Osnovu nepriznatih vanjskih troškova čine degradacija ekosistema i društveno raslojavanje. Svjetska je banka utvrdila da 70 brana koje je ona finansirala od 60-ih godina imaju preko 30% prekoračenja troškova. Osnova su za ta prekoračenja uvijek loša procjena i nepotpuna istraživanja naročito geološke podloge i geomehaničkih osobina. Često se precjenjuje riječna struja, a potcjenjuje sedimentacija. Zato su uvijek prisutni dodatni radovi. A precijenjena je proizvodnja energije i budućih prihoda. Na taj se način privredni proračuni rentabilnosti ne mogu održati, a često je to sve režirano radi početka radova. Zato ne začuđuje da teško i jedan privatni investitor rizikuje da uloži vlastiti novac na velike brane – osim ako im vlade ne ponude velikodušne subvencije i garancije. Nakon izgradnje 40 000 velikih brana, potrošenih 100 milijardi dolara, raseljavanja 80 miliona ljudi i poslije 20 godina praćenja pokazatelja industrija brana još uvijek nije sposobna da kalkulira pune ekonomske troškove njihovih projekata. Ovo pokazuje da je izgradnja brana manje motivirana zajedničkim dobrom nego utvrđenim interesima vladinih agencija, konsultanata, projektanata i isporučilaca opreme. Neophodno je da se društvenim i ekološkim aspektima daje ista važnost kao i tehničkim, privrednim i finansijskim faktorima u analizi troškova i uopće u opciji procesa procjene. Često se postavlja pitanje da li takav pristup trebaju primijeniti siromašne zemlje u razvoju. Prirodno je da splavarenje po netaknutim kanjonima ne bi trebalo imati isti prioritet u siromašnoj i bogatoj zemlji. Međutim, da li bi nerazvijene zemlje trebale manje brinuti o ekonomskoj opravdanosti svojih energetskih projekata samo zato što su siromašne? Da li bi im bolje bilo da rasipaju svoje resurse na brane, što je skuplje, nego npr. na povećanje efikasnosti prijenosnog sistema? Da li nerazvijene zemlje i njihove vlade trebaju manje brinuti o društvenom utjecaju njihovih projekata? Da li su njihovi industrijski i urbani potrošači toliko siromašni da trebaju biti subvencionirani od strane još siromašnijih ljudi afektiranih branama. Napokon, trebaju li nerazvijene zemlje voditi manju brigu o zaštiti okoliša? Naprotiv, u nerazvijenim zemljama, čak više nego u bogatim, prirodni resursi nisu stvar luksuza, nego znače ekonomsku životnu osnovu miliona ljudi. Iz toga proizilazi logičan zaključak da projekti brana u nerazvijenim zemljama trebaju ispoštovati iste osnovne uvjete kao oni u bogatim zemljama. Najzad, afektirane su osobe u svakoj zemlji, pa i nerazvijenoj, one preko čijih se leđa lome nepriznati spoljni troškovi brane. S obzirom na dugi vijek brana te nepostojanje koncesionog perioda u znatnom broju zemalja minimum je morala i pravednosti da se afektiranom stanovništvu izvrši revalorizacija naknada, a obećane, a nikad realizirane pogodnosti za one koji ostadoše uz obale akumulacija (mostovi, saobraćajnice i druga infrastruktura i dr.), napokon realiziraju.
44