Židov iz Šangaja by Fraktura

meka biblioteka knjiga 52

Od istog autora u nakladi Frakture Stvoriteljeva karta

Emilio Calderón

Židov iz Šangaja prevela sa španjolskog Tamara Horvat Kanjera

Fraktura

Prvo izdanje objavljeno pod naslovom El judío de Shanghai, Editorial Planeta, S.A., Barcelona 2008. © 2008 by Emilio Calderón © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2011. Objavljeno prema sporazumu s UnderCover Literary Agents © za prijevod Tamara Horvat Kanjera i Fraktura, 2011. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-302-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 775661

Ova pripovijest počinje smrću jednog Židova, predvečer 12. rujna 1943. U to sam doba bio španjolski konzul u Šangaju, iako sam po zanimanju zapravo liječnik. Spremao sam se dati injekciju Namirisanom Oblaku, svojoj kineskoj sluškinji, kad je netko pokucao na kućna vrata. “Ja ću otvoriti. Ti ostani ovdje”, rekao sam joj. Namirisani Oblak se sklupčala onako kako to može napraviti samo žena koja je dvije godine bila seksualna robinja japanske vojske, dok nije navukla silis i njezino tijelo postalo neupotrebljivo. Zahvaljujući meni uspjela je spasiti život i povratiti određenu nadu u ljudsku vrstu. Iako je proces davao rezultate, bio je jednako polagan kao i bolni tret man protiv bolesti. Dva puta mjesečno morao sam joj ubrizgavati po dvije doze sastojka broj 606, Salvarsana, jedinog sintetiziranog anti silitika koji liječi bolest, a da nije toksičan za pacijenta. Jasno da muke injekcije nisu bile ništa u usporedbi s ranama na njezinoj duši. Ja se, naprotiv, nisam imao čega bojati. Nakon što su Japan i Sjedi njene Države zaratili, japanski nastanjenici u ovoj zemlji ostali su pod skrbništvom španjolskog veleposlanstva u Washingtonu, tako da je moja situacija u Šangaju u svim elementima bila jednaka savezničkoj. A to puno govori o ondašnjim vremenima. Zato se, kad sam otvorio kućna vrata, nisam iznenadio što sam se našao pred agentom Kempei Taija, zastrašujuće tajne policije japanske vojske. Prepoznao sam ga jer je na uniformi nosio znakovlje zvijezde u obliku cvijeta okruženog listovima. Bio je sitan čovjek lica nalik kuku ruznoj hostiji, kukasta nosa poput papige i iskošena pogleda. Kao što

19 G

se običavalo događati s većinom japanskih vojnih lica, velike dimenzije drvene nabojnjače revolvera Mauser nisu bile u skladu s niskim stasom onoga koji ga je nosio, do takve krajnosti da je djelovao komično. Iako, ako Japanci u nečemu oskudijevaju, to je smisao za humor. “Mister Niboli? Monsieur Niboli?” obratio mi se. Unatoč tomu što je engleski bio uporabni jezik u Šangaju, ja sam živio u Francuskoj koncesiji, pa je stoga policajac pokušao s oba jezika. Od sedamdeset tisuća agenata koji su radili u Kempei Taiju trećina je govorila engleski, protivno japanskim običajima. Mnogi od njih bora vili su u Sjedinjenim Državama prije no što je buknuo rat. “Ja sam”, odgovorio sam. Začudilo me koliko je ratnička gura tog muškarca odudarala od večernje graje na Avenue Joffre, koja bi se čim bi zašlo sunce punila prolaznicima, kulijima koji su vukli rikše, prostitukama, Francuzima pobornicima višijevske Francuske, Francuzima protivnicima te iste kolaboracionističke Francuske, belogardejcima (bilo ih je toliko u Francuskoj koncesiji da su Avenue Joffre nazivali i Moscow Boulevard), kineskim dadiljama koje su bdjele nad djecom Zapadnjaka o kojoj su skrbile, članovima “kulture yangjingband” (tako su nazivani Kinezi koji su prihvatili europske običaje), i tajnim militantima Kineske ko munističke partije i Kuomintanga pod vodstvom Čang Kaj Šeka, nad svima njima su visjele tisuće žaruljica, a vjetar ih je pokretao kao kri jesnice. Jedini znak da Šangaj nije isti onaj grad od prije nekoliko godina bio je izostanak prepunog reda ispred kazališta Cathai, gdje su se nekoć održavale premijere hollywoodskih lmova. Sad su američki lmovi bili zabranjeni i održavane su jedino projekcije ratnih dokumentaraca, čiji su protagonisti bili japanska carska vojska ili Wehrmacht. Tip lma kakav nije zanimao kineske sluškinje, uvijek lakome na romantiku. “Biste li bili tako ljubazni da pođete s nama u mrtvačnicu kako biste identicirali jedno truplo?” pitao me u nastavku agent Kempei Taija, istodobno mi pokazujući mjesto gdje je čekala crna berlina s dvije osobe unutra. Svaki moj dotadašnji neslužbeni pregled po naredbi Kempei Taija ticao se nekog medicinskog slučaja povezanog sa spolnim bolestima

20 G

“jugun-ianfu” (“žena za utjehu”), kojima su se japanski vojnici koristili kako bi zasitili svoj spolni apetit. Nevažni slučajevi, koji su sređivani s nekoliko pilula i nekoliko tjedana apstinencije. “Truplo?” pitao sam ne znajući na koga bi se to moglo odnositi. “Je li ovo prebivalište Herr Leona Blumenthala?” nastavio je ispi tivanje, nastojeći se osvjedočiti da nije pogriješio adresu. “Jest. Bilo je, dok vi niste primorali dobar dio Židova da se presele u ‘područja određena za apatride’, odgovorio sam. To je bio eufemizam koji su japanske vojne vlasti upotrebljavale kad se govorilo o getu Hongkew u istoimenom distriktu. Jedinom židov skom getu na svijetu koji nije bio u rukama nacista. Zamisao da se Židovi sklone niknula je kao posljedica tajnog posjeta (iako je u Šangaju tajno bilo jedino ono što se nije dogodilo, sve ostalo na koncu bi se prije ili poslije doznalo) pukovnika SS-a Josefa Meisingera, šefa Gestapa u Tokiju, s ciljem da se japanskim vojnim vlastima prenese ishod konfe rencije na jezeru Wannsee, gdje je bilo odobreno “konačno rješenje” za “židovsko pitanje”. Meisingerov plan bio je da se zatoče Židovi za vrijeme proslave Roš Hašane, židovske Nove godine, ukrcaju na paro brode kojima bi ih se odvezlo do pučine i ostavilo da umru od gladi. Druga mogućnost bila je da ih se odveze do otoka Tsungming, napu štenog mjesta gdje Židovima ne bi trebalo dugo da proždru jedni druge uslijed nedostatka vode i namirnica. S druge strane Japanci bi dobili imovinu zaplijenjenu uhapšenima. Vojni upravitelj Šangaja tada je okupio glavne vođe hebrejske zajednice i zapitao ih zašto Nijemci osjećaju prema njima toliku mržnju. Rabin Simon Kalish rekao je prevoditelju: “Recite upravitelju da nas Nijemci mrze jer smo Istoč njaci.” Kalishev je odgovor izazvao slabašan osmijeh kod japanskog vojnika, koji je na glasu bio kao ozbiljan čovjek. Posljedica tog sastanka bila je da su se Japanci ograničili na zatvaranje Židova “bez domovine”, odnosno onih poteklih iz Njemačke i zemalja koje su ostale pod njezi nom vlašću, u geto bez žičane ograde, ali pod čeličnom policijskom paskom, u takozvano “područje određeno za apatride”. Sve u svemu, dvadeset tisuća muškaraca, žena, djece i staraca. Ostatak, jedanaest tisuća Židova “s domovinom”, pošteđen je zatvaranja, ako nisu posje

21 G

dovali putovnice što su ih izdavale neprijateljske vlade poput britanskih ili američkih. Tako se blizu osam tisuća Židova “bez domovine” koji su dotad boravili izvan distrikta Hongkew našlo prisiljeno prodati svoje domove i poslove po smiješno niskim cijenama i prijeći u “područje određeno za apatride” prije 18. svibnja 1943., krajnjeg datuma koji su nametnule japanske vlasti. Oni koji se ogluše o ovu naredbu bit će strogo kažnjeni. Tako su stajale stvari kad sam sklopio dogovor s Leonom Blumen thalom, prema kojemu će on povratiti vlasništvo nad kućom i svim svojim stvarima čim završi rat. Uz to sam bio uključen u njegovu opo ruku kao izvršitelj, a u slučaju da se zatočeništvo produlji bio sam ovlašten prodati starine nagomilane u stanu, kako bih kupio namirnice ili lijekove na crnom tržištu, koje je u Šangaju procvalo. Moje prijateljstvo s Leonom Blumenthalom sezalo je u ljeto 1939. godine. Tada sam radio kao liječnik na talijanskom brodu Conte Biancamano, istom onom koji je služio tisućama njemačkih, poljskih i au strijskih Židova kao prijevozno sredstvo između luka Genove i Šangaja, na putovanju koje je trajalo između tri i četiri tjedna. U to doba svijet je bio podijeljen na zemlje u kojima Židovi nisu mogli živjeti i zemlje u koje nisu mogli ući. Šangaj je bio jedini grad koji nije tražio vizu, putovnicu, dozvolu boravka ili raspolaganje kapitalom da se u njemu smjeste. Zato se bilo tko mogao naseliti u Šangaju tek tako, bio on Židov ili ne. Kako se onda govorilo: “Svatko tko dolazi u Šangaj ima nešto skriti.” Moj posao liječnika sastojao se od toga da prepoznam židovske emigrante koji su se ukrcavali, kako bih otkrio moguće bolesti koje bi se mogle razviti u epidemiju kad se lađa nađe na pučini. Na poseban način uporno smo radili na istrebljivanju parazita kao što su buhe ili uši, prijenosnici tifusa. Krajnje osjetljiv posao, zato što je o mojoj dija gnozi ovisilo hoće li im biti dozvoljeno da se ukrcaju ili ne. U mnogo slučajeva je običan strah da će biti odbijeni bio toliko jak da bi se usli jed toga posve zdravi putnici razboljeli, odjednom se našavši usred napadaja tjeskobe ili snažnih glavobolja uzrokovanih napetošću. Tako sam, u tim okolnostima, upoznao bračni par Blumenthal.

22 G

Prvi naš susret dogodio se pred fotograjom argentinskog pjevača Carlosa Gardela i njegove zaručnice, Isabel del Valle. Oboje su bili putnici na Conte Biancamanu u studenom 1933. i dali su se fotograrati u društvu posade, koja je objesila portrete na istaknutom mjestu na brodu. Leon Blumenthal je, kako se čini, bio veliki obožavatelj argen tinskog pjevača i da to dokaže promumljao je jednu kiticu slavnog tanga Caminito. “Putiću, što te je vrijeme izbrisalo / a koji nas jednoga dana vidje kako šećemo / dođoh ti posljednji put / dođoh posljednji put ispričati ti svoju muku.” Unatoč njemačkom naglasku, njegov je izgovor bio više nego prihvatljiv, tako da sam ga na koncu zapitao gdje je nau čio moj jezik. Na moje iznenađenje, njegova supruga, krasna djevojka po imenu Norah, za koju sam isprva pomislio da mu je kći, odgovorila je na moje pitanje na još korektnijem kastiljanskom no što je bio onaj njezina muža: “To su jedine riječi koje zna na vašem jeziku. Iako Leon govori engleski, francuski i talijanski sasvim dobro, uz njemački i hebrejski, naravno.” “A vi, gdje ste naučili kastiljanski?” zanimalo me. “Ja sam Mađarica, sefardskog podrijetla”, objasnila je s određenim djetinjim oduševljenjem. “Moje djevojačko prezime bilo je Revesz. Norah Revesz. Moja se obitelj preselila u Dresden 1932. – jedina pred nost koju imaju iseljavanja jest to što čovjeku nude priliku da nauči nove jezike. Obično se govori da sefardski Židovi izbačeni iz Španjolske i dalje čuvaju ključeve svojih kuća u Toledu, ali ono što su doista saču vali je idiom, ključ koji otvara sva vrata.” Bujne Norine grudi bile su u opreci s njezinim sitnim tijelom i tankim rukama dugih i ravnih prstiju. Iako su se najviše na tom gotovo djetinjem tijelu isticale oči, nemirne i ispitivačke, ispod crnih i valovi tih obrva uobličenih u pravilne polukružne lukove, koje kao da su su govornika, kad bi se zadržale na njemu, dubinski procjenjivale. “Mogu li vas pitati kako ste se upoznali?” zanimalo me. “To je duga pripovijest. Leon je moj otac prije nego moj muž”, odgovorila je na moje pitanje. I nakon što se uvjerila da su te riječi izazvale da se moja usta polu otvore od čuđenja, nastavila je:

23 G

“Ne uznemirujte se. Leon nije moj biološki otac. Moj otac i Leon bili su partneri. Sa šesnaest godina izgubila sam roditelje u prometnoj ne sreći, kad su se zaputili u Baden-Baden. Onda se Leon pobrinuo za mene. Kasnije, nakon događaja koji su se zbili u Njemačkoj kao poslje dica “Kristalne noći”, Leon je pomislio da je najprikladnije da se vjen čamo kako bismo olakšali poslove s papirima u slučaju da moramo bježati. Bolje supruga nego posvojena kći. Tako da smo ono što se običava zvati dogovornim brakom. Ako mi dopuštate malu pjesničku slobodu, strast su u naš odnos uveli nacisti, jer su nas oni odvukli pod huppah...” Mislila je na komad ukrašena platna koji Židovi upotrebljavaju na svojim svadbenim svečanostima i koji, između ostaloga, simbolizira novi dom mladoženje i mlade. Međutim dva su elementa razlikovala bračni par Blumenthalovih od ostatka izbjeglica. S jedne strane oboje su sačuvali netaknutu kosu – u Leonovu slučaju bujnu i dotjeranu – pojedinost koja je ukazivala da prethodno nisu prošli kroz radni logor. S druge strane činjenica da su imali kabinu prve klase jasno je pokazivala da raspolažu nekom zalihom novca u gotovini, povrh onih deset maraka što su ih dopuštale njemačke vlasti. Zaista, sam Blumenthal tvrdio je da je dobio dozvole za izlazak iz Njemačke u glavnom štabu Gestapa u Breslauu, svom rodnom gradu, zahvaljujući vezama koje je održavao s članovima Na cionalsocijalističke partije, unatoč svojem židovskom podrijetlu. Oboje su prošli “parazitski” pregled bez problema, ali sam otkrio da Leon ima visok tlak. “Kakve biste vi imali živce da ste pretrpjeli sramotu i bili izbačeni iz svoje zemlje kao kakav otpadak? Ne možete ni zamisliti kako je biti njemački Židov u Njemačkoj. Pretvoreni smo u obilježena grla spremna za klaonicu”, odgovorio mi je na talijanskom s jakim teutonskim na glaskom. Na tom čovjeku niska stasa, previše okrugle glave, sitnih i badema stih očiju, orlovskog nosa i bucmastih obraza, jednako mesnatih i ru žičastih kao što su mu i članci na rukama, najviše je privlačio pažnju njegov lažni i strpljivi osmijeh. Iako je njegov značaj bio naglašeno pruski, s buržujskim tračkom.

24 G

Te sam ih večeri pozvao na večeru za kapetanski stol, gdje sam imao svoje mjesto. Neobično, taj poprilično osobit odnos što mi ga je Norah opisala tog popodneva ni u čemu se nije podudarao s ponašanjem para, i svaka osoba neupoznata s okolnostima rekla bi za njih da čine savršen bračni par. Zrelost i iskustvo jednoga; mladost i vitalnost drugoga. Norah se u svakom trenutku pokazivala tako pozornom i uslužnom prema Leonu kako se moglo očekivati od supruge trideset godina mlađe od svoga muža. Zapravo sam tijekom te večeri shvatio otrcani izraz koji tvrdi da se iza svake zaljubljene žene krije kći koja se divi svome ocu. Vrsta sentimenta koji je savršeno kompatibilan s drugom vrstom privlačno sti, onom tjelesnom. Mislim da smo oboje proveli večer hineći da tra žimo nekoga na drugom kraju stola za blagovanje, dok se ustvari radilo o isprici kako bi se naši pogledi pronalazili. Stoga mi nije trebalo dugo da osjetim opijenost njezinim pogledima, uvjeren da su moji kod nje izazvali isti učinak. Otad bi mi srce poskočilo svaki put kad bih naletio na Noru. A ako bi se koji od tih neočekivanih susreta vremenski produžio više no što je potrebno, ona bi naglo rekla: “Moram ići. Trebam se naći s ‘papa’ Leonom.” Očito sam ja tumačio način na koji se odnosila prema svome mužu kao poziv nade. Iako je riječ bila o oružju s dvostrukom oštricom, jer se nada hrani samo s još nade, a to je isto kao da udišeš uvijek isti, upravo razrijeđen zrak. Jednom prilikom, dok smo promatrali obale Egipta s jedne od terasa na suženju desnog boka broda, Norah je napravila paralelu između Židova i mornara, jer i jedni i drugi provode život lutajući. Za židovski narod, rekla je, kopno se također pretvorilo u olujno more. A kad sam se htio otresti te usporedbe, uvjeravajući je da ja nemam ništa zajed ničko s morskim vukom, da svoje zanimanje za plovidbu dugujem je dino činjenici što na brodu mogu upoznavati nove zemlje i kulture, istodobno se baveći svojim liječničkim zanimanjem, odvratila mi je: “Znam već da nisi morski vuk. Ali ako promisliš dobro, ovca nije osposobljena da nadzire stado, nego tu zadaću mora vršiti pastirski

25 G

pas. Ti si pastirski pas ovog broda. Pastirski pas među morskim vuko vima.” Tog popodneva otkrio sam da njezin pogled nije samo ispitivački, nego i da miluje kao na baršunasta tkanina. Euforija moje iznenadne zaljubljenosti dosegla je za vrijeme puto vanja takve razmjere da sam, kad smo stigli na naše odredište, zatražio sređivanje računa i odlučio sam se smjestiti u Šangaju, slijedeći brazdu tih tisuća izgnanika. U Šangaju su primili pomoć Internacionalnog komiteta europskih imigranata, humanitarne organizacije, koju su stvorili Victor Sassoon i Paul Komor, počasni konzul Mađarske u Šangaju, te komiteta za pripomoć izbjeglim Židovima što ga je osnovao Horace Kadoorie. U uobičajenim okolnostima, Židovu netom pridošlom u Šangaj trebalo je nekoliko tjedana ili čak mjeseci da ponovno izgradi svoj život, i u početku je njegovo uzdržavanje u velikoj mjeri ovisilo o milostinji bogatih Židova, koji su uveli besplatnu kuhinju u sinagogi Beth Aharon. No dakle Leon je put od prehrane u kuhinji do dobrostivosti da sjedi za stolom samoga Horacea Kadooriea prevalio u roku od deset dana. Isto to dogodilo se sa stanovanjem i poslom, koji je dobio bez uplitanja Internacionalnog komiteta. Ta je činjenica izazvala svu silu raznoraznih tračeva među šangajskim članovima “nove” hebrejske zajednice koji su optuživali Blumenthala da je beskrupulozni skorojević. Prema jed noj od najraširenijih rekla-kazala, Blumenthal je putovao od Njemačke do Šangaja noseći u trbuhu nekoliko kapsula ispunjenih malim dija mantima. Svake večeri ispraznio bi crijeva u noćnu posudu, izvlačio robu van i punio njome nove kapsule, koje bi opet progutao. Na taj je način uspio namagarčiti njemačku carinsku kontrolu. Zatim sam s uživanjem i divljenjem nazočio Leonovom gomilanju znatne količine blaga, u nepunih osamnaest mjeseci, koliko je proteklo od našeg dolaska u Šangaj do zračnog napada na Pearl Harbor, počet kom prosinca 1941., kad su morski putovi koji su povezivali grad s ostatkom svijeta prekinuti. Točno je da je Leon znao izvući korist od ulaska Japana u rat, jer je prva mjera što ju je poduzelo visoko japansko vojno zapovjedništvo (koje je zavladalo gradom ne naišavši na otpor), bilo ograničavanje kretanja Amerikanaca, Britanaca, Australaca i Ni

26 G

zozemaca koji su uz, ostale obveze, morali uvijek nositi vidljivu naru kvicu sa slovom, kako bi se mogla razabrati zemlja kojoj pripadaju. Doduše, u doba kad se to zbivalo brojne su obitelji žene i djecu već odvele na sigurno u Tongkin, Hong Kong ili Singapur, dok su glave obitelji privremeno bile smještene u hotele Bunda uz nasip rijeke Wang poo. Posljedica te nove situacije bila je da su mnoge kuće zaplijenjene, a druge stavljene na prodaju po sniženoj cijeni. Kako god bilo, stanju opće zbrke pridružilo se ono što je sam Leon zvao “njihovom ladino prirodom”, odnosno lukav, prepreden i promu ćuran dio njihova značaja, vješt u stjecanju bajoslovne količine novca u zaista kratkom roku. Krajem te iste godine Leon je kupio vilu u Francuskoj koncesiji, jer je čovjek, kako se govorilo u Šangaju, mogao naučiti sklapati poslove u Internacionalnoj koncesiji ruku pod ruku s Amerikancima i Britan cima, ali ako je želio naučiti živjeti, onda se morao okružiti Francuzima i stanovati u “Frenchtownu”. A nakon onoga što se dogodilo u Nje mačkoj, Leon je stremio iznad svega tomu da se pretvori u bon vivanta. Kad sam ga jednog dana pitao kakvoj se to vrsti poslova posvetio, odgovorio mi je podrugljivo: “Moja su jaka strana starine. Podrazumijevajući pod starinama svaki vrijedan predmet koji je navršio najmanje jedan dan života. Naravno, isključeni su baguettes i slastičarnice. Mrzim kruh i slatko. Jednako tako, ne trgujem novorođenčadi. Ali ne dopustite da vas vode prividi. Poslije svega, kako reče Oscar Wilde, častoljublje je posljednje utočište neu spjeha. A meni je, nakon što sam izbačen iz Njemačke, i moje dosto janstvo zgaženo, preostalo tek da se čvrsto držim častoljublja.” Nedvojbeno, Leon je održavao veze s europskim antikvarima, onima iz Internacionalne koncesije i Francuske koncesije. Iako je također zalazio u društvo gospodina Toye Murakamija, vlasnika slavnog dućana s japanskim predmetima na Nanjing Roadu. A jednom prigodom bijah ga vidio s vlasnikom Tah Yin Art Rug Shopa, bazara sa sagovima, svilom i orijentalnim namještajem na Yates Roadu. U jednom razdoblju Leon je htio kupiti udio u poslu koji je vodio Kinez zvan Ma Yuan Pei, vlasnik Kineskog neba, slavnog lokala koji se posvetio izradi pogrebnih ukrasa upotrebljavajući kao materijale

27 G

bambus i papir, prema lokalnoj tradiciji. Kinezi su imali običaj spaljivati krasne poklone kao žrtve što se prinose pokojnicima, koji su uključivali stolove, stolce, košare pune odijela te modernije predmete kao što su telefoni, ventilatori, radioaparati, hladnjaci, termosice, pa čak i auto mobili i papirnati lažni novac. Samo u Šangaju postojalo je pedeset trgovina posvećenih toj vrsti “umjetnosti”. Iako je Kinesko nebo bila najrentabilnija od svih, dijelom zbog ugleda njegova vlasnika. Gospo din Ma Yuan Pei, o kojemu se govorilo da je radio za kinesku vojsku proizvodeći protuzračne baterije, avione i tenkove od bambusa i papira u prirodnom mjerilu kako bi se zbunila japanska vojska, odbio je Leo novu ponudu uz obrazloženje da je njegov posao više duhovan no materijalan, i da bi prihvaćanje “stranog vraga” koji bi preuzeo udio u njemu moglo izazvati srdžbu “duhova” za koje radi. Odbijanje je iza zvalo ne baš sretan Blumenthalov komentar . “Spaliti stolac ili sofu u čast pokojnika nije drugo doli praznovjerje, atavizam”, odbrusio je gospodinu Ma Yuan Peiju. Nije trebalo čekati na odgovor kineskog trgovca: “Zar možda vaši pokojnici osjećaju miris cvijeća što ga polažete na njihove grobove, da bi im odali počast? Nema li isto značenje stavljanje na grob buketa cvijeća kao i spaljivanje predmeta za svakodnevnu upotrebu? Obje vrste ponašanja mogu se smatrati praznovjernim ata vizmom, kao što ste se vi izrazili, jer dijele isto načelo, a i njihov je cilj istovjetan. Misliti da polaganje cvijeća na grob ulazi unutar granica normalnoga, a da je pak spaljivanje nekog predmeta u obliku namještaja praznovjerna anomalija, dio je oholosti zapadnjačkog mišljenja.” Neobično, Blumenthal je imao zakupljen susjedni lokal, u kojemu je bio Graf Zeppelin Club gdje su se skupljali šangajski nacisti, i s čijeg je pročelja neprestano visjela svastika. Unatoč tomu što su mnogi od tih egzaltiranih mladića koji su po sjećivali Graf Zeppelin Club ubrzo počeli zastrašivati, pa čak i tući židovske izbjeglice po cijelome gradu, Leonova ustanova nije u prvom trenu pretrpjela nikakav napad. Zli jezici tvrdili su da je Leon došao do neke vrste gospodarskog dogovora s nacistima, koje je, u zamjenu za imunitet, potpomagao nabavom garderobe te nekim djelatnostima. Govorilo se čak da je nabavio starinski namještaj potpukovniku Her

28 G

mannu Kriebelu, glavnom konzulu Njemačke u Šangaju. Iako je tako đer bilo onih koji su se usudili ići još dalje, tvrdeći da Leon pripada organizaciji židovskih ljubitelja nacističke ideologije, kao da je nešto takvo moguće. Kad sam u određenoj prilici aludirao na te glasine, Leon mi je od vratio: “Mrzim naciste jednako toliko kao oni koji ih mrze najviše, ali mr žnja nije dovoljna da bi se preživjelo. Ponajmanje u gradu kao što je Šangaj. Znam da me neki od mojih suvjernika optužuju da nemam skrupula, no varaju se. Riječ je o nečemu mnogo jednostavnijem: imam dara, a i sredstava za preživljavanje. Svojim ponašanjem ne štetim ni komu. Mi Židovi imamo već više od dvije tisuće godina problem: nismo znali pobuditi suosjećanje u drugih naroda. Sve nas nacije okrivljuju za svoje probleme i posljedica toga jest da se na nama iskaljuju. Za nacionalsocijaliste mi smo Židovi obične krvopije, koje piju krv nje mačkom narodu. Tako sam odlučio djelovati za svoj račun. Prva duž nost svakog ljudskog bića je da zaštiti vlastitu egzistenciju. U skladu s tim, sve što radim slijedi načelo legitimne obrane.” Primjedbe na sve to ipak se nisu smanjile. Naprotiv, jednoga je dana North-China Daily News objavio članak pod naslovom: “Proslava Ma kabejaca”, koji je potpisao engleski novinar prezimenom Courtley, mladić snažno suprotstavljen ksenofobnoj politici Trećeg Reicha. Čla nak je aludirao na karakter Makabejaca, židovskih domoljuba, koji su se u staro doba borili za slobodu svoga naroda protiv Sirijaca, oprečan ponašanju takozvanih “Kapa”, što je kratica za njemačke riječi Kameraden Polizei, Židove što su ih deportirali nacisti, a koji su za njih radili i katkad bili zaduženi za najmračnije i najstrašnije zadaće, i koji se u Šangaju bijahu popeli visoko, prerušeni u “poslovne ljude”. Aluzija na Leona Blumenthala bila je više nego očita. Tjedan dana poslije, pojavio se uvodnik u vezi s tim istim predme tom u Israel’s Messengeru, najutjecajnijim novinama u šangajskoj hebrej skoj zajednici. Tom je prilikom novinar upotrijebio metaforu Golema, stvora napravljenog od beživotne građe koji se pretvorio u amblematsku guru židovske mitologije. Članak je tvrdio da u tekućim vremenima postoje različiti tipovi Golema, koji su postajali entiteti, i koji su, ne

29 G

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Kraljević Lektura i korektura Branka Savić Gračka urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Na naslovnici © iStockphoto LP Godina izdanja 2011., kolovoz (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-302-0 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

240 G

241 G

242 G