000886_004 by Glas Koncila

S i s ač k a

Zahvaljujući raznolikosti, bogatstvu i kvaliteti svojih članaka, od kojih svi zavrjeđuju da budu objavljeni, Zbornik ima izrazito znanstveni i multidisciplinarni karakter. Njegovo objavljivanje bit će važan doprinos pozornijem sagledavanju i boljem razumijevanju različitih sastavnica koje su odredile povijesni život Crkve na sjeveru Hrvatske, a taj je život neraskidivo povezan s poviješću hrvatskog naroda i njegovih susjeda u nemirnim panonskim krajevima – sve do danas. Milan Pelc Mlada stabljika Sisačke biskupije iznikla je na panju koji je nakon mnogo stoljeća proklijao i pokazao da posjeduje duboke korijene sposobne darovati novi život. Obnovljena Sisačka biskupija pokazuje svoju životnost i time što je samo nakon godinu dana svoga novoga života očitovala svijetu dio svoga duhovnoga i kulturnoga bogatstva, nastalog na prostoru koji joj danas pripada. Bogatu tvarnu i duhovnu baštinu drevnoga Siska - Siscije čini njegova prepoznatljiva kršćanska sastojnica, koja se temelji na svjedočkom životu prvih sisačkih kršćana, među kojima je najpoznatiji Sveti Kvirin. Ovaj zbornik predstavlja važan doprinos poznavanju povijesti kako drevne i sadašnje Sisačke biskupije, tako i Zagrebačke nadbiskupije.

ANTIQUAM FIDEM ZBORNIK RADOVA

b i s k u p i j a

ANTIQUAM FIDEM Z B O R N IK

RADOVA

Stjepan Razum

Glas Koncila

S I S A Č K A

B I S K U P I J A

ZBORNIK RadovA sa znanstvenoga skupa

ANTIQUAM FIDEM

S I S A Č K A

B I S K U P I J A

ZBORNIK RadovA sa znanstvenoga skupa

antiquam fidem Izdavač Sisačka biskupija, Trg Josipa bana Jelačića 1, 44000 Sisak Tel.: +385 (44) 544 555; fax: +385 (44) 544 555 www.biskupija-sisak.hr; e-mail: biskupija@sk.t-com.hr Za izdavača mons. Vlado Košić Nakladnik Glas Koncila, Kaptol 8, HR-10000 Zagreb Tel.: +385 (1) 4874 300; fax: +385 (1) 4974 303 www.glas-koncila.hr; e-mail: redakcija@glas-koncila.hr Za nakladnika Stjepan Pogačić Biblioteka Hrvatska povjesnica, knjiga 7 Urednici Darko Tepert OFM i Spomenka Jurić Recenzenti Milan Pelc i Stjepan Razum Prijevod sažetaka na engleski Sanja Krešić Lektura Marijana Jakovljević Grafičko oblikovanje Blaženka Matić Suradnik u pripremi Siniša Kolar Tisak Grafika Markulin, Lukavec Tiskano u studenome 2011.

ISBN 978-953-241-323-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 786761.

SI SAČK A

B I S KU PIJA

ANTIQUAM FIDEM Radovi sa znanstvenoga skupa SISAK, 3.–5. PROSINCA 2010.

Glas Koncila Zagreb, 2011.

BENEDIKT BISKUP SLUGA SLUGU BOŽJIH na trajni spomen Imajući pred očima drevnu vjeru u Krista, pravog Boga i pravog čovjeka, koju su u narodu onoga kraja uvijek živu revno ispovijedali biskupi i vjernici, rado smo prihvatili molbu časnoga našeg brata, kardinala Svete Rimske Crkve, Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkog, koji je u brizi za veće duhovno dobro povjerenih mu vjernika zamolio da se odvajanjem dijela njegova područja osnuje nova biskupija. Stoga smo, dobivši pozitivno mišljenje časnoga brata Marija Roberta Cassarija, naslovnoga truentinskog nadbiskupa i apostolskog nuncija u Hrvatskoj, kao i mišljenje Kongregacije za biskupe, odlučili sljedeće: Puninom Naše apostolske vlasti, odvajamo od Zagrebačke nadbiskupije cjelovito područje sljedećih dekanata: Sisačkog, Glinsko-petrinjskog, Dubičko-kostajničkog, Ivanić-gradskog, Kutinskog i Pokupsko-vukomeričkog; zatim župe: Pešćenica i Veleševec (iz Velikogoričko-odranskog dekanata), Vojnić (iz Dugoreško-mrežničkog dekanata), Vrtlinska (iz Čazmanskog dekanata) i Oborovo (iz Dugoselskog dekanata), te od tako izdvojenog područja osnivamo novu biskupiju koja se ima zvati Sisačkom. Određujemo da njezino sjedište bude u gradu Sisku, a župnu crkvu u tom gradu, posvećenu Bogu u čast Uzvišenja Svetog Križa, uzdižemo na stupanj i dostojanstvo katedralne crkve. Određujemo da ta nova biskupijska zajednica bude sufraganska Metropolijskoj Crkvi Zagrebačkoj, a njezin biskup od sada podvrgnut metropolitskom pravu nadbiskupa te Metropolijske Crkve. Ostalo neka se uredi prema odredbama kanonskog prava. Za provedbu ovih naših naloga određujemo već spomenutog časnoga brata Marija Roberta Cassarija, dajući mu sve potrebne i odgovarajuće ovlasti, kao i ovlast da za izvršenje rečenoga subdelegira bilo kojeg služitelja u crkvenom dostojanstvu, uz obvezu da Kongregaciji za biskupe pošalje vjerodostojan primjerak akta o provedbi navedenoga. Naposljetku zapovijedamo da se ova Naša Konstitucija poštuje, kako sada tako i ubuduće, a sve što bi joj se protivilo nema nikakva učinka. Dano u Rimu, pri Svetom Petru, petoga dana mjeseca prosinca, godine Gospodnje 2009., pete godine Našega Pontifkata. Papa Benedikt XVI.

SADRŽAJ

Sadržaj

Bula Antiquam fidem..........................................................................................4 Riječ urednika....................................................................................................9 Pozdravni govor uzoritog gospodina kardinala Josipa Bozanića.........................11 Radovi sa znanstvenoga skupa ....................................................................13

Emilio Marin: Glavni pravci i glavne osobe starokršćanske arheologije u Hrvatskoj . .......15 Branka Migotti: Prostor ranokršćanske biskupije Siscije i njegova arheološka ostavština......37 Darko Tepert: Bliskoistočni nalazi kovanica iz Siscije.......................................................71 Ivanka Petrović: Sveti Kvirin, Siscijski biskup mučenik - kult i hagiografska tradicija..........83 Franjo Šanjek: Rani srednji vijek i Sisačka biskupija..........................................................95 Josip Bratulić: Sveti Kvirin, biskup i mučenik - u Sisku i u Krku....................................111 Juraj Belaj: Prikaz arheoloških istraživanja crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gori tijekom 2008. i 2009. godine...................................................... 121 Marko Jerković: Uprava Zagrebačkog kaptola nad sisačkim vlastelinstvom u 13. i 14. stoljeću...................................................................................149 Ana Novak: Sisački kaptolski posjedi u 14. stoljeću....................................................177 Davorka Obradović: Stari grad i obrana kršćanstva..................................................................193 Slavko Slišković: Redovništvo na području Sisačke biskupije..............................................219

ANTIQUAM FIDEM

Zbo r n ik r a d o v a s a z nans t v e no g a s kup a o S i s ač koj b i sk up i j i

Daniel Patafta: Franjevci na području Sisačke biskupije od 13. do 20. stoljeća.................231 Petar Lubina: Marijanska svetišta i crkve Sisačke biskupije............................................255 Manda Svirac: Kršćanska simbolika u običajima i pučkim pobožnostima na području Sisačke biskupije . ...............................................................287 Spomenka Jurić: Katedrala Uzvišenja Svetog Križa u Sisku.................................................303 Davor Salopek: Drvene kapele na području Sisačke biskupije...........................................323 Sanja Cvetnić: Kapela Svetih Petra i Pavla u Boku Palanjičkom......................................343 Danko Šourek: Kapela Svetog Kvirina u Sisku u kontekstu svečeva čašćenja u 17. stoljeću...........................................................................................353 Jasmina Nestić: Naslikani retabli u župnoj crkvi Svete Marije Magdalene u Selima kraj Siska...................................................................................369 Hrvoje Klasić: Socijalistički Sisak i katolička crkva ........................................................383 Ante Nazor: Povijesni izvori srpske provenijencije o napadima srpskih postrojbi na Banovini u lipnju i srpnju 1991. godine.............................................397 Julija Banovčić Pletikosić: Stradanja Sisačke biskupije u Domovinskom ratu 1991. i 1992...............421 Valerija Macan: Obnova crkvenih građevina na području Sisačke biskupije nakon Domovinskog rata........................................................................441 Antun Sente: Pastoralno stanje i perspektive ................................................................457 Mons. Vlado Košić: Sisačka biskupija danas............................................................................469 Fotografije sa znanstvenog skupa....................................................................487

RIJEČ UREDNIKA

RIJEČ UREDNIKA Sisačka biskupija osnovana je u prvim stoljećima kršćanstva i jedna je od najstarijih na području današnje Hrvatske. Iako nije poznato kada je osnovana, niti kakva je bila prva kršćanska zajednica u rimskoj Sisciji (kako se Sisak zvao u to vrijeme), brojni ostaci materijalne kulture svjedoče o živoj kršćanskoj zajednici; muzeji u Sisku, Zagrebu, Budimpešti i Beču čuvaju različite natpise i brojne predmete ukrašene kršćanskim simbolima. Iz tih najranijih vremena poznato je 7 biskupa, koji su stolovali u ovom gradu i nosili naziv “episcopus Siscianae“; njihova prisutnost zabilježena je na crkvenim saborima ili u papinskim odlukama, a to su: Kasto u 3. stoljeću, Sveti Kvirin, Marko i Konstancije u 4. stoljeću, te Ivan, Konstantin i Vindemij u 6. stoljeću. Vjerojatno je negdje oko 600. godine Siscija bila razrušena, no rijetki i slučajni arheološki nalazi iz 7. i 8. stoljeća potvrđuju kako se život u gradu nastavio. Ono što se posebno ističe, je kontinuitet imena koje traje i kroz nekoliko slijedećih stoljeća. U 9. stoljeću ovdje stoluje knez Panonske Hrvatske Ljudevit Posavski, a franački kroničar Einhard, koji bilježi borbe Franaka i Ljudevita, Sisciju naziva „Civitas“. Civitas znači grad i u pravilu označava grad sjedište biskupije, za razliku od riječi castrum, koja znači utvrđeno mjesto. Einhard, koji je napisao i životopis cara Karla Velikog, ističe kako su franačkim kraljevima bile „najvažnije svete zgrade – crkve“ i kako su naređivali biskupima popravak starih i izgradnju novih crkvi. Poznato je i kako metropolit Fortunat iz Grada (mjesto koje je bilo sjedište nadbiskupije, a nalazi se pored današnje Venecije) šalje pomoć Ljudevitu, jer je toj metropoliji pripadala Sisačka biskupija u to vrijeme. Iz tog vremena potječu i kameni ulomci crkvenog namještaja ukrašeni pleterom, koji se čuvaju u Arheološkom muzeju u Zagrebu.. U 10. stoljeću Sisačka biskupija se spominje na Splitskim crkvenim saborima. Na Saboru 928. godine bilo je ponuđeno ninskom biskupu Grguru, u zamjenu za ukinutu biskupiju, čak tri biskupske stolice, među kojima i sisačka. Sve tri su tada bile upražnjene, ali prema istom zapisniku „dobro napućene i proviđene brojnim svećenstvom“. Nema sumnje kako je Sisak kroz čitavo antičko i ranosrednjovjekovno razdoblje bio glavno središte šire regije i istovremeno sjedište biskupije. Tek novi politički odnosi i širenje mađarske dinastije Arpadovića, doprinose stvaranju Zagreba 9

ANTIQUAM FIDEM

Zbo r n ik r a d o v a s a z nans t v e no g a s kup a o S i s ač koj b i sk up i j i

kao novog sjedišta političke i crkvene vlasti; a tada nestaje drevna sisačka biskupija. Sisačka biskupija ponovno se spominje kao naslovna biskupija 22. svibnja 1999. kada je mons. Nikola Eterović imenovan naslovnim nadbiskupom Siska. Taj je naslov nosio deset godina, do 30. studenoga 2009. godine. 5. prosinca 2009.godine, papa Benedikt XVI. je bulom “Antiquam fidem” ponovno uspostavio Sisačku biskupiju, a mons.Vladu Košića imenovao njezinim biskupom. Na prvu obljetnicu ponovne uspostave Sisačke biskupije održan je znanstveni skup o Sisačkoj biskupiji koji je naslovljen „Antiquam fidem“, prema uvodnim riječima papine bule o ponovnoj uspostavi, a koje podsjećaju na drevne tragove vjere na ovim prostorima. Taj su znanstveni skup organizirali Sisačka biskupija i Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, dok su pokrovitelji bili Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Grad Sisak. Ovaj zbornik radova s toga skupa sadrži pozdravni govor uzoritog gospodina kardinala Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkog i metropolita, radove koji su nastali prigodom ovoga skupa, te fotografije sa samoga skupa Radovi u ovom zborniku bave se najprije drevnom Siscijom i njezinom biskupijom, slijede radovi koji osvjetljuju srednjovjekovno razdoblje, te oni koji obrađuju izabrane teme iz povijesti i povijesti umjetnosti s područja biskupije. Tu su potom članci koji se bave poviješću 20. i 21. stoljeća, a zbornik zaključuju radovi vezani uz sadašnjicu Sisačke biskupije, koje zaključuje rad mons. Vlade Košića, biskupa sisačkoga. Neka svakome čitatelju ovaj zbornik omogući da, kako to kaže i bula „Antiquam fidem“, ima „pred očima drevnu vjeru u Krista, pravog Boga i pravog čovjeka, koju su u narodu onoga kraja uvijek živu revno ispovijedali biskupi i vjernici.“ Darko Tepert i Spomenka Jurić

POZDRAVNI GOVOR

Pozdravni govor uzoritog gospodina kardinala Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkog na otvorenju znanstvenoga skupa

Draga braćo i sestre, poštovani predavači, ugledni predstavnici javnog života! Dame i gospodo! Zahvaljujem mons. Vladi Košiću, sisačkom biskupu, na pozivu da sudjelujem na Znanstvenom skupu o prvoj obljetnici Sisačke biskupije. Drago mi je što sam danas ovdje s vama u Sisku, godinu dana nakon što je papa Benedikt XVI. ponovno uspostavio Sisačku biskupiju bulom »Antiquam fidem«. Tek smo godinu dana u vremenskom odmaku otkad smo svečano slavili ponovnu uspostavu Sisačke biskupije, a evo nas okupljenih na Znanstvenom skupu o toj Biskupiji. Čovjek bi se zapitao, kako tako brzo simpozij o jednoj biskupiji? Ali već i sama bula govori o drevnoj vjeri u Krista koja je ovdje duboko ukorijenjena u narodu od prvih kršćanskih stoljeća, a to je onaj temelj na kojem se dogodila ponovna uspostava Sisačke biskupije. Slaveći prvu obljetnicu ponovne uspostave Sisačke biskupije, u misli dozivamo sliku te drevne Biskupije iz ranih kršćanskih stoljeća. Stoga nam je drago što se povijest i sadašnjost ovdje povezuju te nas pozivaju na razmatranje onoga što je bilo, onoga što se ovdje događalo i što je temelj za ovo novo što raste. Srdačno čestitam svome kolegi mons. Vladi Košiću, biskupu sisačkom, te poseban pozdrav upućujem ovdje nazočnom mons. Vjekoslavu Huzjaku, biskupu bjelovarsko-križevačkom, jer istoga je dana, 5. prosinca 2009. godine, uspostavljena i Bjelovarsko-križevačka biskupija. Pozdravljam mnogopoštovanog oca provincijala Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Željka Železnjaka, OFM. Pozdravljam predstavnike državnih, županijskih i gradskih vlasti, kao i našeg veleposlanika pri Svetoj Stolici gospodina Emilija Marina te predstavnike Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Svoj pozdrav upućujem našoj dragoj braći svećenicima, osobito svećenicima Sisačke biskupije, časnim sestrama i svim

ANTIQUAM FIDEM

Zbo r n ik r a d o v a s a z nans t v e no g a s kup a o S i s ač koj b i sk up i j i

sudionicima ovog Simpozija. Čestitam mladoj, a opet drevnoj, Biskupiji na onome što je tijekom jedne godine poduzela, na projektima što ih je pokrenula. Nalazimo se u vremenu nove evangelizacije o kojoj je često govorio papa Ivan Pavao II., a papa Benedikt XVI. nedavno je osnovao posebno Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije. Upravo to je zadatak i za ovu Biskupiju. Ona je ponovno uspostavljena na drevnim i slavnim temeljima, a danas je pozvana provoditi novu evangelizaciju, što od srca želim i još jedanput čestitam!

+ kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački

R a d o v i sa z n a n s t v e n o g a skupa

Antiquam fidem

red. prof. dr. sc. Dr.h.c. Emilio MARIN Veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici i Suverenom viteškom Malteškom redu 2004.-2011. Član Francuske akademije znanosti i umjetnosti (Institut de France, Académie des Inscriptions et Belles-Lettres)

Glavni pravci i glavne osobe starokršćanske arheologije u Hrvatskoj

Od kraja 3. st. do početka 7. st. najsugestivniji dio povijesti na tlu Hrvatske materijalno je očuvan na ageru metropole Dalmacije, Salone, u Dioklecijanovoj palači, koja je sačuvala tranziciju od kasnoantičke prema ranosrednjovjekovnoj baštini, koju su preuzeli Hrvati; hijerarhija koja je prešla iz Salone u Split je bila jamstvo te tranzicije. Značajni udio u spoznaji tog identiteta tijekom renesanse ide Marku Maruliću, koji je skupljao, izlagao i proučavao natpisnu baštinu Salone, najbogatiju na Zapadu nakon Rima, koja je privukla, poglavito u 19. i 20. st., izrazito priznate znanstvene autoritete u starokršćanskoj epigrafiji, od koji se posebno ističe Frane Bulić. Otkriće salonitanske krstionice 1846. za istraživanja koje je vodio Francesco Carrara, ostaje ključnim za starokršćansku arheologiju. Moramo spomenuti i 1878. godinu, u kojoj je utemeljen prvi arheološki časopis u Hrvata, »Bullettino di archeologia e storia dalmata«. Ideološki i pragmatični početak Bulićeve neumorne djelatnosti bio je izazov sukladan onima u suvremenoj Europi, u pogledu kulta mučenika i autentičnosti svetačkih relikvija, često i u suprotnosti sa stavovima splitskog klera. Uz Prvi međunarodni kongres za starokršćansku arheologiju 1894. u Splitu i Saloni, sto godina kasnije, bio je u Splitu i u Poreču organiziran i XIII. Kongres, jubilarni, te su tako ta dva kongresa postala miljokazi hrvatske starokršćanske arheologije, a zahvaljujući njima Hrvati su stekli neprolazne zasluge za starokršćansku arheologiju. Ključne riječi: starokršćanska arheologija, Salona, Frane Bulić, Duje Rendić Miočević, međunarodni kongres za starokršćansku arheologiju

ANTIQUAM FIDEM

Zbo r n ik r a d o v a s a z nans t v e no g a s kup a o S i s ač koj b i sk up i j i

određeno jamstvo te tranzicije. Značajni udio u spoznaji tog identiteta tijekom renesanse ide Marku Maruliću, koji je skupljao, izlagao i proučavao natpisnu baštinu Salone, najbogatiju na Zapadu nakon Rima, koja je privukla, poglavito u 19. i 20. st., izrazito priznate znanstvene autoritete u starokršćanskoj epigrafiji, od koji se posebno ističe Frane Bulić. Međutim, nedvojbeno je Ivan Lučić / Joannes Lucius Traguriense (* Trogir 1604. † Rim 1679.), kako se obično kaže, otac hrvatske historiografije,1 vrlo zaslužan i za početke starokršćanske arheologije. Nakon osnovnog školovanja u Trogiru, studirao je u Rimu, Seminarium Romanum, od 1618. do 1620. godine. Potom je od 1625. do 1654. u Trogiru obnašao razne građanske dužnosti. U Padovi je 1630. postigao doktorat utriusque iuris. Nastavio je studij u Rimu od 1632. do 1635. pa se vratio u Trogir. Godine 1655. preselio se u Rim, gdje je bio u kontaktu s ponajboljim eruditima i suradnicima djela Italia Sacra i Acta Sanctorum. Bio je članom Zbora Sv. Jeronima (Congregatio S. Hieronymi Illyricorum in Urbe) i predsjednikom od 1661. do 1664.2 Sahranjen je u crkvi sv. Jeronima u Rimu, gdje mu u spomen postaviše natpis. Prvi je znanstvenik koji je za povijest Dalmacije primijenio principe kritičkog istraživanja. U dodatku svog monumentalnog djela De Regno Dalmatiae et Croatiae3 publicirao je neke vrlo važne izvore za povijest kršćanstva u Dalmaciji, među ostalim i djelo Tome Arhiđakona Splićanina Historia Salonitanorum pontificum atque Spalatensium.4 Prvi je autor neke knjige o natpisima Dalmacije5 kao i prvi kritički urednik jednog hagiografskog djela.6 Salona Cristiana je na neki način, paradoksalno, determinirana Dioklecijanom, kako njegovom voljom tako i njegovom sudbinom. U dugom slijedu povi

Franjo. Rački, “Povjestnik Ivan Lučić Trogiranin”, Rad JAZU 49 (1879), 65-102; Veljko Gortan u V. Gortan, Vladimir Vratović (ur.), Hrvatski latinisti – Croatici auctores qui Latine scripserunt, II, Zagreb 1970, 45-47.; usp. 50-65. 2 Miroslav Kurelac, “Povjesničar Ivan Lučić-Lucius. Predsjednik Zbora sv. Jeronima u Rimu”, Homo imago et amicus Dei, Miscellanea in honorem Ioannis Golub, Ratko Perić (ur.), Roma 1991, 386-400. 3 Joannes Lucius, De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amsterdam 1666 (2. izd. Leipzig 1746-48, 3. izd. Beč 1758, talij. prijevod Trst 1896, kritičko izd. lat. djela s hrv. prijevodom Zagreb 1986; J. Lucius, Memorie istoriche di Tragurio, Venezia 1673; drugo izd. Historia di Dalmatia, Venezia 1674, hrv. prijevod Split 1979.; usp. M. Kurelac, “Lučićev autograf djela De Regno Dalmatiae et Croatiae u Vatikanskoj biblioteca i drugi novootkriveni Lučićevi rukopisi”, Zbornik Historijskog instituta JAZU 6 (1969), 155-168. 4 Usp. Atanazije J. Matanić, “Lo storico croato Giovanni Lučić (1679) e il primato della Chiesa di Spalato”, Medioevo e umanesimo, 49: Vita religiosa, morale e sociale ed i concili di Spalato, Padova 1982, 373-387. 5 J. Lucius, Inscriptiones Dalmaticae, Venetiis 1673 (2a ed. postuma Lugduni Batavorum 1725). 6 J. Lucius, Vita B. Ioannis Confessoris episcopi traguriensis, Roma 1657. Usp. M. Kurelac, “Vita B. Ioannis Confessoris ep. Traguriensis et eius miracula u izdanju Ivana Lučića-Luciusa i njegove Notae historicae ad Vitam”, Croatica Christiana Periodica 21 (1988), 1-48. 1

EMILIO MARIN

Glavni pravci i glavne osobe starokršćanske arheologije u Hrvatskoj

jesnih događaja u splitsko-solinskoj regiji,7 nema zgusnutijeg povijesnog razdoblja od onog kojeg pokriva Salona Christiana, sudionica zajedničke sredozemne i europske baštine.8 Upravo zbog toga su o Saloni i njezinim spomenicima napisana tolika znanstvena djela, mnoga i na glavnim europskim jezicima.9 Značajni dio u istraživanjima starokršćanskog razdoblja Dalmacije pripada epigrafičkim istraživanjima, gdje apsolutni prioritet ide natpisima Salone. Natpisi u Dalmaciji, nakon renesansnog razdoblja, koje je osobito označilo djelo Marka Marulića, bili su zanimljivi i europskim putopiscima 17. st. Navodimo knjigu Voyage d’Italie, de Dalmatie, de Grèce et du Levant koju su objavili J. Spon i G. Wheler u Lionu 1678., i u Amsterdamu 1679.10 U epigrafskoj zbirci Nadbiskupije u Splitu godine 1750. nalazila su se 62 latinska natpisa iz Salone, koje je katalogizirao i objavio Francesco Antonio Zaccaria u Torinu 1752. i u Veneciji 1753.11 Zbirka se do 1849. povećala na 182 natpisa, koji su bili preneseni u Arheološki muzej, utemeljen 1820. Od tih je samo 35 mogao proučiti Theodor Mommsen kad je 1867. posjetio Muzej.12 Rimski natpisi Salone su objavljeni u CIL III do 1902., nakon toga datuma sve su natpise, koji su bili objavljeni na raznim mjestima do 1970., objedinili u svom zborniku A. i J. Šašel.13 Nakon pak tog datuma, iznimno su rijetki članci ili objave neizdanih natpisa. Nakon duge tradicije don Frane Bulića, koji je objavljivao natpise u splitskom muzejskom časopisu, posljednje objave toga tipa salonitanskih natpisa idu u pedesete godine, a autori su im 7

12 13

Cf. E. Marin, “La Dalmazia centrale fra Paleocristiano ed Alto Medioevo con speciale riferimento alle Marche”, Civiltà contadina e civiltà marinara nella Marca meridionale e nei rapporti fra le due sponde dell’Adriatico, VII Seminario di Studi, Cupra Marittima 1998, 245-271. Cf. A. Matanić, “Salona Christiana” nel contesto storico e attuale”, Salona Christiana vista dall’Urbe, Split - Roma 1995, 23 sqq. Francesco Carrara, Topografia e scavi di Salona, Trieste 1850; Forschungen in Salona I-III, Wien 1917, 1926, 1939; Recherches à Salone I-II, Copenhague 1928, 1933; Ejnar Dyggve, History of Salonitan Christianity, Oslo 1951; Emerico Ceci, I monumenti pagani di Salona, Milano 1962; E. CECI, I monumenti cristiani di Salona, Milano 1963; Christopher Clairmont, Excavations at Salona, 19691972, New Jersey 1975; Nenad Cambi, “Salona und seine Nekropolen”, Römische Gräberstrassen, München 1987, 251-279; Victor Saxer, “Les saints de Salone - examen critique de leur dossier”, U službi čovjeka - Miscellanea Frane Franić, Split 1987, 293-325; cf. E. Marin, “Salone - un profil de la ville à renouveler, à propos de recherches récentes”, La Venetia nell’area Padano-Danubiana, La vie di comunicazione, Padova 1990, 453-469. Cf. Frane Bulić, Razvoj arheoloških istraživanja i nauka u Dalmaciji kroz zadnji milenij, suppl. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (dalje: VAHD) 1924-1925, 6-7. Francesco A. Zaccaria, Marmora Salonitana, u: Daniele Farlati, Illyricum sacrum, II, Venezia 1753, te kao posebno izdanje, Torino 1752, rukopisa Liber Spalatinus. Usp. Theodor Mommsen, CIL, p. 276; F. Bulić, Razvoj, 12. F. Bulić, Razvoj, 13, 46. Cf. Jaroslav Šašel, “Epigraphische Publikationen in Jugoslawien seit CIL III”, Arheološki Vestnik 31 (1980), 317-321.

ANTIQUAM FIDEM

Zbo r n ik r a d o v a s a z nans t v e no g a s kup a o S i s ač koj b i sk up i j i

D. Rendić-Miočević14 i B. Gabričević.15 Spomenimo i djelo Carmina epigraphica D. Rendić-Miočevića, objavljeno u Splitu 1987. Međutim, nedostatak tih izdanja u posljednja dva desetljeća 20. st. na neki način je nadomješten većim brojem članaka o epigrafiji kasne antike.16 Otkriće salonitanske krstionice 1846. godine, zajedno s pripadajućim prostorijama i poznatim mozaikom s dva jelena i Davidovim psalmom “Sicut cervus desiderat…”, za istraživanja koje je vodio Francesco Carrara, ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu, siguran je datum u dalmatinskoj starokršćanskoj arheologiji. F. Carrara (* Split 16.11.1812. † Venecija 29.1.1854.), nakon završene gimnazije u Splitu, studira teologiju u Zadru i 1836. ulazi u bečki Augustineum gdje studira arheologiju i povijest te istočnu filologiju; 1838. je u Beču zaređen za svećenika; vratio se u Split 1841. za nastavnika u biskupskom sjemeništu; teologiju doktorira 1842. na Sveučilištu u Padovi; od te godine je kustos i ravnatelj splitskog Muzeja sve do 1853. kad odlazi u Veneciju za gimnazijskog profesora. Godine 1848. je nastavio, nakon Carla Lanze, iskopavanja dijela salonitanskoga starokršćanskog cemeterija Manastirine. Bio je autorom prvog znanstvenog projekta iskapanja u Saloni, kojega je objavio u Trstu 1850.17 Njegovo otkriće krstionice u salonitanskom episkopalnom centru ostaje ključnim za starokršćansku arheologiju.18 Episkopalni sklop je nastavio proučavati Ejnar Dyggve nakon II. svjetskog rata. Nažalost samo su njegova zapažanja, koja je prenio D. Rendić Miočević, uz arhitektonske snimke bila objavljena mnogo kasnije.19 VAHD 53 (1950-1951), 211-232; VAHD 55 (1953), 259-263. VAHD 63-64 (1961-1962), 221-248. Cf. Noël Duval et alii, “Rapport complémentaire sur les progrès de l’épigraphie depuis 1986 sur le territoire de l’ancienne Yougoslavie”, Actes du Xe Congrès international d’épigraphie grecque et latin, Paris 1997, 416, 419-421, 424-425, 428-429; N. Duval, E. Marin, “Encore les “Cinq martyrs” de Salone, Un témoignage épigraphique désormais bien établi”, Memoriam sanctorum venerantes, Miscellanea V. Saxer, Studi di Antichità cristiana XLVIII, Città del Vaticano 1992, 285-307; E. Marin, “Late Antique Population and Epigraphy of Salona”, VAHD 86 (1994), 215-222. 17 F. CARRARA, De’ scavi di Salona nel 1850, Prag 1852; F. CARRARA, Topografija i iskapanja Salone, O iskapanjima u Saloni 1846, 1847-1848 i 1849. godine [hrvatsko izdanje djela koje je bilo objavljeno u Trstu i priloženih članaka], u N. Cambi (ur.), Antička Salona, Split 1991, 99-203. 18 Cf. N. Cambi, “Neki problemi starokršćanske arheologije na istočnoj jadranskoj obali”, Materijali XII, IX Kongres arheologa Jugoslavije, Zagreb 1976, 239 ; N. CAMBI (ur.), Antička Salona, 452-456. Usp. F. BuliĆ, Po ruševinama stare Salone [Par les ruines de l’antique Salone], E. Marin (ur.), Split 1986, 94-99; Marin ZaninoviĆ, “The beginning of a series of international congresses on Early Christian archaeology and Early Christian archaeology in Croatia”, u: N. Cambi, E. Marin (ur.), Acta XIII CIAC, Città del Vaticano - Split 1998, I, 165; M. ZaninoviĆ, “Antička arheologija u Hrvatskoj”, Opuscula archeologica 11-12 (1987), 8; Salona III, Recherches archéologiques franco-croates, dir. N. Duval, E. Marin, Roma-Split 2000, 4-8, 84; Marko Špikić, Francesco Carrara. Polihistor, antikvar i konzervator (1812-1854.), Split 2010. 19 Usp. T. Marasović, “Il complesso episcopale salonitano nel VI-VII secolo”, u: N. Cambi, E. Marin (ur.), Acta XIII CIAC, Città del Vaticano - Split 1998, II, 1003-1014. 16 14 15

EMILIO MARIN

Glavni pravci i glavne osobe starokršćanske arheologije u Hrvatskoj

Moramo spomenuti i 1878. godinu u kojoj je utemeljen prvi arheološki časopis u Hrvata Bullettino di archeologia e storia dalmata. Nakon II. svjetskog rata izlazio je pod imenom Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku.20 Posljednji svezak pod tim imenom izašao je u početku 2005. za 2004. (97.) u uredništvu E. Marina (koji je nakon F. Bulića bio urednikom najvećeg broja svezaka časopisa u skoro 200 godina njegove povijesti). Međutim, nesumnjivo je, unatoč tolikim i dičnim prethodnicima, tek čovjek formiran u Habsburškom carstvu a djelatan kako u tom carstvu tako i u susljednom kraljevstvu Južnih Slavena, don Frane Bulić, bio odlučujućim za znanstveno istraživanje u starokršćanskoj arheologiji u Dalmaciji, kao i za izvanrednu recepciju rezultata tog istraživanja u Europi potkraj 19. st. i u prvoj polovici 20. st.21 F. Bulić (* Vranjic 4.10.1846. † Zagreb 29.7.1934.) studira teologiju u Zadru; 1869. je zaređen za svećenika i započinje studij klasične filologije i slavistike a 1873. arheologije na Bečkom sveučilištu. Te je godine imenovan suplentom na gimnaziji u Splitu, a od 1974. do 1977. u Dubrovniku. Vraća se u Beč gdje 1877. i 1878. nastavlja studij arheologije i epigrafije. Dana 8.7.1883. imenovan je ravnateljem Klasične gimnazije u Splitu (umirovljen iz političkih razloga 16.9.1896.). Dana 9.5.1884. izdan je dekret o njegovu imenovanju za ravnatelja Arheološkog muzeja u Splitu. Muzejom ravna do 1926. (najdulje ravnateljstvo u povijesti toga najstarijeg hrvatskog muzeja; slijede ga Mihovil Abramić, neposredni nasljednik, 22 godine i E. Marin, 17 godina). Bulić je uspostavio sve muzejske kataloge za spomenike kako u Muzeju tako i u Saloni. Sagradio je novu zgradu za Muzej u Splitu (neposredno prije I. svjetskog rata) te zgradu za ravnateljstvo iskopina u Saloni “Tusculum” 1898.22 Oformio je vrlo vrijednu povijesno-arheološku knjižnicu. U Muzeju je usporedno, dakle više od četiri desetljeća, bio i ravnateljem časopisa Bullettino di archeologia e storia dalmata, kasnije Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, u kojem je objavljivao bezbrojne članke iz područja starokršćanske arheologije. Kao arheolog, epigraf, povjesničar,23 konzervator za spomenike Dalmacije, razvio je neviđenu aktivnost, E. MARIN, “Stoljetni jubilej Vjesnika za arheologiju i historiju dalmatinsku”, Latina et Graeca 11 (1978), 53-60. 21 Usp. N. Cambi, “Frane Bulić kao arheolog”, Disputationes Salonitanae III, VAHD 79 (1986) 35-55. 22 Neda Anzulović, “Muzejsko sjedište u Solinu – Tusculum”, u: E. Marin (ur.), Arheološki muzej – Split AD 2000, Split 2000, 56-70. 23 F. Bulić, Ljubo Karaman, Palača cara Dioklecijana u Splitu, Zagreb 1927; F. Bulić, Lj. Karaman, Kaiser Diokletians Palast in Split, Zagreb 1929; F. Bulić, Stridon (Grahovo polje u Bosni) rodno mjesto svetoga Jeronima, Split 1920; F. Bulić, “Stridone (Grahovo polje in Bosnia) luogo natale di S. Girolamo dottore massimo della Chiesa. Studio storico-geografico”, Miscellanea Geronimiana, Roma 1920, ponovno objavljeno u: Bullettino di archeologia e storia dalmata 40-42, Split 1917-19, 1-80; F. Bulić, Izabrani spisi [Opera selecta], N. Cambi (ur.), Split 1984. 20

ANTIQUAM FIDEM

Zbo r n ik r a d o v a s a z nans t v e no g a s kup a o S i s ač koj b i sk up i j i

bio je nazočan i u javnom i crkvenom životu. Od tolikih njegovih titula spomenimo da je od 1883. korrespondierte Mitglied a već od 1888. ordentliche Mitglied Njemačkog arheološkog instituta (Deutsches Archäologisches Institut); 1898., u godini osnutka Austrijskog arheološkog instituta (Österreichisches Archäologisches Institut), bio je njegovim redovitim članom; 1894. postao je dopisnim članom prestižne Papinske akademije (Pontificia Accademia Romana di Archeologia); 1910. je imenovan dopisnim članom Institut de France, Académie des Inscriptions et BellesLettres. Dr. h. c. Sveučilišta u Zagrebu 1921.; počasni član 1898., potom redovni član JAZU-a (danas HAZU) u Zagrebu 1926. godine. Bulić je tijekom pola stoljeća bio središnja i najuvaženija osoba hrvatske arheologije;24 posebno znakovito o tome govore počasti koje je doživio od sudionika na II. međunarodnom kongresu za starokršćansku arheologiju 1900. godine, ali nadasve na III. Kongresu u Ravenni 1932., kad je imao 86 godina. Ideološki i pragmatični početak Bulićeve neumorne djelatnosti bio je izazov sukladan onima u suvremenoj Europi, u pogledu kulta mučenika i autentičnosti svetačkih relikvija, često i u suprotnosti sa stavovima splitskog klera.25 Uz Prvi međunarodni kongres za starokršćansku arheologiju 1894. u Splitu i Saloni, sto godina kasnije, bio je u Splitu i u Poreču organiziran i XIII. Kongres, jubilarni, te su tako ta dva kongresa postala miljokazi hrvatske starokršćanske arheologije, a zahvaljujući i njima Hrvati su stekli neprolazne zasluge za starokršćansku arheologiju. Godine 304. Domnio, biskup u Saloni, koji je kao mučenik umro u Dioklecijanovim progonima, stekao je besmrtnost zajedno s drugovima, među kojima je bio i Anastasius Fullo. Passiones nisu sačuvane u izvornim verzijama, nego u kasnijim srednjovjekovnim.26 Bulićeve su neprolazne zasluge za istraživanje pitanje martira i prvih biskupa u Saloni.27 Martir i biskup Domnio28 postao je zaštitnikom srednjo-

Salona III, Recherches archéologiques franco-croates, 1-85; E. Marin, Bulić 50 godina nakon smrti, Disputationes Salonitanae III, 7-13. 25 Cf. Josip A. Soldo, “Pitanje sv. Dujma i don Frane Bulić”, Disputationes Salonitanae III, 181-204. 26 Cf. Rudolf Egger u: Forschungen in Salona III, 131 sqq; E. Marin, “Kasnoantički kontinuitet u srednjovjekovnom Splitu”, Latina et Graeca 5 (1975), 26, bilj. 58, 27, bilj. 88; Hrvoje Morović (ur.), Istorija svetoga Dujma i Staša, u: Legende i kronike, Split 1977, 15 sqq; Radoslav Katičić, Uz početke hrvatskih početaka, Split 1993, 102, 110, 128-129, bilj. 5. 27 F. Bulić, Josip Bervaldi, Kronotaksa solinskih biskupa, Zagreb 1912, 30. 28 Najnovija sinteza o problematici: Ivanka PETROVIĆ, “Hrvatska latinska hagiografija i salonitansko-splitska hagiografija sv. Domnija i sv. Anastazija”, u: Salonitansko-splitska crkva u prvom tisućljeću kršćanske povijesti (Zbornik znanstvenog skupa Split 2004), Split 2008, 107-167; I. PETROVIĆ, “L’hagiographie, latine et vernaculaire, de l’espace croate, des origines à 1350”, u: Corpus Christianorum, Hagiographies IV, Brepols-Turnhout 2006, 191-204. 24

EMILIO MARIN

Glavni pravci i glavne osobe starokršćanske arheologije u Hrvatskoj

vjekovnog Splita, i to je ostao do danas, s imenom S. Doimo (Sveti Dujam).29 Bulić, odan svojim istraživanjima martira, uvijek je održavao veze s Rimom, kako svjedoči i poruka i žarki pozdrav koji je objavio u svesku u povodu 50. obljetnice VAHDa, kao uostalom i epistolarij s de Rossijem i osobiti odnos s Antonom de Waalom, poglavito u svjetlu inicijative za organizaciju Prvog međunarodnog kongresa za starokršćansku arheologiju, koji je bio održan u Splitu i Saloni 1894., kad je de Waal bio predsjednikom Kongresa.30 De Waal i Bulić mogu biti smatrani utemeljitelji međunarodnih kongresa za starokršćansku arheologiju,31 te zaslužni za rezolucije koje je prihvatio Kongres 1894., kao i za moderne principe, koji su postali praksom arheologa djelatnih za starokršćansko razdoblje u Europi.32 Vrijedno je napomenuti i kako je Hrvatsko društvo za domaću povijest “Bihać”, koje je Bulić utemeljio u godini održavanja Prvog kongresa,33 anticipiralo današnje shvaćanje o ranom srednjem vijeku kao poveznici između kasne antike i srednjovjekovlja.34 U pogledu inicijative za sazivanje toga Prvog kongresa, osobite zasluge ima i Luka Jelić (* Vranjic 22.12.1864. † Kaštel-Stari 3.2.1922.). I on, zauzet proučavanjem starog kršćanstva u Dalmaciji i Saloni, proučavao je i objavljivao starokršćanske natpise Salone.35 Glede pitanja salonitanskih mučenika zauzeo je stav drukčiji

32 33

Cf. Željko RapaniĆ, Milan Ivanišević, Sveti Dujam, Split 1997; Salona III, Recherches archéologiques franco-croates, 1-85. F. Bulić, Povodom pedesetgodišnjice jubileja “Vjesnika za arheologiju i historiju dalmatinsku” 1878-1928, Split 1931, 37-46; Anton de Waal, “Museum in Salona”, Römische Quartalschrift 24 (1910), 9899; Mihovil Abramić, u: VAHD 51 (1940), III-XIV, osobito XI-XII; Jacques Zeiller, u: Revue Archéologique 6,4 (1934), 180-184; Ivan Ostojić (ur.), Korespondencija – correspondance. Frane Bulić – Hippolyte Delehaye, Split 1984; E. Marin (ur.), Don Frane Bulić. Katalog Izložbe, Split 1984, osobito članci Duje Rendić-Miočević, 13-15, Herman Vetters, 17, N. Duval, 27-30, te nadasve kronologija života i rada F. Bulića, 69-149. Usp. Umberto M. Fasola, “L’epistolario Bulić – de Rossi conservato nella Biblioteca Vaticana”, Don Frane Bulić, 19-25; E. Marin, “Korespondencija de RossiBulić u Arheološkom muzeju u Splitu”, Acta XIII CIAC, 1, 397-406; E. Marin, “Bulić i suvremenici domaći i strani” (Bulić et ses contemporains du pays et de l’étranger), Disputationes Salonitanae III, 71-101; E. Marin, “Les provinces danubiennes et balkaniques: épigraphie chrétienne - L’oeuvre de Jacques Zeiller sur la Dalmatie”, Actes du Colloque du centenaire de l’Année Epigraphique, Paris 1990, 183-203; E. Marin, “Msgr. Frane Bulić i evropski epigrafičari”, Živa antika 34 (1984), 233-236 ; E. Marin, Pro Salona, Zagreb 1994, 75-111. M. Zaninović, “The beginning of a series of international congresses”, 163-173; M. Zaninović, “Antička arheologija u Hrvatskoj”, 11-20. Acta I CIAC (1894), E. MARIN (ur.), Città del Vaticano - Split 1993, 269-294. N. Cambi, “Frane Bulić utemeljitelj Hrvatskog društva za istraživanje domaće povijesti u Spljetu Bihać”, Arheološka istraživanja u Zagrebu i njegovoj okolici, Zagreb 1981, 51-62. E. Marin, “Lapidari dalmati: Realizzazioni e progettazioni delle collezioni epigrafiche nella Croazia meridionale”, Il museo epigrafico, Epigrafia e Antichità 7, Faenza 1984, 276-278; E. MARIN, u: Disputationes Salonitanae IV, VAHD 85 (1992), 9. Luka JELIĆ, “Das Coemeterium von “Manastirine” zu Salona und der dortige Sarkophag des Guten Hirten”, Römische Quartalschrift 5 (1891), 10-27, 105-123, 266-283; L. JELIĆ, “I monumenti scritti e figurati die martiri Salonitani del cimitero della Lex sancta christiana”, u: Ephemeris Salonitana, 21-24

ANTIQUAM FIDEM

Zbo r n ik r a d o v a s a z nans t v e no g a s kup a o S i s ač koj b i sk up i j i

od kritičke pozicije Bulićeve pa je to prouzročilo štetu u međusobnim odnosima i slijedom toga i udaljavanje Jelića od starokršćanske arheologije. Bio je vrlo zauzet istraživanjem arhivske građe i posvetio se srednjovjekovnoj i modernoj povijesti, ali i drugim znanstvenim disciplinama: etnografiji, lingvistici, kartografiji.36 Znatiželja prema povijesnim spomenicima i osobito kršćanskim korijenjima, kao uostalom i plemenito natjecanje u nastojanju da se što dublje u prošlost protegne vlastita kršćanska povijest u pojedinim sredinama, potakle su prvo amatere, a potom i školovane ljude, na proučavanje u raznim regijama današnje Hrvatske, u disciplini starokršćanske arheologije. Naravno, prvo je to bilo u obalnom hrvatskom području, u Dalmaciji i Istri, gdje su ti spomenici bili takoreći vidljivi. Sjeverna pak Hrvatska, koja će se u toj disciplini ogledati mnogo kasnije, odigrat će ipak značajnu ulogu i za dalmatinsku arheologiju, jer je u Zagrebu od 1893. uveden studij arheologije na Sveučilištu, koje su bili osnovali isusovci 1669. Južna Hrvatska, kako nije imala neki aktivni sveučilišni centar u vrijeme rođenja moderne arheologije, bila je u biti ovisna o stručnjacima koji su se školovali na udaljenim sveučilištima, primjerice u Beču ili, na kraju u Zagrebu. To potonje važi poglavito za one koji će diplomirati nakon I. svjetskog rata.37 Susljedno, različiti međunarodni kongresi za starokršćansku arheologiju bili su izvrstan povod za poticaj istraživačima da predstave rezultate svojih istraživanja, svoja iskopavanja i otkrića na lokalitetima od ugleda, kao i njihova razmišljanja o interpretaciji starokršćanske arhitekture. Spomenimo III. Kongres u Ravenni 1932. s izlaganjem F. Bulića (dvije godine prije njegova preminuća) I recenti risultati delle ricerche archeologiche cristiane nella Jugoslavia; IV. Kongres u Vatikanu 1938. s izlaganjem E. Dyggvea, Die altchristlichen Kultbauten an der Westküste der Balkanhalbinsel i M. Abramića, Nuove chiese paleocristiane scoperte nella Dalmazia; V. Kongres, Aix-en-Provence 1954. s izlaganjem Abramića, Die christliche Archäologie in Jugoslawien in den letzten zwanzig Jahren; VII. Kongres, Trier 1965. = Acta I CIAC, 33-36. Usp. VAHD 45 (1922), 172-179; F. Bulić, Razvoj, 54, 59, 62, 64, 86, 90, 124, 136, 150-151; Acta I CIAC, 201-402; E. Marin, “Bulić i suvremenici domaći i strani”, 82-83; J. A. Soldo, “Priprema Prvog međunarodnog kongresa za starokršćansku arheologiju” (Vorbereitung des Ersten Internationalen Kongresses für Christliche Archäologie), in E. Marin (ur.), Salona Christiana, Split 1994, 358-372, 382-383; N. Duval, E. Marin, “Encore les “Cinq martyrs” de Salone”, 285-307; M. Ivanišević in Arsen Duplančić, M. Ivanišević, Slavko Kovačić (ur.), Sv. Dujam, Split 2004, 145-146. 37 M. Zaninović, “Antička arheologija u Hrvatskoj”, 13-14; Zaninović, “Stoljeće nastave arheologije u Hrvatskoj”, Opuscula archaeologica 17 (1993), 19-23; Nives Majnarić-Pandžić, “Uz stogodišnjicu postojanja i djelovanja odsjeka i zavoda za arheologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu”, Opuscula archaeologica 17 (1993), 27-29. 36

EMILIO MARIN

Glavni pravci i glavne osobe starokršćanske arheologije u Hrvatskoj

s priopćenjem B. Gabričevića, Piscine battesimali cruciforme scoperte recentemente in Dalmazia; IX. Kongres u Rimu 1975. s izlaganjem N. Cambija, Unpublished excavations and finds of early Christian period in Yugoslavia; X. Kongres u Solunu 1980. gdje je priopćio Cambi Triconch churches on the Eastern Adriatic; XI. Kongres u Lionu 1986. opet Cambi, Nuove scoperte di archeologia cristiana. Na tom je Kongresu nastupio i E. Marin, te je svojim izlaganjima, uz glavnu kongresnu temu, o salonitanskoj topografiji intra i extra muros, omogućio da nakon dugo vremena prvi put nakon Dyggvea, Salona bude prezentirana na međunarodnom kongresu starokršćanske arheologije.38 Naravno, te su sinteze ukazale na izvješća o iskapanjima koja su u raznim sredinama vodili hrvatski arheolozi u sve većem broju, zauzeti također u starokršćanskoj arheologiji, ili kako se u zadnje vrijeme, također i uz međunarodnu potporu, običava kazati: u istraživanjima kasne antike. Neovisno o konceptu, u teoriji vrlo ispravnom, pojma kasna antika, koji je u raznim prigodama vrlo prikladan, osobno, imajući u vidu i živo sjećanje kako se u raznim zemljama tzv. realnog socijalizma nije moglo izvijestiti o otkriću neke starokršćanske bazilike nego se moralo reći da je riječ o bazilici iz kasne antike, uvijek sam branio pravo discipline, koja je pronosila svoje tradicionalno i povijesno nazivlje starokršćanske arheologije, jer je povijesna činjenica da se radilo o kršćanskoj civilizaciji, a to sam branio osobito onda, kad se pod krinkom znanosti htjelo uvesti elemente izričito političke, kako je to bilo u tijeku priprema za tada neposredno predstojeći XIII. Kongres SplitPoreč 1994. Naglasio sam očite razloge u prilog vjernosti starom nazivu, također i u svezi rimskog zavoda, koji u svom imenu sadrži specifičnu denominaciju, a u prigodi predstavljanja Radova XIII. Kongresa u Rimu, u travnju 1999., ima tome 10 godina, upravo u palači Papinskog instituta za starokršćansku arheologiju. To je zadaća, koju prema mom mišljenju, valja promicati! Zadar, antički Iader, glasovit po biskupskom centru uz gradski forum, pokazao je na svjetlo dana prvi arhitektonski arheološki element za identifikaciju svoga starokršćanskog podrijetla 1794. godine kad je bio otkriven podni mozaik s prikazom dva jelena i kratera između njih, u sakristiji Sv. Barbare. To starokršćansko podrijetlo biskupskog sklopa bio je uočio R. Eitelberger, Die mittelalterlichen Kunstdenkmäler in Dalmatien, Beč 1861., potom i C. F. Bianchi, Zara cristiana, I., Zadar 1877. Studiju o kristionici je objavio Ć. Iveković, Zagreb 1937. Važna istraživanja su obavljena i objavljena nakon II. svjetskog rata sa strane I. Petriciolija E. MARIN, “La topographie chrétienne de Salone - Les centres urbains de la Pastorale”, Actes du 11e Congrès International d’Archéologie Chrétienne (Lyon, 1986), Rome 1989, 1117-1131; E. MARIN, “Les nécropoles de Salone”, Actes du 11e Congrès, 1227-1239 ; E. MARIN, “Salona christiana ‑ Pregled (Salona christiana ‑ un aperçu)”, VAHD 80 (1987), 57-70.

ANTIQUAM FIDEM

Zbo r n ik r a d o v a s a z nans t v e no g a s kup a o S i s ač koj b i sk up i j i

i P. Vežića, sve do naših dana, a ta su se protegla i na više drugih starokršćanskih crkava u gradu. Povijesna integracija brojnih arheoloških podataka u noviju bibliografiju ogleda se u djelu koje je objavio V. Brunelli, Storia della città di Zara, I., Rim 1913., a potom i u sintetskim djelima znamenitog hrvatskog povjesničara i arheologa, prvo ravnatelja Arheološkog muzeja u Zadru, potom redovitog profesora stare povijesti na Sveučilištu u Zagrebu, nedavno preminulog Mate Suića. Hagiografsku sintezu, u okviru cjelokupne hrvatske hagiografije, za Zadar je upravo pružila Ivanka Petrović.39 Istra, kako je prebogata rimskim spomenicima, nije u svojim arheološkim počecima pobuđivala osobito zanimanje za one kasnoantičke, odnosno starokršćanske spomenike, koji su često bili skriveni u srednjovjekovnim strukturama pa tako razaznati tek u modernim istraživanjima. Naravno, Eufrazijana u Poreču je uvijek bila iznimka, premda ni ona nije pobudila mnogo pozornosti u prvoj fazi arheoloških djelovanja u Istri. Na nju se gledalo kao na povijesni spomenik bizantske umjetnosti. Andrea Amoroso je pisao o starokršćanskim bazilikama i njihovim natpisima u Poreču,40 Anton Gnirs, objavljuje osobito značajnu studiju za starokršćansku arheologiju Istre,41 dok je Bruno Molajoli pisao o predeufrazijanskim gradnjama u Poreču,42 a o samoj Eufrazijani u svom glavnom djelu La basilica eufrasiana di Parenzo, Poreč 1940.43 U toj prvoj fazi starokršćanske arheologije, dakle, istaknuo se A. Gnirs,44 koji se formirao na Sveučilištu u Pragu (diploma 1899., doktorat 1903.); od 1901. predstavnik Austrijskog arheološkog instituta za južnu Istru i kustos rimskih spomenika u Puli, konzervator pri Zentralkommission für Erforschung und Erhaltung der Kunst-und historischen Denkmale od 1902. za Pulu, Pazin i Rovinj, od 1912. za cijelu Istru i Slovensko primorje sa sjedištem u Puli. Osobito je djelatan u rimskoj arheologiji,45 premda skrbi i za prapovijesne i srednjovjekovne spomenike. Vratio I. PETROVIĆ, “L’hagiographie, latine et vernaculaire”, 205-211. Andrea AMOROSO, “Le Basiliche cristiane di Parenzo”, Atti e Memorie della Società Istriana di Archeologia e Storia patria 6 (1890), 489-514; usp. i: A. AMOROSO, “Basilica eufrasiana”, Atti e Memorie della Società Istriana di Archeologia e Storia patria 24 (1908), 173-190; A. AMOROSO, “Frammenti della fronte di sarcofagi cristiani scoperti a Parenzo”, Atti e Memorie della Società Istriana di Archeologia e Storia patria 24 (1908), 185-186. 41 Anton Gnirs, “Zur Frage der christlichen Kultanlagen aus der ersten Hälfte des vierten Jahrhunderts im österreichischen Küstenlande”, Jahreshefte des öst. Arch. Inst. 19-20, Beiblatt (1919), 165-206. 42 Bruno Molajoli, “Le costruzioni preeufrasiane di Parenzo”, Le Arti (1939-1940), 92-104. 43 Usp. M. Zaninović, “The beginning of a series of international congresses”, 173-174. 44 A. Gnirs, Arheološki tekstovi, Robert Matijašić, Klara Buršić Matijašić (ur.), Pula 2009, za starokršćansku arheologiju tekstovi: p. 175-223; usp. tu objavljeni rad: Vesna Girardi Jurkić, “Odraz arheoloških istraživanja Antuna Gnirsa na području Istre”, 225-242. 45 A. GNIRS, “Forschungen in Istrien”, Jahreshefte des öst. Arch. Inst. 14, Beiblatt (1911), 155-196; A. 39 40

EMILIO MARIN

Glavni pravci i glavne osobe starokršćanske arheologije u Hrvatskoj

se u svoju domovinu 1919. godine, gdje od 1925. djeluje u Arheološkom institutu u Pragu. Iskopao je starokršćansku baziliku u Balama u Istri. Prvi je objavio i konzervirao glasovitu škrinjicu iz Samagera.46 Za starokršćansku arheologiju u Istri, bio je osobito dragocjen doprinos koji joj je dao, tada mladi, Mario Mirabella Roberti, budući konzervator za Lombardiju i vječiti ravnatelj seminara Settimane Aquileiesi, te profesor na Sveučilištu u Trstu. Za boravka u Puli (1935.-1947.) profiliralo se njegovo zanimanje, koje će potom postati dominantno, za starokršćansku arheologiju. Prema meritornom sudu, njegovo proučavanje starokršćanskog Osora (1935., objava 1944.) i sklopa katedrale u Puli najznatniji su njegovi rezultati, ali nisu zanemarivi ni drugi, poput onih glede crkvica u ageru Pule, te Gospine crkve na Brijunima.”47 Mirabellina objava rezultata istraživanja u pulskoj katedrali,48 svjedočanstvo je njegova djelovanja od 1945. do 1947.49 Mirabellin rad na starokršćanskoj arheologiji nakon II. svjetskog rata nastavljaju hrvatski arheolozi, osobito Branko Marušić (npr. istraživanjem Sv. Andrije u Betiki, između Pule i Rovinja) i ostali arheolozi muzeja u Puli i Poreču. U prvom redu spomenimo knjigu A. Šonje, Bizant i crkveno graditeljstvo u Istri (Rijeka 1981.); premda se je opširnom monografijom o Poreču i Eufrazijani istaknuo povjesničar umjetnosti, profesor na Sveučilištu u Zagrebu Milan Prelog, a u novije vrijeme važnim otkrićima u urbanom tkivu Ivan Matejčić, djelatan kao konzervator u Istri i na Kvarneru, a dovoljno se prisjetiti sad već glasovitog slučaja njegove identifikacije i obnove episkopije Eufrazijane. Pouzdanu recenziju istraživanja u starokršćanskoj arheologiji za Poreč sačinio je 1993. Jean-Pierre Caillet.50 Epigrafska je starokršćanska pitanja sustavno obrađivao, uz spomenutog Cailleta, talijanski znanstvenik Giuseppe Cuscito, dok je povijesne starokršćanske teme tretirao

GNIRS, “Relazione sopra recenti scoperte e scavi nel circondario di Pola”, Atti e Memorie della Società Istriana di Archeologia e Storia patria 21 (1905), 255-263; A. GNIRS, Pola. Ein Führer durch die antiken Baudenkmäler und Sammlungen, Wien 1915. 46 A. GNIRS, “La basilica ed il reliquiario d’avorio di Samagher presso Pola”, Atti e Memorie della Società istriana di Archeologia e Storia patria 24 (1908), 5-48; usp. Fabrizio Bisconti, “La capsella di Samagher: il quadro delle interpretazioni”, u: Il Cristianesimo in Istria fra Tarda Antichità e Alto Medioevo, E. Marin, Danilo Mazzoleni (ur.), Città del Vaticano 2009, 217-218. 47 R. Matijašić, “Mario Mirabella Roberti a Pola (1935-1947)”, u: Antichità Altoadriatiche XLVII, Miscellanea M. Mirabella Roberti, Trieste 2000, 568. 48 Mario MIRABELLA ROBERTI, u: Rivista di Archeologia Cristiana 23-24 (1947-1948), 215-228. 49 Usp. Jean-Pierre Caillet, L’Evérgetisme monumental chrétien en Italie et à ses marges, Roma 1993, 340-342. 50 Isto, 293-295, 307-308, 324-326.

ANTIQUAM FIDEM

Zbo r n ik r a d o v a s a z nans t v e no g a s kup a o S i s ač koj b i sk up i j i

osobito uvaženi slovenski povjesničar akademik Rajko Bratož, a hagiografske akademkinja Ivanka Petrović.51 Čitav taj razvoj, koji smo pratili u najkraćim pravcima i preko najistaknutijih osoba, nije bio istovjetan u sjevernoj Hrvatskoj, prvenstveno poradi same strukture sačuvanih spomenika a potom poradi značaja nalaza. Zagreb kao sveučilišni centar nije puno zaostajao za Bečom; tu su u prvom planu bile klasična arheologija i grčka i rimska epigrafija.52 Dva znamenita i zaslužna Vinkovčanina obilježili su tu epohu prvog stoljeća nastave arheologije u Zagrebu: Josip Brunšmid i Viktor Hoffiller.53 Naravno, klasičnu epigrafiju, u sklopu starinoznanstvena istraživanja, promaknuo je već glasoviti Matija Petar Katančić, služeći se podacima koje je zapisao Adam Baltazar Krčelić, obojica u drugoj polovini 18. st.54 Jedan od tih natpisa je dokaz za opstojnost kršćanstva u Sisciji: natpis na sarkofagu u kojem je počivala – huic arcae inest – Severilla famula Christi.55 (Takav izraz famula, primjerice, nije zabilježen u salonitanskoj epigrafiji, kao ni navedeni izraz za depoziciju.) Sarkofag s tim natpisom jest prvi starokršćanski nalaz u Sisku koji – premda je još 1551. bio objavljen, odnosno spomenut u knjizi koju je napisao Wolfgang Lazius za rimsko-njemačkog cara Ferdinanda I. Habsburga – nije potaknuo zanimanje za istraživanje starokršćanskog Siska.56 Sarkofag je sačuvan u Arheološkom muzeju u Zagrebu, datiran je u 4. st., po kataloškoj jedinici koju potpisuje Željko Demo,57 odnosno u prvu polovicu tog stoljeća prema Branki Migotti.58 Studij pak starokršćanske arheologije, međutim, prvi u Hrvatskoj, u Zagrebu, uveden je tek nakon II. svjetskog rata dolaskom iz Splita na zagrebačko sveučilište profesora Duje Rendić-Miočevića 1954.,59 koji se je – želeći razviti istraživanja na najboljoj tradiciji Altertumswissenschaften, i to u razdoblju koje se pokazalo odlučujućim za formaciju novih arheologa Hrvatske ali i izvan njezinih granica – upravo zbog toga našao gotovo isključenim od iskopavanja koje bi bilo usmje 53 54 55 56

51 52

I. PETROVIĆ, “L’hagiographie, latine et vernaculaire”, 213-218. M. Zaninović, “Stoljeće nastave”, 18. Isto, 19-22. Bruna Kuntić-Makvić, “Sisciensia Kercselichiana”, Opuscula archaeologica 17 (1993), 263-271. Isto, 266-268. Branka Migotti, “Die Geschichte der frühchristlichen Archäologie in Nordkroatien”, Römische Quartalschrift 105, 1-2 (2010), 26-27. Željko Demo, B. Migotti (ur.), Od nepobjedivog sunca do sunca pravde. Rano kršćanstvo u kontinentalnoj Hrvatskoj, Zagreb 1994, 82, br. 39; u tekstu Migotti, p. 60, navodi da je to jedini sačuvani starokršćanski natpis na sarkofagu u kontinentalnoj Hrvatskoj. B. Migotti, Evidence for Christianity in Roman Southern Pannonia (Northern Croatia), BAR Intern. Ser. 684, Oxford 1997, 40. M. Zaninović, “Stoljeće nastave”, 24-25; N. Majnarić-Pandžić, n. dj., 30.

EMILIO MARIN

Glavni pravci i glavne osobe starokršćanske arheologije u Hrvatskoj

reno na neki vrlo važan starokršćanski lokalitet, stavljajući na taj način u prvi plan i istraživanje i podučavanje u cjelinu Provinzengeschichte. Zahvaljujući tome, njegovi su učenici mogli postići cjelovite rezultate, pa i u starokršćanskoj arheologiji. To su bili arheolozi, koji su djelovali na terenu ili u muzejima ili konzervatorskim zavodima a potom i na novim sveučilištima (Split, Rijeka, Pula, Osijek i Zadar), praktički svi arheolozi druge polovice 20. st. u Hrvatskoj, ali i u drugim dijelovima bivše Jugoslavije, primjerice u Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Kosovu. Duje Rendić-Miočević (* Split 29.6.1916 † Zagreb 30.4.1993.), kustos od 1941. potom ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu od 1949. do 1954. godine, bio je i ravnateljem Arheološkog muzeja u Zagrebu od 1966. do 1979. i Arheološkog instituta u Zagrebu od 1961. do 1969. godine; izvanredni pa redoviti član JAZU (kasnije HAZU), potom i tajnik njezina Prvog razreda; od 1988. do preminuća predsjednik Inicijativnog a potom i Nacionalnog odbora XIII. međunarodnog kongresa za starokršćansku arheologiju Split-Poreč 1994.60 Radove iz starokršćanske arheologije je posvetio prvenstveno Saloni,61 tek iznimno nekoj drugoj sredini, primjerice Istri.62 Glede očevidne, možemo je slobodno nazvati renesanse hrvatske starokršćanske arheologije, kojoj smo svjedočili, izrazita su nam dva datuma, kojima bismo pripisali odlučujuću važnost. Prvi je 1976. godina, koja je označila ponovno rođenje njezina znanstvenog aspekta izlaganjem koje je akademik Nenad Cambi tada objavio, a koje je bilo izneseno na još 1972. održanom kongresu arheologa Jugoslavije u Zadru. Naime, nakon dugačkog razdoblja koje su obilježili Bulić i potom Dyggve, a koje se dijelom produljilo i u post-bulićevsku epohu, koja je pak bila označena i udaljavanjem od baštine velikog Bulića, nažalost zahvaljujući i njegovu izravnom nasljedniku u splitskom Muzeju, arheologu u praksi gotovo isključivo E. Marin, “Duje Rendić-Miočević in memoriam”, VAHD 86 (1994), 9-12. D. Rendić-Miočević, “Neue Funde in der altchristlichen Nekropole Manastirine in Salona”, Archaeologia Iugoslavica I (1954), 53-70; D. Rendić-Miočević, “Tipologia dei battisteri salonitani”, Corsi di cultura sull’Arte Ravennate e Bizantina XIX (1972), 267-279; D. Rendić-Miočević, “Battisteri in ambienti rurali nell’Adriatico Orientale”, Corsi di cultura sull’Arte Ravennate e Bizantina XIX (1972), 281-295; D. Rendić-Miočević, “O salonitanskom baptisterijalnom kompleksu – Catechumeneum ili consignatorium?”, Zbornik Narodnog muzeja Đ. Mano Zisiju, Beograd 1976, 255264; D. Rendić-Miočević, “Basilica occidentalis u tipologiji ranokršćanske arhitekture Ilirika”, Zbornik Narodnog muzeja IX-X, Beograd (1979), 87-96 [ponovna objava u: N. Cambi (ur.), Antička Salona, 379-389]; D. Rendić-Miočević, “O salonitanskim primjerima crkve bez krova (basilica discoperta)”, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 21/1, Fiskovićev zbornik, Split 1980, 69-84; D. Rendić-Miočević, “Question de la cronologie du développement des basiliques doubles de Salone”, VAHD 77 (1984), 175-186. [hrv. prijevod u: N. Cambi (ur.), Antička Salona, 367-377]. 62 D. Rendić-Miočević, “Per una nuova interpretazione dell’epigrafe sepolcrale del vescovo e « confessor » parentino Mauro”, Atti del IX Congresso internazionale di archeologia cristiana, II, Roma 1978, 441-449. 60 61

ANTIQUAM FIDEM

Zbo r n ik r a d o v a s a z nans t v e no g a s kup a o S i s ač koj b i sk up i j i

klasične orijentacije, Mihovilu Abramiću,63 starokršćanska arheologija, a navlastito ona u Saloni, bila se na neki način izgubila s obzora hrvatske arheologije između pedesetih i sedamdesetih godina 20. st. te je bila zadržana samo u nekim arheološkim istraživanjima, i to u ponekim ruralnim sredinama.64 Cambijevim referatom starokršćanska arheologija u Hrvatskoj opet je stavljena u znanstveni fokus. Drugi je datum 1984. godina, kada se obilježavala 50. obljetnica Bulićeva preminuća s nekoliko vrlo važnih znanstvenih i kulturnih događanja, koja su finalizirala ostvarenje posebnog projekta, kojeg je vodio E. Marin. Ta je godina označila, po našem mišljenju, ponovno rođenje muzeološkog aspekta hrvatske starokršćanske arheologije, kao i njezina aspekta u terenskom istraživanju i zaštiti velikih arheoloških lokaliteta, poglavito Salone. Naime, 29. srpnja 1984. komemorirali smo 50. obljetnicu Bulićeve smrti, pa su se mnogobrojni ljubitelji baštine iz Splita, Solina i Kaštela okupili oko Bulićeva sarkofaga na Manastirinama, te je tada, u prizemlju Bulićeva Tusculuma inaugurirana Bulićeva spomen-soba, koja je predstavila njegov privatni život koji se odvijao prepleten spomenima na starokršćansku Salonu kao i na njegovu svećeničku službu, a sve to u želji da se obnovi dignitet Salone općenito i osobito onaj koji je imala Salona Christiana.65 Tako se u protoku vremena od kraja sedamdesetih godina 20. st. do Kongresa 1994., dakle u nekih petnaestak godina, starokršćanska arheologija afirmirala u cijeloj Hrvatskoj, a poglavito se reafirmirala u Saloni, te je priprema jubilarnog Kongresa bila plodotvorna za znanstveni razvoj discipline, zaštitu i prezentaciju spomenika i lokaliteta te međunarodnu afirmaciju Hrvatske, što se sretno podudarilo sa stvaranjem moderne neovisne Hrvatske.66 Prva polovica 6. st. bila je obilježena gradnjom važnih crkvenih zdanja u Saloni, da bi potom na krilima justinijanske rekonkviste slijedila gradnja najvećeg dijela crkava u cijeloj provinciji Dalmaciji.67 Upravo zbog toga je to razdoblje, bogato ne samo tolikim vrsnim i monumentalnim justinijanskim gradnjama već i zanimljivim znanstvenim problemima prijelaza iz 6. u 7. st., bilo u središtu po

Osim relacija, prije spomenutih na kongresima starokršćanske arheologije, usp. još jedino M. Abramić, “Zur Geschichte des Christentum in Salona”, u: Forschungen in Salona, 7-10; hrv. prijevod u: N. Cambi (ur.), Antička Salona, 321-325. 64 Usp. E. Marin, “Arheološka, povijesna i lingvistička istraživanja antičkog doba Dalmacije u posljednjih pedeset godina”, Latina et Graeca 3 (1974) 14, 24, bilj. 152-155. 65 E. Marin, “Mons. Frane Bulić 1934-1984”, Rivista di Archeologia Cristiana LX (1984), 353-355; usp. E. MARIN, u: Don Frane Bulić, 8. 66 E. MARIN, Pro Salona, Zagreb 1994, passim; E. MARIN, “Odjeci XIII. međunarodnog kongresa za starokršćansku arheologiju”, Arheološki radovi i rasprave 12 (1996), 371-383. 67 Usp. Pascale Chevalier, Ecclesiae Dalmatiae, Salona II, Recherches archéologiques francocroates, dir. N. Duval, E. Marin, Roma - Split 1995, vol. 2, 181. 63

EMILIO MARIN

Glavni pravci i glavne osobe starokršćanske arheologije u Hrvatskoj

zornosti XIII. Kongresa u Splitu i Poreču 1994. godine. U Radovima Kongresa (Acta XIII CIAC I-III, Rim – Split 1998.) predstavljeni su različiti vidovi te epohe, važne za cijeli antički svijet a posebno i za kasnoantički Jadran i za metropolu Salonu, koja je tada imala iznimnu ulogu. Okolnost da je siscijski biskup nazočio saborima i 530. (Joannes episcopus sisciane subscripsi) i 533. (Constantinus episcopus ecclesiae sisciane his gestis consentiens subscripsi) u Saloni govori da je nadležnost salonitanske metropolije u to doba dosezala do Siska.68 Dakle, to je bila osovina, bitan pravac sjever-jug, a drugi je takav pravac išao od Narone dolinom Neretve. Ostaci starokršćanske bazilike koji su otkriveni ispod današnje crkve Sv. Vida u Vidu, antička Narona, govore o najstarijoj crkvi u navedenoj neretvanskoj osovini, i to iz 5. st.69 Tip te crkve u Naroni utjecao je na stil niza crkava u slijedu podignutih uz neretvansku osovinu prema sjeveru, u unutrašnjosti provincije.70 Crkva pak koja je bila podignuta na lokalitetu Erešove bare, također u Naroni, izvan gradskih zidina, bila je zapravo sagrađena nad ruševinom neke rimske vile iz 3. st. Budući da se za stalno, zahvaljujući stratigrafiji, datira u početak 7. st., predstavlja za nas jedinstveni primjer crkve sagrađene u to vrijeme propasti i dekadencije antičkih gradova na istočnom Jadranu. Dakle, riječ je o posljednjoj antičkoj sakralnoj gradskoj gradnji, koja je mogla utjecati i na neka srednjovjekovna arhitektonska rješenja u regiji.71 Vrijedno je i zanimljivo dometnuti kako su priručnici starokršćanske arheologije na hrvatskom jeziku, svi, povezani s teritorijem današnje Bosne i Hercegovine. Prvi, objavljen u Zagrebu, 1931., bio je iz pera arheologa koji se osobito istaknuo radom u Sarajevu, Ćire Truhelke.72 Drugi je bio objavljen u Mostaru 1986. i drugo izdanje 1990. od autora Ðure Baslera. Od Baslera je, kao posthumno djelo, bila objavljena i upotpunjena sinteza o kasnoantičkoj, dakle i starokršćanskoj, arhitekturi u Bosni i Hercegovini.73 Treći, najnoviji, priručnik na hrvatskom je Vicka Kapitanovića, Split 2006. a posvećuje važan dio i starokršćanskim

Usp. Salona Christiana, E. Marin (ur.), 159-161. E. Marin, “Sv. Vid de Narona - un exemple desormais établi pour la discontinuité”, Orbis Romanus Christianusque - Travaux sur l’Antiquité Tardive rassemblés autour des recherches de Noël Duval, Paris 1995, 265-275; E. Marin et alii, Sveti Vid, Split 1999, 22, 273. 70 Cf. N. Cambi, “Una città dell’altra sponda: Narona e il suo territorio nella tarda antichità”, Studi Romagnoli XXXIV (1983), 675 sqq. 71 E. Marin et alii, Erešove bare, Split 2002, 35-42, 49-50. 72 Ćiro Truhelka, Starokršćanska arheologija, Zagreb 1931. Usp. N. Cambi, “Truhelka i starokršćanska arheologija”, u: Ćiro Truhelka – Zbornik, N. Majnarić-Pandžić (ur.), Zagreb 1994, 33-49. 73 Đuro BASLER, Spätantike und frühchristliche Architectur in Bosnien und der Herzegovina, Wien 1993. 68 69

ANTIQUAM FIDEM

Zbo r n ik r a d o v a s a z nans t v e no g a s kup a o S i s ač koj b i sk up i j i

spomenicima Bosne i Hercegovine.74 Još je jedan Hrvat, Veljko Paškvalin, koji je podario plodni radni vijek Sarajevu, objavio malo prije smrti vrlo važnu knjigu o starom kršćanstvu u zaleđu Narone.75 Naglaskom na značaj nastave Duje Rendić-Miočevića podcrtali smo i osobiti izravni prinos južnohrvatske sjevernohrvatskoj starokršćanskoj arheologiji. Doduše, poneki izravni znanstveni obol dao bi još i don Frane Bulić, primjerice raspravom o mučeniku Kvirinu iz Siscije ili o problematici Sirmija. Članak o sv. Kvirinu Bulić je objavio 1924. godine, a u prigodi Kongresa u Splitu i Poreču 1994. pretiskan je i preveden na engleski jezik.76 U članku piše o novim istraživanjima na mjestu ukopa sisačkog biskupa sv. Kvirina u Rimu, na Via Appia, na području bazilike Sv. Sebastijana.77 Od natpisa spomenimo onaj Flavija Maura (Budrovci-Štrbinci),78 koji, kako se restituira, navodi COLL[egae], što nas povezuje s Dalmacijom, jer u Saloni ima sedam natpisa koji se odnose na Collegium fabrum Veneris i Collegium dendrophorum te sedam natpisa na Collegium ad Tritones. Također i natpis Venatorina i Martorije (Vinkovci),79 koji je uklesan na debeloj vapnenačkoj ploči, poput brojnih takvih u Saloni, ali s velikim kristogramom, pa je mlađi od salonitanskih.80 Nadgrobni natpis iz Siska iz 4. st.81 ima paralelu u izričaju domus aeterna u značenju groba u salonitanskim natpisima, također, iz 4. st.82 Moramo navesti i brončanu oplatu drvene škrinjice s prikazom personifikacije gradova Kartage, Konstantinopola, Rima, Nikomedije i Siscije, koja je iz Siscije,

Vicko Kapitanović, Kršćanska arheologija, Split 2006, 177-184. Veljko Paškvalin, Kršćanstvo kasne antike u zaleđu Salone i Narone – Arheološka istraživanja kasnoantičkog kršćanstva u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 2003. 76 Ž. Demo, B. Migotti (ur.), n. dj., 13-15, 151-154. 77 O tom svecu, kao i o statusu quo hagiografskog istraživanja u sjevernoj Hrvatskoj, usp. I. PETROVIĆ, “L’hagiographie, latine et vernaculaire”, 218-220. 78 Ž. Demo, B. Migotti (ur.), n. dj., 116, br. 155: 4.-5. st.; u svom tekstu Migotti, p. 61 tvrdi da u Dalmaciji nema “epigrafičkih potvrda ranokršćanskih kolegija”; ako se to odnosi na konfesiju, onda je prihvatljivo, ali ako se odnosi na kronologiju, onda nije: usp. Salona IV : Recherches archéologiques franco-croates à Salone (dir. N. Duval, E. Marin et Fr. Prévot), E. MARIN et alii, Inscriptions de Salone chrétienne, IVe-VIIe siècles – Natpisi starokršćanske Salone, IV.-VII. st., Rome - Split 2010, 73-76. Usp. i B. Migotti, Evidence for Christianity, 46-47, br. III.c.2. datira 4. st. što je prihvatljivije. 79 Ž. Demo, B. Migotti (ur.), n. dj., 98, br. 96: 2. pol. 4. st. Usp. i B. Migotti, Evidence for Christianity, p. 45-46, br. III.c.1. produžuje kronologiju i na 1. pol. 5. st. 80 E. Marin, u: Salona I: Recherches archéologiques franco-croates à Salone (dir. N. Duval, E. Marin); Catalogue de la sculpture architecturale paléochrétienne de Salone, N. Duval, E. Marin, Catherine Metzger (ur.), Rome - Split 1994, 315-321. 81 B. Migotti, Evidence for Christianity, 52, br. III.c.9. 82 Salona IV, natpisi br. 224 i 398. 74 75

EMILIO MARIN

Glavni pravci i glavne osobe starokršćanske arheologije u Hrvatskoj

iz 4. st. oko 350. godine,83 a čuva se u Budimpešti. Ona je otprilike stilski i vremenski bliska oplati relikvijara iz Novalje na otoku Pagu koji je sigurno kršćanski, premda je nastao nešto prije onog iz Siscije.84 Ovo izlaganje vodi nas naznačenim putovima, ali i u svjetlu poneke usporedbe između starokršćanske baštine hrvatskog juga i sjevera, ovog potonjeg, predstavljenog izložbom i katalogom u prigodi spomenutog kongresa 1994., te slijedom toga i monografije Branke Migotti iz 1997. godine, koja je pokazala kako je nedostatak starokršćanskih spomenika u sjevernoj Hrvatskoj prvenstveno rezultat slabog arheološkog istraživanja.85 Siscia bi u tom smislu mogla biti svijetla točka hrvatske starokršćanske arheologije u budućnosti. Uostalom, vrijedi i ovdje podcrtati s B. Migotti, kako je plod koji su pružile spomenute dvije publikacije koje su prvi put ekstenzivno predstavile starokršćansku arheološku baštinu sjeverne Hrvatske, upravo plod Kongresa Split-Poreč 1994. godine. Odavno mi je, upravo zahvaljujući Buliću, bilo jasno da će naša starokršćanska arheologija, eo ipso nadnacionalna, biti stalno i stvarno na svjetskoj znanstvenoj razini, ako njezini protagonisti budu ukorijenjeni u zavičaj, ali istodobno usko povezani s europskim znanstvenim središtima.86 Iz takve prakse i uvjerenja proizašle su i rezolucije Kongresa 1894., kojima se zapravo Bulićeva vizija i njegovih glasovitih europskih suvremenika započela ostvarivati. Fundamentalno je bilo opredjeljenje za akribiju korpusa raznih tipova arheoloških spomenika, za povezanost znanstvenog i nastavnog procesa, za osposobljavanje muzejâ za znanstvenu i edukativnu ulogu, opredjeljenje za povezanost arheoloških, povijesnih i patrističkih znanosti, kao i za povezanost kasnoantičke i ranosrednjovjekovne arheologije.87 Ponosan sam da smo moj naraštaj i ja za dalmatinsku starokršćansku arheologiju ostvarili postulate Kongresa iz 1894. godine, ne samo – zajedno s cijelom Hrvatskom – realizirajući jubilarni Kongres 1994., već i ostvarenjem onoga što su Bulić i društvo zacrtali, a što je bio naš desiderat, kojega sam još 1984. ovako formulirao: naša starokršćanska arheologija nije „eksploatirala“ množinu Bulićevih otkrića onoliko koliko je mogla. To ostaje, konkretno za Salonu, jedna od njezinih zadaća.88

N. Cambi, Antika, Zagreb 2002, 302-303, sl. 478. Isto, 303-304, sl. 479. 85 Usp. osobito B. Migotti, Evidence for Christianity, 6, 106. 86 Usp. E. Marin, Pro Salona, 77. 87 Isto, 88. 88 Isto, 77. 83 84

ANTIQUAM FIDEM

Zbo r n ik r a d o v a s a z nans t v e no g a s kup a o S i s ač koj b i sk up i j i

Nakon četvrt stoljeća to je, u prvom redu zahvaljujući ediciji Salona Christiana i „triptihu“ (koji uključuje Starohrvatski Solin i Longae Salonae), projektu koji sam vodio u Arheološkom muzeju – Split, te nizu Salona, projektu koji sam vodio u istom Muzeju (i dovršio u Rimu) u suradnji s francuskom arheologijom, i ostvareno! Svojevrsna kruna je upravo u ljeto 2010. tiskani Zbornik starokršćanskih natpisa Salone, već po samom predmetu studija. Riječ je o najopsežnijem djelu starokršćanske epigrafije Zapadnorimskog carstva nakon zbornika natpisa grada Rima! U tom pravcu, od Bulića preko nastave u Zagrebu Duje Rendića do našeg Korpusa, starokršćanska arheologija i epigrafija Dalmacije stale su uz bok onoj klasičnoj arheologiji i posebno epigrafiji u sjevernoj Hrvatskoj, koju su utjelovljavali Brunšmid i Hoffiler. Vjerujem da je značenje našeg novog Korpusa i za epigrafiju u sjevernoj Hrvatskoj daleko trajnije i dublje od nekoliko efemernih poveznica koje sam prigodničarski natuknuo.

Sommario La Salona Cristiana è in un certo senso, paradossalmente determinata da Diocleziano, tanto dal suo volere quanto dalla sorte. Nel lunghissimo susseguirsi di diverse vicende storiche nell’area spalato-salonitana, la parte centrale della Dalmazia ossia la Croazia meridionale, non esiste un periodo storico più intenso di quello della Salona Christiana, partecipe del comune patrimonio mediterraneo ed europeo. Un notevole posto nelle ricerche dell’Antichità cristiana nella Dalmazia appartiene alle indagini epigrafiche, e un posto assoluto occupano le iscrizioni di Salona. È da menzionare la pubblicazione recente, attesa da lungo, di un corpus delle iscrizioni della Salona cristiana, una raccolta, Roma esclusa, la più importante dell’Occidente! La scoperta del battistero salonitano nel 1846, insieme alle stanze annesse e il famoso mosaico con i due cervi e il salmo di Davide “Sicut cervus desiderat…”, avvenuta negli scavi di Francesco Carrara, direttore del Museo archeologico di Spalato, l’autore del primo progetto scientifico degli scavi di Salona, pubblicato a Trieste nel 1850, rimane un evento chiave nella ricezione dei monumenti salonitani cristiani nell’archeologia cristiana europea. Il battistero si trovava nel ben noto gruppo episcopale di Salona, studiato da lungo e in modo particolare da Ejnar Dyggve dopo la Seconda guerra mondiale. Conviene ricordare l’anno 1878, la data della fondazione del Bullettino di archeologia e storia dalmata, la prima rivista archeologica fondata sul territorio della Croazia odierna. 32

F OTOG R A F I J E sa z n a n s t v e n o g a skupa

Antiquam fidem

FOTOGRAFIJE SA ZNANSTVENOGA SKUPA

489

ANTIQUAM FIDEM

Zbo r n ik r a d o v a s a z nans t v e no g a s kup a o S i s ač koj b i sk up i j i

490

FOTOGRAFIJE SA ZNANSTVENOGA SKUPA

491

ANTIQUAM FIDEM

Zbo r n ik r a d o v a s a z nans t v e no g a s kup a o S i s ač koj b i sk up i j i

492

FOTOGRAFIJE SA ZNANSTVENOGA SKUPA

493

ANTIQUAM FIDEM

Zbo r n ik r a d o v a s a z nans t v e no g a s kup a o S i s ač koj b i sk up i j i

494

FOTOGRAFIJE SA ZNANSTVENOGA SKUPA

495

Fotografije sa znanstvenog skupa Antiquam fidem (str. 489 - 495) 1. Osnivanje Organizacijskog odbora 2. Medijska najava 3.-4. Dolazak uvaženih gostiju 5.-8. Otvaranje znanstvenog skupa 9.-12. Stručni izlet - kapela Svetog Ivana Krstitelja u Drenčini, crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gori (u izgradnji), župna crkva Svetog Lovre u Petrinji i župna crkva Blažene Djevice Marije u Kloštar Ivaniću 13.-14. Sveta misa u katedrali Uzvišenja Svetog Križa u Sisku Sve fotografije snimio S. Vego.

S i s ač k a

ANTIQUAM FIDEM ZBORNIK RADOVA

b i s k u p i j a

ANTIQUAM FIDEM Z B O R N IK

RADOVA

Stjepan Razum

Glas Koncila