Na subjektivnoj krivnji osudjenih ne mjenja ništa na stvari da se tokom okupacije smanjivao broj radnika kad nema nikakovog dokaza da su osudjeni to činili sa namjerom da sabotiraju rad i kada je notorno da je to sniženje uslijedilo od ljeta 1944. kada su uopće sve industrije u najvećoj mjeri snizile svoj rad, odnosno ga i obustavile uslijed bombardovanja Osijeka. Iz tih razloga bilo je nepotrebno provadjati dokaze dobavljanjem potvrda Gradskog NO-a o tome u koju su svrhu služila odnosna njemačka preduzeća i preslušavati svjedoka Šula Mikruta Banovac i Higi, jer je pitanje rukovodstva u tvornici pravilno rješeno već na osnovu priznanja osudjenih u vezi sa preslušanim svjedocima. Krivično djelo je kvalificirano kao zločin, obzirom da je to krivično djelo smišljeno produženo kroz sve vrijeme rata, da za takav rad osudjeni nisu imali nikakove materijalne potrebe, jer su ekonomski bili osigurani, kako iz dohoda kitničarije, tako i iz dohotka kojeg je Viktorija Lang imala kao suvlasnica na toj tvornici. Takav rad nije bio izvršen iz nužde sa strane osudjenih, jer Viktoriji Lang kao Hrvatici nije prijetila nikakova pogibelj, a da takova pogibelj nije ozbiljno prijetila niti Alfredu Langu, razabire se iz činjenice što je on imao hrabrosti da u najkritičnije vrijeme misli na sticanje tvornice i stvarno ju uspješno kupuje preko svoje žene. Kazna je odmjerena za svako od optuženih na kaznu lišenja slobode s prinudnim radom u trajanju od jedne godine. Kod odmjere te kazne uvaženo je kao olakšavajuće djelomično priznanje činjenica, dosadašnja neosudjivanost, zatim okolnost što su osudjeni nešto materijala dostavili za potrebe NOP-a, koju okolnost sud uzimlje za dokazani, uslijed čega nije bilo potrebe preslušavati svj. Izifija. Kao otežavajuće, sud je uzeo u obzir okolnost da je taj protunarodni rad bio izvršavan kroz cijelo vrijeme rata i da osudjeni nisu bili prisiljeni iz ekonomskih razloga da vrše taj rad, jer su materijalno bili osigurani sa druge strane. Pošto je sud uvjerenja crpljenog na osnovu okolnosti koje su uvažene kod odmjere kazne da će se osudjeni u budeće i bez izvršenja ove kazne kloniti sličnih kažnjivih djela, to je sud izvršenje gornje kazne lišenje slobode s prinudnim radom uvjetovao na vrijeme od 2 godine dana. Konačno, valjalo je izreči i konfiskaciju cjelokupne imovine tvrdke nad nazivom “Viktorija” proizvodnja papirnate robe u Osijeku, a to iz slijedećih razloga: I. čl. 10. Z.[akona] o kriv.[ičnim] djelima protiv naroda i države, a i čl. 3. Odluke o z.[aštiti] n.[acionalne] č.[asti] Hrvata i Srba u Hrvatskoj predvidjaju obligatorno i kaznu konfiskacije imovine. Jasno je da je tu zakonodavac u prvom redu imao pred očima konfiskaciju one imovine posrestvom koje je izvršena privredna saradnja i i bez koje se ta saradnja u tom obliku nebi mogla ostvariti. U ovom konkretnom slučaju osudjeni su svoje krivično djelo privredne saradnje sa neprijateljem mogli ostvariti i oni su ga i ostvarili samo posrestvom svih industrijskih postrojenja gore navedene tvrtke. Ta se postrojenja, prema tome, ukazuju srestvom pomoću kojeg je presudjeno krivično djelo počinjeno, a ta postrojenja sa svim pripadnostima imadu po zakonu biti konfiskovana, jer su ona poslužila krivičnom djelu i pomaganju neprijatelja. Izim toga valja istaknuti slijedeće:
497