60
Mirno pristupi haramija i odmaknu kundakom gvozdenu obrazinu omamljenu konjiku. »Ele, svetoga mi Nikole! To vam je, gospodaru, glavom Lacko Crnčić, sluga vašega oca gospodina. Gle hulje. Zaklonio se španjolskom paradom i gvozdenom kapom da može haračiti po voljici. Ali mu je presjelo, sveca mi, jeste. Vaš ga je šestoper ljudski poljubio da će mu pamet zujiti do mrkoga groba. A tko si ti, zlosine crni?«, obrati se Radak drugomu konjiku koji se je motao pod ranjenim konjem, »skini krinku da ti vidim crni obraz, lupežu jedan!« Dršćući dignu nesretnik gvozdeni zaklon i gledao haramiju licem kao da ga je grč popao bio. »Ivša Pervan !«, nasmija se Radak, »ti li kukavice? Crn ti bio i petak i svetak. I ti si se dao na nedjelo. No čekaj, dobit ćeš ti plaću svoju, ako i nije danas subota!« »Gospodaru, prosti«, zapenta nesretnik, »šta mogu ja - ja sam kukavica - morao sam - morao!« Pavao bio pristupio kolima. Dora srvana od teškoga straha ležaše bez svijesti blijeda - reć bi mrtva. Nadnese se mladić nad njezino lice i nijem je motrio ljepotu djevojku. »Anđele slatki!«, šapnu tužnim licem, »kolika se nevolja oborila na te slabašnu djevicu! Zloba i glupost urotiše se proti tebi, čista dušo, da budeš plijenom grešne volje. A zašto, srce? Radi mene, radi ljubavi moje. Ali hvala bogu i opet te izbavih oda zla, sirotice moja, u koje te baci hudoba i kleveta ljudska. Prosti, dušo, jer trpiš radi mene, prosti, osvetit ću te, vjere mi, hoću!« Dok je mladić zanesen gledao djevojku, ubijahu brijača pod ribarskim krovom paklene muke. Sve njegovo snovanje i kovanje uništeno. Dora spašena, za koju mišljaše da će njegova biti, bar napolak njegova. Mozak mu se vrtio kao od zamaglice, htio je ciknuti od ljutine, htio zadaviti Pavla, ali nije smio od straha. Najednoč začu se brijegom savskim od Grgurićeva broda topot konja. Brijač okrenu glavom put one strane. Od grmlja i šume nije mogao ništa opaziti. Za šumicom jezdilo desetak carskih oklopnika. Pred njima koracao je Jerko, umoran od duga puta, od brza hoda. Bio je ća u Zagrebu da ponese pismo brata Pavla, kojim je isti pomoć tražio od kapetana Blaža Pernharta. Grgurićevim brodom prevede njemak oklopnike preko Save. Došav blizu Kraljevu brodu namignu oružnicima nek idu putem dalje, a njega nesta u šumi. Od užasa zakuca brijaču srce kadno opazi svijetle kacige konjanika koji sada izađoše na cestu. Pavao pridignu glavu, skinu sa sebe kabanicu i pokri besvjesnu siroticu. Pred njega stane oklopnički vođa, brkata ljudesina. »Vaše gospodstvo, čini mi se«, progovori, »jest plemeniti gospodin Pavao Gregorijanec, poručnik hrvatske narodne vojske?« »Jesam«, odvrati Pavao. »Poslao me je na službu vašoj milosti gospodin Blaž Pernhart, kapetan njegove cesarske svjetlosti sa deset konja. Desetaš sam Đuro Mencinger i očekivam zapovijed vašega gospodstva.« »Nešto kasno dođoste, ali dobro dođoste«, odvrati Pavao. »Desetašu! Evo ja, Pavao plemeniti Gregorijanec, poručnik narodne vojske, zatekao sam ova dva zlotvora kako su oružanom rukom i načinom razbojničkim na javnoj cesti napali na toga starca i na tu djevojku da im učine zlo na duši i tijelu. Bit će tih zlotvora više po šumi, a vi ih tražite što bolje znate, a ovu dvojicu, koja su očito povrijedila zemaljske zakone i kršćanski mir, predajem vam da radite što valja.« »Razumijem, vaše gospodstvo«, odgovori desetaš, zatim okrenu se oklopnicima, »pet momaka naprijed u šumu, pet momaka mač u korice i s konja«, i pokaza im prstom Crnčića i Pervana. Brijač problijedi kao krpa, čas stisnu, čas izbulji oči da vidi što će to biti. »Milošu!«, prihvati Pavao, »odriješi de mrtvoga konja, a s onim drugim povedi ovu djevojku u Zagreb k zlataru Krupiću. Sje'te i vi, dobri starče«, doda Arbanasu, »pa vratite se u grad, recite Krupiću što tu vidjeste. Ja ću za vama.« »Hoću, hoću!«, odvrati u strahu starac, »ne bih danas kući ni za zidanu kuću. Ti zlotvori, bog im prosti grijehe. No stari Krupić, taj će - ali sâm si je kriv - sâm.« 125