Idejnost i masovnost: Javna praksa narodne glazbe od sredine Āetrdesetih do sredine...
253
lika izmeāu tradicionalistiĀkog obrasca iz druge polovice tridesetih i realsocijalistiĀkog obrasca pedesetih godina. Prema tradicionalistiĀkom obrascu tradicijski su trebali biti i predlošci i pristupi predlošcima. Štoviše, oni zapravo i nisu bili razdvojeni, nego je jedno podrazumijevalo drugo. Veþ postojeþe starinske i domaþe pjesme i plesove (koje su struĀnjaci ovjerili kao starinske i domaþe) valjalo je, jednostavno, izvoditi, bez ikakva dotjerivanja, bez metodiĀki osmišljena uvježbavanja i bez pomoþi zborovoāe ili plesnog voditelja. Teza da su tradicijske pjesme i plesovi zaboravljeni pa ih je stoga (pedesetih godina, a i poslije) valjalo nauĀiti, može se Āiniti veoma logiĀnom,199 ali ona u sebi skriva samu srž realsocijalistiĀkog obrasca: nevjericu u kreativne sposobnosti Ālanstva folklornih skupina i/ili negiranje njihova prava na vlastitu (tradicijsku) kulturu. Stoga koncepcija javne prakse onoga što se tijekom pedesetih pod okriljem Saveza (tj. od kraja 1955. Prosvjetnog sabora) nazivalo folklorom nema mnogo dodirnih toĀaka s tradicijskom umjetnošþu, bila ona shvaþena u smislu narodnoga iz druge polovice tridesetih, u Gramscijevu smislu ili u smislu hrvatske folkloristike sedamdesetih. Bio je to i sadržajno i formalno posve nadzirani folklor – folklor u službi Partije i Države.
199 Tako
se u tekstu objavljenom u povodu Āetrdesetogodišnjice djelovanja Saveza (i sljednih institucija) poslijeratna situacija opisuje na sljedeþi naĀin: »Duh pobjede imao je nevjerojatan odraz i na kulturno-umjetniĀki amaterizam. Na sve strane formiraju se folklorne, instrumentalne i kazališne grupe, pjevaĀki zborovi i drugo. Najvjerojatnije nikada ranije u povijesti na ovim prostorima nije bilo takvog poleta i masovnosti amaterskog kulturno-umjetniĀkog rada. Bezbroj nastupa i prezentiranje onog što se postiglo. Sve to nije imalo zadovoljavajuþu kvalitetu – što je i razumljivo ako se zna da struĀnih kadrova nije bilo napretek. Svim tim grupama, zborovima, orkestrima u gradu i na selu bili su potrebni koreografski zapisi, notni materijali, kazališna djela. Da bi se odgovorilo tim zahtjevima i povezalo sve te brojne oblike kulturno-umjetniĀkog djelovanja omladine i radnih ljudi, bilo je potrebno osnovati jednu organizaciju koja bi povezala sve aktivnosti. Organizacija bi okupila ono struĀnjaka što je bilo: kompozitore, koreografe, etnomuzikologe, književnike, dirigente, skladatelje, redatelje i druge. Do osnivanja takve organizacije – Saveza kulturno-prosvjetnih društava Hrvatske – dolazi 30. svibnja 1948. godine« (BaĀiþ 1988:198; kurziv moj).