uskrsnućem? Poduzimamo li tu štogod glede nas živih i mrtvih – jer i jednima i drugima treba uskrsnuti – i jednima i drugima treba vazam – u Božje ruke i ljudske. Ako si knjiga, a jesi. I ne samo to.

Ako si čovjek, čeljade, pajdašica i tovarušica, čovječica... rukovanje preko sunčanih zraka. Tako vruće. Svaka zraka sunca ima na vrhu jednu ručicu kojom miluje ili pecka – kako su prikazivali u zlatu stari Egipćani. Čisti dlanovi u molitvi okrenuti prema gore obasjaju sunce i sunce iz njih gata – crta života, crta ljubavi, slovo M od mama, maja, mat, mamica, mater, majka, Marija (što sve mi draža biva što je starija – reče Matoš i Gospi i majci) – možda prvo slovo materinskog jezika – zadnje slovo prvog lica kad glagoljamo sada. Tu je nekoć bilo u i još dalje u prošlosti neka duga slova, dvoglasi, poluglasi – prazno mjesto, prekrižena nula, ništa pa malo, malo po malo dođosmo do Mnoštva – o povijesti jezika kako se rado učiš kad te počne pjevati Zvonimir Balog – pomalo bunovan i buntovan – rastavlja i sastavlja slogove k’o neka muška Pitija – još mu samo fali tronožac i omamljujuće isparavanje iz procjepa u zemlji da stvar bude posve slična Delfima u kojima na nekom zidu blizu proročišta pisaše – Spoznaj samoga sebe! A netko drugi dodao – Ničega previše! Što se toga tiče, nas je sve manje od ovoga jezika – bit će nas u drugima, nema bojazni i već nas ima – a Isus i od stijenja može napraviti svoje proroke – ali što je s ovom šačicom jada ili što se hrusti šakom malom – o ŠALOM! Mir vama! – reče uskrsli Krist. Umiješao sam se! Tko može odvojiti vjeru od znanja, znanje od jezika, jezik od države, državu od crkve, crkvu od puka, puk od gospode, gospodu

Božica ZOKO

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

od građana, građane od seljaka, seljake od radnika, radnike od jadnika, jadnike od robova, robove od robovlasnika, robovlasnike od gospodara, gospodare od vlastodržaca, vlastodržce od zajmodavaca, zajmodavce od zajmoprimaca, zajmoprimce od dugova, dugove od vjerovnika, vjerovnike od dužnika, dužnike od uznika, uznike od tamničara, tamničare od svjetla danjeg i onoga umjetnog iz izmjenične struje – izmjeničnu struju od Nikole Tesle, Nikolu Teslu od vesla koje nećemo više sisati za sitnu lovu. Uostalom, znanstvenici su 2015. godinu proglasili godinom svjetlosti.

Bit će svima – Mehr Licht! Više svjetla! Samo da vas ne uhvati giht. A ako i uhvati, čujte naše i Valéryjevo – Mehr Lust! Svijete nemoj biti pust! Više veselja! Makar se zato morali seljati s ovoga svijeta na onaj i obratno.

Ovako stoje stvari – često je dalek put od rukopisa do knjige – rukopis posljednje ovozemaljske Balogove knjige bio je naslovljen – Bože, pa ja imam ruke! – i mi nastavljamo – kad ih već imam, ja ću se krstiti i lijevom i desnom od onih koji misle da mogu kupiti Otkupitelja. Ne reče to Balog, ali kao da je rekao i sigurno se nije jednom opekao na bespredmetnoj hladnoći duše i srca onih koji su ga izdavali, objavljivali, naklađivali i uređivali, pogovarali i ogovarali. Ovaj naš nagovor i zagovor u tom smislu sigurno neće ništa bitno promijeniti. Kako sada stoje stvari, rukopis nosi naslov Zvijezde ne gore uzalud. Kakav će naslov nositi knjiga, ne znamo – od zvijezda do gnijezda dug je put i, hvala Bogu, zasad na njemu ima dosta i sijena i slame. Ima dosta sjaja. Uzesmo i mi koji pregršt (Oprosti, kume!). Uglavnom, nitko nam ne mora prijetiti time da su zvijezde ugasle i da je ovo što gledamo noću svjetlomrcanje, a ne svjetlucanje – ovo što govorimo samo grcanje (u dugovima svima!). Mi ipak ustrajemo unatoč tom palucanju i hrabrimo se – i svjetlost našeg sunca putuje svemirom i ono je za nekog – tek zvijezda! I kad netko ugleda njegov svjetlucaj, mi ćemo možda biti već s one strane svjetla i tame – i šutjeti kao da nas nema – u dalekom će oku vrcnuti iskra novoga nam života i mi opet bit ćemo ovdje – u svjetlosti.

Može li se išta bolje od svjetlosti ostaviti iza sebe, iza ugasnuća? Da, bit ćemo ovdje.

Tko nas je dozvao? Riječ ova. Bit će spašeno ono što je najbolje od nas, najbolje od zvijezda: SVJETLO! SVJETLOST! SVJETLINA! SVJETLOTA! SVJETLOĆA! Amo ća! Sav uzalud zalud susreće se i čestita dvoje nas po dvoje nosi svoje oči, oklopnjača za vid smo mi – za gledanje oči u oči i svjetiljka obasja cijelo tijelo, stol i postelju – grad na gori zapravo je seoce do seoca – selca – ne mogu se sakriti od drvodjelca što djela lipova sveca i drvenu Mariju – ni odjeća naša više nas ne skriva, goli u očima Gospodinovima. Zar ste divljaci? – pitaju Bengalci oca Antu Gabrića kad su vidjeli naše ljetne razglednice pune polugolih kupača. Ne, dasmo sve od sebe!

I što dobiste zauzvrat. Ono malo više! Po čemu se i razlikujemo od životinja. Slonova i deva, žirafa i tigrova, kuca i maca, pasa i mačaka – od svega ostalog živog i pravog i krivog – ovaj usklik usred nijemog ili pjevnog kola, ona tišina dublja od mora

421

422

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Božica ZOKO

vedrine na Mjesecu što i nije tako teško jer je Mjesec plitak da nama noću bude što bolji odsjaj – a ono malo uzvisina obrazi su pjesnikove drage i one doline su jamice u kojima je zakopan smiješak – ove knjige začetak ili dočetak ne boji se dubine, ali ne zaranja odveć duboko – preplivava hvaljeno more i već je – drž’ se! – KRAJ! Na kraju, nemojmo se odveć žalostiti što smo ovako dokrajčeni. Dosta smo toga izronili duhom, snimili rukom, iskopali očima. Naposljetku, kraj je beskrajan u svim svojim krajnostima. Kad dođemo u krajnju krajnost – e tek tad nastaje prava smijurija! Smijao se, jaukao – srećom ne možeš u ranu proljet ovaj naš (hrvatski kraj!) obraz (i opet uskrsnuo u riječima i očima hrvatskih književnika iz oba društva) spriječiti u svečanoj i svagdanjoj objavi još jedne ružoprste zore što piše – BOLJI SVIJET POČIMA! Ovdje i sada. Što je to bilo?! Dani utkani u tkanicu crven-bijeliplavi i vezani oko pasa, oko šešira, oko mira u kojem – POČIVAJMO! Vječno živi! Šahmatirajmo se u pet puta pet, šest puta šest, osam puta osam polja. Pobijedimo sebe! Zašto? Da prođemo dalje! U novi krug postojanja. U novo vrijeme, vječnost novu. Ovu što je upravo prošla! I Bog reče – dobrodošao, dobrodošla!

Miroslava TUŠEK, 423 Zagreb

Značajna obljetnica

PRVI HRVATSKI SLAVISTIČKI KONGRES (Pula, 19.-23. rujna 1995.) „Kolikogod bismo mogli biti zadovoljni onim što je učinjeno na području jezika unatrag dvadesetak godina, svjesni smo nezavidnog i teškog položaja u kojem se, kao i sve ostale slavenske nacionalne filologije, nalazi i kroatistika, što se posebno odnosi na stanje na inozemnim sveučilištima. Moramo se suočiti sa činjenicom da su male filologije, osobito nakon raspada južnoslavenskog diskursa, kojoj pripada i kroatistika, ostale na inozemnim sveučilištima u drugom planu.“ „Na većini slavističkih katedri u svijetu prije dvadesetak godina hrvatski je jezik najčešće bio tumačen kao inačica zajedničkog srpskohrvatskog jezika, pri čemu su bile potirane i prešućivane brojne razlikovne osobitosti hrvatskoga jezika, usprkos brojnim leksičkim, sintaktičkim, prozodijskim i pravopisnim razlikama između tih dvaju normiranih jezika. Nažalost, u nekim važnim europskim, ne samo političkim, nego i u sveučilišnim krugovima, dugo je bila (u nekima je i dandanas) prisutna politička utopija; neki nisu htjeli (ili još uvijek ne žele) prihvatiti i prepoznati hrvatski nacionalni, politički i kulturni identitet.“

Obilježavanje značajnih događaja dobra je prigoda da im se odredi dolično mjesto kako bi postali još veći poticaj u afirmaciji i unapređenju pojedinih područja, osobito povijesnih, kulturnih, znanstvenih i svih drugih vrijednosti važnih za nacionalni identitet. Takvi su događaji hrvatski slavistički kongresi – nacionalni, stručni i znanstveni skupovi na kojima se preispituje hrvatska jezična, književna i kulturna

424

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Miroslava TUŠEK

povijest i sadašnjost, ponajprije kroatističke i slavističke teme, ali se bave i širim komparatističkim područjima uspoređujući najprije kroatistička pitanja s drugim i drugačijim jezičnim i književnim tradicijama. Obljetnica Prvoga slavističkog kongresa prigoda je da se podsjetimo na višeznačnost i vrijednosti kojima pridonose okupljanja domaćih i inozemnih znanstvenika koji se bave hrvatskim jezikom i književnošću – kroatiste, slaviste, filologe i kulturologe.

Hrvatski slavistički kongresi, postavši tradicijom, održavaju se svake četvrte godine pod pokroviteljstvom Sabora Republike Hrvatske i Ministarstva prosvjete, kulture i športa. U pripremi sudjeluju hrvatske akademske zajednice i kulturne ustanove, organizira ih Hrvatsko filološko društvo, a za realizaciju su zaduženi organizacijski odbori. Kongres održan prije dvadeset godina, prvi je put u povijesti okupio slaviste – znanstvenike koji se bave proučavanjem kroatistike, sa ciljem razmjene iskustava i međusobnog upoznavanja, ali s naglaskom na izlaganja znanstvenih dosega kroatistike. Odaziv i interes bio je velik. U Puli se tih rujanskih dana 1995. okupilo preko 200 kroatista i slavista; osim domaćih i iz petnaestak zemalja svijeta (Njemačke, Mađarske, Rusije, Italije, Poljske, Bugarske, Češke, Makedonije, Norveške, Nizozemske, Rumunjske, Crne Gore, Estonije, Francuske, Kanade i Japana).

Razlozi za odabir mjesta održavanje Prvoga hrvatskog slavističkog kongresa imaju povijesnu pozadinu. Osamostaljenjem 1991. i hrvatskoj se filologiji napokon pružila mogućnost samostalnog djelovanja, koja je ujedno trebala preuzeti i obvezu suvremenijeg znanstvenog promišljanja kroatističkih pitanja iz širih svjetskih razmjera i šire slavističke perspektive. Već tada se osjećala potreba za pokretanjem znanstvenih manifestacija koje bi zastupale hrvatsku slavistiku, odnosno kroatistiku. Kongres se održavao nakon naše povijesne Oluje, kada su oči cijele Hrvatske bile uprte u još okupirano Podunavlje, kada je trebalo hrabro i odgovorno probijati zapreke – nerazumijevanje i nesnalaženje, steći povjerenje i ishoditi potporu odgovornih institucija. Te, 1995. godine trebalo je pomno odabirati i mjesto održavanja međunarodnog skupa, koje bi imalo dobre prometne veze i u koje se inozemni gosti neće bojati doći, s obzirom na ratne okolnosti i događaje. Izabrana je Pula – grad, s okolicom, bogatih znamenitosti (i) hrvatske prapovijesti kao i suvremenih kulturnih događanja.

Plenarna izlaganja Prvi hrvatski slavistički kongres započeo je 19. rujna 1995. svečanim otvaranjem u Istarskom narodnom kazalištu – Kazališnoj kući Pula. Pozdravnim govorom skupu se najprije obratio predsjednik Organizacijskog odbora i glavni realizator Kongresa, akademik Stjepan Damjanović. Uslijedili su pozdravni govori izaslanikâ svih država

Miroslava TUÅ EK

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

425

426

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Miroslava TUÅ EK

Miroslava TUŠEK

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

sudionica, te županijskih, gradskih i akademskih ustanova. Potom su dodijeljene nagrade koje je ovaj kongres utemeljio i koje su postale također tradicionalne. Jednu od njih, priznanje koje nosi ime Stjepana Ivšića, a dodjeljuje se za iznimne rezultate u proučavanju jezika, na ovom je kongresu primio akademik Eduard Hercigonja.

Druga nagrada, s imenom Antuna Barca, dodijeljena je akademiku Ivi Frangešu, za iznimne rezultate u proučavanju hrvatske književnosti. Treću nagradu, koja nosi ime Vatroslava Jagića i dodjeljuje se inozemnim slavistima, primio je mađarski slavist Lásló Hadrovicz za iznimne kroatističke rezultate.

Radni dio kongresa otpočeo je trima uvodnim plenarnim izlaganjima. Akademik Ivo Frangeš izlagao je na temu Hrvatska književnost i hrvatska povijest, sadržajno iznijevši književnopovijesni pregled od Bašćanske ploče i prvih zapisa, preko oca hrvatske književnosti Marka Marulića i velikana dubrovačke književnosti Ivana Gundulića, sve do Šenoe, Vojnovića, Krleže i suvremenih pisaca – Aralice i Pavičića. – Bašćanska ploča – naglasio je I. Frangeš – simbolično je i stvarno dokument i monument, i povijest, i umjetnost, ona je neprestana sadašnjost našega jezika i našega bića.

Nižući djela pojedinih pisaca, istaknuvši također kako je živa samo ona prošlost koja djeluje u sadašnjosti, prof. Frangeš je izlaganje završio svojim ljeporječivim stilom: „Doživljavam ovaj naš Prvi kroatistički kongres u oslobođenoj domovini kao još jedan nepokolebljiv doprinos vjeri u budućnost hrvatskoga Grada, onog mitskog Urbs croatica, u kojem će hrvatski čovjek, čovjek uopće, slobodno i neprisiljeno doživljavati Slobodu i Ljepotu“.

Uvodno, plenarno izlaganje akademika Dalibora Brozovića bilo je na temu Jezikoslovna kroatistika – stanje i perspektive. Na početku je istakao kako nas to stanje ne može zadovoljiti, te kako je pet godina, otkako je uspostavljena demokracija i samostalnost, pred hrvatskim jezikoslovljem mnoštvo novih izazova, mnoštvo zadaća koje treba obaviti te je, među ostalim, naglasio: „Institucijska znanost je zakazala, a pojavila se alternativna lingvistika koja se nameće radikalnim rješenjima u jeziku. No, u svemu tome valja polaziti od samoga hrvatskog jezika, a ne od toga valja li ga udaljiti ili približiti drugima (pr. srpskome, op. p.). Stoga struka mora nužno odgovoriti na taj diletantizam koji šteti hrvatskom jeziku, a preko njega i višim hrvatskim interesima.“ O temi Hrvatski jezik u svijetu govorio je akademik Radoslav Katičić, osobito upozorivši na sve ono što tom jeziku stoji na putu da bude prihvaćen kao nezaobilazna datost i dobije mjesto koje imaju i drugi jezici. Iznio je prijedloge kako se može uspješno raditi na tome te naveo primjere koji štete takvim nastojanjima: „Zapreke na tom putu najbolje će otkloniti uvjerljiva i valjana kroatistika koja je i sama na svjetskoj razini. A to znači: kroatistika utemeljena na neprijepornoj dokumentaciji čija je metodologija besprijekorna i... smireno i samosvjesno, bez ikakva prizvuka agitacije ili svađalaštva, posvetivši se gledištima usredotočenim na jezični izraz hrvatske kulturne duhovnosti.“

427

428

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Miroslava TUŠEK

Rad u sekcijama U nastavku radnog dijela kongresa izlagalo se, istodobno, u jutarnjim i popodnevnim satima. Sudionici su bili raspoređeni u sedam sekcija, ovisno o tematskim područjima: Hrvatski jezik u svijetu, Mjesto hrvatskog jezika među slavenskim jezicima, Europski dosezi hrvatskog jezikoslovlja: Stjepan Ivšić, Hrvatska knjiženost XVIII. stoljeća, Hrvatska književnost na krajevima stoljeća: modernizam i postmodernizam, Hrvatska književnost u europskom kontekstu, Hrvatskoglagoljska i paleoslavistička problematika. Nakon izlaganja, koja su se izmjenjivala svakih petnaest minuta, uslijedile su rasprave. One o jezičnim pitanjima osobito su bile žive i često polemične, što ne čudi s obzirom na složenost stanja hrvatskoga jezikoslovlja u vremenu održavanja kongresa.

Prof. dr. Stjepko Težak se, primjerice, usredotočio na četiri toka hrvatskoga književnojezičnoga razvoja. Do 17. st. čakavština je imala primat nad štokavštinom na kojoj su pisali M. Marulić, H. Lucić, P. Hektorović i P. Zoranić; potom slijedi tok kajkavskih struja koji je do početka 19. stoljeća dosegao svoj vrhunac, a najkraće je trajao tok mješavine čakavsko-kajkavsko-štokavskog križanca kojemu je bila težnja da se približi što širemu krugu čitatelja. Četvrti tok hrvatske pismenosti i književnosti na štokavskom je narječju i može se pratiti od Š. Menčetića i Đ. Držića. No, koncem 19. stoljeća potisnut je utjecaj drugih narječja, osim jedne struje, štokavske. Cilj je tomu bio politički, da se pokaže jedinstvo „dvaju naroda“. No, jasno je da hrvatski jezik, zaključio je prof. Težak, počiva na više narječnih temelja i to treba poštovati kao samosvojnost i samostalnost svoga standardnog jezika.

Od književnih tema osobitu je pozornost privuklo izlaganje o periodizaciji suvremene hrvatske književnosti akademika Ante Stamaća. Prvo razdoblje, rekao je, obuhvaća razdoblje od 1918. do 1928. s vodećim piscima kakvi su Ujević, Krleža, A. B. Šimić, Bogović, Donadini, Sudeta. Drugo razdoblje: 1922.-1950., kada je književnost u službi socijalnih i političkih ideja, od krajnje desnice do krajnje ljevice, te povratak realizma, s vodećim piscima: Krležom, Budakom, Kolarom, Tadijanovićem, Cesarićem, Šopom, I. G. Kovačićem, Kaštelanom, Matkovićem, Kombolom i Barcem. Treće je razdoblje 1951.-1967., tj. književnost kao druga moderna, s vodećim piscima: Marinkovićem, Božićem, Kalebom, V. Parun, Kaštelanom, Šoljanom, Novakom, zatim Pavletićem, Donatom. Prema A. Stamaću, četvrto razdoblje je 1971.-1991., kada se književnost oslanja na unutarjezičnu problematiku te se književnošću i jezikom izrađuje strategija osvajanja slobode. Vodeći pisci su: Marinković.

Novak, Šoljan, Pavličić, Mihalić i dr.

Posebno je zanimanje stranih i domaćih sudionika kongresa pobudio tematski blok posvećen hrvatskoj književnosti u europskom kontekstu. Tako je, primjerice, Marianna L. Berdšaskaja iz Rusije govorila o S. S. Kranjčeviću; Antonija Blasina-

Miroslava TUŠEK

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Miseri iz Italije o anonimnim komedijama XVII. stojeća u Dubrovniku i nekim drugim mjestima srednje Dalmacije; tema Valnee Delbianco bila je recepcija hrvatske književnosti XX. stoljeća u Italiji, a Miroslava Kvapila iz Praga – europski kontekst hrvatske književnosti. Reinhhard Lauer govorio je o recepciji djela Miroslava Krleže u njemačkom jezičnom području i pohvalio ovoga hrvatskog piscu rekavši kako u njemačkoj književnoj kritici – Krleža uživa veliki ugled kao pisac svjetskog značaja, koji spada u krug takvih korifeja kao Joyce, Döblin, Roth, Musil i Kafka. Jože Pogačnik iz Sovenije imao je temu Zagreb u djelima Andreja Hienga; Wilfried Potthoff iz Francuske – Miroslav Krleža i dekdencija; Joanna Rapacka – Perspektive poljsko-hrvatskih komparativnih istraživanja; Milorad Stojević – Katekizam kao žanr u gradišćanskohrvatskoj književnosti; Krzysztof Wrocƚawski – Hrvatska i poljska pučka književnost u europskome kontekstu; Stjepan Blažetin – Béla Horváth prevoditelj Petöfija; Maria Rita Leto – Hrvatski prijevodi libreta talijanskih opera...

Od domaćih sudionika, znanstvenika, književnika i prevoditelja, u ovoj su sekciji izlagali: Vinko Brešić, Antonija Bogner-Šaban, Vinko Grubišić, Vladimir Horvat, Zvonko Kovač, Ivica Matičević, Pavao Pavličić, Tomislav Sabljak, Mirko Tomasović...

Kongres za pamćenje Povijesni Prvi hrvatski slavistički kongres u Puli svima je ostao je u trajnom sjećanju, pa tako i meni koja sam sudjelovala u radu sekcije Europski kontekst hrvatske književnosti. Kako sam u to vrijeme završila istraživanja u Pragu i Beču, izlagala sam na temu Šenoino praško i bečko razdoblje. Naime, August Šenoa je nekoliko godina živio i stvarao u spomenutim europskim prijestolnicama i objavljivao radove u tamošnjoj periodici. Taj značajan dio njegovog stvaralaštva, od preko stotinjak bibliografskih jedinica, nije bio poznat našoj kulturnoj javnosti. Nakon moga izlaganja, u živoj raspravi, s ponosom se sjećam riječi prof. Vinka Brešića: Naša znanost oskudijeva takvim istraživanjima tipa gđe Tušek, a komplimente mi je uputio i prof. Reinhard Lauer, s Katedre za slavensku filologiju Sveučilišta u Göttingenu. (Cjelokupna građa, kojom sam predstavila rezultate istraživanja, objavljena je, u originalu i u prijevodima na hrvatski jezik, u zasebnom, bogato opremljenom izdanju pod naslovom – August Šenoa: Nepoznati rani radovi na češkome i njemačkom jeziku, Školska knjiga, Zagreb, 2003.) U diskusiji o A. Šenoi također je tada naglašeno kako ovaj veliki pisac sve do danas nema sabranih djela u potpunom smislu riječi, jer nema spomenute novoistražene građe. Stoga je upućen apel znanstvenim ustanovama i izdavačima da pokrenu aktivnosti oko izdavanja (konačnih) sabranih djela Augusta Šenoe. Sukladno tome, potrebno je dopuniti dosadašnje bibliografije radova ovoga velikana hrvatske književnosti.

429

430

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Miroslava TUŠEK

Trebalo bi veoma mnogo prostora i vremena za osvrt na brojna izlaganja s ovoga kongresa. Nasreću, sva su ona objavljena u Zborniku (Zbornik radova I.-III., 1997.-1999.). Zbornik je dokument o uspješnom znanstvenom skupu koji će, kako je istaknuto u predgovoru, bez sumnje pomoći novim nastojanjima u proučavanju hrvatskoga jezika i književnosti i u traženju odgovarajućeg mjesta kroatističkoj znanosti u domovini i inozemstvu.

Sudionici Prvoga hrvatskog kongresa u Puli, u zgusnutom programu od svega tri dana, mogli su prisustvovati i dvjema, za njih organiziranim, kazališnim predstavama i predstavljanju nekoliko novih izdanja knjiga, te provesti dan na izletu na Brijunima koji im je, očaravajućom ljepotom, ostao zasigurno nezaboravan, kao i atmosfera i raspoloženje cijelog događanja.

Ovaj kongres zapamćen je po bogatu i ispunjenu programu, besprijekornoj organizaciji, gostoljubivosti domaćina i entuzijazmu sudionikâ. Sve to bio je „vjetar u leđa“ okupljanjima koja su uslijedila (do sada je održano šest hrvatskih slavističkih kongresa). Koliki je uspjeh polučio ovaj kongres, svjedoči i činjenica da je akademik Stjepan Damjanović, kao predsjednik i glavni realizator, primio priznanje – odličje predsjednika Republike Hrvatske Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

U svečanoj atmosferi završnice Prvoga kongresa, u tišini i svetosti franjevačke crkve, zanosno je zazvučao poziv na drugi hrvatski slavistički kongres. Za mjesto održavanja izabran je Osijek, a poziv na taj skup izrekao je, u ime budućih domaćina, prof. Stanislav Marijanović. Izrazivši zadovoljstvo odlukom Organizacijskog odbora i prihvaćanjem odluke od svih sudionika Prvoga kongresa, on je, među ostalim, rekao: „Osijek je grad koji je oduvijek bio gradom – i tada kada je tri puta uništavan i uvijek ponovno iznovljen, kao feniks iz pepela (...) Gotovo da mu se taj povijesni usud dogodio i po četvrti put u Domovinskom ratu, kada je bio teško uništavan, prijetnjom da bude od agresora okupiran, ali središnji hrvatski grad istočne Slavonije, Baranje i Srijema, ostao je nepokoren grad i – uvijek će biti“. Zaželjevši puno uspjeha budućem kongresu u Osijeku, prof. Marijanović je na kraju, svojim impresivnim načinom, rekao i ovo: „Do tada nek’ nam bude Mir i Dobro, kao što je zapisano na ovom svetom mjestu – koje želimo da nam sa svojim grančicama donesu vučedolske golubice, jer ćemo se susretati i u Iloku, i u Vukovaru, kod Aljmaške Gospe, i Erduta, kao i u Baranji.“ Tako je i bilo! Do sada su hrvatski slavistički kongresi održani, osim u Puli, u Osijeku, Zadru, Varaždinu, Rijeci, Vukovaru i Vinkovcima!

Rezultati i problemi Za afirmaciju kroatistike nisu, naravno, dovoljni slavistički kongresi, nego treba, između njih, raditi ustrajno i sustavno i na njima, onda, predstaviti rezultate. Unatrag dvadesetak godina, od Prvoga hrvatskog slavističkog kongresa do danas, učinjeni su

Miroslava TUŠEK

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

značajni pomaci na području kroatistike. Na našim sveučilištima razvili su se vrlo respektabilni studiji kroatistike. Međutim, kako kongresi imaju cilj i očuvanje hrvatske književne i jezične baštine i afirmaciju kroatistike kao samostalne filološke grane na slavističkim i drugim inozemnim sveučilištima, predstoji nam još puno rada, iako su prilike, u odnosu na prethodno razdoblje, znatno povoljnije.

Priznanjem neovisnoti hrvatskoga jezika (1. rujna 2008.) i dodjeljivanjem zasebnog nadnevka (hrv) stvoreni su uvjeti da, ponajprije, bogata hrvatska pisana baština bude prepoznatljiva po hrvatskom nacionalnom identitetu, hrvatskom kulturnom nasljeđu u europskim i svjetskim kulturnim razmjerima. Hrvatski je jezik (1. rujna 2010.) postao 24. službeni jezik Europske unije. Sve te povijesne odluke o jeziku i međunarodnim priznanjem Hrvatske, koja je 1. srpnja 2013. postala članicom velike europske obitelji, važne su za sadašnje i buduće aktivnosti o kojima je ovdje riječ.

Pri tome valja imati na umu da je jezik temeljna odrednica nacionalnog identiteta, o kojemu je izrečeno mnoštvo istina-mudrosnica, poput ove (T. S. Eliota): „Nikada ne smijemo zaboraviti da se neka kultura, tj. vlastiti način mišljenja, osjećanja i držanja, ne može ničim bolje i pouzdanije posredovati, i ostati vitalnom, nego putem jezika.“ Osobito danas, u doba opsežne globalizacije, važno je prepoznavanje hrvatskoga jezika u svijetu i da uz kôd za zemlju, a to nam je domovina Hrvatska, imamo i kôd za hrvatski jezik, čime smo konačno ostvarili punoću na vlastiti, toliko dugo u povijesti osporavani jezik.

No, kolikogod bismo mogli biti zadovoljni onim što je učinjeno na području jezika unatrag dvadesetak godina, svjesni smo nezavidnog i teškog položaja u kojem se, kao i ostale slavenske nacionalne filologije, nalazi i kroatistika, što se posebno odnosi na stanje na inozemnim sveučilištima. Moramo se suočiti sa činjenicom da su male filologije, osobito nakon raspada južnoslavenskog diskursa, kojoj pripada i kroatistika, ostale na inozemnim sveučilištima u drugom planu.

Na većini slavističkih katedri u svijetu prije dvadesetak godina hrvatski je jezik najčešće bio tumačen kao inačica zajedničkog srpskohrvatskog jezika pri čemu su bile potirane i prešućivane brojne razlikovne osobitosti hrvatskoga jezika, usprkos brojnim leksičkim, sintaktičkim, prozodijskim i pravopisnim razlikama između tih dvaju normiranih jezika. Nažalost, u nekim važnim europskim, ne samo političkim, nego i u sveučilišnim krugovima, dugo je bila (u nekima je i dandanas) prisutna politička utopija; neki nisu htjeli (ili još uvijek ne žele) prihvatiti i prepoznati hrvatski nacionalni, politički i kulturni identitet. Neprisutnost hrvatskoga jezika, ne samo na visoki učilištima u inozemstvu, nego općenito, predstavlja ozbiljnu prepreku u svim oblicima jezične komunikacije izvan državne granice. Situacija je tim teža i složenija jer sveprisutnost komercijalizacije sveučilišnog života i financijski razlozi uvjetuju opstojnost malih znanosti i studijskih grana, samostalnih katedri i broj studenata.

431

432

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Miroslava TUŠEK

Kao posljedica takvog stanja na inozemnim sveučilištima došlo je do velikih kvantitativnih redukcija na odsjecima slavenske filologije: neke su potpuno ukinute, neki ukidaju katedre, smjerove, lektorate i sl. – do te mjere da su svedeni na puko preživljavanje; tek ih je nekoliko nastavilo funkcionirati. Stoga je važno poduzeti mjere i aktivnosti koje prije svega ovise o nama samima, kako bi se hrvatski filološki rad razgranao u međunarodnoj suradnji. Pri tome važnu ulogu ima prevođenje hrvatskih knjiga na strane jezike, a s tim u vezi potrebno je na hrvatskim sveučilištima osnivati zasebne studije prevoditeljstva, što je bio i jedan od važnih zaključaka Prvoga hrvatskog slavističkog kongresa. To ne bi trebao biti problem, barem ne u iskustvenom i organizacijskom smislu, s obzirom na to da studiji prevoditeljstva već imaju tradiciju u europskim državama (Njemačkoj, Italiji, Austriji, Velikoj Britaniji...).

Kako dalje U promišljanju strategije hrvatskoga jezika i književnosti na inozemnim sveučilištima, kao i općenito u svijetu, u prvom je redu zadatak ministarstava i hrvatske države.

Nakon ulaska Hrvatske u EU možemo se nadati da je proces ukidanja, odnosno zatvaranja kroatističkih katedri u inozemstvu uglavnom okončan te da i na tom području za hrvatsku kroatistiku dolaze bolji dani. Pri tome valja spomenuti europske fondove i učiniti napore kako bi se lakše slijevali u projekte hrvatskih znanstvenika, a omogućavali bi i druge materijalne pogodnosti, kao i razmjenu nastavnog osoblja, studenata, što se do sada odvijalo stihijski. Pozitivno je i to da je sve više prisutna izravna potpora hrvatskih ministarstava (Ministarstva znanosti obrazovanja i šport i Ministarstva kulture) hrvatskim sveučilišnim djelatnicima i odsjecima u suradnji s pojedinim inozemnim sveučilištima, u sudjelovanju hrvatskih znanstvenika u radu inozemnih sveučilišta, kroz događanja i skupove u Hrvatskoj, na koja su pozivani inozemni kroatisti, u književnim promocijama i prevođenjima, pomoću stipendija, donacija knjiga, i sl. No, valjalo bi pospješiti angažman hrvatskih sveučilišta u izravnoj suradnji s inozemnima.

Hvalevrijedne su aktivnosti pojedinih udruga, primjerice Društva hrvatskih književnika u kojem se, na već tradicionalnim (28. po redu) Zagrebačkim književnim razgovorima, raspravljalo na temu Hrvatska književnost na europskim sveučilištima (Zag-reb, Klub književnika, 11.-14. listopada 2007.). Društvo je objelodanilo i Zbornik (uz potporu Ministarstva kulture, Ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zag-reba, te nekoliko pokrovitelja). U razgovorima je, uz domaće autore, sudjelovalo 16 profesora iz 8 europskih zemalja. Kako su organizatori naveli u predgovoru Zborniku, ovo okupljanje imalo je polazište u činjenici da je živo književno stvaralaštvo (i baštinjene vrijednosti) jedan od temelja na kojem se oblikuje duhovni profil, a da su europska sveučilišta ona (prva) mjesta na kojima se daju i stvaraju

Miroslava TUŠEK

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

osnovna znanja o stanju – organizaciji i strukturi, kvalitetama i nedostatcima, poteškoćama i uspjesima, izdavačkoj i prevoditeljskoj djelatnosti, naporima i dostignućima, prijedlozima i apelima – kroatističkih, i/ili slavističkih studija, katedri i lektorata.

U vremenu globalizacije, komercijalizacije i interneta važnije je nego ikad vlastitu kulturu i duhovnu tradiciju učiniti prisutnom i prepoznatljivom u svijetu.

433

Zvonko KOVAČ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

JANKO ROŽIČ Gorane, prijatelju dragi!

436

GORAN STARČEVIĆ Smisao i granice politike prijateljstva

439

435

436

Janko ROŽIČ, Ljubljana (Slovenija)

Gorane, prijatelju dragi, još uvijek ne mogu shvatiti da te više nema među nama, da si nas tako rano, tako brzo i iznenada ostavio. Stojim pored tvoga otvorenog groba, pored granice iza koje dolazi ono – „nikad više“, barem u ovome, kako kažeš – ustrojenom svijetu. Boli me, toliko da jedva razmišljam, ali volio bih još jednom, makar i posljednji put, popričati s tobom, koji si tako dobro i mirno prelazio granice nastojeći da misao dopuni smisao.

Zapisao si: „Civilizacijska, što znači jednako duhovna i materijalna (ekološka) kriza s kojom se već suočavamo, prilika je, kako sama riječ Krisis govori, za nove odluke. Krisis za Grke u svome značenju ne otkriva samo čas odluke ili odlučivanja, nego ujedno i razlučivanje. Za odluke je uvijek potrebna hrabrost, za razlučivanje privida i zbilje – filozofija.“ Proširio si i produbio pojmove te otvorio nove mogućnosti filozofije i života.

Napisao si „Smisao i granice politike prijateljstva“, temeljni tekst koji još nije u cijelosti objavljen; njime si položio kamen temeljac čak i za ono što ti nije bilo tako blisko, za politiku koja ljudima može ponuditi nešto ne samo novo, nego dobro i trajno. A to je moguće samo ako politika više nije poligon gramzivosti u kojemu na kraju svi gube gotovo sve, nego otvoren prostor – polis, gdje su građani, po Aristotelu, kojeg si često citirao, sposobni za vladanje i pokoravanje.

To možemo ostvariti samo ako polazimo od osobenosti i prijateljstva, kako si lijepo napisao. Samo tako drugi može stvarno postati drug i ostati prijatelj koji dopunjava tebe samoga, obogaćujući tako svakoga.

Objavio si tri knjige filozofskih eseja: „Vuk u supermarketu“, „Vježbanje egzistencije“ te „Bijeg i pobuna“. U nevjerojatno kratkom vremenu, u samo nekoliko godina, ostavio si za sobom izniman trag. Osim na pojam „terorizam“, koji nas evo okružuje, ukazao si i na – „eskapizam“, koji ljudi obično ne vide, jer se nalaze u njemu i zbog toga se ne snalaze. Dokazao si da se jedan problem ne može riješiti bez drugoga,

Janko ROŽIČ

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

slično kao Kosovel koji je nihilizam povezivao s melankolijom, a Faraday elektricitet s magnetizmom. Ostavio si nam ne samo oporuku nego i kompas pomoću kojeg možemo ploviti ovim, kako veliš – ustrojenim svijetom.

Sreli smo se 1980-ih, u Ajdovščini, u vojarni „Srečka Kosovela“, jedinoj za koju smo znali da se naziva po heroju pjesništva, a ne rata. Ta „inicijacija“ mladoga pjesnika u imenu jedne kasarne puno je značila svima koji smo se svakoga popodneva sastajali u „arhitektonskom uredu“, jednoj sobi gdje smo prijepodne sa Sašom radili kao arhitekti. Svojim djelovanjem, čitanjem i razgovorima poslije svakodnevne obuke stvorili smo nekakav otočić kulture i mira, usred nemirnog mora militarizma i rata kojim su se igrali i baratali svuda oko nas. Poslije „horae legalis“ ostali bi uglavnom otišli, a nas dvojica „izviđača“ nastavili bismo čitajući i razgovarajući o kulturi, literaturi i filozofiji gotovo svakodnevno, do dugo u noć. Otvarali smo i doticali toliko toga, da smo se kasnije razumjeli i kad ne bismo razgovarali. Nikad se nismo posvađali.

U posljednje vrijeme shvatili smo da smo ipak naučili više nego što smo si u uniformama, pa i tada mirotvorci u srcu, htjeli i mogli priznati. Pregledao si i istražio golema prostranstva, promislio različite strategije, provjerio taktike i „odvagnuo“ najsnažije mislioce – od drevne Grčke do Danske, ali osim tvojih najbližih i prijatelja, gotovo nitko te nije uočio.

Bio si izvrstan otac, učitelj, filozof, mislilac, pisac, a prije svega čovjek, dobar i vidovit čovjek. Tko bi bio pomislio da će se iz jednoga mladog izviđača, koji je u ime viših ciljeva izbjegavao ratne zadatke i svako ustrojavanje, razviti takav Feniks nad zgarištima novih balkanskih ratova. U tvojoj hrabrosti i vidovitosti ostalo je nešto izviđačko – nisu te otkrili, ali tvoje knjige čitaju se svakoga dana sve više. I ne samo da si naslućivao ono što dolazi, nego si za najveće probleme, koje su neki drugi tek uočavali, ti već nudio rješenja.

U bolu tugovanja možemo se tješiti time da su tvoje boli prestale. Humorom si rješavao najteža pitanja.

Znam kako ne bi volio da te previše hvalimo i predugo plačemo za tobom. Tvoj iskreni pogled, tvoja čvrsta riječ i duboka misao ostaju... Tvoja izuzetna tankoćutnost izniman je dar koji si nam poklonio, imajući sreću što smo te upoznali. A zbog tvoje nesebične ljubavi znamo i to da su već u čovječnosti vrata vječnosti.

Hvala ti na svemu.

Moja iskrena sućut supruzi Renati, kćerima Dori i Ani, sestri Lidiji, ocu Branku i svima koji za Tobom tuguju...

Tvoj prijatelj Janko Zagreb, Mirogoj, 13. svibnja 2015.

437

438

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

Janko ROŽIČ

Dragi Borise, oprosti što ti se nisam ranije javio. Goranov odlazak me toliko pogodio, da sam se morao povući na neko vrijeme... Kao što kažeš, dobro bi bilo pripremiti njegova sabrana djela, možda u jednom opsežnijem svesku, knjizi, ako sam te pravilno shvatio. Puno sam razmišljao o njegovoj rečenici: „Baš dobro sam počeo, a sada ovo...“, koju je Goran izrekao za našeg posljednjeg susreta dva tjedna prije smrti. Stvarno je promislio europsku filozofiju od najstarijih Grka (Parmenid, Aristotel...) do najjačih moderno mislećih duhova (Kierkegaard, Heidegger, Junger, Bergson, Camus, Deleuze, Waldenfels...), a sve u pogledu suvremenog trenutka naše previše ustrojene civilizacije. Na temelju toga mogla bi se možda nastaviti njegova istraživanja. Ne samo zbog njega, on to više i ne treba, nego radi nas, naših malih kultura i europske civilizacije, kojoj njegova misao moguće otvara nove mogućnosti...

Janko, 31. svibnja 2015.

Goran STARČEVIĆ 439 (1966. – 2015.)

„Jedna od najčešćih pogrešaka pri pomisli na prijateljstvo je njegovo brkanje s ljubavlju.

U prijateljstvu padaju sve maske.

Prijateljstvo nadvisuje svaku političku moć i svaki mesijanizam.

Smisao politike prijateljstva nije ništa drugo nego emancipacija prijateljstva od ograničenja koje pred njega postavljaju demoni povijesti, glupost politike, i oholost znanja.“

SMISAO I GRANICE POLITIKE PRIJATELJSTVA (Kako misliti politiku bez političara)

„Postoji Kleeova slika koja se zove Angelus Novus. Na njoj je prikazan anđeo koji izgleda kao da se namjerava udaljiti od nečega u što se zagledao.

Oči su mu raskolačene, usta otvorena, a krila spremna za let. Anđeo povijesti sigurno tako izgleda. Lice je okrenuto prošlosti. Tamo gdje mi vidimo lanac zgoda, on vidi samo katastrofu koja neprestano gomila razvaline i baca ih pred njegove noge.“ (Walter Benjamin, „Povijesno-filozofske teze“)

OD POLISA DO NADZORNOGA DRUŠTVA Želimo li se ponovno baviti politikom, morat ćemo se odreći političara.*1Ova, naizgled apsurdna tvrdnja, može se obraniti s lakoćom. Sâm pojam ili riječ političar *

Tekst pokojnoga prijatelja i kolege Gorana Starčevića, suradnika časopisa i sudionika Pulskih dana eseja, naime njegova skraćena inačica pod naslovom „Teatrokracija i društvo spektakla“, objavljen je u „Novoj Istri“ br. 3-4/2014. kao dopunjena i izmijenjen inačica Starčevićeva nastupa na

440

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

Goran STARČEVIĆ

već je oksimoron, kontradikcija in adjecto, tj. samo još jedna perverzija modernoga doba. U grčkome polisu demokratskog doba, građanin je bio definiran kao onaj koji je sposoban donositi zakone i njima se podvrgavati, i to naizmjence, jer je izmjenjivost građana na upravnim funkcijama sama bit demokracije. Biti podjednako sposoban za vladanje kao i za pokoravanje (arhein kai arhestai), to je misao vodilja politike kakvom ju je zamišljao Aristotel. Osim izmjenjivosti građana na upravnim funkcijama, grčka demokracija imala je samo još jedan, podjednako jednostavan kanon – instituciju narodne skupštine na kojoj se odluke donose neposrednom većinom. Što je u nekom društvu veći stupanj reprezentacije, demokracija sve više postaje stvar interpretacije. Što je veća razina interpretacije, tj. posredovanja volje naroda, korupcija i apatija rastu ne samo aritmetičkom, nego i geometrijskom silinom.

Za narod koji je slavio Solona i Klistena, ali i za one Rimljane koji su kao svog spasitelja slavili Cincinata, profesionalni bi političar bio ili običan diktator ili obična besmislica. U središtu demokratske kulture polisa na kojoj su sagrađeni temelji slobode Zapada, nisu bile ni religije, ni sudbonosni kolektiviteti roda, naroda, klase i nacije, nego je istinski subjekt politike u ta sretna vremena bio građanin. Premda su, osim u slobodnim gradovima, demokratski instinkti i svijest o slobodi pod konkordatom carstva i papinstva polagano odumirali stoljećima, definitivna se deformacija ideje građanske demokracije, kako je to primijetio Augustin Cochin, događa tek u novome vijeku, i to upravo s varljivim buđenjem građanske svijesti. Istoga časa kada je ponovno rođena, naime, građanska je svijest u doba građanskih revolucija novoga vijeka potpala pod oktroiranu vlast stranačke ili partijske države. Stranačka ili partijska demokracija sebe više ne shvaća kao sustav vladavine unutar društva, nego kao vladavinu partijske oligarhije nad društvom u cjelini.

Reprezentativna i partijska demokracija kakvu danas poznajemo rađa se istodobno s pijetizmom, jansenizmom i puritanizmom, tj. s društvima istomišljenika koji se okupljaju zbog zajedničkih vjerskih i političkih ciljeva. S jakobinstvom, komuniz-

10. Pulskim danima eseja listopada 2012., kada je tema bila „Politika i političari“ i kada je Goran nastupio s ogledom naslovljenim „Kako misliti politiku bez političara“. Ovu pak ekstenzivnu verziju teksta dobio sam naknadno, tijekom 2013., dakle kao opsežniju, potpuniju i, kako mi je Goran tada rekao/napisao, dovršenu cjelinu pa neka s njom napravim „ono što mi odgovara i kako odlučim“. Evo sada, i u počast prijatelju koji je iz ove dimenzije „nekamo“ otišao u naponu snage i na pragu potpunije te konačne, a zahvaljujući intelektu, duhovitosti, dosljednosti, pismenosti i dostupnosti u javnome nastupu, može se reći, i „meteorske“ afirmacije unutar kruga novih hrvatskih filozofa, jednako kao i u najboljim i najzrelijim godinama za sve životne izazove i, nadasve, ulogu oca i supruga te suvremenika koji promišljajući izvorno i neponovljivo, intenzivno definiraju svijet i stvarnost koju nam je živjeti.

Hvala Ti, Gorane, na suradnji i prijateljstvu. „Ekipu“ sam pozdravio, kako si mi zaključno rekao u zadnjemu telefonskom razgovoru i zamolio u posljednjem mailu. Doviđenja. Boris

Goran STARČEVIĆ

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

mom i nacional-socijalizmom, ova društva prerastaju okvire interesnih zajednica i postaju kolektivni filozofi ili revolucionarne organizacije čiji su članovi oslobođeni svake etičke obveze prema ostalim članovima zajednice, osim obveze vjernosti svojoj ideologiji, svome vođi i svojoj partiji. Revolucija je, kako to i dandanas zagovara Slavoj Žižek, oduvijek značila i trajnu ili privremenu suspenziju ne samo građanskih prava, nego i građanske etike.

Premda se primarno poziva na političke ciljeve, svaka revolucija zapravo zahtijeva etički prevrat. Upravo zato, nijedna revolucija u povijesti nije se dogodila bez eskalacije nasilja koje automatizmom pokreće proces novog učvršćivanja ili konzerviranja onih političkih i etičkih principa za koje se u času pobune vjerovalo da su zauvijek prevladani. Revolucija kakvu srećemo u povijesti novoga vijeka prije ili kasnije izdaje ne samo smisao, nego i duh pobune.

Hraneći se logikom antagonizma i dijalektikom revolucije, političke su stranke s vremenom postale puke okamine mrtvih ideologija, a društva istomišljenika postala su klijentelističkim udrugama beskrupuloznih poslušnika. Zahvaljujući partijskoj demokraciji, ali i sveopćem nagonu k centralizaciji o kome je u svojim analizama Francuske revolucije pisao Alexis de Tocqueville2, neposredna je demokracija, čak i ona koja se po načelu supsidijarnosti stoljećima održavala na lokalnoj razini, s vremenom postala pukim reliktom prošlosti.

Nakon Francuske i Oktobarske revolucije, ideja bratstva i vječnoga mira među demokratskim republikama definitivno se rastočila u bratoubilačkim svjetskim ratovima, ideja slobode koju na svoju zastavu stavlja američki way of life postala je izlikom za sveopći eskapizam i odustajanje od građanskih dužnosti, a ideja jednakosti postala je izlikom za terorizam i zatiranje građanskih prava.

Moderna parlamentarna demokracija rođena je zapravo prekasno, tj. u trenutku kada je politikom već zavladao eksplozivni amalgam ideologije koju nameće društvo poslušnika ili istomišljenika s jedne, i obezglavljene mase ili gomila bez razvijene građanske svijesti s druge strane. To je demokracija čiji subjekt više nije pojedinac ili građanin, nego kolektiv (demos) u čije ime klijentelističke partijske organizacije društvo komadaju poput razbojničkog plijena. Po istom onom obrascu po kojem se u vrijeme stvaranja samostalne hrvatske države titokracija rastočila u jednako korumpiranu partitokraciju, pobjeda partijske demokracije u modernim je nacionalnim državama zapravo značila poraz izvornog ethosa demokracije.

Postavši plijenom partijskih oligarhija, tek formirano građansko društvo, kako je to u svom blaženom nerazumijevanju elementarnih načela demokracije otvore2

Alexis de Tocqueville: „Stari režim i revolucija“, Politička kultura, Zagreb, 1994. Prev. Radmila Zdjelar.

441

442

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

Goran STARČEVIĆ

no zagovarao i Franjo Tuđman, ponovno je postalo staleško društvo, a građanska je svijest, umorna i od revolucionarnog i od konzervativnog terora, utjehu pronašla u malograđanštini i eskapizmu.

Nestankom svoje izvorne etičke supstancije, toliko brižno čuvane u grčkome polisu i slobodnim gradovima-republikama renesanse i srednjega vijeka, moderna je demokracija postala sljedbenicom aristokratske oholosti i makijavelističkog pragmatizma koji je odavno zaboravio da je ideja politike neodvojiva od Platonove ideje zajedničkog dobra, Heraklitove vizije logosa kao zajedničkog svijeta i Parmenidove ideje pravednosti. Pravednost se u modernoj centraliziranoj državi više ne razumijeva polazeći od čovjekove osobnosti i prava na blaženi život svakog pojedinca (eudaimonia), nego polazeći od čudovišnog normativizma i prava na samoobranu kafkijanskih institucija, tj. političkog prvenstva institucija u odnosu na pravo bilo kojeg pojedinca. U apparatusu demokracije ustrojenog megalopolisa, svaka osoba ili pojedinac svedena je, kako to primjećuje Gilles Deleuze, na status potencijalnog ili nespecificiranog neprijatelja ratnih mašina korporativnog kapitala i umreženih institucija globaliziranog svijeta.3 Sveden na ceremonijalnu ulogu „glasača“ i „birača“, građanin se u modernoj demokraciji na koncu posve izgubio pod skutima svog Levijatana. Upravo zato, Hegel ga je u svojoj filozofiji prava nazvao nedonoščem ili čedom obogotvorenog društva.4 Aristotel, kao prvi istinski mislilac demokracije, na jednome mjestu u svojoj „Politici“ upozorava da država ili polis uvijek predstavljaju mnoštvo.5 Onaj tko državi nameće „jedno“, zapravo je ukida. Tom jednom jedinom rečenicom, kojoj se ni danas, usprkos stotinama stranica koje su o toj temi napisali Hardt i Negri,6 ništa bitnoga ne može dodati, izrečena je ne samo kritika Platonove „idealne“ države koja se zasnivala na oktroiranoj sreći kolektivizma, nego i kritika svakog budućeg totalitarizma. Odijeva li ovo nametnuto jedinstvo ruho rojalizma, komunizma, fašizma ili današnje ruho imperijalnog neoliberalizma, zapravo je posve svejedno. Građanska demokracija, kako je to u novije vrijeme nastojao naglasiti Jacques Rancière, nikada

3 4 5 6

Gilles Deleuze/Félix Guattari: „Nomadology: The War Machine“, Wormwood Distribution, Seattle, WA, 2010.

Georg Wilhelm Friedrich Hegel: „Osnovne crte filozofije prava“, Veselin Masleša/Svjetlost, Sarajevo, 1989. Prev. Danko Grlić.

Aristotel: „Politika“, Globus/Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1988. (1261 a). Prev. Tomislav Ladan.

Antonio Negri/Michael Hardt: „Mnoštvo“, Multimedijalni institut, Zagreb, 2009., prev. Tomislav Medak i Petar Milat. Antonio Negri/Michael Hardt: „Imperij“, Multimedijalni institut, Zagreb, 2010., prev. Živan Filippi.

Goran STARČEVIĆ

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

se ne smije zamišljati kao politički konsenzus, nego uvijek i jedino kao disenzus,7 čuvanje različitosti u zajednici čiji je jedini obvezujući ugovor poštovanje i razvijanje osobnosti u zajedničkom okružju ili ethosu slobode.

Nazivali ga mi masom, klasom, pukom (populus) ili demosom, istinski subjekt politike, pa tako ni subjekt građanske revolucije, nikada ne može biti kolektiv. Razumijevanje politike u formi populizma, tj. pretvaranje građanskog društva u instrument u raljama neumoljivog Moloha kolektivizma, najveći je hybris političke teorije novoga vijeka. Svaka množina bez jednine, ona nesretna pluralia tantum, koju je baš kao i riječ poslušnost toliko mrzila Hannah Arendt, priziva nepovratno raskidanje veze između etičkog i političkog. Hannah Arendt vjerojatno bi se i sama složila s parafrazom njezine misli zapisane u eseju „Osobna odgovornost pred diktaturom“8 – kolektivizmu i poslušnosti nema mjesta u etičkim i političkim stvarima. Suprotno neomarksističkim zagovornicima reinvencije populizma, političku, etičku, ekonomsku i ekološku krizu u koju je zapala naša civilizacija moći će se razriješiti tek onda kada se shvati da najdublji uzrok krize treba tražiti upravo u nepovratnom delegiranju građanske političke odgovornosti i odumiranju izvornih građanskih vrlina.

Civilizacija u kojoj je građanin-pojedinac, kako je to primijetio već Marshal McLuhan, posve tribaliziran i narkotiziran sveopćim posredovanjem informacije i užitka, civilizacija koja sa sveopćom medijalizacijom života u službi kapitala i obijesnog hiperkonzumerizma sve više tone u bezdan zaborava i eskapizma, ne može sve svoje nade polagati u automatizirani pogon zajedničke vladavine znanosti, tehnike i ideologije, jer upravo je taj bezdušni aparat glavni krivac za sveopću dehumanizaciju, tj. pretjerano ustrojavanje humanoga svijeta. Kada se budućnost čovječanstva iz perspektive našega doba vidi u nekom novom, hiperprosvijećenom i hiperkompetitivnom „društvu znanja“, zaboravlja se da je to društvo i sâmo tek projekcija ili transferirana želja darvinističke ideologije umirućeg neoliberalizma.

U viziji totalitarnog društva znanja koju predlaže Bill Gates, ljudi bi poput brojlera na tekućoj traci tvornica/klaonica trebali biti obilježeni galvanskim narukvicama za fiziološko praćenje njihovog angažmana u sveopćoj proizvodnji normirane sreće i kolektivne pameti. Baš kao što trgovački lanci i marketinške agencije neumorno prate sve naše preferencije i (pre)usmjeravaju našu senzibilnost u zveket svojih blagajni i dobit svojih dioničkih društava, tako se i ideja društva znanja temelji na preusmjeravanju svih ljudskih kognitivnih moći u proizvodne think tankove u službi jednog jedinog, nevidljivog, ali sveprisutnog gospodara. Sluteći ovakav razvoj događaja, 7 8

Jacques Rancière: „Dissensus, On Politics and Aesthetics“, Continuum IPG, New York, 2010.

Hannah Arendt: „Personal responsibility under dictatorship”, The Listener, August 6, 1964.

Dostupno na: http://pescanik.net/2009/07/dva-eseja-2/

443

444

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

Goran STARČEVIĆ

francuski književnik Bernard Noël opisao je totalitarni karakter našeg tobože posttotalitarnog i kvaziliberalnog vremena jednim jedinim pojmom – pojmom sensure.

Sensura se, za razliku od cenzure, ne zasniva na prijetnji, nego na užitku. Čovjekovu poslušnost mehanizmu moći više se ne ishodi samo snagom gumene palice i birokratske torture, nego se, kako je to Noël naznačio promjenom samo jednog, početnog slova u riječi cenzura, kao novo sredstvo uvjeravanja pojavljuje zavođenje čula koje torturu predstavlja kao „užitak“. Umirujuća glazba, nagradne igrice, kao i cijela industrija kiča i tehnoloških trivijalnosti iluzornog carstva hiperkonzumerizma, imaju za cilj umiriti, anestezirati žrtvu i oduzeti joj svaku svijest o realnosti. U ovoj zlokobnoj sensuri/torturi nestaje ne samo svaki trag čovjekove kritičke svijesti, nego i svaki trag njegove osobnosti.

Baš kao što je to prikazano u filozofima omiljenom filmu braće Wachowski „Matrix“, sensura je postala temeljnim sredstvom vladavine ustrojene volje za moći, koju je Heidegger pojednostavljeno nazivao vladavinom tehnike. U sada već doista apokaliptičkom, post-humanom društvu anesteziranom i paraliziranom svojim vlastitim eskapističkim iluzijama, društvu koje se, kako to kaže Žarko Paić, zasniva na perverznom užitku i ciničnoj paroli „Schopping macht frei“, ne može se više očekivati nikakav pre-obrat ili spas koji će se dogoditi izvana. Čovjeka neće izbaviti ni Heideggerov novi bog ili bog nadolaska neke nove konstelacije bitka, niti onaj Lévinasov starozavjetni, transcendentni bog izlaska na put prema nekoj novoj obećanoj zemlji.

Kao što je to poručio jedan od posljednjih američkih socijalnih pjesnika Gill Scott Heron, „Revolution will not be televised“. Ako do revolucije ikada i dođe, ona se ovoga puta neće događati na ulici i barikadama, nego se ona može dogoditi jedino u našim domovima i našim vlastitim glavama.

Istinska re-volucija ili istinski pre-obrat danas je zamisliv jedino kao obrat prema buđenju čovjekove osobnosti i ponosa, tj. kao buđenje one političke mudrosti na kojoj se građanska demokracija zasnivala prije nego što se od instrumenta političke slobode i sama pretvorila u globalni panoptikon, kojim je Foucault prispodobio nadzorno društvo apatičnih konzumenata bez građanskoga ponosa, tj. društvo građana bez ikakve stvarne političke moći.

I zato, kada danas, praćeni budnim okom nadzornih kamera, čitamo paradigmatske Foucaultove eseje o manipulativnoj moći psihijatrije i nastanku kaznenoga društva,9 kada s krajnjim naporima nastojimo sami sebi ne priznati poniženje i bijes koji svatko od nas osjeća podjednako na svom poslu, u vrevi supermarketa i na ulicama svoga grada, jedini horizont slobode koji nam uopće preostaje jest onaj na 9

Michel Foucault: „The Birth of the Clinic, An Archaeology of Medical Perception“, Taylor & Francis e-Library, 2003.

Goran STARČEVIĆ

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

kojem se ponovno ukazuje Aristotelova ideja politike bez političara, tj. ideja politike bez institucionalnog i medijskog posredovanja te toliko ozloglašene i danas već nepovratno kompromitirane „volje naroda“.

REVOLUCIJA PRIJATELJSTVA Istinska politika zapravo je oduvijek bila stvar građanskoga ponosa, one srčanosti, ali i srdačnosti koju su Grci jednom riječju nazivali thymós. Kao što riječ krisis za Grke ne označava samo nevolju nego i trenutak odluke, tj. priliku da se konačno rasvijetli i razriješi neki problem, tako i thymós, kao građanski ponos, volja i moć odlučivanja koja prema Platonu prebiva isključivo u čovjekovu srcu, jedina može pronaći put izlaska iz kafkijanskog zamka našeg uniformiranog i korumpiranog svijeta. Taj put od čovjeka podjednako zahtijeva hrabrost kao političku vrlinu o kojoj u svom „Lahetu“ govori Platon, kao i mudrost pobune, tj. ne samo političku, nego i duhovnu ili etičku revoluciju koja za nas današnje ne predstavlja ništa drugo nego povratak izvornom jedinstvu etike i politike kakvo je u „Nikomahovoj etici“10 promišljao Aristotel. Aristotelova „filozofija o ljudskim stvarima“11 polazila je od onog najočitijeg i najvažnijeg – od čovjekove težnje i prava na ostvarivanje osobne sreće (eudaimonia), koja je moguća jedino u zajednici ili susretu s onima koji su „dobri i slični u kreposti“.

Drugačije rečeno, istinska politika može se promišljati jedino onda kada polazimo od pojmova osobnosti i prijateljstva.

Ovaj etički pre-obrat Jacques Derrida je pokušao pripremiti knjigom „Politike prijateljstva“12, nastalom upravo na tragu Aristotelove filozofije o ljudskim stvarima, kao i na ideji humanizma drugog čovjeka njegova učitelja Emmanuela Lévinasa.

Mondijalizirani svijet, svijet koji je razvojem tehno-znanosti i informatičkom revolucijom postao ne samo virtualno nego i realno bojno polje (playground) neoliberalne ekonomije i korporacijskog kapitala, od sada ima, smatrao je Derrida, samo dvije mogućnosti daljnjeg kretanja. Jedna je ostanak pri kompetitivnoj i, pokazalo se, samoubilačkoj teoriji društva koju je na tragu antropološkog pesimizma Thomasa 10 11

12

Aristotel: „Nikomahova etika“ , Globus/Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1988. Prev. Tomislav Ladan.

Aristotel je filozofijom o ljudskim stvarima nazivao cijelo područje čovjekova praktičnog života.

Kao što Grci nemaju posebnu riječ za ono što mi danas nazivamo društvom (socijalnim), tj. društvo se zapravo ne razlikuje od uređenog grada-države, tako je u grčkome polisu Aristotelova doba bilo nezamislivo razdvajanje etičkog i političkog. Hannah Arendt je područje praktičnog života (rad, proizvođenje, djelovanje) nazivala vita activa nasuprot kontemplaciji (vita contemplativa) koja je, budući da je teorija za Grke predstavljala promatranje božanskoga bitka, kroz čitavu metafiziku zadržala ontološku prednost nad praktičnim životom. Ovo prvenstvo teoretskog nad praktičnim, kaže Hannah Arendt, još uvijek se prepoznaje čak i u mišljenju Marxa i Nietzschea.

Jacques Derrida, „The Politics of Friendship“, Verso, London – New York, 1997.

445

446

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

Goran STARČEVIĆ

Hobbesa i političkoj teologiji neprijateljstva kao konstitutivnoj biti političkog dovršio Carl Schmitt13, a druga je obrat prema gostoprimstvu i prijateljstvu kao etičkim kategorijama politike za kojima, na tragu izvorne demokracije grčkoga polisa, vapi i naš globalni megalopolis.

Ako pretpostavimo da su se u cijeloj političkoj povijesti Zapada pojavila samo dva paradigmatska modela na koja se mogu svesti sve ostale političke teorije, a to su Aristotelov model politike prijateljstva i Machiavellijev model politike kao ozakonjenja prava jačega, tada se Derridin obrat prema politici nesvodljivosti Drugoga, iako izgovoren u kategorijama Lévinasove religije čovječnosti, ne može shvatiti nikako drugačije nego kao povratak temeljnim političkim kategorijama aristotelijanskog polisa. Pitanje o kojem ovisi cijeli ovaj pothvat zapravo glasi – je li u hiperreprezentativnoj demokraciji megalopolisa još uvijek moguće primjenjivati etičke i političke kategorije neposredne demokracije polisa? Što u megalopolisu uopće znače političke kategorije poput prijateljstva (solidarnosti), distributivne i izjednačujuće pravednosti, kao i cijeli onaj spektar etičkih i dijanoetičkih vrlina (umjerenost, razboritost, hrabrost, itd.) na kojima Aristotel zasniva svoju filozofiju politike? Pođemo li od Lévinasove pretpostavke da se etika kao prva filozofija zasniva isključivo na susretu „licem u lice“ ili neposrednom susretu s drugim čovjekom, ne možemo ne upitati kako se Lévinasova etika, koja u licu ili izgledu drugoga sluti lice samoga Boga, uopće može uskladiti s poslušničkom i tehnicističkom logikom moderne politike?

Temeljni pojam etičkog obrata na kojem su, poučeni političkim zabludama svog filozofskog mentora Martina Heideggera, inzistirali Emmanuel Lévinas i Jacques Derrida, jest pojam čovjekove osobne odgovornosti. Cijela etika Emmanuela Lévinasa, kao svojevrsna inverzija ontologije Martina Heideggera, počiva na ideji obeskonačenja (l’infinion) odgovornosti, koju je Lévinas još u mladosti osmislio na tragu jedne rečenice Aljoše Karamazova, tj. misli Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, koja kaže: „Svi smo mi odgovorni jedan za drugoga, ali ja sam uvijek odgovoran više nego ostali.“ Iz odgovornosti prema Drugome koji kao apsolutni stranac nepovratno razbija moju zatvorenost u vlastiti ego, a s njome i sve one političke i etičke kategorije koje počivaju na pukoj egologiji ili ontologiji identiteta, na koncu proizlazi ideja beskonačne odgovornosti koja čovjeku kao zadaću nalaže ostvarenje beskonačne mjere Pravednosti na kojoj se, kako su to na tragu izvorne grčke politike ustvrdili Derrida i Lévinas, moraju zasnivati i svi politički odnosi.

Za samog Lévinasa, temeljna je politička kategorija bila ideja bratstva, koja ne 13

Carl Schmitt: „Political Theology, Four Chapters on the Concept of Sovereignty“, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts, and London, England, 1985.

Goran STARČEVIĆ

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

predstavlja samo imperativ roda i zajedništva, nego se u njoj ujedno ogleda etički imperativ obeskonačenja odgovornosti, tj. prostiranja moje osobne odgovornosti na sve pripadnike čovječanstva. Povratak etičkog u sferu politike u vrijeme dovršene globalizacije ili mondijalizacije svijeta s jedne strane zahtijeva definitivno nadilaženje granica nacionalne trgovačke države, dok s druge strane mondijalizacija čovjeku kao imperativ nameće donedavno gotovo nezamislivu obvezu gostoprimstva, tj. otvorenosti prema strancu koja se, naizgled paradoksalno, može održati jedino kao istodobno očuvanje onog lokalnog ili zavičajnog na kome su se temeljile etičke i političke kategorije demokracije antičkoga polisa.

Premda je Emmanuel Lévinas Martinu Heideggeru zamjerao malograđansku ljubav prema zavičaju i strah od univerzalizacije svijeta koju sa sobom donosi razvoj tehnike, povijest je zapravo dala za pravo obojici. Povratak politike etičkim načelima mogao se dogoditi tek onda kada se ona doista srela s globalnim i univerzalnim problemima, ali ti se problemi neće moći riješiti bez poštovanja zavičajnosti i opstanka kulture malih naroda. Ako je, kako je to tvrdio Aristotel, prijateljstvo doista jedini istinski prosuditelj pravednosti, univerzalna se pravednost ne može zamisliti bez lokalne ili zavičajne zajednice prijateljstva.

Neobični i naizgled nemoguć zadatak koji svakoj budućoj politici namjenjuje Jacques Derrida, on sam je nazvao mišljenjem i pripremanjem onog nadolazećeg (l’avenir) koje počiva na neizvjesnosti što proizlazi iz kontingentnosti etičkog bitka, tj. iz metafizičke otvorenosti događaja koji proizlazi iz poštovanja i nesvodljivosti onoga drugoga.14 Ono nadolazeće nije više budućnost kao puki projekt sadašnjosti. Ono ne nastaje automatizmom povijesti i ne zasniva se ni na kakvoj apodiktici ili dijalektici koja svoje počelo ima u prošlosti, jer politika koja se doista zasniva na ravnopravnosti i prijateljstvu uvijek pretpostavlja i odnos ili mogućnost neodlučivosti. Povratak etike u politiku tako istovremeno znači izlazak iz Platonove sjene u kojoj se politika stoljećima prakticirala kao oktroiranje, projektiranje i apodiktički hod prema „boljoj budućnosti“. Čovjekova sloboda koja i sama proizlazi iz bezuvjetne ili beskonačne želje za ostvarenjem pravednosti, a najviši stupanj pravednosti nije ništa drugo nego prijateljstvo, zahtijeva da se politika definitivno rastane od pretjerane projektivnosti i 14

U dokumentarnom filmu o sebi samome, redatelja Kirby Dicka i Amy Ziering Kofmann iz 2002., Derrida kaže: „Postoji budućnost koju možemo predvidjeti, programirati, rasporediti, koja je dogledna.

Ali, ima i budućnosti koja je l’avenir (nadolazeće), ono što se odnosi na onoga koji dolazi, a čiji je dolazak potpuno neočekivan. Za mene je to prava budućnost, ona koja je potpuno neočekivana“. Više o tome vidi u knjizi Žarka Paića: „Posthumano stanje, Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti“, Litteris, Zagreb, 2011., str. 273-277.

447

448

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

Goran STARČEVIĆ

normativnosti, te da prihvati ne-odlučivost prema budućnosti koja proizlazi iz same biti demokracije kao politike prijateljstva. Nadolazeća zajednica demokracije, kao jedina preostala mogućnost humane budućnosti, smatrao je Derrida, neizbježno donosi rizik kaosa i neizvjesnosti, ali to nije samo cijena koju moramo platiti želimo li još uvijek živjeti u humanome svijetu nego i jedini zalog naše budućnosti. Istinska demokracija, da parafraziram Emmanuela Lévinasa, nikada se ne smije uspavati na postelji bitka i oktroiranoj sreći kolektivne sigurnosti. Želimo li društvo doista utemeljiti na univerzalnoj pravednosti, morat ćemo odustati od pogubnog imperativa da se svi međuljudski odnosi moraju zasnivati na čistoj racionalnosti.

Derridin zahtjev da se u politiku vrate kategorije neizvjesnosti i neodlučivosti nije teško razumjeti kada uočimo da temeljne uzroke današnje globalne ekonomske i društvene krize moramo tražiti upravo u pretjeranoj projektivnosti neoliberalne ekonomije, tj. pretjeranom ustrojavanju svijeta na tragu tehničke i znanstvene apodiktičnosti. O istinskom životu, tvrdio je Gilles Deleuze na tragu Bergsonove teorije vremena kao ireverzibilnog trajanja, nikada se ne može unaprijed odlučivati. Upravo zato, radikalni povratak izvornim načelima demokratičnosti nema samo etičko nego i svoje ekonomsko i političko opravdanje.

Nametanje tehno-znanstvenog modela ekonomske i društvene organizacije rada kao modela na kojem se željelo utemeljiti cijelu političku organizaciju suvremenog svijeta, na koncu nije dovelo samo do odumiranja građanske demokracije i građanskih vrlina nego i do sveopće vladavine socijalnog darvinizma koji je posve diskreditirao (bio)politiku „održivog razvoja“ na čijoj se hipokriziji temeljila pohlepa korporacijskoga kapitala.

Ideja politike prijateljstva kao nadolazeće zajednice bezuvjetne demokracije o kojoj govori Derrida, izvedena je iz Lévinasove ideje o an-arhijskom karakteru svih etičkih odnosa. Pojam an-arhija za Lévinasa znači da se svaki etički odnos među ljudima istodobno zasniva na transcendentnoj ili beskonačnoj ideji pravednosti koja kao vrhovni princip (arhé) nadilazi svako povijesno uvjetovanje međuljudskih odnosa, kao i činjenici da je svaki etički odnos, tj. odnos koji proizlazi iz nesvodljivosti i potpunog poštovanja prava drugoga, odnos koji se ne može projektirati, proračunati ni ekonomizirati. Drugim riječima, istinski etički odnos kao politički odnos zahtijeva deregulaciju, supsidijarnost, minimalno posredovanje i neposredno koordiniranje pojedinaca u svim pitanjima koja se tiču njihovog neposrednog interesa.

Kretanje putem etičkog utemeljenja politike zapravo je kretanje putem potpuno suprotnim od onoga kojim se razvijala moderna reprezentativna ili parlamentarna demokracija. Na tome putu demokratska politika nužno se mora upitati o statusu i svrhovitosti postojanja svojih profesionalnih političara. Kada nas se danas nastoji uvjeriti da je neprestana izmjenjivost građana na upravnim funkcijama „tehnički ne-

Goran STARČEVIĆ

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

izvediva“, da je usprkos globalnoj umreženosti informatičkom tehnologijom i društvenim mrežama nemoguće češće provjeravati volju građana, da neposredna demokracija nije samo etička nego i politička anarhija, da je pretjerana reprezentativnost na kojoj se zasniva sva društvena korupcija nekakvo veliko civilizacijsko postignuće, potrebno je samo razmisliti o tome tko nas u to uvjerava. Dakako, u to nas uvjeravaju profesionalni političari.

Današnji političari kao profesionalni posrednici između konkretnog interesa pojedinca i apstraktne volje naroda nisu ništa drugo nego uzurpatori demokracije. Profesionalizirajući upravne funkcije i namećući svoje posredništvo u svim društvenim pitanjima, oni svjesno onemogućavaju konstituiranje političke zajednice kakva je bila zamišljena u aristotelijanskom polisu. Na žalost, s nestankom polisa, nestala je i jedna od njegovih najvažnijih institucija – ostracizam. Sve mutikaše, lopove, pa čak i dokazane ubojice koji se pod egidom politike predstavljaju kao stupovi društva, antički je polis izbacivao izvan zidova grada u pravilnim vremenskim razmacima, provjetravajući tako svoje trgove i čisteći zlu krv sa svojih ulica. Danas, međutim, moramo pristati na deprimirajuću činjenicu da je ostracizam postao besmislen jer je globalni megalopolis postao gradom bez vanjskih granica, pa nesretni teret častohleplja i kriminala ne možemo više odložiti u nekom tuđem, susjedovom kontejneru.

Ako smo već prisiljeni živjeti koruptivnu demokraciju pod vodstvom birokracije, ideologije i profesionalnih političara, tada bi se najvažnijom zadaćom moderne politike pokazala potreba da se profesionalne političare ne samo nadgleda putem institucionalnih „checks and balances“, tj. sustavom trodiobe vlasti koju su kao autoregulativni mehanizam moderne demokracije zamislili američki federalisti, nego i da ih se preodgoji, tj. nauči istinskoj ili osobnoj odgovornosti. To, međutim, nije moguće razgovaramo li s političarima na njihovom jeziku i njihovom terenu. Potpuno suprotno Lévinasovu učenju o obeskonačenju odgovornosti, tj. ideji da sam upravo ja taj koji je odgovorniji za zajedničko dobro nego bilo tko drugi, opstanak profesionalnih političara ili profesionalnih poslušnika zasniva se na inverziji etičkoga bitka, tj. negiranju i prebacivanju svake moguće osobne odgovornosti na leđa nekoga drugoga. Walter Benjamin je u svojim „Povijesno-filozofskim tezama“ ustvrdio kako postoje tri osnovne sastavnice svake političarske karijere. Prva je njihova kruta vjera u napredak, druga je njihovo pouzdanje u masovnu bazu, a treća servilno uključivanje u nekontrolirani, posve neodgovorni aparat moći ili vladavine.

Kada se danas čudimo zašto je u cijeloj Europi iracionalna neoliberalna ekonomija, koja sve više pokazuje svoje totalitarno lice, zavladala ne samo zahvaljujući moći desnice nego i kooperaciji, servilnosti i socijalnoj neosjetljivosti tzv. ljevice ili socijaldemokracije, dovoljno je sjetiti se 11. Benjaminove povijesno-filozofske teze koja, a da sâm Benjamin toga i nije bio svjestan, predstavlja potpunu antitezu glaso-

449

450

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

Goran STARČEVIĆ

vitoj 11. Marxovoj tezi o Feuerbachu.

Benjaminovim riječima: „Konformizam koji se otpočetka udomaćio u socijaldemokraciji nije povezan samo s njegovom političkom taktikom, nego i s njegovim ekonomskim pojmovima. On je uzrok kasnijeg sloma. Ništa nije njemačko radništvo korumpiralo toliko kao mišljenje da se može plivati sa strujom. Tehnički razvoj bio je za njega matica struje s kojom je mislio da pliva. Odatle je samo korak do iluzije da tvornički rad koji poniče iz naravi tehničkog napretka predstavlja i političko dostignuće. Stari protestantski radni moral slavio je u sekulariziranom liku uskrsnuće u njemačkim radnicima.“15 Ono što je već Benjamin zamijetio kao sudbonosnu naivnost njemačkog radnika danas se razvilo u globalnu civilizaciju eskapizma i spektakla, a konformizam koji je oduvijek postojao u samom srcu socijaldemokracije, te dvoglave ideologije koja bi jednom nogom htjela stajati u vječitoj rijeci revolucije, a drugom u čarima Azurnoga mora i vlastitim bankovnim dionicama, razvio se u ovu našu, nesretnu političku „elitu“ stranačkih poslušnika ili, kako bi to rekao Kafka, poslužnika bezličnog ekonomsko-ideološkog aparata.

Kada su već karte povijesti podijeljene na ovakav način, tada se kao jedini mogući iskorak iz vještičjeg kruga u kome je građanin-pojedinac posve začaran ideološkim i eskapističkim iluzijama koje ga drže u neprestanoj oskudici i pokornosti, nadaje iskorak iz prakse koja korupciju, glupost, nezasitnost i samodostatnost političara promatra kao normalno ljudsko stanje. Ako je političare nemoguće naučiti političkoj odgovornosti, onda se odgovorna politika mora okrenuti promišljanju politike bez profesionalnih političara. Odgovornost, kao temeljna kategorija etike i politike o kojoj je cijeloga svoga života razmišljao i Emmanuel Lévinas, ne podnosi konformizam i eskapizam. S njima nije nestao samo revolucionarni potencijal radničke klase, nego i ethos istinskog građanina. Ona ne podnosi ni onu nesretnu poslušnost na kojoj se zasniva moderna stranačka demokracija, a koja se u sferi moralnog i političkog mišljenja, kako kaže Hannah Arendt, može tražiti jedino od djece i bolesnika.

Albert Camus je prije pola stoljeća u svojoj knjizi o pobunjenom čovjeku16 ustvrdio da se istinska odgovornost rađa zajedno s pobunom. Odgovornost se rađa s pobunom jer pravi smisao pobune nikada nije neka individualna vrijednost ili cilj, nego čovjek ima snage pobuniti se jedino kada osjeća da to čini u ime neke vrijednosti koja je zajednička svim ljudima. Premda se to na prvi pogled može činiti paradoksalnim, pobuna je zapravo vječiti izvor društvenosti. U svakoj istinskoj pobuni, naime, čovjek nadilazi sebe u drugome, a u njemu se rađa ne samo osobna odgovornost nego i neposredna ili istinska društvena solidarnost. Istinski građanski ethos zapravo 15 16

Vidi u: Walter Benjamin: „Novi anđeo“, Antibarbarus, Zagreb, 2008. Prev. Snješka Knežević.

Albert Camus: „Pobunjeni čovjek“, Matica hrvatska, Zagreb, 2011. Prev. Zvonimir Mrkonjić.

Goran STARČEVIĆ

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

je ethos permanentne pobune.

Ako je izmjenjivost građana na upravnim funkcijama temeljno načelo demokracije, tada o društvu u kojem političari i njihovi birači nikada ne mijenjaju uloge, ali zato uvijek isti političari neprestano mijenjaju funkcije, ne možemo više govoriti kao o demokratskom društvu, nego moramo govoriti o vladavini oligarhije ili partitokracije. Ako danas iz vlastitih domova uz pomoć PIN-ova možemo plaćati račune u bankama, kupovati avionske karte za ljetovanje na drugom kraju svijeta, pa čak i studirati i završavati fakultete, tada razvoj informatičke tehnologije mora biti podloga za reformu političkog sustava u smjeru povratka načelima istinske ili neposredne demokracije. Izbor i opoziv političkih predstavnika, baš kao i provjeravanje volje naroda pomoću referenduma, mogli bi postati svakodnevna, jeftina i organizacijski ne pretjerano zahtjevna pojava. Kada se u medijima površno govori i svrstava za ili protiv maglovite ideje tzv. direktne demokracije, zaboravlja se da odlučujuće pitanje zapravo glasi – zanima li naše političare uopće (još uvijek) ono što predstavlja glavni razlog njihova postojanja, a to je, navodno, volja naroda?

U svijetu u kojem politički i ekonomski problemi ne proizlaze samo iz ideoloških, ekonomskih i vjerskih antagonizama, nego i iz neumoljive vladavine tehnike koja kao nagon k sveopćem ustrojavanju života sve intenzivnije nastupa protiv posljednjih ostataka humanoga svijeta, posljednja linija obrane čovječnosti bit će upravo čovjekovo pravo na pobunu, različitost i neposredno zastupanje svojih prava i interesa.

Humani svijet neće se moći obraniti pod vodstvom profesionalnih političara jer oni nisu samo kotačići u stroju, kako je to na suđenju u Jeruzalemu želio prikazati i sam Eichmann, nego sámo srce korumpiranog i prema istinskom građanskom ethosu zapravo potpuno indiferentnog svijeta.

Istinska politika, baš kao i istinska kultura, danas se događa jedino na krajnjim rubovima ili marginama ustrojenoga svijeta. Sve ovisi o tome da se ta margina ponovno pomakne u samo središte, tj. o tome da se politika ponovo razumije kao izgradnja zajedničkog svijeta. Premd se na prvi pogled čini kako ovaj zahtjev za pomicanjem političke moći nužno pretpostavlja neku gerilsku borbu protiv centralizirane, ustrojene i otuđene političke moći, izvorni građanski ethos kao ethos politike prijateljstva u svom bezuvjetnom zahtjevu za pravednošću zapravo ne zahtijeva nikakvu novu političku revoluciju, jer on već sam po sebi predstavlja neprestanu pobunu protiv korupcije, ideologije i pretjeranog ustrojavanja svijeta.

Istinska građanska revolucija nije ništa drugo nego permanentna pobuna ili budnost građanske svijesti. Jacques Derrida pokušao je na tragu etike Emannuela Lévinasa i politike aristotelijanskog polisa osmisliti teoriju jedne takve revolucije. Ima li ona, osim u teoriji, ikakvih izgleda da zaživi i u praksi, to je zapravo pitanje osobne odgovornosti svakoga od nas.

451

452

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

Goran STARČEVIĆ

TEATROKRACIJA I DRUŠTVO SPEKTAKLA Građanin koji odustaje od svoga prava i svoje dužnosti da aktivno i neposredno sudjeluje u životu svoje zajednice, ne postaje samo a-političnom nego i a-moralnom osobom koja za sve svoje životne nevolje na koncu može kriviti jedino sebe sama.

Ovu poruku modernom je čovjeku još početkom 20. stoljeća uputio Franz Kafka parabolom o Jozefu K. koji, skončavši poput psa, ni na samom kraju procesa u kojemu se sudilo njegovom vlastitom životu nije shvatio da je upravo on, građanin koji više ne zna i ne želi sudjelovati u političkim procesima svoga grada, glavni nalogodavac vlastitoga ubojstva. Ne želimo li i sami skončati poput Jozefa K., morat ćemo ponovno naučiti baviti se politikom bez pomoći i posredovanja profesionalnih političara.

Bez obzira na to kakvu će formu ova avantura poprimiti u budućnosti, ona neće biti moguća sve dok se građanska svijest ne probudi iz još jedne za nju smrtonosne iluzije – robovanja demokracije globalnom društvu spektakla.

Kritika suvremenog društva spektakla javljala se postupno i stidljivo, baš kao i svijest o njegovu stvarnom karakteru i njegovim stvarnim posljedicama. Roland Barthes u svojim „Mitologijama“ daje lucidan opis i antropologiju potrošačkog spektakla, ali ne ulazi podrobno u njegovu genealogiju. Za Emanuela Lévinasa, kako je on to vidio u knjizi „Totalitet i beskonačnost“17, spektakl je predstavljao svojevrsno etičko iskušenje ili problem čovjekova pada u „red slika i koprena“ koje najavljuju „kutak u kojem se skriva zao duh“. U prvoj sustavnoj kritici društva spektakla, tj. istoimenoj knjizi Guya Deborda18, spektakl se promatra iz marksističke perspektive kao političko-ekonomski fenomen po-rob-ljavanja svijeta, tj. kao nesretni produkt jedne otuđujuće ekonomije i njezine ideologije.

Tek je Baudrillardova fenomenologija spektakla kao globalne Iluzije, koja je zbog svoje ontološke indiferentnosti zapravo otvorila prostor prikrivenoj i sudbonosnoj imaginaciji Zla, razotkrila stvarne razmjere čovjekove zapalosti u carstvo privida integralne stvarnosti.19 Pervertiranje građanske demokracije u puku inscenaciju spektakla nije nikakvo iznenađenje, niti fenomen koji pripada isključivo u razdoblje razvoja masovnih medija u dvadesetom stoljeću. Već je Platon, taj veliki preziratelj vladavine puka, demokratsku vladavinu nazivao teatrokracijom – vladavinom neuke gomile koja misli da se u sve razumije, a sve društvene i kulturalne probleme nastoji razriješiti ar17 18 19

Emmanuel Levinas: „Totalitet i beskonačno“, “Veselin Masleša“, Sarajevo, 1976. Prev. Nerkez Smailagić.

Guy Debord: „Društvo spektakla“, Arkzin, Zagreb, 1999. Prev. Goran Vujasinović.

Jean Baudrillard: „Inteligencija zla ili pakt lucidnosti“, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006. Prev. Leonardo Kovačević.

Goran STARČEVIĆ

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

gumentom većine. Grčka riječ theates označavala je gledatelja, onoga koji pribiva nekom događaju. Kada gledatelj i sam postaje akterom ili arbitrom nekog događaja, zakoniti poredak stvari u kojemu teatar predstavlja inscenaciju života mijenja se u svoju perverznu suprotnost – život postaje inscenacijom sebe samoga, tj. supstitucijom teatra.

Kada bi demos ili puk doista bio istinski ili jedini subjekt demokracije, Platonova kritika demokracije kao isprazne i neobuzdane vladavine teatra vrijedila bi i u današnje doba, a moderno društvo spektakla ne bi predstavljalo nikakav osobiti skandalon, nego tek logičnu posljedicu kvarenja izvorne zakonitosti, tj. harmonije društvenih staleža na kojoj se zasnivala aristokratska politika preddemokratskoga doba. Kritika demokracije u tom bi se slučaju svela na opravdani kulturalni pesimizam koji proizlazi iz kšatrijskog i brahmanskog ressentimenta izraženog u učenju o mračnome dobu (kali yuga) čija je vladavina zaslužena i neminovna kazna za uvredu davno zaboravljenih, ali još uvijek taštih bogova.

Istinski subjekt demokracije, međutim, gledamo li na demokraciju iz perspektive građanske etike kakvu je u svojoj „Nikomahovoj etici“ i „Politici“ razvio Aristotel, može i mora biti jedino pojedinac kao građanin. Jedino u slučaju kada se u demokraciji dosljedno vrši izmjenjivost građana na javnim funkcijama, i to ne u ime vladavine naroda nego u ime građanske etike kao političke vrline pojedinca koji je podjednako sposoban za vladanje i za pokoravanje (to je izvorni smisao Aristotelove sintagme arhein kai arhestai), demokracija i sama udovoljava osnovnoj ideji svoje vladavine, tj. želji da se prekine pravo ili monopol aristokracije na nasljednu i bespogovornu vladavinu nad društvom u cjelini.

U „Nikomahovoj etici“, ponajvećem spomeniku antičke građanske demokracije, Aristotel na jednome mjestu objašnjava odnos između onoga koji živi političkim životom (bios politikos) i onoga koji živi životom mudraca (bios theoretikos). Za razliku od nas današnjih koji sumnjamo čak i u sam pojam istine, Aristotel je razlikovao čak pet načina na koje čovjekova duša spoznaje istinu. Dok su umnost i mudrost bile vezane uz teoriju ili promatranje stvari čija počela ne možemo promijeniti, znanje primjereno onome koji se bavi istinom praktičnoga života i nastojanjem da se unaprijedi zajedničko dobro u političkoj zajednici, nazivalo se razboritošću ili fronezom (phrónesis). Jer se froneza ponajprije bavi praktičnim stvarima, nesumnjivo je da njoj pripada ponajveća moć u državi. Ona međutim, upozorava nas Aristotel, nikada ne smije vladati nad samom mudrošću, jer razboritost i ne znači ništa drugo nego vladati u ime mudrosti.

Za razliku od svoga učitelja Platona, Aristotel je vjerovao da narod ipak može i sam izabrati dovoljno razborite predstavnike koji će se u svojim odlukama povoditi za savjetima mudrih, jednako kao što je vjerovao da savršeni polis nije ništa drugo

453

454

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

Goran STARČEVIĆ

nego zajednica dobrih prijatelja. Prijateljstvo, a ne sam oblik političkoga uređenja, jedini je istinski prosuditelj pravednosti. Tamo gdje nema prijateljstva, a razlike među građanima postaju nepodnošljive, zapravo više nema ni političke zajednice.

Upravo zato, Aristotelove posljednje riječi, prema legendi koju je zabilježio i Montaigne, glasile su: „O prijatelji moji, nema prijatelja!“.

Aristotelova lamentacija nad sudbinom demokracije kao zajednice prijateljstva, gledamo li na nju iz perspektive društva koje je jedva preživjelo pobunu masa i krvave totalitarizme dvadesetoga stoljeća, u prvi se mah čini naivnom u odnosu na upozorenje o teatrokratskom srcu demokracije na koje je od samoga početka upozoravao Platon.

Proletarizacija svijeta, danas znamo, ne donosi samo trivijalizaciju etičkih i estetskih vrijednosti, nego i neprestanu opasnost od skliznuća prema nasilju i teroru.

Platonova kritika demokracije kao društvenog uprizorenja teatra polazi od pretpostavke da je spektator ili gledatelj već i po samoj etimologiji pojma kvaritelj one harmonije društvenih odnosa u koju su vjerovale Platonova i vedantska teorija društvenih staleža, tj. netko tko nije sposoban za istinsko sudjelovanje u političkom životu.

Tek je u građanskoj demokraciji, kao sustavu koji podrazumijeva čovjekovu zrelost za naizmjenično sudjelovanje i promatranje, tj. njegovu sposobnost za naizmjenično pokoravanje i vladanje, moguće da onaj koji u jednome času biva promatrač, u drugome postaje akter nekog događaja. Ova izmjenjivost društvenih uloga najveća je politička snaga, ali istovremeno i najveća mana demokracije. Ona je glavni razlog njezine privlačnosti, ali i razlog pogubnoj vladavini općih i pojedinačnih iluzija.

Kada danas na tragu Platonove kritike demokracije polisa i Debordove kritike kapitalističkog megalopolisa govorimo o vladavini spektakla, govorimo o društvu u kojemu više ne postoji jasna podjela društvenih uloga, tj. društvu kojim vlada ili vihor neprestanih promjena, ili automatizam neprestane proizvodnje privida. Ova difuzna ili nejasna podjela društvenih uloga najveća je tajna, tj. glavni princip vladavine spektakla.

Istinska demokracija, baš kao i aristokracija, naime, zahtijeva jasnu podjelu političkih uloga koje poštuju neku svima vidljivu ili uhodanu proceduru. An-arhijska etika demokracije ne znači da je ona istodobno i politika anarhije, jer upravo princip bratstva ili obeskonačenja odgovornosti kakvim ga je opisao Emmanuel Lévinas sprječava njezino skliznuće ili moralni pad „u red koprena i slika“. Društvo spektakla, međutim, nije ništa drugo nego društvo bez temeljnih etičkih principa. Vladavina Iluzije, smatrao je Baudrillard, zasniva se na tome što je integralna stvarnost društva spektakla postala stvarnost u kojoj je posve nestala granica između virtualnog i realnog, jave i sna. U njoj više ne postoji čak ni Iluzija sâma, jer nema načina da se raskrije njezina koprena ili krinka. U etičkim i političkim pitanjima vladavina spek-

Goran STARČEVIĆ

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

takla zapravo znači nemogućnost da se istinska etika razlikuje od ideologema kao tvorevina ideologije ili lažnoga morala, kao i nemogućnost konstituiranja politike kao istinskog, a ne virtualnog ili lažnog prijateljstva. Istinsku politiku zamijenila je diktatura političke korektnosti i podobnosti, građanske dužnosti i prava zamijenio je normativizam i kolektivističke floskule o obvezujućem sjećanju i poštovanju svega i svačega, a istinsku kulturu zamijenila je kulturalna politika kao instrument u rukama vladajuće oligarhije i kapitala. Pa ipak najveća je tajna spektakla zapravo ta da iza njegove vladavine, suprotno općem vjerovanju, ne stoji nikakva tajna sila.

Spektakularna vladavina privida nema nikakvu svrhu izvan sebe same, jer nesretna simbioza spektakla i volje za moći na koncu svu društvenu moć stavlja u ruke samoga Spektakla. Mehanizam kojim spektakl postaje jedinim istinskim subjektom politike zapravo je posve providan. Jer svi akteri društva spektakla u svakoj prilici nastoje što bolje „odigrati“ svoje uloge, čak se i njihova realna politička moć na koncu pretvara u moć samoga Spektakla. Predsjednik SAD-a ne može više biti samo predsjednik SAD-a nego on mora i odigrati ulogu predsjednika. Gluma ili hipokrizija tako postaje stvarno lice, a lice same stvarnosti postaje naličjem. Sveopća hipokrizija na koncu neminovno uzrokuje realnu društvenu krizu, dok svaka društvena kriza perpetuira hipokriziju. To je vještičja logika vladavine Spektakla.

Kako ta logika funkcionira u praksi, pokazuje tragičan slučaj ubojstva dvanaestogodišnje djevojčice Aleksandre Zec početkom Domovinskog rata u Hrvatskoj.

Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, prema svjedočenju njegovog tadašnjeg zamjenika, saznao je za slučaj u kome su tri člana obitelji Zec okrutno ubijena od strane nekih pripadnika paravojnih hrvatskih formacija, ali je odlučio ne procesuirati ubojice koji su i sami priznali krivnju, kako se ne bi narušio image mlade države koja je tada započela proces međunarodnog priznanja. Ubojice nikada nisu kažnjene, a zapovjednik njihove jedinice, nakon što je predsjedniku posvjedočio njihov identitet, promoviran je u saborskog zastupnika i ratnoga heroja. Iluzija o demokratičnosti hrvatske države zamijenila je tako samu ideju demokracije, a toleriranje bezakonja pokrenulo je cijeli niz sličnih zločina koji su s vremenom nepovratno kompromitirali ideju pravne države u Hrvatskoj. Ovaj zločin, kao i podjednako nelegalni i nemoralni otkup nekretnina i tvornica koji je započeo upravo pod zaštitom predsjedničke obitelji, paradigmatski je primjer kako rišeljeovska politika „državnog razloga“, koruptivna moć reprezentativne demokracije i globalna vladavina Spektakla, u praksi predstavljaju jedinstveno ili nerazmrsivo klupko u kome se ne zrcali samo koruptivna nego i destruktivna uloga moderne politike prema građanskome društvu.

Problem politike u doba vladavine spektakla nije toliko u tome što profesionalni političari koji sami po sebi predstavljaju bastardnu pojavu demokracije sada postaju i medijske zvijezde ili glumci, niti je problem spektakla u samoj prirodi medijalnosti

455

456

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

Goran STARČEVIĆ

o kojoj su već gotovo sve što je doista bitno napisali Marshall McLuhan i Vilém Flusser. Najvažniji problem društva spektakla zapravo je problem njegove estetičke i etičke indiferentosti koja se na koncu manifestira kao sveopća vladavina kiča i izostanak težnje prema pravednosti. Tamo gdje se društvo više ne zasniva na pravednosti, na koncu nestaje i sama ideja društvenosti.

Guy Debord je Spektakl pokušao definirati marksističkom terminologijom po kojoj društvo spektakla u sebi objedinjava sve otuđene društvene snage koje se u svojoj re-prezentaciji povode za kapitalističkom logikom razmjenske vrijednosti.

Tako bi se svi etički i politički fenomeni, baš kao i svi problemi suvremene ekonomije, kulture i umjetnosti, na koncu sveli na aporiju fetišizma robe, tj. na vladavinu idolopoklonstva u kojoj se zrcali fetiški karakter svih pojava koje čine globalni spektakl suvremenog kapitalizma. Trebamo li iz toga zaključiti da je spektakl pogonsko gorivo kapitala, ili da je kapital pogonsko sredstvo spektakla, zapravo je posve svejedno. Rob je na koncu postao roba – to je, za Deborda, jedini smisao i jedina tajna društva spektakla.

U sveopćoj indiferenciji, tj. u situaciji u kojoj „sve prolazi“, jer ne postoji više ništa što bismo još uvijek smatrali nenormalnim, nestaje i sam nagon ili volja za pobunom jer, kako kaže Debord, onoga časa kada ekonomija obilja razvije kapacitete za preradu te konkretne sirovine i samo nezadovoljstvo postaje roba.20 Svaka je pobuna unaprijed amortizirana, jer ona se, i prije nego što se dogodi, već naveliko rasprodaje na policama trgovačkih lanaca, kao i na festivalima subverzije pod zastavom neoliberalizma. Sjajan primjer ovoga fenomena vidjeli smo na posljednjim Olimpijskim igrama na kojima je nekada protestna pjesma „London Calling“ pretvorena u turističku razglednicu, baš kao što se pokret „Occupy Wall Street“ na koncu rasplinuo u TV-sapunicu informativnog programa.

Spektakl je, zahvaljujući unifikaciji, tj. svođenju svih ljudskih odnosa na puku glumu ili hipokriziju, na koncu doista prerastao u globalni autopoetički mehanizam koji je Jean Baudrillard na tragu Lévinasa nazvao rastućom inteligencijom zla.

Wolandovski šarm ili paradoksalna privlačnost inteligencije zla, koju je u romanu „Majstor i Margarita“ nenadmašno opisao Mihail Bulgakov, zasniva se upravo na kobnoj amortizaciji svakog poriva za istinskom promjenom, tj. na onom arhetipskom, pilatovskom konformizmu. Susret Isusa i Poncija Pilata, kao sudbonosni susret etike i politike, iz rimskih se arena nije preselio samo u Staljinovo carstvo, nego on predodređuje cijelo moderno društvo spektakla. Homo eskapist, taj Poncije Pilat našega doba, zarobljen u svojoj estetiziranoj halucinaciji stvarnosti, baš poput Bulgakovljeva Pilata, duboko u sebi još uvijek jasno razlikuje dobro i zlo, ali to razli20

„Društvo spektakla“, teza 59.

Goran STARČEVIĆ

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

kovanje mora potisnuti želi li preživjeti neumoljivu vladavinu Spektakla.

Baš kao i prokurator Judeje, moderna politika, odvojena od svog etičkog bitka, uzalud nastoji sačuvati čiste ruke, jer čak ni onda kada doista nastoji ostati humanom, ona ne smije napustiti teatar okrutnosti koji je sama inscenirala. Da bi se izašlo iz vještičjeg kruga spektakla, potrebno je uložiti napor koji, kako to kaže Lévinas, nadilazi granice same humanosti i ponovno otvara vječno i najvažnije pitanje svake filozofije o ljudskim stvarima – pitanje pravednosti. Da bi se to pitanje uopće moglo postaviti, nužno je prevladati teatralizaciju politike, tj. inscenaciju društvenih odnosa po uzoru na podjelu uloga u teatru. Istinska pravednost, znao je to i Platon, nadilazi unaprijed zadane društvene uloge.

UPRIZORENJE NEJEDNAKOSTI Jedna Derridina rečenica izrečena 1991. godine u intervjuu za Magazine Littéraire,21 bez obzira na njegovo priklanjanje etici Emannuela Lévinasa, bolje nego ijedna druga razotkriva njegov dug prema Martinu Heideggeru. Derrida u tom razgovoru, posve na tragu Heideggerova predavanja „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“, izjavljuje kako nad istinskim mišljenjem uvijek mora bdjeti nekakvo ludilo. U duhu njegove kasne političke filozofije, jasno je da se to spasonosno ludilo, ako se ono uopće smije prenositi u sferu političkog, zamišlja kao svojevrsna miškinovska naivnost ili pozitivno ludilo politike prijateljstva. Pa ipak, je li odnos politike i prijateljstva doista samorazumljiv kao što to zamišlja Derrida?

Pitanje koje se sada postavlja glasi: Kako uopće misliti politiku ako se ona više, baš kao ni filozofija, ne smatra djelatnošću čije se utemeljenje zahtijeva od racija? Štoviše, u ustrojenom ili tehničkom svijetu, sam ratio postaje ograničavajući faktor političkog.

U čemu se onda uopće može utemeljiti ono političko? I kakav je uopće odnos politike i mišljenja?

Alexis de Tocqueville u oba svoja glavna djela, kako onom o demokraciji u Americi,22 tako i u razmatranjima odnosa Francuske revolucije i staroga režima, političku znanost razumije kao znanost o demokraciji. Njegove analize eskapističkog duha aristokratske Amerike, birokratskog nagona za centralizacijom kao glavnog neprijatelja demokracije u Europi, kao i uzroka planetarne podjele demokratskih društava o kojima piše u završnim poglavljima knjige o Americi, ne mogu se razumjeti bez implicitne pretpostavke od koje polaze sva de Tocquevilleova razmišljanja, tj. uvjerenja da je teorija i povijest demokracije u svojoj biti teorija slobode. Sloboda je smisao 21 22

Dostupno u prijevodu Marija Kopića na: http://www.e-novine.com/intervju/intervju-kultura/30995-Neko-ludilo-treba-bdjeti-nad-miljenjem.html Alexis de Tocqueville: „O demokraciji u Americi“, Informator, Zagreb, 1995. Prev. Divina Marion.

457

458

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

Goran STARČEVIĆ

ili bit demokracije.

Sada je zapravo rečeno da postoji nešto takvo kao što je „bit“ ili ontološka istina političkog, koja se utemeljuje i proučava na povijesnom ili „ontičkom“ biću same politike. Upravo od ove pretpostavke polazi suvremena politička teorija, tj. znanstvena teorija politike. Suvremeni teoretičari poput Olivera Marcharta i Pierrea Rosanvallona uspostavljaju izričito razlikovanje političkog i politike. Na tragu Heideggera, pojmovno razlikovanje politike i političkog naziva se političkom diferencijom,23 tj. razlikovanjem ontoloških ili transcendentalnih uvjeta mogućnosti postojanja društva (političko), od posebnih načina djelovanja društvenih podsustava utemeljenih na ontičkoj raznolikosti, tj. različitim povijesnim okolnostima (politika). Bez političkog, kaže Ricoeur, nema politike, iako ne vrijedi obrat.

Ovu je podjelu u svom najutjecajnijem spisu „Pojam političkoga“ Carl Schmitt utemeljio već davne 1927. godine. U njegovu slučaju, suprotno Ricoeuru, politika zapravo zadobiva prednost nad političkim, jer Schmittova kritika liberalizma i interpretacija Hobbesa i Machiavellija, u skladu s idejama suvereniteta i neprijateljstva kao konstitutivnim figurama političkog bitka, utemeljenje ima u posve „ontičkim“, tj. ideološkim preferencijama svog autora. Upravo da bi se izbjegla vjekovna manipulacija idejom političkog (tj. njezino zarobljavanje od strane ideologije i trivijalnosti dnevne politike), suvremena politička teorija smatra da je ontološki primat političkog nad politikom moguće sačuvati jedino tako da se demokracija kao politički režim odrekne bilo kakvoga fundamentalnog „mita o Temelju“. Točnije rečeno, ona bi, na tragu Heideggerove fundamentalne ontologije, baš kao i autentičnost čovjekove egzistencije, trebala predstavljati stalni, uvijek neizvjesni, djelomični i nedovršeni proces vlastitoga utemeljivanja iz same otvorenosti bitka.

Demokracija je, dakle, beskonačno utemeljivanje bestemeljnosti slobode. Na tragu Heideggerovih postavki o epohalnom događanju istine, Marchart kao glavni zagovornik ove političke ontologije tvrdi: budući da politika izvire iz sámoga bitka, mogli bismo ustvrditi kako su svi životni ili egzistencijalni fenomeni istovremeno politički fenomeni. Sve je političko! Političko istovremeno služi kao temelj, uvjet i uzrok cijelog društvenog bitka, ali taj temelj, s obzirom na to da se zasniva na „neutemeljenosti“ slobode, baš kao i Heideggerov bitak, nije nikakvo konkretno biće nego „transcendens“ koji prekoračuje svako ontičko određenje. Marchartova postfundamentalna teorija politike,24 dakle, zasniva se na paradoksu koji političko vidi 23

24

Više o tome vidi u: Dragutin Lalović, „Politička razlika kao temeljni spoznajni izazov političke teorije (o pojmovnom razlikovanju politike i političkoga)“, Politička misao, god. 49, br. 1, 2012., str.

171-183.

Oliver Marchart: „Post-Foundational Political Thought: Political Difference in Nancy, Lefort, Badiou and Laclau“, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2007.

Goran STARČEVIĆ

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

kao uzrok koji se ne može odrediti, ali koji ipak proizvodi učinke, te kao uvjet koji, iako je transcendentalno i povijesno uvjetovan, ipak ima i nad-povijesno važenje.

Premda na prvi pogled zvuče izazovno, Marchartova nam razjašnjenja na koncu malo toga objašnjavaju. Ukoliko se uopće može vezivati uz Heideggerov projekt fundamentalne ontologije, ideja „političke diferencije“ zapravo i ne znači ništa drugo nego misliti političko iz pozicije autentičnosti čovjekove egzistencije. Ona nas vraća prema onome što je Kierkegaard odavno rekao o etičkome bitku. Ono političko iz kojega se određuje „bit“ politike zapravo je, baš kao i etika, puka tautologija običajnosti koja životvornost zadobiva tek po osobnom svjedočenju ili pristanku pojedinca. Marchartova nas razmišljanja upućuju na to da se istinska bit politike mora posvjedočiti kao egzistencijalni fenomen, tj. fenomen koji se odaziva zovu čovjekove savjesti, odgovornosti i osobnosti, tj. upravo onome što je Heidegger u pojmu brige mislio (sabrao) kao autentični način čovjekova postojanja. Kakve nam se perspektive političkog otvaraju kada politiku pokušamo misliti kao egzistencijalni, tj. čovjekovom osobnom egzistencijom posvjedočeni fenomen?

Baš kao u Platonovu osmišljavanju idealne države, politička teorija oduvijek proizvodi „mit o utemeljenju“ i njemu su-pripadne mitove kao feničansku laž u koju moraju vjerovati svi građani, dok politička praksa tu laž oduvijek prozire i u svakodnevnom je životu nastoji demitizirati ili dekonstruirati. U tome je zapravo sva „draž“ Machiavellijeve i Schmittove političke teorije. Premda čovjek zna da se u svakodnevnom životu ili praksi neprestano kreće u začaranom krugu mitologije i demitizacije, politika ipak svakodnevno proizvodi konkretne i fatalne učinke. To čovjeka uči oprezu, ali i zavodi prema cinizmu.

Michel de Certeau je u knjizi o vježbanju ili prakticiranju svakodnevnog života25 ukazao na činjenicu kako je cijela politička teorija 20. stoljeća sustavno zanemarivala pogled ili perspektivu iz koje je na svijet gledao najvažniji junak modernoga doba – tzv. običan čovjek ili „čovjek svakidašnjeg života“. To je onaj Hamvasev nitko, Kafkin i Musilov čovjek bez osobina, Jaspersov i Le Bonov čovjek mase, ukratko, čovjek kojega u svakodnevnom životu, kaže de Certeau, susrećemo kao svakoga i nikoga. Od takvog čovjeka nitko ne očekuje neko osobito junaštvo, nitko ne vidi neki „viši“ smisao u njegovoj egzistenciji, štoviše, nitko od njega i ne traži bilo kakvu autentičnost. Pa opet, on je najautentičniji junak našega doba.

De Certeau svoga junaka ne ocrtava sivim bojama i ne prezire ga s nebeskih visina imaginarne i ohole autentičnosti. Dostojanstvo njegovog donedavno skrivenog junaka svakidašnjeg života temelji se zapravo na istom onom fenomenu na kojem je Wittgenstein u svojim „Filozofskim istraživanjima“ utemeljio značenje svakodnev25

Michel de Certeau: „The Practice of Everiday Life“, Universitiy of California Press, Berkeley, 1984.

459

460

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

Goran STARČEVIĆ

nog, običnog ili prirodnog jezika.26 Svaki se meta-jezik ili simbolički sustav mora moći opravdati pred logikom prirodnog ili svakodnevnog jezika, kaže Wittgenstein, a de Certeau dodaje – i pred licem svakidašnjeg života i njegova čovjeka. U suprotnom, on izaziva zazor, uspostavlja autoritarnu društvenu hijerarhiju u kojoj se istine nameću silom, ili pak zastranjuje od zdravoga razuma. Nepriznavanje prava običnog i svakodnevnog oduvijek vodi u društvenu hipokriziju.

Najpoznatija de Certeauova misaona figura je ona o razlikovanju strategije i taktike, ne samo u čovjekovu političkom, nego i egzistencijalnom bitku. Strategije pripadaju Moći i Instituciji. One su, u posve fukoovskom smislu, emanacije biopolitike kao apstaktnog sustava koji se nameće svakodnevnom životu. U tom smislu može ih se prispodobiti s gradovima kakve predstavljaju urbanisti, turističke agencije i upravne institucije. To su mape, prostori, tlocrti, vizije cjeline ovisne o prostornom poimanju bitka. Taktike su, s obzirom na to da im manjka moć institucija, singulariteti temporalnog (egzistencijalnog) odnosa prema svijetu, džepovi otpora svjesni da se uvijek nalaze na stranom (tuđem) teritoriju i u tom smislu uvijek spremni na improvizaciju, invenciju i neposrednu egzistencijalnu komunikaciju. Dok se strategija izlaže na panou i karti, taktika se izučava živeći među ljudima, krećući se slijepim ulicama i iznalazeći vlastiti (Heidegger bi rekao „uvijek moj“) način kretanja u prostoru.27 Taktiku kao način egzistencijalnog otpora strategiji nadmoćnoga neprijatelja na sličan način opisao je i Carl Schmitt u teoriji o partizanima, ali, naravno, s posve suprotnim vrijednosnim predznakom.28 Nakon što opiše „partizanstvo“ kao dostojnog suparnika strategijama sistema i pohvali ga zbog kreativne re-invencije neprijateljstva, Schmitt ne može a da partizanstvo ne vidi kao ne-viteški pomak prema apsolutnom ili totalitarnom neprijateljstvu protiv kojega je, tobože, oduvijek ustajala „reakcija“ moderne europske povijesti. Da se niste tako ne-viteški i neodgovorno odmetnuli u traženje neke svoje slobode, ne bismo vas niti morali kažnjavati. Usprkos silnoj autorovoj elokvenciji i zavodljivosti njegovih teza, na to se zapravo svodi cijela politička teorija Carla Schmitta.

Nasuprot militantnim shemama u koje se zaplela misao Carla Schmitta, Jacques Rancière se među suvremenim filozofima izdvaja promišljanjem taktike otpora civilnim strukturama, tj. strategijama moći koju nad pojedincem nastoje ostvariti institucije „civilnoga društva“. U tome je značaj njegovih razmatranja pankreatističke 26 27 28

Ludwig Wittgenstein: „Filozofijska istraživanja“, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998. Prev. Igor Mikecin. „The Practice of Everiday Life“, str. 51-56.

Carl Schmitt: „The Theory of the Partisan: A Commentary Remark on the Concept of the Political“, Michigan State University Press, 2004.

Goran STARČEVIĆ

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

teorije pedagogije Josepha Jacotota, iznesenim u knjizi „Učitelj neznalica“29.

Rancière je u Jacototovoj teoriji poučavanja, koja je pala u zaborav još sredinom 19. stoljeća, pronašao potkrjepu vlastite političke teorije koja nasuprot apodiktičnosti i kosenzualnosti što uvijek vodi prema policijskoj državi, kao poželjni društveni ideal predlaže disenzus, tj. razliku i distanciju kao uvjet političkoga. Istovremeno, Jacototova univerzalna ili prirodna metoda učenja služi mu kao ključ za dekonstruiranje platonovske sheme u kojoj se odnos društva i teatra stoljećima promatrao kao samorazumljivi mehanizam podjele društvenih uloga. Hijerarhija moći, koja uvijek započinje kao neka naizgled nevina pedagogija, uvijek iznova proizvodi hiperteatar autoritarnosti. Želi li se doista napraviti pomak prema neautoritarnom modelu društvenosti, smatra Rancière, nije potrebno samo prekinuti s autoritarnom pedagogijom nego i s fantazmom koji u teatru vidi utjelovljenje svijeta, a u gledatelju uspavanog građanina kojega je nekako potrebno probuditi i „sjediniti“ s njegovim otuđenim društvenim bićem. Ovaj prekid Rancière naziva emancipacijom. Kao što je Jacotot, koji nije govorio nizozemski, svojedobno našao u prilici da je morao predavati francusku književnost nizozemskim studentima koji ne znaju francuski, tako se i odnos politike i teatra, kao i odnos glumca i gledatelja, treba promišljati kao enigma koja zahtijeva voljni napor i istraživanje s obje strane pozornice. Emancipacija je, za razliku od jednostranosti poučavanja, uvijek obostrani proces, napor volje u kojem sudjeluju svi akteri društvenosti.

Jacotot je svojoj nevolji doskočio tako što je studentima podijelio dvojezično izdanje „Telemaha“, romana Françoisa Fénelona i zatražio od njih da sami nauče francuski tekst služeći se direktnom komparacijom riječi i znakova. Studenti su tako, baš kao i Jacotot, na koncu otkrili da ne trebaju nikakav učiteljev meta-jezik koji bi im objasnio jezik drugoga (druge inteligencije), te da su „sve rečenice, a time i svaka inteligencija koja ih stvara, iste naravi“.30 Jacototov učitelj-neznalica, kao taktičar otpora društvenim institucijama, ne podučava nikakvo gotovo znanje, nego uspostavlja i zadržava distancu između sebe i učenika, a njegovo se poučavanje svodi na poticanje istraživanja, tumačenje znakova i razmišljanje o viđenome. To je poučavanje u kojemu nikada ne postoji hijerarhijski odnos između dviju inteligencija. Jacototova pedagogija zapravo je egalitaristička antropologija. Njegova definicija čovjeka glasi: „Čovjek je volja koja se služi

29 30

Jacques Rancière: „Učitelj neznalica – Pet lekcija iz intelektualne emancipacije“, Multimedijalni institut, Zagreb, 2010. Prev. Leonardo Kovačević.

Isto, str. 18.

461

462

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

Goran STARČEVIĆ

inteligencijom“.31 Ljudi ne griješe zbog neznanja, nego zbog lijenosti i rastresenosti.

Inteligencija je prvenstveno pozornost i potraga, a tek onda kombinacija ideja ili trenutak odabira.

Zajednički temelj Rancièreovih i Jacototovih razmišljanja je uvjerenje da je društvena nejednakost, baš kao i različitost (gradualnost) ljudske inteligencije zapravo hinjena i uvjetovana podjelom društvenih uloga. Učenik koji dolazi iz niže društvene klase u procesu obrazovanja uvijek se nalazi između čekića i nakovnja – težnje oca da ga zadrži pod svojom obiteljskom vlašću, kao i težnje učitelja da ga ukalupi u za njega namijenjenu društvenu ulogu. Svi trebaju obrazovane, ali nitko ne treba emancipirane podanike. Uvođenjem obveznog obrazovanja, moderne demokracije nisu nastojale emancipirati građanina, nego obrazovati ga u skladu s potrebama tržišta rada i nametnutom podjelom društvenih uloga.

U procesu poučavanja koje utemeljuje Jacotot, ne prenose se nikakva viša znanja, niti se razumijevaju neke visoke i posvećene istine. Jacototovim riječima: „Razumjeti uvijek znači samo prevesti, tj. ponuditi ekvivalent teksta, a nikako njegove dublje razloge“.32 U klasičnom odnosu učenika i učitelja, kaže Rancière, uvijek je riječ o osujećivanju ili zatupljivanju drugoga, jer se pretpostavlja da postoji nekakva „nesposobnost“ razumijevanja i neko linearno znanje koje učitelj treba predati ili pretočiti učeniku. Tako se javlja dvostruka zabluda: zabluda o učitelju koji uvijek zna više od učenika, tj. odnos između njih dvojice podsjeća na odnos Ahila i kornjače u Zenonovoj aporiji po kojoj se nikada ne može sustići onoga koji je krenuo ranije, bez obzira na to kojom brzinom onaj drugi napredovao; dok se kao druga zabluda javlja platonovski mit o znanju koje se učeniku, ali i društvu u cjelini, nameće kao neka gotova forma. Današnja pedagogija svojim kurikulumskim shemama ovaj apsurd dovodi do vrhunca namećući učeniku ne samo obrasce znanja nego i unaprijed dovršene obrasce osobnosti. I u jednom i u drugom slučaju, pedagogija se, putem presumpcije društvenih uloga, pretvara u mehanizam represije i reprodukcije društvene nejednakosti.

Kao što je rekao Hobbes, društveno zlo nije počelo s prvim koji je rekao „Ovo je moje“, nego s onim koji je rekao „Ti mi nisi jednak“. Ova apsurdna vjera jednakih u to da je svaki od njih „jednakiji od drugih“, manifestira se kao vladavina inferiorne superiornosti ili strast prema nejednakosti. U ovom igrokazu nejednakosti podjednako sudjeluju inferiorni superiorni, tj. priglupi demagozi uvjereni u svoje nadnaravne osobine, kao i „stvarna“ duhovna aristokracija koja uživa glumeći kastu superiornih: „Posvuda gdje postoji kasta, ‘superiorni’ svoj razum isporučuje zakonu inferiornog. Skup31 32

Isto, str. 66.

Isto.

Goran STARČEVIĆ

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

ština filozofa je inertno tijelo koje se okreće oko osi vlastitog bezumlja, oko bezumlja sviju.

Uzalud društvo nejednakosti pokušava shvatiti samo sebe, uzalud pokušava sebi dati prirodne temelje. Upravo zato što ne postoji nijedan prirodni razlog dominacije, vlada sporazum, i on vlada apsolutno“.33 Drugim riječima, društvena nejednakost je posljedica kolektivnog ludila superiornosti. „Nejednakost nije posljedica nečega“, kaže Rancière, „ona je prvobitna strast.

Ili točnije, njezin je jedini uzrok jednakost. Strast nejednakosti vrtoglavica je jednakosti, lijenost pred beskonačnim zadatkom koji ona zahtijeva, strah pred onim što razumsko biće duguje samome sebi. Lakše je uspoređivati se, utvrditi društvenu razmjenu kao trampu slave za prezir, u kojoj svatko stječe superiornost u zamjenu za inferiornost koju priznaje“.34 Da bi uopće bila moguća, jednakost se mora pretpostaviti kao prirodno stanje i postaviti na početak, a ne na kraj procesa poučavanja. To se, međutim, nikada ne događa, jer društvom oduvijek vlada i vladat će kolektivno ludilo ili strast nejednakosti. Rancièreovo otkriće strasti nejednakosti mogli bismo usporediti s de Tocquevilleovim otkrićem nagona za centralizacijom. Skrivena iza ideje napretka, ljudska ludost sama proizvodi zamke u kojima se slamaju kosti i kičma čovječnosti. Društvo znanja i njegova pedagogija, kako je to još početkom 19. stoljeća uvidio Jacotot, nisu tek oružje zatupljivanja nasuprot uvijek otvorenoj mogućnosti emancipacije koja od nas ne zahtijeva ništa drugo nego priznavanje jednakosti svih ljudskih bića, nego sâm temelj autoritarnosti društvenog poretka. Poredak uvijek pretpostavlja i podjelu položaja, a podjela položaja pretpostavlja objašnjenja, fikciju koja raspodjeljuje i opravdava, fikciju nejednakosti koja nema drugog razloga svog postojanja.

Istinska emancipacija ne vodi nas samo onkraj zabluda društva znanja, nego, čini se, i onkraj same društvenosti. Dok je Jacotot u svojoj univerzalnoj metodi poučavanja vidio društvenu silu emancipacije potlačenih klasa, jer s nestankom hijerarhijske sheme poučavanja nestat će, smatrao je, i temeljni mehanizam potlačivanja, Rancière ne dijeli ovaj gnoseološki optimizam. Suprotno Jacototu, on ne vjeruje ni u kakav model „razumskoga društva“ (koji bi se navodno mogao uspostaviti ispravnom metodom poučavanja), jer ne postoji nikakav kolektivni razum. Razum ne postoji kao oznaka roda, vrste ili gomile, nego, kao što je već odavno ustvrdio Kierkegaard, postoji samo razumni pojedinac.

Društvo kao takvo zapravo je tvorevina bezumlja u kojoj se, na uvijek nove načine, neprestano reproducira ludilo nejednakosti. Istina ne rješava nijedan sukob u prostoru javnosti, niti postoji neka „politika istine“. Istina se čovjeku javlja jedino u sa33 34

Isto, str. 108.

Isto, str. 99.

463

464

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

Goran STARČEVIĆ

moći njegove savjesti, pa razumu ne preostaje ništa drugo nego braniti svoju utvrdu, sagrađenu na manjinskom konsenzusu ili taktici razumnih pojedinaca, nasuprot sili društvenih institucija koje po definiciji predstavljaju uprizorenje nejednakosti.

EMANCIPIRANI GLEDATELJ Za Rancièrea, dakle, ne postoji normativni temelj društvenosti. Ni u Platonovu snu o kralju-filozofu, niti u demokratskom društvu koje polazi od narodne suverenosti, ne ostvaruje se temeljno načelo pravednosti, jer i antički polis i moderni kapitalizam, a vidjeli smo da ništa bolje nije bilo ni u „komunizmu“, počivaju na više ili manje prikrivenoj strasti nejednakosti. Jedinio što politici i istinskome poučavanju daje neki smisao jest načelo emancipacije ili slobode, koje pak posve ovisi o mudrosti i hrabrosti građanina-pojedinca. „Nikada nijedna stranka, nijedna vlada, nijedna vojska, nijedna škola ili institucija neće emancipirati ni jednu jedinu osobu“.35 Onaj tko je i sam emancipiran, nastojat će univerzalnom metodom poučavanja i priznavanjem prirodne jednakosti među ljudima emancipirati što veći broj drugih osoba, ali će unaprijed odustati od uzaludnog frontalnog sukoba s institucijama. Za razliku od Schmitta, partizanski pokret otpora za Rancièrea nije samo taktika ili vojna doktrina, nego i jedini mogući životni izbor slobodoumnog čovjeka.

Na postavkama izloženim u knjizi „Le Maître ignorant“, Rancière će nekoliko godina kasnije, u knjizi „Emancipirani gledatelj“ (Le Spectateur émancipé),36 krenuti u dekonstrukciju vjekovima pretpostavljanog odnosa politike i teatra koji je, smatra Rancière, prikriveni mehanizam uprizorenja nejednakosti. Baš kao u slučaju Jacototove kritike „stare“ ili instruktivne pedagogije, modernoj je političkoj znanosti, kao i teoriji umjetnosti, potrebna emancipacija od tisućljetne teorije i prakse u kojima se od Platonovih vremena do Baudrillardove i Debordove kritike društva spektakla društvo i teatar postavljaju kao su-pripadni fenomeni, a čovjekov društveni bitak doživljava kao svojevrsni hiperteatar. Politički teatar i teatralizacija politike kao fenomeni koje u naše doba objedinjuje teorija spektakla, zasnivaju se na paradoksu gledatelja, tj. hipotetičkoj funkciji i zamišljenoj ulozi prema kojoj se društvena uloga gledatelja već stoljećima drži samorazumljivom.

Premda nema teatra bez gledatelja, uloga gledatelja se oduvijek smatra nečim lošim ili nesavršenim, i to iz dva razloga. Kao prvo, gledanje je nešto loše u odnosu (opoziciji) prema znanju, dok se u drugom slučaju ono razumijeva u opoziciji prema djelovanju (aktu, glumi). Prema Platonovoj teoriji teatra, theatron, kako sama riječ 35 36

Isto, str. 124.

Jacques Rancière: „The „Emancipated Spectator“, Verso, London, 2009.

Goran STARČEVIĆ

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

kaže, predstavlja neki optički odnos, mjesto ili način gledanja u odnosu na pozornicu. Ono pak što se na pozornici događa nije ništa drugo nego pathos kao manifestacija bolesnih stanja žudnje i bola. Biti gledatelj ili promatrač takvog događaja ne vodi ni prema kakvoj katarzi, nego zapravo udvostručava bolesti duše.

Osoba se u teatru dijeli, kako bi to rekla današnja psihijatrija, u svom vlastitom „selfu“ na takav način da joj se njezina vlastita bolesna stanja posreduju drugom bolešću – optičkom iluzijom ili igrom sjena. Za Platona tako teatar ne može biti ništa više od transmisije iluzije ili neznanja. On nas od eidosa zavodi prema eidolonu. Upravo zato, dobro uređena zajednica mora zabraniti medijaciju „selfa“ kakva se događa u teatru, tj. mora osmisliti teatar kao „svjetsku dramu“ u kojoj su odnosi među ljudima neposredovani i usmjereni prema vrlini. To u krajnjem slučaju znači osmisliti teatar bez gledateljâ.

U teatru bez gledateljâ publika više nije pasivni promatrač zarobljen iluzijom, nego postaje aktivnim sudionikom kolektivnog performansa. Premda se često preklapaju, u modernoj kazališnoj režiji postoje samo dva načina uključivanja gledatelja u predstavu. S jedne strane, gledatelja se „oslobađa“ sudbine pasivnog promatrača, tako da ga se prestane snubiti identifikacijom s onim što se događa na pozornici i gurne u enigmu, prema stranome i neobičnom koje od njega zahtijeva istraživanje i promjenu vlastite perspektive. Umjesto identifikacije, kod njega treba izazvati distanciranje i objektivni, upravo znanstveni pristup događaju kojem prisustvuje. Na ovom se zahtjevu, lako je prepoznati, zasniva Brechtova ideja epskoga teatra. S druge strane, ova „znanstvena“ objektivnost još uvijek nije dovoljna da bi se gledatelj posve „uključio“ u predstavu. On se mora osjetiti pogođenim, kako bi se osjetio uključenim.

On mora biti ne samo izložen spoznajnom ili pedagoškom elementu, nego mora biti uvučen u vrtlog elementarnih sila i osjetiti vitalne energije koje se kumuliraju na pozornici teatra. Ovaj drugi put emancipacije gledatelja, znamo, predstavlja Artaudovo kazalište okrutnosti. I nad Brechtovom i nad Artaudovom teatrom još uvijek se nadvija Platonova sjena. Štoviše, tek je suvremeni teatar do savršenstva doveo grčku ideju katarze (pročišćenja), ali i kršćansku dramaturgiju kazne i iskupljenja.

Suvremena kazališna teorija, kako to pokazuje navod koji Rancière preuzima iz nekog francuskoga udžbenika, teatar i nadalje smatra „jedinim mjestom na kojem dolazi do izravne konfrontacije publike sa samom sobom kao kolektivitetom“. Funkcija modernog teatra, dakle, još uvijek je posve platonistička – potrebno je pasivno gledateljstvo preobratiti u njegovu suprotnost, tj. u živo tijelo zajednice. Jednako tako, gledatelj kao pojedinac i nadalje ostaje zarobljen u pretpostavljenom kolektivitetu.

Isto se načelo može prepoznati u teoriji spektakla Guya Deborda. Sudionik spektakla je silama „mimetičke kontemplacije“ odvojen od vlastite osobnosti, a put emancipacije, kao u Feuerbachovoj kritici religije, vodi jedino kroz potpuno odbacivanje

465

466

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

Goran STARČEVIĆ

iluzije i ponovno prisvajanje njegove vlastite biti. Otuđenost ili izvanjskost čovjekove vlastite biti temeljna je figura ne samo marksizma nego i cijele platonističke tradicije, kao i cijele suvremene teorije spektakla.

Cijeli se odnos politike i teatra, smatra Rancière, može definirati nabrajanjem unaprijed zadanih izjednačenja i suprotnosti. Ono što se u tom odnosu izjednačava jesu teatar i zajednica, gledanje i pasivnost, eksternitet i separacija, medijacija i simulakrum. Ono što se uvijek nalazi u odnosu suprotnosti jest kolektivno i individualno, slika (imaginacija) i živa realnost, aktivnost i pasivnost, samopotvrđivanje (autentičnost) i alijenacija (otuđenje). Na ovim se jednostavnim dijalektičkim shemama zasniva cijela dosadašnja teorija političkog teatra, kao i teorija spektakla.

Ukratko, pozornica teatra nije ništa drugo nego posredovanje između „zla“, koje se događa u društvenom spektaklu, i „vrline“ istinskog teatra.

Prema brehtovskoj paradigmi gledatelj na koncu treba postati svjestan socijalne situacije, a u artoovskom teatru vraćaju mu se sile njegova „kolektivnog nesvjesnog“, tj. izvorna energija njegove istinske društvenosti. U oba slučaja teatar svoju funkciju ostvaruje jedino kao samoukidajuća medijacija događaja. To je, kaže Rancière, upravo ono što se događa u tradicionalnoj ili autoritarnoj pedagogiji. Učitelj preuzima ulogu posrednika ili medijatora između „znanja“, koje se nekako nalazi u njegovom posjedu, i „neznanja“ učenika ili neznalice. Ova transmisija znanja, kako smo već naučili, nije ništa drugo nego presumpcija odnosa nejednakosti. Znamo da je ono što Jacototov učitelj ignorant kao istinski emancipator i istinski majstor podučavanja doista ignorira, samo neprirodna distanca između sebe i učenika. On se distancira od svoga umišljenog majstorstva i potiče učenika da se odvaži sam poći u šumu znanja, izvidjeti teritorij, promisliti i na koncu izvijesti o onome što je vidio.

To je, mogli bismo reći, upravo ono što pojam prosvjetiteljstva doista znači. Njemački pojam za prosvjetiteljstvo, Aufklärung, naime, etimološki upućuje upravo na izviđanje nepoznatog terena. Da bi to izviđanje uopće bilo moguće, mora se pretpostaviti potpuna otvorenost prema novome, a svaku distancu između poznatog i nepoznatog razumjeti kao prirodni odnos, tj. odnos koji načelno priznaje jednakost između dviju inteligencija ili dvaju pogleda na neki događaj. Kada čak i oni koji se smatraju prosvjetiteljima, a reformatori teatra poput Brechta i Artauda to svakako jesu, pretpostavljaju da postoji neko posvećeno znanje koje treba predati ili posredovati gledatelju, i oni sami, a da toga i nisu svjesni, zapravo participiraju u „konfiguraciji i dominaciji nad subjektom“, tj. u alegorijskoj igri nejednakosti.

Učitelj ili redatelj koji pretpostavlja da učenik ili gledatelj treba naučiti nešto što mu samo on može pokazati ili prikazati, po Jacototovom kriteriju, kriv je za puko zatupljivanje. Što je onda uopće istinska uloga teatra i kako se razrješava paradoks gledatelja? Dok se u tradicionalnoj paradigmi teatra, slično kao u tradicionalnoj pe-

Goran STARČEVIĆ

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

dagogiji, uvijek nekako podrazumijeva da je teatar paradigma ili simbol same društvenosti, Rancière tvrdi kako se u teatru, baš kao i u muzeju, školi i na ulici, uvijek radi samo o pojedincima ili individualnosti.

Umjesto da gledatelja neprestano utapamo u masi, a demokraciju poimamo kao puki spektakl ili uprizorenje teatrokracije, trebali bismo se sjetiti kako u prirodi ne postoji nikakvo „kolektivno“ tijelo, te da se u svakodnevnom životu uvijek susrećemo jedino s individuama koje neprestano pokušavaju pronaći vlastiti put u šumi znakova, riječi i značenja. Jacototova „moć prevođenja“ zapravo je princip koji individue čini posebnima i istodobno ih povezuje u zajedničkoj intelektualnoj avanturi u kojoj one „sliče jedan na drugoga samo u onoj mjeri u kojoj njegov ili njezin put ne sliče na put nekoga drugoga“.

Posve na tragu de Cetreauove filozofije svakidašnjeg života, i Rancière smatra kako postoji nešto kao „snaga svakodnevnog“, običnog ili uobičajenog, u kojoj je svaka osoba kao puki „anonimac“ posve jednaka svakom drugom anonimnom pojedincu. Ova snaga djeluje uz pomoć nepredvidljive i nesvodljive distance koja na koncu svakoga od nas emancipira kao gledatelja i kao sudionika nekog događaja. Emancipacija gledatelja moguća je tek onda kada prihvatimo činjenicu da ne postoji nikakva pasivnost koju treba učiniti aktivnom, niti povlašteni mediji koji tobože više nego neki drugi uprizoruju samu bit društvenosti. Ne postoji zadatak po kojem se gledatelja treba preobratiti u poziciju aktera, nego treba prihvatiti činjenicu kako je svaki gledatelj glavni akter vlastite priče, tj. akter vlastitog života, kao i činjenicu da je svaki akter na pozornici ujedno i gledatelj te iste priče.

U tom smislu, Rancière svaki povratak ideji totalne umjetnosti (Gesamtkunstwerk), koja se danas javlja u formi repolitizacije umjetnosti i insistiranja na posebnoj društvenoj ulozi teatra, smatra pukom apoteozom artističkog ega i „hiperaktivističkog konzumerizma“, tj. samo još jednim pokušajem zatupljivanja. Da bi zadobio istinsku političku snagu, teatar mora prestati biti uprizorenjem nejednakosti. To je jedino rješenje paradoksa gledatelja, ali i jedina mogućnost emancipacije teatra od nametnute mu društvene uloge koja teatar pretvara u lutku na koncu politike i potčinjava ga njezinoj autoritarnoj sjeni. To se neće dogoditi tako da se poruše granice oko teatra i cijelo društvo postane hiperteatrom. Naprotiv, treba prekinuti s fantazmom o političkoj ulozi teatra i vratiti čast svim ostalim idiomima umjetnosti.

Rancièreova kritika teatralizacije politike, tj. uprizorenja društva kao hiperteatra, zasniva se na vraćanju dostojanstva svakidašnjeg života u institucionalizirane forme politike, umjetnosti i obrazovanja. Ona zapravo nije ništa drugo nego poziv da odnos politike i teatra konačno prestanemo misliti u Platonovim kategorijama koje su nam, poput nekog kukavičjeg jajeta, stoljećima nametale prijezir prema gledatelju i „običnom čovjeku“ demokratskoga doba. U posve aristokratskom duhu, cijela je

467

468

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

Goran STARČEVIĆ

dosadašnja društvena teorija gledatelja kao pojedinca utapala u teatrokratskoj masi, a društvo zamišljala kao hiperteatar u kojem se pravda može uspostaviti nekom investiturom ili jednostavnom preraspodjelom društvenih uloga.

To je, naravno, bila kobna iluzija koja je predodredila cijelu povijest demokracije.

Bez ikakva pretjerivanja možemo konstatirati da je upravo tâ iluzija glavni uzrok permanentne krize moderne hrvatske demokracije. Moderna je demokratska Hrvatska krenula putem propasti istoga časa, tj. s istim onim činom s kojim je i rođena – proizvoljnom preraspodjelom društvene moći i nasilnom preraspodjelom društvenih uloga. Ona je ogledni primjer činjenice kako se u modernim demokracijama „mit o utemeljenju“ na koncu okreće protiv slobode kao jedinog istinskog temelja demokracije, kao i činjenice kako teatralizacija politike na koncu neminovno vodi prema propasti same društvenosti.

Tek kada prihvatimo da riječi nisu ništa više nego riječi, a predstave i priče ništa više nego predstave i priče, pred nama se ponovno otvara privilegij življenja u sadašnjosti i kretanja prema istinskoj budućnosti, takvoj čiji se efekti nikada ne mogu unaprijed predvidjeti. To je, ukratko, i smisao Rancièreovih promišljanja o odnosu politike i teatra.

FILOZOFIJA I DEMOKRACIJA Za Grke je teatar bio sve prije nego obična ili svakodnevna pojava. Ono što je u demokraciji polisa bilo svakodnevno, bila je sama filozofija. Danas, kada živimo u vrijeme državnih filozofa i filozofa-intelektualaca, zaboravljamo da je filozofija ne samo dijete nego i začetnik demokracije. Današnji državni filozof plaćen je da u ime države interpretira učenja drugih filozofa u sklopu kulturalnog pogona društva znanja, ali nije plaćen da bi mislio svojom glavom. Misliti i poučavati dopušteno je jedino unutar zadanog kurikuluma, a sve ostalo je rizična ili, kako bi to rekao Kant, privatna upotreba razuma. Upravo zato, katedarska filozofija danas više nema nikakvu regulativnu, pa tako niti subverzivnu ulogu u društvu. U demokraciji polisa, čak ni učitelj sofist, plaćenik koji baš kao i današnja privatna veleučilišta podučava glupe i bogate, još uvijek u svom radu nije vezan nikakvim striktnim kurikulumom ili pravilima. Filozofija je tako bila prvi istinski lik slobode.

Ako lik filozofa, koji bez problema prepoznajemo u grčkome polisu, pokušamo prenijeti u demokraciju megalopolisa, primijetit ćemo da se on najčešće javlja pod maskom celebrity-intelektualaca robno-novčanog pogona društva spektakla, ili, što je još gore, u liku Rancièreovih „inferiornih superiornih“, tj. univerzalnih sveznalica i učitelja života koji u potrazi za kruhom i slavom obilaze književne sajmove i opsjedaju kino dvorane i TV-ekrane. Zbog ovih sajamskih muha, kako ih je nazivao Nietzsche, danas nam je teško razumjeti kako je filozofija u grčkome polisu bila

Goran STARČEVIĆ

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

izvorna snaga demokracije.

Bez obzira na sve kritike koje je demokraciji kao pukoj inscenaciji teatra uputio Platon kao posljednji veliki filozof arhajskog ili aristokratskog doba, njegov najbolji učenik Aristotel vjerovao je da se i čovjeka demokratskoga doba može podučiti etičkim i dijanoetičkim vrlinama koje zajednicu vode prema harmoniji ili pravednosti.

Jer je prijateljstvo jedina krepost ili vrlina (areté) koja je u potpunosti usmjerena prema drugome i ujedno najviše mjerilo same pravednosti, ono za Grke nije utopija ili stvar dobre volje, nego vrhunac čovjekova etičkog i političkog razvoja. Prijateljstvo nije neko slučajno stečeno dobro, nego se ono u „Nikomahovoj etici“ javlja kao najviši vid čovjekove djelatnosti, tj. ono što su Grci zvali eupraxia – odnos prema drugome koji zahtijeva ustrajavanje u vrlini i život usmjeren prema znanju i kreposti. Upravo zato, Aristotelov „Protreptikos“37 ili nagovor na filozofiju završava mišlju kako se čovjek mora baviti filozofijom ili se oprostiti od života i otići sa svijeta u kome sve ostalo predstavlja golemu besmislicu i naklapanje.

Jer najviše očitovanje onoga božanskoga (theion) nije ništa drugo nego naš um, jedini put koji čovjeka vodi prema raščinjavanju privida i spašava ga od tiranije teatrokracije koja je u naše doba prerasla u globalnu iluziju ili torturu spektakla, za Aristotela predstavlja – sama filozofija. Jedan od ponajvećih problema moderne demokracije, rekli smo, jest nestanak društvene relevantnosti filozofije. Aristotelovo upozorenje o donosu froneze i sophie, tj. odnosu između političkog razbora i mudrosti filozofije, nije samo kapric staroga filozofa, nego ono odražava i samu bit ili ethos izvorne demokracije antičkoga polisa.

Duh slobode nastupio je u povijest Zapada upravo s filozofijom, tj. s političkom refleksijom najvažnijih ideja grčkih filozofa. Bez Anaksimandrove i Parmenidove ideje pravednosti kao jedinstvenog zakona prirode, Heraklitove vizije logosa kao zajedničkog svijeta, Platonove ideje zajedničkog dobra i Aristotelove vjere u pravo svakog pojedinca na blaženi život u zajednici prijatelja, ne može se ni zamisliti postojanje grčke demokracije.

Za razliku od demokracije polisa, demokratska društva megalopolisa, zavedena idejom napretka i napredovanjem znanosti i tehnike, vjeruju da je demokracija moguća bez svoga jedinog istinskog speculuma, tj. vjeruju da je ona moguća kao nekakva formalna procedura odvojena od kritičke svijesti i budnoga oka filozofije. Na žalost po nas današnje, jedva da je moguće zamisliti pogubniju zabludu. Demokracija, kakvom je bila zamišljena u aristotelijanskom polisu, mogla je funkcionirati bez profesionalnih političara samo zato što je u njoj još uvijek bila živa filozofija.

37

Aristotel: „O duši/Nagovor na filozofiju“, Naprijed, Zagreb, 1987. Prev. Milivoj Sironić, Darko Novaković.

469

470

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

Goran STARČEVIĆ

Kada je Jean Baudrillard, kritizirajući postmodernizam kao nekritičko idolopoklonstvo prema simulakrumu i apsurd življenja u hiperrealnosti, ustvrdio kako se filozofija na koncu svog povijesnog hoda ponovno našla na samome početku, tj. suočena s istim problemima s kojima je i započela njezina povijesna uloga, on je ukazao na bit odnosa filozofije i demokracije. Istinska društvena uloga filozofije nije njezino služenje „društvu znanja“ kao autopoetičkom stroju tehnologije, znanosti i kapitala nego, kako je to na njezinu početku ustvrdio Parmenid, razlikovanje privida i zbilje, tj. upravo ono što Rancière danas naziva intelektualnom i društvenom emancipacijom. Od Platona do Husserla, filozof je bio onaj koji umije razlikovati stvarni lik (eidos) ili bit neke stvari i pojave (koja se od Platona naziva idejom), od subjektivnog privida koji u ljudskom razumu o njoj stvaraju nepostojana mnijenja smrtnika (doxai) i iskrivljene slike (eidolon) od kojih čovjek gradi sve svoje zablude ili idole. Drugim riječima, temeljna zadaća filozofije nije ništa drugo nego društveni egzorcizam, tj. borba protiv svakog oblika idolopoklonstva.

Sve dok se vjerovalo da će znanosti i tehnika doista zamijeniti duh filozofije, vjerovalo se i u napredak, pa tako i u naprednost moderne demokracije. Francis Bacon čvrsto je vjerovao kako će „nova znanost“ osloboditi i očistiti ljudski duh od idola koji ga neprestano obuzimaju. Znanost je, međutim, ubrzo i sama postala žrtvom idolopoklonstva čiji ponajveći Moloh nije ništa drugo nego ratio. Danas, kada smo suočeni s ekonomskim teorijama koje su među sobom udaljenije nego što su to ikada bile filozofske teorije, dok suvremena Europa vapi za političkom idejom koja bi je mogla odvesti prema mirnoj budućnosti, a neoliberalna neman izrasla na matematici i statistici svijet vodi prema sigurnoj propasti, svima postaje jasno da živimo u vremenu iracionalnog racionalizma, tj. da kriza s kojom se suočavamo nije ništa drugo nego kriza samoga racija. Znanost produbljuje svijet činjenica, ali ona više ne može misliti, pa tako niti razriješiti krizu koju je sama uzrokovala.

Krizu može razriješiti jedino onaj politički razbor koji, kako je to tvrdio Aristotel, zna da istinska politika za savjet mora upitati mudrost samu, tj. politika koja će ponovno tražiti savjet filozofije. Upravo je protjerivanje filozofije iz građanskih škola i njezino nadomještanje besmislenim amalgamom vjeronauka i ideologije u formi apstraktne, od filozofije istrgnute etike, dovelo do sveopćeg urušavanja kritičkog mišljenja u modernim građanskim demokracijama. Protjerivanje filozofije iz političkog života pod vodstvom poluobrazovanih partijskih aparatčika kao kolektivnih filozofa našega doba, dovelo je do eskalacije demagogije i čudovišnog normativizma, baš kao što je njezino rušenje s pijedestala tzv. društvenih i humanističkih znanosti dovelo do urušavanja samih temelja humanizma.

Ostavši bez svog utemeljenja u filozofiji, moderna je demokracija svoje zrcalo pronašla u političkoj teologiji. To je tajna apsurdne popularnosti koju i dandanas,

Goran STARČEVIĆ

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

usprkos svima poznatim rigidnim ideološkim stavovima svoga autora, uživa politička teorija Carla Schmitta. Politička teologija Carla Schmitta, zapravo i nije ništa drugo nego povratak prvotnoj duhovnoj podlozi na koju su se nakalemile sve religije i političke teorije Zapada, tj. povratak političkom maniheizmu ili zoroastrizmu.

Nakon što je vjera u linearni tijek i napredak povijesti definitivno poljuljana sveopćom slutnjom društvene i ekološke katastrofe, oslabio je i utjecaj onih religija i ideologija koje su se zasnivale na pravocrtnom poimanju povijesti i otvaranju rajskih vrata na kraju historije.

Manihejstvo ili mazdaizam kao jedina posve a-povijesna religija, tj. religija koja se zasniva na vjeri u vječiti kozmički sukob dobra i zla, danas konačno može sa svoga lica skinuti maske judeokršćanstva i islama pod kojima se stoljećima skrivala. Ovo lice, naravno, nije nikakva novost za islamizirane semitske narode, kao ni za, kako bi to rekao Freud,38 loše pokrštene narode Europe i Balkana u kojima je stara maniheistička vatra tinjala i prije današnjeg globalnoga rata između, kako bi to rekao Žarko Paić, špilja i tornjeva.

Zahvaljujući kalemljenju naše civilizacije na deblo mazdaizma, moderni su se demokratski političari u trenutku krize lako vratili svojim davno uigranim društvenim ulogama. U shemi vječne borbe dobra i zla, zloduh nacionalizma bio je zamijenjen zloduhom internacionalizma, zloduh komunizma zloduhom kapitalizma, a današnji neoliberalizam pod egidom „izvrsnosti“ i „kompetitivnosti“ demokratsko društvo nastoji zauvijek izručiti starim bogovima vječnog sukoba i nejednakosti.

Maniheistički ethos danas se ne javlja samo kao apologija nasilja nego se on, kada se izražava u obliku stare platonovske navade oktroiranja ideje dobra cijeloj političkoj zajednici, može pojaviti čak i kao apologija nenasilja. Kao što nitko tko je doista razumio njegova djela ne može Nietzschea optužiti za nadolazak nacionalsocijalizma, tako bi malo tko filozofiju Emmanuela Lévinasa, najvećeg duhovnog oponenta Schmittovoj teologiji neprijateljstva, mogao optužiti za politički zoroastrizam. Pa ipak, kada Lévinas govori o ontološkom prvenstvu ili nesvodljivosti Drugoga kao o talačkoj situaciji i beskonačnom dugu koji bi svatko od nas trebao osjećati prema onome Drugome, tada se i on zapliće u kantovsko-protestantsku teologiju dužnosti i maniheističku logiku dobra i zla, samo što se manihejski mehanizam sada pokreće s druge strane kozmičkoga klatna.

Istinski građanski ethos, kako nas je podučila Nietzscheova pjesnička intuicija, može se misliti jedino s one strane svakog političkog maniheizma, tj. s one strane dobra i zla. Ova se misao može izreći još radikalnije: ne samo da građanski ethos ne podnosi nikakvo utemeljenje u teologiji, nego on ne podnosi niti utemeljenje u etici 38

Sigmund Freud: „Mojsije i monoteizam“, Grafos, Beograd, 1988. Prev. Božidar Zec.

471

472

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

Goran STARČEVIĆ

kao ideologemu koji želi normirati sve međuljudske odnose i tako zauvijek predestinirati zadane društvene uloge. Etika prestaje biti etikom istoga časa kada zaziva bilo kakvu presumpciju društvenih odnosa!

Sam pojam ethos izvorno je značio obor, tj. ograđeno mjesto na kojem su Grci držali svoje konje. On, dakle, nema nikakvo vrijednosno značenje osim onoga koje proizlazi iz samoga zajedništva, tj. onoga što je Aristotel nazivao političkim nagonom (zoon politikón). Sav nered koji je u teoriju demokracije unijela Hobbesova i Schmittova teorija o prvenstvu ili izvornom pravu suverena koji na sceni nadomješta lik i ulogu građanina-pojedinca, kao i iz nje izvedena maniheistička teologija politike neprijateljstva, zasniva se na krivotvorenju ili nijekanju izvornog smisla građanske demokracije, tj. pokušaju da se demokracija misli bez političke uloge samoga građanina. Jedina moguća presumpcija društvenih uloga u demokraciji može biti presumpcija jednakosti građanâ. To je, kako to svjedoči Rancièreova kritika politizacije teatra, moderna demokracija zapravo zaboravila.

Ideja o suverenu ili Levijatanu koji na sebe preuzima ulogu subjekta građanskoga društva nije ništa drugo nego nastavak rojalističkoga mita o božanskom podrijetlu svakog vladara. Misliti demokraciju bez građanina zapravo znači promišljati demokraciju očima njezinog najvećeg neprijatelja – aristokratskog ressentimenta koji se još od Platonovih vremena krije pod naizgled samorazumljivom idejom o pravu na vladavinu najboljih. To se pravo izravno suprotstavlja Aristotelovoj filozofiji o ljudskim stvarima za koju zajednica nema nikakav drugi smisao nego sreću svakog građanina-pojedinca.

Od Platonove revolucije pod vodstvom filozofâ do tehnokratske vladavine bezličnih stručnjaka u proizvodnom pogonu svemoćnog Kapitala, od povratka teokracije nakon revolucija arapskoga proljeća do bolesnog birokratiziranja političkog sustava ujedinjene Europe, aristokratski se ressentiment uvijek iznova vraća pod krinkom koju naivni i zbunjeni Jozef K. doživljava kao neku višu silu koja neumoljivo preuzima nadzor nad njegovim životom. Zahvaćena u vještičje kolo političke teologije i nesalomljivu logiku neprijateljstva, u već pomalo istrošenom liku Jozefa K. danas se lako može prepoznati ne samo Kafkina i Musilova Kakanija, nego i cijela ujedinjena Europa. Ako se ova tvrdnja nekome čini apsurdnom, treba se samo prisjetiti da je današnja ekonomska i politička kriza Europske unije započela upravo zbog starog zloduha nekada aristokratskog, a danas malograđanskog zoroastrizma i diluvijalne strasti prema nejednakosti.

Kada je, naime, 2004. godine u Uniju primljeno 10 novih zemalja od kojih su osam bile tranzicijske postkomunističke zemlje, stara Europa reagirala je za nju uobičajenim živčanim slomom, a francuski i nizozemski građani odbili su ratificirati europski ustav ne samo zbog svojih lokalnih političkih problema, nego prvenstveno

Goran STARČEVIĆ

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

zbog straha od nadolazeće horde primitivnih stranaca i njihove jeftine radne snage.

Dodamo li k tome još i gotovo nerješiv problem integracije nekadašnjih imperijalnih divova poput Njemačke i Velike Britanije u zajednicu doista ravnopravnih naroda, tada je jasno da kriza Europske unije nije ništa drugo nego kriza solidarnosti, tj. kriza prijateljstva među njezinim građanima.

Tamo gdje nema prijateljstva, nema ni pravednog ili održivog političkog poretka.

Europa je zapravo ogledni primjer utopijske države ili političkog projekta koji, bez obzira na desetljeća političkih i ekonomskih napora uloženih u njegovu izgradnju, još uvijek nije zaživio upravo zato što se mislilo da europsku politiku mogu i trebaju voditi jedino političke elite ili profesionalni političari, a zaboravilo se da istinska politička zajednica ne može postojati bez istinskog građanina. Problem suvremene Europe, u koju za koji dan ulazi i Hrvatska (napisano 2013., op. ur.), nije apsurd njezinih razlika i deficit njezinog proračuna, nego deficit građanske svijesti i deficit solidarnosti. Može li se taj deficit, kako to smatra Jürgen Habermas, nadoknaditi donošenjem jedinstvenog europskog ustava39 koji će građanima Europe omogućiti barem približnu pravnu sigurnost i osjećaj zajedništva koji su im nekada pružale njihove nacionalne države, ili je globalni Moloh neoliberalizma već nepovratno uništio svaku nadu u buđenje solidarnosti među europskim građanima, to, nažalost, više nije pitanje teorije, nego pitanje prakse. Tâ praksa, prije svega ostalog, mora poći od načela jednakosti. ŠTO JE PRIJATELJSTVO? Naslov ovoga poglavlja svjesno priziva u sjećanje pitanje koje je Michel Foucault postavio u eseju „Što je prosvjetiteljstvo?“. U zaključku svoga teksta Foucault kaže: „Ne znam hoćemo li ikada postati punoljetni. Mnogošto u našemu iskustvu nas uvjerava da nas povijesni događaj Aufklärunga nije učinio punoljetnima, te da još uvijek mi to nismo.

Ipak, čini mi se kako se tom kritičkom propitivanju sadašnjosti i nas samih, koje je Kant formulirao reflektirajući o Aufklärungu, može dati smisao. Čini mi se kako upravo taj način filozofiranja nije bio bez značaja, a ni bez učinka, u protekla dva stoljeća. Kritičku ontologiju nas samih svakako ne treba uzimati kao kakvu teoriju, doktrinu, niti čak kao kakav trajni korpus znanja koje se nakuplja; treba je zamisliti kao stav, ethos, filozofski život u kojemu je kritika onoga što mi jesmo istovremeno povijesna analiza ograničenjâ koja su nam postavljena kao i dokaz njihovoga moguća prekoračenja.“40 39 40

Vidu u: Jürgen Habermas: „Europa na raskrižju“, Europski glasnik, br. 16, Zagreb, 2011. Prev. Boris Perić.

Michel Foucault: „Što je prosvjetiteljstvo?“, Čemu, br. 10, Zagreb, 1997., str. 100. Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/file/92438. Prev. Tomislav Medak.

473

474

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

Goran STARČEVIĆ

Politika prijateljstva, koju je Derrida radije imenovao u pluralu, posve korespondira s onim što je Foucault rekao o prosvjetiteljstvu. Ona nije ni teorija, ni doktrina, pa čak niti stvar punoljetnosti i hrabrosti koju je Kant zahtijevao od svoje epohe, nego upravo filozofski ethos, tj. pokušaj prekoračenja svih onih povijesnih ograničenja koja nas dandanas drže u pokornosti zahvaljujući čudovišnom spletu okolnosti, institucija, osobnih, nacionalnih, ekonomskih i kulturoloških razlika.

Prijateljstvo kao politički fenomen onaj je pretpostavljeni odnos jednakosti koji nas vodi prema osobnoj vrlini, međusobnom poštovanju i zajedničkoj sigurnosti. Baš kao i Rancièreov rad emancipacije, ono se mora pretpostaviti da bi se uopće moglo ostvariti. Prosvjetiteljstvo je, kaže Foucault, kritička ontologija nas samih. Posve isto može se kazati za prijateljstvo. Ono od pojedinca zahtijeva hrabrost kritičkog mišljenja i sposobnost da se odvoji od plemenske svijesti (ideologije, klase, rase, religije, nacije...), kako bi konačno pronašao ravnopravne sugovornike.

Politika prijateljstva, kao odgovor na vjekovne antagonizme koji su svijet na koncu doveli u slijepu ulicu neoliberalizma kao permanentnu krizu ekonomije i društvenosti, koju sve jače raspiruje osvetnička snaga neodgovorno zapostavljane prirode, javlja se u tri tipična oblika. Sva tri oblika zapravo su pokušaj provedbe izvornih vrijednosti demokracije polisa u ustrojeno i umreženo tijelo pervertirane reprezentativne demokracije megalopolisa. Mogli bismo ih, pojednostavljeno, nazvati trima pokušajima društvenog obrata – političkim, etičkim i egzistencijalnim obratom.

Politički obrat prema izvornom smislu demokracije javlja se kao pokušaj povratka načelu direktne demokracije, tj. onoga što smo u ovom tekstu nazvali politikom bez političara. Ova ideja prepoznaje se u dva modusa. Prvi zagovara buđenje građanskog ponosa, osobnosti i kritičke svijesti u svim varijantama društvenoga bitka, ali bez perpetuiranja nasilja i nove apologije kolektivizma. Premda je danas nemoguće u potpunosti ostvariti ideal neposredne demokracije, moguće je aktivno se zalagati za primjenu načela supsidijarnosti, dosljednu izmjenjivost građana na upravnim funkcijama, striktnu odgovornost i smanjivanje utjecaja profesionalnih političara (politokracije), kao i za one vrste javnih politika koje teže k što manjoj reprezentativnosti i interpretativnosti načela demokracije.

Na ove se napore često kalemi kolektivistička komunističko-revolucionarna tradicija koja se u znanstvenoj i filozofskoj literaturi i političkoj praksi javlja kao prizivanje nekog novog revolucionarnog subjekta (Žižek, Badiou), ili pak kao reinvencija populizma (Laclau), kako bi se ono što Rancière naziva presumpcijom jednakosti uvelo silom, suprotno njegovoj pesimističkoj pretpostavci o čovjeku urođenoj strasti prema nejednakosti. Kolektivistička politokracija („skupština filozofa“), kakvu smo već upoznali u formi Platonovih, jakobinskih, marksističkih, nacionalsocijalističkih i današnjih partitokratskih kolektivnih mudraca, nikada se, međutim, ne može do-

Goran STARČEVIĆ

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

sljedno zalagati za ideju jednakosti jer ona uvijek već unaprijed pretpostavlja, rekao bi Augustin Cochin, prvenstvo svojih ideja nad svim ostalim idejama.

U svom drugom obliku, politika prijateljstva javlja se u formi etičkog obrata, tj. obrata prema izvornim etičkim vrijednostima grčkoga polisa. To je politika koja, na tragu Lévinasovih i Derridinih radova, nastoji sve političke odnose zasnovati na an-arhijskom susretu licem u lice i izvornom etosu bratstva i čovječnosti. Premda se dosljedno zalaže za načela poput nenasilja, gostoprimstva, neodlučivosti, tj. za punu otvorenost prema onom nadolazećem, i ona se zapliće u presumpciju društvenih uloga kroz apsolutizaciju prava drugoga i tako, suprotno onome što bi zapravo htjela, postaje apologijom nejednakosti. Istovremeno, pojam odgovornosti kao temeljni pojam Lévinasove etike u praksi poprima prije teološke i ideološke, nego konkretne političke konotacije. Zato nije nimalo čudno što Lévinasova etika kao prva filozofija, na kojoj je i Derrida nastojao sagraditi alternativu Schmittovu maniheističkom konceptu politike, usprkos prividnoj afirmaciji ateizma, danas kudikamo češće inspirira teološke nego političke rasprave.

Kao treći oblik u kojem se javlja politika prijateljstva opisali smo de Certeauov i Rancièreov egzistencijalni obrat prema svakodnevnom životu čija se temeljna snaga nalazi u prirodnoj raspodjeli jednakosti. Rancièreova emancipacija učenika i gledatelja od nametnutih im društvenih uloga može se shvatiti i kao emancipacija modernog građanina od nametnutih okova kolektivizma, iako se ta emancipacija ogleda prvenstveno u negativu. Povratak izvornim političkim vrijednostima polisa prema Rancièreu nije moguć već i zbog toga što je društvo oduvijek tvorevina bezumlja u kojoj se, na uvijek nove načine, neprestano reproducira ludilo nejednakosti. I sam je polis, uostalom, bio zajednica jednakih u nejednakosti, tj. zajednica ravnopravnih građana proklamiranih na temelju isključivanja stranaca, žena i robova, tj. na osnovi pretpostavljene „prirodne“ nejednakosti. Takva politika prijateljstva, kako joj i samo ime kaže, moguća je jedino kao politika među prijateljima, tj. kao oblik osobne, ali nikada i društvene ili političke emancipacije.

U svim svojim tipičnim oblicima politika prijateljstva nastoji ponovno afirmirati zapostavljene ideale moderne demokracije, tj. ideale bratstva i jednakosti koje je poslije Drugoga svjetskog rata, a osobito nakon pada Berlinskoga zida, s političke pozornice posve izbrisala pervertirana ideja (fetiš) slobode. Ona je prije svega pokušaj ispravljanja zastrana eskapističkog načina života koji se, pod zastavom slobode, izvorno pojavio kao „American way of life“, da bi se ubrzo proširio cijelom društvenom pozornicom Zapada, a danas i cijelog postindustrijskog svijeta. Eskapizam nije ništa drugo nego pervertirani liberalizam koji se na koncu pretvorio u čudovišni, globalni stroj volje za moći (Deleuze bi rekao – ratnu mašinu) kojom upravljaju poslužnici neoliberalne ekonomije i svećenici ne više prosvjetiteljskog, nego ponovno

475

476

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

Goran STARČEVIĆ

apsolutističkog „društva znanja“.

Osim povijesnih, psiholoških i socijalnih razloga koji, svim našim nastojanjima usprkos, jasno ocrtavaju granice plemenitog „ludila“ politike prijateljstva, pred nju se postavljaju i one ontološke, doista neotklonjive granice. Te granice, kakvima ih u eseju „O prijateljstvu“ prikazuje Béla Hamvas,41 možda su razočaravajuće za idealiste koji otklon od nevolja ovoga svijeta još uvijek traže u onom političkom, ali one, s druge strane, prijateljstvo prikazuju u onom najvažnijem i njemu zapravo najprimjerenijem obliku, tj. u njegovu čistom egzistencijalnom bitku.

Hamvas u svojoj fenomenologiji prijateljstva daje za pravo i Platonu i Aristotelu.

Istina je, kako Platon kaže, da je izvorna riječ za zajednicu zakon, jer zakon je taj koji vlada nad svim bićima, ali ono što stvara zajednicu je prijateljstvo koje se nastanjuje u bićima. Kao što kaže Aristotel, ako tisuće i milijuni mogu živjeti zajedno, govoriti istim jezikom i njegovati zajedničke tradicije, tada se ova magija ne može zamisliti bez prisuća boginje Filije. Filija (prijateljstvo) nije samo ideja, nego biće po sebi. Bez nje bi se La Bruyere s pravom pitao kako je moguće, pokraj sve raznolikosti i šarolikosti ljudskih karaktera i temperamenta, da dva ljudska bića mogu prespavati pod istim krovom, a da jedan drugoga ne udavi prije svitanja. Bez Filije, čovjek bi bio tek usamljena grabežljiva zvijer.

Premda je prijateljstvo jedna od omiljenih filozofskih i literarnih tema staroga i srednjega vijeka, tišina koja je oko prijateljstva zavladala u posljednjih stotinjak godina upućuje nas na činjenicu da se čovjek opet preobražava u grabežljivu zvijer.

Hamvas, međutim, na krizu prijateljstva ne gleda kao na puki politički problem jer zajednicu, suprotno Aristotelu, ne smatra emanacijom prijateljstva. Zajednica, naime, nikada nije neki odnos između Mene i Tebe. Da bi nastala zajednica, potrebno nas je najmanje troje.

Tamo gdje nas je troje, međutim, prijateljstvo odlijeće. Prijateljstvo buja jedino u svijetu broja dva. Dvoje, dvojica ili dvije – to je istinski svijet prijateljstva. Upravo zato, astrologija koja ljudsku sudbinu dijeli u dvanaest kuća, ima zasebnu kuću ili dom za prijateljstvo. Astrologija oduvijek zna da prijateljstvo nema nikakve veze s jastvom ili ljubavi. Prijateljstvo je zaseban sudbinski znak, poput zvanja ili smrti.

Prijatelj nije ni drug, ni kolega, niti partner. Prijateljstvo se ne može nadomjestiti ničim drugim, niti su svi ljudi sposobni za prijateljstvo. Jedna od najčešćih pogrešaka pri pomisli na prijateljstvo je njegovo brkanje s ljubavlju. Kao što ono nije emanacija zajednice (političkog nagona), prijateljstvo nije ni emanacija ljubavi. Ljubav, kaže Montaigne, nikada ne pita za dozvolu. Ona dolazi kada želi i opsjeda čovjeka poput elementarne sile. Prijateljstvo, međutim, uvijek treba pristanak.

41

Dostupno na: http://hamvasbela.org/en/friendship.html. Na engleski preveo Zsolt Suto.

Goran STARČEVIĆ

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

Ja sam taj koji bira prijatelja, svojom voljom. Jednom kada je pristanak dan, prijateljstvo postaje kompulzivnim. Od sada sam samo polovica nečega. Pa ipak, ni tada me ono ne prevladava. Prijateljstvo je uvijek nježno i bez suvišnih strasti. Boginja Filija, kaže Hamvas, najnježnije je od svih božanskih bića.

U prijateljstvu padaju sve maske. Društvene uloge više ne znače ništa. Ova, Rancièreu vjerojatno najvažnija, emancipatorska snaga prijateljstva, ne proizlazi iz toga što prijateljstvo počiva na iskrenosti, nego iskrenost sâma proizlazi iz prijateljstva. Prvo dolazi Filija, a tek potom svi njezini darovi. Kao što kaže Hamvasu omiljeni pjesnik Ralph Waldo Emerson, prijateljstvo je istovremeno paradoks i remek-djelo prirode, jer prijatelj je jedino biće kod kojega ne žudimo za onim što on ima, nego za onim što on ili ona jest.

Prijateljstvo je egzistencijalni fenomen koji se ne može svesti na divinifikaciju jastva, tj. iskustvo osobne duše, niti je ono fenomen u kojemu se vlastita egzistencija posreduje kroz divinifikaciju zajednice (rase, nacije, religije), nego je ono zaseban, treći svijet koji se ne smije zamijeniti ni sa kojim drugim. Cjelina se može upotpuniti jedino drugom cjelinom. Osoba se može otvoriti jedino prema drugoj osobi. Upravo zato, u prijateljstvu nema hijerarhije, rangiranja, niti utrke u uspješnosti. Premda se muško prijateljstvo često iskazuje na agonalnom polju, ono nadilazi svaku kompetitivnost. Krug prijateljstva nadilazi sve životne fenomene i označava susret u višem, uvijek otvorenom egzistencijalnom bitku.

Tri glavne prijetnje prijateljstvu su ponos, arogancija i ironija. To su tri autistične forme ponašanja tipične za one koji se po svakoj cijeni žele razlikovati od drugih.

Ponos drugoga vidi kao puko ogledalo, arogancija u drugome traži slugu, a ironija u njemu vidi puku nesavršenost. Svi smo mi ogledala, sluge i nesavršena bića, ali jednako tako, svi znamo da to nikada nije ono što je u nama najvažnije. Dokaz tome ponovo je sámo prijateljstvo, jer prijatelj i bez prisile izabire biti ogledalom i slugom, baš kao što priznaje svoju nesavršenost.

Onaj tko to ne razumije, i ne zna prijatelju uzvratiti istom mjerom, nije uvrijedio samo prijatelja, nego i sámo prijateljstvo. Goethe zato kaže kako nije dovoljno žrtvovati svoj život za prijatelje – za istinsko prijateljstvo čovjek se mora odreći svojih uvjerenja.

Ove Hamvaseve misli žele nas podsjetiti na ono što smo u moderno doba zaboravili, tj. ono što je izostavljano u pričama o politici prijateljstva. To što se zaboravlja, smatra Hamvas, jest božansko podrijetlo prijateljstva. Ono se izvorno javlja kao besmrtnost dvojstva ili snaga udvostručavanja egzistencije koju su Atenjani, usprkos iskrivljavanju izvornih motiva „ubojica tirana“ Harmodija i Aristogitona, slavili kao sâm početak demokracije. „Kada dva zajedno idu, jači su i u zamisli i na djelu.“, kaže Homer u besmrtnoj „Ilijadi“.

477

478

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ

Goran STARČEVIĆ

Prijateljstvo je doista utemeljujući mit grčke demokracije. Svaki mit o utemeljenju, sada već znamo, počiva na nekoj feničanskoj laži. Nasuprot tome, prijateljstvo kakvim ga vidi Hamvas, pročišćeno od svih drugih, pa tako i političkih primjesa, posljednji je ostatak arhajskoga ethosa, tj. jedini preostali odjek klasičnih vremena.

Prijateljstvo je zapravo podsjetnik na zlatno doba čovječanstva. Ono je istovremeno herojsko, intimno, duhovno i agonalno iskustvo, iskustvo koje je u arhajska vremena bilo, kako bismo i danas rekli, klasičan način iskupljenja čovjekova života i smisao same čovječnosti. Prijateljstvo, kaže Hamvas, započinje stupanjem u idilični svijet „zlatnoga doba“, u svijet duboke tišine, potpunoga mira i neuznemirenosti žudnjama i strastima. Ljubav i sreća se u tom svijetu zadržavaju jedino na trenutak, ali prijateljstvo u njemu boravi za svô vrijeme svoga trajanja.

Moderni homo politicus upravo zato toliko žudi za iskupljujućom, danas bismo rekli mesijanskom snagom prijateljstva. Prijateljstvo, međutim, nadvisuje svaku političku moć i svaki mesijanizam. Ono se ne može instrumentalizirati, jer se javlja jedino među istinskim prijateljima. Prvo ne može biti posljednje. Upravo zato, smisao politike prijateljstva nije ništa drugo nego emancipacija prijateljstva od ograničenja koje pred njega postavljaju demoni povijesti, glupost politike, i oholost znanja.

Hamvasevim riječima: „Za humani svijet, prijateljstvo je oduvijek bilo i bit će klasičan način života. Prijateljstvo nadilazi zbunjujuću iracionalnost čovjekova bića, koju zovu nekim neobjašnjivim realitetom, i razrješava život na poetski način. Kažu da nas ljubav često čini pjesnicima.

Prijateljstvo poetičnim čini cijeli život. U prijateljstvu život postaje poezijom.“42 Hamvas, poznato je, nije vjerovao u prijateljstvo između muškarca i žene, „dvije najveće suprotnosti u univerzumu“, baš kao što Carl Schmitt nije vjerovao u prijateljstvo među narodima. To, međutim, ne znači da su oni bili u pravu.

2013.

42

Isto, str. 5

Zvonko KOVAČ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST HRVATI I UKRAJINCI

OLEH HIRNYK Od kolonijalizma do neovisnosti (prev. N. Lumezi i Đ. Vidmarović)

480

479

480

Oleh HIRNYK, Lviv/Lavov (Ukrajina)

OD KOLONIJALIZMA DO NEOVISNOSTI Hrvatsko-ukrajinske paralele „Događalo se to da je u slavenskom svijetu najagresivnija bila (i jest) politika ruskoga imperijalizma, koja je vješto manipulirala ‘slavenofilskom idejom’, šireći na taj način sverusku kolonijalnu ideologiju na čitav slavenski prostor.

Ruski kolonijalizam postao je primjerom (u negativnom smislu riječi) i drugim narodima, najprije Srbima koji, nekritički ‘oponašajući’ rusku imperijalnu politiku, nisu uspjeli izgraditi normalne odnose s najbližim susjedima.

U nesavladivoj želji za velikosrpskom hegemonijom na cijelom balkanskom i okolnom prostoru, oni su pokopali realnu mogućnost osnutka južnoslavenske konfederacije. Bez razumijevanja prirode ruskoga kolonijalizma, koji potvrđuje priču o prisutnosti Rusije ne samo na osvojenim teritorijima (Ukrajina) nego i na teritorijima koje je Rusija uključila u planove budućega ‘dobrovoljnog pripajanja’ (tzv. ‘balkansko pitanje’), nije moguće razumjeti tragične povijesne stranice ni Ukrajine ni Hrvatske.“

Tko god je makar površno sa stajališta ukrajinskog konteksta upoznao povijest Hrvatske, taj će se sasvim prirodno upitati: kako se moglo dogoditi da dva – po povijesnoj sudbini tako slična naroda – Ukrajinci i Hrvati – i dan-danas vrlo malo znaju jedan o drugome?*1 S jedne strane imamo ljetopisne zapise o tajanstvenim * Predgovor knjizi: Хрвоє Качiч, Хорватський прорив (Hrvatski prodor), Temпopa, Київ (Kijev),

2012. Izvornik: Hrvoje Kačić, U službi Domovine – Croatia rediviva, Matica hrvatska, Zagreb, 2003. Uslijedila su još dva izdanja. (Op. ur.)

Oleh HIRNYK

HRVATI I UKRAJINCI

Bijelim Hrvatima koji su naseljavali prostore suvremene Zapadne Ukrajine i s kojima su vojevali kijevski kneževi. Dvadesetak kilometara od Lavova nalazi se arheološko nalazište Stiljsko, gdje se prema znanstvenim hipotezama, gotovo do IX. st., nalazio glavni grad Bijelih (istočnih) Hrvata.2 Ponekad se činilo da samo Proviđenje ukazuje na sakralnu vezu obaju naroda, kao što govori slučaj najstarijega relikta kijevske pismene škole – Reimskoga evanđelistara („Pеймського Євангелiя“) Ane Jaroslavne, kćeri velikoga kneza tzv. Kijivske Rus’i (Ки́ївська Русь), Jaroslava Mudroga (Ярослава Мудрого) i francuske kraljice. Nečija ruka dopunila je tekstom – na glagoljici – izgubljene stranice iz XIV st., najstarijega kijevskoga ćiriličnog pisma.

Postoji pretpostavka da je kijevski fragment evanđelistara Ani iz Francuske donio češki kralj i imperator Svetoga Rimskog Carstva (lat. Sacrum Romanum Imperium) Karlo IV., a njegov tekst na glagoljici napisali su hrvatski redovnici – benediktinci, koje je on godine 1347. pozvao da u Pragu osnuju samostan Emaus.3 U takvom ćirilično-glagoljskom pismu, u dragocjenoj opremi, evanđelje je ponovno stiglo u Francusku, u katedralu u Reimsu, gdje su se tradicionalno održavale ceremonije „pomazanja“ kraljeva za francusko prijestolje.

Na kontakte s hrvatskom sredinom ukazuju još dvije relikvije ukrajinske kulture, sačuvane u Francuskoj – rukopisi „Gramatike slavenske“ Ivana Uževića: prvi rukopis datiran je 1643. g. (čuva se u Francuskoj nacionalnoj knjižnici /Bibliothèque nationale de France/ u Parizu), a drugi – 1645. g. (nalazi se u sjevernoj Francuskoj, u knjižnici grada Arrasa). Posebno zanimljiv je drugi, „araski rukopis“ gdje je objavljena usporedna tablica glagoljskih i ćiriličnih slova, „Oče naš“ na glagoljici i još „Azbukivedar bosenski“ (azbukvar), tj. bosanska ćirilička abeceda. Oba rukopisa bila su predmetom istraživanja svjetski poznatoga hrvatskog jezikoslovaca – slavi2

3

O. Korčnskij, „Istočni Hrvati i problem formiranja države u Prikarpatju“; „Gradine Istočnih Hrvata u porječju gornjeg Dnjestra“; „Kulturna središta Istočnih Hrvata u okolici Stiljske gradine“ u: Bijeli Hrvati, sv. 1., Maveda, Rijeka, 2006., 31-67. J. Kobalj, „Bijeli Hrvati i Zakarpatje. Problemi lokalizacije“ (Й. Кобаль, „Білі Xорвати та Закарпаття“) u: Екзиль, № 1, Ужгород, 1996., 29-33. В. Александрович, „Київські аркуші реймського Евангелія“ u: Реймське Евангеліє Анни Ярославівни, MC, Львів, 2010., 24; D. Žubrinić, Hrvatska glagoljica, HKD sv. Jeronima, Zagreb, 1996., 187-188.

481

482

HRVATI I UKRAJINCI

Oleh HIRNYK

sta Vatroslava Jagića (1838.-1923.). U djelu „Istorija slavjanskoj filologii“ (Povijest slavenske filologije, Petrograd, 1910.) on pretpostavlja da se korištenje Uževićeva termina „slavenski jezik“, odnosno svakodnevni govor, razvio „pod utjecajem zapadne- i južnoslavenske gramatike, povijesti i književnosti“.4 Dotad poznate gramatike – L. Zizanija-Tustanovskog (1596.) i „Грамматіки славєнскиѧ правилноє Сѵнтаґма“ (1619.) – pod nazivom „slavenski jezik“ („слов’янська мовa“) razumijevale su prvenstveno crkvenoslavenski jezik, za razliku od jugozapadnih Slavena, posebno Hrvata, koji su tim pojmom nazivali živi svakodnevni jezik za sporazumijevanje, koji je daleko više korišten u književnoj djelatnosti.

Glagoljica Glagoljsko pismo smatra se izvorno hrvatskim. Prema hipotezi M. Brajčevskog, filozof Konstantin Ćiril je tijekom prebivanja u Hersonesu (Херсонес Таврійський), 860.-861. g., naišao na svete knjige pisane „protoglagoljskim pismom“.5 Fragmenti glagoljskih natpisa otkriveni su na zidovima katedrale sv. Sofije (ukr. Собор Святої Софії ili Софійський собор) u Kijevu.6 A godine 1872. arhimandrit Antonin (Andrey Ivanovich Kapustin, 1817.-1894.) predao je knjižnici Kijevske duhovne akademije 7 stranica teksta na glagoljici, pronađenih u Jeruzalemu, do sada prema znanstvenim spoznajama poznatih kao „Kijevski listići“.7 Uvjerenje o tijesnoj vezi s Hrvatskom, ako ne cijele Ukrajine, onda barem Galicije (ili, prema izvornom nazivu, Galičina odnosno Haličina), dugo je bilo toliko snažno da se našlo u kolofonu (tekst na zadnjoj stranici rukopisne knjige ili starinske tiskane knjige, u kojem se navode podatci o autoru, vremenu i mjestu izdavanja) Karaimskog pergamentnog molitvenika u kojemu su opisana povijesna zbivanja pri premještanju dijela Karaima s Krimskoga poluotoka u Galiciju u XIII. st.8 U M. Брайчевський, Походження слов’янської писемності, Києво-Могилянська академія, Київ, 2007., 121-128. I. K. Білодiд, citirani članak, str. XXII. (Uvodni članak uz „Gramatiku slavensku“ / „Граматику словенську“ Івана Ужевича).

5 М. Брайчевський, Походження слов’янської писемності, 121-128. Брайчевський, Михайло Юліанович (1924.-2001.) – ukrajinski povjesničar i arheolog. Godine 1966. Michael Braychevsky napisao je raspravu (traktat) „Приєднання возз’єднання?“ (Pripajanje ili ponovno spajanje?) u kojem je sjajno razotkrio licemjerje „Teza u povodu 300. obljetnice ujedinjenja Ukrajine i Rusije“. Rad se u početku raspačavao kao „Samizdat“, a 1972. je objavljen pamflet u Kanadi.

6 С. О. Висоцький, Київськa письмена школа X-XII ст., Видавництво М. П. Коця, ЛьвівКиїв-Нью-Йорк, 1998., 38.

7 В. В. Німчук, Київські глаголичні листки, Наукова думка, Київ, 1998.

8 Karaimi ili Karaiti (hebr. qārā’īm: čitači), židovska vjerska rigoristička sljedba koja odbacuje Talmud i priznaje samo Mojsijevu predaju, tj. hebrejsku Bibliju i iz nje izvedene halahe (normativni propisi). Utemeljio ju je oko 765. u Babilonu Anan ben David. U XVII. st. karaimi su se širili s poluotoka Krima po zemljama istočne Europe. Karaimi broje nekoliko tisuća ljudi, od kojih oko 4

HRVATI I UKRAJINCI

Oleh HIRNYK

Glagoljički grafiti u Katedrali sv. Sofije u Kijevu

tom dokumentu, koji se kasnije pokazao krivotvorinom, Danilo Galicki (Данило Романович Галицький, 1201.-1264.) naziva se „kraljem Hrvatske“.9 Prema riječima povjesničara Jaroslava Daškevyča (Яросла́в Рома́нович Дашке́вич, 1926.-2010.), takva neobična titula odgovara predodžbama autorâ XVII. st. o predpoljskom razdoblju Galicije“.10 Možemo se prisjetiti vremena Austro-Ugarske Monarhije, kada su Hrvatska i Galicija pripadale istoj državi, a također i proturječnog filozofa-mistika11 iz Lavova, koji je put započeo u zagrebačkoj gimnaziji i na Filozofskom

9 10 11

1.600 živi u Europi (Ukrajina, Poljska, Litva, Rusija), od nekoliko stotina do nekoliko tisuća u Izraelu, dok male skupine žive u Turskoj, Egiptu i SAD-u. Domicilni su na Krimu. Karaimi kao narod pišu se velikim početnim slovom, a pripadnici vjere, malim, jer mogu biti različitog etničkog podrijetla. Karaimski jezik liturgije (i književnosti) je hebrejski. Judaizam su prihvatili još u razdoblju Prvog hrama, a kao posebna religija uobličio se na prijelazu VII. u VIII. stoljeće. Sebe određuju sljedbenicima frakcije saduceja – u suprotnosti s rabinima kao sljedbenicima farizeja.

Država Izrael je karaimima dala pravo državljanstva. Я. Дашкевич, Я., Постаті, Піраміда, Львів, 2007., 36.

Isto, 47.

Riječ je o prof. dr. Gabrielu Kostelnyku (ukr. Гавриїл Костельник). Rođen je 15. lipnja 1886. u Ruskom Krsturu, danas u Vojvodini, u obitelji Rusina. Ubijen je u Lavovu 20. rujna 1946. Svećenik, pisac, novinar, kršćanski filozof i teolog. Studirao je filozofiju i teologiju na Sveučilištu u Zagrebu, Lavovu i Fribourgu, te doktorirao 1913. Zaređen je iste godine, a nakon Prvoga svjetskog rata preselio se u Lavov, gdje je bio profesor teologije i filozofije na Grkokatoličkom bogoslovnom sjemeništu (1920.-1928.) i Grkokatoličkoj teološkoj akademiji (1928.-1930.). Uređivao je časopis Nyva (1922.-1932.). U kasnim 1920-im Kostelnyk kritizira politiku latinizacije koju su provodili poljski rimokatolički svećenici pod krinkom Unije sa Svetom Stolicom i postaje vodeći predstavnik „istočne“ (protulatinske) orijentacije među grkokatoličkim svećenicima, kojoj je na čelu bio lavovski mitropolit Andrej Šepticki. Grkokatolički ordinarijat Lavovske mitropolije naručio je Kostel-

483

484

HRVATI I UKRAJINCI

Oleh HIRNYK

fakultetu, koji je pisao pjesme na hrvatskome i smatrao se napola Hrvatom, do kraja života ne uspijevajući se osloboditi „kroatizama“ u ukrajinskom govoru. Čak i veoma površno nabrajanje povijesnih činjenica trebalo bi postati ozbiljnim razlogom za aktivnije kulturne odnose između Hrvata i Ukrajinaca. Međutim, početkom XIX st. pojavljuju se zabune glede razumijevanja razlika između Hrvata i Srba, pa čak i u krugovima naprednih ukrajinskih političara i javnih osoba. Sve što se tiče Hrvata postupno se poistovjećuje sa Srbima i samo je u kontekstu, prije svega vremenskom, moguće razabrati kada je stvarno riječ o Hrvatima. Na takve, blago rečeno, netočnosti u zapisima Mihajla Dragomanova, primjerice, upozorava nyku znanstveno istraživanje „Spor o epoklezi između Istoka i Zapada“ nakon čega je iz Vatikana došla naredba da se Kostelnyku zabrani predavanje, pa on gubi mjesto profesora filozofije na Teološkoj akademiji. Nakon što su Sovjeti 1944. ponovno zauzeli zapadnu Ukrajinu (Galicija, ukr.

Haličina), uhićen je cijeli ukrajinski grkokatolički episkopat. Tada je Kostelnyk odigrao negativnu ulogu u povijesti svoje Crkve stavši 1946. na čelo pseudosabora za „pripajane Ukrajinske grkokatoličke crkve Ruskoj pravoslavnoj crkvi“. To još historiografski nije istraženo i rasvijetljeno. Oleh Hirnyk, koji je taj problem proučavao na temelju Kostelnykove rukopisne ostavštine, smatra da je Kostelnyk bio posve svjestan da „sabor“ kojem je stao na čelu u crkveno-pravnom pogledu uopće nije pravomoćan (legitiman). Jer nijedan svećenik u ime cijele Crkve nije pravomoćan donositi odluku o prelasku u drugu vjeru (u ovom slučaju – pravoslavnu). Ovu odluku može donijeti samo Sabor kojim predsjeda barem jedan biskup. I što je jako važno – odluka je u crkveno-pravnom i moralnom smislu pravovaljana samo u slučaju ako je donijeta bez bilo kakva vanjskog psihološkog pritiska i fizičke prijetnje životu sudionika Sabora. U pseudosaboru 1946. nije sudjelovao ni jedan grkokatolički biskup, a svećenici su pristali (među njima i Kostelnyk) pod prijetnjom KGB-a.

Svojim je zadatkom Kostelnyk smatrao organizirati predstavu sovjetima na način da se u slučaju promjene situacije (svi su očekivali da će brzo doći saveznička vojska i protjerati Ruse iz Galicije) odluke mogu lako poništiti. Nažalost, većina intelektualaca i grkokatoličkih istraživača prihvatila je i nekritički proširila tezu, koju su nametnuli KGB i Ruska pravoslavna crkva, da je „Kostelnyk Grkokatoličku crkvu pripojio Ruskoj pravoslavnoj“, a zapravo je bila riječ o formalnom prelasku određenog broja grkokatoličkih svećenika pod jurisdikciju Moskovske patrijaršije. Zato, nakon raspada Sovjetskog Saveza, nitko nije sazivao sabor o povratku grkokatolika pod jurisdikciju Svete Stolice (jer jedinstvo nikada nije bilo raskinuto), nego su na lokalnoj razini svećenici zajedno sa župljanima potpisivali odluku o prelasku pod jurisdikciju grkokatoličkih biskupa. Kao što je bilo rečeno, okolnosti organiziranja pseudosabora 1946. nisu temeljno istražene. A da stvar bude gora, godine 2007. Kostelnykova unuka – Dubravka Poljak-Makaruha, profesorica u mirovini Filozofskog fakulteta u Zagrebu – odlučila je predati u vlasništvo Ruske pravoslavne crkve dragocjene rukopise Kostelnykovih djela, naivno se nadajući da će se bogata Moskovska patrijaršija pobrinuti oko objavljivanja tih djela. Tako su nesretno nestali i posljednji vrijedni svjedoci Kostelnikova života. Dosad Moskovska patrijaršija nije objavila niti jedan rukopis. Godine 2008. u Užgorodu (Ukrajina) je Oleh Hirnyk objavio zbirku izabranih Kostelnykovih djela Ultra posse, popraćenu s dva znanstvena članka. U prvome pod nazivom „Traganje za identitetom kao principium movens stvaralaštva Gabriela Kostelnyka“ dokazao je kako je Kostelnyk svjetonazorom bio vrlo blizak katoličkom modernističkom pokretu, a u njegovim se djelima nalazi bezbroj heretičnih teza vezanih uz antropološka pitanja i scijentizam; u drugome „Arhiv Eleonore i Gabriela Kostelnyka“ objavio je popis rukopisnih dokumenata, pa i onih koji su danas u vlasništvu Moskve. Važno je da se nakon izdanja Ultra posse Moskovska patrijaršija više ne bavi pitanjem proglašenja Kostelnyka mučenikom za pravoslavnu vjeru. (Op. prev.)

Oleh HIRNYK

HRVATI I UKRAJINCI

Jaroslav Daškevyč.12 Govoreći o snazi ukrajinskih vojnika, pukovnik Ukrajinskih sičovih strijelaca (УСС)13 Vasilj Višivanij kazao je kako prema izdržljivosti „Ukrajince nadmašuju samo Srbi“.14 Gledajući u kontekstu Prvoga svjetskog rata, najvjerojatnije, pukovnik Višivanij imao je u vidu Hrvate, koji su u velikom broju ratovali na strani AustroUgarske Monarhije na galicijskoj fronti. Nabrajanje netočnosti moglo bi se nastaviti. Očekivalo se da će se stanje korjenito promijeniti nakon stjecanja neovisnosti Ukrajine i nakon što je Ukrajina priznala samostalnost Hrvatske 1991. (nakon Islanda, Vatikana, Slovenije, Litve...). Međutim, nesporazumi se i dalje nastavljaju, čak i tamo gdje ih nikako ne bi smjelo biti. Tako je, primjerice, Jaroslava Meljnik (Ярослава Мельник), filologinja s lavovskog Instituta ukrajinistike I. Krupjakeviča (Інститут українознавства імені І. Крип’якевича), u knjizi „Ivan Franko i Biblija apocrypha“ (Lavov, 2006.), Vatroslava Jagića nazvala „srpskim slavistom“.15 Ovu „nevažnu netočnost“ mogli bismo oprostiti da je riječ o manje poznatom istraživaču s hrvatskih prostora, ali ne kad je posrijedi svjetski poznati slavist, član ΗТШ-a16 od 1903. g., pod čijim mentorstvom je Ivan Franko pisao doktorsku disertaciju i odonda su tijekom čitava života održavali aktivnu komunikaciju dopisivanjem.17 Unatoč Jagićevu sumnjičavu stavu glede perspektive Ukrajine kao neovisne dr12 13

14 15 16 17

Я. Дашкевич, Постаті, 148. „Ukrajinski sičovi strijelci“ (ukr. Украї́нські січові́ стрільці́; УСС, усу́си) velika su tema ukrajinske povijesti. Riječ je o ukrajinskoj nacionalnoj vojsci čiji su pripadnici bili dragovoljci, a njezin je osnutak 6. kolovoza 1914. potaknula Središnja Ukrajinska Rada, političko predstavničko tijelo Ukrajinaca u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Borili su se za slobodu Ukrajine koja je trebala nastati kao samostalna država nakon završetka Prvoga svjetskog rata. Iznimno je zanimljiva činjenica da je na čelu Ukrajinskih sičovih strijelaca bio habsburški nadvojvoda Vilim Franjo Austrijski, poslije Vilim Franjo Habsburško-Lorenski (njem. Erzherzog Wilhelm Franz von Österreich). Bio je poslan u zapadnu Ukrajinu kao zastupnik carske vlasti. Međutim, zaljubio se u Ukrajinu, njezine ljude i kulturu, naučio jezik i preuzeo ukrajinski identitet kao svoj. Promijenio je ime u ukr. Василь Вишиваний, Vasilij Višivanij, odnosno Bazilije Protkani, i postao junakom ukrajinske borbe za slobodu. Nakon što je propala Zapadnoukrajinska Republika, bježi na zapad, ali se tijekom Drugoga svjetskog rata vraća. Naposljetku, Sovjeti su ga zarobili i strijeljali u Kijevu 18. kolovoza 1948. kao ukrajinskog nacionalista. Za nas je zanimljivo to što je rođen u Puli, 10. veljače 1895.

Toliko je zavolio ukrajinski jezik da je pisao pjesme na tom jeziku, naravno pod novim imenom.

Dakle, bio je habsburški kraljević, ukrajinski vojskovođa, nacionalni lider i nacionalni pjesnik. (Op. prev.) Ю. Терещенко, Т. Осташко, Український патріот з династії Габсбургів (Ukrajinski domoljub Habsburške dinastije), Темпора, Київ, 2008.,115. Я. Мельник, Іван Франко i Biblija apocrypha, УКУ, Львів, 2006., 23.

Kratica za „Наукове Товариство ім. Тараса Шевченка“ tj. Društvo znanstvenika „Taras Ševčenko“ – jednu od najvažnijih znanstvenih institucija još i danas, poput npr. Matice hrvatske. Про взаємини I. Франка i В. Ягіча / O uzajamnom odnosu I. Franka i V. Jagića: Р. Горак, І. Горак, „Дисертація“ u: Українське літературознавство, 2008., broj 70, 3-34.

485

486

HRVATI I UKRAJINCI

Oleh HIRNYK

žave, kritikom uvođenja nacionalnoga samoopredjeljenja u Galiciji („Ukrajinac“ umjesto „Rusin“; stavovi Franka i Jagića o tomu bili su posve suprotni), ipak, kao znak protuteže ruskim slavistima, Jagić potvrđuje samobitnost ukrajinskoga jezika stupajući u obranu njegova položaja u Ruskome Carstvu, te ostavljajući prostor za objavljivanje radova ukrajinskih slavista u svome časopisu „Archiv für slavische Philologie“ (Arhiv za slavensku filologiju).

Uzajamno nepoznavanje Slična je situacija i s hrvatske strane, gdje se Ukrajina promatra u ruskom kontekstu, o čemu ćemo kasnije više govoriti. Trenutno je važno posvetiti se razmatranju ključnih razloga „uzajamnog nepoznavanja“ naroda bliskih duhom i povijesnom sudbinom.

Bez pretjerivanja možemo ustvrditi kako je totalitarna prošlost najvažniji razlog do sada neostvarenih kulturno-povijesnih odnosa između dvaju naroda. Međutim, imamo li pravo govoriti „totalitarna“ o „prošlosti“ Ukrajine, ili nije samo to posrijedi? Kakvo je iskustvo stekla Hrvatska u suprotstavljanju „srpsko-jugoslavenskom“ kolonijalizmu i u borbi za neovisnost 90-ih godina prošloga stoljeća? Koje zaključke na osnovi tog iskustva može izvući Ukrajina, koja se još uvijek nalazi u orbiti ruske kolonijalne politike?

No, skratimo i započnimo raspravu o tomu što je glavni razlog ukrajinskoga prijevoda knjige „U službi Domovine“ (Zagreb, izd. iz 2006.) Hrvoja Kačića, hrvatskoga diplomata i važne osobe političkoga i javnoga života Republike Hrvatske. Bez dobrog razumijevanja kolonijalnih pojava, koje su obilježile slavenski svijet, preostaje tek nadati se promjenama u budućnosti. Kačić će nekoliko puta citirati bivšega francuskog ministra vanjskih poslova Rolanda Dumasa, koji je na sastanku Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda godine 1991. rekao: „Svjedoci (smo) raspada dvaju posljednjih kolonijalnih carstava u Europi“ – SSSR-a i SFRJ.18 Teza o kolonijalizmu u slavenskom svijetu neminovno nas vodi u gotovo neistraženo carstvo ruskoga kolonijalizma, koje je izravno (vezano za Ukrajinu) ili neizravno (vezano za Hrvatsku). Rusku kolonijalnu politiku „kopirao“ je (i time postao) velikosrpski, kasnije jugoslavenski kolonijalni model, te tako ograničio pristup Ukrajinaca i Hrvata u svjetski prostor povijesnih i kulturnih međuodnosa. Međutim, osnovni problem kolonijalnih procesa u „slavenskom svijetu“ leži u njihovoj načelnoj razlici u odnosu na postojeće predodžbe, formirane na temelju zapadnoeuropskih kolonijalizama, tj. britanskoga, francuskoga i španjolskoga.

Budući da se tradicionalni pojam „kolonijalizam“ povezuje s „ekonomskom i kul18

H. Kačić, U službi Domovine. Croatia Rediviva, Matica hrvatska, Zagreb, 2006., 300.

Oleh HIRNYK

HRVATI I UKRAJINCI

turnom dominacijom Zapada“, postkolonijalni studiji stavili su si u zadaću „istaći i subjektivne pristupe, ranije marginalizirane ili ugušene zapadnim kolonijalizmom, a to uključuje fundamentalnu kritiku zapadnih predodžbi o kulturnoj i rasnoj superiornosti“.19 Postkolonijalna kritika povezuje se najprije s radovima Edwarda Saïda i njegovih sljedbenika – Gayatri Chakravorty Spivak i Homija K. Bhabhe, čije se teorije temelje na suprotstavljanju europskoj bijeloj rasi, dajući tako „rasnu obojenost“ njihovim postkolonijalnim shvaćanjima.

Događalo se to da je u slavenskom svijetu najagresivnija bila (i jest) politika ruskoga imperijalizma, koja je vješto manipulirala „slavenofilskom idejom“, šireći na taj način sverusku kolonijalnu ideologiju na čitav slavenski prostor. Ruski kolonijalizam postao je primjerom (u negativnom smislu riječi) i drugim narodima, najprije Srbima koji, nekritički „oponašajući“ rusku imperijalnu politiku, nisu uspjeli izgraditi normalne odnose s najbližim susjedima.

U nesavladivoj želji za velikosrpskom hegemonijom na cijelom balkanskom i okolnom prostoru, oni su pokopali realnu mogućnost osnutka južnoslavenske konfederacije. Bez razumijevanja prirode ruskoga kolonijalizma, koji potvrđuje priču o prisutnosti Rusije ne samo na osvojenim teritorijima (Ukrajina) nego i na teritorijima koje je Rusija uključila u planove budućega „dobrovoljnog pripajanja“ (tzv. „balkansko pitanje“), nije moguće razumjeti tragične povijesne stranice ni Ukrajine ni Hrvatske.

Kolonijalizam Na posebnost ruskoga kolonijalizma više je puta upozoravao istaknuti ukrajinski povjesničar Jaroslav Daškevyč, uvjetno izdvajajući „‘europski i azijski tip kolonijalizma’ ruskoga imperija“.20 Međutim, prvi je put problematiku ruskoga kolonijalizma unutar postkolonijalnog diskursa istaknula američka istraživačica poljskoga podrijetla Ewa M. Thompson u istraživanju „Imperial Knowledge, Russian Literature and Colonialism“ (2006.).21 Priznajući neosporne zasluge Edwarda Saïda, čije je istraživanje „Orientalism“ (Orijentalizam, 1979.)22 „teoriji i istraživanjima postkolonijalizma (dalo) impuls i 19

20 21

22

Л. Філіпс, „Постколоніальне“ u: Енциклопедія постмодернізму, Основи, Київ, 2003., 323. Tradicionalno se pojam „kolonijalizam“ povezuje s „ekonomskom i kulturnom hegemonijom Zapada“. Я. Дашкевич, „...Учи неложними устами cказати правду“: Iсторичної есеїстикa, Темпора, Київ, 2011., 153.

Ukrajinsko izdanje: Е. Томпсон, Трубадури імперії. Російська література і колоніалізм, Основи, Київ, 2008. (E. Thompson, Trubaduri imperije. Ruska književnost i kolonijalizam, Osnove, Kijev, 2008.)

Vidi ukrajinsko izdanje: Е. В. Саїд, Орієнтaлізм, Основи, Київ, 2001.

487

488

HRVATI I UKRAJINCI

Oleh HIRNYK

zakonitosti, kojima se ranije nisu mogli pohvaliti“23, Ewa Thompson nastavlja dalje, oslanjajući se na tezu da se „kolonijalizam može pojaviti u različitim dijelovima svijeta, ali njegovi se objekti ne ograničavaju ne-bijelcima i ne-Europljanima“.24 Istraživačica navodi paradoksalnu situaciju, gdje „su zadnji koji shvaćaju činjenicu kako su zaista bili objektom kolonizacije bijeli Europejci koji su upoznali kolonijalni pritisak Rusije ili Njemačke (ili, u prethodnim stoljećima, imperijalne Turske)“.25 Svjesna je da se problem kolonijalizma „bijelih prema bijelima“ ne uklapa u postkolonijalnu teoriju koju su konstruirali ne-bijeli istraživači poput Saïda, Spivakove i Bhabhe jer, naglašava Thompsonova, „ne rasa, nego nacija igra glavnu ulogu u stvaranju ruskoga kolonijalnog mentaliteta“.26 Ona se distancira od liberalne teorije prema kojoj je nacionalizam tipičan samo za neformirane nacije kao pojava njihove zaostalosti i „nedoraslosti“.

Stvarno, nacionalizam je postojao i postoji kako u razvijenim zemljama s izgrađenim demokratskim ustrojem, tako i u zemljama „u razvoju“, a razlika je formalna: „agresivni nacionalizam“ pokazuju imperije u odnosu prema kolonijama, a „obrambeni nacionalizam“ tipičan je za nacije koje osjećaju opasnost za vlastito postojanje zbog malobrojnosti ili zbog ekspanzivne ugroze svojih susjeda.27 Malobrojna Hrvatska bila je prisiljena posegnuti za „obrambenim nacionalizmom“ i suprotstavljati se „agresivnom nacionalizmu“, najprije Turske, kasnije Ugarske, Italije..., a tijekom XX st. srpsko-jugoslavenskoj ekspanziji.

Unatoč prednosti Ukrajine pred Hrvatskom u prostornom smislu i prema brojnosti stanovništva, njezina je povijest također stalna potraga za modelom „obrambenog nacionalizma“ koji bi bio učinkovitiji u ukrajinskim uvjetima suprotstavljanja ruskom ekspanzionizmu. Logično bi bilo očekivati da su se na nekom od kriznih povijesnih raskrižja, gdje su se oba naroda gotovo istovremeno našla pred graničnim egzistencijalnim situacijama (Prvi i Drugi svjetski rat), povijesni putovi Ukrajine i Hrvatske preklopili ili makar približili u međusobnoj zainteresiranosti. Ali do danas to se nije dogodilo. Zašto?

E. Thompson smatra da su nacionalne zajednice, za koje je tipičan obrambeni oblik nacionalizma, zbog razumljivih objektivnih razloga usmjerile dinamiku vlastita života u velikoj mjeri prema unutra, a ne prema van, trošeći „svoje resurse na otpor imperijalizmu, zbog čega stradaju druga područja djelovanja“.28 To djelomice 23 24 25 26 27 28

Е. Томпсон, navedeno ukrajinsko izdanje, 65.

Isto, 33.

Isto,79. Е. Томпсон, 73.

Isto, 32. Е. Томпсон, 33.

Oleh HIRNYK

HRVATI I UKRAJINCI

objašnjava razloge uzajamna nepoznavanja između Ukrajine i Hrvatske.

Međutim, Thompsonova ukazuje na još jedan problem. Piše: „Za razliku od postkolonijalnih teritorija Azije, Afrike i Latinske Amerike, gdje su odgojene mnoge ličnosti, koje su rekle sve o drugoj strani medalje kolonijalizma, u nekadašnjim ruskim dominijima takove glasove gotovo da se ne čuje“.29 Tu je istraživačica posve u pravu, kao i u tomu da je veći problem taj što se takvi glasovi ne žele čuti ili se poduzima sve da ih se ne bi čulo. Spomenuti istaknuti ukrajinski povjesničar Jaroslav Daškevyč opisuje gotovo detektivsku priču o svojemu sudjelovanju, točnije „nesudjelovanju“ na kongresu sa simbolično naslovljenom temom „Sretna Europa – utopija?“, održanom u listopadu 1994. u Frankfurtu/M. Nacionalizam Unatoč tome što je povjesničarima predložena tema: „Komunizam, demokracija, nacionalizam: slučaj Ukrajine“, već bila uvrštena u program Kongresa i proceduru organizacije, poziv ukrajinskoj delegaciji zbog neobjašnjivih je razloga izostao. Organizatori Kongresa, među kojima su bili profesor Sveučilišta u Salzburgu dr. Felix Unger i bečki kardinal Franz König, zaboravili su na svoju austrijsku moralnost i osjećaj duga, obrativši se povjesničarima s molbom da obrazlože neočekivan izostanak ukrajinske delegacije bez obzira na činjenicu što je ukrajinsko izlaganje već bilo uključeno u program Kongresa. To je, međutim, jednostavno zanemareno. „Čija ih je ruka izbrisala iz programa? I zašto?!“ – pita Daškevyč.30 Odgovor nalazimo u ulomku neobjavljenog izlaganja s istoga kongresa: „Posebno je odvratan i grozan scenarij u kojemu poglavice nacionalnih i imperijalnih država, koji opstaju na vrhu upravo zahvaljujući nacionalizmu koji je u temelju zaštite vlastite države, preziru i vrijeđaju kao nacionalističke one skupine s kojima im u određenim političkim situacijama nije oportuno biti. I ne bi baš milozvučno zborile ideologije kad bi se neke države štitile pomoću patriotizma; da SAD brane američki način življenja, Švedska – švedsku demokraciju, a Francuska – francuski republikanski ustroj; kada se bolje promisli (molim, zamislimo se), sve one štite vlastite države, vlastite nacije u ime vlastita nacionalizma. Možda ne bismo trebali biti licemjerni, ali takvo je licemjerje postalo temeljem mnogih državnih ideologija“.31 Na isti problem upozorava Thompsonova, pišući o „rutinskom iskorištavanju“ termina nacionalizam baš u onih koji tobože stoje na pozicijama „iskorjenjivanja nacionalizma“, a obilježje „krivih u nacionalizmu“ dodjeljuju samo slabim nacijama, zaobilazeći vlastitu demonstraciju 29 30 31

Isto, 21-27. Я. Дашкевич, „...Учи неложними устами cказати правду“, 772.

Isto, 770.

489

490

HRVATI I UKRAJINCI

Oleh HIRNYK

nacionalizma stabilnih i u sebi sigurnih etnosa“.32 U drugom članku, „Istraživanja nacionalizma“, Daškevič dokazuje da iz temeljitije analize pokušaja realizacije suvremenih tzv. „univerzalnih ideja“ – unatoč internacionalizmu, kozmopolitizmu, europeizmu, ekumenizmu, otvorenom društvu itd. – proizlazi da je posrijedi „samo još jedna modifikacija zakamuflirana integralnog nacionalizma određene pan-imperijalne nacije“.33 Njegovi zaključci izravno se podudaraju s tvrdnjama Leele Gandhi, na koju se u kritici ruskoga totalitarizma poziva E. Thompson. Naime, prema Leeli Gandhi, za nacije-kolonizatore i nacije-imperijaliste tipična je „vlastita univerzalizacija“ i nju koriste kako bi proglasili „nezakonitim bilo kakav prosvjed protiv njih (a takav prosvjed je nacionalizam, op. aut.), tretirajući ga kao nešto zaostalo, necivilizirano, seljačko“.34 Jaroslav Daškevyč i Eva Thompson slažu se u stavu kako „temeljitije istraživanje raznovrsnijeg iskustva vezanog za nacionalizam može pomoći iskristalizirati i civilizirati univerzalna stremljenja prema identitetu i trajnosti, ograničavajući istodobno nacionalizam zarobljenih nacija, jednako kao i u širenju patoloških manifestacija agresivnog, ekspanzivnog nacionalizma, koji je vrhunac dosegnuo u ruskom kolonijalizmu. Ipak, glavni predmet rada na području slavenskih postkolonijalnih studija još je pred nama. Kao što je rečeno, Rusija ne samo da je utvrđivala narav vlastite prisutnosti na već okupiranom teritoriju, nego je i snažno koristila literaturu i povijesnu znanost, uključujući i religijsku filozofiju, za utvrđivanje vlastitog dojma ‘spasiteljice svega slavenskog svijeta’ na teritoriju (najprije na Balkanu) svoje imperijalističke patologije“.35 Rusi su dali važan doprinos istraživanju zaštitničkih oblika sadržanih u planovima budućih aneksija. Rusija je unaprijed pripremala elite tih država za svoju aktivnu, čak i vojnu prisutnost, dijeleći intelektualcima južnoslavenskih krajeva zvanja članova Ruske akademije znanosti u Sankt Peterburgu. Tako je godine 1760. njezin počasni član postao poznati hrvatski filozof, fizičar i matematičar Rudjer Bošković (1711.-1787.). Navodeći njegovo ime u komentarima znanstvenih publikacija, ruski znanstvenici izbjegavaju precizirati njegovo podrijetlo, te se može steći dojam kao da je bio Rus.36 Vatroslav Jagić postao je članom iste akademije 1880. godine, nakon čega je tijekom 1880.-1886. predavao na sveučilištu u S. Peterburgu. Razumljivo je u tim okolnostima od njega očekivati pozitivan stav glede pitanja o ukrajinskoj 32 33 34 35 36

Е. Томпсон, 27. Я. Дашкевич, isto, 749. Е. Томпсон, 35-36.

Isto, 36.

Vidi: П. А. Флоренский, (1882.-1937.; pravoslavni svećenik, filozof, istraživač, pjesnik), Сочинения в 4-х томах, Том 1. – Мысль, Москва, 1994., 757.

Oleh HIRNYK

HRVATI I UKRAJINCI

neovisnosti. Štoviše, smatrajući se pripadnikom kruga poštovatelja Ivana Franka, u korespondenciji s Peterburškom akademijom znanosti svoga je učenika i ukrajinskoga genija predstavljao u potpuno drugom svjetlu.37 Jagić je vjerno zahvaljivao svojoj „pokroviteljici“, opjevavši rusku literaturu nastalu u uvjetima stalne borbe za očuvanje kršćansko-bizantskog identiteta nasuprot „opasnim čimbenicima“ koji su prijetili „pravoslavnoj“ duši u vidu poljskih ili njemačkih utjecaja.38 Ova beskrajna borba za vlastiti identitet odrazila se u ruskoj umjetnosti ikona (posebno u XVII. st.) u slikama „Sudnjega dana“, gdje su grješnici u paklu obvezno prikazivani u njemačkoj ili poljskoj odori.39 Tako je Vatroslav Jagić, puno prije američkih povjesničara, postao „istraživačem stava da je Rusija bez presedana stradala od inozemnih upada i da su ti upadi bili trajna nesreća ruske povijesti“,40 potvrđujući tako u slavenskom prostoru predodžbu o Rusiji „ispunjenoj suosjećanjem prema stradalima od ugnjetavanja tuđih naroda“.

Od kolonijalizma do neovisnosti: Hrvatsko-ukrajinske paralele (II.) Među počasnim doktorima moskovskoga sveučilišta bio je i poznati hrvatski javni i crkveni djelatnik (teolog, političar), đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer (1815.-1905.). Godine 1883. ruski filozof i teolog Vladimir Solovjov/Solovjev (Влади́мир Серге́евич Соловьёв, 1853.-1900.) započinje aktivnu korespondenciju s hrvatskim biskupom. Kasnije, godine 1885., filozof dolazi u Zagreb, gdje se upoznaje s hrvatskim crkveno-religijskim životom, opisujući Hrvate kao znatno pobožnije od Rusa.41 Ne bez Strossmayerove potpore, hrvatski katolički časopis „Katolički list“ objavljuje rad Solovjeva „Povijest i budućnost teokracije“ na ruskome jeziku.

Godine 1887. V. Solovjev započinje rad na knjizi „La Russie et l’Église Universelle“, iz koje biskupu Strossmayeru čita ulomke za vrijeme boravka, tijekom katoličkoga Božića, u njegovoj rezidenciji u Đakovu.42 37 38 39 40 41

42

Р. Горак, І. Горак, navedeno djelo, 24.

V.S. Solovjev

V. Jagić, Ruska književnost u osamnaestom stoljeću, 3.

Isto, 4. Е. Tомпсон, 62.

A. Abramović, „Vladimir Solovjev – vitez svete Sofije“, u: V. Solovjev, Tri razgovora ili Priča o Antikristu, Detecta, Zagreb, 2007., 176.

Moja napomena: Vladimir S. Solovjov, „Povijest i budućnost teokracije“, prvo izdanje na ruskom u Zagrebu 1887. godine, te prvo izdanje na hrvatskome jeziku, studija, Prometej.

A. Abramović, isto, 178.

491

492

HRVATI I UKRAJINCI

Oleh HIRNYK

Godine 1888. Strossmayer po kardinalu Rampollu u Vatikan šalje uvodni članak za knjigu, izdan kao zasebna brošura s naslovom „Ruska ideja“. Ona može poslužiti kao slikovit primjer „intelektualne kolonizacije“ i „pranja mozgova“ intelektualnoj i duhovnoj eliti još neporobljenih teritorija.

Poznati ruski kršćanski filozof, zahvaljujući formiranoj svijesti o veličini Rusije i „uspješnom nametanju vlastitih stavova Drugima“, pokušao je stvoriti povlašten prostor intelektualnog diskursa u osnovi kojega leži „nastojanje da se porobi zemlju Drugih, postavi tamo vlastite institucije i razvije vlastita djelatnost“.43 U uvodnim primjedbama čitatelju predočuje bit problema, a to je – ni manje ni više – „pitanje o smislu postojanja Rusije u svesvjetskoj povijesti“.44 „Ideja nacije“ za Solovjeva nije isto što i „nacija misli na sebe u vremenu, a ono što Bog misli o njoj je u vječnosti“.45 On tako čitatelja želi uvjeriti da sve rečeno u povodu „ruske ideje“ dobiva gotovo religiozni status Božje objave, u čemu je vidljiva osjetljivost prema „vlastitoj univerzalizaciji“, tipična za nacije-kolonizatore, kao što je već spomenuto. S pozicije univerzalnosti „ruske ideje“ Solovjev se približava „balkanskom pitanju“, kritizirajući „Ruske lažne patriote“ koji razumiju samo „snagu oružja“ i nastoje „pridobiti krhko Osmansko Carstvo, a zatim srušiti Habsburšku Monarhiju“.46 Na prvi pogled Solovjev zauzima demokratsku, miroljubivu poziciju, kritizirajući militarističku politiku ruskoga totalitarizma. Međutim, urušivši spomenute imperije, nastavlja dalje filozof, pojavljuje se masa malih neovisnih kraljevina koje jedva čekaju „svečani trenutak konačnog oslobođenja, kako bi mogle krenuti jedna protiv druge“.47 Dalje, Solovjev izvodi zaključak genijalan po svomu totalitarnom značenju, a u obliku retoričkog pitanja: „Zaista, je li vrijedilo Rusiji stradavati i boriti se tisućama godina, postati kršćanskom sa Svetim Vladimirom, i europskom s Petrom Velikim, pritom zauzimajući određeno mjesto između Istoka i Zapada, a sve samo zato da bi pri završnom obraJ.J. Strossmayer čunu (na kraju krajeva) postala instrumentom ‘ideje velike Srbije i ‘ideje velike Bugarske.“48 43 44 45 46 47 48

E. Томпсон, 62. В. Соловьев, Русская идея, Жизнь с Богом, Брюссель, 1987., 7.

Isto, 8.

Isto,13.

Isto,13-14. В. Соловьев, 14.

Oleh HIRNYK

HRVATI I UKRAJINCI

Kolonijalne konstrukcije Drugim riječima, Solovjev želi reći: je li vrijedilo Rusiji toliko njegovati svoju totalitarnu ideju a da bi propustila priliku nametnuti je balkanskim narodima kojima će neovisnost tek prouzročiti štetu, jer bez starateljstva „kršćanske europske“ Rusije „balkanski su aboridžini“ na poziv svojih „plemenskih vođa“ sposobni samo jedni drugima prerezati grkljan? Ovdje se Solovjev upušta u kolonijalnu konstrukciju, koju Thompsonova naziva „trivijalizacijom nacionalnog identiteta“ – odnosno načinom ponižavanja pokorenih (ili još nepokorenih) naroda, pa ih se stoga kvalificira „kao takve, kojima nešto nedostaje, kao nedovoljno pozitivne, kao što su i njihovi porobljivači“.49 Značajno je to da filozof u navodnicima koristi izraz „velika ideja“ u odnosu na Srbe i Bugare, kao da se podsmjehuje, aludirajući na to da postoji samo jedna „velika ideja“ – ruska. Tako u navodnicima predstavlja i grčku veliku ideju „panhelenizma“ (пανέλληνες, ukr. панеллінізм – iredentistički koncept; Μεγάλη Ιδέα – Megáli Idéa, tj. Velika ideja), od koje je Rusija posudila, prema riječima mislilaca, poganski državni apsolutizam i načela cezaropapizma. To je u konačnici i uništilo Bizant, naglašava on, tako da ne će Grci u Carigrad „ni slučajno“!

Samo je Rusija sposobna napraviti tamo reda, doduše pod određenim uvjetima.

Solovjev savjetuje: želi li Rusija ostvariti krajnji cilj svoje „nacionalne (čitaj: kolonijalne) politike“, „zavladati nekada drugim Rimom (sic!), privodeći konačno kraju ‘kobno Istočno pitanje’“, mora odustati od „slijepog nacionalizma“ (sic!) i „nemirnog opskurizma“ (sic!). U protivnom, umjesto slave Rusiju čeka veliko poniženje, naime: mjesto Rusije na Istoku zauzet će druga nacionalna snaga, „manje nadarena“, ali zato „čvršća u svojim ograničenim duhovnim stremljenima (ciljevima)“. Ruski filozof predviđa da tom snagom mogu postati Bugari, koji su nekoć bili vrlo ljubazni prema Rusiji, živeći pod njenom skrbi, „danas nedostojni pobunjenici“ u očima Rusâ, a već sutra „svečani pobjednički suparnici“ Rusije i „gazde drevnoga Bizanta“.50 Ali Solovjev je pogriješio u predviđanjima, jer nije ostvarena ideja „velike Bugarske“, a velikosrpska ideja jugoslavenstva ostvarena je u osobi pobunjenika Josipa V. Solovjev, ...Priča o Antikristu Broza Tita (1892.-1980.), koji je – potanko proučivši boljševičku raznolikost ruskoga totalitarizma – godine 49 50

Isto, 27. В. Соловьев, 14.

493

494

HRVATI I UKRAJINCI

Oleh HIRNYK

1948. raskinuo odnose sa Staljinovim Sovjetskim Savezom i prionuo izgradnji vlastita modela jugoslavenskog „socijalizma s ljudskim licem“. Međutim, formalno raskinuvši s Rusijom, Tito je ostao duhovno ovisan o njenoj totalitarnoj politici, koja je apologeta dobila u osobi Slobodana Miloševića za vrijeme raspada Jugoslavije.

Začuđuju nezgrapna upozorenja Solovjeva glede budućih mogućih suparnika Rusije u borbi za Carigrad i nadzor nad balkanskim prostorom. Čini se kao da znameniti (izvanredan) ruski filozof zaboravlja odakle su došli kršćanski sveci, sveti slavenski prosvjetitelji Ćiril i Metod, i čitava slavenska pismenost (glagoljica i ćirilica), kada ove narode naziva „manje nadarenima“! Posebno je upečatljivo potpuno proturječje ovoga filozofa: s jedne strane, Rusiju „poziva“ da se oslobodi „slijepoga nacionalizma“, s druge, pak, da neskromno gradi planove o zauzimanju „drugoga Rima“, a moguće, podsvjesno, i „prvoga“. (Pa zašto ne bi, zar apetit ne dolazi jedući?). Štoviše, upozorava da Rusiji prijete „čvršći u svojim ograničenim duhovnim ciljevima“ Bugari, istodobno priznajući kako je Rusija u stanju „nemirnoga i slijepoga opskurizma“!

Kolonijalna retorika Eva Thompson zato ima pravo tvrdeći da je za razliku od „obrambenog nacionalizma“ agresivni, to jest „ekspanzivni nacionalizam“ usmjeren pretežno prema van, i zbog toga „manje svjestan vlastita šovinizma i kolonijalnih težnji“.51 Jednako tako čudnim se doima opis koji Solovjev daje o „europejstvu“ Petra I., koji kao da je odustao od „slijepog nacionalizma Moskve“ i krenuo europskim putem „prosvijetljenog patriotizma“.52 Suvišno je podsjećati na to kako su „prosvijetljeni patriotizam“ europskoga obrasca osjetile Ukrajina, Bjelorusija i drugi narodi koje je kolonizirala tadašnja Rusija.

Recimo i to da se Solovjev ipak odvažio kritizirati kolonijalnu politiku rusifikacije, nazivajući je „gnjusnom“, istini za volju samo u odnosu prema Poljacima. Upozorava na izravnu vezu između politike rusifikacije i likvidacije Unijatske (grkokatoličke) crkve, smatrajući to „doista nacionalnim grijehom, koji kao težak teret leži na savjesti Rusije i dovodi u pitanje njezinu moralnu snagu“.53 Barem za to vrijedi zahvaliti Solovjevu, jer do sada nitko od Rusa nije upozorio na ovu duhovnu bolest Rusije.

Međutim, iza demokratskih i snošljivih izjava ruskoga filozofa krije se tipično kolonijalna retorika koja proširenje ruskoga teritorija drži „nečim očevidnim, što 51 52 53

Е. Томпсон, 33. В. Соловьев, 13. В. Соловьев, 24.

Oleh HIRNYK

HRVATI I UKRAJINCI

se gotovo obvezatno moralo dogoditi“, a „obrnuti proces tumači se kao katastrofa nezamislivih razmjera“.54 Očajan zbog toga što Rusija nije uspjela učvrstiti vojnu prisutnost u Srbiji i Bugarskoj (naime, proširiti imperij novim kolonijama), Solovjev to tumači kao pokoru za kolonijalni teror koji je Rusija počinila u Poljskoj. Pritom vlastiti „kolonijalni očaj“ krije iza maske antikolonijalne kritike. „Nemoguće je i neodgovorno na svojoj zastavi isticati slobodu slavenskih i drugih naroda“, nastavlja Solovjev, „a istovremeno oduzimati nacionalnu slobodu Poljacima, religijsku slobodu unijatima i ruskim raskolnicima, Petar I. Aleksejevič Romanov građanska prava Židovima“.55 Moglo bi se učiniti kako je ovdje sve u redu, ali rekavši o Unijatima „a“ on prešućuje „b“ – njihov nacionalni identitet, izbjegavajući i sam spomen o njemu.56 Osim toga, želimo li biti do kraja dosljedni glede „nacionalnih grijeha“ Rusije, valja spomenuti pokolj nad unijatskim monasima – bazilijancima, godine 1705., koji je pokolj svojom rukom u Polocku izveo Petar I., zaklavši u crkvi šestoricu monaha.57 Odnosno, prema Grcima usmjerenu optužbu ruskoga filozofa o poganskom cezaropapizmu, prema mišljenju suvremenoga ruskog povjesničara filozofije L. Vasilenka, trebalo bi najprije adresirati na samoga cara. Čudno da sin poznatoga ruskog povjesničara Sergeja Solovjeva nije znao za vlastoručno pismo Petra I., gdje stoji ustvrda koja i danas obilježava „europsku“ politiku Rusije: „Europa nam je potrebna samo nekoliko desetaka godina, a kasnije joj možemo okrenuti stražnjicu“.58 Objavljujući „željeno za stvarno“, Vladimir Solovjev, zahvaljujući svojemu autoritetu istaknutoga filozofa, utjecao je (i još uvijek utječe) na predodžbu o prividnoj želji carske Rusije da ustukne pred „autoritetom vaseljenske crkve“, „donoseći mir

54 55 56

Е. Томпсон, 63. В. Соловьев, SOLOVJEV, V., 25. І. Ісіченко, Історія Христової Церкви в Україні / Povijest Kristove crkve u Ukrajini, Акта, Харків, 2003., 215.

57 Л. И. Василенко, Введение в русскую религиозную философию / Uvod u rusku religijsku filozofiju, Православный Свято-Тихоновский Богословский институт / Pravoslavni teološki 58

fakultet Sv. Tihona, Moskva, 2006., 121.

И. Экономцев, „Национально-религиозный идеал и идея империи в Петровскую эпоху“/

Nacionalno-vjerski ideal i ideja carstva u Petrovo doba u: Homo imago Dei. Miscellanea in honorem Ioannis Golub, Pontificum collegium croaticum sancti Hieronymi, Romae, 1991., 348.

495

496

HRVATI I UKRAJINCI

Oleh HIRNYK

i blagoslov narodima“.59 Na međureligijskom području ovoga filozofa tumače kao „preteču kršćanskoga ujedinjenja“ i gorljiva pripadnika ekumenskoga, „međucrkvenog dijaloga“. Međutim, gledajući iz pozicije postkolonijalne kritike, primjer V. Solovjeva samo potvrđuje navedenu tezu Jaroslava Daškevyča kako je „ekumenizam“ tek jedna od univerzalnih ideja prikrivena „integralnog nacionalizma određene vladajuće imperijalne nacije“.

Riječ je, dakle, ovdje o ruskom kolonijalizmu, koji je svoju bit skrivao iza navodne „kršćansko-europske“ ruske ideje istaknutoga ruskog filozofa. Ali ovo je tek brošurica, dok istodobno golemi dio ruske takozvane religijske filozofije zapravo treba podvrgnuti oštrici postkolonijalne kritike. Rusko carstvo nije svoj diskurs samo bezobrazno nametalo drugim narodima, nego su se tako pripremala „intelektualno utemeljena uporišta“ za vojne intervencije. Povijest sadrži dosta primjera o tomu kako su predstavnici južnoslavenskih naroda sami tražili podršku Moskve, nadajući se pomoći moćnoga saveznika u otporu Otomanskom carstvu.

Juraj Križanić Istodobno se pojavio problem prevladavanja crkvenoga raskola – glavne zapreke na putu stvaranja moćne antiturske koalicije. Zbog toga nije čudno što se među Hrvatima koji su se, poput Bugara ili Srba, također osjećali ugroženima, s vremena na vrijeme pojavljivale javne ličnosti koje su tražile mogućnosti poboljšanja veza s Moskvom. Za postkolonijalnu kritiku važna je i kasnija interpretacija djelovanja ovih čimbenika, a najznačajnija je osoba među njima hrvatski isusovac Juraj Križanić (1618.-1683.), kojega suvremeni istraživači nazivaju „rusofilom i ekumenističkim vizionarom“.60 Za vrijeme studija teologije u Bolonji, u ruke je Križaniću dospjela knjiga „Moscovia“ (1587.) Papinog legata Antonija Possevina koji je u Moskvi boravio 1581.1582., u godinama vladavine Ivana Groznog.61 Upravo tada nastaje „intentio moscovitica“ (moskovska ideja), o kojoj već godine 1641. Križanić obavještava prvoga tajnika Kongregacije za širenje vjere Francesca Ingolija.62 Kasnije u Rimu započinje Križanić rad na djelu „Bibliotheca Schismaticorum Universa“ (Opća biblioteka shizmatskih pisaca), u koje je namjeravao uključiti sva kontroverzna pitanja crkvenih razilaženja među katolicima i pravoslavnima.

59 60

61 62

В. Cоловьев, 32.

Upravo je tako naslovljena bibliografija radova J. Križanića, koju su priredili hrvatski znanstvenik Ivan Golub i ruski istraživač A. L. Goldberg (Гольдберг, А.Л.). – „Juraj Križanić (1618.-1683.), Russophile and Ecumenic Visionary“ (1976.).

Ivan Golub, Križanić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987., 10-11.

Isto, 11.

Oleh HIRNYK

HRVATI I UKRAJINCI

Godine 1658. Križanić napušta Rim i kreće prema Moskvi. Put ga vodi kroz Ukrajinu; nakratko se zaustavio u gradu Njižin (Ніжин), u kući svećenika Maksima Filimonova (Максим Филимонов), obožavatelja Moskve i jednoga od organizatora ustanka protiv tadašnjega hetmana Ivana Vigovskog.63 Upravo tada se Križanić intelektualno priklanja promoskovskoj koaliciji izdajnika, uvjeravajući u svojim zapisima Ukrajince kako je „Malorusiji bolje pripojiti se Moskvi, negoli biti u savezu s Poljskom“.64 Hrvatski misionar našao se u Ukrajini u vrlo dramatičnom vremenu, u ukrajinskoj povijesti poznatom kao Juraj Križanić, Politika „Pustoš“.65* Najprije, Križanić je stigao u Njižin već nakon proglašenja Hadjačkoga sporazuma (1658.), koji je prema zamisli jednoga od najobrazovanijih intelektualaca toga doba, Jurija Nemiriča, Ukrajinu trebao vratiti u „poznato prirodno stanje“ i tako započeti stvaranje, na osnovi Kraljevine Poljske, Velike kneževine Litavske i Velike kneževine Rutenske, federativne državne zajednice prema europskom uzoru.66 Nadahnut tim sporazu63 64 65

66

Isto, 26; O. Ольжич, Дух руїни, Смололскип, Киїів, 2008., 18.

Ivan Golub, 26-27. „Pustoš“ je razdoblje u povijesti Ukrajine koncem XVII. stoljeća. Obilježeno je padom ukrajinske državnosti i pojavom opće krize. Tijekom toga razdoblja Ukrajina je bila podijeljena duž Dnjepra na lijevu i desnu polovicu. Юрій Немирич/Jurij Nemyryč (1612.-1659.) – ukrajinski vlastelin, kapetan, državnik i diplomat u vrijeme Hmelnickog. Autor Hadjačkoga sporazuma.

Hadjački sporazum (ukr. Гадяцький договір, pol. Unia Hadziacka) je politički sporazum potpisan 1658. za vrijeme švedske invazije na Poljsku, između predstavnika Zaporoške Republike, odnosno ukrajinskoga Hetmanata, na čelu s predstavnicima Ivanom Vihovskim i Jurijem Nemiričem, s jedne strane, i političkih predstavnika Poljsko-Litavske Unije, na čelu sa S. Bieniewskim i K. Jewłaszewskim, s druge strane. Najvažnija odredba Hadjačkoga sporazuma bila je uspostavljanje autonomne Velike kneževine Ruske u sklopu federativne državne zajednice – Unija tri naroda. U istoj federativnoj državnoj zajednici Poljaci, Litavci i Ukrajinci (tada poznati kao Rusini) trebali su imati jednaka politička i društvena prava.

Konotopska bitka (ukr. Конотопська битва) je ukrajinsko-ruska vojna bitka između ukrajinske zaporoške vojske pod zapovjedništvom hetmana Ivana Vihovskog i s manjim brojem tatarskih i poljskih saveznika, s jedne strane, i ruske carske vojske predvođene Aleksejem Trubeckim te s manjim brojem rusko-ukrajinskih kozačkih snaga, s druge strane. Bitka je započela 26. lipnja 1659. u današnjoj Sumskoj oblasti, u sjeveroistočnoj Ukrajini, nedugo nakon što je 1658. stvorena ukrajinska Velika kneževina Rutenija u sklopu federativne države – Unija triju naroda. Н. Яковенко, Нарис історії середньовічної та ранньомодерної України / N. Jakovenko, Rasprave o povijesti srednjovjekovne i ranonovovjekovne Ukrajine, Критика, Київ, 2005., 373.

497

498

HRVATI I UKRAJINCI

Oleh HIRNYK

mom, hetman Ivan Vihovski godine 1659. porazio je blizu Konotopa moskovsku brojnu (100.000 vojnika) vojsku predvođenu kneževima Aleksejem Trubeckim, vojskovođom Grigorijem Romadanovskim (Григорій Ромадановський) i Semjonom Požarskim (Семен Пожарський), koje je ruski car poslao da dodatno ponize nepokorene Ukrajince. Kako primjećuje suvremeni istraživač ukrajinskoga nacionalizma Kiril Galuško, ukrajinski povjesničari, prisjećajući se Konotopa, s užitkom citiraju istaknutoga ruskog povjesničara Sergeja Solovjeva (oca filozofa Solovjeva): „Ljepota i ponos moskovske konjice... nestali su u jednom danu... Nikad više nakon toga moskovski car nije uspio poslati na ratište tako sjajnu vojsku. U crnini je Aleksej Mihajlovič izišao pred narod, i užas je prekrio Moskvu...“67 Kozaci Međutim, tada su (i ne samo tada) poljsko-ukrajinski odnosi ponovno (po tko zna koji put) zapeli o „povijesne grablje“, pokopavši time predivnu ideju stvaranja zajedničke države. Tome je pridonio i anarhistički, osiromašeni dio ukrajinskih Kozaka, na čijoj je strani, prema riječima hrvatskoga istraživača Ivana Goluba, nastupao Juraj Križanić, vjerojatno pišući po diktatu nižinskoga protopopa („starješina nad parohijskim svećenstvom“) Filimonova, tj. „ekumenističko obraćenje“ prema nižim slojevima Kozaka, čijim rukama je pogubljen Jurij Nemyryč – „najobrazovaniji Rusin, aristokrat i prvi kancelar, zamišljene po njemu, ali ne i ostvarene, Velike kneževine Rutenske“.68 Žalosno je to što su neki hrvatski istraživači pozitivno ocijenili Križanićevu podršku „pravoslavnim Kozacima u njihovoj budućoj borbi protiv Poljske“, tumačeći njegovo posve destruktivno djelovanje u korist anarhičnih osiromašenih Kozaka kao „progresivno i objektivno“.69 Ipak, problem nije toliko u hrvatskim istraživačima, ipak su oni do zaključaka došli zahvaljujući tome što je „Rusiji pošlo za rukom posložiti dijelove svojega povijesnog diskursa s pomoću Zapada, ili pak preslagivanje istih uz vlastite komentare ili primjedbe, prikazujući ih kao općepoznate. Otklon prema obrambenom diskursu, takoreći kroz sporedna vrata, osigurao je ‘neprimjetnost’ Rusije kao treće strane“.70 67 68 69 70

К. Галушко, Украинский национализм: ликбез для русских, Темпора, Київ, 2010., 232233.; Н. Яковенко, Rasprave o povijesti srednjovjekovne i ranonovovjekovne Ukrajine, 375. Н. Яковенко, isto.

I. Banac, „Mjesto Jurja Križanića u hrvatskoj kulturnoj povijesti“, u: Homo imago Dei. Miscellanea in honorem Ioannis Golub, 343. Е. Томпсон, 53.

Juraj Križanić (1618.-1683.), u Rusiji poznat kao Jurko Križanić Srbljanin, djelovao je i u Bjelorusiji. Bio je prvi nositelj ideje sveslavenstva kao jezične i etničke cjeline, crkvene unije te njegova duhovnog i kulturnog jedinstva. U središtu njegova zanimanja bila je Rusija koju je smatrao je-

Oleh HIRNYK

HRVATI I UKRAJINCI

Napore Križanića u „ekumenskom“ huškanju siromašnih Kozaka točno je ocijenio zapovjednik moskovske vojske, knez Aleksej Trubecki koji je, prema tvrdnji Ivana Goluba, bio zadužen za „gušenje ustanka Ukrajinaca“. (Očigledno, sukladno nametnutoj ruskoj totalitarnoj interpretaciji, za Goluba je Spomen-ploča J. Križaniću u Varaždinu buntovnik bio hetman Ivan Vihovski, a nikako ne njižinski protopop Filimonov.)

Hrvatskom „rusofilu i ekumenskom vizionaru“ knez je dao neophodne preporuke za nastavak putovanja u Moskvu, kamo je stigao 17. rujna 1659. g. („Чорна рада / Crni odbor“, na kojem je kozačka raja svrgnula hetmana Vihovskog, održan je 20. rujna 1659. ) i za svaki slučaj predstavio se kao Jurij Biliš Srbin, nudeći ruskome caru usluge osobnoga historiografa, knjižničara, prevoditelja Biblije i autora nove slavenske gramatike. Od svega ponuđenog dopustili su mu samo sastavljanje gramatike.71 Nedugo zatim, godine 1661., carskom odlukom i pod još nerazjašnjenim okolnostima, hrvatski je misionar prognan u Sibir. Ivan Golub nekako nerado pristupa analizi stvarnih okolnosti progonstva, smatrajući ih banalnim nesporazumom: „Netko je nešto pitao Križanića, na što je on odgovorio neku nesuvislost“.72 Između ostalog, u takvu je verziju lako povjerovati jer su u to vrijeme u Moskvi sve strance pomno nadzirali i zaista je bila dovoljna jedna neoprezna riječ da se nađeš ne samo u sibirskoj pustoši nego i na lomači.

Puno su slatkorječiviji ruski istraživači. Suvremeni povjesničar filozofije Aleksandar Zamaljeev ističe da je sumnju izazvalo prekomjerno Križanićevo zanimanje za pravoslavne bogoslovne traktate (očigledno, tražio je dodatnu građu za svoju „Bibliotheca Schismaticorum Universa“). Kako bi se otkrile prave namjere toga Hrvata, nastavlja Zamaljeev, „pomoglo je i njegovo neiskustvo u konzumiranju jakih pića“.

Međutim, kao stranca Križanića nisu spalili, nego su ga kaznili s petnaest godina boravka u Tobolsku, gdje je imao vremena razmišljati „o prevrtljivosti sudbine i ruskoj politici“.73

71 72 73

dinom slavenskom državom koja je uspjela očuvati slobodu i kojom upravlja vladar slavenskoga podrijetla.

I. Golub, 27-28.

Isto, 29. А. Замалеев, Летопись русской философии 862-2002, Летний сад, С.-Петербург, 2003., 53.

499

500

HRVATI I UKRAJINCI

Oleh HIRNYK

Jezik U progonstvu hrvatski isusovac piše svoje životno djelo „Politika ili Razgovori o vladavini“, 1663. (doslovni prijevod „Politika, ili Rasprave o vladavini“), u kojemu Križanić opisuje tadašnje zakone u Ruskome Carstvu kao „ljudožderske“, te da europski narodi tiraniju „preslavnoga carstva“ drže „ne samo uobičajenom, nego i najvećom“.74 Zanimljivo je to da je ruski filozof Gustav Špet (Густав Шпет) izrazio nesvakidašnje zadovoljstvo glede Križanićeva progonstva što dalje od carske visosti, jer da je Hrvat utopijskim prognozama o rađanju samobitne Rusije „ponekad prevršio mjeru“.75 „Malo je vjerojatno to da bi Rusija postala europskom i povela Ivan Golub, Juraj Križanić: slavenstvo, kao što je to želio Križanić, da je uzela u obSabrana građa zir blagonakloni savjet Križanićev“, zaključuje Špet.76 Međutim, povjesničar S. Solovjev tvrdi kako su upravo Križanićevi „Razgovori o vladavini“ bili udžbenik Petru I.77 Godine 1665. Križanić završava „Gramatiku slavenskoga jezika“, na kojoj je radio dvadeset godina. Prema njegovu je mišljenju slavenski jezik tijekom povijesti bio pod utjecajem mnogih neslavenskih naroda (Nijemaca, Mađara, Talijana i Turaka).

Ipak, najčistiji je slavenski jezik sačuvan među Hrvatima s područja (Ozalj – Ribnik – Dubovac) odakle je podrijetlom autor gramatike. Kako ističe Ivan Golub, Križanić nije imao namjeru stvaranja „sveslavenskoga esperanta“, koji bi istisnuo ili zamijenio neke slavenske jezike (kao što je to bilo u slučaju crkvenoslavenskoga jezika, op. aut.); „njegov“ je jezik trebao postati sverazumljiv, poput primjerice grčke „koinē“.78 Poput Ivana Uževića, Križanić je stvarajući „Gramatiku slavenskoga jezika“ uzimao kao osnovu upravo ovaj dijalekt (jezik ozaljskoga kruga – trodijalektna čakavsko-kajkavsko-štokavska stilizacija), koji je čuo u dijelu svoje male domovine. U ovom smislu između Hrvata i Ukrajinaca postoje određene sličnosti (čak i u vremenskim okvirima njihovo djelovanje na stvaranju jezika poklapa se), što može biti dodatni argument u korist teze o mogućnosti hrvatskoga utjecaja na nastanak prve 74 75 76 77 78 *

Isto, 54. Г. Шпет, „Очерк развития русской философии“, u: Очерки истории русской философии, Из-во Урал. Ун-та, Свердловск, 1991., 237.

Isto, str. 238.

I. Golub, Križanić, 39.

I. Golub, Križanić, 31-32.

Koinē grčki – „zajednički grčki“ popularni je oblik grčkoga jezika koji se razvio u postklasičnom razdoblju.

Oleh HIRNYK

HRVATI I UKRAJINCI

gramatike ukrajinskoga jezika.

Godine 1676., nakon smrti cara Alekseja Mihajloviča, odsluživši petnaest godina na robiji u Tobolsku, Križanić se vraća u Moskvu, gdje susreće staroga znanca, svećenika Maksima, koji je u to vrijeme zbog zasluga pred Moskvom napredovao do episkopskog zvanja i promijenio ime u Metodije.79 Unatoč, na prvi pogled, pogodnim okolnostima za završnu realizaciju „intentio moscovitica“, hrvatski misionar moli novoga ruskog cara Fedora Aleksejeviča da ga otpusti. Nakon „sibirskoga lječilišta“, Križanićeve su „ekumenske vizije“ vjerojatno izblijedjele i sada su mu izgledale kao potpuna utopija. Napustivši Moskvu, Hrvat zbog „nerazumljivih“, kako smatra Golub, razloga dolazi u Vilno (Vilnius) i zaređuje se kod dominikanaca. Tijekom sibirskoga zatočeništva Križanić je imao vremena za donošenje nove odluke koja, razumljivo, više nije uključivala Moskvu. Sada više ne moskovskome caru, već poljskome kralju Janu III. Sobieskom hrvatski misionar piše svoju „Historia de Sibiria“.

Osjeća se kako hrvatskome istraživaču, dr. Golubu nije baš ugodno o tomu govoriti. On dvaput izbjegava spomenuti kraljevsku titulu Jana III., ograničavajući se podatkom kako se godine 1683. Križanić priključio „vojsci Jana Sobieskog“, koja se žurila prema Beču opsjednutom Turcima, gdje je završio život hrvatskoga misionara.80 Prosječni čitatelj, koji nije pobliže upoznat s poviješću Poljske, Litve i Ukrajine, može steći dojam da je riječ o nekom vojskovođi, a ne o poljskome kralju i velikome knezu litavskom. „Intentio moscovitica“ (moskovski naum) profesora Goluba tako je posve razumljiv: on želi da, najprije u povijesnoj memoriji, Juraj Križanić ostane „rusofil i ekumenski vizionar“ koji je u Moskvi našao „lumen ad revelationem gentium“ (svjetlo prosvjetljenja narodâ) i postao „prorokom ruskoga mesijanizma“ (čitaj: ruskoga kolonijalizma).81 Govoreći o ukrajinsko-ruskim povijesnim usporedbama, moramo imati u vidu (posebno oni koji proučavaju povijest Ukrajine s hrvatske strane) još jedan kolonijalni fenomen koji Thompsonova naziva „lingvističkom nejasnoćom“. On se, taj fenomen, najprije pojavio u anglojezičnoj sredini, gdje se izrazima „Russia“ i „Russian“ prevodi desetak i više ruskih riječi i izraza, kojima se posebno označava državu koja je postojala u predmongolskom razdoblju (XIII. st.) sa središtem u Kijevu. Ipak, u tom kontekstu pojam „Rus” objedinjuje teritorije Bjelorusije i Ukrajine, ali ne i Moskovije, to jest suvremene Rusije.

79 80 81

I. Golub, Križanić, 103.

Isto, 37-38.

Isto, 38.

501

502

HRVATI I UKRAJINCI

Oleh HIRNYK

„Оtuda je“, poentira Thompsonova, „prijevod riječi Rus’ kao ‘Russia’ (Россия) vrlo složen i samo ga tako najčešće prevode američki povjesničari“.82 „Lingvističke nejasnoće“ posebno su izražene u ukrajinskim prijevodima iz engleskih tiskovina, kada su prevoditelji uz ukrajinsku inačicu primorani (ponekad svjesno) navesti izvorni engleski izraz. Kao primjer navodimo ulomak prijevoda knjige Anthonyja D. Smitha „The Cultural Foundations of Nations“ (2008.): „Ruski slučaj (the Russian case) imao je, naime, drugačiji karakter. Tamo se vrlo rano pojavilo izrazito samoopredjeljenje zajednice i počelo njegovanje mnogih ruskih (Russian) mitova, legenda, tradicija i uspomena. Tamo je postojala i velika povezanost s ruskom (Russian) domovinom“.83 Ako je riječ o ukrajinskim prevoditeljima, izlazeći iz povijesnoga konteksta priče, oni znaju u kojim slučajevima je riječ o „Rus’i“, a u kojima o Rusiji u suvremenu značenju pojma. Ali hrvatski prevoditelj ovu razliku gotovo da ne primjećuje. Na posebne poteškoće nailazimo u prijevodu naziva „Kijevska Rus’/Київська Русь“, koji naziv Hrvati već tradicionalno prevode kao „Kijevska Rusija“, što bi u doslovnom ukrajinskom prijevodu trebalo zvučati kao „Kиївська Росія“. Ponekad čak i anglojezični autori, svjesni razlike, pojam prevode kao „Kievan Rus‫“׳‬, a ne „Kievan Russia“.

Kao primjer navodimo citat iz Smithove knjige: „Moskovska Rus’ (Russia), izraslina i duhovna sljedbenica Bizanta, vuče podrijetlo od Kijevske Rus’i (Rus‫)׳‬, feudalne države koju su u IX. stoljeću utemeljili skandinavski vladari Rjurikoviči i slavenski seljaci...“84 Zanimljivo je to da sadržaj navedenoga Smithova citata pojednostavnjuje Eva Thompson, naznačujući kako „u početku Moskovija sebe nije nazivala Rusijom (to jest Russia – op. aut.); taj se naziv počeo koristiti u XVII. st., a službeno se koristio u XVIII. st.“,85 štoviše, „u Moskoviji nije postojala svijest o tomu kako je ona nastavak Kijevske države“.86 Razumljivo je to zašto je u kontekstu Križanićeve misije spomenuti papinski legat Antonio Possevino, posjetivši državu Ivana Groznog, svoj rad nazvao upravo „Moskovia“, jer u XVI. st. ništa nije ukazivalo na zajedništvo te države s Rus’u, koju je tada označivao latinski pojam Ruthenia, kamo je spadala suvremena Ukrajina i Bjelorusija. Ipak, ne toliko pojam Rusija koji je nastao od grčkoga iščitavanja naziva države Rus’, koliko njemu sličan pridjevak „ruski“, zadaje najviše briga prevoditeljima neupućenima u posebnosti ruskoga kolonijalizma. Čitajući ukrajinske zapise iz XIV. st., nailazimo na mnoštvo inačica pridjeva „русский“: руски, Роуски, Русское, 82 83 84 85 86

Е. Томпсон, 40. Е. Д. Сміт, Культурні основи націй, Темпора, Київ, 2010., 124.

Isto. Е. Томпсон, 40-41.

Isto, 41.

Oleh HIRNYK

HRVATI I UKRAJINCI

Русского, Русскому... i tako dalje.87

Jezikoslovne nejasnoće U „Žitju“ sv. Ćirila spominje se kako je on, prebivajući u Korsunu Hersonskom, naišao na evanđelje i psaltir napisan „ruskim pismom“.88 U kolofonu na početku „Reimskog evanđelistara“ hrvatski knjižar glagoljicom je napisao: „Лєт господнiх 1395 тато Евангєлiє єсто су пiсанi словянскiм язiкем. [...] А то пiсмо русске дал нєбожтiк Карел чтвртi цар Рiмскi ко славянi томуто клаштру“.89 (Ovdje autor pod pojmom „пiсмо русске“ razumije najstariji ćirilični tekst „Reimskoga evanđelistara“, a „словянскi язiк“ – to je hrvatska glagoljica!). Razumljivo je da su takvu „lingvističku nejasnoću“ vrlo uspješno koristili ruski povjesničari u korist ruskoga kolonijalizma; kao: Evo, vidite, ipak je sve ovo naše, to jest rusko (u suvremenom značenju te riječi). Pritom je 1978. godine čak objavljen „Rječnik staroukrajinskoga jezika XIV.-XV. st.“, koji zbog ideoloških razloga vrlo općenito određuje pojam „Rus’“ („teritorij naseljen istočnoslavenskim narodima“). Naprotiv, tumačeći pridjeve „руский“, „pусскии“, „pоускии“, „pусскіи“ i tako dalje, rječnik je vrlo konkretan, predstavljajući ih, što se tiče „istočnoslavenskih zemalja u sklopu Kraljevine Poljske i Velike kneževine Litve“, a stanovništvo Velike kneževine Moskovske tijekom XIV.-XV. st. prema spomenutim pridjevima nije imalo nikakav odnos.90 Ovdje se postavlja pitanje za ozbiljnu raspravu: „Zašto su Rusini postali Ukrajinci?“, o čemu možemo napisati cijelu biblioteku knjiga. Ipak, povjesničar Jaroslav Daskevič ističe kako je „u današnje vrijeme potpuno (...) razumljivo da zamjena naziva Rus’, Rusin s Ukrajina, Ukrajinac – nije zamjena jednoga naziva boljim (kao što je to bio slučaj u kolonijalnim zemljama, kada je Cejlon postao Sri Lanka, a Siam pak Tajland), nego potreban čin, kako bi se ugroženi oslobodili nasilne asimilacije tlačiteljâ“.91 Posrijedi je jedinstven slučaj koji nema analogija u europskoj povijesti.

Naravno, ne treba se nadati preustroju povijesti unatrag, tj. da se Rusi odreknu „ukradenoga imena“ i okrenu svojemu pravom identitetu, spoznavši da je „Moskovi87 88 89 90 91

Vidjeti: „Покажчик словоформ апелятивної лексики“ // Грамоти XIV ст., Наукова думка, Київ, 1974., 186.

C. O. Висоцький, Київськa письмена школа X-XII ст., 22.

Za hrvatski tekst Reimskoga evađelistara na glagoljici i tumačenje teksta kolofona vidjeti: http:// bit.ly/glag-reims. Cjeloviti tekst: www.bm-reims.fr. Словник староукраїнської мови XIV-XV ст. / Rječnik staroukrajinskoga jezika XIV.-XV. st., sv. 2., Наукова думка, Київ, 1978., 308-309. Я. Дашкевич, „Етноніміка між наукою та політикою або довкола національного імені українського народу“. (Etnonimika između znanosti i politike, ili o narodnosnome imenu ukrajinskoga naroda) u: Є. Наконечний, Украдене їм‫׳‬я. Чому русини стали українцями. (Ukradeno ime. Zašto su Rusini postali Ukrajinci), Піраміда, Львів, 2004., 7.

503

504

HRVATI I UKRAJINCI

Oleh HIRNYK

ja usvojila, a zapravo oduzela naziv Rus’, koji svojim specifičnim sadržajem – etničkim i zemljopisnim, potpuno odgovara suvremenome značenju pojma Ukrajina“.92 U postkolonijalnim studijama ruskoga (moskovskoga) kolonijalizma ovu je „lingvističku nejasnoću“ uvijek važno imati u vidu.

Danas među hrvatskim filolozima i jezikoslovcima postoji žestok otpor uvođenju bilo kakvih ispravaka u „tradicionalno“ usvojen pojam „Kijevska Rusija“, koji se itekako koristi u znanstvenim izdanjima (da ne spominjemo popularne školske udžbenike), unoseći „lingvističku nejasnoću“ i podržavajući rusku kolonijalnu praksu.

Ipak, u Hrvatskoj su profesionalni znanstvenici, među kojima je Anto Knežević, osjetljivi prema navedenim bitnim nijansama prijevoda, a koji postupno istiskuju „konvencionalnu tradiciju“, pišući „Kijevska Rus‫“׳‬, „Kijevska Rusi“, „srednjovjekovna Rus‫ “׳‬i sl.93 Uloga Đure Vidmarovića Mnogo napora u iskorjenjivanju jezičnih i povijesnih nejasnoća u novije vrijeme uložio je hrvatski pisac i diplomat Đuro Vidmarović, nekadašnji veleposlanik RH u Ukrajini. U članku o „Povijesti Ukrajine“ naglašava kako za većinu Hrvata Ukrajina ostaje nepoznata. „Hrvati o Ukrajini znaju samo toliko koliko su željeli i ako su to željeli njihovi gospodari, posebno oni koji su boravili u Krakovu, Petrogradu, Moskvi ili Beču“.94 Postupno je u hrvatskoj historiografiji postalo tradicijom „neznanje o ukrajinskoj povijesti“, a tako je bio odgojen i Vidmarovićev naraštaj. Predstavljanje prošlosti ukrajinskoga naroda u hrvatskih intelektualaca formiralo se na osnovi udžbenika, kojemu je autor B.D. Grekov, ruski predavač, i Miroslav Brandt, čelnik Katedre za povijest Europe srednjega vijeka na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U suradnji s hrvatskim povjesničarom Brandtom, Grekov je napisao udžbenik dvostruka naslova i autorstva: B.D. Grekov, „Kijevska Rusija“; M. Brandt, „Ruske zemlje od XII. stoljeća do Ivana Groznog“ (Zagreb: Naprijed, 1962.).

Upravo je ovaj udžbenik sve do 1981. g. bio je uvršten u popis osnovne literature za hrvatska sveučilišta. Knjiga slijedi neprekidnost tradicije, koja je prešla u nasljeđe, „iz velikoruske carske u rusku boljševičku i ‘internacionalističku interpretaciju’ sovjetske historiografije“.95 92

93 94 95

Я. Дашкевич, „Етноніміка між наукою та політикою або довкола національного імені українського народу“. (Etnonimika između znanosti i politike, ili o narodnosnome imenu ukrajinskoga naroda), 5.

A. Knežević, Najstarije slavensko filozofsko nazivlje, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb,1991., 107, 109, 137. Đ. Vidmarović, „Nepoznata Ukrajina“ , u: Povijest Ukrajine, Hrvatsko-ukrajinsko društvo, Zagreb, 2009., 6.

Isto, 7-8.

Oleh HIRNYK

HRVATI I UKRAJINCI

„Već sam naslov knjige onda (1962.), kao i sada (2009.), upućivao je na veliku državu, koja se zove Rusija, nekada Rusko Carstvo, a sada Ruska Federacija; i prosječan čitatelj mogao je razumjeti, da se u knjizi radi isključivo o toj državi. U sintagmi ‘Kijevska Rusija’ nema mjesta za Ukrajinu, ovdje se ukrajinska povijest prešućuje, prilagođena je ruskoj imperijskoj istini, falsificirana i čak uzurpirana“, zaključuje Đuro Vidmarović.96 Zapravo je uvod simboličnog naziva „Nepoznata Ukrajina“ posvećen vrlo bolnoj temi „ukradenog imena“ i objašnjenju drugih „lingvističkih nejasnoća“ ukrajinskih povijesnih i zemljopisnih imena uvrštenih u hrvatski pravopis u ruskoj interpretaciji, učinivši Ukrajinu, jednu od najvećih europskih država, praktično nepostojećom u svijesti Hrvatâ.

Na istu temu ponovno se vraća priređivač „Povijesti Ukrajine“, hrvatski Ukrajinac Sergej Burda, pišući o „terminološkoj zbrci u hrvatskoj historiografiji“, o ruskoj „politici asimilacije“ i „suvremenim svađama“ zbog razilaženja u interpretaciji povijesti Ukrajine.97 Sve navedeno upućuje na značenje ovoga pitanja s kojim će se oba naroda, vrlo bliska po duhu i povijesnoj sudbini, i dalje sudarati u prostoru koji se može nazvati nazivom terra incognita (nepoznata zemlja).

Ne će biti slučajno da je Vidmarović jedan od recenzenata knjige Hrvoja Kačića, čiji prijevod evo predstavljamo ukrajinskim čitateljima. Kačić, naime, ne spada u krug intelektualaca, poput Daškevyča i Thompsonove, koji su se pomoću povijesne znanosti i komparativne književnosti borili protiv imperijalizma i kolonijalizma.

Stoga bi suvišno bilo u njegovoj knjizi tražiti konstrukcije istančane i strogo postavljene na izvornim temeljima antikolonijalne demitologizacije. Zapravo, njegova knjiga mora postati izvornim temeljem za proučavanje procesa raspada jugoslavenskoga kolonijalizma koji je, geslima o „socijalizmu s ljudskim licem“ i vodećom ulogom u „bloku nesvrstanih“, desetljećima prikrivao vlastitu ostavštinu ruskoga kolonijalizma, naime „slijepi nacionalizam“ i „nemirni opskurantizam“.

Hrvoje Kačić Hrvoje Kačić rođen je 1932. g. u Dubrovniku – jednome od znakovitih središta hrvatske kulture, koji prema važnosti i renesansnoj arhitekturi možemo u nas donekle usporediti, možda, s Lavovom. Školovao se na Pravnom fakultetu u Zagrebu i Sarajevu. Godine 1964. obranio je doktorat. Kasnije stječe velik ugled kao stručnjak za pomorsko pravo u otežanim okolnostima, a vezano uz havarije i sudare brodova.

Kačića pozivaju da sudjeluje na mnogim međunarodnim znanstvenim skupovima i u radu brojnih stručnih organizacija. Nikada se nije planirao baviti politikom ili 96 97

Isto, 8.

Isto, 16-24.

505

506

HRVATI I UKRAJINCI

Oleh HIRNYK

diplomatskim radom. Poznanstva i kontakte, stečene zahvaljujući sudjelovanju u radu međunarodnih pomorskih institucija, iskoristio je kada se pojavila potreba da svijetu kaže istinu o zbivanjima na prostoru bivše Jugoslavije, o stradanjima i bombardiranju bisera svjetske kulture, njegova rodnog Dubrovnika, što ih je ranih 1990ih počinila srpsko-crnogorska vojska.

U studentskim danima Kačić se aktivno bavio športom, igra za znameniti dubrovački vaterpolski klub „Jug“. Od 1950. do 1961. u sastavu je jugoslavenske reprezentacije (uglavnom su je sačinjavali hrvatski igrači) te sudjeluje na olimpijadama i drugim međunarodnim natjecanjima. No, već tada Kačić osjeća pritisak režima zbog političkih stavova: g. 1952. zbog uhićenja ne može sudjelovati na Olimpijskim igrama u Helsinkiju, a godine 1954., za vrijeme putovanja na Europsko prvenstvo u Torino, jugoslavenska carinska služba oduzima mu putovnicu. (Za one koji su u sastavu nekadašnjega SSSR-a sudjelovali na međunarodnim športskim natjecanjima, stranice športske biografije našega autora mogu izgledati čudesno: naime, teško je predočiti si daljnje članstvo u sovjetskoj reprezentaciji bilo koga tko je bio osumnjičen za političku nepouzdanost, da ne spominjemo uhićenje i oduzimanje putovnice!).

Zadivljuje Kačićev odgovor na novinarsko pitanje o stečenim, a zahvaljujući športu, važnim navikama, neophodnima u životu političara – a to je, prema njegovu mišljenju, „umijeće gubitništva“. Zaista, lako je živjeti uživajući na lovorikama pobjeda, puno je teže izdržati sumornost poraza, nakon potpune propasti, te se opet i opet vraćati u život, u borbu. Ova je karakterna crta, ne samo u Kačića osobno nego općenito u Hrvatâ, posebno izražena. Nije slučajan autorov odabir drugoga dijela naslova, odnosno podnaslova knjige, „Croatia rediviva“ (v. Pavao Ritter Vitezović, 1652.-1713., hrvatski povjesničar, jezikoslovac, nakladnik..., op. ur., tj. „Uskrsnula Hrvatska“, doslovce – povratak u život).98 Kada su se 1990. g., nakon pada Berlinskoga zida, pojavile prve naznake mogućega osamostaljenja Hrvatske, Hrvoje Kačić odlučio je sudjelovati na prvim višestranačkim demokratskim izborima u rodnome Dubrovniku. I ovdje se njegova pozicija pokazala nestandardnom, naime na izbore izlazi kao neovisni kandidat. Sva su se nastojanja da ga se Hrvoje Kačić 98

H. Kačić, U službi Domovine – Croatia rediviva, Matica hrvatska, Zagreb, 2003., 26-39.

Oleh HIRNYK

HRVATI I UKRAJINCI

uvjeri u promašaj takvoga koraka i nagovori neka se stavi na listu Hrvatske Demokratske Zajednice, nedugo zatim uvjerljive pobjednice na izborima, a kojoj je stranci neko vrijeme Kačić bio sklon, pokazala uzaludnima. Jer Kačić je vrlo dobro razumio prirodu postkolonijalne pojave, koja prati sve narode na putu prema neovisnosti, a to je proces postupnog formiranja novih partija, stranaka, blokova, javnih koalicija, koje se pogrješno karakteriziraju kao „demokratski proces aktiviranja političkoga života“. Kačić odlučuje tome se procesu od početka suprotstaviti. Unatoč prognozama, Kačić pobjeđuje u svome izbornom okrugu i postaje narodnim zastupnikom prvoga demokratski izabranoga Hrvatskog sabora. U njegovu političkome životu geslo mu postaje ono uklesano u kamenu nad vratima dubrovačke Kneževe palače: „Obliti privatorum, publica curate“ (lat. Zanemarite osobne interese, prednost dajte zajedničkima).99 Već 1995., nakon što je izišao iz politike, na pitanje novinarke planira li se ponovno vratiti u politički život, Hrvoje Kačić odgovara: „Nema te stvari koju za Hrvatsku nisam spreman napraviti da se jednom maknemo iz balkanskoga blata i barbarstva koje nam uvijek iz Bizanta dolazi. Dakle, sve su opcije otvorene.

Ne samo da bih ‘cessnom’, ponovno u ratnim uvjetima, pošao u Podgoricu i Beograd, nego bih pošao i na prvu crtu fronte. Sve za spas Hrvatske“.100 Temperamentan karakter Ne treba od Kačića očekivati posebnu literarnu estetiku u opisu događaja. Njegova knjiga ne izlaže sustavno, ona je zbornik članaka, govora, intervjua i javnih nastupa, dakle slična je dnevniku s ratišta. Između redaka iščitava se temperamentan autorov karakter, njegovo građansko junaštvo. Makar se riječ „junaštvo“ češće koristi kada je riječ o vojnicima prve obrambene crte, ništa nije manje junaštvo bilo umijeće da se zadrže položaji na prvoj obrambenoj crti diplomatskih borbi.

Međutim, Kačić je skloniji govoriti o mladićima, studentima, običnim ljudima koji su branili grad Dubrovnik, štiteći biser svjetske kulture od tzv. regularnih postrojba Jugoslavenske narodne armije ( JNA), crnogorskih rezervista i četničkih bandi iz obližnjih Srbima nastanjenih sela Hercegovine. U priči o herojskoj obrani Dubrovnika, Kačić poseže za neočekivanim simboličnim metaforama, uspoređujući rodno mjesto s baskijskom Guernicom, a tvrđavu Srđ sa španjolskim Alcázarom. „Ta simbioza Alcázara, koji su napadali i uništavali ‘crveni’, i Guernice, koju su bombardirali i razarali ‘crni’, upravo na primjeru Dubrovnika i Srđa impresionirajuće zadivljuje. U metafori Guernice i Alcázara sadržaj je drame da se na Hrvatsku oborilo ono što je još ljevije od

99 100

Isto, 435.

Isto, 378.

507

508

HRVATI I UKRAJINCI

Oleh HIRNYK

boljševizma s istoka, garnirano s novim izdanjem desničarskoga četništva.“101 Ovom metaforičnom usporedbom autor je dodirnuo vrlo složen problem koji se očitije najprije u Rusiji, gdje krajnje desne ideje stupaju u simbiozu s lijevo-radikalnim tendencijama, stvarajući eksplozivnu smjesu kao nacional-boljševici Limonova. Problem se pogoršava time što ovi i njima slični „euroazijski“ pokreti imaju sljedbenike u akademskim (A. Dugin) i crkvenim krugovima. Staro bizantsko geslo „bolje turski turban, nego papinska tijara“ (Triregnum) dobiva novo značenje u interpretaciji staraca „ultrakonzervativne“ lavre svetoga Sergeja: „bolje komunisti, nego katolici“.102 Zadivljujući sinkretizam gotovo nemogućim, u ruskome Hrvoje Kačić, U službi kontekstu, čini pojmove kao „lijevi ekstremisti“ ili „pravi Domovine: Croatia rediviva radikali“, jer oni su objedinjeni religijskim patosom ekspanzijskoga nacionalizma „Ruske ideje“, preobražene u 103 „Ruski mir“ / „Русский мир“.

Prema riječima dr. Kačića, još prije početka rata (Domovinskoga, op. ur.) ocijenjena je prijetnja kobne simbioze „boljševizma, barbarizma, balkanizma i bizantinizma“, iako su postojale sumnje – postoje li prijetnje ili je njihov značaj preuveličan? „Temeljem stečenih tragičnih pouka i bolnih iskustava danas“, nastavlja autor, „danas treba konstatirati da nismo bili strogi pri upozorenjima. Sve je to na djelu verificirano, pa i više, odnosno gore i katastrofalnije, jer treba kazati da su bestijalizam i banditizam upotpunili tu neslavnu leksikalnu ‘be’ heksagonalu, nesporno beogradske provenijencije.“104 Pri konačnu obračunu Hrvatsku je prekrio val jugoslavenske simbioze „balkanskoga najekstremnijeg desnoga fašizma i najljevijeg boljševizma“.

101 102

Isto, 260.

Citirano iz: В. Перунин, Политический исихазм и его традиции в социальной концепции Московского патриархата. (Politički Hesychasm i njegova tradicija prema društvenim konceptima Moskovskog patrijarhata), Алетейа, С.-Петербург, 2009., 120.

103 А. Шевченко, „Фашизм как эсхатологическая религия России“ („Fašizam kao eshatološka religija Rusije“). (Eshatologija obrađuje sve teme u svezi s onim što nas, prema kršćanskoj vjeri, očekuje od trenutka smrti pa do slavnoga povratka Isusa Krista, općega uskrsnuća i suda nad svijetom.); http;//bit.ly/russkiymir.

104 H. Kačić, U službi Domovine – Croatia rediviva, 307.

Oleh HIRNYK

HRVATI I UKRAJINCI

„Dominacija nad jezikom“ Kao što vidimo, tekst Kačićeve knjige nije bez oštrih izraza (ponekad i preoštrih, !? – op. ur.) na račun Jugoslavije kao „povijesnog nesporazuma“.105 Međutim, čitajući o značajkama Beograda kao „barbarsko-balkansko-bizantijskoga gnijezda“106, moramo uzeti u obzir okolnosti u kojima su pisani redci Kačićeva „ratnog dnevnika“.

Prisutnost „resentimenata“ uzbudljivih osjećaja i burnih reakcija neizbježna je. Naprotiv, njihov izostanak mogao bi dovesti u pitanje autentičnost teksta.

Jedna je to od značajki koje prate publicistiku za vrijeme raspada totalitarna sustava, posebno ako se proces odvija bolno i tragično, kao što se odvijao u Jugoslaviji.

Neologizmi i kalamburi preplavljuju tekstove takve vrste, za odgovarajuće razumijevanje kojih je nužno dobro poznavanje konteksta, čemu postkolonijalna kritika posvećuje posebnu pozornost. Svojevrsna „dominacija nad jezikom“ izražena je u specifičnom stvaranju riječi i kalamburnih fraza, čija je „obrnuta strana“ ponekad protuteža kolonijalnoj vlasti i jedini način rušenja ugleda i samouvjerenosti kolonizatora.

Hrvoje Kačić daleko je od toga da negativne neologizme poistovjećuje sa srpskim narodom, jer je uvjeren kako potraga za kolektivnom krivnjom na nacionalnoj i religijskoj osnovi vodi u bezizlaznost. Višeput naglašava da su oni Srbi rođeni u Hrvatskoj, koji jesu, stradali u istoj mjeri braneći Hrvatsku s oružjem u rukama kao svoju Domovinu, a jedna od prvih civilnih žrtava Dubrovnika jest hrvatski pisac srpskih korijena Milan Milišić. Štoviše, boraveći u opkoljenome Dubrovniku, Kačić se obraća Hrvatima s molbom: „Čuvajte sve Srbe – naše sugrađane, kao zjenicu svoga oka“.

U isto vrijeme, Miloševićeva vlada u Beogradu s pomoću diplomatskih kanala obavještavat će svijet kako su oni primorani napadati Dubrovnik radi zaštite civilnoga stanovništva (Hrvata!, op. ur.) od hrvatskih „fašista i nacionalista“, u čijim da se rukama prividno našao grad nakon prvih višestranačkih demokratskih izbora.

Zapad će dugo odugovlačiti, vjerujući da tzv. Jugoslavenska armija radi dobro djelo sprječavajući „hrvatske nacionaliste“, kojima nema mjesta u Europi. Kačić i drugi hrvatski diplomati uložili su nevjerojatan napor da privuku pozornost europskih „dostojanstvenika“ prema tragediji Dubrovnika.

Koliko je teško bilo europskim predstavnicima riješiti se stereotipa, nametnutog jugoslavenskom diplomacijom, o postojanju hrvatskih „radikalnih ekstremista“, svjedoče događanja koja autor opisuje u članku „Božić u gradu pod opsadom“.107 Ministar vlade Republike Francuske, Bernard Kouchner, za vrijeme službenog posjeta 105 106 107

Isto, 91-96.

Isto, 256-257.

Isto, 281.

509

510

HRVATI I UKRAJINCI

Oleh HIRNYK

Dubrovniku na pragu nove 1992. g., a u pratnji jake europske delegacije, posjećuje poznatu dubrovačku sinagogu, koju smatraju jednom od najstarijih u Europi. Za vrijeme razgledavanja sinagoge, on se zainteresirao za položaj židovske zajednice u gradu i koliko se ona može osjećati sigurnom s obzirom na „antisemitizam hrvatskoga predsjednika Tuđmana“ i „prisutnost ekstremnih i radikalnih skupina“.108 Paradoks pitanja bio je u tome što je ono bilo postavljeno u sinagogi, koja je, počevši od XV. st., ostala neoštećena u kontinuitetu, a uoči posjete Kouchnera, kamena fasada sinagoge bila je oštećena topovskom granatom srpskih paravojnih snaga koje su gađale grad s okolnih brda. Pitanjem o antisemitizmu tradicionalno se prati analiza postkolonijalnih procesa u naroda koji su, kako bi prikrile vlastiti antisemitizam, imperijalne nacije proglašavale krivima zbog nacionalizma i antisemitizma.

Ni Hrvatska ni Ukrajina u tome nisu iznimke.

Antifašizam Problemi antifašizma su sljedeći u lancu pitanja koja tradicionalno izviru kako u hrvatskome tako i u ukrajinskome posttotalitarom diskursu. Kačić nema dvojbe glede pozitivnog karaktera antifašističkog pokreta kao otpora nacističkoj totalitarnoj ideologiji na prostoru Zapadne Europe. Snažan antifašizam, kao jedna od formi nacionalno-oslobodilačke borbe Hrvata, postajao je tijekom II. svjetskog rata u Hrvatskoj, osobito na prostorima Istre i Dalmacije, tj. u hrvatskim zemljama prema kojima je Italija stalno imala teritorijalne pretenzije. Ispravno govoreći, samo u kontekstu Istre i Dalmacije moguće je govoriti o antifašizmu u autentičnom smislu – kao formi otpora talijanskoj desno-radikalnoj totalitarnoj ideologiji Benita Mussolinija. „Pozitivne tekovine antifašizma na našim prostorima mogu se vrednovati jedino ako se prethodno učini distanca od staljinizma odnosno boljševizma“, smatra Kačić.109 Drugim riječima, „antifašizam“, kako su ga demonstrirali partizani za vrijeme Drugoga svjetskog rata pod vodstvom Josipa Broza Tita, bio je nastavak boljševičke totalitarne ideologije i takvoga ga se ne može percipirati pozitivno, niti se smije poistovjetiti s antifašističkim pokretom otpora, koji je postojao u Nizozemskoj, Belgiji, Francuskoj itd. U ovome kontekstu treba razumjeti frazu jednoga od uglednih hrvatskih pisaca i političara, Vlade Gotovca: „Gore od fašizma može biti samo antifašizam“.110 Među najbolnijim pitanjima koja se pojavljuju u postkolonijalnim procesima jest ono crkveno-religiozno, posebno naglašeno u hrvatskom kontekstu, gdje je upravo denominacijska razlika postala kategorija koja obilježuje hrvatski 108 109 110

Isto, 286-287.

Isto, 36.

Isto, 38-39.

Oleh HIRNYK

HRVATI I UKRAJINCI

identitet: za razliku od pravoslavnih Srba, Hrvati pripadaju Rimokatoličkoj Crkvi.

Glede književnih jezika, razlika između ova dva naroda nije znatna, što se jako koristilo za vrijeme Jugoslavije uvođenjem tipičnoga jezičnog asimilacijskog modela nazvanog „srpskohrvatski jezik“.

Djelovanjem takozvanih katedara slavenske filologije u bivšemu SSSR-u, propagirala se srpska kultura i literatura. Sve što je imalo hrvatsko podrijetlo prikazivalo se kao srpsko. Činjenica da je jezikoslovka iz Lavova Jaroslava Melnik nazivala Vatroslava Jagića „srpskim slavistom“ svjedoči o „uspjehu“ polučenom na katedrama „slavenske filologije“ u korist velikosrpske ideje i totalitarnog prostora, gdje za bogatu hrvatsku kulturu nije bilo mjesta.

Posljedice djelovanja tih i takvih „katedri“ trajat će još dugo, jer većina filologa koji danas na ukrajinskim sveučilištima predaju kroatistiku stasali su na sovjetskim katedrama, a kasnije su postali „prekvalificirani srbofili“. Nije slučajno Kačić posebnim člankom izdvojio podršku Vatikana u stjecanju neovisnosti Hrvatske jer, bez preuveličavanja, Hrvati su svoj identitet očuvali upravo zahvaljujući Katoličkoj Crkvi. „Glavar Crkve katoličke neće dopustiti da propadne Hrvatska, najčvršći štit i predziđe kršćanstva“, navodi autor riječi koje je 1519. izgovorio papa Lav X.111 Predziđe kršćanstva Metafora „antemurale christianitatis“ (predziđe kršćanstva), poput Poljske i Katalonije, vjekovima će obilježavati i sudbinu Hrvatske.112 Zaista neobičan, poput potkove, oblik Hrvatske podsjeća na obrambeni val, čiji su sjeverni obronci prema prostorima Mađarske i Austrije, a južni su tijekom povijesti bili prepreka islamskome svijetu da pristupi k udobnim morskim lukama i otocima Jadrana, odakle je moguće slobodno napadati istočnu obalu Apeninskog poluotoka, a prije svega Veneciju. Dojam je kako su Hrvati tijekom teških stoljeća i složene povijesti stalno popuštali/ustupali svoje pred islamskim svijetom, napuštajući jednu po jednu svoje povijesne zemlje na prostoru Bosne i Hercegovine.

Događanja druge polovice XX. st., prema Kačićevu mišljenju, obilježila su sudbinu Hrvatske još i kao „antemurale christianitatis occidentalis“ (predziđe zapadne civilizacije). Međutim, suviše je težak test i teret sudbinski dopao Hrvate kao malobrojan narod: kako i dalje živjeti u iluzijama da smo iznimni zbog razvalina spaljenoga Vukovara i dubrovačkih spaljenih povijesnih spomenika svjetskoga značenja? „Povijesna su iskustva, a to zemljovidi najočitije upozoravaju, i nas Hrvate konačno moraju poučiti, da se prestanemo zanositi da naš narod treba biti ‘štit’ drugih ili 111 112

Isto, 334.

Isto.

511

512

HRVATI I UKRAJINCI

Oleh HIRNYK

prerasti u poslanike i misionare zapadne civilizacije prema susjedima na istoku. Tu ulogu prepustimo drugima, moćnijima i utjecajnijima, i zadržimo se na obrani vlastitih ognjišta i vlastite domovine“, zaključuje Hrvoje Kačić.113 Možda bi se i ukrajinski filozofi povijesti trebali zamisliti nad pitanjem, koliko je uspješna misija Ukrajine izražena u metafori: „most između Istoka i Zapada“? Kao što znamo, preko mosta prolaze, na njemu se rijetko zaustavljaju i, najvažnije, on ne služi sebi samome, već onome tko preko njega ide. Funkcija „mosta“ u ukrajinskoj povijesti otkriva se kao vječni problem „tranzita“ i prelaznih stadija društva, kojima nema početka ni kraja. Međutim, bilo bi pogrešno zaključiti kako Kačić Hrvatsku izdvaja iz civilizacijskih procesa.

U intervjuu iz 1994. g. Kačić skreće pozornost na rast utjecaja takozvane „ortodoksne vertikale“ koja objedinjuje „Grčku, Srbiju, Rumunjsku i ‘majčicu’ Rusiju“.114 Očigledno je da Rusija opet nalazi načine ostvarenja svoje povijesne misije u „balkanskom regionu“. Osim ideje „slavenskoga ujedinjenja“ i mitske teorije o postojanju euroazijskog prostora „pravoslavne civilizacije“, ona svakako koristi i ekonomske poluge. „Rusija je ponovno krenula u biznis u nekadašnjoj Jugoslaviji – području koje jest prvi kandidat za integraciju s ostatkom Europe i gdje je dugo prevladavao zapadni utjecaj. Tek američko naoružanje, zračne snage i diplomatski utjecaj dali su Hrvatskoj snagu da se uspješno odvoji od Jugoslavije. [...] Međutim, miris ruskoga novca, izgleda, okrenuo je geopolitiku u nekadašnjoj Jugoslaviji naopačke.“ Na energetskoj konferenciji, održanoj sredinom 2007. u hrvatskoj metropoli Zagrebu, svih je šest nekadašnjih jugoslavenskih republika (plus Grčka, Bugarska, Rumunjska i Albanija), „puzeći otpjevalo“ Putinu: „Dobro došli!“, a on je obznanio slijed novih naftnih i plinskih inicijativa koje su potpuno uništile zapadne napore“, napisat će poznati britanski novinar Edvard Lukas u knjizi „Novi hladni rat“.115 U to vrijeme Kačić ovako definira mjesto Hrvatske: „U tome kontekstu treba promatrati i položaj Hrvatske, tako da se i u praksi potvrde procjene nedavno preminuloga mađarskoga premijera Antala da su Hrvatska, Turska i Ukrajina stožeri ravnoteže zapadnoeuropskih država za mir u jugoistočnome dijelu Europe.“116 U takvoj se, prilično neočekivanoj, koncepciji zrcali povijesni paradoks, naime taj kako narodi koji su stoljećima neprijateljevali u određenom povijesnom trenutku postaju dobrim partnerima. Moguće upravo to očekuje Ukrajinu i Hrvatsku u odnosima s Turskom? Možda je baš Turska pozvana postati „mjestom susreta“ ovih 113 114 115

Isto, 335.

Isto, 423.

116

H. Kačić, U službi Domovine – Croatia rediviva, 423.

Е. Лукас, Нова холодна війна. Як Кремль загрожує і Росії і Заходу. (Novi hladni rat. Kako Kremlj prijeti i Rusiji i Zapadu), Темпора, Київ, 2009., 318-319.

Oleh HIRNYK

HRVATI I UKRAJINCI

dviju država i njihovih naroda? Jer u žilama Turaka teče nemali postotak hrvatske i ukrajinske krvi. I tko bi se bio nadao takvoj neočekivanoj mogućnosti na koju je upozorio baš mađarski političar?

Predajući u ruke ukrajinskoga čitatelja prijevod knjige Hrvoja Kačića, koji su autori izdanja opravdano nazvali „HRVATSKI PRODOR“, nadamo se da će ona postati mostom na kojemu će se Hrvati i Ukrajinci susresti kako bi otvorili novu stranicu svojih povijesnih i kulturnih odnosa.

S ukrajinskoga preveli: Natalija Lumezi i Đuro Vidmarović, Zagreb

Vlč. Oleh Hirnyk grkokatolički je svećenik Užgorodske eparhije. Završio je studij na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Ondje je magistrirao temom o Gavrilu Kostelniku, velikome kršćanskom filozofu, hrvatskome pjesniku u mladosti, Rusinu-Ukrajincu koji se vratio u Lavov (ukr. Львів), bio sveučilišni nastavnik, protojerej-stavrofor, a onda vodio pseudocrkveni Sabor 1946. kojim je Ukrajinska Grkokatolička Crkva pripojena Ruskoj PC. Nakon toga ubijen je u atentatu. Za Ukrajince je Kostelnik veleizdajnik, dok ga Rusi kane beatificirati. Hirnyk je danas profesor religijskih znanosti na katedri za teologiju Filozofsko-teološkoga fakulteta Ukrajinskoga katoličkog sveučilišta u Lavovu. Bavi se i sociologijom religije. Osebujna je ličnost i dobro govori hrvatski jezik. (Đ.V.)

513

PRILOZI O ZAVIČAJU

ZVANE ČRNJA Manipulacije s hrvatskim prezimenima u Istri

516

ANA DEBELJUH Repertoar talijanskih dječjih pjesama u Šišanu početkom 20. stoljeća 520 BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Svestrani svjedok vremena: profesor i pisac Tugomil Ujčić

545

U povodu 95. obljetnice piščeva rođenja i 30. godišnjice objavljivanja teksta

516

Zvane ČRNJA (1920. - 1991.)

MANIPULACIJE S HRVATSKIM PREZIMENIMA U ISTRI (Pismo predsjedniku*1Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske) Dugo sam se dvoumio kako da reagiram na uz­nemirujuće stanje u vezi s hrvatskim prezimenima u Istri, koje posljednjih mjeseci iznova izaziva brojne anomalije, probleme i nesporazume. Namjeravao sam napisati novinski članak ili čak polemičku raspravu, ali pri sadašnjoj poplavi najrazličitijih objekcija, prijedloga, kritika i polemičkih sudova u štampi, ne bih time postigao pravi učinak. Stoga sam odlučio da Vam se kao najodgovornijem republičkom funkcionaru za tu materiju obratim javnim pismom.

Povremene uzaludne polemike o poslijeratnoj sud­bini hrvatskih istarskih prezimena, koja su u doba fa­šizma nasilno talijanizirana, traju već decenijama. Ra­di se o neshvatljivoj okolnosti da je u matičnim ure­dima taj problem impostiran do te mjere protuzakonito i antikulturno, i s toliko birokratske tvrdoglavosti u obrani pogrešnih ideja, da je to izazvalo i trajno izaziva oštre, opravdane reakcije. Povodom izdavanja do­kumenata iz matičnih knjiga za nove osobne karte, za stjecanje prava na mirovinu *

Riječ je o drugu Jakši Petriću, političaru i karijernom diplomatu (1922.-1993.; u mandatu od 10. svibnja 1984. do 10. svibnja 1985., na „rotirajućoj” funkciji donekle usporedivoj s onom današnjega predsjednika Hrvatskoga sabora.)

Možda nije naodmet podsjetiti na to da smo u ovome časopisu (br. 3/1998.), doduše davno, prenijeli još jedan Črnjin „aktualan“ (!?) tekst, naslovljen „O dvojezičnosti u Istri“, napisan 1970., također objavljen u knjizi „Na poligonu“, odakle je bio i preuzet. (Op. ur.)

Zvane ČRNJA

PRILOZI O ZAVIČAJU

kao i za druge svrhe, sa­da se sve to ponovo zaoštrilo te je izazvalo posljedice koje su ponekad dramatične i radi kojih je kategorička i principijelna intervencija najviših državnih orga­na postala neophodnom.

Kao što je poznato, nasilna talijanizacija hrvatskih prezimena u Istri izvršena je u doba najtežeg fašistič­kog terora. U to je doba, na primjer, strijeljan Vladimir Gortan te kao što je Gortanovu ubojstvu fašizam dao privid „zakonitosti“, tako je isto postupio i s promjenama prezimena, pa su u matičnim knjigama, na bazi predviđenih procedura, u vezi s tim izvršene sve formalno-pravne radnje. U toj rigorozno sprovedenoj pravnoj proceduri nedostajao je, međutim, najvažniji, najbitniji element, a to je sloboda izbora i opredjelje­nja, sloboda izjašnjavanja stotina tisuća onih kojih su se te izmjene neposredno ticale te je faktičko stanje koje smo 1945. zatekli u istarskim matičnim knjigama već iz tog razloga nelegalno. Zanemarujući tu važnu okolnost i primjenjujući postojeće zakonske propise strogo formalistički i restriktivno, odgovarajuće admi­nistrativne službe u istarskam općinama uporno odbi­jaju svaku raspravu o karakteru fašističkih interven­cija u matičnim knjigama te sve formalno-pravne pro­vedbe u njima uzimaju kao isključivu zakonsku osno­vicu za utvrđivanje osobnog identiteta građana. Na taj način se autentična hrvatska prezimena via facti i u našem sistemu proglašuju nezakonitima. Apsurdno i nevjerojatno!

Pred našim očima ponovno djeluju instrumenti kojima je bio cilj da opovrgnu ideju o pri­padnosti Istre hrvatskom i južnoslavenskom civiliza­cijskom prostoru!

Objektivna pravna i pravnofilozofska analiza te problematike otkriva da je postupak istarskih matič­nih ureda u eklatantnoj suprotnosti s Ustavom SFRJ i s Ustavom SRH, jer naši ustavi svojim duhom i idej­nom impostacijom oštro zabranjuju reprodukciju bi­lo kakvog fašističkog nasilja, ma u kom obliku se ono pojavljivalo, i jer – s druge strane – ozakonjuju sve tekovine narodnooslobodilačke borbe i revolucije na­rodā i narodnostī Jugoslavije, a jedna je od njih i „Naredba o ukidanju i brisanju svih potalijančenih naziva, imena i prezimena“ koju je pod brojem 847/44 da­na 3. IX. 1944. izdao Oblasni NOO za Istru kao najvi­ši i zakoniti organ narodne vlasti u tome dijelu naše zemlje. Zamemarivanje te Naredbe, samo zato što do pripojenja Istre Jugoslaviji nije bilo vremena i mo­gućnosti da se ona i formalno provede u matičnim knjigama, protuustavni je čin par excellence i predstav­lja arogantno birokratsko vrijeđanje istarske revolucije i svih njenih žrtava. Osim toga, u Ustavu SFRJ avnojevski je internacionalizam fiksiran kao jedan od temeljnih principa života u našoj višenacionalnoj za­jednici. Proglašavajući apsolutnu jednakost svih na­rodnosnih, etničkih i jezičkih skupina, Ustav izričito zabranjuje svako nasilje nad bilo kojim fenomenom bića ili kulture jednoga naroda. Stoga se po duhu na­šega Ustava ni s tog stanovišta ne može prihvatiti po­stojeća praksa istarskih općinskih administracija u ve­zi s prezimenima u Istri, jer fašističko nasilje prove­deno krajem

517

518

PRILOZI O ZAVIČAJU

Zvane ČRNJA

dvadesetih i u početku tridesetih godina ostaje i danas nasilje, i to fašističko, ako u međuvre­menu nije ispravljeno. Nema, dakle, i ne može biti u našemu zakonodavstvu propisa u kojem bi istarske općinske administracije mogle naći pravni alibi za na­vedenu protuustavnu praksu.

Opet napominjem, poštovani druže N. N., da je stanje s tzv. službenien utvrđivanjem prezimena u Istri postalo posljednjih mjeseci alarmantno. Dok su prije dvadesetak godina pojedine općinske uprave pokaziva­le u tom pogledu stanovitu fleksibilnost, sada sve do­sljedno prihvaćaju pretpostavku da je talijanizacija sprovedena u doba fašizma bila zakonita, pa je na de­setak tisuća Istrana ponovno dobilo talijanska prezime­na. Istina, općinske administracije nude istarskim Hr­vatima lijek protiv sadašnjeg vala talijanizacije: do­voljno je da napišu molbu za „izmjenu“ svoga prezi­mena i ono će im se bez dodatnih teškoća vratiti u pretfašističko stanje. Ja, međutim, takvo rješenje smatram neprihvatljivim iz ljudskih, kulturnih i po­litičkih razloga. Ono istarske Hrvate dovodi u nerav­nopravan položaj prema istarskim Talijanima, a i kompromitira nas pred susjednom Italijom stvaraju­ći dojam da su Hrvatska i Jugoslavija zapravo neza­interesirane za Istru, i stvarajući također pretpostavke za eventualne nove protujugoslavenske aspiracije Almi­ranteovih neofašista i iredentista. U samoj Istri među najširim masama stanovništva takve administrativne manipulacije s prezimenima djeluju, htjeli to ili ne, na dekomponiranje povijesne svijesti Istrana stavlja­jući ih pred nove dileme, pred nove krize savjesti, pa i pred nova egzistencijalna pitanja. S druge strane, mrtvi Istrani, kojima su prezimena bila potalijančena, ne mogu posthumno zahtijevati njihovu promjenu. Prema stanju u matičnim knjigama moj je otac 1950. umro kao Giuseppe Cergna, pa ja po praksi naše administracije nemam isto prezime kao on. Kad je ri­ječ o mrtvima, koji više ne mogu izmijeniti svoje tali­janizirano prezime, treba spomenuti da ima obitelji u kojima dolazi do pravih tragedija, jer se javljaju nepremostive teškoće pri stjecanju prava na mirovinu, dokazivanju srodstva, bračnog stanja, porijekla itd. Evo, do takvih apsurda dovodi protuustavni odnos pre­ma problematici hrvatskih prezimena u Istri i kruto, restriktivno, uskobirokratsko i krajnje bezidejno tuma­čenje postojećih zakonskih propisa. Istina, ja i ne poznajem pobliže sve te propise, ali znam da je nedopustivo da se njihovom primjenom derogiraju duh, na­čela i biće Ustava. Stoga predlažem da se po najhit­nijem postupku preispita cjelokupna zakonska proble­ matika i administrativna praksa vezana uz pitanje utvrđivanja pravno autentičnih oblika hrvatskih prezi­mena u Istri te da se isto tako hitno izvrši revizija svih pogrešnih i protuustavnih akata što su ih od pe­desetih godina do danas matični uredi u Istri izdali građanima, odnosno da se ti akti ponište i da se svi koji su krivi za takve postupke matičnih ureda pozovu na odgovornost. Razumije se, svakome tko želi, treba omogućiti da bez proceduralnih teškoća zadrži talijanizirano prezime, ali

Zvane ČRNJA

PRILOZI O ZAVIČAJU

samo pod uvjetom da to bude stvar izričitog, slobodnog i nedvosmislenog izbora i opredjeljenja.

Obratio sam se s tim prijedlogom Vama, druže predsjedniče, jer sam uvjeren da ćete poduzeti sve što bude u Vašoj moći i nadležnosti kako bi se u Istri najzad dokrajčilo nasilje matičnih ureda i općinskih administracija nad jednim segmentom nacionalne tradicije i kulturnog identiteta koji je neotuđivi dio ljud­skih prava. Ne mogu se, druže predsjedniče, u kance­larijama matičnih ureda olako posjecati stoljetna gene­aloška stabla naših obitelji i rodova. Makar se radilo o rodovima nekadašnjih kmetova i težaka, njihova su imena pred poviješću časna. Napominjem na ·kraju da me je nasilje nad hrvatskim prezimenima u Istri uz­nemirilo prije svega kao povjesničara kulture i pisca, jer se radi o evidentnoj devastaciji jednog pučko-de­mokratskog patrimonija u kojem osobna imena i pre­zimena nisu zanemariva vrijednost. I ona, ta naša ime­na i prezimena, dio su kulturne baštine evropskih na­roda. Da su ugroženi autentični oblici talijanskih prezimena u Istri, trebalo bi reagirati u ime kulture na isti način, iz istih pobuda i s istim pravom.

Ičići, 20. II. 1985.; „Na poligonu“, 1988.

519

Ana DEBELJUH, Pula

520

REPERTOAR TALIJANSKIH DJEČJIH PJESAMA U ŠIŠANU POČETKOM 20. STOLJEĆA

Sažetak U tekstu se navode sve dječje pjesme, igre, brojalice, zagonetke, uspavanke i molitve prikupljene od siječnja do travnja 2013., po sjećanju starosjedilaca (romanske komponente stanovništva) na području Šišana. One su većim dijelom pisane na talijanskom jeziku te istromletačkom (istrovenetskom) i šišanskom (istriotskom) dijalektu, a za potrebe ovoga rada prevela sam ih na hrvatski jezik. Prikupljen izvorni materijal, odnosno igre, koristile su se početkom 20. stoljeća u vrtićima i osnovnim školama gdje su činile dječju svakodnevicu. Zajednica Talijana u Šišanu, utemeljena još 1947., u velikoj je mjeri zaslužna za baštinjenje tradicijske talijanske kulture i izvornoga šišanskog izričaja. U prvomu dijelu rada predstavljene su izvorne dječje pjesme, u drugomu su uspavanke i molitve, u trećemu su objavljene zagonetke i brojalice, a na kraju su dječje igre. Za pojedine pjesme i igre anketirani sudionici pamte nažalost samo tekst, dok su način i smisao igre zaboravljeni.

Uvod Šišan je u povijesti bilo jedno od znakovitijih naselja u okolici Pule, jedno od rijetkih mjesta koja su preživjela borbe i nedaće štu su pustošile istarski poluotok tijekom povijesti. Bilo je to najbogatije i najvažnije naselje Puljštine u toku čitava srednjeg vijeka, a prvi de put mjesto spominje 990. godine.1 Ovdje je pronađeno mnoštvo građe iz rimskoga doba, a ograda i klesani kamen uzidan u okviru groblja potvrđuju nastavak života u selu i kasnije. Područje Šišana pripadalo je pulskim biskupima, potom je u posjedu obitelji Morosini, a naposljetku je u rukama obitelji Sergi Castropola. U XIV. st. ponovno se vraća u posjed pulskih biskupa, koji ga povremeno 1

D. Alberi, Istria, storia, arte, cultura, Edizioni Lint, Trieste/Trst, 1997.

Ana DEBELJUH

PRILOZI O ZAVIČAJU

Sl.1. Materijali su prikupljeni zahvaljujući žiteljima Šišana (slijeva nadesno): Celestini Grbac (r. 1933.), Antoniji Radeticchio (r. 1932.), Ludovicu Dobranu (r. 1936.) i Mariji Dobran (r. 1938.). Zvučni su zapisi snimljeni u prostorijama Zajednice Talijana u Šišanu, u razdoblju od siječnja do travnja 2013. godine.2

daju u leno feudalnim obiteljima. U XV. i XVI. st. stanovništvo Šišana2 desetkovano je kugama i malarijom, kao i mnoga druga mjesta Puljštine, selo je opustjelo, no za razliku od drugih obližnjih naselja nikada nije posve napušteno. Njegovi žitelji, iako malobrojni, uspjeli su zadržati kontinuitet tradicijske romanske kulture. Služili su se talijanskim dijalektom (istriotskim) i utjecali na grčke i dalmatinske izbjeglice koje su se u Šišan doselile u XVI. st. Po svršetku Drugoga svjetskog rata, Šišan broji oko 1.400 stanovnika, no tu će brojku korjenito smanjiti egzodus koji će uslijediti nakon Pariškoga mirovnog ugovora (1947.) i Londonskog memoranduma (1954.).

U rodnomu mjestu ostaje samo stotinjak duša. Danas Šišan broji oko 1.000 stanovnika, koji pripadaju hrvatskom (većinskom) i talijanskom (manjinskom) narodu, etničkom krugu.

Terenska zvučna snimanja provodila sam od siječnja do travnja 2013. u prostorijama Zajednice Talijana u Šišanu. Kao što sam već napisala, zajednica je osnovana 1947. (a kao Udruga talijanske kulture priznata je i aktivna od 1948.), kad je postala 2

A. Debeljuh, privatna arhiva, Šišan, 2013. (S obzirom na to da je snimljena građa naknadno prenijeta u pisani oblik, autorica ih je teksta u pravopisnom pogledu prenijela očito slobodno, što mjestimice može djelovati „nedosljedno”; no, uglavnom ne dirajući u izvorne stihove, urednik je hrvatske njihove prepjeve, usporedivši ih s izvornim predlošcima, lektorski i korektorski prilagodio, pa makar i „minimalno” ili najnužnije, hrvatskome jeziku i pravopisu. Ur.)

521

522

PRILOZI O ZAVIČAJU

Ana DEBELJUH

službeni nositelj talijanske tradicije u Šišanu.

Osnovala ju je nekolicina preostalih obitelji i pojedinaca koji su odlučili na takav način zaštitili svoj nacionalni i etnički identitet, jezik i kulturu. S tom namjerom organizirane su kulturne, kazališne i druge aktivnosti u svrhu promicanja vlastitih običaja, dijalekta i tradicije.

Aktivnost Zajednice u to doba se odvijala sukladno sa složenom društvenom, političkom i ekonomskom situacijom toga vremena. Zahvaljujući naporu i intervenciji nekih žitelja Šišana, godine 1967. otvorena je osnovna talijanska škola, koja je u to vrijeme talijanskoj manjini značila preporod. Nesumnjivo, vrhunac ponovnog rođenja dogodio se u ranim devedesetima kada Zajednica Talijana postaje pravna ustanova čiju su djelatnost, među ostalima, potpomogla i sredstva za kulturne aktivnosti talijanskog Ministarstva kulture, posredstvom Talijanske Unije (Unione Italiana) i Pučkoga učilišta iz Trsta (Università Popolare di Trieste).

Prikupljene pjesme pisane su na izvornomu talijanskom jeziku, na istrovenetskom i šišanskom dijalektu. Istriotski jezik (istrioto) je istroromanski autohtoni jezik južne Istre i razlikuje se od istrovenetskoga dijalekta. Istriotski govore, nažalost sve rjeđe i u sve manjem broju, starosjedioci na području jugozapadne Istre – u Rovinju, Balama, Vodnjanu, Galižani, Fažani i Šišanu. Od mjesta do mjesta taj se govor u određenoj mjeri razlikuje. Šišanski se tako dijalekt razlikuje načinom izgovora i pisanja određenih slogova. Riječi ovoga rada zapisane su konzultirajući znanstveni kriterij koji koristi dr. sc. Barbara Buršić Giudici, jezikoslovka, dijalektologinja i vrsna istraživačica šišanske prošlosti, običaja i napose govora. Autorica je knjige „La vita rustica di Sissano“ (Seljački/seoski živor u Šišanu).

1. Grafija, izgovor i naglasak:3 p b t d k g m n ń ‘n 3

bezvučni bilabijalni okluziv [parnàto „plašt“] zvučni bilabijalni okluziv [bràge „hlače“] bezvučni dentalni okluziv [tamìź „sita“] zvučni dentalni okluziv [dènto „zub“] bezvučni velarni okluziv [kavedàńa „parlog“] zvučni velarni okluziv [góla „grlo“] zvučni bilabijalni nazal [manèra „sjekira“] zvučni dentalni nazal [nàpa „dimnjak“] zvučni palatalni nazal [krìpńa „pečenje ispod peke/’pod čripnjon’“] zvučni nosni velar [‘nkoj „danas“] Iz knjige B. Buršić Giudici, La vita rustica di Sissano, Edit, Rijeka/Fiume, 2009.

PRILOZI O ZAVIČAJU

Ana DEBELJUH

c Ʒ ć ģ f v s z ś ź r l Í

bezvučna alveolarna afrikata [cinìźja „pepeo“] zvučna alveolarna afrikata [śoƷjèr „mišolovka“] bezvučna predpalatalna afrikata [oćo „oko“] zvučna palatalna afrikata [ģiro „krug“] bezvučni labiodentalni frikativ [fògo „vatra“] zvučni labiodentalni frikativ [vìda „vijak„] bezvučni dentalni frikativ [pan-sèrbo „kiseli kruh“] zvučni dentalni frikativ [zinzìva „desni“] bezvučni alveolarni frikativ [śtrùca „kruh/hljeb ili hlib kruha“] zvučni alveolarni frikativ [briźìna „mraz“] zvučni alveolarni vibrant [róda „kotač“] zvučni lateralni alveolar [làto „mlijeko“] zvučni palatalni lateral [krùÍo „sakat“]

Naglasak samoglasnika bilježen je podcrtavanjem naglašenoga vokala (jednosložne riječi se ne naglašavaju).

Cjelokupni se rad sastoji od zvučne građe sakupljene usmenom predajom i pisanoga teksta (iz knjige R. Stareca „I canti della tradizione italiana in Istria” / Pjesme talijanske tradicije Istre). U lijevomu stupcu prikazan je izvorni materijal pisan na talijanskome, istrovenetskom i istriotskom, dok je s desne strane slobodni prijevod na hrvatskome jeziku (uz brojne istarske lokalizme). Brojalice i onomatopejski tekst, koji u izvornome jeziku služi isključivo radi zvučnosti, ritmičnosti ili rime, u prijevodu se navodi nepromijenjen.

Sakupljena građa podijeljena je u skupine: pjesme, uspavanke i molitve, zagonetke i brojalice, te igre.

2. Pjesme primjer 1.

Il gattino

Mačkić

Dov’è andato il mio gattino poverino graziosino coda lunga orecchio corto ma che sia morto?

Kamo je pošao moj mali mačak, ljupki jadničak dugog repa, kratkog uha, nije li valjda umro?

523

524

PRILOZI O ZAVIČAJU

Ana DEBELJUH

primjer 2.

Il grillo

Cvrčak

Son piccin, cornuto e bruno, me ne sto fra l’erba e i fior, sotto il giunco sotto il bruno la mia casa è da signor è rotonda fonda terra e letto e pavimento mio albergo come un re.

Malešan sam, rogat i taman, živim međ travom i cvijećem ispod „humka”, kuća je moja gospodska okrugla i duboka, pod je krevet moj, svratište moje je kraljevsko.

primjer 3.

La mia mamma ha sei galline

Moja majka ima šest kokoši

La mia mamma ha sei galline, vispe, belle, canterine quando fanno coccodè c’è un bell’uovo anche per me sei galline ed un bel gallo di colore nero e giallo che sul far della mattina fa una bella cantatina con quel canto sveglia presto l’uomo pigro e l’uomo lesto chi lavora chi va a scuola ogni mamma resta sola resta sola coi bambini che sono ancora piccolini per andare anche loro alla scuola e al lavoro.

Moja majka ima šest kokoši, živahne, lijepe, pjevalice.

Kada čine ko-ko-de, bit’ će lijepo jaje i za mene. Šest kokoši i lijepi pijevac crne i žute boje, u cik zore on lijepo otpjeva i tom pjesmom rano budi čovjeka lijenog i onog hitrog.

Netko radi, netko u školu ide i sve majke ostaju same, ostaju same s djecom koja su premalena da bi mogla poći u školu ili na posao.

primjer 4.

La neve

Snijeg

La neve fiocca, fiocca, fiocca il bimbo piange, il piccolo dito in bocca canta la vecchia intorno al suo lettino c’è rosa e gigli tutto un bel giardino nel bel giardino il bimbo s’addormenta la neve fiocca lenta, lenta, lenta.

Sniježi, sniježi, sniježi, dijete plače s prstićem u ustima oko krevetića starica pjeva lijep je vrt pun ruža i ljiljana u tom se lijepom vrtu dijete uspava pahuljice padaju nježno, nježno, nježno.

PRILOZI O ZAVIČAJU

Ana DEBELJUH

primjer 5.

La befana vien di notte La befana vien di notte con le scarpe tutte rotte l’è vestita alla romana (viva viva la befana) /bonanote la befana/.

„Befana“ dolazi noću (Epifanija na Sveta Tri Kralja) „Befana“ dolazi noću u raspadnutim cipelama obučena po rimski (živjela, živjela „Befana“). /Laku noć „Befana“/.

primjer 6. Śjora Mićela

Gospođa Mičela

Śjora Mićela gaveva ‘n gato la lo teńiva per malato la ghe faseva la panadela bigoli bagoli śjora Mićela.

„Šjora“ Mičela imala je mačka mislila je da je bolestan spremala mu pohanac, bigoli-bagoli „šjora“ Mičela.

primjer 7. Śan Nikolò de Bari

Sveti Nikola iz Barija

Śan Nikolò de Bari la feśta dei ścolari, i śkolari no vol fa’ feśta ge tajaremo la kreśta.

Sveti Nikola iz Barija fešta školaraca, školarci ne žele feštu dovest ćemo ih u red.

primjer 8.

Din don kampanon4

Din don kampanon (veliko zvono)

Din don kampanon tre śorele śul barkon una fila, una taja una fa ‘l kapel de paja per andar a la bataĺa ala bataĺa de Barba gorio papa vendeme la vośtra lanća ke vada in Franća masa kuel ućelin ke kanta kanta de galo kanta de kapon śalta fora la veća

Din don kampanon tri su sestre na prozoru jedna prede, jedna reže jedna od slame šešir pravi da se ode u bitku u bitku barbe Goria pape.

Prodajte mi vaše koplje da u Francusku pođem ubiti ptičicu koja pjeva koja pjeva kao pijetao pjeva kao kopun (uškopljen pijetao).

Iskoči starica

4

Pjesma ima korijen u grčko-romanskoj mitologiji. U selima i gradovima tradicionalne talijanske kulture početak pjesme, prve četiti kitice, pjevale su se na jednak način, a naredne strofe u svakom su se kraju pjevale različito.

525

526

PRILOZI O ZAVIČAJU

de barba Śimon ola źe śta veća? źota la banka dove źe śta banka? ‘l fogo la ga bruźada dove źe śto fogo? ‘l akua lo ga deśtudado dove źe śta akua? i lupi la ga bevuda dove źe sti lupi? i ga kambjado śtrada dove źe śta śtrada? la neve la ga koverta dove źe śta nio? ‘l śol la ga śkuajada dove źe śto śol? in kamera del mio śińor.5

5

A. Debeljuh, privatna arhiva, Šišan, 2013.

Ana DEBELJUH

barbe Šimuna.

Gdje je starica?

Ispod klupe.

Gdje je klupa?

U vatri je izgorjela.

Gdje je vatra?

Voda ju je ugasila.

Gdje je voda?

Vukovi su je popili.

Gdje su vukovi?

Išli drugim putem.

Gdje je put?

Snijeg ga pokrio.

Gdje je snijeg?

Sunce ga rastopilo.

Gdje je sunce?

U sobi moga gazde.

PRILOZI O ZAVIČAJU

Ana DEBELJUH

primjer 9.

Bati bati le manine6

Lupni, lupni ručicama

Bati bati le manine ke vegnarà papa ke portarà bomboni Tone li magnarà.

Lupni, lupni ručicama pa će tata doći donijet će bombone koje će pojesti Tone.

primjer 10. Ǵie ģie kavalin

Điha – điha konjiću

Ǵie ģie kavalin ke ‘ndaremo a śan Martin śan Martin źe ‘nda ‘n śufita trovaśe la novisa la novisa no ge jera śan Martin kol kul partera śe ga roto na kulata śe ga meśo ‘l boletin viva viva śan Martin.7

Điha – điha konjiću ići ćemo Svetom Martinu.

Sveti Martin je otiš’o na tavan potražiti mladu, mladu tamo nije naš’o.

Sveti Martin na guzu je pao razbio je guzu uzeo bolovanje. Živio, živio Sveti Martin!

6 7

Pjesma završava imenom djeteta kojemu se pjeva (u ovom slučaju to je Tone/Antun). Poznata je talijanska pjesmica, a plješće se ručicama dok se recitira. Obično je pjevana mlađim naraštajima.

A. Debeljuh, privatna arhiva, Šišan, 2013.

527

528

PRILOZI O ZAVIČAJU

Ana DEBELJUH

primjer 11.

Stella stellina

Zvijezdo, zvjezdice

Stella stellina la notte si avvicina la fiamma traballa, la mucca è nella stalla la mucca ha il vitello, la pecora ha l’agnello la ciocca ha il pulcino, ognuno ha il suo bambino ognuno ha la sua mamma e tutti fan la nanna.

Zvijezdo, zvjezdice noć se bliži plamen se gasi, krava je u staji krava ima tele, ovca janje kvočka ima pile i svatko ima svoje čedo svatko ima svoju majku i svi nanaju.

primjer 12.

Donda bilonda8

Donda-bilonda

Donda bilonda śete ga paśi ‘l onda śia Maria la barka no źe mia la źe de kuei markanti ke vendi le śkoranse le śkoranse źe bon marka’ śia Maria butala la.9

Donda-bilonda sedam koraka ima val, teta Marija barka nije moja vlasništvo je onih trgovaca koji prodaju otpatke, otpatci imaju dobru cijenu.

Tetu Mariju baci onamo.

8

9

Dok se pjesma pjeva, dijete se drži na koljenu i ravnomjerno poskakuje u mjestu ne podižući prste od tla, a na zadnjem slogu osoba koja drži dijete napravi nagli pokret prema podu, kako bi dijete pomislilo da će pasti.

Iz knjige R. Stareca, I canti della tradizione italiana in Istria, Grafo, Brescia, 2004.

PRILOZI O ZAVIČAJU

Ana DEBELJUH

primjer 13.

Bon giorno šinjora Ovo je dvojezična pjesma, pjevana na talijanskom i hrvatskom dijalektu; tekst se ponavlja najprvije na hrvatskom, a zatim na talijanskom dijalektu.

Bon giorno śignora dobro jutro gospa śon vegnuda san prišla śon vegnuda ke me de malo mekinje śemole zakaj parke naša porka naša svinja la ga fato je storila ćinkue porki pet preščići ma su mali mali pići. primjer 14.

Gigi Pirola

Gigi Pirola

Gigi Pirola ga roto la pignata e mama come mata ge coreva drio fina ‘l śan Matio.

Điđi Pirola razbio je lonac, a majka kao luda jurila je za njim sve do Svetoga Matije.

529

530

PRILOZI O ZAVIČAJU

Ana DEBELJUH

primjer 15.

Pjova pjova moliźina

Kiša, kiša sićušna

Pjova pjova moliźina la gata va ‘n kuźina la va źota ‘l leto la trova un konfeto ‘l konfeto jera duro la lo buta ‘ntal muro ‘l konfeto śe ga śpaka e la gata lo ga mańa.

Kiša, kiša sićušna, mačka ode u kuhinju ode pod krevet nađe slatkiš slatkiš je bio tvrd baci ga u zid slatkiš se razbije mačka ga pojede.

primjer 16.

Vado pa’ la kaliźela śtreta

Idem uskom „kalom“ (uličicom)

Vado pa’ la kaliźela śtreta me kaśka la bareta boneta me la leva śu no la vol damela piu śe no ge dago pan vado la de mama ke me da pan mama no vol dame pan śe no ge dago le ćave vado la del fabro ke me fa le ćave ‘l fabro no me vol fa le ćave śe no ge porto lardo vado la del porko ke me da lardo ‘l porko no me vol da lardo śe no ge porto jande vado la del bośko ke me da jande ‘l bośko no me vol da jande śe no ge porto vento vado la del mar ke me da vento mar me da vento vento porto bośko bośko me da jande jande porto porko porko me da lardo lardo porto fabro fabro me fa ćave ćave porto mama mama me da pan pan porto boneta, eko kua la mia bareta.

Idem uskom „kalom“ padne mi kapa podigne mi je Boneta ali ne da mi je ako joj ne dam kruha idem majci da mi da kruha majka mi ne da kruh ako joj ne dam ključ idem kovaču da mi napravi ključ kovač mi ne će napraviti ključ ako mu ne donesem slanine odem svinji da mi da slanine svinja mi ne da slanine dok joj ne donesem žira odem do šume da mi žira da šuma mi ne da žira ako joj ne donesem vjetar odem do mora da mi vjetra da more mi da vjetra vjetar nosim šumi šuma mi da žira žir nosim svinji svinja mi da slanine slaninu nosim kovaču kovač mi napravi ključ ključ nosim majci majka mi da kruha kruh nosim Boneti, eto meni moje kape.

PRILOZI O ZAVIČAJU

Ana DEBELJUH

primjer 17.

Kokokokokokode

Kokokokokokoda

Kokokokokokode la galina fa ‘l kafe e la meti l’akuavita Margerita ćika (e dopo la kamina drita).

Kokokokokokoda kokoš kuha kavu u nju stavlja rakiju.

Margerita zavidi (i poslije hoda uspravno).

primjer 18.

I dedi10 Il pollice: uno diź źe pomi ‘n pjasa l’indice: l’altro diź zemo komprali il medio: ‘l terso diź no źe kon ke l’anulare: ‘l kuarto diź kon kuel ke źe il mignolo: e mi ge kontare a mama.

Prsti Palac / Prvi kaže: Na tržnici ima jabuka.

Kažiprst / Drugi kaže: Kupimo ih.

Srednjak / Treći kaže: Nemamo čime.

Prstenjak / Četvrti kaže: Onim što imamo.

Mali prst / Peti kaže: A ja ću sve reći mami.

primjer 19. Śanta Barbara e śan Śimon

Sveta Barbara i sveti Šimun

Śanta Barbara e śan Śimon delibereme de śto ton delibereme de śta śajeta śanta Barbara benedeta.

Sveta Barbara i sveti Šimune oslobodite me ovoga groma oslobodite me ove munje sveta Barbara blagoslovljena.

primjer 20.a Śu, śu cavalo11

Hopa, cupa konju

Śu, śu, śu cavalo la mama vien del balo con le tetine piene par darghe le putele le putele non le vol le butemo in scovason.

Hopa, cupa konju majka dolazi s plesa punih dojki da nahrani curice ako curice ne će bacimo ih u smeće.

primjer 20.b Śu, śu cavalo la mama vien del balo con le tetine piene per darghe ai fanciulini fanciulini cria

Hopa, cupa konju majka dolazi s plesa punih dojki da nahrani dečkiće dečkići se deru majka pobjegne

10 11

Dok se pjesmica recitira, pokazuje se prst o kojemu se pjeva.

Postoje dvije inačice ove pjesme, obije započinju istim stihovima. Dijete se drži na koljenima bez pridržavanja, cupka se lijevo i desno; dok se pjesma pjeva, dijete pokušava održati ravnotežu.

531

532

PRILOZI O ZAVIČAJU

mama scampa via papa vien del duomo porta un pomodoro pomo d’oro ‘na ciocheta viva viva la Madona benedeta.12

Ana DEBELJUH

otac se vraća iz crkve donosi rajčicu zlatna jabuka, jedna šljuka živjela, živjela Gospa blagoslovljena.

primjer 21. Šu, šu kavalin

Hopa, cupa konjiću

Śu, śu kavalin dage de bevi a quel fanćulin dagene poko, dagene aśai per le rive dei kanai paśa tre fanti kon tre kavai bjanki paśa la ģoventu kukuruku!13

Hopa, cupa konjiću daj djetetu piti daj mu malo, daj mu puno na obalama kanala prođu tri vojnika s tri bijela konja prođe mladost kukuruku!

12 13

Iz knjige R. Stareca, I canti della tradizione italiana in Istria, Grafo, Brescia, 2004.

Iz knjige R. Stareca, I canti della tradizione italiana in Istria, Grafo, Brescia, 2004.

PRILOZI O ZAVIČAJU

Ana DEBELJUH

primjer 22.

Bosolo, bosolo kandeloro

Ukrug, ukrug oko stupa

Bosolo, bosolo kandeloro ke mio mari me ćama ke śon ‘na bela dona bela dona io saro, śkarpe, sokoli portero quel śamer de mio mari me ga fato pan boji śensa oio, śensa sal, par la riva dei kanaj paśa tre fanti, kon tre kavaj bjanki, paśa la ģoventu kukuruku.

Ukrug, ukrug oko stupa muž me zove jer sam lijepa žena lijepa žena bit ću cipele i klompe nosit ću, onaj magarac od moga muža priredio mi kuhani kruh bez ulja, bez soli, obalama kanala prođu tri vojnika, s tri bijela konja, prođe mladost kukuruku.

primjer 23.

La linda la vol la papa

Linda hoće papicu

la linda la vol la papa

la linda la vol la papa la linda la vol la papa la vol la papa del piopa

Linda hoće papicu Linda hoće papicu Linda hoće papicu hoće papicu od piope

533

534

PRILOZI O ZAVIČAJU

Ana DEBELJUH

primjer 24.

Cosa fare al buon mercato14

Što raditi na tržnici

Cosa fare al buon mercato, a comperare un bel galletto cosa far de sto galletto, el galleto fa chichirichi la galina fa cocoroco, e Furlan – polenta polenta la signora generosa.

Što ću raditi na tržnici?

Kupit ću lijepog pijetla. Što ću učiniti s tim pijetlom?

Pijetao se glasa kukuriku, koka se glasa kokoda, a Furlan – palentu, palentu gospođo darežljiva,

1.2. Uspavanke i molitve primjer 25.

Fa la nana bel bambin

Nanaj, lijepo dijete

Fa la nana bel bambin ke la mama xe visin ke ‘l papa xe ‘nda lontan fa la nana fin doman.

Nanaj čedo lijepo jer majka je blizu jer je otac otišao daleko nanaj do sutradan.

14

Ovo je dio pjesme koji može biti akumulativan i iteraktivan, može se nadograđivati, sve ovisi o inventivnosti izvođača i publike koja ga sluša (npr. la gallina: caracacà, lo galuzzo: cucurucuzzo).

Svaki put može se dodati novi tekst, važno je da pjesma završi s „la signora generosa”. Postoji više verzija u Istri, Rijeci, Sloveniji i Italiji.

PRILOZI O ZAVIČAJU

Ana DEBELJUH

primjer 26.

Ninna nanna

Uspavanka

„Angioletto del Signore” dona luce al questo cuore perché illumini la tua via, Dio ti salva in compagnia.

„Anđelčiću Gospodnji“ pruži svjetla ovom srcu nek’ osvijetli tvoj put, Bog će te spasiti u svom društvu.

primjer 27.

La preghiera15

Molitva

Padre nostro piccinin, che me levo de matin mi faccio la croce davanti al mio Dio. Marco, Mattio, Luca, Giovanni rispondi chi che chiama.

Chiama Maria Maddalena che porta tanta pena.

Pena e dolor la passion del Nostro Signor.

La Madonna ha fatto un putto S. Giuseppe lo ha tenuto S. Giovanni vecchierello cosa portate in quel cestello?

Porto una fascia, un panisello per fasciar quel viso bello per fasciar quel viso bianco, per fasciar lo Spirito Santo.

Oče naš malešni, kad ujutro ustajem prekrižim se pred svojim Bogom.

Sveti Marko, sv. Matija, sv. Luka, sv. Ivane odgovorite onima koji zovu.

Zovi Mariju Magdalenu koja toliko pati.

Patnja i bol je muka Gospodina Našeg.

Majka Božja donijela je dijete Sveti Josip ga je prigrlio Sveti Ivane, starčiću, što nosite u toj košarici?

Nosim zavežljak i krpicu da povijem lijepo lice, da povijem bijelo lice, da povijem Duha Svetoga.

Vado su per la scaletta trovo gli angeli che tetta tetta latte di Maria.

Dio ti salvi in compagnia chi la sa, chi la dirà in paradiso entrerà.

Il paradiso è una bella cosa chi va la si riposa e nell’inferno mala gente povere anime mai contente.

Penjem se po ljestvama nailazim na anđele koji sišu, sišu mlijeko Marijino.

Bog te spasio u društvu tko će znati, tko će reći u raj će ući.

U raju je lijepo jer se tamo odmara, a u paklu zao narod, sirote duše nikad zadovoljne.

15

Jedna od starijih molitava prenošena s koljena na koljeno.

535

536

PRILOZI O ZAVIČAJU

Ana DEBELJUH

2.2. Zagonetke i brojalice primjer 28.

Spigo di grano

Zrno pšenice

Chiccolino, dove sei?

Sotto terra, cosa fai?

Sotto terra non fai nulla dormi sempre nella culla.

Ma se tanto dormirai, chiccolino cosa farai?

Una spiga metterò e tanti chicchi ti darò.

Zrnašce, gdje li si?

Ispod zemlje što li radiš? ispod zemlje ne radiš ništa stalno spavaš u zipki svojoj.

Budeš li toliko spavao, što će stobom biti, zrnašce?

Jedan klas ću donijeti i puno zrna ti pokloniti.

primjer 29.

Ve lo16

Veo

Ve lo ve lo dico e ve lo torno a dire e se non lo capirete asini sarete.

E che cosa xe?

Kažem, kažem vam, i ponovno vam kažem, ako ne ćete razumjeti, magarci ćete biti. Što je to?

primjer 30.

Cavallina

Skakavac

Sotto il monte sta Carletto, con quell’occhio benedetto con la coda verdolina cavalier chi lo indovina.

Pod brdom je Karleto, blažena pogleda sa zelenkastim repom, kavalir tko pogodi.

primjer 31.

An dan des

An dan des

An dan des tila mala des tila mala buba les an dan des.

An dan des tila mala des tila mala buba les an dan des.

16

16

Veo je igra riječi (ve lo dico – u prijevodu znači kažem vam; vello – malo se drugačije izgovara, a znači veo), koja se ponavlja više puta dajući već na početku rješenje zagonetke.

PRILOZI O ZAVIČAJU

Ana DEBELJUH

primjer 32.

An dan dini

An dan dini

an dan dini śjora Katini śjora tika tak una pjada, ansi śćaf

an dan dini šjora Katini šjora tika tak nogom u guzu, ili pljus

2.3. Dječje igre primjer 33.

Girogirotondo17

Vrtimo se u krug (ringeringeraja)

Girogirotondo casca il mondo casca la terra tutti giù per terra / tutti col cul per terra.

Ringeringeraja, propada svijet propada zemlja svi na pod / svi s guzom na pod.

primjer 34.

Girotondo

Vrtimo se u krug

Siamo tutti raccolti che vogliamo giocar a sinistra, a sinistra, siam volti ora a destra, ora a destra giriam fischierati chi siamo il tuo posto è quassù indovina, indovina se sai chi lontano chi lontano se ne andò?18

Svi smo se skupili jer želimo igrati na lijevo, na lijevo smo okrenuti sad udesno, sad udesno vrtimo se mi smo poredani tvoje mjesto je ovdje gore pogodi, pogodi ako znaš tko će daleko, tko će daleko otić’?

1718

17 18

Djeca se drže za ruke i hodaju ukrug pjevajući.

A. Debeljuh, privatna arhiva, Šišan, 2013.

537

538

PRILOZI O ZAVIČAJU

Ana DEBELJUH

primjer 35.

Ho perso la cavallina19

Izgubio sam ždrebicu

Ho perso la cavallina din-dina-din-della Ho perso la cavallina dindina cavallier’ Dove l’avete persa? din-dina-din-della Dove l’avete persa? dindina cavallier’ L’ho persa tra monti e boschi dindina dindella L’ho persa tra monti e boschi dindina cavallier’ Come la si chiamava? dindina dindella Come la si chiamava? dindina cavallier’ Che occhi aveva? dindina dindella Che occhi aveva? dindina cavallier’ Che capelli aveva? dindina dindella Che capelli aveva? dindina cavallier’ Come si chiamava? dindina dindella Come si chiamava? dindina cavallier’ Su su venite a prenderla dindina dindella Su su venite a prenderla dindina cavallier’.20

Izgubio sam ždrebicu din-dina-din-della.

Izgubio sam ždrebicu dindinu jahačicu.

Gdje ste je izgubili dindinu-dindinelu?

Gdje ste je izgubili dindinu jahačicu?

Izgubio sam je u brdima i šumama dindinu-dindelu.

Izgubio sam je u brdima i šumama dindinu jahačicu.

Kako se zvala? dindina-dindela Kako se zvala? dindina jahačica Kakve je oči imala? dindina-dindela Kakve je oči imala? dindina jahačica Kakvu je kosu imala? dindina-dindela Kakvu je kosu imala? dindina jahačica Kako se ona zvala? dindina-dindela Kako se ona zvala? dindina jahačica Dođite je uzeti dindina-dindela Dođite je uzeti dindinu jahačicu.

1920

19

20

Svi stanu u krug i hodaju u istom smjeru dok se pjesma pjeva; jedno je dijete van kruga i skakuće oko kruga u drugome smjeru. Počinje pjevati dijete s prvim frazama (Ho perso la cavallina), zatim djeca u krugu odgovaraju (Dove l’avete persa?) i tako cijelu pjesmu dok na kraju dijete izvan kruga ne izabere nekoga iz kruga. Pjesma završi kad ih ostane samo dvoje u krugu.

A. Debeljuh, privatna arhiva, Šišan, 2013.

PRILOZI O ZAVIČAJU

Ana DEBELJUH

primjer 36.

Sotto la cappa21

Pod napom

Sotto la cappa del mio camino c’era un vecchio contadino che suonava la chitarra uno, due, tre sbara! / Bum bim bum sbara!

Pod napom mog ognjišta bio stari seljak koji je svirao gitaru.

Jedan, dva, tri, sad! / Bum bim bum – sad!

2122

primjer 37.

Sotto la pergola nasce l’uva22

Pod odrinom grožđe raste

Sotto la pergola nasce l’uva prima acerba e poi matura giaferì giaferà pim pum cannella salta fuori la più bella

Pod odrinom grožđe raste najprije kiselo zatim zrelo điaferì điaferà pim, pum, pam najljepša iskoči van.

21 22

Igra skrivača, na kraju pjesme svi se rastrče kako bi se skrili onomu koji pjeva pjesmu. U ovoj igri postoje dva svršetka, oba su ispravna.

Igra skrivača.

539

540

PRILOZI O ZAVIČAJU

Ana DEBELJUH

primjer 38.

Cordon di San Francesco23

Vrpca Svetoga Franje

Cordon, cordon de San Francesco la bela stela in mezo la fa un salto la fa un altro la fa la riverenza la fa la penitenza sali sù, sali giù / la chiude gli occhi dagli un bacio a chi vuoi tu / la bacia la bacia chi che la vol.24

Vrpca, vrpca Svetog Franje lijepa zvijezda u sredini skoči jedanput, i još jedanput, nakloni se, pokori se, penji se, silazi / zatvori oči poljubi kojeg hoćeš ti / ljubi ljubi onog koga želi.

2324

23

24

Osoba u sredini ima povez preko očiju i vrti se oko svoje osi, a ostali je okružuju, hodajući u ritmu i držeći se za ruke. Na kraju pjesme svi se moraju zaustaviti, a osobu u sredini zamijeni onaj kojeg ta osoba poljubi. Postoje dvije verzije završetka pjesme.

Iz knjige R. Stareca, I canti della tradizione italiana in Istria, Grafo, Brescia, 2004.

PRILOZI O ZAVIČAJU

Ana DEBELJUH

primjer 39.

Igra s loptom25 Il rinoceronte che passa sotto il ponte che salta, che balla, che gioga con la palla che sta sull’attenti che fa i complimenti dice buongiorno girandomi intorno la testa mi gira non ne posso più pallina252627 d’oro cadimi giù.

Nosorog koji prolazi ispod mosta koji skače, koji pleše koji se loptom igra koji stoji u stavu mirno koji se naklanja kaže dobar dan, okrećem se oko sebe vrti mi se u glavi i ne mogu više zlatna loptice padni mi dolje.

primjer 40.

Sono trecento cavalieri26

Tristo je konjanika

Sono trecento cavalieri con la testa insaguinata con la spada in ritirata indovina che cos’è?

E sono sono le ciliege, e sono sono le ciliege che maturano in giardin Tira molla molla tira tira molla e lascia andar.27

Tristo je konjanika krvavih glava, zasukanog mača, pogodi što je to?

To su, to su trešnje to su, to su trešnje koje sazrijevaju u vrtu Povuci, popusti, popusti, povuci, povuci, popusti i pusti proć’.

25

26

27

U zid se baca krpena lopta, svaki kraj fraze popraćen je riječima i pokretom. Sotto il ponte – lopta se baca ispod noge u zid; che sta sull’attenti – stoji se u stavu mirno; fa i complimenti – naklon prema naprijed; girandomi intorno – okret oko sebe, pallina d’oro cadimi giù – lopta se baca u zrak.

Ova igra izvodila se u vrtiću. Djeca se svrstaju u parove prekriženih ruku, tako da desna ruka uhvati desnu, a lijeva ruka lijevu. Okreću se u krug ne puštajući ruke, na frazi „tira e molla” (povuci i popusti) zaustave se i naizmjenično potežu desnu pa lijevu ruku.

A. Debeljuh, privatna arhiva, Šišan, 2013.

541

542

PRILOZI O ZAVIČAJU

primjer 41.

Igra La galina Durundela la fa l’ovo sula sela sula sela sul selon una scatola de bon una scatola de mal chi che ghe toca va ciapar!

Ana DEBELJUH

Koka Durundela nese jaje na sedlu na sedlu i na velikom sedlu, jedna kutija dobra jedna kutija loša, tko je na redu, neka lovi!

3. Zaključak Ovdje prikupljene pjesme većim dijelom potječu s početka 20. stoljeća iz mjesta Šišana, sredine znakovite povijesne ruralne prošlosti. Pjesme su mlađim naraštajima prenosili, s koljeno na koljeno, starosjedioci koji već više od pola stoljeća rade na očuvanju „tradicijske kulture vlastitoga ognjišta“, a djeluju kao aktivni članovi Zajednice Talijana u Šišanu.

Pjesme su na talijanskom standardnom jeziku, istrovenetskom i šišanskom narječju. Pjesme s riječima na standardnome talijanskom pripisuju se utjecaju osnovnog obrazovanja djece u talijanskim školama ili vrtićima, dok se istrovenetski izričaj koristio u igri i dokolici, a pjesme na šišanskom govoru prenosile su se s bakinih skuta ili su se spontano stvarale u razigranim druženjima i dječjim igrama. Osim obveznog vremena provedenog u školi i obveznih zadataka u domaćinstvu primjerenih uzrastu, djeca toga doba još su uvijek imala dovoljno slobodnog vremena za razbibrigu i zajedničke igre. U današnje se vrijeme i u rasporedu dječjega slobodnog vremena sve bitno promijenilo, tako da su se u najvećoj mjeri održale pjesme koje se izvode u standardnim programskim odabirima u našim školama i vrtićima s nastavom na talijanskom. Tako su opstale samo najčešće izvođene pjesme kao, primjerice, „Giro, giro tondo”, „Batti, batti le mannine” i „Din don campanon”, a sve su druge otišle u zaborav i postale tek građom za istraživače.

Sl. 2. Kazivači iz Šišana, slijeva nadesno: Ludovico Dobran, Marija Dobran, Celestina Grbac i Antonia Radeticchio.

PRILOZI O ZAVIÄŒAJU

Ana DEBELJUH

Sl. 3. Iz obiteljskog albuma Dobran.

Sl. 4. Iz obiteljskog albuma Grbac.

543

544

PRILOZI O ZAVIČAJU

Ana DEBELJUH

Literatura: D. Alberi, Istria – storia, arte, cultura, Lint, Trieste/Trst, 1998.

B. Buršić Giudici, La vita rustica di Sissano, Edit, Rijeka/Fiume, 2009.

B. Buršić Giudici, Note generali sull’idioma di Sissano, Atti del I Convegno internazionale Lingue e culture in contatto, Pula/Pola, 1988.

B. Buršić Giudici, Sissano attraverso i secoli, Annales – Annali del Litorale capodistriano e delle regioni vicine, 3/39, Koper/Kopar, PZI-DAN, Ljubljana/Lubiana, 1993.

C. Coco, Introduzione allo studio della dialettologia italiana, Patron, Bologna, 1993.

G. Filipi, B. Buršić Giudici, Istriotski lingvistički atlas, Zum, Pula, 1998.

Istarska enciklopedija, Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, Zagreb, 2005.

L. Lago, C. Rossit, Terra d’Istria, Lint, Trieste/Trst, 1987.

D. Marušić, Glasbena podoba krajev z istriotsko govorečim prebivalstvom; Annales, III., Koper/Kopar, 1993.

A. Pauletich, Inni e Canti delle genti dell’Istria, Fiume e Dalmazia, Centro di ricerche storiche/Centar za povijesna istraživanja, Rovinj-Rovigno, 2003.

R. Pernić, Meštri, svirci i kantaduri, Reprezent, Pula, 1997; R. Pernić, Narodne pjesme iz Istre, Istarska naklada, Pula, 1985.

G. Radole, Canti popolari istriani, Leo S. Olschki Editore, vol. XXX, Firenze, 1965.

G. Radole, Folclore istriano, MGS PRESS SAS, Trieste/Trst, 1997.

R. Starec, Mondo popolare in Istria, Centro di ricerche storiche/Centar za povijesna istraživanja, Rovinj-Rovigno, 1996.

R. Starec, I canti della tradizione italiana in Istria, Grafo Edizioni, Brescia, 2004.

Boris Domagoj BILETIĆ, Pula

SVESTRANI SVJEDOK VREMENA – PROFESOR I PISAC TUGOMIL UJČIĆ

U povodu 20. obljetnice smrti i uoči 110. godišnjice rođenja 1. Kratak životopis Tugomil Ujčić pjesnik je, prosvjetni radnik, dramatik, publicist... (rođen u Pazinu, 29. studenoga 1906., a umro na Sušaku, 21. prosinca 1995.). Podrijetlom je iz obrtničke obitelji. Pučku školu i dva razreda stare pazinske gimnazije pohađao u rodnome gradu, a nakon I. svjetskog rata i talijanske okupacije Istre prešao je u Karlovac u Istarski internat za učenike izbjeglice te je 1925. maturirao u karlovačkoj Klasičnoj gimnaziji. Za posjeta roditeljima u Pazinu dobiva poziv za služenje u talijanskoj vojsci, pa bježi u staru Jugoslaviju. Jezik i književnost studirao je u Beogradu i diplomirao 1929. Bio je gimnazijski profesor u Smederevu, Senti, Rumi, Gospiću (Učiteljska škola), Kruševcu, Kragujevcu (1941-45.; Druga muška gimnazija) i Gornjem Milanovcu. Godine 1946-62. predavao je u pazinskoj gimnaziji, a zatim do umirovljenja 1964. na Pedagoškoj akademiji u Puli.

Gotovo cjelokupna tematika njegova književnog opusa povezana je s Istrom. Poeziju je pisao na dijelaktu, čakavici, i na književnome hrvatskom jeziku, na srpskome, pa i nekoliko pjesama na talijanskom.

Objavio je sljedeće knjige pjesama, brošure i poeme: Istarska legenda (1954.), Po pazinskeh briegah (1954.), Pijem za tvoje novo rođenje drevni Motovune (1969.), Iz mraka u svjetlo (1978.), Kameni cvijet Istre (1979.), Dubravica raspjevana (1982.), Pod lumbrelon marožanja i škierca (1982.), Šumi Pazinčica pod Kaštelom (1983.) i dr.

Pisao je i prigodničarski: Srećan ti praznik, pazinski kombinate, Nad humkama streljanih Kragujevčana (pjesme i dramski tekst, 1988.) i dr.

545

546

PRILOZI O ZAVIČAJU

Boris Domagoj BILETIĆ

Napisao je dramske tekstove: Tri riječka junaštva, povijesne slike Rijeke iz Napoleonskih ratova (1957.), Pod usijanom krunom, dramska vizija u tri slike (1957.), Brionska balada, tragedija u tri čina (1958.), Vatroslav Lisinski, životna drama skladatelja prve hrvatske opere (1964.), Žrtvena trodnevica (1971.), Smrt kastavskog kapetana, drama u pet činova (1978.).

Ujčić je i autor popularnih kulturnopovijesnih tekstova: Sadržaj(i) opera (1938.), Grad gradile vile, prikaz povijesti Motovuna (1969.), Hod poTugomil Ujčić koljenja nad ponorom Pazinčice, o Pazinu u XIX. i XX. st. (1969.) te brošure Castrum Pisinum 983. (1983.). U suradnji s bratom Vitomirom objavio je i povijesne preglede: Pazin (1953.) i Rijeka (1954.), zatim rasprave Hrvatskosrpski književni jezik i pravopis (1953.) i polemičke brošure Me ne infischio dei calunniatori (1963.), koja se odnosi na monografiju V. Ujčića Pula od najstarijih vremena do danas s okolicom. Bio je čest sudionik Pazinskoga memorijala s temama iz povijesti školstva i kulture. Neke su mu pjesme uglazbljene.

2. Ujčićevo značenje za Istru dvadesetoga stoljeća Poput plejade vršnjaka i ljudi slične sudbine, Ujčić je Tugomil bio čovjek posebna kova, određena svjetonazora, svojstvene poetike i rukopisa uopće, te prilično dugo aktivan u kulturnome, društvenom pa i političkom životu ne samo hrvatske Istre nego i širih prostora. Obilježen zavičajem, nacionalno svakako, a unekoliko i klasno, ide u red onih humanista koji su držali do svojih ideala, u rekosmo niz, plejadu istarskih emigranata pred fašizmom, među kojima su se rijetki posvema vratili u zavičaj, neki tek djelomice, a mnogi tek povremeno i pod stare dane, kako bi ipak ostavili do kraja i dostojan trag u snivanome slobodnom podneblju gdje su riječi i mirisi, boje i prizori, osjećaji i misli najbistrije, najčistije, elementarne jer su to fenomeni djetinjstva i mladosti. Tako je i u Ujčića starijeg. Puno je pisao i objavljivao, i raznovrsno, žanrovski jednako kao i kakvoćom. Nije sustavno ni cjelovito vrednovan kao stvaralac, pisac, već tek fragmentarno, uvijek nekako u kontekstu ideološkom možda više negoli idejnom, što pak nije posebnost već pravilo u generacijskom slučaju i to višegeneracijskom, čak transgeneracijskom kada govorimo o mnogim angažiranim Istranima, poimence istarskim Hrvatima užasnoga, nerijetko crnobijeloga vremena, čitavoga u sukobima i sučeljenim ili susljednim totalitarizmima 20. stoljeća. Ne utvarajmo si, naime ni ovo stoljeće nije puno bolje započelo..., iako prepuno demokracije iz ustiju vještih manipulatora diljem planeta, pa dakle i u nas.

Boris Domagoj BILETIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

Neki prigodničarski tonovi, oduševljenja efemerijama, postignućima gospodarske, industrijske i slične naravi, što se od književnika baš i ne očekuje, odnosno koji i kakvi ga onda tragovi kao „mrljice“ prate do kraja života pa i „onostran“, sve to ne može umanjiti značaj i značenje Tugomila Ujčića najprije u zavičajnomu, širemu i užemu, kontekstu. To znači da ne bi bila cjelovita, potpuna, kvalitetna ni pouzdana nijedna književna, publicistička pa ni popularno povijesna panorama, jednako kao ni pregled školstva Istre minuloga stoljeća, osobito njegove druge polovice, bez spomena, uvrštenja i problematiziranja Ujčićeve pojave u svome vremenu i prostoru.

Socijalno i ako hoćemo klasno, povijesno i mitsko-mitološko, i mnoge druge predmetno-tematske odrednice mogu se pridjenuti ovome autoru, najprije kao pjesniku, ali i tvorcu tekstova unutar drugih književnih i neknjiževnih žanrova i funkcionanih stilova. O njegovim pogledima na jezik i Ujčiću kao autoru pedagoške publicistike u ovome kratkom osvrtu ne bih donosio nekakve „konačne“ zaključke, pogotovo ne „ocjene“ kada su jezične teme posrijedi. Mislim da će izložba koja se već dugo priprema, o Ujčićevu životu i djelu, a za koju sam „rubno“ i sam bio zamoljen uključiti se, o njemu dati pregledniji i cjelovitiji uvid, baciti, kako se veli, „novo svjetlo“ na život i rad jednoga svestranog i neumornog pregaoca kakvima ne oskudijevamo, ili bar nismo oskudijevali, a koje je vrijeme potvrdilo.

3. Ujčićevo mjesto u zavičajnoj memoriji danas Jest, vrijeme je neumitan sudac, ali kada se kaže „doći će njegovo/nečije vrijeme“, uvijek se misli nekako retorički, dakle ne baš preozbiljno. Takav je slučaj s mnogima o kojima danas ne samo da ne znaju djeca, mladi, učenici i studenti, negoli ni mnogi njihovi učitelji, nastavnici... Kontinuitet memorije, i one glede nacionalnih veličina i one o zavičanim vrijednostima i njihovim istaknutim pronositeljima – među kojima u prošlome stoljeću svoje neupitno i ugledno mjesto ima, ili bi trebao imati, prof. Tugomil Ujčić – taj kontinuitet kao da je u današnje doba prekinut. Je li riječ o medijskom teroru površnostima, potrošnim prskalicama i svjetlucavu celofanu u što režiseri planetarne amnezije upakiravaju ništa, pa se takvo stanje odražava i u prosvjeti, u znanosti i umjetnosti? Ili je potonja ocjena možda preoštra, a bojazan da gubimo i da ćemo izgubiti sebe neutemeljena? U odgovore se ne bih upuštao jer ih ne znam, ili ih se bojim, ali znam da je čitava formula ne samo zavičajnosti, već i nacionalne kulture – ili preformulirana, ili možda samo u trenutnoj krizi, ili je pak izgubljena zauvijek, a novih sadržaja joj ne vidimo. Ne će valjda biti da su Čakavski sabor, Matica hrvatska, Akademija znanosti, Društvo književnika... i dr. institucije zaludu djelovale desetljećima i stoljećima. A bez ličnosti poput prof. Ujčića i sličnih zanesenjaka najprije svoga grada i zavičaja (odakle kreću sve naravne spoznaje o velikome svijetu i njegovim fenomenima), bez dakle toga kreativnog mostobrana

547

548

PRILOZI O ZAVIČAJU

Boris Domagoj BILETIĆ

vlastitosti i identiteta jednoga naroda i kraja, bez šarolika mozaika vrijednosti domaćega praga, bez graditeljâ tih vrijednosti – diskontinuitet bi odavno prevladao.

Nadajmo se da tomu ipak nije tako.

Jedan od graditelja koji je dostojno ugradio svojih nekoliko pločica, o kojima se uvijek dade raspravljati, u rečeni mozaik hrvatske kulture Istre i pisane riječi osobito, ostavivši zacijelo traga u mnogima koji su na nj bili upućeni – bio je i jest prof.

Tugomil Ujčić.

LIT.: „Brionska balada“ Tugomila Ujčića, Vjesnik Prosvjetne skupštine Kotara Pula, 1958., 4-5; V. Ujčić, predgovor, u: T. Ujčić, „Brionska balada“, Pazin-Pula, 1958.; M. Bertoša, Uz novu zbirku pjesama Tugomila Ujčića, Istarski mozaik, 1967., 1-2; I. Rudan, Četrdeset godina rada književnika Tugomila Ujčića, Istra, 1979., 5-6; M. Strčić, „Istarska pjesmarica“, Antologija hrvatskog pjesništva Istre XIX. i XX. stoljeća, I-II, Pula, 1989.; M. Hammer, „Prof.

Tugomil Ujčić: život, djelo, knjižnica“ (katalog izložbe), Pazin, 2015.

Boris Domagoj BILETIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

IVAN J. BOŠKOVIĆ „Slojevita, temeljita, nezaobilazna knjiga“ (Vinko Brešić: Hrvatska književnost 19. stoljeća)

550

IVICA MATIČEVIĆ „Brdo s kojeg se vidi cijeli svijet“ (Ivica Prtenjača: Brdo)

564

BOŽICA PAŽUR „Dva pjesnička barda u zajedničkoj knjizi“ (S. Petrović i M. Sinčić: Zvoni & Vitar)

569

NEVENKA NEKIĆ „Kinč slavni vrhu sve dragosti“ (Katica Ivanišević: Antologija pjesništva otoka Krka)

573

DARIJA ŽILIĆ „Hodopis Andriane Škunca“ (Andriana Škunca: Hodopis rubovima otoka)

577

ANDREA ZORKA KINDA-BERLAKOVIĆ „U matici hrvatskoga pjesništva“ (Đuro Vidmarović: Jurica Čenar – hrvatski pjesnik iz Gradišća)

581

549

550

SLOJEVITA, TEMELJITA, NEZAOBILAZNA KNJIGA Vinko BREŠIĆ: Hrvatska književnost 19. stoljeća, Alfa, Zagreb, 2015., 432 str.

Premda pisana s nakanom – „da posluži prvenstveno studentima književne kroatistike za lakši, iako tek jedan od mogućih pristupa studiju novije hrvatske književnosti“ – ova Brešićeva knjiga umnogome, i metodološki i sadržajno i poticajno i akribično nadrasta prvotnu svrhu. Bogatstvo njezina sadržaja te preglednost i sažetost kojom je to književno bogatstvo predstavljeno, ne ostavlja nimalo dvojbe da bi mogla biti znakovito više od, autorski determiniranog, pregleda književnih sadržaja hrvatskoga „stoljeća naroda“, kako se 19. stoljeće metaforički naziva u kroatističkoj književnoj znanosti. Poglavito jer su rijetke sinteze i pregledi hrvatske književnosti koji su, makar i u ovakvoj sažetoj preglednosti, stilskoj pregnantnosti i jezgrovitosti, obuhvatili slojevitost i složenost svih sastavnica hrvatske književne riječi u kompleksima njezine (nacionalno) identifikacijske i reprezentacijske, a ne samo žanrovske slike i uloge.

S ambicijom da knjigom ponudi odgovor na pitanje kako su Hrvati postali europskom književnom nacijom i opiše kako su književnošću – kao jednim od načina konstituiranja nacionalnog identiteta – postali i (europskom) političkom nacijom, Brešić je žanrovima namijenio ulogu nositelja ideje hrvatske književnosti. Predmnijevajući pod nazivom žanra ne samo „stvarno vrijeme i stvarni prostor u kojem se književnost konstituira, nego i status pisca i njegova djela, teme i njihovu realizaciju“ te njihov smisao, knjigu je razložio u nekoliko cjelina, stalno imajući u vidu Bahtinovu misao da je ovladavanje navedenim aspektima (književne) epohe „neraskidivo povezano s načinima predstavljanja u toj epohi“. Pri tome su se nametnula dva pitanja na koja

Ivan J. BOŠKOVIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

je morao ponuditi odgovor. Prvo je: Što je to hrvatska književnost?, i drugo: Što je to novija hrvatska književnost? Premda se može učiniti kako je odgovor na postavljena pitanja (gotovo) samorazumljiv, u sažetom „opisu“ Brešić pokazuje da to i nije tako.

Umjesto jezika, za koji se vjerovalo da je pouzdan kriterij za oblikovanje predodžbe o našoj književnosti, na čemu se temeljila i tradicionalna književna historiografija, navodi deset kriterija i razina koji mogu pomoći u cjelovitijem konstituiranju slike o hrvatskoj književnosti, dakako u interakciji i složenim procesima kulturne razmjene. Premda bi se taj kompleks mogao svesti na razinu odnosa teksta i konteksta, Brešić posebno nastoji naglasiti vrijeme i prostor, pisce i djela, jezike, pisma i žanrove, kontekst i tumačenja, ne zaboravljajući to da bi i neke druge činjenice itekako pomogle u konstituiranju navedene slike, poput prozodije, tiska, društvenih staleža, državnih zajednica i drugo, na što mjestimice upozorava u refleksijama i asocijacijama kojima knjiga obiluje. Pa premda bi tematiziranje navedenih sastavnica sliku hrvatske književnosti pokazalo nadasve bogatom i reljefnom, Brešić ne propušta istaknuti da one ne bi mogle osvijetliti i neka njezina „zamućena mjesta“ odnosno „kontaktnu zonu“ između dvaju do jučer uvriježenih modela studija hrvatske književnosti: onaj temeljen na podjeli hrvatske književnosti na stariju hrvatsku književnost i noviju hrvatsku književnost. Pri tome, s pravom, misli na drugu polovicu 18. stoljeća, nalazeći odgovor u samome stoljeću i njegovu karakteru. Naime, Brešić je svjestan utjecaja koji su i na društvene odnose i na književnost roga stoljeća izvršila neka od ključnih događanja, poglavito francuska revolucija. S njima na scenu, naime, dolazi mlado građanstvo i civilno društvo koje pojedincu, neovisno o njegovu podrijetlu ili društvenom statusu, namjenjuje do jučer nepripadna prava, a s njim se javlja i nov, do tada nepoznat pojam nacije. U njoj, kako će se pokazati – na što Brešić ukazuje u kratkoj povijesnoj refleksiji – ulogu homogenizacije i reprezentacije imaju i kultura, religija, prostor, gospodarstvo i tržište, što će gotovo presudno utjecati na društvena i politička gibanja na širokom europskom prostoru, dakako ne, kako ističe, posvuda s jednakim „sredstvima, snagom i rezultatima“. Ta će se različitost ogledati i u nositeljima ideje nacionalne književnosti; dok je u jednih naroda ta uloga pripala državnicima, diplomaciji, političarima, vojsci, u drugih tu ulogu preuzimaju književnici i svećenstvo. Riječju, kod jednih je naroda prevladavala politička dimenzija, a kod drugih kulturna; u jednih je politička nacija stvarala kulturnu naciju, a u drugih je kulturna, kao što je to slučaj kod nas, prethodila stvaranju političke nacije. Stoga je Brešić u pravu kad ističe da je navedena razlika u „proizvodnji kolektivnih identiteta“ zacijelo utjecala i na činjenicu da se našoj književnosti gotovo do jučer „osporavao njezin romantičarski karakter“.

Brešić višekrat navodi da je uloga 18. st. u konstituiranju hrvatske nacionalne književnosti, poglavito 19. stoljeća o kojemu piše, premalo naglašena. Ne problema-

551

552

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Ivan J. BOŠKOVIĆ

tizirajući posebno razloge koji su do toga doveli, jer bi to zahtijevalo drukčiju interpretacijsku perspektivu, značajnim ističe premještanje svekolikih događanja s juga i Dubrovnika na sjever i u gradove Varaždin, Požegu, Osijek i poglavito Zagreb, koji se sve više nameće kao glavno kulturno, pa tako i nacionalno središte. Apostrofirajući ulogu isusovaca, pavlina i franjevaca u širenju pismenosti i kulture, podcrtava ulogu Kačića i Reljkovića, Grabovca i Brezovačkog, a podjednako ističe i značenje gramatika i rječnika u procesima standardizacije jezika, porast čitanja i publike, tiska/tiskara i kazališta, leksikografije (rječnika…), a naglašava i značenje akademija kao organiziranih oblika kulturnog i književnog života s ciljem baštinjenja i skrbi za jezik, kulturni ukus i slično.

Drugo postavljeno pitanje odnosi se na noviju hrvatsku književnost, a usko je vezano uz procese stvaranja modernih nacija. Taj je proces, kako je poznato u hrvatskoj kulturnoj i književnoj historiografiji, tekao znatno sporije nego u većini zapadnoeuropskih zemalja, a razlozi su bili u nepovoljnim političkim i društvenim okolnostima. Kako je moć hrvatskih institucija, Sabora i bana, bila najčešće marginalizirana i gotovo simbolična, na temelju tobože povijesnih odnosa mađarski su nacionalisti – nasilnim uvođenjem mađarskoga jezika u institucije i škole – nastojali Hrvatima uskratiti i ono malo pripadajućih prava. To je kod hrvatske inteligencije izazivalo nezadovoljstvo manifestirano kroz izražavanje osjećaja pripadnosti narodu, njegovoj kulturi i povijesti. Uz potrebu da se poradi na stvaranju jedinstvenog jezika, poticaje za sakupljanjem narodnoga obilja te naraslu potrebu pisanja „vu domorodnem jeziku“, javljaju se i potrebe za tiskarstvom i izdavanjem novina, čime se – istina u zadanim političkim okvirima – stvaraju pretpostavke koje će kao svoj kulturni i politički program artikulirati naraštaj koji u društveni i kulturni život ulazi tridesetih godina. Brešić posebno apostrofira priloge Gaja, Štoosa, Derkosa, grofa Draškovića, Vukotinovića, Babukića, A. Mažuranića i Rakovca, koji će biti i prvi suradnici u Danici. Kada su Novine Horvatzke… 1836. promijenile ime u Novine ilirske te kada su stari pravopis i kajkavski jezik svoje mjesto ustupili štokavštini i novome pravopisu, ilirsko je ime postalo nazivnikom svih tadašnjih događanja, pa je i sav društveni, dakle kulturni i književni život sve do 1843. godine bio „iliriziran“! Uz književne sadržaje, Brešić to argumentira i simbolima pokreta – mladim mjesecom i zvijezdom Danicom – apliciranima na mnoštvo upotrebnih predmeta (npr. torba, stavljena i na naslovnicu knjige!), pa čak i odjeće. U sažetom povijesnom pregledu podsjećajući na ključne nadnevke navedenog vremena, u kojem je književnost na sebe preuzela ulogu buđenja nacionalne svijesti, Brešić priziva djela koja su napisana te institucije i časopise koji su u tom složenom procesu pripomogli. Naglašava i odjeke navedenih zbivanja u Dalmaciji, Hercegovini i Bosni, ali i među bačkim i gradišćanskim Hrvatima i u njihovim kalendarima, stalno naglašavajući kako su kultura, hrvatski

Ivan J. BOŠKOVIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

jezik i njegova književnost bili glavno sredstvo u borbi za političku i nacionalnu državu. Među čimbenicima nacionalne emancipacije i integracije posebno se pritom apostrofira uloga (nacionalne) književne tradicije te svijest o njezinu značenju, kao i uloga usmene narodne književnosti te poticaji i utjecaji todobnih europskih kulturnih i književnih događanja. Otuda, uza specifičnosti hrvatske književne prakse toga vremena, zacijelo i vezanost s književnošću europskoga romantizma, koju Brešić aktualizira na nekoliko razina: mističnoj vjeri u hrvatstvo, zanimanju za jezik, mitove, prošlost i egzotiku te Orijent, za biblijske teme, vizije velike Ilirije i Slavije, ali i za motive noći, groblja, boli, uzvišene ljubavi prema ženi i sl. Unatoč navedenome, Brešić s pravom naglašava da hrvatska književnost zbog specifičnosti svojega razvoja nije uspjela razviti sve značajke europske romantike. U ime viših, nacionalnih ciljeva i zadaća hrvatski su romantičari zatomili mnoge svoje književne energije i poticaje, iako žanrovska slika književnosti „ilirskoga“ vremena pokazuje duboku povezanost s vlastitom tradicijom, ali i s europskom književnom praksom, što rječito sugerira kratak osvrt na rodove i vrste ilirske književne prakse – liriku, epiku, dramsku književnost, putopis, publicistiku, književne povijesti i dr. Posebno će Brešić naglasiti ulogu periodike u stvaranju i promicanju književnosti te njezinoj kanonizaciji, osobito apostrofirajući značenje Šenoina Vienca u kojemu se taj proces kanonizacije mlade nacionalne književnosti i okončavao. Pri tome navodi misao da su književnost svoga vremena ilirci doživljavali kao novu, a stariju su književnost i književnu tradiciju prilagođavali svojemu, modernom shvaćanju nacionalne, ujedno i moderne europske književnosti, dovodeći je u vezu s novinama i časopisima u kojima Brešić, s pravom vidi „novi i najstabilniji oblik književne tradicije“.

Sliku hrvatske književnosti Brešić razlaže žanrovski, a svoj pregled/opis započinje lirikom. Po njegovu su mišljenju četiri razloga za to: prvi je njezina veća zastupljenost od ostalih književnih rodova; drugi je taj da je u 19. stoljeću i romantizmu „došla na visoku cijenu“ zbog naglašene subjektivnosti i neposrednosti; treći leži u činjenici da se pojam lirike u ilirizmu i počeo koristiti te u moderni dosegao najveću popularnost, a četvrti je jer u narodnom preporodu upravo lirici namijenjena prevažna društvena zadaća u nacionalnom životu. Štoviše, preporoditeljska nacionalna ideologija bila je, reći će Brešić, zamah pjesničkom stvaranju, pa ne iznenađuje da su pjevali – gotovo svi! Razlozi, kao što je poznato, nisu umjetničke naravi i nagnućâ, nego – „osjećaji političke dužnosti“ i nacionalnih ushita i zanosa. Pri tome se, kako ističe, pjevalo na svim jezicima koji su bili u društvenoj uporabi. Obuhvativši, ponajprije razlozima namjene, imena koja su pjesnički stvarali u tom vremenu, Brešić trojici posvećuje cjelovitiji opis. Najprije Mažuraniću i Smrti Samil-age Čengića kojim je, spajajući različite pjesničke tradicije, napisao „velebno djelo“ i „uzor spjev“ i u 1.134 deseteračko-osmeračka stiha oblikovao djelo skladne i gotovo uzvišene lje-

553

554

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Ivan J. BOŠKOVIĆ

pote, naglašene liričnosti i misaone lapidarnosti. Drugi je Stanko Vraz koji se pjesništvom suprotstavio budničarsko-davorijaškom diletantizmu i u nj unio europski duh i forme, a treći je Petar Preradović koji je, uz radosti ljepote jezika, pokazao da je poezija i društveni, ali najprije intimni stvaralački čin.

U književnosti sedamdesetih godina Brešić posebno mjesto pripisuje velikom Šenoi; atribuirajući ga piscem jednog od „najraznovrsnijih i najznačajnijih opusa 19. stoljeća“, u njegovu pjesništvu apostrofira povjestice („historijske balade“) s temama iz nacionalne prošlosti i predaje. Uz želju da bude od koristi svojemu narodu, Brešić navodi da je Šenoa svojom poezijom utjecao i na labavljenje silabičkih načela u poeziji te korištenju ritmičkih svojstava našeg akcenatskog sustava, a odjeke njegovih povjestica, posebno Propasti Venecije, nalazi u Matoševim i Vidrićevim stihovima. U osvrtu podsjeća Brešić i na Markovića, Jorgovanića i Vukelića, Palmovića, Cirakija i Harambašića, Badalića i druge, izričući da su se oslanjali kako na domaću, tako i na europsku književnu topografiju.

Poznato je, što Brešić i ističe, da lirika u Šenoinu dobu nije imala onaj status kakav je imala i uživala u preporodu, a stoji i ocjena književne historiografije da ni spomenuti pjesnici nisu bili podjednakih stvaralačkih kapaciteta. Stoga su ostali zapamćeni (tek) kao daroviti stvaraoci čiji je pjesnički ulog, unatoč pokojoj uspjelijoj, pa čak i antologijskoj kompoziciji, više povijesnoga negoli estetskoga traga i značenja. Vrijedi to i za lirske proze Frana Mažuranića, ali i domoljubno pjevanje „Starčevićeva mezimca“ Harambašića.

Dakako, posebno mjesto u pjesništvu devetnaestoga stoljeća, u njegovoj realističkoj stilskoj dionici, ali i općenito, pripada „velikom Silviju“, „prethodniku naših modernista“, koji je poezijom „kozmičkih i biblijskih simbola“ pripremio put pjesništvu „drugog preporoda“. Uz ostalo, Brešić mu pripisuje da je „subverzivno djelovao na preporodnu pjesničku matricu“ i na depatetizaciju pjesničkoga jezika. Unatoč tomu i snazi Kranjčevićeva traga, pjesništvo će još dugo ostati vezano uz domovinske teme i nadahnuća, a istu će ulogu imati i žanr povijesnoga romana sa Šenoom kao zaštitnikom, jer će popularizacija nacionalnih tema biti vezivno mjesto sa čitalačkom publikom i njezinim ukusima. Ako je u historiografiji općepoznato da je Šenoa svojim djelom presudno utjecao na stvaranje čitalačke publike i njezina ukusa, Brešić će iznova apostrofirati i ulogu novina i medija, smatrajući ih promotorima nacionalne ideje s utjecajem na obogaćivanje književne ponude i proizvodnje, pri čemu se iz vida ne smije ispustiti i mecenatsko djelovanje pojedinih velikana poput, primjerice, Strossmayera i dr.

Podjednako s utjecajem na društveni/politički i književni /umjetnički život, na samome kraju 19. stoljeća, Brešić apostrofira dvije godine i dva uz njih vezana događaja. To su 1895. i 1903.; prva je vezana za spaljivanje mađarske zastave, a druga uz

Ivan J. BOŠKOVIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

činjenicu da s banske stolice odstupa najomraženija ličnost hrvatskoga političkoga i kulturnog života, Khuen-Héderváry. Posljedice toga bit će protjerivanje studenata koji će književno stvaralaštvo nastaviti u bečkoj i praškoj sredini i posredno otvoriti aktualno pitanje o društvenoj ulozi same književnosti. I dok je mladi naraštaj kritički progovarao o stanju hrvatske kulture i književnosti i zalagao se za njihovu europeizaciju i emancipaciju, stariji su – kako je poznato – nastojali zadržati veze s književnom tradicijom. U početku su književnu živost stvarali brojni proglasi i manifesti te kritika i polemika, a kasnije, kada intenzitet književnih događanja slabi, pojavljuju se i lirika, kraće pripovjedne vrste i eseji te drama i roman. Te promjene, poglavito u odnosu na realističku stilsku paradigmu, Brešić apostrofira u tekstovima Leskovara i Matoša, ali i Vojnovića i Kozarca. Sukladno tome godinu 1895. uzima početkom hrvatske moderne, a 1914. – kada umire Matoš i kada se pojavljuje Hrvatska mlada lirika – njezinim završetkom. I dok se navedena antologija može smatrati završnom stranicom jedne književne prakse, pojavljuju se na njezinim stranicama i imena koja će otvoriti novo poglavlje hrvatske pjesničke prakse sa Šimićevim i Krležinim ekspresionističkim intonacijama.

U moderni, sukladno njezinoj stilski pluralističkoj paradigmi, Brešić iščitava odjeke neoromantizma, realizma, naturalizma, impresionizma, dekadentizma, individualizma, psihologizma, misticizma, esteticizma, secesije i drugih „izama“. Pozivajući se na Posavčevu misao, apostrofira subjektivnost, iracionalnost i estetizaciju kao odlike, a u njoj uz liriku te kraće oblike izdvaja i psihološko-simboličke naglaske u novelistici i romanu. U opisu lirike posebno se osvrće na ulogu Matoša, Vidrića, Domjanića, Begovića i Nazora, osvrće se i na dijalektalno pjesništvo, da bi na kraju zaključio kako je svoju važnu dionicu u oblikovanju „nacionalnog lirskog standarda“ lirika zadobila u dvjema antologijama: onoj iz 1842. (Rakovac-Vukotinovićevoj) te Hrvatskoj mladoj lirici (1914.). Kao argument u prilog svakako je i Brešićev priziv Šoljanove ocjene kako je „po ostvarenju i brojnosti značajnih pjesnika 19. stoljeće najbogatije u povijesti hrvatske poezije“.

Druga dionica Brešićeva pregleda hrvatske književnosti 19. stoljeća posvećena je drami/dramskoj književnosti. Njezina produkcija međutim, kako pokazuje, nije bila adekvatna preporoditeljskom uvjerenju da svaka nacija mora imati sve žanrove.

Stoga su se umnogome oslanjali na književnu tradiciju, uzimajući iz nje ono što je odgovaralo preporodnim potrebama i nastojanjima. Posebno se uzimalo ono što je i jezično bilo bliže, poglavito jer je utjecaj bečkoga i njemačkoga kazališta, ali i oblika pučkoga kazališta, osobito u zagrebačkoj sredini, još dugo vremena izražen. Poseban je interes u početku zbivanja pokazivan za povijesnu tragediju, da bi kasnije, najprije zahvaljujući Demetru, Nemčiću i Kukuljeviću, interes pokazivan i za druge žanrove.

Brešić posebno apostrofira Starčevićevu romantičku tragediju iz hrvatskoga života

555

556

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Ivan J. BOŠKOVIĆ

Selski prorok, koja s temom iz ličke sredine predstavlja preteču pučkoga igrokaza, među kojima su Freudenreichovi Graničari gotovo zaštitni znak. Spominje Brešić i Neutstadtera, Simenunovića, Vl. Mažuranića, Okrugića Sremca, ali i E. Tomića i Šenou te njegovo promicanje francuskoga repertoara.

U razvoju dramske književnosti 19. stoljeća Brešić značenje pridaje 1895. godini kada je otvorena kazališna zgrada te intendanturi Stjepana Miletića, podjednako značajnom i kao dramskom autoru, osobito po šekspirijanskoj dramskoj pentalogiji o hrvatskim kraljevima. Naznačuje ukratko Brešić i dramski rad J. Rorauera te Iva Vojnovića, zacijelo najvećega dramskog autora na razmeđu stoljeća, ali ne zaboravlja ni klasicistički dramski opus Tresića Pavičića. Podsjeća na dramski rad S. Tucića, M. Begovića, Petrovića Pecije i M. Ogrizovića, a najavljuje i pojavu novih imena – Kamova, Galovića i Krleže. Na kraju priloga Brešić podastire sliku dramske produkcije, apostrofirajući Krležine Legende i Kamovljeve „antiestetičke koncepcije“ kao nove mogućnosti hrvatske dramske literature.

U kontinuitetu književne tradicije hrvatska književnost 19. stoljeća bilježi sve prozne oblike, od romana i novele, do putopisa, biografije i autobiografije, memoara, eseja i feljtona. Novela pak, kao čvrsto „strukturirani i zatvoreni“ prozni oblik, u svojemu je razvoju primala i domaće i vanjske književne poticaje, bez obzira na to što je domaće čitateljstvo – kako navodi Brešić – potrebe za njom „namirivalo“ književnom predajom, narodnim pričama, kraćim ili duljim pjesmotvorima različite književne vrijednosti. Pojavu novele Brešić vezuje uz pojavu tiskanih medija, novina i časopisa, apostrofirajući Vrazove riječi da je „najprikladnia namama za štioca“.

Upravo o tome rječito svjedoče stranice Danice, Zore i Kola, a pedesetih godina i glavnoga književnoga glasila, Nevena. Koliko je potreba za novelama bila izražena, svakako je zanimljiv podatak, a Brešić ga naznačuje, kako je M. Stojanović tražio da se u nedostatku izvorne novele „posegne za prepričavanjem narodnih pjesama“, pa neke novele, poglavito one iz korpusa hajdučko-turske novele, umnogome i nisu do li prepričane narodne pjesme. Svakako je znakovit i podatak, a autor ga svjesno podastire, da je 1854. godine jedan od članova Matice ilirske Nevenu dao 26 dukata kao nagradu za „četiri najbolje izvorne pripoviedke“, a pripale su L. Botiću, J. Tomboru, D. Jarnević te B. Lorkoviću.

Govoreći o todobnoj novelistici, o kojoj je sustavan članak napisao u Viencu 1885. godine V. Klaić, Brešić ističe da su naši novelisti u početku oponašali narodne pripovjedače, a odlikuju ih – što je već izraženo u hrvatskoj književnoj historiografiji – idealizirani likovi žena i domovine, trivijalni romantičarski stereotipi s otmicama, prerušavanjima, otrovima i dvobojima i sl. Odmak od navedene prakse, često nazivane i pripovijestima, poviestima, novelama, pričicama, crticama, noveletama, pripoviedkama..., vidljiviji će biti sedamdesetih godina, poglavito u obradi suvremenih

Ivan J. BOŠKOVIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

društvenih tema.

U emancipaciji novelistike Brešić ključnu ulogu pripisuje časopisu Vienac, na čijim su se stranicama novelistima legitimirali Bogović, Jorgovanić, Trnski, Klaić, Perkovac, Dežman, Vukelić, Tomić i, dakako, sam Šenoa. On će – iako je „prošao Turgenjevljevu školu“ – za razliku od dotadašnje produkcije prepune „neobuzdane mašte“ suprotstaviti „angažman i tendencioznu književnost“ pa je u njoj, unatoč primjetnim romantičarskim rekvizitima i slogu, sadržaja karakterističnih za realističku paradigmu (karakterizacija likova, realistički detalji, društvena aktualnost, analiza događaja i ljudi i sl.). Dakako, Brešić neće propustiti istaknuti kako dio otpora prema Šenoi nema književni nego ideološki predznak, baš kako što će i naglasiti da na samome kraju stoljeća novelu zahvaćaju procesi dezintegracije vidljivi u fragmentarnoj naraciji, samoanalizi likova, naglašenoj psihološkoj motivaciji i dr. (Leskovar, Matoš, Nehajev, Livadić...).

Osvrt na romanesknu dionicu hrvatske književnosti 19. stoljeća, za koju je „hrvatska čitalačka publika stasala“, sukladno propedeutičkoj namjeni knjige, Brešić počinje osvrtom na tradiciju hrvatskoga romana. Podsjećajući na početke žanrovske prakse i Planine, u došenoinskoj tradiciji spominje Nemčićev Udes ljudski, Kraljevićeva Požeškog đaka, Vukotinovićeva Štitonošu te Tkalčićev tekst Severila. Spominje također i Jarnevićkin roman Dva pira te Lorkovićev „roman u listovih“ Ispovijest, a posebno, primjereno književnim zaslugama, naglašava Šenoinu ulogu u razvoju i kanonizaciji romana. Pri tome ističe značenje njegovih povijesnih romana kojima je oblikovao „hrvatsku inačicu koja čuva glavne značajke europskog modela“, a govori i o folklornoj matrici povijesnog romana njegovih sljedbenika. Uz Šenou, Brešić posebno apostrofira i Kovačićeve romane, te Kumičićeve i Gjalskoga, ističući za potonje, Osvit i Za materinsku riječ, da slijede „Šenoine pripovjedačke instrukcije“.

U Brešićevu pregledu prikladan su kratak opis našli i Josip Kozarac te Novak, atribuiran našim „najrealističnijim pripovjedačem“. Na kraju književnopovijesnog opisa romaneskne dionice hrvatske 19-stoljetne književnosti, Brešić zaključuje da je roman na samome razmeđu stoljeća dosegao visok „žanrovski standard“. Svoju relevantnost roman će zadržati i u razdoblju moderne kojoj iskorak čini svojim stilskim pluralizmom te vidljivim priklanjanjem crtanju psihologije i problema suvremenog pojedinca, čemu su Leskovar, Nehajev, Kozarac te Kamov dali poseban biljeg. Podsjeća u pregledu romana Brešić i na Šimunovića, Cara Emina, Kosora i pučko-popularne romane Deželića i Mayera, a osvrće se – što nije slučaj u dosadašnjim književnim pregledima – i na Šegrta Hlapića.

Vrijedi parafrazirati Brešićevu zaključnu ocjenu da je u 19. stoljeću roman, kao nov oblik, „prošao put u kojem je tražio, u isto vrijeme osvajao teme, pripovjedne postupke, medije i publiku“, držeći se, od „ilirskoga do modernističkoga pokreta“,

557

558

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Ivan J. BOŠKOVIĆ

dvaju tipova: „povijesnoga i društvenoga romana“. Pri tome je, „oslobađajući se preporodne matrice“, koja je od njega tražila da ispuni određene političke i socijalne zadaće „artikulacije i afirmacije nacionalnog identiteta“, u modernoj „žanrovski raslojava, tematski fokusira na modernog čovjeka, njegova stanja i raspoloženja, očitujući i na planu izraza znakove slabljenja jake priče s jakim likovima koje popunjavaju digresije, analize, opisi, asocijacije i reminiscencije sve slabijih, nerijetko i suvišnih, modernome životu neprilagođenih likova“.

U razmatranju o prozi u 19. st. – razumijevajući pod njezinim imenom široku skupinu književnih djela u kojoj su i roman, novela i kratka priča, ali i anegdota, aforizam ili vic“ – Brešić posebno poglavlje posvećuje putopisnoj književnosti, biografiji (autobiografiji), memoarima, eseju i feljtonu. Od putopisa, vezanih željom za otkrivanjem dalekog i nepoznatog, izdvaja Put u Bosnu Matije Mažuranića, Vrazov Put u gornje strane i Nemčićeve Putositnice, ali i stranice Vukotinovića i Trnskog, Kukuljevića, Pavlinovića, Tkalčevića i Šenoe, čiju će tradiciju obogatiti iznimne stranice „velikoga trigrama“ (AGM-a) i F. Horvata Kiša, koji će im priskrbiti atribuciju ne samo „ponajljepšeg oblika“, nego i „prvorazredne književnosti“. Posebno će apostrofirati Jukićevo Putovanje iz Sarajeva u Carigrad za koji navodi da nije samo putopisno djelo, već i početak moderne književnosti u BiH. Stoga, bez obzira na odrednicu putopisa kao rubnoga žanra, začuđuje da je prva antologija hrvatskoga putopisa, ona Ježićeva, prvi put objavljena tek 1963. godine.

Hrvatsko 19. stoljeće bilježi i tekstove biografskog i autobiografskog predznaka za koje Brešić podsjeća da je riječ o tekstovima „dugog trajanja“. Njihovoj brojnosti i značenju, sukladno težnjama preporodnog razdoblja, pripomogle su i rubrike todobne periodike. Slično vrijedi i za hrvatsku autobiografiju koja kontinuitet vuče još iz Bašćanske ploče i u čijoj je tradiciji mnoštvo pamtljivih stranica. Podsjećajući na često teško ustanovljivu razliku između autobiografije i biografije, Brešić posredno osvjetljava i memoarske stranice hrvatskog 19. stoljeća u kojima je sadržano – s obzirom da reflektiraju i privatno i društveno – mnoštvo detalja o vremenu, ljudima i događajima.

Za ekspanziju eseja, Brešićeva je postavka, posebno su značajni novine i časopisi.

Podsjećajući na to da naglasaka esejizma ima još u renesansnoj književnosti, nalazi ih i u Derkosa, Draškovićevoj Disertaciji..., Rakovčevu Malom katekizmu, Vrazovim člancima i kod drugih tadašnjih autora. Brešić ističe Mažuranićev programski članak Hrvati Magjarom, Jagićeve i Kurelčeve napise, a najdublje esejističke stranice vezane su uz Matoša i njegove Oglede iz 1905. koje, s pravom, možemo nazvati ponajboljima u našoj književnosti.

Ako se za esej može reći da su mu pomogli časopisi i novine, feljton je zahvaljujući upravo njima stekao književni legitimitet i istinsku popularnost. Spominjući

Ivan J. BOŠKOVIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

i Vukotinovićeve Zimske misli, Starčevićeve, Kukuljevićeve, Veberove, Crnčićeve, Račkoga i Klaićeve podlistke, Brešić na prvo mjesto stavlja Šenou s Praškim listićima i Zagrebulje, čiju tradiciju kontinuiraju i Korajac, Kovačić, Jurković i Jorgovanić, a poglavito Matoš, ne propuštajući naglasiti da je popularnost feljtona rasla proporcionalno rastu novina i časopisa. S pravom se može reći kako su rijetka imena, i tadašnjega književnoga i kulturnoga života, uspjela izbjeći izazovu novinske rotacije.

Zanimljiva je stoga Brešićeva postavka o feljtonu kao „tiskanom mediju, književnom žanru i stilu“, čime (se) pokazuje da se novinstvo i književna vrijednost ne isključuju. Argumentirajući posredno Matoševu misao da se u feljtonima „književnost sa boljim novinstvom poistovetila“, Brešić podastire prilog više uvriježenoj postavci o „novinstvu kao sudbini književnosti“!

Književna kritika je posebno poglavlje Brešiće knjige. Kao sastavni dio svake književnosti i refleksija o govorenom i pisanom činu, kako ju je najlakše opisati, svojom ulogom da „istražuje, tumači i vrednuje književno djelo“ ona bitno pridonosi uspostavljanju vrijednosnog sustava i književne ljestvice. Posredničkom svojom ulogom kritičar, naglašava Brešić, čitateljstvo upoznaje s određenim djelom i potiče ga na njegovo čitanje ili nečitanje. Spominjući djela u hrvatskoj književnoj historiji koja se mogu smatrati svojevrsnim predtekstom kritičarskoj praksi hrvatskoga 19. stoljeća, kada se zahvaljujući Vrazu kritika osamostaljuje u zasebnu književnu disciplinu, Brešić – apostrofirajući Šulekovu misao da je „zvanje kritika mučno i nezahvalno“ – navodi rubriku Književne vesti u Danici gdje su se pojavljivale vijesti o književnim djelima. Zahvaljujući, međutim, Vrazu i njegovu odbijanju da piše davorije te glasnom otporu književnom diletantizmu i pisanju „izvan direktnoga političkog angažmana“, kritika dobiva svoje pravo mjesto i značenje. Uz njega, Brešić također spominje da su se na knjige osvrtali i Bogović, Tkalčević, Dubravčić, Jurković (najviše o kazalištu) te Šenoa, zacijelo „najupućeniji“ u književne stvari. Vrijedi svakako spomenuti i Jagića i prvog estetičara Markovića, ali i Kumičića, Pasarića, Iblera Desideriusa, Šrepela, Hranilovića i Čedomila u čijim je kritikama sresti i teorijske postavke vodećih europskih kritičara (Sainte-Beueva, Tainea, De Sanctisa...).

Spominju se još i Politeo, Šegvić, biskup Mahnič, zatim Krnic, Petrović i dr. Kada je riječ o razdoblju moderne, u kojoj je kritika imala znatniju ulogu, posebno se Brešić osvrće na Cihlara Ivanova, Nehajeva i Livadića te Marijanovića i Matoša, zacijelo najistaknutije ime i kritičara visokih estetičkih načela. Na kraju poglavlja, u kojem oprimjeruje put što ga je književna kritika prošla u 19. stoljeću i u kojem se integrirala u nacionalni književni sustav, autor zaključuje da se pojavila i prva antologija hrvatske književne kritike, ona Marakovićeva iz 1935.

Bliska književnoj kritici je i polemika. Podsjećajući na to da će „secesioniste“, Rakovca, Vukotinovića i Vraza, Gaj nazvati Rakom, Vukom i Vragom, a skretanje s

559

560

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Ivan J. BOŠKOVIĆ

književnoga polja „proti osobi“ Brešić, bez pretenzija na kritičku i književno-povijesnu interpretaciju pojedinih članaka, nalazi i kod Šenoe i njegovih oponenata. Zanimljiv je spomen prijepora između Starčevića i T. Brlića, a polemički su intonirani i Starčevićevi sukobi s ilircima i njihovom ideologijom. Brešić spominje polemiku između F. Markovića i A. Pavića o Gundulićevu Osmanu, ali i onu među zagrebačkim filolozima predstavnicima „hrvatskih vukovaca“. U istu tradiciju Brešić upisuje i napade na A. Kuzmanića i (zadarsku) Zoru dalmatinsku, najprije zbog „jezičnoga regionalizma“, a napadaja nije bio pošteđen ni Kraljevićev časopis Slavonac i dr. Posebno Brešić apostrofira napade na Šenou od „poletarca“ Ante Kovačića, a isti je, kako je dobro poznato u književnoj historiografiji, polemizirao s Mažuranićem, u travestiji Smrt babe Čengićkinje, te „literarnim gavanima“. Od istaknutijih polemika u to vrijeme Brešić navodi onu o romanu između realista i naturalista, a dinamici književnih zbivanja pridonosio je i sukob „starih“ i „mladih“, pri čemu se ne smije izgubiti iz vida utjecaj što su ga na književni život proizvodili brojne novine i časopisi.

Gotovo jednaku pozornost posvetit će autor i književnoj historiografiji kao refleksiji o književnosti i usustavljivanju znanja o književno-povijesnim činjenicama, spominjući najpoznatije priloge i preglede/sinteze (Pavić, A. Mažuranić, Jagić, Ljubić, Šafarik). Pri tome posebno naglašava značenje prve Jagićeve knjige iz 1867., u kojoj iščitava nastojanje da se književna historiografija utemelji na komparativnim načelima. Jagićeva je knjiga utoliko značajnija jer je u njoj, što Brešić naglašava, prvi put, sve do Hercigonjine Srednjovjekovne književnosti, sustavno obrađena najstarija hrvatska književna tradicija. U Brešićevu pregledu sustavno su popisane sve knjige navedenog predznaka (Zore, Pavić, Filipović, Miletić, Radetić, Šurnim, Medini, Andrić, Vodnik, Bučar, Šegvić...), a među najznakovitije ubraja Vodnikovu Povijest hrvatske književnosti I, za koju ističe da uz pouzdanost u podacima važnim drži i estetsko načelo, odnosno potvrđuje onu Barčevu iz „literarne historije“ napraviti „historiju literature“.

Posebno poglavlje Brešić u pregledu književnosti 19. stoljeća posvećuje medijima.

Naglašava pri tome, prvi put u našoj literarnoj historiografiji, njihovo značenje i ulogu, kako u modernizaciji hrvatskoga društva, tako zacijelo i u oblikovanju novije hrvatske književnosti, osobito u raznovrsnosti njezine tematske, stilske i žanrovske slike. Slično značenje imaju i institucije nastale u 19. stoljeću, od Matice ilirske, Narodnog muzeja, Družtva za jugoslavensku pověstnicu i starine, Hrvatskog narodnog kazališta, Matice dalmatinske, Jazu (Hazu), Društva sv. Jeronima, Sveučilišta do Društva hrvatskih književnika (1900.) i dr. Znakovito je da su u svakome od tih društava i institucija preporoditelji imali značajne, nerijetko i presudne uloge i funkcije.

U povijesnom razvoju hrvatska je književnost od najranijih dana održavala veze s

Ivan J. BOŠKOVIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

europskim kontekstom. Nakon što su u preporodnom razdoblju do tada dominantne talijanske utjecaje zamijenili oni germanskoga ili slavenskoga predznaka, ostvareni su brojni i plodonosni utjecaji na razvoj književnosti, ali i općenito društvenog života, u čemu je uloga posrednika historijska. Uz prijevode iz slavenskih književnosti i „preuzimanja“, Brešić podsjeća i na utjecaje engleske, njemačke, francuske i talijanske književnosti, a osobito na utjecaje todobnih kritičarskih ideja na koje su se naši pisci/kritičari oslanjali. Poglavito će zagovaranje europske orijentacije doći u vrijeme moderne, znakovitije utoliko jer će dodiri biti izravniji i bez posredovanja njemačkoga ili drugih jezika. Uloga pojedinaca, npr. Vraza, Preradovića, Mažuranića, Šenoe, Kumičića, a posebno Matoša, koliko god poznata, čini se – a i Brešić to podastire – nije dovoljno naglašena. Spominjući najznačajnija prevoditeljska imena u 19. stoljeću, Brešić navodi Dimitrovića Kotoranina, Vežića, Buzolića, Budmanija i Dukata, potonjega apostrofirajući jednim od utemeljitelja hrvatske anglistike i komparatistike koja se počinje dinamičnije razvijati.

Posljednje poglavlje Brešićeve knjige posvećeno je nakladništvu, knjižarstvu i čitateljima. Uza Zagreb, kao središte tiskarstva i knjižarstva, znakovita je i nakladničko-knjižarska djelatnost u Osijeku, Zadru, Varaždinu, Karlovcu i dr. Zahvaljujući nakladničkoj i knjižarskoj ulozi, neke su knjige i izdanja doživjela velike tiraže i mogu se nazvati bestselerima (Preradovićevi Prvenci, Smrt Smail-age..., Freudenreichovi Graničari, Becićev roman Kletva nevjere, Harambašićeve Ružmarinke, Dragošićeva Crna kraljica...), a velikim brojem primjeraka mogu se pohvaliti i neka izdanja Matice hrvatske te Jurić Zagorka. Vodilo se računa i o ukusu publike i uređivanju knjiga, a sam broj tiskanih primjeraka zanimljiviji je od puke sociološke činjenice, podatan za uspoređivanje s današnjim stanjem u našoj industriji knjige. Podjednako su zanimljiva i Brešićeva zapažanja o profilu čitalačke publike, koju su sačinjavali „uglavnom intelektualci“ koji su i stvarali/stvorili hrvatski nacionalizam 19. st., a najvećim su „dijelom potekli iz obitelji seljaka, malih obrtnika i činovnika, rijetko plemića i aristokracije“. I dok se, zaključuje Brešić, za preporoda čitanje i pisanje smatralo patriotskom dužnošću, na razmeđu stoljeća i s pojavom moderne to je došlo u pitanje. U pravu je stoga kad apostrofira da se „preporodna matrica potrošila i da je prvo razdoblje novije hrvatske kulture i njezine književnosti završilo“.

Na kraju, nakon što su p/opisane sve dionice hrvatske književnosti 19. stoljeća – na što smo upozorili i u osvrtu – računajući dakako i na čitatelja izvan kruga onih kojima je knjiga prvotno namijenjena, Brešić donosi sažetak na hrvatskome i engleskome jeziku, obilan popis literature te kazalo pojmova i kazalo imena. To knjizi priskrbljuje dodatne atribucije i čini je znakovito većom od onih iskazanih u autorskom predgovoru, da „posluži studentima književne kroatistike“ kao „jedan od mogućih pristupa studiju novije hrvatske književnosti“. Štoviše, čini je nezaobila-

561

562

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Ivan J. BOŠKOVIĆ

znom u svakom ozbiljnijem studiju književnosti.

Ovakav opis Brešićeve knjige ne ostavlja nimalo dvojbe o slojevitosti i kompleksnosti njezina sadržaja. Utemeljen na književno-povijesnoj elaboraciji njezine žanrovske slike, taj sadržaj kontekstualizira put od književne nacije do političke nacije s književnošću kao ključnim nositeljem reprezentacijske i identifikacijske svijesti. U toj žanrovskoj reprezentaciji hrvatske književnosti primjereno su mjesto imali tradicionalni žanrovi, lirika, epika i drama, ali i oni drugi žanrovi i oblici kojima tradicionalna književna historiografija barem do sada nije iskazivala dostatnu pozornost. U proznome žanru, uz dominirajuće oblike novelu, roman i putopis – koje spominje i tradicionalna književna historiografija, prikladno mjesto, ovisno o utjecaju i ulozi u konstituiranju hrvatske književne slike – bit će posvećeno biografiji i autobiografiji, memoarima, eseju i feljtonu. Uz navođenje teorijskog opisa žanrova, Brešić se ukratko osvrće i na najpoznatije književne stranice i njihovu ulogu u književnoj slici, proširujući tako njezin vrijednosni okvir i značenje. Neki od navedenih žanrovskih oblika svoje značenje i ulogu zahvaljuju pojavi novih medija, novina i časopisa, ali i pojačanom razvoju tiskarstva, nakladništva i institucija te posredničkim ulogama prevoditelja. Uz oslonac na domaću književnu tradiciju – kako umjetničkoga tako i usmenoga narodnoga predznaka – autoru to omogućuje da jače nego je to slučaj do sada posvijesti cjelinu hrvatske književnosti 19. stoljeća i njezinu ukorijenjenost u širi europski književni okvir. Vrijedi to poglavito za medije koji su bili ne samo prostor nacionalne književne reprezentacije nego su utjecali na stvaranje publike i profiliranje njezinih ukusa, a izravno su utjecali i na pojavu novih, medijima i novinama potaknutih žanrovskih oblika poput eseja, feljtona i novinske kritike. Njihova brojnost i uloga svakako će utjecati i na zadobivanje njihova književnog statusa ravnopravna ostalim žanrovima i oblicima.

Svojom knjigom Brešić verificira kontinuitet hrvatske književnosti od najranijih vremena do konca devetnaestoga i početka dvadesetoga stoljeća, što je vremenski okvir književne slike koju konstituira. U njoj se, ovisno o društvenim i političkim okolnostima, ogledaju gotovo sve pojave i fenomeni književnog vremena i događanja, od kojih su neki tek u 19. stoljeću doživjeli emancipaciju.

U opisu književne slike hrvatskoga 19. stoljeća Brešić uglavnom okvirno slijedi ocjene što ih je o vremenu i književnicima izrekla recentna kroatistička znanost, posebno apostrofirajući, s pravom – a na tragu svojih kapitalnih istraživanja hrvatske periodike – značenje i ulogu koju su u profiliranju njezine slike imali mediji i časopisi, ali i institucije, posrednici-prevoditelji i dr. U tome opisu resi ga metodološka konzistentnost, odmjerenost u izrečenim sudovima i književnim ocjenama, zadivljujuća sažetost koja ne dovodi u pitanje težinu informacije, ali najprije metodološka dosljednost i jasnoća te razložnost i pregnantan stil. Može se reći da neke od Bre-

Ivan J. BOŠKOVIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

šićevih rečenica i refleksija/asocijacija imaju potencijal novih studija i eseja i poticaj su na nova i drukčija čitanja prezentirane građe, a čitaju se lako i sa zanimanjem, gotovo poput priče. A zapravo, rečeno sažeto, knjiga i nije do li priča o hrvatskoj književnosti 19. stoljeća i putu koji je morala prijeći kako bi se nacionalno konstituirala. Posve razumljivo, u njoj su primjereno mjesto našla velika imena kanonskoga statusa i uloge, ali i niz drugih i manjih, koji su činili životnost i živost njezine slike.

U preglednom okviru Brešićeve knjige, razumljivo je, svima nije mogla biti posvećena jednaka pozornost. Držim da je to šteta, jer je – višekratno sam zapisivao na marginama knjige tijekom čitanja – bilo podosta razloga da knjiga-pregled namijenjena studentima književne kroatistike preraste u povijest hrvatske književnosti sa svim atribucijama koje povijest književnost mora imati. No i ovako, zadržavši jasnu metodološku konzistentnost od početka do samoga kraja i s ogradama kojih se pridržavao prilikom pisanja, Brešićeva Hrvatska književnost 19. stoljeća knjiga je u kojoj hrvatsko književno 19. stoljeće progovara puninom svojih žanrovskih sastavnica i reljefnošću svojeg sadržaja. Razloživši bremenitu književnu građu pregledno, metodološki i znanstveno uvjerljivo, autor je akribijom vrsnoga književnoga znalca napisao knjigu u kojoj su sve atribucije njegova predanog rada – filološkog, književno-povjesničarskog, znanstvenog i kritičarskog – dobile pravu mjeru i osvjetljenje i svrstale ga u red naših ponajboljih književnih povjesničara i znalaca. Unatoč činjenici da će pregledni karakter ove knjige mnogi držati i njezinim ograničenjem, osobno to smatram njezinom prednošću pred knjigama bliskog ili sličnoga karaktera. Stoga s posebnim interesom valja očekivati da autor ispuni na kraju knjige obećano: da napiše knjigu o hrvatskome književnom 20. stoljeću.

Za kraj ovoga opisa, najčešće s uporištem u autorovoj kritičkoj refleksiji i stajalištima, koji ni u ovakvu rasporedu naglasaka nije mogao obuhvatiti sve što hrvatska književnost sadrži u svojoj slici, vrijedi posebno istaknuti grafički izgled knjige, izbor slikovnih priloga s naslovnicama knjiga na rubnicama, poglavito ilirsku torbu na naslovnici koja svojim izgledom rječito sugerira o obilju književnoga blaga koje ova nadasve značajna knjiga iznova osvjetljava i ugrađuje u sliku hrvatskoga nacionalnog identiteta.

Ivan J. Bošković, Split

563

564

BRDO S KOJEG SE VIDI CIJELI SVIJET Ivica PRTENJAČA: Brdo, V. B. Z., Zagreb, 2014., 148 str.

Osama nije osamljenost. Biti fizički udaljen od drugih ne znači ne biti u društvu, trpjeti izoliranost, osamu. Odlazak u samoću zapravo je čin hrabrosti, koji šalje jasnu poruku o onome koji se na to odlučio: život i razgovar sa samim sobom pokušaj je da se shvati upravo onoga koji je nedostajao – samoga sebe, da se pokuša shvatiti druge ljude (kojih je ionako uvijek i premalo i previše) i pokušaj da se na što prisebniji način krene dalje. Odustati privremeno od drugih da bi se pronašlo sebe i da bi se opet tvarno moglo vratiti među druge – čini se spasonosnim receptom za urbano preživljavanje. Posrijedi nije instant formula sa stranica ženskih časopisa (jer ta formula ne poznaje iskrenost i dubinu nadahnuća), nego koncept duhovnog čišćenja i civiliziranog obračuna sa samim sobom. Biti osuđen (konačno!) na sebe sama, bez pritiska elektronike i očekivanih horizonata ponašanja, bez unutarnjih i vanjskih kontrola i činova sputanih ruku i kontaminiranih misli cilj je, pouka i poruka ovoga kratkog romana. Koji je kratak samo u formalnoj izvedbi, ali ne u značenjskom i smisaonom tragu koji napućuje da i sami poželite slično, ako se još uopće osjećate kao normalna životinja u asfaltiranoj džungli: pronaći svoje sveto brdo i popeti se na njega. Brdo s kojeg se vidi i ćuti cijeli svijet. Autor ne skriva – i hvala mu na tome

Ivica MATIČEVIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

nepretencioznom činu jer ne podcjenjuje čitatelja – simboliku brda na nekom od jadranskih otoka. Biti osamljen – da bi bio sam sa sobom – čovjek jedino i može ako se i fizički odalji od mreže ljudi i šuma elektrona. (Biti pak usamljen u istoj toj mreži i buci nešto je sasvim drugo, ali ovdje izravno ne govorimo o tome, no i zbog toga se djelomice može tražiti osama, da bi se pobijedila usamljenost svakodnevlja, itd.).

Zato autor metonimijski svoga junaka smješta baš na osamu, i još malo više: na vrh otočkoga brda. Otok u struji i brdo ponad malog grada vanjski su signali unutarnje potrebe da se cijela životna situacija rasprostre pred sobom i da se uhvati mjera životnih koordinata. Poput osmatračnice prijeđenoga puta, poput papira na kojem će se ispisati mapa života i svijeta. Bez recikliranja, s nadom, voljom i željom da se utvrdi novi put. Sabiranje mislî, pročišćenje osjećajâ, dijalog s Mrskim Ja (pa i ako zvuči ujevićevski). Sve to da bi se odagnala strepnja i nemir, da bi se ispravila pitanja i da bi zrak sutrašnjice bio podnošljiviji. Braniti se možemo samo od nečega što poznajemo, a za shvaćanje i prihvaćanje svojih negdašnjih loših odluka i nezadovoljstava, da bi se osjećalo pobjednički bez trunke trijumfalizma, valja prihvatiti osamu poraženoga.

Zato osama nije osamljenost, zato je odlazak u noć samoće svjetlo novoga dana, čin hrabrosti u savladavanju svakodnevice. Život nije lagan, ali ga ipak treba živjeti, pronaći način da ga preživimo a da pritom ne izgubimo sebe. Brdo je dobro mjesto, brdo pomaže, jer se na njemu može prepoznati ono jedno i jedinstveno u stotinu sličnih i naizgled nevažnih. Bijeg u prirodu posve je logičan. Čistoća vs. prljavština. Uz to i nekoliko domaćih i divljih životinja, veza s neiskvarenim, iskrenim, naivnim. Zahvalnost životinja u neposrednoj pratnji (magarac Viskonti, kuja Ciba) pretpostavljena je ljudskoj gramzivosti, pokvarenosti i licemjerju. Ljudski element nastanjen u podnožju brda doima se sličan životinjskom impulsu, emocije su jake, patnja je duboka, radost se pojavljuje zbog malih stvari, sitnih pomaka – ljudi oko brda, i pored svih tuga i ljudskosudbinskih tegoba, žive u harmoniji sa samima sobom, jer je i tuga – pored rijetke radosti – iskreno proživljena, bez surogata, bez suvišnog tereta koji se prebacuje na druge i zbog drugih. Uopće, postati „brđaninom“ znači postati istinskim čovjekom prirodnog svijeta, bićem koje zna da se sreća ne kupuje u „shopping-centrima“, skupim automobilima i na autogenim treninzima.

Niti u izboru prostora koje liječi ili barem dovodi u podnošljivo stanje urbane rane svakodnevice, niti u načinu oblikovanja priče, autor ne robuje inovatorskim rješenjima. Pa ipak, njegov je konačni rezultat posve uspješan kratki roman, proza koja se dobro prima i pamti, a kritičarski bez zadrške preporuča čitateljima. To najprije zato što autor ne pokušava sakriti svoje umijeće ili svoje nedostatke u obradi priče – osnovnoj jednostavnoj konceptuali pronašao je nastavak u identičnoj, ali zaokruženoj formalnoj razgradnji. Priču realističke motivacije i temeljne linearne gradnje, s ponekom vertikalom-epizodom iz prošlosti, kompozicijski razbija u sekvencije ko-

565

566

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Ivica MATIČEVIĆ

jima omeđuje događaje od jednog ili nekoliko dana. Čini to bez suviška materijala, ekonomično se ograničavajući na prepričavanje tvarnog događaja (obilazak brdskih staza, susreti s turistima ili otočanima, susreti sa životinjama...), sve iz vizure glavnog lika-pripovjedača, unutrašnjim glasom/analitičkim pogledom i misaono-emotivnim okom mladog čovjeka koji pokušava savladati nepoznati svijet otočkog krajolika kako bi se mogao, sada siguran u sebe i čvrsto usidren u vlastitim postupcima i razmišljanjima, uskoro vratiti u poznati svijet zagrebačkog zvjerinjaka. Događaji izvan lika i događaji u samome liku kao refleksija događaja koji su se dogodili sada ili nekada zaokružuju uvid u njegov misaoni i emocionalni habitus. Dalekozor kojim promatra okolinu čuvar-protagonist simbolički naziva Okom, ali to nije samo prozor u nečije prednje dvorište, na gradsku rivu ili u šumski gustiš. Oko otvara vrata u dalje i dublje. Nema ništa izvan lika što se nije ili neće razlučiti i razjasniti u njegovu unutrašnjem sitnozoru, a čitatelji su svjedoci izvjesnih mijena i stalnosti u njegovu misaonom kretanju. Odmjerenost i diskretna autorova pažnja u iskazivanju unutarnjeg svijeta brdskog „novog čovjeka“, s finim premazima misaono-poetskih linija, najveća su vrijednost ove proze. Dakako, s tim u vezi je i strogo kontrolirano uvođenje vanjskih događaja, da ih ne bude previše i da ne bi razbili unutarnju sferu, ali i da ih ne bude premalo, jer se nikako ne želi dobiti autistična monologizacija iskaza, prazna struja svijesti. Brdo kao utočište i luka spasenja jest duhovna kategorija (barem to postaje za njezina novog stanovnika), ali je i stanište tvarnoga biljnog i životinjskog svijeta koje uz atmosferske promjene te izmjenu dana i noći čini mjesto razlike i stvara mogućnost da se na brdsku naturalnu akciju različito reagira, tj. da ona utječe ili ne utječe na organizam i psihu mladog posjetitelja. Zato autor svome junaku dodjeljuje i mali zadatak, kako bi bio fokusiran, kako bi elemente redovitih prirodnih brdskih događanja mogao sažeti oko svoje vanjske misije: paziti da negdje na brdu, oko malog otočkog mjesta dolje na obali, ne izbije požar. Posrijedi je zapravo zadatak bitno dodijeljen njegovoj unutrašnjosti, njegovu osjetilnom svijetu vlastitoga „ja“: sredi misli i svoje osjećaje, razgovaraj sa samim sobom i organiziraj ono vanjsko i unutarnje Oko, tako da nikada ne izbije požar, da opasnost primijetiš na vrijeme i da te nikada ne obuzme nesavladivi strah pred silama koja te mogu zapaliti do uništenja: nesigurnosti, nemogućnosti, nemira, tuge i očaja. Ako paziš i promatraš, to ti se nikada neće dogoditi, bit ćeš čovjek koji preživljuje zbilju i koji joj se može suprotstaviti. Ali moraš paziti, motriti svakodnevno, bez straha, biti miran, znati što možeš, a što ne možeš, gdje je početak tvoje snage, a gdje je kraj tvoje dubine. Ne treba činiti previše, samo biti oprezan, postupno i odlučno razviti oko za promatranje udaljenih krajeva vlastitoga emotivnog i misaonog teritorija. Poznavanje sebe odvest će te do poznavanja drugih. No, uvijek treba krenuti od sebe, od spoznaje vlastitih vrijednosti i ograničenja. Brdo osame postaje brdo spoznaje.

Ivica MATIČEVIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Aspekt je brdskog, prirodnog okoliša, dakle ono što će postati krajobraz duha novog čuvara stare brdske karaule, u romanu bitno naglašen zbog simboličkog i smisaonog značenja o kojemu smo već ponešto rekli. Pa ipak, autor je pazio da se fenomen krajolika, prirodnih datosti i prirodnog ambijenta ne pretvori tek u neku vrstu dekorativne estetičke kategorije. Dakle, da priroda nužno zadrži aspekt čistoće i nevinosti u onoj mjeri u kojoj će pomoći da se prema njoj odredi i da se s njom usporedi prirodnost i čistoća misli i osjećaja samog protagonista, da se toj i takvoj tvarnoj prirodi prilagodi i da pokuša živjeti s njezinim iskonskim pravilima, a ta su pravila ujedno i pravila „prirodne“ sfere ljudskosti (otvoreni razgovor sa samim sobom, priznanje svojih i uočavanje tuđih pogrešaka, savladavanje mogućih upitnika u vezi s prošlim događajima, najčešće emotivnim, potraga i zaokruživanje vlastitoga identiteta...). Prirodi, brdskom krajoliku dozirano je pritom dodijeljen premaz začudnosti, tajanstvenosti, čak i fantastike, tj. na brdsku se floru i faunu donekle gleda kao na zagonetnu silu u kojoj obitavaju „strašna“ bića (blavori, divlje svinje, guste šume i visoke trave). Autor je sljednik literarne i uopće umjetničke tradicije prema kojoj je prirodni ambijent generator semantičke i smisaone galvanizacije, jer je krajolik jedan od najdugovječnijih protagonista – još od grčke epike, preko Cervantesova remek-djela, gotičkih romana, „fantasy“ žanrova pa do sasvim recentnih radova hrvatskih prozaista (E. Popovića, J. Mlakića, L. Bekavca). O filmu pak, zbog inherentne dimenzije živih slika, da i ne govorimo, napose o tome kako je, primjerice, australski film uspješno iskoristio fascinaciju prirodnim ambijentom, itd. Priroda je iskorištena strogo funkcionalno i pritom nije „onečišćena“, jer je brdski čuvar namjerno i „nemarno“ dopustio pitomom ambijentu da bitno utječe na njega i njegovu sposobnost prilagodbe novonastaloj situaciji, a to znači aspektima smirenosti i dozrelog analiziranja, čiji je supstrat, u specifičnoj kemijskoj i biološkoj dimenziji, prepoznao u stoljetnim brdskim sokovima: proces transformacije gradskog intelektualnog čudaka u čudaka po sebi, zapravo normalnog ljudskog pojedinca koji je u stanju mirno, staloženo i odmjereno obavljati svoju zadaću u nepoznatom ambijentu bez svakodnevna pritiska mumificirane urbane društvene kaljuže. S njim se u Zagreb vraća i Ciba, kao konkretni živi produžetak primarnog brdskog ambijenta, kao sentimentalni trag jednom dosegnute harmonije.

Strofična kompozicija lomi kratki roman kratkim rezovima, doznačujući poetski pristup proznoj konstrukciji. Pjesničkim se stilom, ali ne i ispraznim zanosom (i opet odmjerenost i disciplina, ekonomija iskaza!), odlikuju i opisi čuvarevih razmišljanja. Autor je primjeran stilist, pa uspjele mikrostrukture stila upečatljivo naglašavaju čuvarevu uzbudljivu misaonu dinamiku, njegov svjesni napor da vidljivi tvarni svijet, novu brdsku zbilju u samonametnutom izgnanstvu i pročišćenju, propusti kroz svoje Oko, analitički filtar:

567

568

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Ivica MATIČEVIĆ

„Noć je pala neobično brzo. A onda su se preko moje glave stali utrkivati avioni, bljeskajući među nebrojenim zvijezdama Kumove slame, mileći kroz taj čudesni beskraj svemira koji ja, ovdje na vrhu svoga brda, ležeći na krovu karaule, osjećam kao meku koprenu na vrhu nosa.

Drhti crveni bljesak svjetionika na rtu, titraju signalna svjetla avionskih motora na nebu, a ja mrmljam, u samoći se zabavljam vlastitim glasom: smaragdi, smaragdi, smaragdi.

Noć u šumi. Noć na brdu.

Pokrivač od plamteće vječnosti s kojeg se otkidaju komete i zabadaju u more.“

Ivica Matičević, Zagreb

DVA PJESNIČKA BARDA U ZAJEDNIČKOJ KNJIZI Stanislav PETROVIĆ – Miroslav SINČIĆ: Zvoni & vitar, Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2013., 78 str.

I šesta knjiga iz biblioteke Kajkavskoga spravišča KAJ & ČA: Susreti, a četvrta isključivo pjesnička, ZVONI & VITAR, konkretan je oblik povezivanja hrvatskoga kulturnog prostora na jezičnoj podlozi osuvremenjenoga kajkavskoga i čakavskoga umjetničkog znaka. Gradbenom metaforikom rečeno – u njenim kaj & ča temeljima, u sklopu programa Kaj & ča: prožimanja i perspektive, ugrađeni su, među ostalim, elementi 40. obljetnice suradnje dvaju sabora – Kajkavskoga spravišča i Čakavskoga sabora – i to, kako uobičajeno naglašavamo, u uvjetima naših razlika, u istoj sudbini materinskog kajkavskog i čakavskog jezika.

Ta zajednička zbirka kajkavskog i čakavskog pjesništva – postmodernističke koncepcije – jedinstvena je knjiga ne samo već afirmirane biblioteke svoga nakladnika Kajkavskoga spravišča nego i dvojice antologijskih autora Stanislava Petrovića i Miroslava Sinčića koji više od četiri desetljeća drže visok estetski kontinuitet svojih djela kao poetae bilinguis – ravnopravnom uključenošću u središnji korpus hrvatske beletristike.

569

570

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Božica PAŽUR

Dvije su to zaokružene zbirke dvojice pjesničkih bardova u zajedničkoj knjizi nadnaslovljenoj, dakle, ZVONI & VITAR: kajkavskoj ZVONI OD BARBARE Stanislava Petrovića i čakavskoj GLASI U VITRU Miroslava Sinčića (podijeljenoj još u dva ciklusa: U goru po vitar, Na letući barki). Knjiga je u konačnom naslovu spojila ključne riječi iz obje zbirke. Obojica pjesnika, generacijski vrlo bliska (Sinčić – rođen u Račicama 1937., Petrović u Križanču 1941.), različitim postupcima (hrvatske) pjesničke postmoderne, dvama književnim jezicima, iskazuju duhovni, filozofijski i jezični znak „zemlje“ kao polazište i bît svoga stvaranja.

Premda nije neobična praksa knjižnog spajanja dviju ili više cjelovitih zbirki više autora – taj spoj uvijek dodatno provocira. Zato valja istaknuti neke književne sukladnosti „dvojca“ Sinčić – Petrović.

Obojica pripadaju revitalizacijskim procesima kajkavske/čakavske poezije (od razdoblja tzv. druge moderne – sve do postmodernističkih, suvremenih tijekova hrvatskoga pjesništva uopće) – objavivši svaki po osam samostalnih knjiga (uz još neka druga izdanja, poput pjesničko-likovnih mapa /i Petrović i Sinčić/ i sl.).

Oni višedesetljetno održavaju autentičnost i visoke estetske dosege svojih pjesama – iskazujući se „poezijom novog izraza“ (kako bi to, terminologijom jezične neutralnosti, sažeo legendarni Zvane Črnja). Petrović (kajkavski) književno djeluje 40 godina (od pjesme „bregi dragi“, 1973.), a Sinčić najmanje 45 (računavši od prve zbirke „Put k mramoru“, 1968.), a zapravo gotovo 60 uzmu li se u obzir objavljivanja u raznim listovima od 1954.

Obojica su „dvojezični“ autori – materinskog kajkavskog/čakavskog i jezika štokavsko-standardizacijske jezične podloge, s tim da je pjesnik Sinčić još i prozaist, a Petrović (povedimo se njegovom autoironijom – „mozaik-prozaik“) i likovni umjetnik – potpisujući se umjetničkom jezičnom enigmom Stamat (čije, ponovno autoironijsko, razrješenje nećemo otkriti).

Analitičari su uočili istost poetike, književnih postupaka u jezično standardnoj te kaj & ča materinski idiomskoj poeziji obojice naših autora.

Obojica čuvaju dubinsku strukturu rečenice – bez obzira na to što se ritmotvornost Sinčićeve poezije iskazuje pretežito vezanim stihom, ili rimom, a Petrovićeva izrazito razlomljenom strukturom stiha (blank versom), poetikom „malih slova“, izostankom interpunkcija, ili sintaksnom zagubljenošću (kad je cijeli stih jedna riječ, često u priložnoj funkciji: „sebliskovitosivosestrahovitostrajskose“ / „zgrad v noči“ – iz zbirke „Mrtulova krila“, 2003).

Uzmimo primjer „rečenice“ iz Sinčićeve pjesme „Vitar“: Z brigi je jutros vitar dopuha / pred muja hiša zarasla u trnje i graje / i tu me pučaka.

Skupa ćemo daje.

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Božica PAŽUR

Vjerojatno je ta uščuvana „rečenica“ u Sinčića razlogom visoke ocjene Borisa Domagoja Biletića u prepoznavanju, kako veli i u zbirci Zvoni & vitar, „pjesnikove neusiljene jezikotvornosti“.

Inače, u Petrovića rečenica stihovno „probija“ ovako: hiče diete morju kižle // riba voda skače / i guta velika voda / male kižle // v dno / tajnovito kak je trebuh žene / gde nemier živlenja spi / odzibleju se kižleki („hiče diete morju kižle“, Zvoni..., 14).

Nakon Domjanića i nekih Krležinih Balada, poezija Stanislava Petrovića najčešći je medij oponašatelja koji joj, jednostavno, ne mogu odoljeti – samozvano pripisujući, među ostalim, neodoljivost njegova urbanog kajkavskog pjeva vlastitom poetičkom prvenstvu. (Ima i pjesnik imenom i prezimenom Stanko Petrović – no, u tome ne možemo pronalaziti krivnju oponašateljske namjere). *** Gostujući u književnoj manifestaciji Na baštionu u Buzetu 2008., zajedno sa svojim književnim suautorom Vladimirom Pernićem u kaj & ča knjizi „Cicirici & senjali“, Ivo Kalinski je temelj svoga književnoga stvaranja, jednostavno sažeo, podveo sintagmom „genetika moga naroda“... (Semantički je to vrlo prost/o/ran iskaz i preozbiljan da bismo ga olako potrošili dnevnim, tko-zna-kakvim ideologemskim asocijacijama.) Sličnu dubinsku poveznicu dviju samostalnih pjesničkih zbirki (kakvu nam je tada otkrio Kalinski), mogli bismo odčitati i u najnovijoj zajedničkoj knjizi Stanislava Petrovića i Miroslava Sinčića.

Temeljito i senzibilno, usustavljeno u 15 postavki, ugledni znanstvenik Miroslav Bertoša – naglasivši u Sinčićevoj literaturi pomak prema „univerzalnoj afirmaciji zavičajnoga“, kao i uvođenje „čakavsko-kajkavskoga dijalekta Buzeštine“ u hrvatsku književnost – svoj predgovorni početak Sinčićevoj knjizi izabranih pjesama, novela i zapisa „Povratak u zavičaj“ (1990.) započinje citatom Stjepana Vukušića: „Sinčić sabire u sebi istarski sjever: tešku zemlju nadomak gore, mješovit idiom, ljude srasle s tlom... Nosi energiju zemlje i jednog etnosa u teškoj mnogoput iživa dohvaćenoj riječi (...)“.

Na primjeru kajkavske poezije Stanislava Petrovića, prof. dr. sc. Joža Skok je, uz novi pojam zemlje („širi pjesnički esencijalni“, „pa i egzistencijalistički pojam“), istumačio stvaralačku funkciju zavičajnog idioma „uzdignutog na razinu autonomnog jezičnog standarda“; Ernest Fišer „refleksijsku bît“ i pjesnički „modernitet“; Ivo Kalinski novi spoznajni prostor u refleksivnim naznakama svevremenosti, „samoće svemira“ i poetike onostranskoga u Petrovićevu svijetu djela; a Pažurova razine urbanoga u suvremenom kajkavskom pjesništvu, tematizaciju jezika, ali i arhetipske dodire u odčitavanju sudbine suvremenoga svijeta.

571

572

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Božica PAŽUR

Kritička književna riječ, probranim ulomcima, u knjizi Zvoni & vitar data je Borisu Domagoju Biletiću i Danielu Načinoviću uz Sinčićev, te Joži Skoku i B. Pažur uz Petrovićev ciklus.

S polazištem u zavičajnom toposu, kao naglašeni pjesnici rođenjem, obojica naših bardova potiru svaku statusnu predrasudu spram čakavsko-kajkavskoga umjetničkog znaka kao prostora jezične, duhovne (ili antropološke) enklave, zatvorenosti.

Neobično je to da se ovo još uvijek mora naglašavati u današnjem dobu – ali, očito, mora jer je stanje pada duha gotovo pak koncept tog našeg doba – te je svako bistrenje glede stilske i civilizacijske mjere suvremene čakavštine i kajkavštine ipak dobrodošlo.

Božica Pažur, Zagreb (KAJ, 3-4/2014.)

KINČ SLAVNI VRHU SVE DRAGOSTI Katica IVANIŠEVIĆ: Antologija pjesništva otoka Krka, Naklada Lukom, Zagreb, 2014., 264 str.

Da divne li riječi koju mogu naći i na Krku i u Zagorju – kinč. Ures, ukras, ljepote dio, materijalne ili misaone, zapisa drevnoga nekog pjesnika ili zaljubljenika u partikulicu svoga kućnoga praga, izglodani kamen ili list masline. Kad se Ana Katarina Zrinska poduhvatila objaviti svoj „Putni tovaruš“, ispričala se što to čini jer se možebitno ne pristaje ženi baviti takvim poslom. Ali ona je banica hrvatska, ljepotica tijela i duše, majka – heroina koja će i svoj život položiti za dom. Učinit će ona mnogo više negoli što je objava ovoga djela. Kao heroina istakla se u pobuni protiv carskoga nasilja, kao i njen brat Krsto i suprug Petar. Skončat će Katarina u Grazu i nikada joj ne ćemo naći posmrtne ostatke, ali RIJEČ je ostala. Tvrđa od rodnoga Bosiljeva, sjajnija od zanosnoga Ozlja, zavjetna i jača od turobnoga, a nekada moćnoga dvora u Čakovcu.

Uvijek postoji netko tko prvi put učini korak u do tada nepoznatu pravcu. I ova Antologija jedne druge Katarine (Katice) Ivanišević takav je korak. Prva antologija posvećena pjesništvu otoka Krka. I ova je Katarina bila dostojanstvena domoljubna čelnica u jednome nezaboravnom trenutku hrvatske povijesti. Prošla su stoljeća koja dijele dvije Katarine, više ne mora pitati oprost za djelo koje se možebitno „potpačala“ sačiniti, iako ima onih kojima ne će biti drago. Ne poradi same činjenice pojave nove antologije, ta svaki časak izlazi neka antologija, od dobrih i vrijednih do prostački sastavljenih, koje čovjek ne čita, ne želi imati u kućnoj biblioteci. Ne, riječ je o činjenici da ni ova Katarina nije po volji moćnima koji opet gospoduju.

Ova se antologija obujmila morem, smjestila na otok i u središtu ima tradiciju,

573

574

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Nevenka NEKIĆ

iskon, amalgam duhovne spirale što se spušta u dubine stoljećâ i uspinje do novih velikih i malih pjesničkih tezora, čak i onih posve neznatnih, koji čine sitne popunine u mozaiku što počinje tako značajnim krčkim zapisima opata Držihe. Tragovi davnine su i nehotična vrela iz kojih pjesničke korake vrebaju ljubav i život na ovom drevnom hrvatskom otoku, putuju krvožilnim sustavom u oblicima zaboravljenih sintaktičkih kombinacija, starinskih riječi kojima već trebaju posebni rječnici. Jer, nisu samo one izblijedjele u svakodnevici, već nema ni predmeta i običaja koje znače. To je topla i intimna čakavština, različita od sela do sela, od kuće do kuće. Tko zna danas od novih mladih stanovnika ili posjetitelja otoka što znače: čunže, čence, postija, frmentun, kasun, takujin, fantina, i tome slične? Eho sanjara koji su davno formirali jezik i njegovo meko i jedinstveno zvukovlje odzvanja u ovoj antologiji te u gami rumenoga i modroga otkriva nam ljepotu i snagu čudesnoga jedinstva duhovnoga i emocionalnoga u okomici vremena. Nije slučajno kao krilaticu na početku Antologije pjesništva otoka Krka autorica uvrstila stihove Antona Antončića: „Da ne budemo nit skupa nit sami / Mi koji sada sviesni smo da jesmo, / Mi koji vječnost slutimo u nama.“ Antologija započinje sedamnaestim stoljećem i završava dvadeset i prvim. Zanimljivo je uočiti da se u davnim tekstovima nalazi gotovo hostijski čist hrvatski izričaj, a tijekom kasnijih stoljeća kojima su gospodarili stranci, mahom talijanskoga podrijetla, sve više se gomilaju tuđice obrađene na našku. Time se često spajaju naši čakavski govori diljem Istre, Primorja i Dalmacije, zbližuju u križevima, traganju za Bogom, otkrivanju tegobnoga života, sjećanjima na sjetne, a opet lijepe dane djetinjstva; okreću se grobovima očeva i majki, svjesni malenosti čovjeka koji postaje veći kad umre, kad se samo uspomene čuvaju kao u urni dobrote. Ide se puno brže i značajnije s križem na ramenima, a duše mrtvih kupaju se u mirisnoj bistrini mora. Oni koji ostaju na otoku i kojima se potomci dolaze pokloniti na kamene grobove, oni su “iskre na škrapi“( Antun Bonifačić). Oni drugi što su u nevolji napustili tu blistavu škrapu i otisnuli se u daljine, sanjaju povratak na svoju Itaku kao Odisej. Tamo su im na otoku usnuli snovi, prve znatiželje, želje za izdizanjem ponad samoga sebe, spoznaje veličanstvenosti krajolika, prvih ljubavi, prvih kušnji i svako drvo je drvo života.

U pogovoru Antologiji autorica vrsno i opširno obrazlaže njezin nastanak i potrebu da se prvi put obznani svijetu krčka dionica u hrvatskoj pjesničkoj baštini. Ističe da je u Antologiju uvrstila i ponajmanje pjesnike koji su svojim naporom zaslužili da ih se spomene. Svaka je pjesma adoracija njihovoj ljubavi prema domu, ikonografski urez na novoj Bašćanskoj ploči, zanos i uskličnost, kao i molitveni ritam pojedinca i zajednice. Vrijeme se toči u sakralnom kalendaru po kojemu se nekada živjelo, a i danas se očuvaše neki važni trenutci svetkovina kao u doba kad “sidro spušća lađa

Nevenka NEKIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

kralja Zvonimira“. Svi koje je progutalo vrijeme ostaju u ovomu pjesničkom zapisu, ne samo u mimetičkom i dokumentarnom sloju. Uspomene zamjenjuju izgubljenu nazočnost, metafore preskakuju krčke krajolike, kamene domove, krošnje i bjelinu ovčjega runa, a vile čuvaju crkvicu svete Luce u Jurandvoru. Zavičajnost se nikada ne gubi. Ona je popudbina za vječnost. Ona uvijek više daje negoli što prima. Ona je okvir pojedincu, samcu, izgubljeniku koji i kad ništa nema, ima taj zaustavljen vremenski i prostorni djelić svemira koji pripada samo njemu. Vraća mu se u tihoj dubini godina, kad ga Sofrosyna, muza umjerene mudrosti, podsjeti na izvor njegova bića – djetinjstvo i zavičaj. To je ponekad i štit od strahota suvremenoga svijeta.

Pjesnici mogu izreći i ono neiskazivo, ostajući na riječi koja čini knjigu, spremište za nezaborav nestajućega svijeta. Čežnja da se u apoteozi zaključa pjesnička riječ počiva u antologiji Katice Ivanišević. Koliko tu ima dijalektalnoga jezičnoga blaga koje je stoljećima počivalo u dušama pjesnika kao srčika što je davala sokove svemu što se dogodilo kasnije, ili je bila poredbena vrijednost! Svaka riječ ima zadaću da čuva miris, zvuk, oblik nečega, estetsku ili etičku vrijednost, ruku majstora koji je davno umro, ostavljenost predmeta u zaboravu, ljubavi, strahove, nade, topline vidikâ, mistiku nekog dalekog dana, sentiment kojem se oprašta nevješt izraz. Stih može sažeti na kraljevski način kao u kruni drago kamenje taj prvotni malen, šaren i svijetao komadić zemlje gdje se pjesnik rodio i kamo se uporno vraća.

Ne ćemo nikoga izdvajati iz ove škrinje od zlata, do fra Bonaventure Dude. On se našao u knjizi pjesmom „Mjesečina“. To je čudesna suplika, ponizna molitva i potraga za Bogom, otvoren duhovni lirski prostor prepun tajne semantike riječi BITI, bez suvišnih ukrasa, osoban i nadom ispunjen u vječnoj pasiji koja se provlači kroz disharmoniju svijeta i čini mu se da ga kao osobe čas ima, čas nema. A htio bi biti, i to samo kako Bog hoće. „O ti koji / jesi biti mi daj!“ Upravo taj filozofijski i sakralni vapaj pečati ovu knjigu prstenom križa.

Antologija obuhvaća 42 autora, poredanih po kronološkom životnom redu. Započinje s Franom Krstom Frankopanom, a završava stihovima Petre Štropin. Iza tekstova pjesnikâ slijedi pogovor Katice Ivanišević, kraći prikaz korištene literature i kazalo. U pogovoru autorica ističe da je nastojala uvrstiti sve pjesnike s podjednakim brojem pjesama, bez obzira na njihovu širu recepciju u književnosti i broj objavljenih zbirki poezije i ostalih knjiga. Stoga ovdje imamo, kaže, zastupljene i one pjesnike koji zasad nemaju objavljenu niti jednu vlastitu zbirku, već su njihovi radovi dostupni samo na stranicama brojnih časopisa i publikacija. Zastupljeni autori utkali su u svoja djela pojave i procese od glagoljaštva do današnjih dana. U pjesmama ima srednjovjekovnih izričaja, modernosti, ali i natruha nadrealizma i avangarde.

575

576

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Nevenka NEKIĆ

Uvršteni su sljedeći autori: Fran Krsto Frankopan, Ivan Uravić, Josip Antun Petris, Ivan Gršković Rošo, Anton Antončić, Frane (Franjo) Volarić, Josip Antun Kraljić, Mate Dvorničić, Antun Bonifačić, Ivo Žic Klačić, Marija Sindik Kaliterna, Nikola Bonifačić Rožin, Jerko Hijacint Gršković, Ivan Antić, Branko Fučić, Ivan Kraljić, Vlasta Sindik-Pobor, Nikola Jelenović, Bonaventura Duda, Zora Volarić Perhat, Nikola Kraljić, Predrag Jovanović, Aleksandar Sindik, Marija Barbarić-Fanuko, Marica Stašić Milić, Zdravko Jelenović, Nikola Stašić, Mira Debelić Anić, Marinka Matanić Polonijo, Branko Ivanović, Vera Miš Vranković, Marija Trinajstić Božić, Branka Švob, Jelka Petršorić, Vesna Radivoj Pavan, Marina Valković, Radovan Toljanić, Elfrida Matuč-Mahulja, Jadranka Orlić, Ivan Radivojac, Antonija Martinčić i Petra Štropin.

Nevenka Nekić, Zagreb

HODOPIS ANDRIANE ŠKUNCA Andriana ŠKUNCA: Hodopis: rubovima otoka, Ogranak Matice hrvatske Novalja, Grad Novalja, 2013., 259 str.

Andriana Škunca u ovome radu povezuje fotografiju i poeziju. Sliku i pismo. Fotografije u knjizi „Hodopis rubovima otoka“ lišene su tragova ljudi, prikazuju ili krajolik na Pagu, otoku koji je trajna autoričina preokupacija, ili pak nalazimo interijere – napuštene kuće, ognjišta. Fotografija je medij prisutnosti i nestajanja. Ona nam pokazuje „ono što je bilo“. Stoga i ove fotografije govore upravo o ljudima, o uspomenama na jedan davni, izgubljeni svijet djetinjstva. Svijet u kojem su se oko ognjišta okupljale žene i djeca. Fotografije danas zapuštenih kuća govore upravo o tome: emaniraju čežnju i melankoliju koju vežemo uz prolaznost. Smrt je eidos fotografije, piše teoretičar Tonči Valentić, jer fotografija svjedoči o postojanju nečeg, ali je i slika umrtvljenja, smrti. Ona usmrćuje objekte, svjedoči o njihovu postojanju, a zauzvrat ne nudi ništa osim repezentacije. Ostaje samo čežnja i praznina.

Stoga i nije slučajno da Andriana Škunca navodi misao Alberta Camusa: „Mediteran je razdvajao u meni dva svijeta, jedan u kojem su u ograničenim prostorima sačuvane uspomene i imena, drugi u kojem pješčani vjetar briše tragove ljudi po beskrajnim prostranstvima“. Takav je i Mediteran ove podrijetlom paške pjesnikinje. S jedne strane vezan uz intimu i obiteljsku povijest (uspomene) i, s druge strane, nepregledan otočki imaginarij u kojemu se povezuju razni slojevi prošlosti. Hodanje otokom način je na koji pjesnikinja proučava „mitsku postojbinu svojih predaka“. Zanimljivo je da prostor o kojemu piše ima i metafizičku dimenziju, pa se i njen hodopis pretvara u svojevrsno hodočašće, jer riječ je o povezivanju fizičkog i metafizičkog, opipljivog i onog što je ne-tvarno – energije koju emanira tlo i svi slojevi koji čine poetiku otočnosti. Pag je najduži i najrazvedeniji otok Jadranskga mora. On je izbijeljen od soli, s velebitske strane dakako nije šumovit, već je kao neki Mjesečev krater.

577

578

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Darija ŽILIĆ

Tvrdoća stijena suprotna je mekoći mora. Autorica je svjesna toga da pišući o otoku piše o sebi, jer svi zapisi o bezbrojnim putovanjima po otoku govore o potrebi da se pronikne u vlastiti unutrašnji svijet, te kao da nestaje razlika između onog unutra i onog vani. Otok je ona, ona je otok, sljubljeni. Otok je i uporište, čvrsta točka, koja unatoč svemu postoji izvan vremena. I ispred vremena. Nalik je palom meteroitu ili je pak kao isušena lubanja ovce zatočena među stijenama. Možda se upravo zbog apstraktne ogoljenosti nameće biblijska metaforika. Ali nalik je otok i Svemiru. Otok je i zemaljsko i svemirsko, on je metonimija duše, ili pak počelo, mjesto iz kojeg tek treba nastati svijet. Oblici na otoku mijenjaju se, ali temeljne tvari iste su. Pjesnikinja fotografijom bilježi mijenjanje tih oblika. Trošenje stvari, nestajanje ljudi. Ona živi na otoku ne samo ljeti, već prati promjene koje se događaju u sva četiri godišnja doba. Posebno zimi, jer čini se da se još jasnije mogu ocrtati oblici, ostaci kastruma i grobnica, osluhnuti tragovi vremena, zabilježiti propadanje ormara nagriženih crvotočinom, i stolica.

Posebno je zanimljivo to što se u Škunce ne razlikuje način pisanja i fotografiranja. Naime, i kad piše stihove, ona kadrira, reže suvišno, apstrahira i kao da stvara neki suhozid. Poezija je slikovna. Baš kao što je fotografija poetska, jer obuhvaća ono nešto iznad, metafizičko; prostor dobiva obrise izvanstvarnosnog. Povezuju se nadrealno i konkretno, ili pak samo zamjenjuju mjesta. Konkretno dobiva obrise nečega svemirskog. U kućama se nalaze predmeti što nam ih ostaviše preci, trošni kreveti i stolice, a upravo oni upozoravaju ne samo na prolaznost već i na činjenicu da nismo vječni, da smo tek zrno soli u dijakronijskom nizu. Kao da nam fotografije ukazuju na ono znakovito – memento mori, a to znači da upozoravaju na smrtnost, koja sugerira potrebu da cijenimo ono prošlo.

Itekako je toga svjesna Andriana Škunca koja nikad svoje radove ne predstavlja kao iskaz umjetničkog genija, već kao strahopoštovanje prema onomu što nas nadilazi. Otok ostaje, mi odlazimo. Nema mjesta bahatosti, niti izvanvremenskoj perspektivi. Otok se mijenja, obnavlja, pa je svaki novi odlazak u istraživanje, novo otkrivanje svijeta. Čin fotografiranja jest čin prodora svjetla u tamu. Stoga kao da fotografkinja nekamo odvlači koprene prošlosti, „izvlači potisnuto svjetlo“. Fotografijom želi otkriti ono skriveno, zaviriti ispod taloga minerala i kristala.

Otok Pag još je nedovoljno istražen (a koji to naš otok nije?!), potrebno je iskopati i zaroniti u njegovu tajanstvenu nutrinu, pa stoga poetsko-fotografske knjige imaju i tu nakanu da potaknu istraživače kao bi se još više posvetili prošlosti otoka, njegovom arheologijom i podzemnim svijetom. Realno i imaginarno povezuju se i spajaju, nebo i bunar dio su iste slike. Kada šeće otokom, pjesnikinja ne ide poznatim putevima, nego sama raščišćava i traga za novim stazama, puteljcima, strminama... Kao da prestaje biti tek ljudsko biće – ona se pretvara u „životinju“ (možda

Darija ŽILIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

otočku „ovcu“) i promatra svijet kamena i mora kroz jednu posve animalnu perspektivu. Posve pročišćenu od emocije i uspomena. I pritom slijedi zvukove, jer se slijedi zvuk kamena koji dobiva značenje jednako ljudskome govoru. Zimi puše bura i njen je značaj tim veći što ona pretvara more u kristal, otvara pukotine, briše suvišne naslage, donosi sol na granje starodrevnih maslina. Pješačenjem ee autorica posve predaje elementarnim silama, ona im se prepušta: vjetru, buri, kiši. I ponovno bilježeći prisutnost krajolika, bilježi neprisutnost ljudi, čija su lica otisnuta u stare fotografije ili oljuštena zrcala. Čini se kao da je njezin hodopis zapravo zapis o vremenu svijeta koji je nestao, potraga za onim prvotnim, za prapočelima, za temeljem svega. Stoga i jest važna ta nebeska dimenzija, vertikala, jer temelj i smisao života i stvaranja jest upravo u tome da se dohvati ono iznad nas. Duhovna dimenzija. Noću je otok tek svijetla mrlja, danju je cijeli svijet. Zato i jest važna fotografija kao svjetlopis – treba vječno odagnati tamu i pretvoriti prostor u bljesak svjetla, trag koji ostaje. Škunca niže metafore, slike kojima pokušava dokučiti bit otoka i objasniti svoje bivanje na otoku. Traži suštinu, ono što čak izmiče i slikovnom. Dugotrajan boravak na otoku svodi se na osjećaj „kozmičke usamljenosti“. No time se otvara svijet poniranja u dubinu. Knjigu „Hodopis rubovima otoka“ autorica je počela pisati još 1996. godine u Novalji. Piše kako bi ponijela fotoaparat, papir i olovku, te nekoliko jabuka, smokava, šaku badema. Jednostavnost, skromnost. Onaj tko je šetao s autoricom, znade da mu ona pokazuje i prizore koje neće vidjeti turističko oko. Vodi na mjesto rubova, u duga šetnje u kojima se zamagljuju obrisi realnog, pa se čini da se ulazi u prostor koji pridonosi nekoj omamljenosti. Naposljetku nastaju meditacije, pa je i ova knjiga „svojevrsna knjiga meditacija o slikama svijeta koji opstoji na rubovima otoka“. No fotografije imaju i iznimnu dokumentarnu vrijednost, jer su neki motivi, osobito kuće i njihovi interijeri na novaljskim Stanima, Lunu, Kustićima, Zubovićima i Metajni, urušeni ili posve nestali. Autorica traga za mjestima gdje dan prelazi u noć, gdje se ocrtavaju rubovi, a borba za život čini se kao iskonska, jer treba opstati na tome golom kamenu.

Pjesnikinja se uspoređuje s američkim piscima ceste, koji su kao ona krenuli na put bez cilja. Ušli u neki stari vagon i putovali. Tako i ona – hodanjem kreće na put kojemu se ne nazire kraj, šetnju koja ne prestaje, već se trajno obnavlja. Šetnja neprohodnim putovima, klisurama, tako je nalik stvarnome životu... Ona je njegova metafora. I njegova vječna preobrazba. Posebno je impresivno opisano osvajanje Stogaja, uzvišene klisure. Kao da se uvijek sve vrti u krug, vraća se na isto mjesto.

I kamo god da se uputila, ona se susreće „s vlastitim unutrašnjim glasom koji se proteže od poroznog vapnenca sve do odbjeglog šuma valova“. I kao da se putovanje odjednom pretvara u odlazak u onostrano. Nestaju granice. Granica je crta na zemljovidu, ali povučena i negdje u njemu (Damon Galgut). Umjesto vanjskih granica,

579

580

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Darija ŽILIĆ

pretapanje unutarnjih krajolika. Otok i čovjek kao hibridno biće. Spojeni u jedno. Škunca dojmljivo opisuje i bure na otoku – posebno senjsku i karlobašku buru, njezine akorde kojima struže po tlu. Na kraju, možda se sve može objasniti mišlju kako je „otok sanjarija spojena sa zbiljom“. Nema zapravo jasne podjele na stvarnost i san, sve se pretapa. Živjeti na otoku je kao živjeti u snu. U imaginariju u kojemu se vrijeme materijaliziralo i nataložilo. Zvuk crkvenog zvona na otoku gotovo da pridonosi sakralnosti, a nepostojanje ljudi stvara sliku božanskoga prizora prije nastanka svijeta. Bachelardovski rečeno, kuće na otoku mjesta su ušuškanosti i snovitosti, polje sanjarije. I na kraju, sva ta mala putovanja poetske su sanjarije, nizovi približavanja bítī i smislu, odustajanje od konačnog oblika. Starice u crnoj otočkoj nošnji vezivna su karika u prevrtljivu vremenu koje ih je odjednom, nakon stoljetna kontinuiteta, zauvijek izbrisalo. Zato i postoje fotografije da čuvaju ono odsutno, ali i da izazivaju žal za odsutnim i zaboravljenim.

Fotografija povezuje živo i neživo, zadržava auru prostora, čuva sjećanje. I hodanje kamenjarom kao da izoštrava osjetila, budi animalnost i stoga nije slučajno da je riječ o putovanju u vlastitu podsvijest, kako ističe autorica. Nikad nismo sami. Strujanja, šuštanja, zvuk zvona, mirisi... sve to tvori poseban ugođaj. „Svaki fotografski trenutak je obnovljen atlas otoka“. Fotografija je svjetlopis, pisanje svjetlom. Riječ je o iznimnoj knjizi, poetsko-arheološko-filozofskoj, koja zaslužuje svaku pozornost.

Ova knjiga govori o smislu čovjeka u svijetu koji nestaje. I o svjetlosti koja kroti tamu vremena. To je knjiga o ženi i otoku, o poeziji i o prirodi.

Darija Žilić, Zagreb

U MATICI HRVATSKOGA PJESNIŠTVA Đuro VIDMAROVIĆ: Jurica Čenar – Hrvatski pjesnik iz Gradišća, „Naklada Bošković“, Split, 2015., 281 str.

Jurica Čenar, hrvatski pisac i aktivist, rođen je godine 1956. u hrvatskome selu Dolnja Pulja kao treće i najmlađe dijete. Nakon osnovne škole i gimnazije upisuje studij gospodarstva u Beču. U studentskim danima zalaže se i bori za prava gradišćanskih Hrvata, prvo kao član, kasnije kao predsjednik Hrvatskoga akademskoga kluba. Od 1983. zaposlen je u Hrvatskoj redakciji austrijske televizije ORF gdje radi i danas.

Uz svoja književna ostvarenja, pjesničke zbirke „misi misli“ (1983.), „mi svi“ (1992.) i „posvete“ (2006.) te roman „svojemu svoj“ (1993.), Jurica je Čenar urednik ili suurednik nekoliko monografija: Kolo Slavuj (1981.), Bog u Dahavi – Spominki farnika Semelikera (1988.), Spominki Martina Meršića st. (1993.). Godine 1997. izdaje kompaktni disk „Vidovinka – Gradišćanskohrvatske balade“.

Bez pretjerivanja možemo reći da je Jurica Čenar najzanimljivija pojava u suvremenom pjesništvu gradišćanskih Hrvata. Njegovom prvom zbirkom misi misli (1983.) predstavio se publici kao pjesnik novoga izraza i svojim je načinom pisanja iznenadio, a dijelom i šokirao gradišćanskohrvatsku javnost. Čenar ne progovara u rečenicama, ne koristi ni interpunkcijske znakove, jednostavno se poigrava riječima i glasovima (jezik naš rič bič vič: ćeš znaš zač još tvrd živ naš). Nabrajanjem riječi te njihovom konotacijom stvara poseban ugođaj (npr.: žitak: ishod zahod dojt projt).

Kod njega dominiraju ironija i igra (npr.: hrvati se: hrvat se hrva s hrvatom za hrvatstvo hrvaju se ki je hrvatiji). Uz to i razbija formu kako bi pjesnički izraz sveo samo

581

582

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Andrea Zorka KINDA-BERLAKOVIĆ

na neophodno (npr.: domovina: domovina dom vina). Čenar je vrlo produktivan u jeziku; ipak, očigledno je kako je za njega važno pisati pjesme na više razina: uz jezik dominiraju, naime, ritmičnost, glasovnost (razbijanje riječi, anafore, glasovne paralele, itd.) te vizualnost (zorno pjesništvo).

Od objavljivanja prve zbirke prije točno trideset godina pa do zadnjih pjesama ostao je vjeran stilu koji je desetljećima pomno izgrađivao. Tako je stvorio smišljenu cjelinu, zapravo neku i vidljivu i čujnu vrstu dijaloga sa zbivanjima u svijetu oko sebe. Ne pretjerujem ako ustvrdim sljedeće: Ako uzmemo u obzir da je Blazović sa zbirkom „Rosa i dim“ širom otvorio prozor gradišćanskohrvatske kuće te unio elemente modernoga pjesništva u nju, za Čenara možemo reći da je počeo rušiti stare i dotrajale zidove te kuće kako bi na starim temeljima izgradio novo. Đuro se Vidmarović ovom knjigom dakle, bavi Juricom Čenarom, hrvatskim aktivistom i pjesnikom. Autor je knjigu koncipirao vrlo opširno, a postavljenom temom bavi se temeljito. Čenarom se dosad, doduše, bavio veći broj knjiženih kritičara, međutim ne ovako široko i duboko. Velika je vrijednost ove knjige u tome što autor Juricu Čenara – danas sigurno najpoznatijeg, najcjenjenijeg i najutjecajnijeg suvremenog pjesnika gradišćanskih Hrvata – predstavlja široj hrvatskoj javnosti, kojoj je pisac dosad bio više-manje nepoznat. Pri tome ne smješta Čenarovo pjesničko ostvarenje u uzak korpus gradišćanskohrvatske književnosti, kao što se to dosad najčešće činilo, već ga neposredno veže za ukupnu književnost matičnoga naroda, stavljajući ga time u red s najpoznatijim suvremenim hrvatskim pjesnicima.

Poslije kratkoga uvoda, rukopis je podijeljen na 11 poglavlja. Uz to knjiga ima sažetak na njemačkome jeziku, imensko kazalo, priloge iz pismohrane Jurice Čenara, te foto-dokumentacijske priloge. Prije sadržaja, koji je priložen kao zadnja stranica rukopisa, možemo naći i bilješku o autoru. U kratkom uvodu autor čitatelja upoznaje s tematikom i s punim pravom govori o Jurici Čenaru kao vodećem modernistu u pjesništvu Hrvata u Gradišću te modernistu u ukupnome suvremenome hrvatskom pjesništvu.

U prvome poglavlju pod naslovom Problemi s velikim početnim slovom „G“ u pokrajinskom nazivu hrvatske narodne manjine u Gradišću (Burgenlandu) autor se vrlo opširno bavi nazivom ove hrvatske manjine, nekoć zapadnougarskih Hrvata, od godine 1921. gradišćanskih Hrvata, a u zadnje vrijeme gradišćanskih i/ili – mimo pravopisne norme – Gradišćanskih Hrvata. Pretpostavljamo da autor ovu temu obrađuje vrlo potanko, na čak dvadeset kartica, jer želi ukazati na činjenicu kako je naziv ove manjine vrlo važan zato što utječe i na razvoj samoga identiteta pripadnika manjine. Vidmarović kronološki i zorno – uz mnoštvo replika na dosad objavljeno mišljene drugih autora na ovu temu – prikazuje kako je nastao etnik

Andrea Zorka KINDA-BERLAKOVIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

gradišćanski Hrvati i kako se pojavio subetnonim Gradišćanski Hrvati, uz koji asimilanti konotiraju poseban narod koji nema „matične domovine“, te upozorava na opadanje (korodiranje) hrvatske svijesti kod dijela gradišćanskih Hrvata, što ide u prilog asimilantima.

Književnom standardizacijom jezika Hrvatâ u Gradišću bavi se autor u drugome poglavlju, gdje prikazuje kako su gradišćanski Hrvati početkom 70-ih godina 20. stoljeća počeli normirati svoj čakavski ikavsko-ekavski književni jezik s nakanom da se zaustavi asimilacija i pospješi književno stvaralaštvo te tako ojača hrvatska etnička samobitnost.

U sljedeća dva poglavlja Nesuglasja sa stavovima akademika Nikole Benčića i Zbunjujuće teze Irvina Lukežića autor navodi svoja nesuglasja s nekim hrvatskim (i gradišćanskohrvatskim) te madžarskim književnim kritičarima koji su, po njegovu sudu, gradišćanskohrvatsku književnost, a time i Juricu Čenara, vezali u preuske okvire književnosti ove manjine, često tvrdeći da se književnost izolirane narodnosne skupine ne može i ne smije mjeriti mjerilima matične književnosti. Đuro Vidmarović niječe ove tvrdnje uz prigovor da ovakav sud djeluje destimulativno na stvaralaštvo tih književnika i da za svaku književnost vrijede univerzalna pravila, upozoravajući uz to na činjenicu da nema jednih mjerila za vrednovanje književnoga djela pisaca neke etničke manjine i drugih mjerila za vrednovanje pisaca koji žive u matičnom narodu. Književnost ne može živjeti u getu i stoga Juricu Čenara, punim pravom, svrstava u okvire ukupnoga suvremenog hrvatskoga pjesništva.

Nakon uvodnih razmatranja, bez čijeg poznavanja nije moguće objektivno suditi o stvaralaštvu Jurice Čenara, autor objašnjava Tko je utjecao na književno formiranje Jurice Čenara, te svoje tvrdnje potkrepljuje brojnim primjerima iz bogata autorova opusa. Ovaj pjesnik i prozaik bio je i djelimice još jest pod utjecajem obitelji, škole, gradišćanskohrvatske književnosti, pjesništva većinskoga naroda u Austriji (austrijske književnosti), poglavito Bečke grupe, književnosti matičnoga naroda te društvenog konteksta Hrvata u Gradišću. Ipak, čimbenik prevagnuća u njegovu stvaralaštvu Čenarova je vlastita kreativnost i inovativnost.

U poglavlju Hrvatska narodnosna pregnuća Jurice Čenara Vidmarović predstavlja društveni rad i angažman Jurice Čenara. Ovdje svakako moramo spomenuti njegovu dugogodišnju borbu protiv asimilanata, predvođenih političkom skupinom „Prezidijem socijalističkih mandatarov iz hrvatskih i mišanojezičnih općin“ te njihovim predsjednikom Fritzom Robakom, koji su omalovažavali hrvatstvo. U tim, 70-im godinama 20. stoljeća, kod gradišćanskih Hrvata obilježenih borbom i aktivizmom za manjinska prava, Jurica Čenar kao član, a kasnije i predsjednik „Hrvatskoga akademskoga kluba“, udruge gradišćanskohrvatskih studenata u Beču, svjesno i oštro sudjeluje u borbi za dvojezične mjestopise, za hrvatski kao drugi službeni jezik u

583

584

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Andrea Zorka KINDA-BERLAKOVIĆ

Gradišću, dvojezične škole, emisije za hrvatsku manjinu u Gradišću na radiju i televiziji i sl. Godine 1976. pokreće snažnu akciju protiv brojidbe manjinskoga pučanstva u Austriji, naslućujući u toj brojidbi nakanu reduciranja državnih obveza prema narodnim manjinama. Ovakva atmosfera snažno je djelovala na mladoga autora, svjesnoga borca za prava gradišćanskih Hrvata.

U ovome burnom vremenu nastaje Čenarova prva pjesnička zbirka „misi misli“, koju autor knjige predstavlja u poglavlju „misi misli“ – knjiga prekretnica u suvremenome pjesništvu gradišćanskih Hrvata, svrstavajući je kao „avangardno djelo suvremene gradišćanskohrvatske književnosti“ u korpus hrvatske čakavske lirike. Knjiga je objavljena godine 1983. i predstavlja prekid s tradicijom pisanja u rimovanim stihovima te dotad ustaljenim formama.

Ipak, nije došlo do potpunoga raskida s tradicijom jer Čenar sadržajno nastavlja put svojih prethodnika, poglavito Mate Meršića Miloradića i Augustina Blazovića, a to su teme vezane uz hrvatski narod u borbi opstanak, životne, ljubavne, refleksivne i svakidašnje teme. U tim pjesmama nema nepotrebnog opisivanja. Autor se ograničuje na najpotrebnije riječi, stvarajući tako jednostavnu i upečatljivu konkretnost.

U ovoj se zbirci okušava se i u zornoj poeziji. Predstavljajući konkretnu i vizualnu poeziju iz svjetske literature – koja je imala sljedbenike i u hrvatskoj književnosti – autor u poglavlju Jurica Čenar i modernistički književni pravci ističe i ovaj utjecaj u književnom stvaranju Jurice Čenara, ne želeći pritom ni malo umanjiti značaj utjecaja Bečke grupe, no opet naglašavajući kako se Čenarov poetski diskurs ne smije vrednovati samo u okvirima gradišćanskohrvatske i austrijske književnosti, već u okvirima cjelokupne hrvatske trodijalektalne književnosti u kojoj mu pripada visoko mjesto.

U zbirci „Mi svi“, objavljenoj godine 1992., autor se knjige posvećuje Čenarovim grafičkim pjesmama, ističući pjesmu „Hrvati“ kao „jednu od najboljih rodoljubnih pjesama suvremene hrvatske poezije“. Godine 2006. izlazi Čenarova zbirka „Posvete“ koju je izdao sam autor u skromnoj nakladi od 300 primjeraka, a svaki nosi vlastiti rukom pjesnika napisani broj. Prema tehničkom i grafičkom obliku, Vidmarović zbirku svrstava u post-postmodernizam, dok u sadržaju ističe autorovu „... sjajnu imaginaciju, ali i ono što čini njegov rukopis posebnim: vezanost uz tradiciju.

U ovom slučaju ta se vezanost očituje kroz miloradićevsko posvećivanje pjesama prijateljima i uglednim sunarodnjacima.“ U toj zbirci Čenar, uz uobičajenu igru jezikom, potvrđuje gipkost čakavskoga idioma u Gradišću, a stvara i nove oblike riječi istražujući izražajne mogućnosti gradišćanskohrvatskoga čakavskog književnog jezika. Posebnost ove zbirke jest i u tomu što se autor igra „na predmetno-tematskoj razini, ozbiljne stvari iskazuje kroz doskočicu, prigodne pjesme pretvara u ozbiljne književne poruke“.

Andrea Zorka KINDA-BERLAKOVIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Kao najsnažniji doseg Čenarove poezije autor ističe njegovu „misaonost, filozofičnost, poglavito etiku“, što se provlači kao crvena nit kroz sve njegove pjesme. Žanrovski i estetski ova je zbirka produžetak prve zbirke „misi misli“. Ovim dvjema zbirkama zauzeo je Jurica Čenar ulogu utjecajnog pjesnika unutar manjine, ostavio je trajni trag i našao sljedbenike, a to su Franjo Rotter, djelomice Ana Šoretić i Matilda Bölč.

Vidmarović se posvećuje i romanopiscu Čenaru. U njegovu, godine 1993. objavljenom romanu „Svojemu svoj“, za koji je dobio i prestižnu nagradu „Ignac Horvat“, prvi se put u gradišćanskohrvatskoj književnosti pojavljuje žanr krimi-priče, iako je tema romana rodoljubna te ističe povezanost gradišćanskih Hrvata i Hrvata iz Hrvatske.

U posebnom poglavlju Najnovije pjesme Jurice Čenara autor predstavlja Čenarove zasad posljednje pjesme, u „Maruliću“ 2011. objavljene pod naslovom „Gradišće usnilo nas razdvojilo“. Ove pjesme Vidmarović svrstava u treći ciklus Čenarova stvaralaštva, koji više nije toliko provokativan kao prvi. Pisac, sada suočen s bolešću, iskustvo pretače u stihove. Vidmarović drži da je ovdje riječ „o zreloj poeziji visokih umjetničkih dometa“. Dok je u mladim godinama pjesnik, razumljivo, angažiran hakovac, borben i pun ideala, sada Čenara upoznajemo kao staloženog pedesetogodišnjaka, mudroga promatrača okolišnog svijeta te pjesnika „privatnog karaktera“ i obiteljske intimizacije.

U zadnjim dvama poglavljima autor Čenara smješta unutar austrijske i suvremene hrvatske književnosti. Jurica Čenar nije član Društva austrijskih književnika, nego član Društva hrvatskih književnika. Ipak, član je austrijskoga PEN-Cluba, sa sjedištem u Željeznu, čiji su članovi i neki drugi gradišćanskohrvatski književnici. U Austriji se njegova djela objavljuju uglavnom u hrvatskome tisku, iako je naveden i u trima njemačkim antologijama koje se bave ne-njemačkom književnošću u Austriji.

Njegove pjesme objavljene su u osam monografija na njemačkome jeziku, koje su uglavnom vezane za gradišćansku ili višejezičnu tematiku. Pjesme su mu se pojavile i u „Die Presse“, uglednim austrijskim dnevnim novinama.

U suvremenoj hrvatskoj književnosti autor Jurici Čenaru daje vrlo važno mjesto, s jedne strane kao predstavniku modernizma i postmodernizma u suvremenoj gradišćansko-hrvatskoj književnosti, čije pjesničko djelovanje ima i povijesni značaj za ovu hrvatsku granu, a s druge strane svrstava ga „među stotinjak najboljih hrvatskih pjesnika“, smatrajući ga samosvojnim pjesnikom hrvatskoga modernizma, koji se uz vizualizam i konkretnost ipak skrbi za „tradiciju i privrženost povijesnoj misiji čuvanja materinskoga jezika manjine kojoj pripada“.

Njegovo istaknuto mjesto u hrvatskoj književnosti potvrđuje i uvrštavanje u brojne antologije u Hrvatskoj tijekom posljednjih dvadesetak godina. Dijelimo pomalo „odvažno“ Vidmarovićevo mišljenje o tomu kako Čenarov literarni izraz „pripada u

585

586

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Andrea Zorka KINDA-BERLAKOVIĆ

najbolja dostignuća hrvatske književnosti druge polovice XX. stoljeća“.

Ova knjiga odraz je autorova nastojanja da predstavi Juricu Čenara kao vrsnoga suvremenog pjesnika gradišćanskih Hrvata, čija su pjesnička ostvarenja povezana i sa suvremenim tijekovima sveopće hrvatske književnosti. Iz ove činjenice proizlazi i autorov zahtjev da se Čenarov pjesnički opus vrednuje bez naglašavanja njegove manjinske pripadnosti, jer Čenar nije izvanredan pjesnik zato što je pjesnik manjine, nego zato što su njegova djela estetski relevantna. Konačno, ovom monografijom Jurica Čenar dobija zaslužno mjesto u hrvatskoj književnosti, a sam je autor knjige, nadamo se, „ubaštinio“ Juricu Čenara među važna imena hrvatske književnosti.

Andrea Zorka Kinda-Berlakovich, Beč (Austrija)

AUTORI

588 Autori i suradnici u ovome dvobroju Mr. sc. Božidar Petrač, Zagreb – književnik, književni povjesnik i urednik Stjepan Čuić, Zagreb – književnik Dr. sc. Zvonko Kovač, Zagreb – književnik i znanstvenik, Sveučilište u Zagrebu Milko Valent, Velika Gorica – književnik Tomislav Domović, Karlovac – književnik Nada Galant, Žminj – književnica Daniel Načinović, Pula – književnik Ljiljana Avirović, Trst – književna prevoditeljica i predavačica Milan Bošnjak, Zagreb – publicist; Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Dr. sc. Valnea Delbianco, Pula – znanstvenica, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli Željko Ivanković, Sarajevo – književnik Dr. sc. Željka Lovrenčić, Zagreb – prevoditeljica i znanstvenica, NSK u Zagrebu Dr. sc. Antun Lučić, Mostar – znanstvenik, Sveučilište u Mostaru Dr. sc. Jelena Lužina, Skopje – teatrologinja, Sveučilište Sv. Kirila i Metodija u Skopju Dr. sc. Zoltán Medve, Osijek – znanstvenik, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku Dr, sc. Šimun Musa, Mostar – znanstvenik, Sveučilište u Mostaru; Sveučilište u Zadru Dr. sc. Milorad Nikčević, Osijek – znanstvenik, red. prof. u miru Mile Pešorda, Zagreb – književnik Dr. sc. Milorad Stojević, Rijeka/Bribir – književnik i znanstvenik, Sveučilište u Rijeci Dr. sc. Nikolina Palašić, Rijeka – znanstvenica, Sveučilište u Rijeci Dr. sc. Đurđa Strsoglavec, Ljubljana – znanstvenica i prevoditeljica, Sveučilište u Ljubljani Đuro Vidmarović, Zagreb – književnik Dr. sc. Sanja Vulić, Zagreb – znanstvenica, Sveučilište u Zagrebu Tomislav Žigmanov, Subotica – književnik Dr. sc. Vinko Brešić, Zagreb – književni povjesnik, znanstvenik, Sveučilište u Zagrebu Bosiljka Brlečić, Zagreb – književna prevoditeljica Mr. sc. Milan Soklić, Pula – književni prevoditelj Mr. sc. Vanesa Begić, Pula – novinarka, kritičarka i književna prevoditeljica Dr. sc. Žarko Paić, Ivanić Grad – filozof i pisac, Sveučilište u Zagrebu Božica Zoko, Gradište – književnica Dr. sc. Miroslava Tušek, Zagreb – znanstvenica i književnica Janko Rožič, Ljubljana – arhitekt i pisac Natalija Lumezi, Zagreb – prevoditeljica Ana Debeljuh, Pula – glazbenica Dr. sc. Boris Domagoj Biletić, Pula – književnik Dr. sc. Ivan J. Bošković, Split – književni povjesnik, Sveučilište u Splitu Dr. sc. Ivica Matičević, Zagreb – znanstvenik; HAZU, Zavod za povijest hrvatske književnosti...

Dr. sc. Božica Pažur, Zagreb – književnica, znanstvenica i urednica Nevenka Nekić, Zagreb – književnica Darija Žilić, Zagreb – književnica i knjiž. kritičarka Dr. sc. Andrea Zorka Kinda-Berlakovich, Beč – znanstvenica, Sveučilište u Beču Dr. sc. Renata Šamo, Pula/Zagreb – znanstvenica i prevoditeljica, Sveučilište u Zagrebu

SUMMARY & WHAT TO FIND AND WHERE?

NOVA ISTRA Literary, Art and Cultural Journal Zeitschrift für Literatur, Kunst und Kultur Rivista di letteratura, arte e cultura Pula, Croatia / Kroatien / Croazia, No. 3-4/2015

On 20th anniversary of the journal and 25th anniversary of the foundation of the Istrian Branch in Pula After in memoriam for Pajo Kanižaj and Nikola Kraljić, the two extremely important Croatian contemporary writers, who have recently passed away, there is a wide selection of new currently available poetry (both in dialects and the standard language) and prose pieces by several distinguished authors of our contemporary literature.

‘The Croatian Literature in the Neighbourhood’ was the central topic of 12th Pula Essay Days (2014), so we include all the essays presented at the colloquium which gathered eminent literary scholars and university ‘heads’ who dealt less with historical issues but more with contemporary issues regarding the Croatian literature (emerging beyond the borders of today’s Croatia, where the Croatian literary word and culture are autochthonous although completely jeopardised in some parts (e.g. Serbia/Vojvodina, Montenegro, Bosnia and Herzegovina, Slovakia…), as well as intercultural and cross-cultural exchanges in the form of translations and similar production/books. Beside the Croatian scholars, we hosted our familiar colleagues from Italy, Bosnia and Herzegovina, Macedonia, Hungary, Montenegro, Serbia/ Vojvodina…

Considering not only history but also contemporariness and contemporaries, there is a particularly comprehensive section with the translated study by Oleh Hirnyk, the distinguished Ukrainian intellectual and theologian. ‘From Totalitarianism to Independence: Croatian-and-Ukrainian Parallels’ is actually encouraged by the Ukrainian edition of the translated book ‘At the Service of the Homeland – Croatia rediviva’, written by the university professor, lawyer, sportsman… Hrvoje Kalčić.

The new translations refer to some works from the French, German and Italian literature.

‘Kierkegaard and the Power of Tehnosphere’ is the crucial philosophical text in the section which presents a few other studies and essays.

Finally, apart from certain topics dealing with the native region, important primarily to the location from which and in which we ‘endemically’ act towards the national space and the world, in the light of critical approaches and insights we also write about new books by Croatian and foreign authors (fiction, literary history, poetry, anthology, etc.).

Translation: Renata Šamo, Pula

591

592

WHAT TO FIND AND WHERE? In memoriam PAJO KANIŽAJ NIKOLA KRALJIĆ

10 11

20. / 25. - 20th / 25th STJEPAN ČUIĆ Naročita institucija / A Special Institution

14

BOŽIDAR PETRAČ Dvadeset godina „Nove Istre“ / The Twenty Years of Nova Istra

15

SUVREMENA KNJIŽEVNOST / THE CONTEMPORARY LITERATURE ZVONKO KOVAČ Neka je more žudnja / Let the Sea of Longings Appear

18

MILKO VALENT Nina_ledena haljina / Nina _A Frosty Dress

23

TOMISLAV DOMOVIĆ Ljubavni abecedarij (Duša) / The Love Alphabetical List (Soul)

35

NADA GALANT Hip prvo tugi / A Moment before Sorrow

41

DANIEL NAČINOVIĆ Četiri godišnja doba / The Four Seasons

48

Tema / Topic: HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU THE CROATIAN LITERATURE IN THE NEIGHBOURHOOD 12th Pula Essay Days LJILJANA AVIROVIĆ Prijevod eseja u svjetlu najnovijih teorija / Translating Essays in the Light of the Most Recent Theories

58

MILAN BOŠNJAK Pričanje fra Joze Župića – priča iz tuđine i/ili priča iz duše / Narrated by Friar Jozo Župić – A Story from the Foreign Country and/or a Story from the Heart 65 VALNEA DELBIANCO Talijanska čitanja hrvatske ranonovovjekovne književnosti / The Italian Readings of the Croatian Early Modern Times Literature 85

593 ŽELJKO IVANKOVIĆ Hrvatska književnost u Bosni i Hercegovini / The Croatian Literature in Bosnia and Herzegovina

94

ZVONKO KOVAČ Nova međukulturna književnost? / A New Intercultural Literature?

111

ŽELJKA LOVRENČIĆ Poezija Doroteje Zeichmann Lipković / Poetry by Dorotea Zeichmann Lipković 123 ANTUN LUČIĆ Otisnuća u književnu baštinu / Going into the Literary Heritage

130

JELENA LUŽINA Hrvatska književnost na makedonskoj ćirilici / The Croatian Literature in the Macedonian Cyrillic Script 147 ZOLTÁN MEDVE S ratišta prema otoku / From the Battlefield to the Island

157

ŠIMUN MUSA Pjesništvo Krešimira Šege / Krešimir Šego’s Poetry

166

MILORAD NIKČEVIĆ Panoramski pregled hrvatskih i crnogorskih književno-kulturnih veza...

A Panoramic Review of the Croatian and Montenegrin Literary-and-Cultural Relations 179 MILE PEŠORDA Književno Hrvatsko proljeće u Sarajevu i BiH / The Literary Croatian Spring in Sarajevo and B&H

192

MILORAD STOJEVIĆ Franc Rotter, človik ohne Sprache / Franz Rotter, the Man with No Language Franc Rotter Croatia liberata / Free Croatia (trans. N. Palašić) 203 ĐURĐA STRSOGLAVEC Stari „dugovi“ i recentni naslovi / Old ‘Debts’ and Recent Titles

228

ĐURO VIDMAROVIĆ Posljednji pjesnici Hrvata u Boki kotorskoj? / The Last Poets among the Croats in Boka Kotorska?

239

594 SANJA VULIĆ O književnosti Hrvata u Mađarskoj / On the Literature by the Croats in Hungary 285 SANJA VULIĆ Hrvatska književnost u Slovačkoj i Moravskoj / The Croatian Literature in Slovakia and Moravia 310 TOMISLAV ŽIGMANOV Crtice o otočnoj naravi hrvatske književnosti u Vojvodini Notes on the Insular Character of the Croatian Literature in Vojvodina 328 Nagrada ,,Zvane Črnja” za 2014. / The Zvane Črnja Prize 2014 Pavao Pavličić: „Narodno veselje“ / The Folk-Delight Obrazloženje: Vinko Brešić / Citation: Vinko Brešić

338

NOVI PRIJEVODI / NEW TRANSLATIONS PATRICK MODIANO Efemerid (prev. B. Brlečić) / Éphéméride (trans. B. Brlečić)

344

WALTER RHEINER Kokain (prev. M. Soklić) / Cocaine (trans. M. Soklić)

354

GAETANO LONGO Pjesme (prep. V. Begić) / Poems (trans. V. Begić)

370

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI / STUDIES, ESSAYS, NOTES ŽARKO PAIĆ Kierkegaard i moć tehnosfere / Kierkegaard and the Power of Technosphere 382 MICHAEL PAUEN, HARALD WELZER Stakleno društvo / The Glass Society (trans. M. Soklić)

411

BOŽICA ZOKO Naposljetku, početak boljeg svijeta! (:Z. Balog) / Finally, the Beginning of a Better World!

416

MIROSLAVA TUŠEK Obljetnica: Prvi hrvatski slavistički kongres, Pula 1995.

An Anniversary: the First Slavic Congress in Croatia, Pula, 1995

423

595 IN MEMORIAM: GORAN STARČEVIĆ JANKO ROŽIČ Gorane, prijatelju dragi! / Goran, Dear Friend!

436

GORAN STARČEVIĆ Smisao i granice politike prijateljstva / The Policy of Friendship: Meaning and Limitations

439

HRVATI I UKRAJINCI / THE CROATS AND THE UKRAINIANS OLEH HIRNYK Od kolonijalizma do neovisnosti / From Colonialism to Independence (trans. N. Lumezi & Đ. Vidmarović) 480 PRILOZI O ZAVIČAJU / CONTRIBUTIONS ON THE NATIVE REGION ZVANE ČRNJA Manipulacije s hrvatskim prezimenima u Istri / Manipulations with the Croatian Family Names in Istria

516

ANA DEBELJUH Repertoar talijanskih dječjih pjesama u Šišanu početkom 20. stoljeća The Repertoire of Italian Children’s Songs in Sisan at the Beginning of 20th Century

520

BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Svestrani svjedok vremena: profesor i pisac Tugomil Ujčić A Versatile Witness of the Time: Tugomil Ujčić, the Teacher and the Writer 545 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI / CRITICAL APPROACHES AND INSIGHTS IVAN J. BOŠKOVIĆ „Slojevita, temeljita, nezaobilazna knjiga“ / ‘The Multi-Layered, Comprehensive, Unavoidable Book’ (Vinko Brešić: Hrvatska književnost 19. stoljeća / The Croatian Literature in 19th Century)

550

IVICA MATIČEVIĆ „Brdo s kojeg se vidi cijeli svijet“ / ‘The Hill from Which You Can See Worldwide’ (Ivica Prtenjača: Brdo / The Hill)

564

596 BOŽICA PAŽUR „Dva pjesnička barda u zajedničkoj knjizi“ / The Two Poetry Bards in the Shared Book’ (S. Petrović i M. Sinčić: Zvoni & Vitar / Petrović & Sinčić: Bells & Wind)

569

NEVENKA NEKIĆ „Kinč slavni vrhu sve dragosti“ / A Glorious Ornament Over and Above All the Beautiful and Valuable (Katica Ivanišević: Antologija pjesništva otoka Krka / An Anthology of the Krk Island Poetry) 573 DARIJA ŽILIĆ „Hodopis Andriane Škunca“ / Andriana Škunca’s Walking and Writing (Andriana Škunca: Hodopis rubovima otoka / Skirting the Island and Writing)

577

ANDREA ZORKA KINDA-BERLAKOVICH „U matici hrvatskoga pjesništva“ / In the Centre of the Croatian Poetry (Đuro Vidmarović: Jurica Čenar – hrvatski pjesnik iz Gradišća / the Croatian Poet from Burgenland) 581 Autori / Authors Summary & What to find and where?

588 589

Naša izdanja / Our publications Nakladništvo Istarskoga ogranka DHK / Published by the Istrian Branch of the Croatian Writers’ Association

597

NAŠA IZDANJA Nakladništvo Istarskoga ogranka DHK Catalogue of Publications

NAŠA IZDANJA

Boris Biletić: I ČA I ŠTO I KAJ Panorama novije hrvatskoistarske lirike 1997.

Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 253 str.

Cijena: 160 kn / 22 € ISBN 953-96833-2-7

Antun Branko Šimić: STUPORE NEL MONDO / ČUĐENJE U SVIJETU pjesme 1998.

Prepjev: Daniel Načinović Format: 15 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 135 str.

Cijena: 70 kn / 10 € Rasprodano.

ISBN 953-96833-4-3

Marija Petener Lorenzin: ISTARSKI MOZAIK Bibliografija (1963.-1974.)

1998.

Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 203 str.

Cijena: 80 kn / 11 € ISBN 953-6858-02-9

599

600

NAŠA IZDANJA

Daniel Načinović: PRIČE IZ ISTRE Hrvatski pripovjedači XX. stoljeća 1999.

Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 334 str.

Cijena: 160 kn / 22 € ISBN 953-96833-5-1

Goran Filipi: SJEDINJENJE U STOPAMA poezija 2000.

Format: 13 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 80 str.

Cijena: 50 kn / 7 € Rasprodano.

ISBN 953-6858-00-2

Skupina autora: ŠOLJANOV ZBORNIK 2001.

Sunakladnik: Pučko otvoreno učilište Grada Rovinja Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 230 str.

Cijena: 99 kn / 13.50 € Rasprodano.

ISBN 953-6858-01-0

NAŠA IZDANJA

Marija Petener Lorenzin: ISTRA Bibliografija (1974.-1993.)

2001.

Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 294 str.

Cijena: 120 kn / 16.50 € ISBN 953-6858-02-9

Tatjana Arambašin: ŽIVOT UHVAĆEN JEDNOM RUKOM roman 2001.

Sunakladnik: Erasmus naklada, Zagreb Format: 14 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 181 str.

Cijena: 120 kn / 16.50 € ISBN 953-6132-92-3 Skupina autora: ČITAJUĆI ZNAKOVE VREMENA Zbornik ogleda o kraju stoljeća/tisućljeća 2001.

Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 222 str.

Cijena: 99 kn / 14 € ISBN 953-6858-03-7

601

602

NAŠA IZDANJA

Boris Biletić: GLASI KNJIŽEVNE ISTRE Studije, ogledi i kritike o suvremenoj hrvatskoj književnosti u Istri 2002.

Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 328 str.

Cijena: 200 kn / 27 € ISBN 953-6858-04-5

Stjepan Vukušić: ZVIJEZDE NAD GOČANOM roman 2003.

Format: 14 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 120 str.

Cijena: 90 kn / 12 € ISBN 953-6858-05-3

Daniel Načinović: GOSPA OD ŠKRPJELA poema 2004.

Format: 10 x 14 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 44 str.

Cijena: 30 kn / 4 € ISBN 953-6858-07-X

NAŠA IZDANJA

Darko Dukovski: ISTRA: KRATKA POVIJEST DUGOGA TRAJANJA sažeta i ilustrirana povijest Istre od prvih naseobina do danas 2004.

Format: 14 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 282 str.

Cijena: 150 kn / 20 € ISBN 953-6858-06-1 Tomislav Žigmanov: BIBLIOGRAFIJA HRVATA U VOJVODINI 1990.-2002.

2005.

Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 62 str.

Cijena: 50 kn / 7 € ISBN 953-6858-12-6

Miroslav Sinčić: BAVUL izabrane pjesme i priče 2005.

Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi, ovitak Opseg: 276 str.

Cijena: 130 kn / 20 € ISBN 953-6858-08-8

603

604

NAŠA IZDANJA

Ante Dabo: GODINE NADE Roman o 1950-im i 1960-im godinama u Istri 2005.

Sunakladnik: Grad Novalja Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi, boja Opseg: 255 str.

Cijena: 130 kn / 18 € Rasprodano.

ISBN 953-6858-11-8 Jehuda Amihaj: PJESME SIROMAŠNA PROROKA izbor iz poezije najvećega židovskog pjesnika XX. stoljeća 2005.

Prepjevi: Moshe Meshulam <i dr.> Format: 12 x 18 cm Uvez: tvrdi Opseg: 82 str.

Cijena: 95 kn / 13 € ISBN 953-6858-10-X Daniel Načinović: DESK izabrani eseji, feljtoni i drugi članci 2005.

Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 400 str.

Cijena: 180 kn / 25 € ISBN 953-6858-09-6 Nagrada "Antun Gustav Matoš", 2005.

NAŠA IZDANJA

Dacia Maraini: PRIPOVIJEST O ISABELLI DI MORRA KOJU JE ISPRIČAO BENEDETTO CROCE dramski tekst, jednočinka s talijanskoga prevela: Irena Skrt 2005.

Format: 12 x 20 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 72 str.

Cijena: 55 kn / 7.50 € ISBN 953-6858-16-9 Tomislav Milohanić: CVJETNE STRANE GALILEJE književni putopisi 2006.

Format: 12 x 20 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 106 str.

Cijena: 60 kn / 8 € ISBN 953-6856-13-4

Antun Milovan & Boris Domagoj Biletić: GRADOVI I OBZORI Putopisi suvremenih hrvatskih autora iz Istre 2006.

Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 340 str.

Cijena: 180 kn / 25 € ISBN 953-6858-15-0

605

606

NAŠA IZDANJA

Josip Šiklić: CRKVA SVETOGA NIKOLE U PAZINU monografija u bojama 2006.

Format: 23 x 29 cm Uvez: tvrdi, šivano, ovitak Opseg: 157 str.

Cijena: 225 kn / 31 € ISBN 953-6858-14-2

Marija Petener Lorenzin: BIBLIOGRAFIJA ČASOPISA “ISTARSKI BORAC / IBOR” 2006.

Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, šivano Opseg: 290 str.

Cijena: 120 kn / 17 € ISBN 953-6858-17-7

Jakša Fiamengo: MRAVI IZ NEZAKCIJA Istarski sonetni abecedarij 2006.

Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 110 str.

Cijena: 110 kn / 15 € ISBN 953-6858-20-7

NAŠA IZDANJA

Tomislav Marijan Bilosnić: KOLAC U RIJECI ZRMANJI kratki roman o Domovinskom ratu

2007.

Format: 12,5 x 21 cm Uvez: tvrdi / meki, šivano Opseg: 137 str.

Cijena: t.u. 70 kn / 10 € m.u. 60 kn / 9 € ISBN 978-953-6858-19-4

Nada Grubišić: METROPOLA PRAZNINE pjesme 2007.

Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 111 str.

Cijena: 90 kn / 12,50 € ISBN 978-953-6858-22-4

Nada Galant: NEKA BUO poezija na čakavici 2007.

Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 72 str.

Cijena: 65 kn / 9,50 € ISBN 978-953-6858-21-7 Nagrada "Drago Gervais", 2009.

607

608

NAŠA IZDANJA

Stjepan Vukušić: ZEMALJSKOM USPRKOS pjesme 2007.

Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 104 str.

Cijena: 100 kn / 13 € Rasprodano.

ISBN 978-953-6858-23-1

Daniel Načinović - Eduard Strenja: POD STARIM VOLTAMA Istarskim gradićima u pohode putopisne reportaže i fotografije 2007.

Format: 16,5 x 24 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 271 str.

Cijena: 160 kn / 22 € Rasprodano.

ISBN 978-953-6858-28-6

Sandra Kušević - Jadranka Ostić: PRIČE O KORNJAČAMA slikovnica u bojama 2007.

Format: 20,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 63 str.

Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-30-9

NAŠA IZDANJA

Aljoša Pužar: GRANICE GRANICE studije i ogledi 2007.

Format: 15,5 x 22 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 128 str.

Cijena: 110 kn / 15 € ISBN 978-953-6858-25-5

Žarko Paić: PROJEKT SLOBODE: Jean-Paul Sartre - filozofija i angažman 2007.

Format: 15 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 156 str.

Cijena: 125 kn / 17 € ISBN 978-953-6858-24-8

Sandro Gobo: IZBOR IZ PROGRAMA pjesme 2007.

Format: 12, 5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 64 str.

Cijena: 70 kn / 9,50 € ISBN 978-953-6858-37-8

609

610

NAŠA IZDANJA

Roberta Razzi: LAKOMA BETI pjesme 2007.

Format: 12, 5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 174 str.

Cijena: 120 kn / 16,50 € ISBN 978-953-6858-39-2

Drago Orlić: ŠTORIJE OD ŽALOSTI kratke priče 2007.

Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 110 str.

Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-26-2

Milorad Stojević: ČAKAVSKO PJESNIŠTVO XX. STOLJEĆA antologija 2007.

Format: 18,5 x 25,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 440 str.

Cijena: 220 kn / 30 € ISBN 978-953-6858-18-7

NAŠA IZDANJA

Skupina autora: DRUGI ŠOLJANOV ZBORNIK Dani Antuna Šoljana u Rovinju 2001.–2005.

2007.

Format: 17 x 24 cm Uvez: meki, šivano Opseg: 204 str.

Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-29-3

Marija Petener-Lorenzin: BIBLIOGRAFIJA ČASOPISA “NOVA ISTRA” (1996.–2006.)

2008.

Format: 16 x 23 cm Uvez: meki, šivano Opseg: 336 str.

Cijena: 130 kn / 18 € ISBN 978-953-6858-34-7

Antun Milovan: ZVIJEZDA pjesme 2008.

Format: 14 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 112 str.

Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-44-6

611

612

NAŠA IZDANJA

Igor Grbić: KAO DA SAM poezija 2008.

Format: 12,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 148 str.

Cijena: 100 kn / 13,50 € ISBN 978-953-6858-33-0

Tijana Vukić Stjelja: IMA ME poezija 2008.

Format: 12,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 120 str.

Cijena: 90 kn / 12,50 € ISBN 978-953-6858-35-4

Boris Domagoj Biletić: MOJA PULA proza, uspomene, polemike 2008.

Format: 16 x 23 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 228 str.

Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-43-9

NAŠA IZDANJA

Skupina autora; Boris Domagoj Biletić (ur.): KNJIŽEVNI PORTRET: TATJANA ARAMBAŠIN knjiga s DVD-om 2008.

Format: 14 x 19,5 cm Uvez: tvrdi, šivano, vakumirano Opseg: 112 str. + 60 min. DVD Cijena: 120 kn / 16 € ISBN 978-953-6858-32-3

Skupina autora: ESEJ DANAS Zbornik Pulskih dana eseja 2003. - 2007.

2008.

Format: 15,5 x 22,0 cm Uvez: meki, šivano Opseg: 427 str.

Cijena: 145 kn / 20 € ISBN 978-953-6858-41-5

Josip Cvenić: I SVE PUSTIŠ NIZ RIJEKU priče 2008.

Format: 14,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 190 str.

Cijena: 125 kn / 17 € ISBN 978-953-6858-46-0

613

614

NAŠA IZDANJA

Jelena Lužina: ESEJ KAO ZAVOĐENJE ogledi 2008.

Format: 14,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 343 str.

Cijena: 165 kn / 23 € ISBN 978-953-6858-31-6

Nikola Stjelja: UŽASI GODIŠNJIH DOBA priče ----------------2009.

Format: 12,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 97 str.

Cijena: 80 kn / 11 € ISBN 978-953-6858-38-5 Milan Rakovac: SINOVI ISTRE eseji 2009.

Format: 14,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 326 str.

Cijena: 165 kn / 23 € Rasprodano.

ISBN 978-953-6858-27-9

NAŠA IZDANJA

Daniel Načinović: BAJKE 2009.

Format: 14,5 x 21,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 202 str.

Cijena: 150 kn / 20 € ISBN 978-953-6858-40-8

Tomislav Milohanić: P.S. DODIR SVJETLOSTI pjesme 2009.

Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 88 str.

Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-47-7 Natalija Grgorinić - Ognjen Rađen: UTJEHA JUŽNIH MORA priče 2009.

Format: 12,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 285 str.

Cijena: 150 kn / 20 € ISBN 978-953-6858-36-1

615

616

NAŠA IZDANJA

Alix de Saint-André: ANĐEOSKI ARHIVI esej (o anđelima u kršćanstvu, islamu i židovskoj tradiciji) 2010.2010.

Naslov izvornika: Archives des Anges S francuskoga prevela: Ivana Šojat - Kuči Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 151 str.

Cijena: 125 kn / 17 € ISBN 978-953-6858-48-4 Irvin Lukežić: KNJIŽEVNOPOVIJESNE VEDUTE ogledi i studije 2010.

Format: 17 x 24 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 288 str.

Cijena: 200 kn / 28 € ISBN 978-953-6858-49-1

Skupina autora: MANIPULACIJA ogledi (separat 7. PDE) 2010.

Format: 17 x 24 cm Uvez: meki Opseg: 64 str.

Cijena: 50 kn / 6,50 € ISSN 1331-0321

NAŠA IZDANJA

Darko Dukovski: POVIJEST PULE Deterministički kaos i jahači Apokalipse 2011.

Format: 17 x 25 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 493 str.

Cijena: 280 kn / 38 € ISBN 978-953-6858-45-3

Sandra Kušević – Jadranka Ostić: PRIČE O ŽABAMA slikovnica u bojama 2011.

Format: 20,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 70 str.

Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-48-4 Skupina autora; Boris Domagoj Biletić (ur.): KNJIŽEVNI PORTRET: MILAN RAKOVAC knjiga s DVD-om 2011.

Format: 14,5 x 19,5 cm Uvez: tvrdi, šivano, vakumirano Opseg: 142 str. + 100 min. DVD Cijena: 135 kn / 18 € ISBN 978-953-6858-51-4

617

618

NAŠA IZDANJA

Skupina autora; Boris Domagoj Biletić (ur.): KNJIŽEVNI PORTRET: STJEPAN VUKUŠIĆ knjiga s DVD-om 2011.

Format: 14,5 x 19,5 cm Uvez: tvrdi, šivano, vakumirano Opseg: 84 str. + 100 min. DVD Cijena: 120 kn / 16 € ISBN 978-953-6858-52-1

Skupina autora: DOKOLICA ogledi (separat 9. PDE) 2012.

Format: 17 x 24 cm Uvez: meki Opseg: 64 str.

Cijena: 60 kn / 8 € ISSN 1331-0321

Ljubica Ivezić: ODBLJESCI PAMĆENJA sjećanja 2012.

Format: 17 x 25 cm Uvez: tvrdi Opseg: 202 str.

Cijena: 135 kn / 18 € ISBN 978-953-6858-50-7

NAŠA IZDANJA

Jelena Lužina: MEŠTAR Fragmenti o Ivi Ermanu, glumcu 2013.

Format: 14,5 x 19,5 cm Uvez: tvrdi Opseg: 111 str. + CD s glumčevim interpretacijama Cijena: 100 kn / 14 € Sunakladnik: Čakavski sabor Žminj ISBN 978-953-6858-54-5 Marko Sosič: BALERINA, BALERINA kratki roman sa slovenskoga prevela: Sanja Širec Rovis 2013.

Format: 15 x 20 cm Uvez: tvrdi Opseg: 105 str.

Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-52-1 Goran Starčević: VUK U SUPERMARKETU (Antropologija ustrojenog svijeta) filozofijski eseji 2013.

Format: 15 x 21 cm Uvez: tvrdi Opseg: 205 str.

Cijena: 140 kn / 19 € ISBN 978-953-6858-53-8

619

620

NAŠA IZDANJA

Ivan Grljušić: KOMUNISTIČKE PRIČE 2013.

Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi Opseg: 105 str.

Cijena: 120 kn / 16 € ISBN 978-953-6858-51-4

Željka Lovrenčić: OD PUSTINJE DO LEDENJAKA Književnost čileanskih Hrvata 2013.

Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 270 str.

Cijena: 160 kn / 22 € ISBN 978-953-6858-55-2

Slavko Kalčić (1954. - 2012.): PISME Sabrane čakavske i štokavske pjesme + DVD i slikovni prilozi 2014.

Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 177 str.

Cijena: 115 kn / 15 € Sunakladnik: Matica hrvatska – Ogranak Pazin ISBN 978-953-6858-57-6

NAŠA IZDANJA

Tamara Bakran: PASTIRICA SKAKAVACA pjesme 2014.

Format: 21 x 12 cm Uvez: tvrdi, šivani Opseg: 63 str.

Cijena: 75 kn / 10 € ISBN 978-953-6858-60-6

Darko Dukovski i Vedran Dukovski: VOJNA POVIJEST: Od Napoleona do suvremenih vojnih sustava 2014.

Format: 25 x 18 cm Uvez: tvrdi, šivani Opseg: 801 str.

Cijena: 290 kn / 39 € Ilustrirano: c./b. i u boji ISBN 978-953-6858-56-9 Stjepan Vukušić: ISTOSMJERNE PRIČE 2014.

Format: 15 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivani Opseg: 118 str.

Cijena: 100 kn / 13 € ISBN 978-953-6858-59-0

621

622

NAŠA IZDANJA

Daniel Načinović: ZASTOR I ZVIJEZDE Drame 2014.

Format: 17 x 24 cm Uvez: tvrdi, šivani Opseg: 204 str.

Cijena: 155 kn / 21 € ISBN 978-953-6858-58-3

Ivan Pletikos: CATASTROPOLA roman o Puli 2014.

Format: 15 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivani Opseg: 296 str.

Cijena: 150 kn / 20 € ISBN 978-953-6858-60-6

Skupina autora; Boris Domagoj Biletić (ur.): KNJIŽEVNI PORTRET: MIROSLAV SINČIĆ knjiga s DVD-om 2015.

Format: 15 x 20 cm Uvez: tvrdi, šivani Opseg: 86 str. + 90 min. DVD Cijena: 135 kn / 18 € ISBN 978-953-6858-61-3

NAŠA IZDANJA

PRIGODA! Stare brojeve “Nove Istre”, zaključno s godištem 2013., kod nas možete kupiti po jedinstvenoj cijeni od 10 kuna!

ISSN 1331-0321

623

624

NAŠA IZDANJA

IZDANJA “NOVE ISTRE” U PRIPREMI Zvane Črnja „Ex Histria“ izabrani eseji o 95. obljetnici piščeva rođenja i 25. obljetnici smrti Bruno Dobrić „Novine i časopisi na njemačkom jeziku u Istri: 1871.-1918.“ Pula, Opatija, Brijuni Darko Dukovski „Istra ‘spod ponjave: Povijesni erotikon istarski“ od konca 19. do početka 21. stoljeća Jelena Lužina „Marija Crnobori: eseji o fragmentima“ mala monografija Joseph Roth „Hotel Savoy“ roman; prev. M. Soklić (u istoj knjizi i autorova pripovijest „Slijepo ogledalo“) Skupina autora – Boris Domagoj Biletić <ur.>: „Književni portret: Daniel Načinović“ knjiga + DVD

Važna obavijest suradnicima!

Priloge – LEKTORIRANE – preporučljivo je slati SAMO E-POŠTOM na adrese: istarski-ogranak-drustva@pu.t-com.hr novaistra@hotmail.com boris.biletic1@pu.t-com.hr Rukopisi se šalju u „Word-dokumentu“ (.doc); slova: vrsta - Times New Roman, veličina - 14, prored - 1.5. Uz tekst, obvezna je kraća radna bio(biblio)grafija i novija autorova/autoričina fotografija.