494
RAT U BOSANSKOJ POSAVINI 1992.
informacije tako da je tajnost vremena početka operacije bila u potpunosti sačuvana. Operacija je počela 24. lipnja, umjesto 26. kako je to u javnost „puštano“, a glavne snage su napale desnom obalom rijeke Bosne, iako su za javnost sve pripreme vršene za lijevu obalu. Bilo je to potpuno iznenađenje neprijatelja, a vrlo brzo i poraz na ovom prostoru. U žestokim borbama došlo je do proboja iz okruženja, neprijatelj je odbačen, a 28. lipnja, za Vidovdan, oslobođena je i Modriča, te se simbolično za ovu veliku srpsku slavu, koja će postati i slava VRS, vezuje proboj „Koridora života“ i postaje izvor nadahnuća srpskoj vojsci u daljim borbama. Od tada dolazi do preuzimanja pune inicijative koja daje rezultate na čitavom frontu i brzo se oslobađaju mjesta: Derventa, Odžak, Kostreš, Brod, izbija se na prirodnu granicu, rijeku Savu, a Hrvatska Vojska se u neredu i rasulu izvlači preko r. Save i ovdje doživljava najveći poraz u proteklom ratu, povlačeći sa sobom i hrvatsko stanovništvo iz ovog dijela Posavine. (…) Tokom operacije angažirane snage i sredstva su bila izuzetno velika i predstavljala su veliku koncentraciju sile na relativno ograničenom prostoru - 54.660 boraca. Takvo angažiranje nije se više ponovilo čak ni u završnim operacijama proteklog rata. Gledano sa aspekta direktno angažiranih snaga, gdje po načelima koja je primjenjivala i jedna i druga strana (jer smo u prethodnom periodu imali skoro identičnu obuku), ni jedna od sukobljenih strana nije imala dovoljno snaga i borbenih sredstava da ostvari apsolutnu potrebnu prednost, a to je za napadača 3:1, pa je tim bila i teža naša odluka da se praktično krene u proboj koridora uz istovremeno aktiviranje djelovanja na čitavom frontu. U takvoj situaciji trebalo je isplanirati operaciju koja, uz primjenu niza iznenađenja i vještog vođenja i grupiranja snaga, može dati rezultat kakav je postignut. Trebalo je predvidjeti sve moguće promjene situacije, a naročito imati u vidu dovođenje svježih snaga Hrvatske vojske preko mosta na rijeci Savi u Bosanskom Brodu. To je pred jedinice TG-3 postavljalo poseban zadatak, a one, ne samo da su uspijevale zaustaviti dovođenje značajnijih trupa, već su stalnim napadnim djelovanjima prema Brodu uspijevale nanositi velike gubitke, a time sprečavati angažiranje svježih snaga Hrvatske vojske i olakšavanje proboja Koridora. Sigurno je da je u tom trenutku ovako briljantna operacija bila zasluga vrhunski školovanih oficira profesionalaca, srpske nacionalnosti, rođenih u BiH, koji su ostali sa svojim narodom i koji su prihvaćeni od istog, za razliku od njihovih kolega, koji su u drugim vojskama (Hrvatska vojska i A BiH ) dobili za zapovjednike i generale politički podobne konobare i druge koji nisu imali baš velike veze sa vojnom taktikom i strategijom. Tu je bila velika prednost naših snaga jer je pobijedila struka, odnosno vrhunsko vojno znanje naših profesionalnih vojnih lica, koja su završili najviše vojne škole i briljantno planirala i izvela operaciju koja može biti primjer za izučavanje u vojnim udžbenicima. Ne treba izostaviti ni zasluge naših rezervnih starješina koji nisu mnogo zaostajali, ali su uvijek davali prednost vrhunskim profesionalcima, svojim kolegama, profesionalnim vojnim licima. U odnosu snaga ne treba zaboraviti da je borbeni moral apsolutno bio na našoj strani, jer smo branili svoja ognjišta, u odnosu na isprepadane Zagorce, Zagrepčane i Riječane koj je je suluda politika natjerala da kidišu na nešto što nije njihovo. Zato se događalo da su im čitave jedinice odbijale ići preko Save, a i kada su prelazile, u prvim sudarima sa našim snagama, brzo bi ih prolazila volja za borbom, te bi se u neredu vraćale na hrvatsku teritoriju. (…) Treba napomenuti da su na prostoru Posavine najžešće borbe vođene na pravcu DobojDerventa-Bosanski Brod, jer su ovdje bile grupirane i najjače jedinice Hrvatske vojske,