Feljton 21
ponedjeljak, 18.3.2013.
PODSJEĆANJE NA JEDNO (NE)VRIJEME
Šef države na optuženičkoj klupi Dnevne novine će u narednih nekoliko dana objavljivati autorske tekstove Danila Burzana, prvog crnogorskog novinara koji se 1990. godine usprotivio tadašnjem šefu države Momiru Bulatoviću Danilo Burzan
U
Crnoj Gori se, prije dvije decenije, zbio raritetan političko-medijski događaj: tadašnjega šefa crnogorske države,Momira Bulatovića, optužio je za klevetu novinar Danilo Burzan, koji čitaoce Dnevnih novina(u nekoliko nastavaka) podsjeća na tu zanimljivu dogodovštinu i okolnosti u kojima se odigravala
Prošlo je nešto više od dvije decenije, otkako se negdašnji predsjednik Predsjedništva Crne Gore, Momir Bulatović, upisao u rijetke šefove država, ili vlada, koji su se, tokom trajanja mandata, našli na optuženičkoj klupi. I to po krivičnoj tužbi jednoga novinara... Pa, još - za klevetu! Za ovo moje medijsko svjedočenje o tim burnim vremenima poslužiću se, prije svega, dokumentacijom. Tako je o početku suđenja, tome političko-medijskome „danu D“, beogradski neđeljnik ‘’Vreme’’ - u broju od 21. marta 1992. godine, iz pera podgoričkoga dopisnika Velizara Brajovića objavio tekst, u kojemu, uz ostalo, obavještava čitaoce da je “17. marta 1992. godine, u 10 časova i 30 minuta, predsednik Predsedništva Republike Crne Gore, Momir Bulatović zauzeo prvo mesto na listi šefova crnogorske države, koji su za svog mandata izašli na sud, kao optuženi’’... Za širu javnost, a za novinare
posebno, to je bio više nego zanimljiv događaj. Ponajmanje, doduše, za zvanične medije u Crnoj Gori, jer je tadašnji šef države bio jedan od popularnih „mladih i lijepih“ novih funkcionera Crne Gore, koji su došli na vlast nakon tzv. antibirokratske revolucije. Svako protivljenje politici te populističke (bukvalno: sa ulice pristigle) vlasti u Crnoj Gori, javno je dezavuisano kao nešto nedopustivo („izdajničko“!), čemu su poseban doprinos davala ovdašnja državna javna glasila, pogromaški atakujući na neistomišljenike. Najavljen „dan D“ O čemu se radilo? Neka i to „kaže“ novinski isječak... Beogradski dnevni list ‘’Borba’’ je, naime, nešto više od godinu prije toga „dana D“ (još 18. februara 1991. godine), objavila vijest sa naslovom: ‘’Novinar tužio predsednika Bulatovića’’. Najavljujući da je po toj tužbi već zakazano i prvo ročište, taj list pojašnjava: ‘’Po privatnoj tužbi Danila
Burzana, smenjenog glavnog i odgovornog urednika Radio Crne Gore, 14. marta, na sudu bi trebalo da se, u svojstvu optuženog, pojavi predsednik Predsedništva Republike Crne Gore, mr Momir Bulatović. Burzan je tužio predsednika za krivično delo klevete, iz čl. 83. Krivičnog zakona SR Crne Gore. Reč je o Bulatovićevoj tvrdnji, izrečenoj u TV emisiji, neposredno pred izbore, da je Burzan nameštao pitanja, njemu, kao predsedničkom kandidatu’’... Početak suđenja bio je za mene dugo i predugo očekivani dan. Bila je to, vjerovao sam, šansa da, najzad - na sudu, kad nije bilo moguće drugačije operem profesionalni i ljudski obraz, od klevete koju je izrekao Bulatović, u toj emisiji TV Crne Gore, početkom decembra, 1990. godine, u finišu kampanje, uoči prvih višestranačkih izbora. Prvenstveno sam očekivao da ću tom prilikom saznati za navodne Bulatovićeve - kako je izjavio - ‘’nedvosmislene dokaze’’ o mojem, navodnom, neprofesionalizmu, za šta sam bio javno optužen, bez mogućnosti da se branim, a što je, poslije toga, dovelo do, po mene, više nego drastičnih posljedica. Na Bulatovićevu klevetu - nijesam mogao to drugačije razjasniti - morao sam reagovati tužbom sudu...
Elem, da dođe do rečenoga početka suđenja u Osnovnome sudu u Podgorici (toga 17. marta, 1992. godine) valjalo je čekati oko 450 dana, odnosno punih 15 mjeseci. U međuvremenu, bilo je po onoj „kuku ti ga“ - i meni i mojim ukućanima... Smijenjen sam sa funkcije glavnoga urednika Radija Crne Gore, a ubrzo, potom, ostao i bez posla - išćeran na ulicu, iz kuće u kojoj sam zasnovao radni odnos još sredinom novembra 1961. godine... Ali, o tom’ – potom... Bulatović:„Smijeniću Burzana!“ A prije rečenoga 17. marta 1992. godine, prije početka suđenja, bilo je već pet neuspjelih zakazivanja toga početka, ali bezuspješno. Nikome se, sem meni, nije žurilo. (Čuj mene: žurilo! Očekivalo se, u stvari, da se to zabašuri i da do suđenja nikad i ne dođe.) Dugo i predugo sam to lično iščekivao i teško preživljavao, ali - o toku suđenja još neću dok vas ne upoznam kako je i zašto sve počelo, te što mi se sve (gore od gorega!) dešavalo, u međuvremenu. Da prvo saopštim zašto je i u kakvim okolnostima došlo do tužbe i suđenja. Jesen 1990. godine. Prilično buran period na tlu Crne Gore „i šire“, uoči prvih višestranačkih izbora, a nakon nasilnoga rušenja „stare“ vlasti i tzv. ab revolu-
Burzan cije. Tih dana i sedmica javnosti se u Crnoj Gori predstavilo blizu 30 novoformiranih političkih partija, koje su, takoreći, nicale preko noći. Ubrzano se privodio kraju period predizborne propagande za koju se moglo reći da je bila prava političko-socijalna kakofonija. Što je i bilo logično u to vrijeme, kada je „revolucija“ omogućila da svašta „ispliva“ na površinu, a buknula svakovrsna - ne samo politička, već i socijalna, a posebno moralna - „pluralizacija“. (Nastaviće se)