koje s vremenom tamo otkrivate.
ORLOVAČA – ŠTETE NEODGOVORNIH POJEDINACA Orlovača je najbliže odredište šibenskih planinara. Tamo su i planinarska kuća u Rupićima i skloništa na vrhu brda. Tri gorostasa Trtra, kako kaže Stošić, su: Krtolin (500m), Trtar (497m) i Debeljak (344m). Za Orlovaču se na kartama označuje 494 metra, a za Krtolin 503 metra. Imenom TRTAR nazivaju se sva ta tri „gorostasa“, a na starim zemljovidima Trtrom se naziva sav niz brda do Velike Glave (542m).
56
Planinarska skloništa su veoma praktično i lijepo izgrađena i opremljena. Kada čovjek pogleda što je sve i gdje trebalo dopremiti, čuđenju nema kraja. Kada su građena do vrha Orlovače bila je probijena i označena samo planinarska staza. Zato ne prestaje čuđenje kako su tamo „dopremljeni“ elementi kao što su grede, cement, ili npr. peć na drva od 80-tak kilograma. Sve je to prešlo preko nečijih ruku i leđa, ljudi najvišeg mogućeg planinarskog duha. Kako se nekada ovamo stizalo i kretalo, a po-
sebno crkveni prelati iz Šibenika, rječito govori „putopis“ biskupa Donadonija iz 1726. godine. Šaljući izvještaj ad limina apostolorum (pragovima apostola) tj. papi u Rim, govoreći o župama u gradskom zaleđu on kaže da se nalaze u poljima i u planinama zvanim „Tartari“ (Trtar) s napornim i teškim putovima, a njihova imena teško je napisati kao i izgovoriti (pa ih, nažalost, nije ni nabrojio). „Dobri Bože, što sam i koliko prepatio. Tamo nema sela, nego tu i tamo na milje daleko porazbacane kolibe. To nisu ni kolibe, već četri grede zasjenjene koljem, pod kojima ljudi zajedno sa stokom stanuju…. Putovi su opori, užasni, neravni, strmi, vratolomni. Sve je pusto, neobrađeno, smrdljivo, gluho i tamno. Ove krajeve i ljude nedavno su Mlečani zauzeli oružjem, i još su uvijek okruženi Turcima te su u strahu.“ Nije bilo lako Donadiniju, pa nije ni čudno da nije ni zabilježio ni malo lijepog o krajoliku. Očito ga se ni pogled na more sa tih planina nije nimalo dojmio. Za razliku od Donadinija, danas na Trtar i Orlovaču ne idu samo planinari. Dolaze ovamo i šetači-rekreativci. Međutim, od kada su preko Orlovače napravljeni pristupni putovi za vozila, pravi planinari danas izbjegavaju Orlovaču. Sa sjetom i tugom gledaju kako grupice neodgovornih, ne samo što iza sebe ostavljaju neočišćeno pokućstvo (lonci, čaše, pribor) i smeće, već prave štete razbijanjem vrata i prozora. Vjetropark, sam po sebi, nije morao narušiti užitak pješačenja na Orlovaču. Mogućnost pristupa vozilima koriste neki kojima nije do užitka u pješačenju i lijepom krajoliku, već do provoda i noćarenja na „zabačenom“ mjestu. Bilo bi lijepo kada toga više ne bi bilo. Međutim, došlo je do toga da oni koji su to podigli i održavali razmišljaju o napuštanju tih skloništa.
U planinarskom skloništu na Orlovači