PARIZ, SVIBANJ, 2002.
B
ertrand je, kao i obično, kasnio. Uzalud sam se trudila ne brinuti se. Zoë se, vidljivo umorna, naslonila na zid. Toliko je sličila na svog oca da me to ponekad nasmijavalo. Ali ne danas. Digla sam pogled prema staroj zgradi u kojoj je nekad stanovala Mamé. Stari stan Bertrandove bake u koji smo se trebali preseliti. Napustiti bučni i prometni Montparnasse, neprestane prolaske ambulantnih kola koja su hitala prema obližnjim bolnicama, njegove kafiće, restorane, da bismo živjeli u ovoj uskoj i mirnoj ulici na desnoj obali Seine. Nisam dobro poznavala četvrt Marais, ali sam se divila njegovoj dekadentnoj ljepoti iz prošlih vremena. Je li mi bilo drago što se selimo? Nisam bila sigurna. Bertrand me zapravo nije ni pitao za mišljenje. Nismo o tome, iskreno govoreći, niti uistinu popričali. U njegovom uobičajenom stilu, sam je donio odluku. Bez mene. »Evo ga«, reče Zoë. »Sa samo pola sata zakašnjenja.« Vidjeli smo ga kako dolazi prema nama svojim neobaveznim i senzualnim korakom. Vitak, potamnio, jako privlačan. Arhetip Francuza. Razgovarao je, kao i uvijek, na telefon. Nekoliko koraka iza njega slijedio ga je njegov pomoćnik Antoine. Crvenokos i bradat. Ured im se nalazio u ulici Arcade, odmah iza crkve svete Magdalene. Bertrand je dugo radio u jednom arhitektonskom uredu, mnogo prije nego što smo se vjenčali, ali posljednjih pet godina, osnovao je vlastiti ured s Antoineom. Mahnuo nam je, a zatim prstom pokazao na telefon i nezadovoljno se namrštio. 14